Dugogodišnja aktivistica, članica nevladinog sektora i borkinja za neku bolju Bosnu i Hercegovinu, Živana Sabljić pokušala je ove godine i putem kandidature na lokalnim izborima u Drvaru da donese potrebne promjene. Međutim, uvjerena je da politika u našoj zemlji potvrđuje samu sebe kroz svake nove izbore.
DRVAR BEZ TITA “Već dugo ne mogu da shvatim da ljudi glasaju za dnevnicu, a ne za svoju djecu, unuke, potomke. Nije mi jasno gdje nestade tradicija naših predaka, koji su se fantastično znali boriti kada nije bilo ni demokratije ni bilo čega drugog. Bili su daleko veći borci nego mi danas, kada navodno imamo sve”
Živana Sabljić, jedna od najpoznatijih poslijeratnih Drvarčanki, neumorna je u namjeri da od svoga grada i ove zemlje napravi pristojno mjesto za život. Međutim, politika koja navodno štiti nacionalne interese zapravo već decenijama pustoši ovaj kraj, i jedini koji od toga imaju koristi su političari. Oni su kupili stanove u Novom Sadu, Beogradu i Banjaluci. Nekada uspješan primjer povratka srpskog stanovništva na vlastita ognjišta, Drvar je pretvoren u priču o egzodusu u svijet.
INTERVIEW.BA: Gospođo Sabljić, ove godine ste se u Drvaru pokušali angažirati u politici nakon dugo vremena provedenog u nevladinom sektoru. Kakvo je bilo to iskustvo?
SABLJIĆ: Kao neko ko je proveo dosta vremena u nevladinom sektoru, shvatila sam da on ne može da utiče mnogo na dešavanja u Bosni i Hercegovini. Jedino su politika i političari to u mogućnosti. Pošto nismo zadovoljni kako pozicijom tako ni opozicijom, grupa ljudi se odlučila da kroz PDP pokuša da uđe u općinsko vijeće. Naš cilj je bio da dobijemo jedno odborničko mjesto kako bismo mogli pratiti rad skupštine u Drvaru. Jedini način da se prati rad jeste da se bude dio te skupštine. Dobili smo jedno odborničko mjesto, a nosilac liste je ušao u vijeće. Međutim, i dalje smatramo da je izborni proces u BiH šarena laža i ne vidimo neku promjenu bez promjene izbornog zakona.
Nažalost, izbori u BiH su mjesto potkupljivanja i jedini način da dobijete dnevnicu a da zaokružite nešto. I time vodeće političke stranke uspješno manipulišu kroz svoje produžene ruke koje nalaze u svojim interesnim sferama.
INTERVIEW.BA: Znači, grupa ljudi iz nevladinog sektora je pokušala da napravi neku političku promjenu?
SABLJIĆ: Ove godine je mnogo ljudi iz nevladinog sektora ušlo u politiku. Problem je što se nismo priklonili tim velikim pobjednicima, što bi bilo licemjerno jer se sve vrijeme borimo protiv njih. Mi smo stali na stranu nekih normalnijih političkih opcija i stoga je naš proboj u vlast skromniji.
INTERVIEW.BA: Vi ste također bili na kandidatskoj listi?
SABLJIĆ: Bila sam, ali nisam radila mnogo na kampanji zato što prezirem sve ono što se radi. I onda ne mogu protiv sebe. Ne mogu ja ići od vrata do vrata i pričati bajke kada znam da to nije tako. Nažalost, narod u Bosni i Hercegovini decenijama nasjeda upravo na bajke o tome da će nam biti bolje, da će se povećati zaposlenost.
INTERVIEW.BA: U Drvaru su ljudi opet podržali iste političke opcije i postojeće stanje?
SABLJIĆ: Jeste. Izbori u BiH ne mijenjaju ništa i samo potvrđuju propast, potvrđuju da se narodu u cijeloj zemlji sviđa enormno bogaćenje šačice političkih voždova.
INTERVIEW.BA: Da li je to što ste žena bilo ograničavajući faktor u smislu kandidature?
SABLJIĆ: Za mene lično to nije bio i ne može biti ograničavajući faktor jer se godinama i decenijama borim za snažniju ulogu žene. Ono što je zanimljivo kod pravljenja predizbornih lista, a to sam vidjela kroz rad sa kandidatkinjama, najmanje 50 posto žena nije znalo zašto se nalazi tu. Samo kažu mene su stavili. One se na listama nalaze radi kvote i zagarantovanog procesa bez kojeg ta politička partija ne bi mogla. I ništa drugo. Ali ovo nije problem žene, nego nas i našeg mentaliteta.
INTERVIEW.BA: Šta se dešava u Drvaru kao sredini koja nije u fokusu velikih politika? Kako opisujete tamošnje stanje?
SABLJIĆ: Ja bih Drvar opisala kao prekrasno mjesto, kao ljepotu koju su nam priroda i Bog dali, sa izuzetnom inertnošću stanovništva. Ekonomska situacija jeste teška, ali inertno stanovništvo je veći problem od ekonomske situacije.
INTERVIEW.BA: Ali to su ljudi sami izabrali?
SABLJIĆ: Nažalost, tako je. Već dugo ne mogu da shvatim da ljudi glasaju za dnevnicu, a ne za svoju djecu, unuke, potomke. Nije mi jasno gdje nestade tradicija naših predaka, koji su se fantastično znali boriti kada nije bilo ni demokratije ni bilo čega drugog. Bili su daleko veći borci nego mi danas, kada navodno imamo sve. Situacija u Drvaru je tragična, narod odlazi, strah je ogroman. Ovdje možete biti ukoliko ste član vladajuće elite, onda ste neko i nešto. Mali broj se drzne da ima svoj stav jer budite ubijeđeni da zaista to mnogo košta. Košta živaca, novca i ostalog.
Ono što smo uspjeli jeste da u Drvar dovedemo Federalnu upravu policije, i, kao prvo, pojavljujemo se kao svjedoci raznih malverzacija koje su se desile. To je klasična pljačka naroda od strane visokih funkcionera. I evo sada su krenuli prvi sudski procesi. Šta očekivati u zemlji u kojoj jedan dan hapse, drugi dan puštaju? Ne očekujem ništa. Ono što me ispunjava jeste moja sloboda bez obzira na posljedice koje trpim.
INTERVIEW.BA: Koja je cijena te slobode?
SABLJIĆ: Samo ću vam reći jedan podatak: mi smo kao žene napadnute preko Radio Drvara od čelnih ljudi kroz niz seksističkih izjava. Tužili smo načelnika i potpredsjednika Skupštine Hercegbosanskog kantona. Eto šta košta. Košta jako mnogo. Ta ista opština Drvar je na moju farmu, od koje preživljavam jer drugačije ne mogu u ovom gradu, poslala kantonalnu inspekciju kao samostalnom poljoprivrednom proizvođaču. Košta i to da ste na udaru, ljudi vas tapšu, kažu u pravu ste, ali sami ne rade ništa.
INTERVIEW.BA: To, kao i u drugim dijelovima BiH, uzrokuje da ljudi odlaze?
SABLJIĆ: Zaista odlaze. Imate situaciju da ljudi s medicinskim fakultetom ne primaju po šest mjeseci nikakav dohodak, a kada prime, to je 10, 20 ili 30% od ličnog dohotka. Kako onda zadržati te školovane mlade ljude?
INTERVIEW.BA: Srpske političke partije godinama se zalažu za poboljšanje statusa srpskog naroda u tih nekoliko opština, Drvaru i okolini. Je li to opet samo priča pred izbore?
SABLJIĆ: Drvar je nekada bio pozitivan primjer što se tiče povratka, ali sada može poslužiti kao negativan primjer napuštanja i odlaska. Njihova uloga u srpskim enklavama u Federaciji, jer Srbi jesu u enklavama, nažalost, i njihovo zalaganje za srpski nacionalni interes rezultirali su time da su svi ministri kupili stanove po Novom Sadu, Beogradu i Banjaluci. I to je bio jedini srpski nacionalni interes SNSD-a.
INTERVIEW.BA: Kakav je odnos kantonalnih vlasti iz Drvara prema tim opštinama sa srpskom većinom?
SABLJIĆ: Znate, kada mi izaberemo naše predstavnike koji štite srpske nacionalne interese, oni to tako dobro rade u Drvaru. Ali kada odu u Livno na skupštinu kantona, onda su takvi dilovi između HDZ-a i SNSD-a da oni fantastično komuniciraju. Tako da na sjednicama umire srpski nacionalni interes uz blagoslov srpskih predstavnika. Na primjer, ove je godine Vlada Kantona 10 proglasila 18. novembar neradnim danom i praznikom, a to je dan Herceg Bosne. Šta reći? Navodno su srpski i bošnjački poslanici preglasani, ali ne vjerujem da su nešto uradili. Ovo je čisto kršenje Ustava BiH.
INTERVIEW.BA: Ima li ikakvog ekonomskog napretka u vašoj opštini? Dosta je partija ove godine obećavalo pomake u tom pogledu.
SABLJIĆ: Tu se Drvar zaista može pohvaliti fantastičnim rezultatima. Recimo, dođe načelnik iste političke opcije i otjera sve one koji nisu njegovi istomišljenici te primi nove. Tako da je u Drvaru naročito pred izbore povećan broj zaposlenih, ali ne u proizvodnom pogonu niti u nečemu od čega bi narod trebao da živi, već ovi što lijepe plakate dobijaju mjesta čuvara pa neki opljačkani objekat čuva po njih desetero. Povećava se broj izmišljenih radnih mjesta, a inspekcije tu ne rade ništa. U Drvaru mi još živimo od onoga što nismo sadili, živimo od onoga što nismo gradili. U budžetu ne postoji razvojna komponenta.
INTERVIEW.BA: Hoćete reći da se živi od onoga što je ostavio Tito?
SABLJIĆ: Pa, normalno. Oni ne mogu ni okrečiti ono što je Tito napravio. Ministarstvo zdravstva nam služi za obolijevanje zdravstva, ministarstvo šumarstva samo za sječu šume, ministarstvo privrede da prodamo ono što je ostalo.
INTERVIEW.BA: Odakle crpite inspiraciju i energiju za sve što radite?
SABLJIĆ: Znate šta, ja imam dva velika sina i dva unuka. Meni nikako nije jasno da moja djeca mogu da žive i gledaju ovo ovako bez kritike. Moje djetinjstvo je bilo daleko sadržajnije i interesantnije od djetinjstva mojih unuka. Možda je to inspiracija. I na kraju, ne mogu da shvatim da nečiji glas vrijedi svega 20 ili 50 KM.
