Gdje su i kako danas djeluju plenumi formirani nakon protesta 2014., zašto nismo istrajni u okupljanjima na ulicama te postoji li u institucijama spremnost za dijalog s građanima, objašnjava aktivistica i doktorica političkih nauka.
PODRŠKA I ZASTRAŠIVANJE: “Malo je poznato da je, po izvjesnoj anketi koja je kružila u međunarodnim krugovima, proteste i plenume podržavalo preko 80 % ispitanika iz raznih krajeva zemlje, naglašavam – u oba entiteta. Ali ljudi gube poslove zbog pogrešne riječi, a kamoli protesta. Ljudi su naprosto zastrašeni.”
Svjetlana Nedimović je dobro poznato lice s protesta 2014., kada je aktivno učestvovala u plenumima građana i građanki Sarajeva. Doktorica političkih nauka, koja je jedno vrijeme provela na čelu medijsko-edukativnog projekta za studente Puls demokratije, posvetila se istraživanju politike, tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, a i u praksi svojim aktivizmom često pokazuje kako se stvari mogu i moraju mijenjati.
INTERVIEW.BA: Šta se desilo od plenuma započetih 2014. nakon građanskih protesta?
NEDIMOVIĆ: Slična okupljanja i narodne skupštine viđamo širom svijeta i znamo da u nekom trenutku naprosto stanu – a efekat je teško sagledati izbliza. Istinsko postignuće jesu grupe koje nastavljaju društveno-politički rad, grupe s neprocjenjivim iskustvom političkog rada s kojim se ne mogu mjeriti nikakve radionice kakvima nas u zadnje dvije decenije podvrgavaju međunarodni krugovi.
Plenumi su prvenstveno bili preventiva ovdje već uobičajenih preotimanja protesta: razne se skupine bliske establišmentu šalju da proteste preusmjere ili ih diskredituju. Uz sve smetnje i nesavršenosti, plenumi su tu bili neočekivan i učinkovit odgovor.
Dalje, tek tad se vidjelo koliko su institucije odvojene od naroda, jedinog legitimnog subjekta političkog odlučivanja. Ovdje je riječ transparentnost izlizana od upotrebe, dočim međunarodni i domaći krugovi, i vladin i nevladin sektor, brižljivo skrivaju činjenicu da poenta demokratije nije samo u transparentnosti – obznanjivanju rada institucija – već i u odlučivanju. A upravo je odlučivanje proces zatvoren za narod. Odlučivanje svedeno na dan izbora je iluzija slobode i djelovanja. Kroz plenume smo shvatili da, osim gole fizičke sile, društvo nad svojim ‘izabranim predstavnicima’ nema nikakve vlasti niti kontrole.
Konačno, tada smo oživjeli sjećanje na naše istorijsko iskustvo otpora, samoorganizovanja i autonomije, od II svjetskog rata do samoupravljanja u radnim kolektivima i lokalnim zajednicama. Grešaka je bilo i onda, ali ta prošlost je naše vrlo jako uporište za tvrdnju da je ovo što živimo ograničena, minimalna demokratija. Višestranačje koje na sav glas hvale međunarodni zvaničnici ne može nam nadomjestiti gubitak moći neposrednog odlučivanja o svemu značajnom za naše živote. Mi smo izgubili materijalna i socijalna prava bez kojih su političke slobode tek malo više od puke forme.
INTERVIEW.BA: Koliko danas postoji kritična masa koja može nešto promijeniti?
NEDIMOVIĆ: Masa je samo jedan faktor. Bitni su i istorijski trenutak, postojanje organizacije, sposobnost strukturiranja, ideja o promjeni i kako je postići. Do radikalnih promjena neće doći bez kontinuiteta političkog rada i borbe, a nama ne može pomoći ništa manje od radikalnih promjena. Od popravki nema koristi, one samo produžavaju život nakaradnog poretka. Ključno je nicanje alternativnih političkih aktera, spremnih da i unutar i van institucija vode političku borbu za jasne ciljeve.
INTERVIEW.BA: Šta je naš najveći problem kad je riječ o građanskom aktivizmu? Zašto nema snage da se istraje, jesu li jednostavno građani uvjereni kako se ništa ne može promijeniti?
NEDIMOVIĆ: Protestima se obično pripisuje neistrajnost, ali svrha protesta nije trajnost. Svrha protesta je iskazati nezadovoljstvo, cilj je povući granicu vršenjem silovitog momentalnog pritiska na vlasti. Sam aktivizam je mnogo širi od protesta, a istrajnosti mu ne manjka. Razne grupe godinama rade – bez trijumfalnih pobjeda, ali pobjeda je u ovim uslovima već i sama činjenica da se bitke vode – i to sve češće. To je rad na duge staze. Treba ponovo naučiti ono što je društvo sistemski natjerano zaboraviti: kako se organizovati i izgraditi mreže solidarnosti koje omogućavaju istrajnost borbe i ublažavanje materijalnih posljedica po one koji se bore, kako udružiti snage i sve bitke objediniti u jednu, što je neophodno jer sve te bitke proizlaze iz cjelokupnog sistema. Naučiti, konačno, kako biti političan bez uklapanja u standardne sheme sistema gdje ‘demokratski izabrani predstavnici’ tokom četiri godine imaju apsolutnu vlast nad nama i našim dobrima.
INTERVIEW.BA: Zašto na ulicama, kad se zakažu protesti, završi nekoliko stotina ili u najboljem slučaju nekoliko hiljada ljudi, zašto nema stotine hiljada, gdje su svi ti nezadovoljni i zašto ne protestuju?
NEDIMOVIĆ: Treba znati da svaka pobuna ima posljedice – ljudima biva izravno ugrožena materijalna egzistencija. Malo je poznato da je, po izvjesnoj anketi koja je kružila u međunarodnim krugovima, proteste i plenume podržavalo preko 80 % ispitanika iz raznih krajeva zemlje, naglašavam – u oba entiteta. Ali ljudi gube poslove zbog pogrešne riječi, a kamoli protesta. Ljudi su naprosto zastrašeni.
INTERVIEW.BA: Šta je gorući problem u BiH?
NEDIMOVIĆ: Nije gorući jedan no cijeli kompleks problema: osiromašenje društva i uništavanje same ideje društva, obesmišljavanje slobode i diskreditovanje ideje jednakosti, zatiranje bilo kakve solidarnosti i svijesti o nužnim promjenama, uz sistemsko zastrašivanje ljudi…
INTERVIEW.BA: Jesu li ikad zahtjevi prema vlastima dobili neki konkretan odgovor, rješenje?
NEDIMOVIĆ: Ne u smislu obično očekivane reakcije. Ali bitno je vlasti protresti i pokazati da stvari ne mogu uzimati zdravo za gotovo. To im komplikuje realizaciju kojekakvih privatnih ‘poslovnih’ poduhvata i tjera ih da odustanu od namjera kakva je bila gradnja hidrocentrale u Nacionalnom parku Una.
Generalno, ovdje tražene odgovore neće dati ni pozicija ni opozicija, pošto se tu radi o desnici ili, u najboljem slučaju, slabo profilisanom političkom centru. A na pitanja današnjice, ne samo ovdje, odgovoriti može samo istinska ljevica, smiona i politički pametna (nikako ovdašnje stranke tek folklorno ljevičarske!).
Npr. i pozicija i opozicija i dvorski stručnjaci redom pozdravljaju smanjenje iznosa za topli obrok. Niko ne spominje pad radničkih plata jer je topli obrok funkcionisao kao nadomjestak dijela plate – zato što je tako odgovaralo poslodavcima. Sad trpe samo radnici, jer njih niko štiti, i svima se poručuje da je normalno prihvatiti robovanje da bi privatnici ostvarili maksimalan profit.
INTERVIEW.BA: Vidite li ikoga u političkom okruženju spremnog da reaguje kad se dese protesti – spremnog da sjedne za sto sa aktivistima i razgovara o problemima?
NEDIMOVIĆ: Šta bi uopšte značilo takvo zatvoreno sijelo grupice ljudi kad su cijele institucije otuđene od društva; otete i uzurpirane? Narod se u institucije mora vratiti kao akter odlučivanja a ne kao objekat odluka. Sad se i javne rasprave, jedino gdje smo mogli bar govoriti i postavljati pitanja zvaničnicima, praktički održavaju krišom, ili ih se zatrpava vojskom stranačkih agitatora.
INTERVIEW.BA: Na čemu ste vi trenutno angažirani?
NEDIMOVIĆ: U Sarajevu je u toku reforma zdravstva koja vodi ograničavanju zdravstvenih usluga i broja ljudi koji imaju pravo na te usluge. Ušteda se praktično vrši potpunom privatizacijom stomatoloških usluga i ukidanjem Studentske poliklinike. Ranije su već rezane esencijalne liste lijekova. Vodi se i bitka za vodu. Nevjerovatno zvuči, ali Sarajevo se bori da uopšte ima vode i da ta voda ostane pitka. Stara priča koju sada legitimizira i Reformska agenda – što je finalni udar na društvenu svojinu, radnička prava i sektor javnih usluga. Sve se radi pod pritiskom međunarodnih organizacija i institucija kao EU, MMF, Svjetska banka, a uz zdušnu podršku domaćih političkih elita.
Time se trenutno bavim – a bitaka ima bezbroj. Vrlo je bitna ideološka bitka na izgradnji boljeg i pravednijeg društva – za naše nasljeđe antifašizma i društvene revolucije, odbranu oslobodilačkog pokreta i napora jedinih istinski naprednih snaga u našoj istoriji, predvođenih tadašnjom Komunističkom partijom Jugoslavije. Na djelu je klasična čistka istorije da bi se legitimizirala vladavina privatnih interesa. Na tome s našim vlastima perfektno sarađuju međunarodne donatorske i mnoge nevladine organizacije. Jedni rade čistku istorije a drugi inžinjering društvene svijesti kako bi se obezvrijedila i iskorijenila i sama ideja pravednijeg poretka.
Godina 2017. vrlo je bitna u pogledu ovih borbi. Prije kampanje za opšte izbore 2018. godine, nastojaće se pod kontrolu staviti sve sfere javnog života, podjednako materijalne i nematerijalne proizvodnje.
INTERVIEW.BA: Mislite li da će ikad u skorije vrijeme doći do masovnog socijalnog bunta, protesta koji će istrajati i potrajati?
NEDIMOVIĆ: Socijalni bunt je samo signal. Nama treba kontinuitet jedinstvene političke borbe – za početak, raskrinkavanje sistema zasnovanog na uzurpaciji moći, dominaciji i izrabljivanju. A potom borba i rad na izgradnji drugačijeg poretka, pri čemu je nužno ne robovati klišeima. Moramo se, između ostalog, sami sa sobom izboriti da prevladamo depolitizaciju društvenog djelovanja. Politiku su zaposjele stranke, i to stranke isključivo liberalnog centra i konzervativne desnice, a nas se uvjerava da moramo biti apolitični, jer je politika prljava; nemoralnim se smatra čak i kad neko izjavi da vodi političku borbu. Ali politička borba nije tek uobičajeno stranačko prepucavanje, to je legitimna borba kolektiva za sam kolektiv, na platformi potpuno drugačijoj od postojećih i u formi organizacije bitno drugačijoj od postojećih.
