Za sebe će reći da je „psi’olog, neostvareni … , istraživač, prvi čovjek iz Kalinovika sa Twitter nalogom, piše blogove kad nema preča posla.“ Ali on je mnogo više. Oblikovali su ga kako je kazao u jednom drugom intervju „školska i gradska biblioteka u Kalinoviku. Politikin “Zabavnik”, Branko Ćopić, Nietzsche, Meša Selimović, Titove staze revolucije, EKV, Laibach i stripovi.“ Studirajući psihologiju, shvatio je da je čovjek veoma komplikovana životinja i da nam treba znanja, iskustva, strpljenja i tolerancije da ga razumijemo.
Tokom nedavno okončanog petomjesečnog istraživanja selefija u Bosni i Hercegovini, analitičar i psiholog Srđan Puhalo imao je priliku praktično iskusiti znanje, iskustva, strpljenje i toleranciju da razumije ovaj pokret. Nema veće satisfakcije za njegov osjećaj egzibicionizma, kako nam je opisao, od činjenice da on kao Srbin iz Banjaluke radi istraživanje sa selefijama. Da li su selefije potencijalni teroristi koji znaju skuhati vrlo ukusan ručak…samo su neka od naših pitanja.
INTERVIEW.BA: Šta bi baba Radojka rekla za Srđanovo druženje i ručkove sa selefijama?
PUHALO: Baba je vrlo fleksibilna žena i tolerantna. U svakom slučaju, vjerujem da bi se brinula da li sam bio kulturan, fin i da li sam mljackao. I na kraju krajeva, pitala bi me ko je oprao suđe poslije ručka?
INTERVIEW.BA: Razgovarali ste i sreli se sa više od 120 selefija u BiH. Ko su ti ljudi, u stvari?
PUHALO: To su, prije svega, ljudi. Dakle, ljudi koji su izabrali da žive takav Islam, odnosno da žive po tim pravilima. A kad malo duže razgovaram s njima, vidim da imaju mnogo problema koji opterećuju običnog čovjeka u Bosni i Hercegovini. Imaju stavove o svemu u društvu a njjihova interpretacija je u skladu sa njihovim učenjem. Ono što je najvažnije jeste da je to njihov izbor. Niko im to nije nametnuo. I mislim da na to imaju pravo.
INTERVIEW.BA: S obzirom na to da mnogi ekstremisti različitih vjeroispovjesti nose duge brade, odnosno imaju sličan outfit kao selefije, moram vas pitati kao psihologa, u čemu je fol s tom dugom bradom?
PUHALO: Ta njihova pojavna strana je, u stvari, ono što mi vidimo na ulici, društvu i u medijima. Iza duge brade i potkraćenih pantalona stoje potpuno različiti ljudi koji imaju različita razmišljanja o mnogo čemu. Ono što im je zajedničko jeste da sebe smatraju selefijama i praktikuju takav način Islama. Oni na taj način pokušavaju da budu slični Muhammedu. Kroz te brade i pantalone pokušavaju da kažu: „ Da, mi smo njegovi sljedbenici.“
INTERVIEW.BA: Kako su Vas prihvatili tokom istraživanja? Da li je bilo neprijatnih situacija nakon što bi se predstavili kao Srđan Puhalo iz Banja Luke?
PUHALO: Neki su pristali da mi pomognu, ne samo da odgovore na pitanja, već i da me povežu sa drugim ljudima. Drugi su jednostavno odbili da učestvuju u istraživanju iz različitih razloga i to poštujem. Onoga trenutka kad vas prihvate i puste u svoj prostor, vi ste njihov gost. Odnose se domaćinski. Neki su bili više, a neki manje prisni. Ali taj odnos je bio vrlo korektan.
INTERVIEW.BA: Izdvojite nam neki razgovor ili ručak u jednoj od porodica koju ste posjetili? Kako su Vas ugostili, šta su pripremili za ručak, odnosno kakvi su kao domaćini?
PUHALO: Odlični su domaćini. Ali morate prihvatiti njihova pravila igre. Interesantno je kad komunicirate sa domaćicom te kuće: dođete kao gost u tu kuću, pojedete kolač i popijete sok, sve je to divno i krasno, ali joj se preko facebooka zahvalite. Jer po njihovim pravilima ne trebate da kontaktirate sa ženama. Koliko god to bilo čudno, to su ta pravila koja sam ja prihvatio, naravno. Oni su zahvalni kada to poštujete, i nije bilo nikakvih problema.
INTERVIEW.BA: Šta je bilo za ručak?
PUHALO: Neki odlični rižoto. I kolači. Vrlo ukusno. Najinteresantniji je taj opušteni razgovor koji se vodio tokom ručka gdje vidite da su to ljudi sa kojima se o različitim temama može pričati.
INTERVIEW.BA: Prisustvovali ste i nekim molitvama/namazima u džamijama … kako se drugi vjernici ophode prema selefijama?
PUHALO: Bio sam na džumi u Maglaju i nisam primjetio neku razliku iako je to bio period trvenja oko džemata i paradžemata. U ovoj džamiji nije bilo nekog ekskluziviteta, nije bilo nikakve diskriminacije. Ljudi su obavili molitvu, saslušali hodžin govor i razišli se.
INTERVIEW.BA: Predrasude su primjetne u društvu prema selefijama naročito u posljednje vrijeme kad se terorizam nerijetko vezuje baš za ovu populaciju. Da li su oni opasni po bh. društvo? Jesu li oni potencijalni teroristi?
PUHALO: Ta pitanja ne možemo da prenebregnemo. Iz redova selefija, s jedne strane, imamo ljude koji su pravili probleme, od dizanja u zrak policijske stanice u Bugojnu do pucanja na američku ambasadu. Imali smo ljudi koji su išli u Siriju da ratuju…Međutim veliki broj tih ljudi koji sebe nazivaju selefijama ne podržavaju nikakav oblik terorizma ili nasilja.
INTERVIEW.BA: Da li su vehabije/selefije odmetnici od svojih porodica, i zajednice općenito?
PUHALO: To su individualne priče i vrlo je teško generalizovati. Neke porodice su skeptične, donekle ih odbacuju, a druge strane, imate situaciju da im je porodica podrška u društvu koje ih odbacuje. Najčešće im partner ili porodica pružaju podršku i daju im osjećaj pripadanja.
INTERVIEW.BA: Od čega žive? Ko ih finansira?
PUHALO: Oni žive od svog rada. Nisam vidio nikakvo bogatstvo i glamur. Kad sam ih pitao da li dobijaju 500 KM ako su im žene pokrivene, rekli su mi: „Slobodno te ljude pošaljite nama. Dobro bi nam došao taj novac.“ Vrlo su skromni i traže malo.
INTERVIEW.BA: Nakon što ste napisali blog na Frontalu pod naslovom „Kako sam preživio 130 selefija?“ primjećujem pozitivne komentare, a bilo ih je i drugačije prirode, pretpostavljam?
PUHALO: Bilo je i pozitivnih i negativnih. Drago mi je što sam napisao ono što sam vidio i doživio, nisam ni pretjerivao ni potcjenjivao. To je jedan od rijetkih tekstova koji na drugačiji način piše o njima.
INTERVIEW.BA: I za kraj, možete li uporediti Kalinovik i Maoču s obzirom na to da se radi o dva mala zaboravljena grada od politike i budžeta?
PUHALO: Ljudi koji žive u Maoči su svjesno izabrali izolaciju, ali ne izolovanost. Značilo bi im da imaju bolji put i infrastrukturu. Izabrali su to selo i to mjesto, jer misle da će tako lakše proživjeti svoj život. Mnoga mjesta u BiH prosto umiru ne svojom voljom, nego zbog vlasti koja nas tjera da idemo i da izumiremo.
SELEFIJE U BiH
U svojoj socio-pihološkoj studiji „Selefije u BiH“ kojom se bavio tokom petomjesečnog istraživanja od novembra 2015. do marta 2016.godine, psiholog Srđan Puhalo je proučavao kako mediji i portali izvještavaju o selefijima, ali i kako građani participiraju ovu populaciju . Na osnovu primjera medijskog izvještaja vezanog za ubistvo dvojice pripadnika Oružanih snaga BiH u Rajlovcu koje je počinio Enes Omeragić, Puhalo ukazuje na nepotvrđenost informacija, te kad su „selefije tako dobro naoružani, šta onda radi policija, i da li novinari više znaju?“ Dakle, medijima je važno da brzo reaguju nauštrb kvaliteta, tačnosti i provjerenosti informacija. Među građanima BiH dominiraju negativni stereotipi prema vehabijama/selefijama. Uglavnom ih opisuju kao nekog ko ne voli druge ljude (32,0%), svadljive (31,8%), hladne (30,1%), nekulturne (28,6%), prljave (17,7%), neljubazne (16,3%) i neiskrene (16,3%). Od oblika nasilja koji su doživjeli selefije u našoj zemlji najčešće se susreću sa verbalnim (72%) i emocionalnim (58%) nasiljem. Svaki deseti ispitanik je imao probleme sa fizičkim nasiljem.
