Elvir Karalić: Kad vidiš lica ljudi kojima pomogneš…

Do danas je više od 300.000 ljudi primilo pomoć Udruženja “Pomozi”. Najveće zasluge idu Travničaninu Elviru Karaliću, koji je život posvetio pomaganju drugima. Ovo je njegova priča.

EVO ZAŠTO IDEMO U SIRIJU: “Ulazak u mobilnu bolnicu bio je šokantan: mnogo osakaćene djece, bez ruku, nogu, očiju… Srce da ti pukne. Tad sam napravio fotografiju s dječakom kojem je aviobomba otkinula obje noge, postavio je na Facebook i napisao: Evo zašto njima da pomognemo, kao repliku onima koji su nas pitali zašto idemo tamo”

OBROK ZA SVE: “Angažujemo socijalno ugrožene ljude kojima se plaća za taj rad. Imamo čovjeka iz okoline Vareša koji pješači 20 kilometara da bi došao do autobusa i stigao u Sarajevo da obrađuje zemlju. Očekujemo velike količine krompira koji ćemo iskoristiti za projekat ‘Obrok za sve’, a to je sad već 200 ljudi kojima na dnevnoj osnovi nosimo hranu”

Kad se nađete licem u lice s Travničaninom Elvirom Karalićem, koji 17 godina živi u Sarajevu, odmah vam postane jasno kako je njegova životna misija, a to je pomaganje drugima, zadobila postojeće razmjere. Osnivač humanitarne organizacije “Pomozi”, Elvir je čovjek velikog srca, koji je ostavio odlično plaćen posao i posvetio se pomaganju socijalno ugroženim sugrađanima. Do danas je broj ljudi kojima je njegova  organizacija na neki način pomogla prešao 300.000. Elvirova zarazna energija i odlučnost da savlada svaku prepreku rijetki su i vrijedni divljenja.

INTERVIEW.BA: Kako je nastalo Udruženje “Pomozi”?

KARALIĆ: U decembru 2011. godine nekoliko nas  okupilo se u humanitarnoj akciji na inicijativu prijateljice koja je na Facebooku postavila status: Neću lajk, hoću čokoladu. Tad smo iz ničega skupili prvo čokolade, pa prešli na druge korisne stvari te smo imali stan prepun hrane i garderobe. Sve smo podijelili mališanima iz domova za nezbrinutu djecu te odraslima s poteškoćama u razvoju.

Tad sam bio između poslova. Iako sam studirao kriminalistiku, uvijek sam radio u telekom operaterima, a prije toga sam pet godina proveo u jednoj firmi gdje sam bio zadužen za američko tržište. Kasnije sam bio direktor sektora za podršku korisnicima, odlična plata, super posao. Tokom ramazana 2012., polovinom augusta, objavio sam na Facebooku apel za pomoć jednom samohranom ocu izričito tražeći da sve bude u robi. Međutim, za kratko vrijeme, prijatelji iz BiH i Amerike poslali su novac i prikupilo se oko 400 KM. I vidim da se može ako se hoće, s tim što ljudi žele biti sigurni da će njihova sredstva otići baš tamo gdje treba. Miks raznih stvari doveo je do odluke da sve ostavim i posvetim se pomaganju.

INTERVIEW.BA: Ali još nije bilo organizacije na vidiku?

KARALIĆ: Uvidio sam tada da je potrebna organizacija, krovno udruženje koje će ljude koji trebaju pomoć i one koji im žele pomoći uvezati na najdirektniji način. Godinu dana sam paralelno radio 16 sati dnevno: osam na svom poslu i osam na humanitarnom projektu, možda i više. Povlačenja više nije bilo. Ne potičem iz imućne porodice, sve sam zaradio svojim rukama, imao sam i motore i automobile, ali uvijek sam se pitao postoji li nešto više od toga, jer ne može biti da je to – to. Imao sam veliku mrežu ljudi, prijatelja i poznanika na Facebooku, svi su me znali iz pozitivnih situacija, pa sam imao neku vrstu kredita kad sam krenuo u ovu priču. I sav svoj imetak – auto, platu i slobodno vrijeme – stavio sam u službu pomaganja. Nije više bilo kafa, odmora, rođendana, izleta, vikenda… Niko od mojih prijatelja nije to uzeo za zlo, razumjeli su šta me pokreće.

INTERVIEW.BA: Ko je bio s vama u početku osnivanja udruženja?

KARALIĆ: Bilo je dosta volontera, 15-20 ljudi koji su uglavnom imali svoje poslove, ali su se vrtjeli oko te ideje. Ime je nastalo na parkingu ispred kafea Aquarius kada mi je drug rekao: “Vidio sam ono šta radiš, imam ideju za portal, bilo bi super da se zove Pomozi.ba!” I dan-danas on je zadužen za web hosting Pomozi.ba. I organizacija je tako dobila ime. Radili smo stalno, postavljali korpe u tržnim centrima, lijepili letke, a 16. oktobra 2012. zvanično smo se registrovali na područuju FBiH kao udruženje za pomoć socijalno ugroženim porodicama i pojedincima. To nam je olakšalo dalje akcije.

INTERVIEW.BA: U januaru 2013. našli ste se u konvoju pomoći Siriji.

KARALIĆ: To je bila nevjerovatna stvar. Taj poduhvat mi je bio bitan jer smo mi iz ovakve države, koja uvijek čeka, moli, pruža ruke, mogli nekome pomoći. Akciju je pokrenulo Udruženje “Solidarnost” iz Bihaća, a mi smo se priključili s ogromnom voljom i željom da pomognemo sirijskim izbjeglicama. Bilo je dosta skeptika koji su govorili šta imaš ti tamo pomagati pored naše sirotinje. Objašnjavao bih im kako je to akcija koja traje jedan mjesec, a našim ljudima pomažemo ostalih jedanaest, skretao pažnju na to kako nema te elementarne nepogode i stanja siromaštva koje je teže od rata. Bosanci i Hercegovci su dužni pomagati ljudima u zaraćenim područjima, pa kilo brašna – kilo brašna – jer mi najbolje znamo kako je to strašno. Nama je dolazila pomoć i u novcu i u robi, a ako je nismo dobili, to nisu krivi ljudi koji su slali, krivite posrednike.

INTERVIEW.BA: Kako je izgledao put do tamo?

KARALIĆ: Bio je to put od 6.000 kilometara u oba pravca i trajao je 14 dana. Krenula su dva šlepera i nas sedmero. Tad je u Bihaću napadalo pola metra snijega i nismo mogli proći na graničnom prelazu Izačić, već okolnim putem, na drugi prelaz. Do granice je put bio pun poteškoća, jedan kamion se skoro prevrnuo… Nastavili smo preko Srbije, Bugarske i Turske, a u Istanbulu zaglavimo dva dana jer nismo imali odgovarajući pečat. Radilo se o neiskustvu, jer smo uvijek mi bili ti koji su primali pomoć. Kada smo napokon ušli u grad na samoj granici Turske i Sirije, nedaleko od Halepa, bio je to povratak u ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu. Po 14-15 ljudi živjelo je na pet-šest kvadrata. Ulazak u mobilnu bolnicu bio je šokantan: mnogo osakaćene djece, bez ruku, nogu, očiju… Srce da ti pukne. Tad sam napravio fotografiju s dječakom kojem je aviobomba otkinula obje noge, postavio je na Facebook i napisao: Evo zašto njima da pomognemo, kao repliku onima koji su nas pitali zašto idemo tamo.

INTERVIEW.BA: Danas imate jasnu viziju kako da pomognete, ali i da ljudima date priliku da ne budu ovisni o pomoći drugih.

KARALIĆ: Nije to bila samo misija pomoći socijalno ugroženima već i državi i društvu. Svjestan sam koliko je neobrađene zemlje oko nas, a imamo mnogo ruku koje traže posao. I zato mi je bila želja da spojimo to dvoje, a ove godine smo u manjem obimo i uspjeli. Da ruke prebacimo na tu zemlju i da ti ljudi od toga žive, ne tražeći pomoć. I stvarno može! Ove godine smo zasijali 40 duluma krompira i postavili nekoliko plastenika s paradajzom, paprikama i krastavcima, na njivi koju nam je ustupio jedan čovjek. Angažujemo socijalno ugrožene ljude kojima se plaća za taj rad. Imamo čovjeka iz okoline Vareša koji pješači 20 kilometara da bi došao do autobusa i stigao u Sarajevo da obrađuje zemlju. Očekujemo velike količine krompira koji ćemo iskoristiti za projekat “Obrok za sve”, a to je sad već 200 ljudi kojima na dnevnoj osnovi nosimo hranu. I tu smo zatvorili krug. Ne možemo pobijediti bolest koja je uzela maha, ali siromaštvo možemo i moramo! Kad naiđemo na tešku situaciju, znam da čim se vratim s terena i objavim to, stvar je gotova, i pojedincu ili porodici pomoć brzo stiže.

INTERVIEW.BA: Koliko ste ljudi pomogli dosad?

KARALIĆ: Oko 300.000. Najveći broj onih kojima smo pomogli bio je u vrijeme poplava, jer je tad isporučena ogromna količina robe: oko 5.000 tona ili 200 šlepera hrane i ostale robe podijelilo se te godine. Još se pomaže ljudima pogođenim poplavama širom BiH. A i tad su se dešavale loše stvari: neko bi dobio sedam veš-mašina od različitih organizacija, a neko nijednu. To smo naknadno saznavali, jer se nije provjeravalo ko je šta dobio. Ljudi ne vjeruju nikome, i ja ih ne krivim, pa radije daju samostalno – kad znaš čovjeka, daš. I to je super. Ali ako ne znaš, onda se svašta može desiti. Jedna nana nema Facebook i ne zna ništa, a komšija do nje je spreman iskoristiti priliku i namaknuti sebi tih sedam mašina. Kad se saznalo, mještani su ga htjeli linčovati, toliko su bili ogorčeni.

INTERVIEW.BA: Koji vas je slučaj najviše potresao?

KARALIĆ: Najviše me pogodio mali bolesni dječak Bekir, koji je, nažalost, preminuo od raka, ali sad bar više nema bolova, nema patnje… Kad su ga doveli u bolnicu, bio je razdragano i veselo dijete… Zbog tumora je izgubio vid, pa je samo pitao: “Mama, ko je ugasio svjetlo?” Mene to i sad rasplače. I kasnije, kad je izašao iz bolnice, kad su nam rekli da mu nema pomoći ni nakon što smo u sedam zemalja širom svijeta kontaktirali ljekare, čovjek se osjeti potpuno bespomoćnim. Gleda a ne može ništa učiniti.

INTERVIEW.BA: Ipak, u mnogo ste slučajeva uspjeli…

KARALIĆ: Ima, naravno, priča sa sretnim krajem. Svijetli primjer je porodica Agić, koja je živjela prekoputa Studentskih domova u Nedžarićima u napola izgorenoj, ruševnoj kući. Otac je prodavao košpice na utakmicama, majka je imala psihičkih problema, a jedno dijete je umrlo, vjerovatno usljed tih okolnosti. Odmah sam shvatio da se radi o poštenim ljudima i rekao sam im da ćemo im napraviti kuću. Taj čovjek je imao neku zemlju u okolini Sarajeva i za godinu dana smo napravili kuću. Ispred nje je, na njegovo insistiranje, postavljena ploča sa zahvalnicom onima koji su pomogli. Kad vidiš lica ljudi kojima si ispunio dato obećanje, to se ne može opisati, mora se doživjeti. 

Prethodna vijest

Aleksandar Trifunović: Samo da ovaj majmun ne opali iz tenka!

Naredna vijest

Dražana Lepir: Želimo istinu o banjalučkoj ratnoj priči