Dodjela Šestoaprilske nagrade Elviru Karaliću definitivno je priznanje humanosti i rada organizacije Pomozi.ba, ali istovremeno otvara i neugodno pitanje. Zašto humanitarne organizacije u Bosni i Hercegovini rade posao države?
Piše: Haris LJEVO
Gradsko vijeće Grada Sarajeva jednoglasno je odlučilo da se pojedinačna Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva za 2026. godinu dodijeli Elviru Karaliću, osnivaču humanitarnog udruženja Pomozi.ba.
Uručenje Šestoaprilske nagrade Elviru Karaliću na prvi pogled djeluje kao lijepa i zaslužena gesta. I jeste, ali istovremeno je i nešto mnogo dublje, gotovo paradoksalno. To je priznanje čovjeku koji već godinama radi posao države. Ali je istovremeno i svojevrsno priznanje vlasti da taj posao – njihov posao – ne rade dovoljno dobro. U tom smislu, nagrada Karaliću nije samo počast humanosti nego i svojevrsni institucionalni autogol.
Paradoks nagrade koja slavi ono što bi trebao raditi sistem
Jer Elvir Karalić i Pomozi.ba nisu nastali zato što je neko imao višak vremena i entuzijazma. Nastali su zato što je sistem zakazao. Zato što su ljudi ostajali bez terapija, bez hrane, bez ortopedskih pomagala, bez osnovnog dostojanstva. Zato što su birokratske procedure bile sporije od bolesti, a socijalne službe slabije od siromaštva. U takvom okruženju Pomozi.ba je postao ono što bi javne institucije trebale biti: brz, efikasan, empatičan i fokusiran na ljude, a ne na procedure.
Karalić je izgradio organizaciju koja je postala sinonim za povjerenje. U zemlji u kojoj se povjerenje u institucije mjeri u promilima, to je gotovo čudo. Pomozi.ba je uspostavio sisteme pomoći koji funkcionišu bolje od mnogih javnih servisa: od prikupljanja donacija, preko nabavke lijekova koji nisu dostupni u BiH, do svakodnevnih obroka za hiljade ljudi. To je impresivan, gotovo herojski rad. Ali upravo u tome leži i gorčina ove nagrade.
Jer ako humanitarna organizacija mora nabavljati lijekove koje bi trebale osigurati zdravstvene institucije, ako mora hraniti ljude koje bi trebale štititi socijalne službe, ako mora rješavati probleme koji bi trebali biti u nadležnosti lokalnih i državnih vlasti, onda nešto ozbiljno nije u redu. I to nije problem Pomozi.ba. To je problem države.
Šestoaprilska nagrada u tom smislu postaje simbolički čin priznanja vlasti da su zakazale. Da su dopustile da se socijalna politika pretvori u humanitarnu improvizaciju. Da su prepustile nevladinom sektoru ono što bi trebalo biti temelj njihovog mandata. I da se, umjesto da poprave sistem, radije zahvaljuju onima koji krpe njegove rupe.
Naravno, Karalić nije kriv za to. Naprotiv, on je jedan od rijetkih koji su pokazali kako izgleda odgovornost prema zajednici. Ali upravo zato važno je reći jasno: Pomozi.ba ne bi trebao biti prva linija odbrane od siromaštva, bolesti i nepravde. Trebao bi biti partner institucijama, a ne njihova zamjena. Humanitarni rad ne smije biti trajni supstitut za javne politike.
Kako je Pomozi.ba postao zamjena za institucije
Nagrada Karaliću je zaslužena, ali bi bila još smislenija kada bi bila praćena ozbiljnim reformama. Kada bi vlasti konačno preuzele odgovornost za ono što im je posao. Kada bi se socijalna zaštita, zdravstvena njega i briga o najranjivijima vratile tamo gdje pripadaju – u institucije, a ne u humanitarne apele.
Do tada, Pomozi.ba će nastaviti raditi ono što radi najbolje – pomagati ljudima. Ali mi bismo se trebali zapitati kako je uopće moguće da jedna humanitarna organizacija bude efikasnija od sistema. I zašto se, umjesto da poprave sistem, vlasti zadovoljavaju time da nagrade one koji ga nadomještaju.
Ako je Šestoaprilska nagrada priznanje Elviru Karaliću, onda je istovremeno i priznanje da Bosna i Hercegovina još uvijek duguje svojim građanima funkcionalnu državu. I to je istina koju nijedna nagrada ne može sakriti.
(Tacno.net)
