Izvor: Edhem Edo Selimović/Živinice.ba
Datum objave: 23.04.2026
U neposrednoj blizini Bosanskog kulturnog centra i Sportske dvorane u Živinicama nalazi se nadvožnjak ispod magistralnog puta koji vodi prema naselju u ulici Bosanska. Ovaj prolaz, iako relativno skoro izgrađen i zamišljen kao funkcionalno i estetsko rješenje za građane, danas predstavlja primjer kako se javna infrastruktura može brzo devastirati – i još brže zaboraviti.
Naime, prije izvjesnog vremena dogodio se incident koji dovoljno govori o neodgovornosti pojedinaca, ali i o reakciji nadležnih. Vozač kombija, očigledno ne vodeći računa o visini vozila i ograničenju prolaza, pokušao je proći kroz nadvožnjak. Ishod je bio očekivan – vozilo se zaglavilo, a tom prilikom uništena je kompletna svjetleća infrastruktura. Pokidane su žice sa kojih su visile sijalice, rasvjeta je devastirana, a prolaz je ostao ogoljen i zapušten.
Međutim, ono što posebno zabrinjava nije sam čin uništavanja – jer nesreće i nepažnja se, nažalost, dešavaju – već način na koji je problem “riješen”. Umjesto da se oštećenja saniraju i nadvožnjak vrati u prvobitno stanje, uklonjeni su ostaci instalacija, a prostor je ostavljen bez rasvjete i bez pokušaja obnove. Danas taj prolaz izgleda zapušteno, mračno i nebezbjedno, što je daleko od njegove prvobitne namjene.
Građani Živinica se s pravom mogu zapitati: gdje je odgovornost? Gdje je obećana dosljednost u zaštiti javne imovine?
Sjećamo se situacije od prije nekoliko godina kada je nepoznata osoba samoinicijativno počela kopati ulicu i trotoar u blizini zgrade gradske uprave. Tada je reakcija bila brza i odlučna. Gradonačelnik je javno istupio, jasno poručio da se takvo ponašanje neće tolerisati, te je odgovorna osoba natjerana da sanira štetu i vrati sve u prvobitno stanje – čak i da asfaltira cijeli potez.
Nakon toga, javnosti je upućena poruka: svako ko ošteti infrastrukturu snosit će posljedice.
Danas, međutim, imamo situaciju koja postavlja ozbiljno pitanje – važi li ta poruka za sve jednako?
U slučaju nadvožnjaka, šteta je očigledna, počinilac vjerovatno poznat. Postoje institucije, postoje evidencije, postoji mogućnost da se utvrdi odgovornost. Ipak, konkretnih poteza nema. Umjesto principijelnosti, svjedočimo tišini.
Zato je ovo više od priče o jednom nadvožnjaku. Ovo je pitanje odnosa prema javnom dobru, pitanje dosljednosti u provođenju zakona i pitanje povjerenja građana u institucije.
Ako je neko mogao biti natjeran da obnovi trotoar i ulicu, zašto se isto ne može primijeniti i u ovom slučaju? Ako je poruka bila da će “svako ovako proći”, zašto sada izostaje njena primjena?
Građani ne traže ništa više od onoga što im je već obećano – jednak tretman, odgovornost i brigu o prostoru u kojem žive. Zato je vrijeme da nadležni ponovo pokažu odlučnost. Ne zbog politike, ne zbog medija, nego zbog principa. Jer grad se ne gradi samo asfaltom i betonom – već i povjerenjem koje se lako izgubi, a teško vraća.