Kampanja za Opće izbore 2026. godine još nije ni počela, a Koalicija „Pod lupom“ već je evidentirala devet slučajeva u kojima su djeca korištena u političke svrhe. Još je problematičnije što, prema ovoj organizaciji, praksa Centralne izborne komisije BiH nije ujednačena: ono za šta su politički subjekti ranije bili kažnjavani danas se u pojedinim slučajevima pokušava predstaviti kao bezazleno isticanje porodičnih vrijednosti
Piše: R.I.
Djeca su posljednjih godina sve češće dio političkog vizuelnog narativa: na otvaranjima igrališta, u vrtićima i školama, tokom posjeta porodicama, uz podjelu poklona ili na fotografijama koje političari potom objavljuju na društvenim mrežama.
Problem nije u tome što dijete postoji na fotografiji. Problem nastaje kada dijete postane sredstvo političke komunikacije.
Upravo na to upozorava Koalicija „Pod lupom“, koja prati izborni proces u BiH. Prema njihovim podacima, do sada je evidentirano ukupno 277 izbornih nepravilnosti, među kojima je devet slučajeva zloupotrebe djece u političke svrhe. Najveći broj odnosi se na zloupotrebu javnih resursa – 155 slučajeva – i preuranjenu izbornu kampanju, sa 86 slučajeva.
„Pod lupom“ navodi da je najčešći obrazac posjeta porodicama, često uz podjelu poklona, nakon čega se djeca fotografišu ili snimaju, a sadržaj objavljuje na društvenim mrežama. Time dijete postaje dio političke promocije i emocionalnog obraćanja biračima.
Kada dijete postane argument
Poseban problem nastaje kada politički subjekti takve situacije pokušavaju opravdati tvrdnjom da dijete samo po sebi ne može biti politički akter.
Tačno. Dijete od tri ili četiri godine ne može pozvati birače da glasaju za stranku. Ali to i nije poenta zabrane.
Poenta je upravo u tome što odrasla osoba može koristiti dijete kako bi proizvela određenu emocionalnu reakciju kod odrasle publike.
Fotografija političara sa djecom šalje poruku o brižnosti, porodičnim vrijednostima, budućnosti, sigurnosti i društvenoj odgovornosti. Kada se takva fotografija objavi na profilu stranke ili kandidata, uz politički logo, slogan ili drugi promotivni sadržaj, dijete više nije samo slučajni prolaznik u kadru. Ono postaje dio političkog marketinga.
Zato je mnogo važnije pitanje ko ima korist od objave nego može li dijete razumjeti za koga se glasa.
I Ombudsman za djecu Republike Srpske Gordana Rajić upravo u tom kontekstu upozorava da roditeljska saglasnost sama po sebi ne znači da zloupotrebe nema. Ako od objave korist ima prvenstveno politička stranka ili kandidat, a ne dijete, otvara se pitanje da li je postupanje zaista u najboljem interesu djeteta.
CIK je ranije kažnjavao gotovo identične situacije
Da ovo nije samo teorijska rasprava pokazuje praksa Centralne izborne komisije BiH.
Tokom Lokalnih izbora 2024. CIK je vodio poseban pregled prigovora koji su se odnosili na zloupotrebu djece. U jednom od predmeta SNSD je kažnjen sa 8.000 KM nakon što je na Facebooku objavljena informacija i fotografije djece povezane sa stranačkom aktivnošću u Ugljeviku.
U drugom slučaju, stranka Za pravdu i red kažnjena je sa 3.000 KM, a Nebojša Vukanović također sa 3.000 KM, zbog objava u kojima su se pojavili maloljetnici u kontekstu političke promocije.
Hrvatski nacionalni pomak kažnjen je sa 5.000 KM zbog bilborda na kojem je prikazano dijete uz stranački logo, a kasnije je kažnjen i u drugom predmetu vezanom za prikazivanje djece na Facebooku.
Još jedan značajan primjer dolazi iz Zenice. CIK je u oktobru 2024. kaznio Arnela Isaka sa 5.000 KM, a njegovu stranku Snaga naroda sa 4.000 KM, nakon što je politički spot napravljen povodom protesta zaposlenih u predškolskoj ustanovi sadržavao kadrove djece. Sud BiH je kasnije odbio Isakovu žalbu kao neosnovanu.
U decembru iste godine CIK je kaznio PDP sa 3.000 KM, a Draška Stanivukovića sa 6.000 KM zbog zloupotrebe djece u političke svrhe.
Drugim riječima, postoji vrlo konkretna praksa iz koje se vidi da CIK nije uvijek smatrao prisustvo djece na političkom sadržaju nevažnim detaljem.
I 2026. već postoji nova kazna
Da problem nije ostao u prethodnom izbornom ciklusu pokazuje i odluka CIK-a iz augusta 2026.
SNSD je kažnjen sa 6.500 KM zbog videosnimka sa otvaranja dječijeg igrališta u Banjoj Luci. U snimku su se pojavljivali politički akteri i djeca, a CIK je utvrdio preuranjenu izbornu kampanju i zloupotrebu djece u političke svrhe. Stranci je naloženo i uklanjanje spornog videosadržaja.
To je posebno važno za sadašnju raspravu jer pokazuje da otvaranje dječijeg igrališta samo po sebi nije problem. Problem nastaje kada se javni događaj i prisustvo djece pretvore u materijal za političku promociju.
Gdje nastaje problem sa „porodičnim vrijednostima“?
Upravo ovdje počinje najvažnija dilema.
Ako političar govori o demografiji, pronatalitetnoj politici ili položaju porodice, legitimno je da govori o djeci i porodici. Političarima se ne može zabraniti da govore o politikama koje se tiču djece.
Ali postoji ogromna razlika između govora o djeci kao javnoj politici i korištenja konkretne djece kao političkog rekvizita.
Prvo je politička debata.
Drugo može biti politički marketing.
Granica se zato ne bi trebala povlačiti prema pitanju da li je političar izgovorio riječ „porodica“, nego prema tome šta je konkretno uradio sa djetetom i u kojem kontekstu.
Ako političar posjeti porodicu, podijeli poklone, fotografiše se sa djecom, objavi fotografiju na svom političkom profilu i uz to pošalje poruku o vlastitoj brizi za građane, teško je tvrditi da je politički element potpuno nestao samo zato što u objavi nema eksplicitnog poziva: „Glasajte za mene“.
Savremeni politički marketing upravo rijetko izgleda tako direktno.
Društvene mreže dodatno mijenjaju problem
Prije društvenih mreža fotografija sa političkog događaja završavala je u novinama ili televizijskom prilogu. Danas političar može fotografiju objaviti direktno pred hiljadama svojih pratilaca, promovirati je, dijeliti dalje i učiniti je dijelom dugoročnog političkog imidža.
Dijete tako može postati dio političkog sadržaja koji ostaje na internetu mnogo duže od same kampanje.
Upravo zato se pitanje zaštite djece više ne može svesti samo na to da li je dijete bilo prisutno na političkom skupu. Mora se gledati kako je sadržaj nastao, ko ga je objavio, kome je namijenjen, kakvu političku poruku nosi i ko od njega ima korist.
Nije dovoljno reći: roditelj je pristao
Jedan od najčešćih argumenata u ovakvim situacijama jeste da su roditelji dali saglasnost.
Ali roditeljska saglasnost nije univerzalna dozvola da se dijete koristi u političkom marketingu.
Pravo djeteta na zaštitu ne nestaje zato što je odrasla osoba pristala na fotografisanje. Upravo princip najboljeg interesa djeteta zahtijeva da se postavi pitanje: da li je ovo urađeno zbog djeteta ili zbog odraslih?
Ako politička stranka dobija pozitivan imidž, kandidat dobija dodatnu vidljivost, a dijete zauzvrat dobija samo ulogu u političkoj scenografiji, teško je govoriti o ravnopravnom odnosu interesa.
Šta zapravo treba sankcionisati?
Rješenje nije u tome da se političarima zabrani da budu među djecom.
Ne treba zabraniti ni političke teme koje se odnose na porodicu, obrazovanje, vrtiće, natalitet ili dječiju zaštitu.
Ono što treba biti jasno jeste kriterij: djeca ne smiju biti korištena kao sredstvo političkog uvjeravanja odraslih birača.
Zato je mnogo važnije imati jasnu i ujednačenu praksu nego samo povećavati kazne.
Ako je jedna stranka kažnjena zato što je dijete prikazano uz stranački logo, druga zato što je dijete u spotu, a treća za gotovo identičan sadržaj dobije obrazloženje da je riječ o „porodičnim vrijednostima“, onda problem više nije samo u političarima.
Problem je i u sistemu nadzora.
Neujednačeno kažnjavanje stvara poruku da se granica može pomjerati. A tamo gdje granica nije jasna, politički marketing će je prirodno pokušavati pomjeriti što dalje.
Devet slučajeva prije početka kampanje
Koalicija „Pod lupom“ trenutno govori o devet evidentiranih slučajeva zloupotrebe djece, dok je do sada, prema njihovim navodima, u dva slučaja izrečena sankcija.
Istovremeno, CIK je na osnovu prijava ove koalicije do sada izrekao deset sankcija u ukupnom iznosu od 45.500 KM, za različite vrste izbornih nepravilnosti.
To znači da problem nije u tome što institucije nemaju mogućnost kažnjavanja. CIK je već pokazao da sankcije postoje i da mogu biti značajne.
Pitanje je da li će ista pravila biti primjenjivana na iste situacije.
Jer ako se djeca jednom tretiraju kao posebno zaštićena kategorija čija se fotografija ne smije koristiti za političku promociju, a drugi put kao ukras uz objašnjenje da se samo promoviraju porodica i natalitet, tada zaštita zavisi od interpretacije slučaja.
A prava djeteta ne bi smjela zavisiti od političkog konteksta.
U konačnici, djeca nisu birači. Ne mogu dati političku korist onome ko ih fotografiše, ali mogu biti iskorištena da tu korist proizvedu kod odraslih.
Zato pitanje nije mogu li djeca biti dio politike.
Mogu – ali kao građani čija se prava i interesi štite, a ne kao rekviziti kojima se kod drugih građana proizvodi politička emocija.
Ako se takva praksa nastavi normalizirati, granica između „promocije porodice“ i političke manipulacije djecom postajat će sve tanja. A upravo zato pred početak zvanične kampanje 2026. nije najvažnije pitanje koliko će novih fotografija djece osvanuti na profilima političara, nego hoće li institucije svaki takav slučaj mjeriti istim kriterijima.
