Iako se većina sugovornika/ca vodi time da se nekom odaje počast tek nakon što ode s ovoga svijeta, to ne mora biti pravilo. Danko Delibašić kaže da ni slavni Mirza nije lako dobio ime na dvorani, da se uspješnim sportistkinjama trebaju odati najveća priznanja. No, opet je zajedički zaključak: sve bi bilo lakše da se u sport ulaže, da se cijene rezultati, da sportistkinje trebaju dići glas da ih se “vidi”
Piše: Rubina ČENGIĆ
Ni jedan sportski objekat, dvorana, pa čak ni sportski klub u Bosni i Hercegovini ne nosi ime uspješne sportašice ili žene iz druge sfere života.
S druge strane, mnogim je proslavljenim sportistima odata počast, pa su pod njihovim imenom stadioni, dvorane, hale. O ulicama da i ne govorimo. Tako djeca od malih nogu mogu naučiti ko je Mirza Delibašić, Goran Čengić, Ramiz Salčin, Faris Pendek, Amel Bečković, Jan Doršner, Safet Zajko…
I u svijetu se nisu pretrgli. Po ženama se zovu tek poneki objekti: Serena Williams (dvorana u teniskom kampu u Oregonu), Ulrike Maier (jedna skijaška staza), Liliana Ronchetti (međunarodno takmičenje u košarci )…
Zaslužuju svako moguće priznanje
Sportska novinarka Medina Šehić smatra da nazvati sportski objekat po nekom sportisti ili sportistkinji znači odati im priznanje.
– U takvim slučajevima bi trebalo jednako postupati i prema sportistkinjama koje su se istakle svojim rezultatima, doprinosu i karakteru. U tom kontekstu treba znati da je značajniji razvoj bh. ženskog sporta u međunarodnim parametrima počeo osamdesetih godina prošlog stoljeća i, ako uzmemo u obzir činjenicu da ovakva priznanja uglavnom dobiju osobe koje više nisu među živima, možemo, srećom, konstatirati da je većina naši sportskih heroina još uvijek s nama. Najjači trag u našem sportu ostavila je zlatna i trofejna generacija košarkašica koju je predvodila Razija Mujanović, a koju su pratile Tima Džebo, Mara Lakić, Vesna Bajkuša, Slađana Golić, Silvana Mirvić i druge… Svaka od njih zaslužuje najveće moguće priznanje – kaže Šehić.
Delibašić: Nije išlo glatko
Višestruko nagrađivana sportistkinja Nađa Avdibašić, koja je u jednom periodu bila i ministrica u Vladi Tuzlanskog kantona, kaže da bi bilo dobro da se neki sportski objekat zove po ženi, ako u BiH ima takvih žena.
– Za to bi trebali uspostaviti jasne kriterije da se može „izvagati“, jer uvijek imate nekoga ko podržava takve ideje i nekoga ko je protiv. No, to mora biti osoba koja nije među živima, to je prihvatljivije jer dodjela imena nekom sportskom objektu je posveta za rad i postignuća. Ako nije tako Mirza Delibašić je za života trebao dobiti… pa sve jer to je ime u bh. sportu neprevaziđeno – kaže Avdibašić.
No, Mirzin sin Danko Delibašić se sjeća da nije išlo lako ni kada je jedna sportska dvorana u Sarajevo trebala dobiti ime po njegovom ocu.
– Ne znam tačno kako izgleda procedura, ko predlaže ili ko odlučuje o tome, ali znam da se tada propitivalo kakav je musliman bio moj otac, da li je pio i slično. Srećom, neko se sjetio da je on europski, svjetski i olimpijski šampion. Bilo bi lijepo da neka sportska dvorana u BiH nosi ime neke žene, naprimjer čini mi se logično da se Mejdan u Tuzli zove po Raziji Mujanović. Ali kod nas to, kao i sve drugo ide dosta teško, žene nisu cijenjene na pravi način – kaže Delibašić.
Sport ili porodilje
Direktorica Atletskog kluba Sloboda Kada Delić Selimović kaže da ima mnogo imena koja zaslužuju da se neki sportski objekat zove po njima, ali da je mnogo važnije da BiH dobije dovoljno kvalitetnih sportskih objekata.
– Znate kako kažu: zovi me kako god hoćeš, samo me nemoj razbiti. Da nam bar hoće izgraditi te objekte da možemo mogu trenirati, pa neka ih zovu kako hoće. Mi imamo mlade sportiste i sportistkinje koji svakodnevno putuju i po 50-ak kilometara da bi trenirali, ali to niko ne cijeni. Ovdje ljudi na sport gledaju kao na trošak, a malo ko razumije da je to unosna industrija kao i turizma jer to su putovanja, smještaj, ishrana… S druge strane – u košarku i fudbal ulažu milione, ali u druge sportove ništa. A mi kada odemo na međunarodna takmičenja sve pometemo, niko nam nije u blizu jer radimo. Kada smo u Tuzlanskom kantonu tražili više novca za sport rekli su nam da može ako smanje davanja za porodilje – kaže Delić Selimović.
Smatra da u su mnoge sportistkinje i sportisti zaslužili da se nešto po njima zove, ali nema razumijevanja.
– Mi smo jedini klub koji ne naplaćuje članarinu, a radimo s djecom s poteškoćama i sada bi trebali ići na Specijalnu Zimsku Olimpijadu, imamo djevojku iz doma u Pazariću koja bi trebala ići, dobila je i pasoš, ali sponzori nisu zainteresovani jer, kao, šta će njima djeca s poteškoćama. A ja na sport gledam i kao vrhunska sportašica i kao socijalno osviještena osoba – kaže Delić Selimović.
Zakluučuje da u BiH ne postoji politička partija koja razumije značaj sporta.
–Da se razumijemo – svi su isti. Eto zašto Razija Mujanović nije ministrica. Treba ustati kad spomeno njeno ime – kaže Delić Selimović.
Novinar Haris Mrkonja upozorava da prije svega trebamo govoriti o tome koliko malo sportskih objekata se gradi.
-Tačno je da sportski objekti dobiju ime po nekom sportisti tek kada on nije među živima. Kada je poginula odbojkašica iz Kalesije Erna Sinanović bila je inicijativa opštinskog Vijeća da jedna sportska dvorana u tom gradu bude nazvana po njoj. Ne znam šta je bilo s tom inicijativom. Veliki je problem je što mi ne gradimo objekte, nemamo novih objekata koji su nam prijeko potrebni, malo se ulaže u njih – kaže Mrkonja.
Smatra da BiH ima veliki broj sportista i sportistkinja koji zaslužuju da neki sportski objekat nosi njihovo ime.
– To su Razija Mujanović, pa Mara Lakić, ali mnogo faktora utiče na te odluke. U konkretnom slučaju Erne Sinanović, ona nije bila svjetska šampionka, ali su je ljudi voljeli i to pokazuje da su kriteriji različiti – pojašnjava Mrkonja.
“Metafora za cijeli svijet”
Sala u Kalesiji i dalje ne nosi naziv po Erni Sinanović, a književnica i istraživačica u oblasti ženskih prava Lamija Begagić kaže da je lako je zaboraviti da su i žene osobe, u životu, i u sportu.
– Neko sam se vrijeme bavila ženama u sportu. Te sam se teme doticala i u književnosti, a istraživala i mimo nje. U jednom takvom istraživanju, dok su trajale Olimpijske igre u Riju 2016. godine, opazila sam i „sjajan“ naslov koji se mrežama širio munjevitom brzinom – tada je plivač Michael Phelps osvojio srebro, a Katie Ledecky postavila novi svjetski rekord. No, Phelps dobio i veća slova i više pažnje. U nadnaslovu je stajalo samo ime Phelpsove discipline (100 m, fly), dok manji naslov ima naznaku da je Ledecky oborila rekord u ženskom 800 m, freestyle! Profesorica Nancy Leong sa Univerziteta u Denveru koja je tada prenijela taj isječak iz novina napisala je da je to „metafora za cijeli svijet!“ – jedna je sportiskinja postigla bolji rezultat od svog kolege osvojivši zlato i postavivši novi svjetski rekord, ali to nije bilo dovoljno da dobije glavni naslov i font dovoljne veličine. Leong i dan-danas nerijetko nosi nadimak ženski Phelps” kao, naprimjer, i američka gimnastičarka Simone Biles koja je govorila o nejednakom tretmanu žena u sportu ističući da ona nije sljedeći Bolt ili Phelps, nego prva Simone Biles! – govori Begagić.
Ne zna koliko ćemo čekati dok neka Ledecky, Pudar ili Williams dobije svoj bazen, dvoranu ili atletski stadion vidjet ćemo.
– Bojim se da to dolazi tek nakon što mnogo, mnogo sportiskinja digne glas za tretman, za plaćanje, za vidljivost i u tom ih podrže genijalne kolege poput sjajnog Andyja Murraya. On je jednom prilikom, nakon što mu je reporter BBC-ja čestitao na zlatnoj medalji upitavši ga kako se osjeća kao prva osoba svih vremena koja je osvojila dva olimpijska zlata u tenisu, spremno odgovorio kako su Serena i Venus Williams osvojile po četiri svaka – priča Begagić.
Da li ima veze s ovim ili ne, ali činjenica je i da je malo žena u strukturama sportskih organizacija.
Prema podacima prikupljenim kroz projekat Women4Sport u Bosni i Hercegovini – žene su na rukovodećim pozicijama u 29 sportskih organizacija poput Olimpijskog komiteta BiH, sportskih saveza ili klubova s tim da je tačan broj sportskih organizacija u BiH nepoznat. Inače u statutima olimpijskih komiteta zemalja zapadnog Balkana je normirano da su u izvršnim ili upravnim odborima zastupljene najmanje dvije žene.
Preporuka Međunarodnog olimpijskog komiteta i evropskih olimpijskih komiteta je da se taj broj do 2030. godine poveća na 40%.
Poređenja radi u cijeloj BiH deset osnovnih škola nosi ime neke žene.
