Kada govorimo o ostvarivanju rodne ravnopravnosti u ekonomskom okruženju, glavni problemi proističu iz rodno zasnovane diskriminacije u zapošljavanju i na tržištu rada. Žene su i dalje diskriminisane u postupcima zapošljavanja, napredovanja u karijeri i prestanka radnog odnosa
Razgovarao: A. ŠABIĆ
Prema izvještajima međunarodnih i domaćih organizacija o stepenu rodne jednakosti na tržištu rada u BiH vidljivo je da fenomen rodne nejednakosti na tržištu rada nije prepoznat kao jedna od glavnih tema u diskusiji javnih politika u BiH.
Danas se ponovo suočavamo sa problemima manjeg učešća žena na tržištu rada kao što su: duže čekanje na prvi posao, prekid u radnom stažu zbog porodiljskog odsustva ili njege starijih ili bolesnih članova porodice. Također, i pored zakonskog okvira koji prevenira ili sankcioniše diskriminaciju na poslu na osnovu spola, ona se i dalje redovno dešava ženama.
Koji su najčešći oblici diskriminacije žena na tržištu rada, šta poslodavci čine da preveniraju diskriminaciju i osiguraju ženska radna prava samo su neka od pitanja o kojima smo razgovarali sa Gordanom Vidović, direktoricom Udruženja građana Bolja budućnost iz Modriče, dugogodišnjom aktivisticom u oblasti ljudskih prava naročito ekonomskog osnaživanja žena.
Rodna segregacija
INTERVIEW.BA: Koja su po Vama najčešća kršenja ženskih radničkih prava u Bosni i Hercegovina? U visini plata između muškaraca i žena, seksualnom uznemiravanju ili nešto drugo?
VIDOVIĆ: Bosna i Hercegovina se može pohvaliti brojnim zakonima kojim se zabranjuje kršenje ženskih prava i diskriminacija. Problem je implementacija tih zakona u praksi. Primjera radi, lokalni organi vlasti, tačnije komisije za ravnopravnost spolova pri skupštinama opština ne prepoznaju Zakon o ravnopravnosti spolova BiH kao ključni zakon koji im treba biti vodilja u njihovom radu.
Kada govorimo o ostvarivanju rodne ravnopravnosti u ekonomskom okruženju, glavni problemi proističu iz rodno zasnovane diskriminacije u zapošljavanju i na tržištu rada. Žene su i dalje diskriminisane u postupcima zapošljavanja, napredovanja u karijeri i prestanka radnog odnosa.
Razlika u plati na osnovu pola i dalje je prisutna iako je zabranjena odgovarajućim zakonskim odredbama. Rodna segregacija prema zanimanju još je jedan od izazova u ovoj oblasti. Naime, većina žena radi u uslužnom sektoru ili nekim drugim sektorima, što su zanimanja koja se obično smatraju “ženskim”, čime se otvara prostor za rodne stereotipe i dalje isključivanje žena iz profesija koje se tradicionalno smatraju muškim.
Pomenula bih da su žene žrtve nasilja kao izuzetno ranjiva kategorija višestruko pogođene jer teže dobijaju zaposlenje, a i kad se zaposle na meti su nesavjesnih poslodavaca i kolega koji koriste različite mehanizme ucjenjivanja zbog njihovog statusa, svjesne da njih nema ko da zaštiti te zbog toga ćute i trpe različite oblike zlostavljanja samo da bi prehranile sebe i djecu. Postoji veća vjerovatnoća da će iskusiti seksualno uznemiravanje i mobing na radnom mjestu češće nego muškarci.
INTERVIEW.BA: Koliko uopšte poslodavci znaju koje su im sve obaveze u kontekstu sprječavanje diskriminacije naročito po spolu na radnom mjestu? A koliko uposlenice same?
VIDOVIĆ: Poslodavci nisu upoznati, ali ih mnogo i ne interesuju obaveze za sprečavanje diskriminacije naročito po polu. Oni vješto koriste aktuelnu ekonomsku situaciju i ponašaju se u skladu sa svojim vlastitim uvjerenjima.
Primjera radi, u jednoj fabrici obuće vlasnik je decenijama zlostavljao radnice i ponižavao ih na najgori mogući način. U toku radnog vremena je javno pozivao određenu radnicu da dođe u njegovu kancelariju ili ih je odvodio u stan preko puta fabrike. Svi zaposleni su to znali, ali niko nije imao hrabrosti da mu se suprotstavi. Mnogo je žena upravo zbog takvog ponašanja napustilo posao. Bilo je nekoliko pokušaja da prijave ovog poslodavca, ali od toga nije bilo ništa, jer je on blizak vlasti.
Što se uposlenica, tiče moje mišljenje je da su djelimično upoznate ali su mnogo više svjesne da njihova prijava nekog nedozvoljenog ponašanja ne bi urodila plodom jer „on ima veze, novac i moć.“
Teret neplaćenog rada
INTERVIEW.BA: Poznato je da više od 90% neplaćenog kućnog rada pada na teret žena. Da li će se to ikad promijeniti u ovom društvu?
VIDOVIĆ: Teret neplaćenog rada u domaćinstvu i nedostatak dostupnih usluga za njegu ograničava žene u nalaženju plaćenih poslova, nastavku obrazovanja i strukovnom obrazovanju kao i učešću u javnom životu. Žene u ruralnim i udaljenim područjima su pod većim rizikom od siromaštva budući da najviše pate zbog nedostatka pristupa i kontrole nad produktivnim resursima kao što su zemljište, imovina, finansijski resursi, obrazovanje, profitabilne vještine i pristup informacijama i modernim tehnologijama.
Stiče se utisak da i mi koje sebe smatramo emancipovanim i dalje robujemo nekim patrijarhalnim normama, svjesno sebe žrtvujemo smatrajući to našom obavezom da preuzmemo brigu o bolesnim roditeljima i drugim članovima porodice, pri tom potupno zanemarujući svoje zdravlje.
Žene treba osnažiti
INTERVIEW.BA: Šta trebamo uraditi da se te obaveze izbalansiraju, da se i naše i buduće kćerke mogu odmoriti kad dođu kući s posla a ne odmah prihvatiti kućnih poslova?
VIDOVIĆ: Potrebno je mnogo više raditi na podizanju svijesti o balansiranim obavezama u porodici, odgovornosti oba roditelja za odgoj i vaspitanje djece, podjeli kućnih poslova. Žene treba osnažiti da razumiju da kućni poslovi nisu njena obaveza i da ne treba da se hvali kako joj muž „pomaže“ već da i on ima obavezu i odgovornost da sa svojom ženom dijeli poslove u domaćinstvu.
Promjene će nastati kada država preuzme odgovornost i počne stvarno vrednovati neplaćeni kućni rad. Može se reći da postoji zakonski okvir za to, jer sudovi pri razvodu braka odnosno u postupku za podjelu zajednički stečene imovine imaju mogućnost da ženi priznaju i vrednuju njen doprinos u sticanju imovine iako formalno nije bila zaposlena. Takve pozitivne primjere treba javno prikazivati, što bi svakako doprinijelo i da žene više vrednuju sebe i svoj doprinos kućnom budžetu. Iz iskustva znam da mnoge žene pri razvodu u pravilu imaju strah da će djeca biti dodijeljena mužu jer one nemaju zaposlenje, pri tom su ubijeđene da on ima „veze“ u institucijama. Kada ih pitamo šta imaju od imovine što bi mogle podijeliti kao zajedničku stečevinu, u pravilu smatraju da one nisu ničim doprinijele jer nisu bile zaposlene.
Ja sam ipak optimistična i vjerujem da su naše kćerke mnogo hrabrije i odlučnije te da neće čekati skrštenih ruku da im neko „udijeli neko pravo“. Vjerujem da su mlade generacije mnogo odlučnije i da će znati da je njihovo pravo da uživaju svoja prava u svim segmentima, pa i u podjeli kućnih poslova.
