Legendarni nogometaš i trener Husref Musemić gostovao je u podcastu “Više od igre”
Golgeter FK Sarajevo šampionske 1985, nogometaš beogradske Crvene zvezde, škotskog Heartsa, holandskog kluba Twente. Trener Sarajeva, Olimpika, tuzlanske Slobode… Husref Musemić, srčan, pravdoljubiv, kaže za sebe da je borac za pravdu.
U oktobru je drakonski kažnjen na utakmici kad je na utakmici tima kojeg je vodio Igmana iz Konjica i Zrinjskog vrijeđao kontrolora suđenja Admira Šehovića, prilikom čega je spomenuo i čelnika N/FS BiH Vicu Zeljkovića. Musemiću je izrečena suspenzija te je novčano kaženjen sa 3.000 KM.
Mjesec kasnije, nakon žalbe na odluku Disciplinske komisije, kazna za sad već bivšeg trenera Igmana, smanjena je s prvobitnih šest na jedan mjesec suspenzije, dok se finansijska kazna od 3.000 KM neće mijenjati.
O suspenziji
Musemić: Drugačije su uloge kad ste igrač i kad ste trener, velika je odgovornost. Meni ništa nije značila kazna, bez obzira je li ona bila pet mjeseci ili šest godina Dovoljna je kazna što si tu, što radiš u takvom okruženju. Ta kazna meni apsolutno ništa nije značila. Ona je umanjena na mjesec, oni su željeli vjerovatno da pokažu kako su moćni i jaki da nekoga kazne toliko. Sigurno da moje ponašanje ne dolikuje bilo kome. Svako bi bio lud da kaže drugačije osim da je to bilo neumjesno s moje strane. Ali, to se tako desi. Nakupilo se puno stvari, puno vremena to traje. Ja sam poznat kao energičan, emotivan, sportista koji želi da pobijedi, ali kad izgubim imam hrabrosti da čestitam ako je protivnik bolji. Ali, skupilo se dosta stvari i eksplodirao sam.
Šta Vam smeta u bh. fudbalu?
Musemić: Ja sam čovjek koji se cijeli svoj život bori za pravdu, pravičnost. I kao igrač i trener i sportista želim da pobijedim, da budem bolji od protivnika. To ne znači i kad izgubim da nemam snage da čestitam bilo kome. Međutim, u našem fudbalu u posljednje vrijeme se dešavaju neke čudne stvari i sigurno nismo svi u ravnopravnom položaju. Neki su privilegovani sa sudijskim odlukama, neki nisu. Tako da… Imate manje klubove, koji su tu kao neki sparing partner i nemaju pravo da pobijede nemaju isti tretman kod sudaca da bi u utakmici došli do pobjede. Ja se dugo vremena borim sa sudijskim odlukama za koje mislim da nisu u redu. Ja se ne borim za sebe, moje vrijeme prolazi. Ali, pokušavam da se izborim za omladinu koja dolazi, da njima ostavimo nešto malo bolje. Ali, u ovom trenutku je to nemoguće.
Nemaju svi isti tretman
Musemić: Nisam rekao da se namještaju utamice, ali suci nemaju isti tretman. To je evidentno. Živimo u 21. vijeku, u vremenu tehnologije, imate kamere, var. Nemam ja šta reći, dovoljno je da vidite, da se uvjerite svojim očima da je to tako. Ja samo želim da od dvije ekipe koje igraju na terenu pobijedi ko je bolji, sretniji, spretniji. Međutim, to u ovom trenutku, u Bosni i Hercegovini, na žalost, nije tako…
Imao sam priliku da sam igrao u bivšoj Jugoslaviji. Ne sjećam se da je bilo ovakvih, drastičnih sudijskih odluka, da tako oštetite neki klub.
Da li bi mogli od igrača iz domaće lige napraviti pristojnu bh. reprezentaciju?
Musemić: Teško. Mi smo u jednoj vrlo teškoj situaciji, obzirom i da reprezentacija doživljava smjenu generacija. U nekim stvarima smo, mislim, zakasnili. Na žalost, ovdje se sve svodi kako nemamo dobar trenerski kadar, kako treneri ne mogu da stvore igrača. Igrača stvaraju svi – suci, i delegati, uslovi u kojima se takmiči. Ono što vidim u posljednje vrijeme da se previše baziramo na dijasporu. I treba da crpimo ono što možemo, ali mi moramo praviti igrače i u BiH. Da bismo ih pravili moramo puno stvari popraviti. U posljednje vrijeme popravljeni su tereni, uslovi za igru, ali dobijate suce koji to na neki način koče, nikako da to spojimo da to bude bolje u svakom segmentu.
Kad je FK Sarajevo bilo šampion bivše Jugoslavije
Musemić: To je drugo vrijeme. Drugačije smo živjeli, odrastali, bili vaspitavani, drugačiji je bio put prema kao afirmaciji. Bio je to težak put. Sad je puno lakše. Sad igrači imaju mogućnost da relativno mladi odu negdje vani. Ali, tvrdim u svoje ime da je bilo više empatije, ljubavi u klubovima, imam osjećaj da smo između sebe bili više drugari, više jedan za drugoga. Danas je to, opet kažem, možda je to normalno, jedan profesionalizam.
S kim je iz generacije Zveze u kontaktu
Musemić: S dosta igrača. S Mrkelom sam često u kontaktu, s Boškom Đurovskim, Marovićem, Đurovićem. Tri sezone sam igrao s Piksijem. Igrao sam i sa Prosinečkim, Pančevom, Milkom Đurovskim… To je ta neka moja generacija. Bilo je jako puno kvalitetnih igrača i pokazali su to kroz svoju karijeru u evropskim klubovima.
Kako je bilo u Heartsu?
Musemić: Drugačije se radilo i igralo. Oni gledaju na fudbal totalno drugačije nego mi ovdje. Niti se puno raduju, niti puno tuguju. Kad igraju utakmicu izlaze maksimalno koncentrisano i daju sve od sebe. Šta će se desiti na toj utakmici – to niko ne zna. Šta god da se desi oni kažu dali smo od sebe sve što smo mogli i to je naš maksimum danas, rezultat je takav kakav je, sutra je novi dan, novi trening, nova utakmica. Totalno drugačije doživljavaju i poraze i pobjede.
Trenerska karijera
Musemić: Jednom sam otišao u FK Sarajevo, razlog se ne sjećam. Tad je bio sportski direktor Denijal Pirić. I sjedimo mi, gdje si, šta si, ja kažem da sam se vratio (iz Nizozemske, op. aut). Malo fudbalera na kraju karijere zna u kom pravcu ide. Nisam znao ni ja. Kaže on, što ne bi počeo da radiš s najmanjom djecom. Rekao sam da ću razmisliti i za par dana sam počeo raditi s malima. To je bilo 1997. Poslije toga je išlo svojim tokom. Već 2001. sam dobio šansu da budem šef stručnog štaba. To je bila „dosta slučajno“. U tom trenutku je nuđeno Predragu Pašiću. On nije bio načisto da li bi prihvatio. Ja sam prihvatio. Bili smo zajedno u stručnom štabu.
Samo prema naprijed
Musemić: Svugdje u svijetu je kvalitetan trener onaj koji ima rezultat. Ako ćemo mene gledati kroz tu prizmu i ja sam na ovim prostorima kvalitetan trener. Nisam imao samo rezultat u Sarajevu, već gdje god sam otišao. Imam hrabrosti i volje da radim, imam i hrabrosti i volje da radim i u klubu koji se možda bori i za opstanak, koji nije ni na približnom nivou na primjer Sarajevu. Gdje god sam radio mislim da sam uvijek napravio nešto prema naprijed. A to, vjerovatno, nešto govori.
Wenger i Fazlagić
Musemić: Wenger. On je toliko godina bio u Arsenalu. Skoro sam naletio na film o njemu, kako je došao u Arsenal, kako je tekao njegov put, kako su ga loše primili. Njegov dolazak u Arsenal je bio negativan. Ali on je smogao snage da sve to prebrodi. I na kraju je ostao 20 godina. A na mene je kao moj trener najveći utisak ostavio Mirsad Fazlagić. On je zaljubljenik u svoj posao, voli i zna da radi, ništa nije teško ni po suncu, ni po snijegu, kiši i vjetru.
Pape
Musemić: Kad spomenete Safeta Sušića, ja moram ustati. Ja sam s njim igrao godinu i pol dana, bio sam relativno mlad, imao sam čast i privilegiju da dijelim svlačionicu s njim i čak da igram s njim.
Boro Primorac
Musemić: Dva tri puta sam igrao protiv njega, on je bio u Hajduku. On je dugo godina bio jedan od trenera u stručnom štabu Wengera u Arsenalu. Primorac je bio interesantan, čudan igrač. Nekako mi je protiv njega bilo najteže igrati.
Veliki Vahidin
Musemić: Sigurno je da su Vahidinovo ime i njegova karijera meni pomogli da postanem to što sam postao kao igrač. U nekom trenutku možda mi je to malo i zasmetalo, kad su počeli da nas porede. Ja sam najmlađe dijete u porodici i relativno se malo sjećam Vahidina kao igrača. Imao sam sedam, osam godina kad je on bio na vrhuncu, nije bilo puno utakmica na televiziji, nisam imao ni puno mogućnosti da ga gledam. Ako nekoga navijači spominju i nakon 60 godina, da su djeci davali Vahidinovo ime, onda to govori puno.
Planovi, ponude
Musemić: Imao sam mogućnost da odem vani da probam. To je bilo u periodu kad su mi djeca bila manja. Ja sam dosta privržen porodici i u tada nisam mogao otići. Sad je opet pitanje da li možemo dobiti šansu da radimo vani. Iskreno da kažem, možda bih želio dobiti šansu u nekoj državi u Evropi – Austrija ili Švicarska, Mađarska… Čisto da se oprobam.
Ponude za selektora
Musemić: Bilo je prije par godina, zvali su na neke razgovore. Koliko su ti razgovori bili iskreni ili pro forme, ne znam. Kao neko ko je želio biti kulturan, otišao sam i razgovarali smo. Zvali su i Amara Osima i mene i još neke. Koji je odabir, koji kriteriji ne znam. Došao je Petev poslije.
Barbarez
Musemić: Da sam ja selektor ne vjerujem da bih bio bolji od njega. Sad je smjena generacija i došao je u jako teškoj situaciji. Nema tu previše veze ima li ili nema iskustva. Istina, jeste malo neobična situacija da preuzme neko ko nema nikakvog iskustva, ali ljudi koji rade sa njim bi zajedno mogli nešto napraviti. Pa su se potrefile i te utakmice – Italija, Engleska – objektivno su to kvalitetni protivnici. To je dug, težak put, trebaće puno vremena i rada. I faktor sreće, koji je sastavni dio posla. Dosta teška situacija za njega i njegov stručni štab. To nije ni malo lak proces. U nekim zemljama koje su organizovane malo bolje od nas, radi se step by step. Jedan igrač završi karijeru, uvodimo drugog, pa drugi završi, ide mlađi. Tako se vrši bezbolna smjena generacija. Mi nismo tu smjenu počeli na vrijeme praviti. Možda je tako bilo u vrijeme Peteva, pojavili su se Hadžikadunić i Ahmedhodžić, još par igrača. Poslije toga, ne znam iz kog razloga, oni nisu bili dio reprezentacije. Imao sam osjećaj da smo se u toj situaciji prelako odrekli mnogih, a objektivno, nemamo mi neki široki roster.
Džeko je tu, vođa, velika podrška mladim igračima koji dolaze. Sigurno da ga gledaju na totalno drugačiji način. Bitno je da on ostane što je moguće duže.
Danas svako zna igrati lopte, kad ćemo mi naučiti?
Musemić: Mi na ovim prostorima nismo realni. Gledamo podcjenjivački. Na primjer Luxemburg. Oni su puno napredovali. Imaju puno igrača koji su rođeni negdje drugo, igraju za Luxemburg. Pa i Malta nije više kao što je bila prije 10 godina. Svi su napredovali Island, Finska. Mi još uvijek živimo od uspomena, od generacije 2014. sa Svjetskog prvenstva.
Cijeli podcast možete pogledati na linku:
