Selo Šćipe u općini Prozor – Rama: Otac katoličkih svećenika popravljao krov na džamiji

Bosna i Hercegovina puna je lijepih priča i hvale vrijednih primjera dobrih međuljudskih odnosa. Običnim ljudima važno je ko je čovjek, u pravom smislu te riječi, a ne kako se ko zove i koje je nacionalnosti. Recept je jednostavan – voli svoje i poštuj tuđe

Piše: Sanela KARAICA

U selu Šćipe, u općini Prozor-Rama, nedavno je katolički svećenik na službi u Vatikanu Branko Jurić sa svojim ocem Slavkom obavljao građevinske radove na Skenderpašinoj džamiji.

Upravo je Slavko bio je glavni pokretač ovog posla, a sav potrebni materijal kupio je svojim novcem i dovezao iz inozemstva. Ispunio je obećanje dato prije nekoliko godina tamošnjem imamu Selvedinu Imamoviću. Ranije nije mogao. Spriječila ga je pandemija koronavirusa.

Božija kuća je gdje god se Bogu moli, bez obzira na način – počinje Slavko svoju priču za Interview.

Ispunjeno obećanje

Skenderpašina džamija smatra se jednom od najstarijih u našoj zemlji. Nema originalnih dokumenata o vremenu izgradnje, ali vjeruje se da datira još od 1498. godine. Nekoliko puta je renovirana, a 2001. godine urađen je predulaz. Prije nekoliko godina počela je prokišnjavati, a pokušaji da se to sanira nisu urodili plodom.

Moja supruga Anica rodom je iz sela Šćipe. Tamo je prije rata živjelo dosta Hrvata, ali su odselili. Ne zbog rata, nego iz ekonomskih razloga. Ja sam se oženio prije 40 godina i od tada sam u dobrim odnosima sa tamošnjim stanovništvom. U Austriji sam proveo 31 godinu, ali dolazio sam često i sretao te ljude. Bili smo dobri prije rata, za vrijeme rata, a poslije rata nastavili još bolje – kaže Slavko.

Za problem na džamiji saznao je u vrijeme dok je obnavljao porodičnu kuću svoje supruge. Znao je šta je rješenje za prokišnjavanje i odlučio pomoći.

Rahmetli Zaim mi je ispričao. Onda sam otišao i razgovarao sa imamom. Obećao sam da ću donijeti smjesu iz Austrije. Dok je bila korona nisam mogao. Ljetos mi je došao ovaj sin što je u Vatikanu i zajedno smo sjeli u auto, otišli u selo i uradili posao. Ljudi su zahvalni, ne kisne im. Primijetio sam da bi na još jednom dijelu u budućnosti moglo biti nekih problema i da bi trebalo sanirati. Planiram i to riješiti – govori Slavko.

Selvedin ef. Imamović kaže da dugo zna porodicu Jurić i da imaju dobre odnose. Sa Slavkom često popije kafu.

Ovo je izuzetno dobra porodica, koju vrijedi spomenuti. Nijedan praznik nije prošao, a da nisu nazvali i čestitali, poslali poklone. Slavko je ispunio obećanje i donio materijal iz Austrije. Hvala im. Bog im pomogao. Nije to malo koštalo, ali nije želio ni čuti da mu se plati. Treba ovakve geste znati cijeniti i treba se za ovakve vijesti čuti. Bez obzira na sve ružne primjere u odnosima između pripadnika različitih naroda mora se znati da postoje svijetli primjeri i da se može normalno živjeti – poručuje Selvedin.

Imam kaže da ovo nije jedino dobro djelo Jurića. Uvijek kada rade nešto na svojoj kući, oni angažiraju mještane. Pruže im priliku da nešto zarade. Uz to, od žena iz sela otkupe šumsko voće, maline i borovnice, pa Slavkina Anica pravi džemove i sokove.

Za one koji dolaze

Mi obični ljudi, obični svijet, uvijek smo živjeli lijepo, a u poslove političara ne bih ulazio. Nisam član nijedne stranke niti bih to želio biti. Što se tiče vjerskih objekata, bila to džamija, crkva, sinagoda ili drugo, kad me god neko zovne, u svako doba, ja ću pomoći šta mogu – govori Slavko.

Sa suprugom ima pet sinova. Trojica su svećenici, u Vatikanu, Gratzu i Innsbrucku. Četvrti je završio Teološki fakultet u Sarajevu i na postdiplomskom je studiju u Rimu, a peti je arheolog i živi u Austriji.

Trenutno smo ovdje sami supruga i ja. Između Šćipa i Prozora imamo jedno malo etno selo koje je supruga izgradila dok sam ja bio u Austriji. Imamo vodenicu, a ona se bavi i ekološkom proizvodnjom zdrave hrane. Ne radimo mi to da bi živjeli od toga. Želimo da i drugi imaju koristi. Ako nema nigdje posla, mogu doći kod nas pokositi, obrati šljive, malo nešto očistiti, zaraditi dnevnicu – kaže Slavko.

Na kraju, naglašava da je u porodičnoj kući njegove supruge bila ratna bolnica Armije RBiH. Mjesto gdje su se spašavali životi i rađali novi. Želja mu je da to obilježi na neki način, da postavi ploču sa natpisom. Trenutno pokušava naći pravu adresu, nekoga ko bi mogao dati takvo odobrenje.

Volio bih to uraditi za generacije koje dolaze – poručuje Slavko Jurić.

Prethodna vijest

Borjana pushed her brother into the election committee in Livno, and support to the most beautiful aunt will also be his two daughters

Naredna vijest

ISTRAŽIVANJA Birački odbori u Trebinju i Doboju u potpunosti pod kontrolom SNSD-a