Senka Kurt na OBN: Stidi se, Prijedore

Nema gotovo ničega, nikoga i  ništa što me u ovoj zemlji više može iznenaditi. Osim, ako je dobro. A toga je sve manje i to nažalost nije tema današnje priče.

Hoću da govorim o zlu, nepatvorenom zlu, koje nas izjeda, bilo da smo sudionici ili nijemi promatrači, bilo da smo odistinski zli ili se trudimo biti bolji ljudi.

Čemu ovakav gotovo patetičan uvod?

Da budem iskrena, ne znam čime drugo nego zlim, bolesno zlim, objasniti najavu članova, pazite sad – Omladinske organizacije Princip iz Prijedora, koja je zvanično zatražila od gradskih vlasti da se u Prijedoru 31. maja proslave dva rođendana – onaj 58. rođendan mađarskoga premijera Viktora Orbana i 55. rođendan vlasnika televizije Pink Željka Mitrovića.

Ne bih sad o tome što su se Prijedorčani sjetili tuđe radosti, u moru vlastitoga jada, pa napraviti narodno veselje u čast premijera jedne strane države i vlasnika jedne opskurne TV.

No, boli me, zlo mi je od zlog datuma jer se taj isti dan u Prijedoru obilježava Dan bijelih traka. U spomen na žrtve stravičnih zločina nad Bošnjacima ovog grada.

Tog je 31. maja 1992. godine vijest prvo emitirao Radio Prijedor, stravičnom propagandom koja je nadmašivala i vještine čuvenog Josepha Goebbelsa, a onda se čula prijetnja kojom tadašnje vlasti Prijedora nesrpskom stanovništvu izdaju naredbu. Istu kakvu su Jevreji širom Europe čuli pola stoljeća ranije. Na kuće staviti bijela platna, na ruke bijele trake. Da se zna ko je ko! Ko je Srbin, a ko nije. I ko će zahvaljujući samo bijelom komadiću krpe imati šansu da živi i preživi.

Ostalo je krvava povijest, zapisana u arhivama Haškoga tribunala. U kojima piše da je u prijedorskom kraju izvršeno etničko čišćenje oko 50.000 Hrvata, Bošnjaka i drugih, počinjeni teški ratni zločini, formirani novi logori, pola stoljeća nakon što je Europa rekla – nikad više!

Svijet je najprije čuo za Omarsku, logor smješten u nekadašnji rudnik, a zatim Keraterm, Trnopolje, gdje su logoraši premlaćivani i držani u neljududskim uvjetima. Slike su obilazile Planetu, šokirani smo buljili u ekrane, misleći da se to zlo ne događa. Nikome. Nikada. Da se zlo ne događa nama.

Prijedor po glavi stanovnika ima najviše osuđenih ratnih zločinaca – Milomir Stakić, Radomir Brđanin, Zoran Žigić, Mlađo Radić, Duško Tadić, Duško Sikirica… osuđeni su u Haagu. Još sedam ratnih zločinaca presuđeni su pred bh. pravosuđem. Neki na 40, neki na 7 godina…

I zašto ovo pričam danas? Jer strahujem da zlo definitivno pobjeđuje.

Jer već više od deceniju roditelji 102 ubijene djece Prijedora čekaju da gradske vlasti odobre  izgradnju spomenika njihovoj ubijenoj djeci. Gdje će odati počast, spustiti bijele ruže, kako kažu, ostaviti prošlost okrenuti se budućnosti.

Kakvoj budućnosti? Čemu se mogu nadati ovog 31. maja? Kad neki novi, mladi ljudi, rođeni nakon krvavih prijedorskih godina, baš na taj dan organiziraju proslave rođendana. Vlasnika ružičaste TV i jednog premijera koji od Europe čini sve što ona ne želi biti.

Ili se opet varam? Baš kao i te 1992. godine. Kad su u Prijedoru nesrbi, Bože kako ovo grozno zvuči, stavljali bijele trake na ruke, a Europljani u lokalnim kafićima naručivali kraći espreso, kroasan ili vodili svoju djecu u vrtić.

To je eto opet priča o Europi. Toj staroj, oronuloj, umornoj dami. Spremnoj da s twelve points Ukraincima da podršku na natjecanju za pjesmu Europe, a gleda nijemo nove grobnice, zločine i protjerivanja. Samo neka je veselo!

Prethodna vijest

Beograd – “Moskva na Dunavu”: Sve više Rusa doseljava u Srbiju

Naredna vijest

RASKOL Grujičić u Srebrenici pravi “svoj” SNSD