Projekat „Sigurni zajedno“: Osobama koje su preživjele ratno seksualno nasilje je potrebna podrška, a ne osuda javnosti

Zločin ratnog silovanja ostavlja dugotrajne i teške posljedice na psihičko i opšte zdravlje preživjelih, ali i na njihovo funkcionisanje, kao i na samu kvalitetu života. Ratno silovanje, takođe, ima i kolektivne posljedice i predstavlja kolektivnu traumatizaciju jer narušava strukturu porodice i negativno utiče na društvo uopće

Piše: Milica Brčkalo Gajić

Zadnjih godina zdravlje joj je znatno narušeno. Ima dijabetes, reumu i bolove u cijelom tijelu. Na emocionalnom planu dominiraju depresivne karakteristike, osjećaj bezperspektivnosti i beznađa. Primanja jedva da joj pokriju osnovne troškove i gotovo pola ide na lijekove. Pored toga su još uvijek prisutni strah i košmarni snovi vezani za događaj. Dugo nije govorila o događajima u toku rata – samo je dio stručnog mišljenja psihološkog tima Fondacije „Udružene žene“ Banjaluka  o osobi čiji identitet je poznat redakciji, a koja je preživjela ratno seksualno nasilje u bh. ratu.

Sa istom ili sličnom sudbinom suočavaju se i druge osobe koje su preživjele ovaj vid nasilja.

Danas je naš položaj i dobar u odnosu na to kakav je bio na početku. Na početku je bilo: „Pazi. Čuvaj se. Ne govori. Šuti.“ Danas se bar priča o ženama, a imamo i, eto, neka prava. Samo, prođe ti život dok bilo šta ostvariš – riječi su naše sagovornice čiji identitet je, takođe, poznat redakciji.

No, ne smijemo zaboraviti da iskustvo ratnog silovanja i seksualnog nasilja ne ostavlja posljedice samo na osobe koje su ga preživjele.

Zločin ratnog silovanja ostavlja dugotrajne i teške posljedice na psihičko i opšte zdravlje preživjelih, ali i na njihovo funkcionisanje, kao i na samu kvalitetu života. Ratno silovanje, takođe, ima i kolektivne posljedice i predstavlja kolektivnu traumatizaciju jer narušava strukturu porodice i negativno utiče na društvo uopće – objašnjava Tea Rebac, socijalna radnica u Udruženju „Žena BiH“ iz Mostara.

Nije tajna da na poboljšanju položaja osoba koje su preživjele ovaj vid nasilja, odnosno članova njihovih porodica,  primarno rade nevladine organizacije koje vode sigurne kuće u našoj zemlji. U skladu s tim su uspostavile saradnju s religijskim zajednicama na lokalnom nivou, a kroz projekat “Sigurni zajedno: Uspostavljanje netradicionalnih partnerstava na lokalnom nivou između sigurnih kuća i vjerskih zajednica u BiH radi unapređenja prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu na području Bosne i Hercegovine“ koji je podržala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva.

SISTEMSKA PODRŠKA

Iako su nevladine organizacije sarađivale s vjerskim ustanovama putem različitih projekata, tek je projekt “Sigurni zajedno” povezao vjerske institucije i žene žrtve rata. Nije rijetka situacija da žrtve nasilja, pa tako i ratnog nasilja, posebno u ruralnijim područjima pomoć najprije potraže u svojoj lokalnoj vjerskoj zajednici i kod vjerskih službenika jer imaju njihovo povjerenje. Prije ovog projekta, nedostajala je ta spona između vjerskih službenika i sigurnih kuća – objašnjava Lejla Lojo-Karamehmedović, PR Fondacije lokalne demokratije Sarajevo.

Iskustvo je pokazalo da vjerski službenici, u većini slučajeva, prije ove saradnje nisu dovoljno poznavali sistem zaštite osoba koje su preživjele ratno seksualno nasilje u bh. ratu.

Prije suradnje s Medicom nisam imao posebna saznanja o pravima osoba koje su preživjele nasilje. Moja saznanja su se proširila kroz suradnju s Medicom, s kojom duži niz godina imam odličnu suradnju, posebno u dijelu koji se odnosi na pružanje pomoći i zaštitu žena od nasilja. Vladin sektor nije uvijek u mogućnosti da adekvatno odgovori potrebama, a nevladin sektor ima deleko šire poglede i želju da pomogne – kazao nam je Esad ef. Pepić, glavni imam Medzlisa islamske zajednice Olovo.

Na istom tragu je i don Angelo Bartulica, župnik Župe Sv. Josipa, Nova Topola.

Prije saradnje s nevladinom organizacijom „Udružene žene“ nisam bio upoznat s pravima osoba koje su preživjele silovanje i seksualno nasilje u ratu. Mislim da je ova saradnja posebno bitna jer predstavljam Katoličku župu u Novoj Topoli gdje su čak i časne sestre doživjele nasilje u prošlom ratu. Najvažnije što Katolička crkva nudi društvu je Isus Krist koji je došao da bi liječio naše rane. Kada imate osobu s konkretnim problemima i posljedicama traume, ne bi bilo korektno da im samo želite sve najbolje, mi moramo stajati uz njih da znaju da imaju podršku Kristove crkve – objašnjava on.

Upravo su zahvaljujući projektu „Sigurni zajedno“ i saradnji s nevladinim organizacijama koje vode sigurne kuće u našoj zemlji religijske zajednice, odnosno njihovi predstavnici  sada u  potpunosti otvoreni za saradnju i pružanje neophodne podrške osobama koje su preživjele ovaj vid nasilja.

Prije svega mogu reći da se kroz ovaj projekat unaprijedio dijalog s religijskim zajednicama. Za mene je jako bitno i to da su religijske zajednice dale potvrdu o tome koliko je važno podržati žene koje su preživjele seksualno nasilje i silovanje u ratu, ali i članove njihovih porodica. O nekim značajnijim promjenama u samom sistemu podrške ćemo, vjerovatno, moći govoriti nakon nekog izvjesnog vremena i implementacije svega onoga što je stavljeno u protokole kojima smo prepoznali zajedničko djelovanje –  kaže Sabiha Husić, direktorica Udruženja „Medica“ Zenica.

Gotovo istog mišljenja su i predstavnici religijskih zajednica koje su dio ovog projekta.

Lično smatram da je početak saradnje Fondacije „Lara“ sa Eparhijom zvorničko-tuzlanskom dobar korak kojim će se u predstojećem periodu direktno unaprediti položaj osoba žrtava seksualnog nasilja i žrtava silovanja u ratu. Razmena iskustava, poziv na zajedničko delovanje i druge predložene aktivnosti koje bi trebalo da budu deo akcionog plana doprinose poboljšanju životnih uslova pomenutih osoba. Istovremeno moramo biti svesni i toga da se unapređenje položaja ovih osoba tiče jednog dužeg i sistematizovanog procesa i rada na zaštiti i unapređenju njihovih prava tamo gde je to neophodno – objašnjava nam sveštenik Srđan Radmanović.

CILJEVI PROJEKTA

Jedan od ciljeva zajedničkog djelovanja nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće u BiH i religijskih zajednica je da osobe koje su preživjele ratno seksualno nasilje u bh. ratu imaju ista prava bez obzira na nacionalnu pripadnost i adresu stanovanja.

Kroz ovaj projekat smo pokazali da nam je na prvom mjestu žrtva, odnosno direktna pomoć žrtvi bez obzira na njenu nacionalnu pripadnost. Cilj je da sve žene žrtve ratnog silovanja na teritoriji BiH imaju ista prava i da ih ostvare, te da senzibiliramo društvenu zajednicu kako bi se smanjila stigmatizacija žrtava. Njima je potrebna podrška, a ne osuda javnosti – kaže Ljilja Lukić, projektna koordinatorica Fondacije „Lara“ iz Bijeljine.

To, kada je o ciljevima ove saradnje riječ, svakako nije sve.

Potrebno je povećati broj žena koje su progovorile o svojim iskustvima iz rata i koje su dobile status preživjele ratnog silovanja. Uz to je potrebno i smanjiti traumu kod samih preživjelih i na taj način smanjiti prenos transgeneracijske traume – objašnjava Nada Golubović, predsjednica Fondacije „Udružene žene“ iz Banjaluke.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da je ova saradnja već sada dala određene rezultate.

Ovaj projekat dodatno je ojačao našu vezu sa ženama žrtvama ratnog seksualnog nasilja i približio ih našim uslugama kako bi one bile još upućenije na nas jer u tome, svakako, osjećaju sigurnost. Nadamo se da ćemo biti primjer dobre prakse drugima kada je riječ o unapređenju sistema pružanja podrške ženama žrtvama ratnog seksualnog nasilja – objašnjava nam  Ada Vidović, koordinatorica Sigurne kuće koja djeluje u okviru U.G.”Budućnost” iz Modriče.

No, za potpuno ostvarivanje tog cilja neophodna je sveobuhvatnija sistemska podrška.

Smatramo da je pomenuto partnerstvo potrebno predstaviti i promovirati i u centrima za socijalni rad, domovima zdravlja, naročito u centrima za mentalno zdravlje, kao i u drugim organizacijama koje se bave podrškom osjetljivim kategorijama. Njihova podrška bi bila poželjna i značajno bi doprinosila kada je riječ o ostvarivanju različitih prava žrtava rata i žrtava nasilja, ali i kada je riječ o borbi protiv stigmatiziranja žrtava – objašnjava Selma Tufekčić, socijalna radnica iz Udruženja „Vive žene“ iz Tuzle.

Sve to nas dovodi do krajnjeg cilja saradnje između nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće u našoj zemlji i religijskih zajednica na lokalnom nivou.

Krajnji cilj je da što više žrtva ostvari svoja, zakonom propisana, prava, a kako bi dobile što obuhvatniju pomoć – zaključuje Damir Hrnjica, koordinator Udruženja „Žene sa Une“ iz Bihaća.

Podsjećamo, u Bosni i Hercegovini djeluje osam nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće, a koje su dio projekta „Sigurni zajedno: Uspostavljanje netradicionalnih partnerstava na lokalnom nivou između sigurnih kuća i vjerskih zajednica u BiH radi unapređenja prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu na području Bosne i Hercegovine“: „Medica“ Zenica, „Vive žene“ Tuzla, „Fondacija lokalne demokratije“ Sarajevo, „Žena BiH“ Mostar, „Žene s Une“ Bihać, „Fondacija udružene žene“ Banja Luka, „Budućnost“ Modriča i „Fondacija Lara“ Bijeljina.

Prethodna vijest

KAMPANJA „Vratila sam se živote“ posvećena ženama oboljelim od metastatskog karcinoma dojke

Naredna vijest

CORRUPTION IN THE FBiH PARLIAMENT: How MPs swindled the country by reporting bogus work in Sarajevo