(Foto: AFP)

Žižek: Što znači braniti Europu?

Slovenački i europski filozof piše kako braniti Europu nije dovoljno. Pravi zadatak je uvjeriti druge države da im zapad može ponuditi bolji izbor nego Rusija i Kina

Nakon ruskog napada na Ukrajinu slovenačka je vlada smjesta obznanila da je Slovenija spremna prihvatiti više hiljada ukrajinskih izbjeglica. Kao slovenski građanin nisam se osjetio samo ponosnim, nego i osramoćenim, piše Slavoj Žižek, filozof na portalu Peščanik.

Naposljetku, kad je Afganistan potpao pod talibane prije šest mjeseci, ta je ista vlada odbila afganistanske izbjeglice s obrazloženjem da bi morali ostati u svojoj državi i boriti se. Prije nekoliko mjeseci, kad je na hiljade izbjeglica, a većinom su bili irački Kurdi, pokušalo pobjeći u Poljsku iz Bjelorusije, slovenačka je vlada, uz tvrdnju da je Evropa napadnuta, Poljskoj ponudila vojnu pomoć kako bi je poduprla u sramotnim nastojanjima da izbjeglicama spriječi ulazak u državu.

Po čitavoj regiji su se tako formirale dvije vrste izbjeglica. Tvit slovenačke vlade od 25. februara pojasnio je razliku između njih: „Ukrajinske izbjeglice dolaze iz ambijenta koji je u kulturnom, vjerskom i povijesnom smislu nešto posve drugo nego ambijent iz kojega dolaze izbjeglice iz Afganistana“. Uslijed ogorčenosti javnosti spomenuti su tvit brzo obrisali, ali opscena istina već je bila tu: Europa se mora odbraniti od Neeurope.

Katastrofalan pristup

U sadašnjoj svjetskoj borbi za geopolitičku dominaciju taj će pristup za Europu biti katastrofalan. Naši mediji i elite tu borbu označavaju kao konflikt između zapadnjačke liberalne sfere i ruske evroazijske sfere, zanemarujući pritom oveđu skupinu država  -u Latinskoj Americi, na Bliskom istoku, u Africi i Jugoistočnoj Aziji – koja nas sada pomno posmatra.

Niti Kina nije spremna u cjelini poduprijeti Rusiju, premda ima svoje planove. U poruci sjevernokorejskom vođi Kim Jong-unu, dan nakon što je Rusija započela svoj napad na Ukrajinu, kineski predsjednik Xi Jinping je rekao da je Kina „u novim okolnostima“ spremna unapređivati razvoj prijateljskih i kooperativnih odnosa između Kine i Sjeverne Koreje. Nije suvišna bojazan da bi Kina te „nove okolnosti“ iskoristila za „oslobađanje“ Tajvana.

Žižek: A što s ljudima u Siriji i Ukrajini? Mogu li i oni odabrati svoju istinu ili su samo bojište za samoproglašene vladare svijeta?

Sada bi nas moralo zabrinuti da radikalizacija, koje smo svjedoci napose kod ruskog predsjednika Vladimira Putina, nije samo retoričke naravi. Mnogo je liberalnih ljevičara, koji su bili uvjereni da su obje strane svjesne da ne mogu priuštiti totalni rat i koji su mislili da je Putin blefirao kad je gomilao svoje trupe na ukrajinskoj granici. Čak i tada kad je Putin vladu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog opisao kao „bandu narkomana i neonacista“, većina je mislila da će Rusija okupirati samo dvije odcijepljene „narodne republike“, koje su nadzirali ruski separatisti uz podršku Kremlja, ili u najgorem slučaju još i regiju Donbas u istočnoj Ukrajini.

Sada pak neki koji se smatraju ljevičarima (ja ih dakako ne smatram) optužuju zapad za činjenicu da je američki predsjednik imao pravo u pogledu Putinovih namjera. Argument je dobro poznat: NATO je polagano stezao obruč oko Rusije, potpirivao obojene revolucije u susjednim državama i ignorirao utemeljeni strah države koju je u posljednjem stoljeću napao zapad.

U tome, dakako, ima nešto istine. Ali ustrajavati samo na tome jednako je kao opravdavati Hitlera zbog nepravednog Versajskog mirovnog ugovora. Još gore, velikim silama priznaje se time pravo na područja upliva kojem se moraju podrediti sve ostale države, kako bi očuvale globalnu stabilnost. Putinova pretpostavka da su međunarodni odnosi takmičenje velikih sila odražava se u njegovoj ponavljanoj tvrdnji da nije imao druge mogu?nosti nego vojno posredovati u Ukrajini.

Za slobodu u cijelom svijetu

Je li to istina? Je li odista problem ukrajinski fašizam? Pitanje bi bilo bolje uputiti Putinovoj Rusiji. Putinov intelektualni vodič je Ivan Iljin, čija djela se ponovo štampaju i nude na čitanje državnim aparatčicima i vojnim regrutima. Nakon što su ga prognali iz Sovjetskog Saveza u ranim dvadesetim godinama prijašnjeg stoljeća, Iljin je zastupao rusku varijantu fašizma: država kao organska zajednica koju vodi očinski vladar i u kojoj je sloboda to da znaš gdje ti je mjesto. Za Iljina (i Putina) svrha je izbora da izraze kolektivnu podršku vođi, a ne da ga legitimiraju ili izaberu.

Aleksandar Dugin, Putinov dvorski filozof, vjerno slijedi Iljinove korake, dodajući im postmoderne ukrase historicističkog relativizma: „Svaka takozvana istina jest stvar vjerovanja. Tako vjerujemo u ono što radimo i vjerujemo u ono što govorimo. I to je jedini način određenja istine. Imamo dakle svoju posebnu rusku istinu koju morate prihvatiti. Ako SAD ne žele započeti rat, moraju, naime, priznati da nisu više jedini gospodar. Što se tiče situacije u Siriji i Ukrajini, Rusija kaže: ‘Ne, niste više glavni’. Riječ je o pitanju ko vlada svijetom. O tome odista može odlučiti samo rat“.

A što s ljudima u Siriji i Ukrajini? Mogu li i oni odabrati svoju istinu ili su samo bojište za samoproglašene vladare svijeta?

Ideja da svaki „način življenja“ ima svoju istinu jest ona ideja zbog koje je Putin omiljen kod desničarskih populista, među kojima je i nekadašnji američki predsjednik Donald Trump, koji je ruski napad na Ukrajinu označio kao čin „genija“. Osjećaj je pak obostran: kad Putin govori o „denacifikaciji“ Ukrajine, morali bismo neprestano imati u vidu i njegovu podršku stranki Nacionalni zbor Marine le Pen u Francuskoj, podršku stranki Liga Mattea Salvinija u Italiji i drugim odista neofašističkim pokretima.

Ruska istina je samo prikladan mit koji želi zasnovati Putinovu imperijalističku viziju, a Europa se tome najbolje može suprotstaviti tako da gradi mostove prema državama u razvoju i državama u ekonomskom usponu, među kojima se nalazi čitav niz onih s dugim popisom opravdanih zamjerki prema zapadnjačkoj kolonizaciji i eksploataciji. „Braniti Europu“ nije dovoljno. Pravi zadatak je uvjeriti druge države da im zapad može ponuditi bolji izbor nego Rusija i Kina. Jedini način da to dosegnemo jest da promijenimo sami sebe i nepokolebljivo iskorijenimo neokolonijalizam, pa i kad se on zapakira u oblik humanitarne pomoći.

( Prijevod sa slovenačkog: Mario Kopič)
Prethodna vijest

Demantij Murisa Mujanovića

Naredna vijest

Rusi masovno bježe iz Putinovog “državnog raja”