naslovna2
naslovna2

DOSJE: 30 GODINA POSLIJE Neromantizirana slika opsade Sarajeva

05.04.2022.

U obruču, u opsadi, u kotlini koja je kao u pjesmi Arsena Dedića i ludnica i bolnica 44 mjeseca, od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996 živjele su i umirale Sarajlije u jednoj od, kako povjesničari vole reći, najdružih opsada u povijesti modernog ratovanja

Piše: Senka KURT

Ta najduža opsada jednog glavnog grada trajala je 1425 dana. I noći. Punih neizvjesnosti, smrti, ranjavanja, ali i ljubavi, beskrajne solidarnosti, humanosti.

Nikad nismo bili bolji ljudi. Nikad se više nismo voljeli, poštovali, uvažavali, pomagali – reći će vam i danas, 30 godina poslije svaki Sarajlija, koji je život proveo u opsadi.

Kad sam strancima godinama poslije objašnjavala da su to bili najgori, ali i najbolji dani moga života gledali su me čudno.

Znam i zašto je to tako. Nekad se, mi iz opsade, znamo sporazumjeti samo pogledom.

Crne statistike kažu da je sarajevska, trajala tri puta duže od čuvene opsade Staljingrada, o kojoj smo učili u školama, da je na grad u prosjeku, dnevno ispaljivano 329 projektila. Sveukupno oko 50.000 tona topničkih projektila.

A počelo je nakon Referenduma o neovisnosti BiH, koji se zbio 1. marta. I eskaliralo godinama.

Umijeće preživljavanja

Grad je, pred našim očima, opkoljen, početkom aprila podijeljen, potpuno odsječen od ostatka države.

Ubrzo je nestalo hrane, struje, plina, lijekova, vode. Dugo smo čekali na humanitarne koridore, pa smo se do tada snalazili kako smo znali u umjeli. Počeli smo živjeti svoje živote na novi, samo nama znan način, usavršavali umjeće preživljavanja, radovali se kao nikada sitnicama, pravili od malih stvari velike radosti.

U pauzama smo živjeli i umirali. Plakali i tugovali. Za čini mi se iz današnje perspektive za svakom od 14.011 žrtvom, sugrađaninom. Ubijenim granatama, snajperom…

A 5. aprila izašli smo na provjede za mir. Pred tadašnju Skupštinu BiH. Uvjereni da svojim molbama, apelima, pjesmama o miru možemo promijeniti agresivne nakane, odavno skovane u Beogradu. Dan, koji je počeo s pjesmom, završio je u krvi.  Na tadašnjem Vrbanja mostu snajperisti paravojnih formacija SDS-a ubili su Suadu Dilberović i Olgu Sučić.

Moraju znati da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će nestati. Sarajevo će biti karakazan u kojem će izginuti 300.000 muslimana. Pa oni nisu normalni – kazao je u oktobru 1991. tadašnji lider SDS-a, kasnije i predsjednik RS Radovan Karadžić, a dijelovi ovog presretnutog razgovora objavljeni su tokom suđenja u Haškom tribunalu.

I baš tako je bilo. Skoro do u slovo. Romanijski korup VRS s 18.000 vojnika zatvorio grad u “užem” obruču dugom 55 kilometara. A u gradu pripadnici Teritorijalne odbrane, Arije BiH, policije, te i Hrvatskog vijeća obrane… Među njima naši roditelji, prijatelji iz školskih klupa, susjedi, roditelji naših prijatelja. Mnogo njih što su iz patika preko noći ušli u vojničke čizme, rovove, rat i borbu za opstanak.

April je promijenio sve, grad počinje ličiti, kako je to naveo New York Times na „labirint barikada, kontrolnih tačaka i klopki za tenkove“.

Naš život počinje ličiti na labirint. U kojem se gubimo i nalazimo. Tražimo način za izlaz  –  iz mraka, od suhih slavina, od praznih rafova, opljačkanih samoposluga, prvobitnog nagona da sami preživimo.

Bio je lijep i sunčan dan

I preživljavamo dan za dan, usavršavajući nove vještine – kako napraviti svijeću bez voska, kako ispeći kruh bez drva, kako zamijeniti cigarete za konzervu, kako organizirati škole, zdravstvene ustanove, vatrogasce, kako se okupati u mraku s kanisterom vode, kako od sapuna kabaša uspješno dobiti farbu za plavuše.

Razmatramo kakva je uloga pertle za cipele na putu do dobre knjige, kako se od starog kruha uz pomoć dobrog pretis lonca može napraviti uspješna rakija, kako do jednog lunch paketa što su ih slali Ujedinjeni narodi napraviti ručak za najmanje petoro, kako bez voća, mesa i jaja ostati zdrav. Kako biti normalan kad nestaju oni koje voliš, one koje znaš, one za koje bi i sam poginuo?

Kažu da je bio lijep i sunčan dan, taj 2. maj. Kako je naknadna pamet kod nas uvijek najbolja, tek puno, puno kasnije shvatit ćemo da smo odbranjeni, mi u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini.

Jedinice tadašnje JNA krenule su ka Predsjedništvu, tenkovi i transporteri zaustavljeni su na Skenderiji, u centru zgrada. Vojnici kažu bila je to prva i najjača bitka za državu BiH.

Dževad Topić Topa, komandant Vojne policije regije Sarajevo sjetio se i ispričao AA kako je sve počelo između 11 i 12 sati. Nisu ni bili svjesni šta će se sve odvijati tog dana, koje će sve situacije, detalji biti presudni.

Krenula je pucnjava. Tada pada granata na rub nekadašnje robne kuće Zema kod Centralne banke BiH. Slučajno smo se svi sklonili. Civilima sam rekao da bježe. Jer, već je to krenulo. Policija je stavljala protivtenkovske mine na Titovu. U tom momentu se pali Pošta na Obali. Mislim da se to iznutra uradilo, da su je zapalili. Specijalci su pobjegli, s civilima se izmiješali u podrumima. To naše djelovanje je imalo efekta. Do navečer je trajala pucnjava sa svih strana. U dva-tri navečer, to je već bio 3. maj, Goran i Dudo otišli su da skinu šarac s transportera koji je bio parkiran pred Narodnim pozorištem. Nismo ni znali da su specijalci pobjegli u UPI-jev neboder, tačnije u diskoteku Teatar u podrumu. Bili su unutra. Kada su njih dvojica došli da skidaju mitraljez, iz podruma su djelovali specijalci i ranili Gorana – naveo je Topić.

Taj dan u novijoj svjetskoj povijesti bit će zapamćen nakon što su pripadnici bivše JNA na sarajevskom aerodromu zarobili tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića i njegovu delegaciju, koji su se vraćali sa pregovora iz Lisabona. Potom su odvezeni u Lukavicu. Ovaj događaj bio je uvod u ono što će se dešavati narednog dana, 3. maja, kad je JNA počela s izvlačenjem jedinica iz kasarne u starom dijelu grada, na Bistriku, a nakon mukotrpnih pregovora dogovorena je razmjena Izetbegovića.

Svijet su obišli dramatični TV snimci u kojima predsjednik Izetbegović u javljanju u program objavljuje da je otet. Svijet su obišle i fotografije i snimci zapaljenih tramvaja na Skenderiji, u centru Sarajeva, kao i eksplozije granate na uglu Dalmatinske i Titove, preko puta zgrade Centralne banke BiH.

Zapaljena je i Glavna pošta u Sarajevu, te smo uglavnom ostali i bez telefonskih veza. Sa ostatkom grada, ali i ostatkom svijeta.

A sa tranzistora koji troše zadnje atome energije stižu strašne vijesti – zaustavljen konvoj s bebama bez roditelja iz Doma „Bjelave“, prvi je put, a kasnije gotovo svaki dan granatirana Gradska bolnica, granate su padale na groblja, ispred džamija, crkvi, snjaperi su tukli po vozilima hitne pomoći, vatrogascima dok su spašavali domove.

Dva miliona knjiga nestalo u plamenu

Onda je u avgustu u plamenu nestala Vijećnica. I s njom oko dva miiiona knjiga, časopisa, rukopisa neprocjenjive vrijednosti.

Nakon mitskog paljenja Aleksandrijske biblioteke, te nacističkog spaljivanja knjiga u Drugom svjetskom ratu, paljenje Vijećnice je najveći barbarski čin u historiji čovječanstva po broju uništenih knjiga i dokumenata neprocjenjive vrijednosti – kazao je jednom prilikom tadašnji direktor Ismet Ovčina.

Zamjenik komandanta Profesionalne vatrogasne brigade KS-a Omer Šetić, koji je sudjelovao u gašenju požara, poslije se prisjećaoa mu je gašenje požara u Vijećnici Vijećnice emotivno najteži zadatak u životu. Par mjeseci ranije Šetić je u Vijećnicu dolazio kao student, posuđivao knjige.

Tu smo 1993. godinu dočekali pod opsadom, u nadi da će rat uskoro prestati. No, bit će to za mnoge najteža ratna godina. Kao po baksuzluku hladna, gladna, vrhunac opsade.

Već smo se bili „navikli“, na snajperske aleje, na nagomilane izgorene automobile koji su predstavljali kakav takav siguran zaklon, svi smo postali trkači preko smrtonosnih raskrsnica.

Nekada sam se glupo ponašao, recimo pretrčavao ulicu gdje je bio snajper. Pa bi mi onda ljudi pljeskali. A ja sam to radio zbog njih, da im dignem moral  – iskreno je poslije priznao general Armije RBiH veliki Jovan Divjak.

Život u opsadi polako postaje normalan. Živimo zaklonjeni iza plastičnih folija s velikim slovom UNCHR umjesto prozora, imali smo već vlastite peći u kojima su nestale stare cipele, džemperi, u mnogima i knjige iz biblioteka komunističke zaostavštine, jedemo danima isto  – makarone, leću, rižu. Kombiniramo, dijelimo ono što imamo, trampimo na pijacama, sadimo vlastite bašte na balkonima, parkovima koji postaju i vrtovi i groblja, čekamo humanitarnu i poneki paket od prijatelja i obitelji. Koji putuju dugo. Bez obzira šalju li ih iz Zenice ili Kopenhagena.

A onda se u ljeto te 93. pročulo po gradu da se „do slobode“ može kroz tunel. Ispod aerodroma, dugačak 800 metara. Namijenjen prije svega da hrana i lijekovi sigurno stignu u grad. A s njom i oružje. Početak tunela u kući bio je u naselju Butmir, u obiteljskoj kući Kolar, s druge strane išlo se u slobodu. U ilidžansko naselje Hrasnica. U zvaničnim vojnim razgovorima zvali su ga „tunel kojeg nema“. Povijest kaže da je vojska RS tek godinu dana kasnije saznala za ovaj spasonosni podzemni hodnik i tražila da se uništi.

Ljepši su dani te godine Sarajevu donijelo i status „sigurnosne zone“. Sunce, sigurnost na papiru, hrana koja u grad stiže kroz tunel, nešto cigareta, dovoljno da život postane lijep.

Mis opkoljenog Sarajeva

Tu će godinu posebno pamtiti i tada 17-godišnja Inela Nogić, Mis opkoljenog Sarajeva, simbol otpora grada koji treba da nestane.

Inela Nogić: Vrijeme koje ne zaboravlja

Te je večeri, u maju, prvi put stala na pozornicu držeći transperent koji će obići svijet, na kojem je pisalo „Ne dozvolite da nas ubijaju“.

Simbol opkoljenog Sarajeva su i ostale djevojke koje su zajedno sa mnom prkosile neprijatelju i situaciji u kojoj smo se svi našli, ali često spominjanje tog događaja od mojih prijatelja, koji su očigledno bili dirnuti tom pričom, kao i novinari širom svijeta, pomoglo mi je da shvatim da jesam simbol otpora, ali bez zaboravljanja ostalih učesnica… Mi smo sve simbol otpora!” – kazala je godinama poslije.

I priznala da joj je uprkos sitnim radostima, 1993. godina bila najgora godina u opkoljenom Sarajevu.

Najteža u svakom pogledu… Dosta mojih prijatelja je poginulo te godine. Ovim izborom za Miss opkoljenog Sarajeva sam bar ja pokušala to zamaskirati, govoreći sebi da se mora dalje, te da ipak učestvujem na tom izboru, da je dobro pokušati živjeti kao što se nekad živjelo.

A nije da nismo pokušavali, uprkos strašnim i tragičnim osobnim gubicima, tugama, danima ispunjenim strahom, suzama. Iza nas je bio masakr u redu za kruh u tadašnjom Miskinovoj (danas Ferhadija), pa ćemo tokom opsade svjedočiti onom na Markalama, pa pred kraj rata pred Tržnicom.

Ne smijemo zaboraviti ni strah naših sugrađana pred Mušanom Topalovićem Cacom i terorom dijela njegove brigade, koji su ubili 29 Sarajlija srpske nacionalnosti, čija su tijela bačena u jamu „Kazani“ iznad Sarajeva.

A strahovalo se povremeno od lokalnih „šerifa“, od ubica s brda, od mogućnosti da VRS opet zaustavi humanitarne konvoje, da vode bude manje od 1 posto koliko smo imali u poređenju s onim prije rata.

Šefica UNHCR Sadako Ogata kazala je da Sarajlije imaju manje od 2,5 litara vode dnevno.

No, živ se čovjek na sve navikne. Na nošenje kanistera, čekanje u redu za vodu, satima, kad je temeratura nisko ispod nule, kad je sunčan dan, a gladan si, žedan i stojiš satima. U nadi da nećeš biti mamac krvoloku.

Ih, šta se sve može s dva i pol litra? Kafa sigurno. Može i ručak. Nešto i za suđe oprati. Sačuvati da se „zalije wc“ školjka. To za početak.

S dva i pol litra može se oprati kosa (jednom šampon, drugi put sirće) i okupati. U stvari „lončariti“, jer jedino lončićem možeš. Jer si donio i nasuo u lavor. I ako imaš sreće ugrijao na onoj peći, kad si na cipelama ispekao kruh i napravio makarone.

“Sarajevski sindrom”

A za to vrijeme iz svijeta, sa sjednica Vijeća sigurnosti stižu rezolucije, izražava se „zabrinutost“ zbog opsade grada, te osuđuje “osvajanje teritorija silom“. U svijet odlaze Sarajlije. Čuveni sarajevski neuropsihijatar dr. Ismet Cerić po prvi put skovao novi termin, “Sarajevski sindrom”, kako bi opisao stanje straha u gradu.

Novogodišnja je noć 1994. bila vatrena. Pedantni statističari (uglavnom posmatrači UN snaga) javili su da su na grad pala 93 projektila. Granatiranje je započelo u ponoć, upravo kada je američka sopranistica Barbara Hendricks držala koncert u zgradi televizije BiH, gdje se okupilo 200-injak gledatelja.

Idućeg dan, projektil ispaljen na stan u Omladinskoj ulici 2, na Obali, kojih 500 metara od Predsjedništva BiH ubio je šest članova obitelji Tatarević.

Početak godine donosi smrti, tragedije koje i danas pamtimo, šestoro djece je poginulo u Bosanskoj ulici na Alipašinom polju. Pao snijeg, izašla na sankanje. Plakao je cijeli grad. Direktan napad na otvorenu, krcatu tržnicu na Markalama 5. februara odnio je 66 života, a ranio više od 200 ljudi.

Bio je to dan koji nikada, nikada neću zaboraviti. Nakon svega, sjećam se boja. Tadašnji urednik, veliki Hamza Bakšić rekao mi je:  – Zažmiri, napiši što vidiš.

Nakon ubistva i masakra u redu za kruh u Ferhadiji, masakr na Markalama potpuno je zaledio grad

I vidjela sam samo boje. I zvuke. Stravični vrisak. Ne sjećam se kad je granata pala. Sjećam se plave, boje plastike na koju su stavljali mrtva tijela, žute, boje nečije kabanice, zelene, boje povrća po kojem lije krv. I crvene, puno crvene. Crvenih tragova koji se vuku do automobila koji su vozili mrtve prema bolnici.

Car, gospodar života i smrti

Međunarodna zajednica pozvala je zatim vojsku RS da neka povuče teško naoružanje iz grada. Još jedan besmisleni, jalovi apel. Na obroncima grada „gostuju“ i viđeniji prijatelji i istomišljenici, poput ruskog pisca i političara Eduarda Limonova. Koji je imao „jedinstvenu priliku“. O čemu je kasnije pisala novinarka Slavenka Drakulić:

– Godinama, kad god bih pomislila na Karadžića, jedan mi prizor nikada nije izlazio iz glave… Karadžić stiže sa gostom, ruskim piscem Eduardom Limonovim. Sarajevo leži pod opsadom, ispred njih, jasno mogu vidjeti svaku zgradu, svaku ulicu, svako drvo. Idealan položaj za snajpere. Obučen u crni kaput, sa šalom oko vrata pošto je zima. Karadžić galantno i sa smiješkom nudi svojem gostu „jedinstvenu priliku“ koja nalikuje caru, gospodaru života i smrti. On nudi Limonovu da pokuša pucati iz mitraljeza kkoji je usmjeren prema gradu. Tek tako, radi zabave. „Pokušaj“, on kaže, kao da izaziva Limonova. Kao u filmu u kojem kralj nudi svoju pušku gostu kako bi ubijao divlje životinje. Samo što u gradu žuive ljudi, a ne životinje. Limonov prihvaća izazov, klekne pred oružjem i puca. Svi su oduševljeni. Limonov takođeer, on je kao jedan od njih! Uprkos činjenici što je umjetnik, on nije kukavica.

Svijet se mijenja, shvaća da su zločini u BiH blizu vrhuncu, da iscrpljivanje Sarajlija dostiže nevjerovatne granice. Tračak nade predstavlja najava da će Papa Ivan Pavao II u septembru posjetiti Sarajevo. Posjeta je otkazana. Karadžić nije želio/htio/mogao dati sigurnosne garancije.

Tako je pred kraj godine konačno i zatvoren aerodrom, nije bilo plina, zbog neplaćenih računa isključena je struja „Velepekari“. Sarajevo je ostalo bez kruha.

A nešto prije opet nova rezolucija. Ovoj je broj 942. Ništa vam ne znači, ali Vijeće sigurnosti, u kako se kaže, jednoj od najstrožijih izjava, osudilo je RS zbog odbijanja teritorijalnog dogovora kojim bi se završio rat, te i, te uvodi sankcije na bilo kakve gospodarske aktivnosti pod kontrolom bosanskih Srba, zamrzava sredstva te im uvodi zabranu putovanja. Pa je onda pred kraj godine potpisan novi sporazum o primirju. Tako mjesec, dva, sve do proljeća te 1995.

Tokom sarajevske opsade ubijeno je 1.601 dijete

No, primirje ne znači mir. I ne znači da je prošao ama i jedan dan bez žrtava. Granate i avio bombe naša su stvarnost. Nestaju kuće, zgrade, padaju po bolnici, ambulantama. Novi masakr na Dobrinji,  u redu za vodu. Poginulih sedam, ranjenih 12. Granata stigla iz Nedžarića. Avio bomba pogodila je i zgradu TVSA, gdje su danonoćno dežurali domaći i strani novinari, jedna je osoba poginula.

Kraj opsade

Još jedan projektil, 28. avgusta ispaljen je na prepunu tržnicu zauvijek je odnio 37, a ranio najmanje 90 Sarajlija. I to je za međunarodnu zajednicu (konačno) bila kap koja je prelila čašu.

Počinje kraj rata, kroz interveniranje NATO snaga zračnim udarima na skladište oružja VRS.

Sarajevo zacijeljuje polako svoje rane, u Srebrenici se tek otvaraju.

U novembru je sklopljen mir, u decembru potvrđen. Daytonski mirovni sporazum Grbavicu vraća Sarajevu, ali Sarajevo ipak dijeli na početku dosta jakom, danas sve tanjom linijom na dva dijela. Jedno je istočno u RS, a drugo… valjda zapadno u Federaciji.

Vlasti su u tom „zapadnom“ Sarajevu proglasile opsadu Sarajeva završenom 29. februara 1996. godine. Prešli smo most „Bratstva – jedinstva“, ušli u živo u roman „Kad sam bio hodža“, koji će dvije decenije kasnije napisati Damir Ovčina, u suzama smo gledali naš ranjeni, uglavnom razrušeni grad.

(Sutra: Ostajem, da bolu prkosim)

Idi naVrh

Don't Miss