Razoreni Mariupolj (Foto: Tass/Profimedia)

ISTRAŽIVANJE: Putin 20 godina cilja Ukrajinu, samo je jedna osoba shvatila šta on radi, ali nije poduzela ništa

Putin je godinama ciljao Ukrajinu. Zašto ga Zapad nije zaustavio – pita šest novinara The Wall Street Journala u velikom istraživanju, koje pokazuje kako je Vladimir Putin cijelo vrijeme ukrajinske samostalnosti pokušavao staviti tu državu pod svoju kontrolu

Šest novinara The Wall Street Journala  provelo je istraživanje i i objavilo u tekstu pod nazivom „Putin je godinama ciljao Ukrajinu. Zašto ga Zapad nije zaustavio?“. Analitičari kažu da je riječ o izuzetnom publicističkom putovanju kroz diplomatsko-obavještajnu prošlost u posljednjih dvadeset godina i pokazuje kako je Vladimir Putin cijelo vrijeme ukrajinske samostalnosti pokušavao staviti tu državu pod svoju kontrolu.

Negirajući postojanje ukrajinskog naroda kao takvog, otvoreno govoreći da je Ukrajina izmišljena zemlja, Putin je cijelo vrijeme smatrao da je Ruska federacija samostalnošću Ukrajine izgubila više ljudi nego tijekom Drugog svjetskog rata, 25 miliona. Napad na Gruziju 2008. za Putina je bila vježba koju je ponovio na Ukrajini, a odvajanje Kosova od Srbije je prvotno smatrao kršenjem međunarodnog prava, da bi sada invaziju na Ukrajinu pokušao prikazati na isti način.

Pritom je Putin pokazivao svoja vrlo različita lica, od prijateljski i partnerski naklonjenog šarmantnog lidera koji na tečnom njemačkom objavljuje da je „Hladni rat gotov“ postao je opsesivno fokusiran na neprijateljstvo s istim Zapadom, SAD-om i Europom koje, očito, želi poraziti u Ukrajini. Pritom je Zapad nudio razna obećanja Ukrajini koja su rezultirala samo razočarenjima. Nisu dostavili obećano oružje godinama prije ovog rata, nisu nikada dali Ukrajini plan ulaska u NATO. Ostavili su Ukrajinu na nemilost Putinu i sada umirujući vlastitu savjest pokušavaju pomoći Ukrajincima u borbi protiv moćne Rusije, navodi Jutarnji.hr.

Šta je znao direktor CIA-e?

Početkom novembra, mjesecima prije početka rata, direktor CIA-e William Burns posjetio je Moskvu kako bi prenio upozorenje: SAD je vjerovao da se ruski predsjednik Vladimir Putin priprema za invaziju Ukrajine. Ako nastavi, suočit će se sa štetnim sankcijama ujedinjenog Zapada.

Što se tiče Ukrajine – Putin je rekao Burnsu – to nije prava zemlja.

Nakon povratka u Washington, šef CIA-e je savjetovao predsjednika Bidena da Putin još nije donio neopozivu odluku, ali je „snažno raspoložen za invaziju“. S obzirom na to da europske nacije jako ovise o ruskoj energiji, ruska vojska se modernizirala, Njemačka prolazi kroz promjenu vlada i SAD je sve više usredotočen na Kinu u usponu, Putin je dao sve naznake da ovu zimu vidi kao najbolju priliku da Ukrajinu vrati pod vlast Moskve.

Tijekom sljedeća tri mjeseca, Washington se borio da uvjeri svoje europske saveznike da kreiraju jedinstveni front. SAD je pokušavao uravnotežiti dva cilja: odvratiti Putina od njegova plana, a izbjegavati radnje koje bi on mogao tretirati kao provokaciju. Ujedno su htjeli naoružati Ukrajinu kako bi invazija bila što skuplji plijen.

Na kraju, Zapad nije uspio ni odvratiti Putina od invazije na Ukrajinu, niti ga uvjeriti da sve veća orijentacija Ukrajine prema Zapadu ne prijeti Kremlju.

Gotovo dva desetljeća, SAD i Europska unija kolebale su se oko toga kako se nositi s ruskim čelnikom koji je pribjegavao sve agresivnijim koracima kako bi ponovno potvrdio dominaciju Moskve nad Ukrajinom i drugim bivšim sovjetskim republikama.

Osvrt na povijest rusko-zapadnih napetosti, utemeljen na intervjuima s više od 30 prošlih i sadašnjih kreatora politike u SAD-u, EU, Ukrajini i Rusiji, pokazuje kako je zapadna sigurnosna politika naljutila Moskvu, a da je nije odvratila. To također pokazuje kako je Putin dosljedno smatrao Ukrajinu egzistencijalnom za svoj projekt obnove ruske veličine. Najveće pitanje koje postavlja ovaj povijesni prikaz je – zašto Zapad nije ranije uvidio opasnost.

Unatoč malo iluzija o gospodinu Putinu, kancelarka Merkel nastavila je podržavati komercijalnu suradnju s Rusijom

Washington, i pod demokratskim i republikanskim predsjednikom, i njegovi saveznici isprva su se nadali da će integrirati Putina u posthladnoratovski poredak. Kad je Putin odustao, SAD i njihovi europski partneri imali su malo apetita za povratak strategiji obuzdavanja koju je Zapad koristio protiv Sovjetskog Saveza. Njemačka, najveća europska privreda, predvodila je EU na politiku mira kroz trgovinu, razvijajući ovisnost o ruskoj nafti i plinu koju Berlin sada, pod međunarodnim pritiskom, užurbano mijenja.

Organizacija Sjevernoatlantskog pakta 2008. je obećala da će se Ukrajina i Gruzija jednog dana pridružiti tom savezu, a tijekom gotovo 14 godina nikada nisu dovršile postupak ulaska u članstvo. EU je sklopila trgovinski sporazum s Ukrajinom ne vodeći računa o snažnom protivljenju Rusije. Zapadna politika nije se odlučno promijenila kao reakcija na ograničene ruske invazije na Gruziju i Ukrajinu, ohrabrujući Putina da vjeruje da njegova kampanja za osvajanje Ukrajine neće naići na odlučan otpor – bilo na međunarodnom planu ili u Ukrajini, zemlji za čiju je neovisnost više puta rekao da je „žalosna nesreća povijesti“.

Korijeni rata leže u dubokoj ambivalentnosti Rusije o svom mjestu u svijetu nakon raspada Sovjetskog Saveza. Smanjenoj Rusiji bila je potrebna suradnja sa Zapadom kako bi modernizirala svoju ekonomiju, ali se nikada nije pomirila s gubitkom kontrole nad susjedima na istoku Europe.

Nijedan susjed nije bio toliko važan za ruski osjećaj vlastite sudbine kao Ukrajina. Carsko preuzimanje teritorija današnje Ukrajine u 17. i 18. stoljeću bilo je ključno za nastanak Rusije kao velikog europskog carstva. Ruska carstva u kolapsu izgubila su Ukrajinu zbog pokreta za neovisnost usred poraza u Prvom svjetskom ratu i ponovno 1991., kada su Ukrajinci velikom većinom glasovali za neovisnost.

Gledano s drugih dijelova Europe, proširenje NATO-a na istok nije ugrozilo sigurnost Rusije. Članstvo u NATO-u u osnovi je obećanje kolektivne obrane članice koja je napadnuta. Savez se 1997. složio da neće trajno stacionirati značajne borbene snage u svojim novim istočnim članicama koje su bile sposobne ugroziti ruski teritorij. Rusija je zadržala golem nuklearni arsenal i najveće konvencionalne snage u Europi.

Putin je razmišljao o ruskim sigurnosnim interesima šire, povezujući očuvanje utjecaja Moskve u susjednim zemljama sa svojim ciljevima oživljavanja globalne moći Rusije i učvršćivanju autoritarne vladavine kod kuće.

Veza je postala jasna na ukrajinskim predsjedničkim izborima 2004. Putin je unaprijed dao do znanja SAD-u tko bi trebao pobijediti u Ukrajini.

“Destabilizacija pod pokroviteljstvom SAD-a”

Kada je u maju te godine savjetnica Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice posjetila Putina u njegovoj vikendici izvan Moskve, ruski čelnik ju je upoznao s ukrajinskim predsjedničkim kandidatom Viktorom Janukovičem. Rice je zaključila da je Putin dogovorio iznenadni susret kako bi pokazao svoj bliski interes za ishod izbora, prisjetila se u nedavnom intervjuu za The Wall Street Journal.

Kremlj je vidio Narančastu revoluciju kao destabilizaciju koju sponzorira SAD s ciljem povlačenja Ukrajine iz orbite Moskve – i kao uvod u sličnu kampanju u samoj Rusiji.

Kako bi ublažila zabrinutost Moskve, Busheva administracija je istaknula ograničenu finansijsku podršku koju je dala ukrajinskim medijima i nevladinim organizacijama u ime promicanja demokratskih vrijednosti. Ukupno je bila riječ o 14 miiouna dolara. Bijela kuća smatrala je da je skromna svota u skladu s Bushovom “agendom slobode” koja podržava demokraciju, ali jedva dovoljna da promijeni tijek povijesti.

Gesta je samo potvrdila ruske sumnje.

Bili su impresionirani rezultatom za koji su mislili da smo ga dobili za 14 miliona dolara – prisjetio se Tom Graham, viši direktor za Rusiju u Vijeću za nacionalnu sigurnost predsjednika Busha.

Tri mjeseca nakon što je Putin izgubio ukrajinsku vladu od prozapadnog predsjednika, ruski je lider osudio raspad Sovjetskog Saveza kao “najveću geopolitičku katastrofu stoljeća”.

Američka obavještajna služba saznala je 2005. da je Putinova vlada provela široku reviziju ruske politike u “bliskom inozemstvu”, kako je Kremlj nazvao bivše sovjetske republike. Od tada će Rusija zauzeti asertivniji pristup i energično se boriti protiv percipiranog utjecaja SAD-a.

Poruku su čuli i ukrajinski dužnosnici. Kada je šef kabineta predsjednika Juščenka, Oleg Ribačuk, posjetio Kremlj u novembru2005. godine, razgovarao je o Naranđastoj revoluciji s Putinom. Ribačuk je opisao ulične prosvjede kao autohtoni pokret Ukrajinaca koji su htjeli izabrati svoj vlastiti politički smjer.

Putin je tu ideju oštro odbacio kao besmislicu. Rekao je da je pročitao sve izvještaje  svojih obavještajnih službi i da je znao da su pokret orkestrirali SAD, EU i George Soros, prisjetio se Ribačuk u intervjuu za WSJ.

Na odvojenom susretu, predsjednik Bush je pitao Putina zašto misli da je kraj Sovjetskog Saveza najveća tragedija 20. stoljeća.

Zasigurno je smrt više od 20 milijuna sovjetskih građana u Drugom svjetskom ratu bila gora“, rekao je Bush. Putin je odgovorio da je propast SSSR-a bila gora jer je ostavila 25 milijuna Rusa izvan Ruske Federacije – rekla je Condoleezza Rice, koja je bila prisutna toekom tog razgovora.

“Hladni rat je gotov”

Istodobno, Putin je zapadnoeuropskim sugovornicima pokazao drugo lice, ohrabrujući ih da vjeruju da on želi da Rusija bude dio šire europske obitelji. Ubrzo nakon što je postao predsjednik, Putin je oduševio njemački parlament govorom u kojem je obećao izgradnju snažne ruske demokracije i suradnju sa Zapadom. Govoreći tečnim njemačkim, usavršenim dok je bio časnik KGB-a u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, izjavio je: “Hladni rat je gotov.”

Šarmirao je političare i poslovne ljude diljem Europe i otvorio puteve za unosnu trgovinu. Europski čelnici nazivali su Rusiju “strateškim partnerom”. Njemački kancelar Gerhard Schröder i talijanski premijer Silvio Berlusconi bili su među onima koji su ga smatrali bliskim prijateljem.

Vladimir Putin je osobno bio aktivan u uspostavi dobrih ekonomskih odnosa, prisjetio se dugogodišnji njemački diplomat Wolfgang Ischinger. Na jednom sastanku se pojavilo pitanje birokratskih prepreka njemačkoj kupovini drveta iz Rusije. Putin je telefonirao resornom ministru i riješio stvar za nekoliko minuta.

Putin je rekao ‘U redu, problem riješen – što je sljedeće? – prisjetio se Ischinger.

Percepcije su se promijenile u januaru2007., kada je Putin izrazio svoju rastuću frustraciju oko Zapada na godišnjoj Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji. U dugom i ledenom govoru osudio je SAD zbog pokušaja vladanja svijetom silom, optužio je NATO za kršenje obećanja širenjem na istok Europe i nazvao Zapad licemjernim jer drži predavanja Rusiji o demokraciji. Jeza se spustila na publiku zapadnih diplomata i političara u luksuznom hotelu Bayerischer Hof, prisjetili su se sudionici, navodi WSJ.

Govor nismo shvatili ozbiljno koliko smo trebali. Za tango je potrebno dvoje, a Vladimir Putin više nije želio tango –  opisao je Ischinger.

Komuniciranje Putina s prozapadnim čelnicima postalo je agresivnije. Na sastanku s jednim balkanskim šefom države tijekom energetskog summita u Hrvatskoj, Vladimir Putin je osudio NATO i nazvao njegovo odvajanje Kosova od Srbije „najvećim kršenjem međunarodnog prava u novijoj povijesti“. Godinama kasnije, Kosovo će navoditi kao presedan za otimanje Krima od Ukrajine.

Juščenko je tražio kartu za ulazak Ukrajine u NATO

U Ukrajini se predsjednik Juščenko borio da ispuni nade Naranđaste revolucije da bi zemlja mogla postati prosperitetna demokracija zapadnog tipa. Rascijepljena politika, endemska korupcija i gospodarska stagnacija umanjili su njegovu popularnost.

Juščenko je nastojao učvrstiti mjesto Ukrajine na Zapadu. Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu u januaru 2008. susreo se s Condoleezzom Rice, dotad američkom državnom tajnicom, i molio je za put za ulazak u NATO. Procedura pristupanja savezu nazvana je Akcijski plan za članstvo ili MAP.

Trebam kartu. Moramo ukrajinskom narodu dati strateški fokus na daljnji put. Ovo nam je stvarno potrebno – rekao je Juščenko, prisjetila se Rice.

Condoleezza Rice, koja je u početku bila nesigurna u to da Ukrajina treba u NATO-u, dala je neobavezujući odgovor. Kada se o zahtjevu raspravljalo u Vijeću za nacionalnu sigurnost, predsjednik Bush je rekao da bi NATO trebao biti otvoren za sve zemlje koje ispunjavaju uvjete i žele se pridružiti.

Summit NATO-a zakazan je za april 2008. u Bukureštu, u ogromnoj palači parlamenta izgrađenoj za bivšeg rumunjskog komunističkog diktatora Nicolaea Ceauşescua. Sastanci saveza obično su unaprijed dobro planirani. Koliko god se trudila, Bijela kuća nije mogla nadvladati njemački i francuski otpor da ponudi MAP Ukrajini i Gruziji.

Berlin i Pariz ukazali su na neriješene teritorijalne sukobe u Gruziji, nisku javnu potporu NATO-u u Ukrajini, te slabost demokracije i vladavine prava u obje države.

– Angela Merkel, prisjećajući se govora Vladimira Putina u Münchenu, vjerovala je da će pozive u NATO vidjeti kao izravnu i namjernu prijetnju za njega – rekao je Christoph Heusgen, njezin glavni diplomatski savjetnik u to vrijeme.  – Također je bila uvjerena da Ukrajina i Gruzija neće donijeti NATO-u nikakve koristi kao članice – rekao je Heusgen i dodao: Merkel je unaprijed rekla Putinu da NATO neće pozvati Ukrajinu i Gruziju da se pridruže jer je savez podijeljen po tom pitanju, ali je ruski čelnik ostao nervozan.

Kako se približavao summit NATO-a, Bush je održao videokonferenciju s kancelarkom Merkel, ali je ubrzo postalo jasno da prije summita neće biti postignut konsenzus.

Izgleda kao pucnjava u OK Corralu, rekao je predsjednik Bush – sjeća se James Jeffreyj, tadašnji zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika.

Angela Merkel bila je zbunjena američkom referencom i okrenula se svom prevoditelju, koji je priznao da ni on nema pojma što je američki predsjednik mislio.

Tijekom večere u Bukureštu, Bush je iznio svoj argument da je Ukrajini i Gruziji dao MAP – bezuspješno. Sljedećeg dana, Condoleezza Rice i savjetnik za nacionalnu sigurnost Stephen Hadley pokušali su pronaći kompromis s njemačkim i francuskim kolegama.

Rice, stručnjakinja za Sovjetski Savez i Rusiju, rekla je da je Putin želio iskoristiti Ukrajinu, Bjelorusiju i Gruziju za obnovu ruske globalne moći, te da bi proširenje štita članstva u NATO-u mogla biti posljednja prilika da ga se zaustavi u tome. Njemački i francuski dužnosnici bili su skeptični, vjerujući da je ruska ekonomija preslaba i ovisna o zapadnoj tehnologiji da bi ponovno postalo ozbiljna prijetnja.

Kako je NATO ‘naslikao metu’ na leđima Ukrajine

Na posljednjoj sjednici, kancelarka Merkel je u kutu sobe raspravljala s čelnicima iz Poljske i drugih istočnih članica NATO-a, koji su se snažno zalagali u ime Ukrajine i Gruzije. Litvanski predsjednik Valdas Adamkus oštro je kritizirao stav Angele Merkel, upozoravajući da bi neuspjeh u zaustavljanju ponovnog oživljavanja Rusije na kraju ugrozio istočni blok saveza.

Predsjednik Bush je zamolio Rice da se pridruži živahnoj raspravi. Jedini zajednički jezik Merkel, istočnoeuropskih čelnika i Rice bio je ruski. Dakle, kompromisna izjava je dogovorena na ruskom, a zatim sastavljena na engleskom, rekla je Condoleezze Rice.

Danas smo se dogovorili da će ove zemlje postati članice NATO-a – stoji u tekstu. Ali nije rečeno kada. I nije bilo MAP-a.

Mnogi ukrajinski pristaše bili su ohrabreni. No, neki dužnosnici u Bukureštu strahovali su da je to najgore od oba svijeta. NATO je upravo naslikao metu na leđima Ukrajine i Gruzije ne dajući im nikakvu zaštitu.

–  Činjenica je da smo odbili zahtjev Ukrajine i, da, ostavili smo Ukrajinu u sivoj zoni – rekao je Radoslaw Sikorski, tadašnji ministar vanjskih poslova Poljske, u intervjuu za WSJ.

Vladimir Putin pridružio se summitu sljedećeg dana. Govorio je iza zatvorenih vrata i jasno iskazao svoj prezir prema potezu NATO-a, opisujući Ukrajinu kao “izmišljenu” zemlju.

U javnim komentarima toga dana također je doveo u pitanje je li Krim bio ispravno prebačen iz Rusije u Ukrajinu tijekom sovjetske ere. Daniel Fried, najviši dužnosnik State Departmenta za Europu, i Mariusz Handzlik, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost poljskog predsjednika, skočili su na noge od šoka. Bio je to rani znak da Vladimir Putin neće dopustiti status quo.

Četiri mjeseca kasnije, ruska vojska je napala Gruziju, iskorištavajući sukob između gruzijske vlade i separatista koje podržava Rusija. Rusija nije zauzela Tbilisi, glavni grad Gruzije, ali je pokazala da nema zastoja u intervenciji u susjednim zemljama koje su htjele ući u NATO.

Strah od demonstracija

Putinov strah da će narodna revolucija u ukrajinskom stilu zaraziti Rusiju pojačan je valom demonstracija u ruskim gradovima koji je počeo 2011., kada su deseci hiljada izašli na ulice prosvjedujući protiv nedostatka demokracije. “Za poštene izbore” bio je slogan prosvjednika.

– Putin je vjerovao da su prosvjedi bili pokušaj SAD-a da ga svrgne. Ruski predsjednik je svojim gostima rekao da ljudi na ulice nisu izašli spontano, već ih je potaknulo američko veleposlanstvo. On stvarno vjeruje u to – rekao je Ivan Krastev, bugarski politolog koji je kasnije prisustvovao večeri koju je Putin priredio u Sočiju.

Kremlj je organizirao velike protumarševe, koje su nazvane “protunaranđastim demonstracijama”.

Sporadični prodemokratski prosvjedi nastavljeni su gotovo dvije godine, unatoč sve većoj represiji. Vladimir Putin se obračunao s opozicionim strankama, slobodnim medijima i nevladinim organizacijama.

Istovremeni prosvjedi Arapskog proljeća, koji su srušili nekoliko autoritarnih vladara na Bliskom istoku, dodatno su pojačali Putinov strah. Tada je postao vatreni nacionalist. Njegova velika tjeskoba bila je da bi Ukrajina mogla postati ekonomski i politički uspješna i da će se Rusi na kraju zapitati ‘Zašto naša braća idu tako dobro, dok je naša situacija i dalje teška?’ – naveo je Heusgen, savjetnik Angele Merkel.

Pritisak na Ukrajinu i prekid pregovora s EU

Ukrajina je ponovno visjela o koncu.

Juščenko je pao na 5 posto glasova na ukrajinskim predsjedničkim izborima 2010. godine. Janukovič je pobijedio, ovaj put pošteno, rekli su međunarodni promatrači, nakon što je vodio kampanju za prijateljske odnose sa Zapadom, a također i Rusijom. Otkrio je da je teško imati oboje.

Janukovič je pregovarao o sporazumu o slobodnoj trgovini s EU. U isto vrijeme, međutim, bio je pod pritiskom Vladimira Putina da se pridruži carinskoj uniji s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom. Dužnosnici EU-a rekli su da Kijev ne može učiniti oboje, jer bi se carinska pravila sukobila.

EU je, slijedeći svoj standardni priručnik o trgovini i upravljanju, zatražio da Ukrajina obnovi svoje pravosuđe i poboljša vladavinu prava kao preduvjet za trgovinski sporazum. Rusija je koristila politiku batine i mrkve: U raznim je trenucima blokirala uvoz robe iz Ukrajine, ali je Kijevu nudila i jeftinije cijene plina i kredit od 15 milijardi dolara.

U novembru 2013. Kijev je naglo prekinuo pregovore s EU, navodeći ruski pritisak. Putin je nacrt sporazuma između EU-a i Ukrajine nazvao “velikom prijetnjom” ruskoj privredi.

Na summitu EU-a u Litvi, Janukovič je branio suspenziju i zatražio od EU-a da uključi Moskvu u trosmjerne pregovore o sporazumu. Čelnici EU-a odgovorili su da je neprihvatljivo dopustiti trećoj strani da narušava tuđi suverenitet.

Očekivali smo više – rekla je Angela Merkel oštro Janukoviču u razgovoru koji je uhvatila kamera.

Imamo velikih problema s Moskvom. Ostao sam sam 3 i po godine u vrlo neravnopravnim okolnostima s Rusijom –  odgovorio je Janukovič.

Veliki prosvjedi na Majdanu završili su u krvi

Opkoljeni Janukovič sjedio je u svom uredu s general-pukovnikom Sergejem Besedom iz ruskog FSB-a, nasljednikom KGB-a, kojeg je Vladimir Putin poslao da pomogne u gušenju pobune. General Beseda rekao je Janukoviču da naoružani prosvjednici planiraju ubiti njega i njegovu obitelj, te da bi trebao rasporediti vojsku i razbiti ih, tvrde ukrajinski obavještajci upoznati s razgovorom.

Umjesto toga, Janukovič je ubrzo pobjegao iz Kijeva helikopterom.

Kremlj je vidio preokret događaja kao državni udar američkih marioneta i antiruskih nacionalista. U prilog ovom stavu, propagandisti Kremlja naveli su snimku dvojice američkih diplomata kako prosvjednicima i policiji nakon noćnih sukoba dijele kolačiće na Majdanu. Ruski obavještajci su snimili i telefonski razgovor u kojem su ista dva američka dužnosnika razgovarala o tome tko bi trebao biti u sljedećoj ukrajinskoj vladi.

Putin je održao cjelonoćni sastanak sa svojim šefovima sigurnosti, na kojem su razgovarali o izvlačenju Janukoviča u Rusiju – i također o aneksiji Krima, kasnije je ispričao ruski čelnik. Vladimir Janukovič, za kojeg se vjeruje da živi u egzilu, nije bio dostupan za komentar WSJ.

Okupacija Krima i duboka podjela Ukrajine

U roku od nekoliko dana, ruske trupe bez obilježja okupirale su poluotok Krim, koji je Moskva potvrdila kao ukrajinski teritorij u tri ugovora 1990-ih. Regionalni parlament Krima, na sjednici održanoj pod prijetnjom oružjem, izglasao je odcjepljenje od Ukrajine.

Rusija je također potaknula i naoružala separatističku pobunu u istočnoj regiji Donbasa, industrijskom srcu Ukrajine. Kad su ukrajinske snage tog ljeta vratile velik dio teritorija koji su držali pobunjenici, intervenirale su ruske regularne trupe i zadale krvavi poraz loše opremljenoj ukrajinskoj vojsci.

Putinova demonstracija vojne sile politički je uzvratila. Osvojio je kontrolu nad Krimom i dijelom Donbasa, ali je gubio Ukrajinu.

Zemlja je dugo bila duboko podijeljena po regionalnim, jezičnim i generacijskim linijama. Ako su mladi obrazovani ljudi u zapadnoj Ukrajini sanjali o Europi, stariji ljudi i radnici u istočnim regijama vjerovatnije će govoriti maternji jezik ruski i gledati na Rusiju kao na prirodnog partnera zemlje.

Te su se podjele očitovale tijekom izbora u Ukrajini te tijekom Naranđaste i Majdanske revolucije. No, oni su se povukli nakon 2014. Mnogi rusofilski Ukrajinci pobjegli su od represije i ekonomskog kolapsa u Donbasu koji su vodili separatisti. Čak se i istočna Ukrajina bojala ruskog utiecaja. Vladimir Putin je radio ono s čime su se ukrajinski političari borili: ujedinjavao je naciju.

Moskva je nastojala povratiti svoju političku polugu u Ukrajini koristeći takozvane sporazume iz Minska: krhke sporazume o prekidu vatre uz posredovanje Njemačke i Francuske koji su imali za cilj okončanje borbi u Donbasu. Sporazumima je obećana lokalna samouprava za okruge Donbasa pod kontrolom separatista unutar decentralizirane Ukrajine.

Nova ukrajinska vlada pod predsjednikom Petrom Porošenkom, izabrana u maju 2014., koja je pod prisilom potpisala sporazume iz Minska, bojala se da Moskva želi zacementirati proruske države unutar Ukrajine koje bi ograničile neovisnost zemlje. Moskva je pak optužila Kijev da nije poštivao sporazume. Rat niske razine u Donbasu trajao je sve do ove godine i odnio je više od 13.000 života.

Putin nikada nije pokušao provesti sporazume iz Minska – rekao je Heusgen, pomoćnik njemačkog kancelara, jer bi njihova puna provedba riješila sukob i omogućila Ukrajini da krene dalje.

Šta je shvatila Merkel?

Kancelarka Merkel preuzela je vodstvo u naporima Zapada da odvrati Putina od njegova pravaca. Putin joj je često lagao u lice o aktivnostima ruskih vojnika na Krimu i Donbasu, rekli su kancelarkini suradnici.

U razgovoru u hotelu Hilton u Brisbaneu u Australiji, tijekom samita G-20 krajem 2014. godine, Angela Merkel je shvatila da je Vladimir Putin ušao u stanje uma koje nikada neće dopustiti pomirenje sa Zapadom, tvrdi bivši pomoćnik.

Razgovor je bio o Ukrajini, ali je Putin pokrenuo tiradu protiv dekadencije demokracija, čije je propadanje vrijednosti, rekao je, oslikano širenjem “gay kulture”.

Putin je ozbiljno upozorio Merkel da gay kultura kvari njemačku mladež. Ruske vrijednosti bile su superiorne i dijametralno suprotne zapadnoj dekadenciji, rekao je.

Izrazio je prezir prema političarima zaslužnim za javno mnijenje. Zapadni političari nisu mogli biti jaki lideri jer su bili sputani izbornim pritiscima i agresivnim medijima, rekao je Angeli Merkel.

Unatoč malo iluzija o Putinu, kancelarka Merkel nastavila je podržavati komercijalnu suradnju s Rusijom. Njemačka je postajala sve ovisnija o ruskoj nafti i plinu i gradila kontroverzne plinovode iz Rusije koji su zaobilazili Ukrajinu i istok Europe. Politika Angele Merkel odražavala je konsenzus u Berlinu da će obostrano korisna trgovina s EU ukrotiti ruske geopolitičke ambicije.

Rusi su bili bijesni

U međuvremenu su SAD i neki saveznici u NATO-u započeli višegodišnji program obuke i opremanja ukrajinskih oružanih snaga, koji se nisu mogli mjeriti s ruskim u Donbasu.

Razina vojne potpore bila je ograničena jer je Obamina administracija smatrala da će Rusija zadržati značajnu vojnu prednost nad Ukrajinom i nije htjela provocirati Moskvu.

Predsjednik Trump proširio je pomoć na protutenkovske projektile Javelin, ali ju je odgodio 2019. dok je pritiskao novog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da potraži informacije koje se Bijela kuća nadala koristiti protiv demokratske predsjedničke nade Joea Bidena i njegova sina, što je čin zbog čega je opozvan.

Rusija je, sa svoje strane, pokušala prekinuti američku vojnu pomoć, nagovještavajući geopolitičku zamjenu. U ožujku 2019. dva ruska zrakoplova sletjela su u Caracas u Venezueli, prevozeći vojne “specijaliste” za podršku venezuelanskom moćniku Nicolasu Maduru. Ruski komentatori bliski Kremlju iznijeli su ideju o zamjeni ruske potpore Venezueli za američku potporu Ukrajini.

Fiona Hill, najviša dužnosnica NSC-a za Rusiju, odletjela je u Moskvu sljedećeg mjeseca, gdje je rekla dužnosnicima ministarstva vanjskih poslova i nacionalne sigurnosti da neće biti trgovine, prisjetila se Hill u nedavnom intervjuu.

Zelenski, bivši komični i politički autsajder, odnio je uvjerljivu pobjedu na izborima 2019. na obećanju da će očistiti korupciju i okončati rat u Donbasu. No, izazvao je prezir Vladimira Putina na njihovom prvom i do sada jedinom sastanku, na summitu u Parizu u decembru 2019. na kojem su francuski predsjednik Emmanuel Macron i Angela Merkel pokušali izaći iz slijepog puta u provedbi sporazuma iz Minska.

–  Zelenski je otvoreno odbacio rusko tumačenje sporazuma. Rusi su bili bijesni. Na kraju su se Putin i Zelenski dogovorili o novom prekidu vatre i razmjeni zarobljenika. Mnogi prisutni su mislili da ruski čelnik mrzi svog novog ukrajinskog kolege – rekao je visoki francuski dužnosnik koji je bio prisutan.

Macronov pokušaj zbližavanja i dolazak Bidena

Macron je tražio zbližavanje s Putinom, čak sugerirajući da bi mogao biti partner Europi u upravljanju Kinom. Pozvao je Vladimira Putina u palaču Versailles i u njegovu ljetnu rezidenciju u tvrđavi Brégançon na francuskoj rivijeri. Njihovi su razgovori uglavnom bili srdačni i poslovni, tvrde francuski dužnosnici.

Ali u telefonskim razgovorima od 2020. nadalje, Macron je primijetio promjene kod Vladimira Putina. Ruski čelnik se rigorozno izolirao tijekom pandemije Covid-19, zahtijevajući čak i bliske suradnike da se u karanteni prije nego što su ga mogli susresti.

Čovjek na telefonu s francuskim predsjednikom Macronom bio je drugačiji od onog kojeg je ugostio u Parizu i na Rivijeri.

Bio je sklon pričanju u krugovima, prepravljajući povijest – prisjetio se pomoćnik predsjednika Macrona.

Početkom 2021. godine Biden je postao posljednji američki predsjednik koji je svoju vanjsku politiku želio usredotočiti na strateško natjecanje s Kinom, samo da bi se upleo u događaje negdje drugdje.

SAD više ne vidi Europu kao primarni fokus. Biden nije želio ni “resetiranje” odnosa s Vladimirom Putinom, kao što je predsjednik Obama izjavio 2009., niti smanjenje moći Rusije. NSC je cilj označio kao “stabilan, predvidljiv odnos”. Bio je to skroman cilj koji će uskoro biti testiran u pokušaju Vladimira Putina da prepiše završetak Hladnog rata.

Rusija je smjestila desetke hiljada vojnika oko istočne granice Ukrajine u sklopu proljetne vojne vježbe. U međuvremenu, Kijev se obračunavao s Putinovim ukrajinskim prijateljem i saveznikom, političarem i oligarhom Viktorom Medvedčukom, zatvarajući njegov TV kanal i stavljajući ga u kućni pritvor zbog navodne izdaje.

U aprilu je Bijela kuća razmatrala paket oružja za Ukrajinu vrijedan 60 miliona dolara. Ali nakon što je Rusija završila svoju vojnu vježbu, administracija je odgodila odluku o postavljanju pozitivnog tona za junski  summit između Bidena i Putina u Ženevi.

Kada se Zelenski sastao s Bidenom u Washingtonu u septembru, SAD je konačno objavio 60 miliona dolara vojne podrške, koja je uključivala koplja, malo oružje i municiju. Pomoć je bila u skladu sa skromnom pomoći koju su administracije Obame i Trumpa pružale tijekom godina, a koja je Ukrajini dala smrtonosno oružje, ali nije uključivala protuzračnu obranu, protubrodske projektile, tenkove, borbene zrakoplove ili dronove koji bi mogli izvesti napade.

Ubrzo nakon toga, američke obavještajne agencije saznale su da Rusija planira vojnu mobilizaciju oko Ukrajine koja je bila znatno veća od njezine proljetne vježbe.

Upozorenja na invaziju

Dužnosnici američke nacionalne sigurnosti razgovarali su o visoko povjerljivim obavještajnim podacima na sastanku u Bijeloj kući 27. oktobra. Direktorica nacionalne obavještajne službe Avril Haines upozorila je da bi ruske snage mogle biti spremne za napad do kraja januara 2022. godine.

Savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan postavio je nekoliko pitanja, uključujući zašto bi Rusija poduzela takvu vojnu akciju u to vrijeme, što bi SAD mogao učiniti da očvrsne Ukrajinu i kako bi SAD mogao pokušati razuvjeriti Vladimira Putina. Odlučili su poslati Burnsa u misiju u Moskvu.

Ukrajinski ministar obrane Oleksi Reznikov je 17. novembra tijekom sastanka u Pentagonu pozvao je SAD da pošalju sisteme protutenkovske obrane i dodatno protuoklopno oružje i municiju, iako je mislio da bi početni ruski napadi mogli biti ograničeni.

General Mark Milley, predsjedavajući Združenog stožera, rekao je Reznikovu da bi Ukrajina mogla biti suočena s masivnom invazijom.

Taj mjesec započeo je rad na novom paketu vojne pomoći od 200 miliona dolara iz američkih dionica. Bijela kuća je, međutim, isprva odbila odobriti pomoć, što je naljutilo neke zakonodavce. Dužnosnici administracije izračunali su da pošiljke oružja neće biti dovoljne da odvrate Putina od invazije ako se odluči, te bi ga čak mogle isprovocirati na napad.

Oprezni pristup Bijele kuće bio je u skladu s razmišljanjem ministra obrane Lloyda Austina. Zalagao se za postupni pristup niskog profila u pružanju pomoći ukrajinskim snagama i jačanju obrane NATO-a koja bi postala jača u skladu s naznakama američkih obavještajnih službi o namjeri Rusije da napadne.

Najvažniji cilj bio je izbjeći direktan sukob između američkih i ruskih snaga – što je Austin nazvao svojom “sjevernom zvijezdom”.

Napori da se Vladimira Putina odvrati od toga da pokrene invaziju, međutim, posustajali su. Kad je Karen Donfried, najviša dužnosnica State Departmenta za Europu i Rusiju, sredinom prosinca posjetila Moskvu, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov predao joj je dva potpuno sastavljena ugovora: jedan sa SAD-om i jedan s NATO-om.

Predloženi sporazumi zahtijevali su sveobuhvatnu reviziju europskih sigurnosnih aranžmana nakon Hladnog rata. NATO bi povukao sve nelokalne snage iz svojih istočnoeuropskih članica, a savez bi zatvorio svoja vrata bivšim sovjetskim republikama.

U prostranoj konferencijskoj sobi ruskog ministarstva vanjskih poslova, Donfried je pitala Rjabkova i brojne druge prisutne ruske dužnosnike o prijedlozima. Dobila je šture odgovore i otišla uvjerena da su zahtjevi sastavljeni na najvišem nivou. Nacrti ugovora ubrzo su objavljeni na web stranici ruske vlade, što je pojačalo zabrinutost SAD-a da su zahtjevi diplomatska kamuflaža za vojnu odluku koju je već donijela.

Zeleno svijetlo iz SAD

Biden je 27. decembra dao zeleno svjetlo za početak slanja dodatne vojne pomoći Ukrajini, uključujući protutenkovske projektile Javelin, minobacače, bacače granata, malokalibarsko oružje i municiju.

Tri dana kasnije, Biden je telefonom razgovarao s Putinom i rekao da SAD ne planira postavljanje ofanzivnih projektila u Ukrajini te je pozvao Rusiju na deeskalaciju. Dvojica vođa bila su na različitim valnim dužinama. Biden je govorio o mjerama za izgradnju povjerenja. Putin je govorio o učinkovitom povlačenju Zapada.

Već 9. januara dok su američki obavještajci sve jasnije ukazivali na punu invaziju na Ukrajinu, zamjenica državnog tajnika Wendy Sherman susrela se s Rjabkovom i ruskim generalom na večeri u Ženevi. Sherman je sa sobom dovela general-pukovnika Jamesa Mingusa, glavnog operativnog časnika u Zajedničkom stožeru Pentagona, za kojeg se nadala da bi mogao potaknuti Ruse da dvaput razmisle o svom planu invazije.

General Mingus se borio u Iraku i Afganistanu, bio je ranjen i dobio Purpurno srce, te je iskreno govorio o izazovima s kojima će se ruske snage suočiti.

Invazija na teritorij bila je jedna stvar, ali držanje je bila druga, a intervencija bi se mogla pretvoriti u višegodišnju močvaru – rekao je.

Rusi nisu reagirali.

Nisu svi saveznici SAD-a vjerovali u njegovu obavještajnu procjenu. Svi su mogli vidjeti da Rusija raspoređuje goleme snage na tri strane Ukrajine. No većini europskih saveznika bilo je teško povjerovati da će Putin stvarno izvršiti invaziju.

Sredinom januara Burns je tajno otputovao u Kijev da vidi Zelenskog. SAD je sada imao još više informacija o planu ruskog napada, uključujući i da je uključivao brzi napad na Kijev iz Bjelorusije. Direktor CIA-e pružio je vitalnu obavještajnu informaciju koja je značajno pomogla Ukrajini u prvim danima rata: upozorio je da ruske snage planiraju zauzeti zračnu luku Antonov u Hostomelu, u blizini glavnog grada Ukrajine, i upotrijebiti je za napad na Kijev kako bi odrubili tamošnju vladu.

Posljednji pokušaji

Europski čelnici su posljednji put pokušali smiriti Putina. Macron posjetio je Kremlj 7. februara, gdje su ga natjerali da sjedne na kraj stola metrima udaljen od socijalno izoliranog ruskog diktatora.

Macronov posljednji pokušaj da urazumi Putina

Prema francuskim dužnosnicima, Macronu je bilo teže razgovarati s Putinom nego prije. Šestosatni razgovor vrtio se u krug dok je Putin držao duga predavanja o povijesnom jedinstvu Rusije i Ukrajine i zapadnjačkom licemjerju, a francuski predsjednik pokušao je razgovor vratiti u današnje vrijeme i na to kako izbjeći rat.

Novi njemački kancelar Olaf Scholz, koji je naslijedio kancelarku Merkel tek u decembru, nije prošao ništa bolje za dugim stolom Vladimira Putina 15. februara.

Putin je otvorio sastanak uz silne pritužbe na NATO, pomno navodeći sisteme oružja stacionirane u zemljama saveza u blizini Rusije. Vladimir Putin je potom govorio o svom istraživanju ruske povijesti koje seže hiljade godina unatragunatrag, o čemu je prošlog ljeta napisao poduži esej.

Rekao je Scholzu da su Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi jedan narod, sa zajedničkim jezikom i zajedničkim identitetom koji su u novijoj povijesti dijelile samo nasumične političke intervencije.

Scholz je tvrdio da međunarodni poredak počiva na priznavanju postojećih granica, bez obzira na to kako i kada su stvorene.

Zapad nikada ne bi prihvatio razotkrivanje uspostavljenih granica u Europi. Sankcije bi bile brze i oštre, a bliska gospodarska suradnja između Njemačke i Rusije bi završila. Pritisak javnosti na europske čelnike da prekinu sve veze s Rusijom bio bi golem – rekao je.

Vladimir Putin je tada ponovio svoj prezir prema slabim zapadnim čelnicima koji su bili podložni pritisku javnosti.

Njemački kancelar vratio se u Berlin mnogo zabrinutiji nego što ga je napustio.

Prevario i Macrona i Bidena

Scholz je povukao posljednji potez kojim je htio osigurati sporazum između Moskve i Kijeva. Rekao je Zelenskom u Münchenu 19. februara  da bi se Ukrajina trebala odreći svojih NATO težnji i proglasiti neutralnost, kao dijela šireg europskog sigurnosnog sporazuma između Zapada i Rusije. Pakt bi potpisali Putin i Biden, koji bi zajedno jamčili sigurnost Ukrajine.

Zelenski je tada rekao da se Putinu ne može vjerovati kada kaže da će podržati takav sporazum i da većina Ukrajinaca želi ući u NATO. Nakon njegovog odgovora njemački dužnosnici postajali su sve svjesniji da šanse za mir blijede. Scholzovi suradnici vjerovali su da će Putin nastaviti svoj vojni pritisak na ukrajinskim granicama kako bi ugušio njezino gospodarstvo, a zatim na kraju krenuo u okupaciju zemlje.

Američki i europski čelnici održali su videopoziv.

Mislim da si posljednja osoba koja bi još mogla nešto učiniti ti, Joe. Jeste li spremni za susret s Putinom? – rekao je Macron predsjedniku Bidenu.

žAmerički predsjednik se složio i zamolio predsjednika Macrona da prenese poruku Vladimiru Putinu.

Macron je cijelu noć 20. februara naizmjenično  proveo u telefonskim razgovorima s Putinom i Bidenom.

Još je razgovarao s Putinom u 3 sata ujutro po moskovskom vremenu, pregovarajući o formulaciji priopćenja za javnost u kojem se objavljuje plan za američko-ruski summit.

Ali sljedećeg dana, Vladimir Putin je nazvao predsjednika Macrona. Vrh je bio isključen.

Putin je rekao da je odlučio priznati neovisnost separatističkih enklava u istočnoj Ukrajini. Rekao je da su fašisti preuzeli vlast u Kijevu, dok NATO nije odgovorio na njegove sigurnosne brige i planirao je rasporediti nuklearne projektile u Ukrajini.

Nećemo se vidjeti neko vrijeme, ali stvarno cijenim iskrenost naših razgovora. Nadam se da ćemo jednog dana moći ponovno razgovarati – rekao je Putin francuskom predsjedniku Macronu.

Prethodna vijest

ANALIZA Srbija je postala partijska država u rukama jednog čovjeka, ali za Vučića tek slijede prave brige

Naredna vijest

Senka Kurt na OBN: Neka cvijeta tisuću cvjetova