Zlatko Dizdarević: Goodbay ambasadore, do nas je

Minule sedmice na ovom mjestu Ahmed Burić se na sjajan način tekstom “Skoro evropski dnevnik” ispotiha prošetao coronom istraumatiziranim  Bruxellesom. “Obični” stanovnici grada ostali su u sjeni onih o kojima ovdje decenijama razmišljamo. Riječ je o samodopadnoj birokraciji Evropske unije, nekada sinonima za zdrav, jak i pošten mehanizam posvećen boljoj budućnosti. Danas je to više simbol političke malaksalosti, duhovnih, mentalnih i raznih kalkulantskih epidemija…Nažalost, na umornoj planeti što srlja u svekoliku dekadenciju, nisu jedini. Tu su najvažniji oni najmoćniji koji su do groteske doveli nekadašnja proklamacije o dobrobiti svijeta. Iz naše perspektive kišobran su im Amerikanci, važniji malima od svih drugih tamo. A koliko su mali važni njima to patuljci posljednji shvate. Čak i ako se sjećaju drugačijih vremena.

To mi je nekako padalo na pamet čitajući oproštajni intervju koji je minulih dana “Nezavisnim novinama” i “Oslobođenju” dao Eric Nelson, ambasador Sjedinjenih Američkih Država na odlasku iz Bosne i Hercegovine. Sa puno čudesa u mračnoj zbilji.

I u ovom intervjuu Amerikanac je potvrdio koliko je pristojan i susretljiv, a ne tek ambasador sile nebeske. Vidljivo je da nam od srca dobro misli, ma koliko srce i politika u diplomaciji nisu uvijek dobitna kombinacija. Uz sve ovo, uz čitanje ambasadorovih promišljanja nakon tri godine u Sarajevu javit će se kod mnogih začuđenost pa i gorčina. Posebno iole realnijima, odrastalim u vrijeme činjenica i logike na koju su navodile i vlastite oči i pamet.

Podosta je “čudnosti” u ambasadorovim mislima i porukama, pomnoženim svim onim što nam se dešava, ali i očekivanjima uz  nepopravljivo snijevanje da baš “odande” puno misle na nas, da o nama sve znaju i da su odlučni da nam riješe ono što samo ne možemo, ne želimo, ne znamo ili nam ne eto daju.

Zanimljivi odgovori ambasadora Nelsona

Na početku razgovora, zanimljiv je odgovor Nelsona na pitanje šta ga je ovdje najviše obradovalo, a šta razočaralo. Prvo je završetak procesa deminiranja “Sarajeva i Istočnog Starog Grada…i uništavanja viška municije”. Dali su za to 124 miliona dolara. No dobro, mimo nejasnoće šta je to Istočni Stari Grad, ostaje zbunjenost: U aktuelnoj drami opstanka BiH, posao se odnosi na tri decenije od miniranja, a evo ispade prvi uspjeh za radovanje baš sada. No, ok.

Drugi razlog koji je ambasadora “najviše obradovao” jeste “…da su oni u Sarajevu i BiH bili domaćini Parade ponosa, posljednji na Balkanu koji su to uradili, ali prvi sa tako dobrim odzivom i bez nasilja…Pokazano je da evropske vrijednosti imaju korijene u Bosni i Hercegovini. Razgovor u tom smislu napreduje.” Lijepo je, opet, da Parada nije bila problem. Ali eto i zbunjenosti selekcijom u isticanju rezultata promicanja evropskih vrijednosti u BiH. Uz sve druge (ne)evropske vrijednosti čijim bi se promicanjem SAD ovdje mogao pohvaliti…

Na listi uspjeha koji su ambasadora najviše obradovali jeste “naš uspjeh u Mostaru…Cilj je bio da nacionalni lideri osiguraju onim lokalnim prostor da dođu do pregovora…” Treba li kazati koliko ova ponavljana teza o “nacionalnim liderima” dolijeva ulje na vatru zapaljivosti neustavnog pojma i prakse o tzv. nacionalnim liderima u BiH. Tri su naroda, uz Ostale vidljiva i u OSBiH. A šta sad, sa “trećom vojskom”, spektakularno predstavljenom Banja Luci i svijetu kao posebnom. Dodiku zato sankcije, sa kojima se javno šprda. So What? Ambasador silno vjeruje u OSBiH, “obuku u saradnji sa NATO-partnerima i isporuku četiri helikoptera…”

Uz sve je ovo i konstatacija: “Vjerovali smo da (u 2021.) BiH može postići značajan napredak kada je riječ o 14 ključnih prioriteta, uključujući reformu integriteta izbornog procesa, borbi protiv korupcije uz jačanje vladavine zakona… Zakoni su spremni, a nema nikakvog djelovanja. Jako sam razočaran zbog toga…”

Povodom očito pogrešnih vjerovanja, ništa. Ovo o “djelovanju”, pošteno. Što jes’ – jes’. Kao i zaključak nad kojim je Nelson “uživao”, a to je “potencijal ove zemlje, kako su ljudi ovdje izdržljivi, i kako mladi ljudi koji žele graditi budućnost ovdje nisu zainteresovani za odlazak…” Ambasadore, ambasadore…

Silno je vjerovanje i u “prioritete” poput presuda Evropskog suda za ljudska prava. Koje, priznaje, nisu rješavane 20 godina?! Onda treba nastaviti pozivati stranke na dogovor…Pa sa prijedlozima ići Parlamentu BiH da izbori ove godine bili pravični…Teško je ne biti pomalo zblanut svim ovim od US ambasadora.

Zna li Njegova ekselencija kako ovdašnji obični čovjek razmišlja o  EU i SAD-u nakon dvadeset godina šprdačine sa “pozivanjem” da se ispoštuje presuda Evropskog suda. Uz obećanje “nastavljanja” sa istim pozivima. Zna li da je Parlament o kojem on govori već raspravljao više puta pa glasanjem odbio rješenja na osnovu kojih bi izbori bili “pravičniji”. I da su se uz sve ismijane dvadesetogodišnjih “nepravilnosti” održavali izbori čiji su pobjednici, za EU i SAD, postajali legalni i legitimni. Pa trideset godina tako “demokratski” vladajući, urušili državu, dekomponovali društvo, a dobit od svega pokradenog i devalviranog strpali u svoje džepove. Pa mladih zadovoljni eto “nisu zainteresirani za odlazak”.

Ovakvih i sličnih nonsensa proisteklih iz politike i prijedloga iskazanih u intervjuu sa Ericom Nelsonom kao predstavnikom svoje zemlje u BiH mnogo je. Uprkos naporu promjene kursa u odbrani Daytona, bastiona postignute sreće u BiH. Što je, možda i moglo sa drugim ljudima i drugim politikama. Danas imamo priču o neupitnom uspjehu sankcija za Dodika, a on ih već ima od 2017. Što bi kazao ovdje nesankcionisani  “predstavnik” drugog naroda: “Da, I.”

Kako uvjeriti narod da je u politici nešto dobro a nije tačno. Tako je i sa izjavom Nelsona da ga “iznenađuje to da bi bilo ko mogao pomisliti kako bi razdvajanje vojske imalo nekog smisla”. A eno mu paradirali u uniformama te “nezamislive” vojske pred svečanom ložom njenih “lidera”. Kao što je o tome “nezamislivom” raspravljala i Narodna skupština RS-a i usvojila precizne zaključke. Kako tumačiti, nakon svega, nadu ambasadora kako će sankcije, izrečene ili tek najavljene, “pozvati ljude na djelovanje” i da “bilo ko, ko je sankcionisan, ima priliku da koriguje svoje djelovanje.Valjda kao i do sada.

Bonske ovlasti i vladavina prava

Nad cijelom filozofijom ovoga pristupa lebdi naputak da je potreban “dijalog sa liderima u BiH”. Naravno, pozivaju se na dijalog oni “lideri” koji su i na manipulisanim izborima, sa montiranim spiskovima birača, uz prepravljanje rezultata glasanja, bez elektronske kontrole izbornog procesa itd. – za njih jedini legalni i legitimni”. I do sada i u svemu što slijedi. Zapravo, to je šifra održavanja status quo stanja po svaku cijenu. To nije više samo strategija. Notorne istorijske realnosti Bosne stare stoljećima, uz sve nedaće, svjetske i regionalne, ponizili su mali korupcijom uzneseni lokalci, podržani iluzijama stranih liberalnih institucija pogubljenih u ovom civilizacijskom urušavanju.

Ove činjenice nisu ni nove i tek sada kazivane. Sjećam se kada je oktobra 2005. godine EU zaključila da, praktično, samo BiH, mimo svih drugih na zapadnom Balkanu, ostaje bez prvog koraka prema EU. Tada sam u intervjuu Senadu Pećaninu za “Dane” uz sve ostalo kazao i ovo: “…Zašto je Evropa to uradila? Da li samo zato što ne znaju, ili ima povoda i za potpuno fatalističko razmišljanje: kome zapravo u strukturi vlasti u BiH, ovakvoj kakva jeste, Evropa odgovara? Evropa znači standard. Evropski standard znači zakon, znači red, znači odnose u kojima se zna štako može i ko šta ne može. U tim standardima nema “ko je šta jamio – jamio je”, nema legalizacije etničkog čišćenja, nema da srednjoškolac sa kupljenom diplomom diriguje onom ko je doktorirao na prestižnim univerzitetima…”

I tako na četiri stranice. Doduše, ni EU nije danas ono što je bila prije ovih sedamnaest godina, ali je u nas još gore nego tada. I onda nam iz Amerike nude ono što i koliko ih interesuje, “samo nek’ se ne puca”. Uz sankcije i prijetnje blokada pojedincima i mafijama kojima pripadaju. A iz Bruxellesa, evo poslije parade u Banja Luci, poručuju kako “oštro osuđuju negativnu, huškačku retoriku o podjeli… potpuni izostanak konstitutivnog dijaloga, zapaljivu retoriku u medijima…itd.

A jasno svakome normalnom: Čisto, nekorumpirano, stručno pravosuđe ne treba ni Bonske ovlasti, već reformisanu vladavinu prava. Uz neupitnu kontrolu  te reforme. Ostalo će ići samo po sebi, legalno i legitimno. Reforma “vladavine prava”, znači i reformu sudstva, tužilaštva, ali i temeljne promjene u društvu, institucijama, obrazovanju, medijima…

I kriminalci u svojoj verziji pominju “promjene”. Ali takve da se ojača prostor za njih i kriminal. Strah i nacionalna mržnja čuda rade. Bitka je na život i smrt.

Eric Nelson sa promišljanjima o “dijalogu” ovdje nije ni novi ni poseban. On je radio svoj zadatak iz optike interesa koji ga je ovamo doveo. Zato, putuj dalje ambasadore, i goodbay. Do nas je. Intervju je odobren u State departamentu.

 

Prethodna vijest

IS IT THE MOON OR A GRAY FALCON It seems that Čović’s directors are loyal customers of

Naredna vijest

Zlatko Dizdarevic: Goodbye Ambassador, it’s Our Fault