Ahmed Burić: Skoro evropski dnevnik

E, eto, našlo se i vremena i razloga da se odleti u Bruxelles, tu prijestolnicu nove carevine kojoj formalno ne pripadaš, ali eto, biva, kultura ti je evropska, pa je valjalo vidjeti odakle se „upravlja“. Skeptičnog kakav jesam, teško me je ubijediti da činovnika na dvadesetdrugom spratu zgrade, zaista zanima prinos krompira u Dolenjskoj, kvalitet bugarskih vina, ili razvoj maslinarstva na Braču, ali što se ono kaže, papir je papir. A kad smo kod papira, to je takva jedna peripetija, da se o njoj može baš nadugo. Pokušaću skratiti: dakle, za put u Belgiju jedinki s neunijskim pasošem treba PLF. Passenger Location Form. Papir na kojem uredno piše koliko ostajete u gradu, ko vam je domaćin, imate li potvrdu o vakcinisanju, i pcr test. Jedna po jedna stvar, malo more vremena je otišlo u nepovrat, ali hajde – pravila su pravila. Nismo svi Đoković. A realno, u ovom se vaktu nakotilo budala svih ideoloških predznaka, a anti-vakseri su pri samom vrhu. Tako da… Ispuni, i šuti. Još PCR test u Eurofarmu: uvijek prijatan, slučajan susret s doktorom Mustafom Hirošem, jednim od privatnih heroja iz medicinske struke. Evropo, here I go again, što bi rekao David Coverdale. Za kojeg je ovih dana objavilo da će, na njegovo insistiranje, na oproštajnoj turneji Whitesnakea, odsvirati i koncert u Sarajevu.

Što se onoga što ovo piše tiče, visoka mu fala, ali nije se sad morao trošiti. Na koncert ću, ako bude zdravlja i sreće, svakako otići: najviše zbog uspomena, s tugom što negdje u vidokrugu neće biti mog nedavno preminulog prijatelja Nedžada Sladića Slade. Ne, ni on nije bio nikakav preveliki fan ni te muzike ni cijelog tog cirkusa, ali bismo se na spomen Coverdalea, samo pogledali i nasmijali. Činile su nas sretnim uspomene kad neko kroz otvoren džidžikovački prozor zapusti Fool for your lovin’. No more. Zbogom dragi Slaj, mirno spavaj.

U ranojutarnjem avionu iz Sarajeva nije velika gužva, ali nema spavanja. Koleginica D. pokušava, a ja se ‘bavim’ nekakvom telefonskom igricom. Uto, eto i Charleroa, za kojeg vjerovatno, ne bismo čuli da nije nogometa. I low cost kompanija. Kojima ćemo se nekad vratiti. Da im veliki Allah podari sva rješenja.

U vremenu u kojem više ni Božić ne možemo zvati pravim imenom.

Po dolasku, niko ništa nije pitao ni za PLF ni za PCR. Džabno krečenje. Apsolutnu stabilnost policijske države podvukao je policajac: „Koliko novaca imate?“

– Za vaše uvjete premalo, ali naći će se, mislim.

Pokazujem kartice.

On udara štambilj.

Survivor ispred Winchesterke 

Prva stvar koju valja napraviti je testiranje. Drugarica kod koje odsjedam, velikodušno nudi jedno od svojih bicikla, i ja se željan evropske slobode rado upuštam u avanturu, poučen iskustivima Berlina ili Ljubljane, gdje je biciklist zaštićena sorta, medvjed u lovostaju. Greška. Lov je otvoren, kao onomad u Bugojnu, gdje su drugu Titu na nišan privodili mede, koje je on svojim Winchesterom uredno slao u vječna lovišta. Da ne ispadne iz treninga. Potraga za centrom u Aveniji Jupiter podsjetila je na neke od avanturističkih vožnji Sarajevom. Iz jednog pravca delivery boy na motoru, neki njihov korpa.ba, a s druge džip iz kojeg tresu narodnjaci. Još. Tramvaj i haman kao na Ilidži. Samo mi trenerka fali. Nakon nekoliko upita, eto mene uredno u test centar. Dva zaštitara, i „na kanal“. Odnosno na nozdrve.

Curetak na prijemnom šalteru otežano, zbog dugih noktiju šalje sms poruke. Ljepuškasto lice porijeklom s Maghreba: fura se na Italiju, jer je etui od mobitela ukrašen čizmom i trobojnicom, sa sve zlatnim detaljima, a imidž je – kao na Zvezdama Granda. Ceo fazon, što kažu braća i sestre. Napuhane usnice, dugi nokti i frizura iz asortimana pjevačice.  I moja blaga radost što u tuđem svijetu prepoznajem detalje iz domaje. Uzima pasoš. Pogleda me i kaže:

– Is this your real name?

Trznem se. Nije valjda, kao Mata Hari, tako precizno obaviještena da je najbrže mini-poniženje u našoj raji kad neko pita : „Kako se ti tačno zoveš?“ Klimnem glavom, ali polako shvaćam da u njezinu imaginariju individua s mojim imenom ne izgleda tako. A možda sam samo opterećen predrasudama. Ne treba mi zamjeriti, ja sam s kraja svijeta. U kojem se etnički identitet pretpostavlja svemu drugom. No, engleski Zvezde Granda nije najbolji, pa me prebacuje kolegi. Muhamed je, također, porijeklom sa afričkih strana, ima tanki, skupi okvir od naočara i suvereno unosi moje podatke. Ahmede, Muhamede. Tester u nos, i au revoir.

– Za najkasnije 48 sati ćete dobiti rezultate.

Da skratim: nisam ih dobio. Ni tad, ni cijelu sedmicu koju sam proveo u Bruxellesu. Četiri puta su me zvali telefonom, dva puta sam ja njih pokušao dobiti, ali – tropa. Trofać. Nešto je u savršenoj piramidi CoVid sistema zakazalo. Tek na odlasku, ljubazni službenik Ryan Aira mi je, nakon što sam stidljivo pokazao potvrdu na kojoj uredno stoji dvoglavi orao Vojislava Koštunice, rekao da se to dosta često događa. I napisao na avionskoj karti, štampanim slovima: VACC+PCT. Prošao sam, dakle. Saznavši tek u Bruggesu, od drage Sarajke, glumice N.,  da sam opet džaba krečio. Testirati se može u svakoj apoteci, i od svih ljudi u ovoj zemlji dijamanata, čokoladnih pralina i piva, samo ja to ne znam. Izem ti sreću.

Ah, ta slatka administracija razvijenog kapitalizma. U evropskim institucijama se nisam dugo zadržavao, doduše niko me tamo nije ni zvao. Tamo su dobrodošli samo bahati političari, ovi što na aerodromskom loungeu potroše desetak hiljada dolara za pola sata. A i šta bih tamo novo mogao reći? Da je u prošloj godini zemlju napustilo brojčano negdje oko polovice glavnog grada? Da sve stoji zahvaljući cijelim kulturama, prirodnim lancima nastalim kao posljedica korupcije. Kako su na karti Evrope na kojoj su sve zemlje koje izdaju validan kod o izvršenoj vakcinaciji, sve zemlje označene zelenim – samo BiH – bijelim poljem. Teško.

Čini se da za blues o tom istom bivšem gradu i zemlji koja stoji zakucana između patriotskog licemjerja i povampirenog fašizma, niko ne bi dao pet para. Deset euro centi. U ovom zdanju koji izgleda kao jedna velika kasa. Koja, bez obzira na sve, neće propasti. Na južnoj stanici gledam beskućnike koji su tu namjestili krevete, doveli svoje kućne ljubimce, radio-aparate i plejere iz kojih svira muzika, i poredim kontraste. Isto je. Što južnije – to tužnije.

Uspavana Godzila

Ne treba praviti osnovnu logičku grešku, i na osnovu slabog uvida i jednokratnog doživljaja nečega kompleksnog, kao što je EU, graditi cijelu sliku, ali, to je tako ljudski zar ne. Negdje u mulju cortexa stoji ona legendarna misao Henrya Kissingera s početka devedesetih, za koju su se think-tankovi sturili da dokažu kako je Veseli Zloduh američke vanjske politike, zapravo, nikada nije izrekao: „Ujedinjena Evropa? Dajte mi telefon, koga da nazovem?“

Danas bi moglo biti različito, jer se ima koga nazvati.

Ali, ne javlja se.

U međuvremenu je stigla i vijest da je preminuo predsjednik Evropkog parlamenta David Sassoli. Bivši kolega, televizijska zvijezda udarnih emisija RAI-a, i zamjenik glavnog urednika RAI-jeva TG1. Uvjereni europeist, zauzimao se prava migranata i pripadao naprednom savezu socijalista i demokrata. Počivao u miru.

Nisam, dakle, zagledao zgrade administracije jer, negdje duboko osjećam da iza tih zidova ne sjedi Neko ko razmišlja o dvije moguće opcije raspleta permanentne krize u BiH: da zbog legitimiteta i održanja sadašnje vlasti zadrži status quo i, na kraju, žrtvuje mir u Bosni i Hercegovini. Ili će u toj zemlji na rubu Carevine, morati žrtvovati njezino nakaradno unutrašnje ustrojstvo – gle koincidencije, bazirano na belgijskom ustavu – koje istim vladajućim oligarhijama omogućava da u sprezi s nacionalizmima susjednih zemalja stalno održavaju tenzije žarište rata. Dakle, demontiranje sadašnjeg sistema ili rat. Trećeg rješenja nema. A, izgleda, ni prvog.

Bliži Bliski Istok. Na kraju, još jedna, tipično balkanska priča: dakle, kad određena grupa evropskih parlamentaraca, ili neka zemlja ne žele da neki akt ili rezolucija prođu, a za to trebaju konsenzus svih članica, što bi se, sportskim žargonom reklo, „ide se na prekid utakmice.“ Prvo se prevodilačkim službama da jako puno materijala koji je u kratkom vremenu nemoguće prevesti.  To je dovoljno da se tema ne stavlja na dnevni red. Godzila administracije uglavnom spava, ali je s vremena na vrijeme treba nahraniti. To je tako jugoslavenski. Može li se Evropskoj uniji pojaviti Milošević, neko čija je destruktivna energija rušila jedan po jedan okvir života u zajednici. Teoretski – ne. Ali, koliko je puta teorija omanula?

Ne priželjkujem tajno ništa loše za Evropsku uniju. Neka živi, dugo i zdravo. Ali, negdje duboko stoji osjećaj da Bosna i Hercegovina ovakvoj Evropi „treba“ upravo ovakva kakva je danas. Nikakva, slaba, potkupljiva, s budžetom srednje razvijene firme u Valoniji, ispražnjena kao bazen jeftine radne snage, i deponija otpada.

No country for old man.

Bruxelles, dakako, nema veze s tim.

Grad ne može biti kriv. I ništa ga se ne može pitati.

Čitati iz njega, to je već donekle moguće.

 

Prethodna vijest

Nakon devet godina u Goraždu ne vjeruju u sistem za navodnjavanje od dva miliona

Naredna vijest

Banjaluka- mahinacije sa Regulacionim planovima i građevinskim dozvolama za izgradnju stambenih zgrada