Ahmed Burić: Presijecanje konopca

Prolazi još jedna godina: politički možda i najgora od rata naovamo. Sve bliže dnu, Bosna i Hercegovina životari to svoje ne-vrijeme. Skoro svugdje u Evropi pobijedile su negativističke, desne snage, čija je „filozofija“ bazirana da prijetnja dolazi od Drugog. Hinjska je to, i prijetvorna igra, koja, zapravo, ljude drži u strahu od kojeg ne mogu vidjeti prave probleme. Za to se vrijeme novi feudalci bogate. I onda udružuju, uvijek prema „logici“ da dva jača idu satrati slabijeg. To je, izgleda, duboko u ljudskoj prirodi. A u toj kombinatorici Bosni i Hercegovini su šanse za opstanak vrlo male.

Bruxelleska administracija pruža, zaista, veliku paletu mogućnosti da donosioci odluka dugo vremena mogu kriti svoje pravo lice. Legalnih elemenata opstrukcije ima skoro pa više nego u bivšoj Jugoslaviji, a čini se da je jedino što drži tu prijetvornu zajednicu na okupu – zajednička kasa. To, zasad, neće propasti. Sve ostalo je, čini se, pod znakom pitanja. I ta atmosfera, donekle, podsjeća na 1991. Nultu godinu entropije.

Koja je proizvela epohu u trajanju od tri decenije.

Realnost nije na našoj strani

Jer, suštinski više nije bitno ko laže kad kaže da se Komesar za proširenje Oliver Varhely „suprotstavio Miloradu Dodiku“, kad mu je ovaj otkrio svoje planove. Informacija koja je „iscurila“, a tiče se činjenice da je Dodik koordinirao sjednicu Skupštine s Komesarom za proširenje, može biti predstavljena na razne načine, ali je jasno da Rubikovu kocku stabilizacije i pridruživanja Bosni i Hercegovini drži Orbanov direktni potčinjeni. Vjerovati da je Varhely sklon Bosancima, otprilike je kao misliti da JNA i srpske paravojske 1992. neće napasti Sarajevo. Što je, podsjetimo se, mislilo tri četvrtine svijeta s kojim sam se imao priliku družiti.

A možda je ta naivnost ono što nas čuva od zla? Kao u bajkama. Jer, realnost zaista nije na našoj strani. Nije nikada ni bila, reći ćete, i uglavnom, imati pravo. Sjetimo se, nakon izbora u oktobru vlasti je trebalo 14 mjeseci za uspostavu. Nefunkcionalnost se osjetila u svim temeljima: od magičnih četrnaest prioriteta koje je EU postavila za sticanje kandidatskog statusa, BiH nije ispunila nijedan. Dakle, ne više četvrti odozdo, kao prije rata, nego na dnu. Gdje bismo se god okrenuli imali smo šta vidjeti: trku preko granice u Srbiju za vakcinisanje, donacije od raznih zemalja, nemogućnost da se izda covid pasoš za putovanja. Letargija „ukrašena“ lažima osnovni je „kapacitet“ ovoga vremena.

I onda više nije važno da li se ljudi, pa i cijeli narodi, međusobno mrze.

Važno je da moraju održavati vlast stvaranjem međusobnog konflikta. U toj priči Oliver Varhely nije nikakav garant rješenja, nego prirodno pridluženi član legalizirane zločinačke organizacije. Dodik i Orban ne posjećuju jedan drugog zbog zajedničkih sklonosti, nego zbog toga da Milorad ostane na slobodi, poslije svega što je učinio. I sve to ima cijenu. U tom smislu, ni osamostaljenje Republike Srpske više nije tako spektakularan, niti nedostižan cilj. Ako su im već dozvolili da se tako nazovu i naprave sve ovo, zašto im ne bi omogućili i osamostaljenje. Sivi aparatčici poput Varhelyja neće stajati na putu formalne podjele zemlje.

Jer, ona je suštinski podijeljena i iz nje se bježi.

I sljedeći rat bi je trajno uništio.

Okruženje joj je nikakvo: osobno mislim, a tako su njihovi odnosi i započeli, da Vučić nema velikih sklonosti prema Dodiku. Obojica njih smatraju kako je za sve dovoljan „Jedan“ – a Dodik je u toj priči, svakako, drugi. Možda i zato po zidovima u Banjoj Luci crtaju – ne Vučićeve – nego murale opskurnog ministra odbrane Aleksandra Vulina. Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović otišao je za Orbanom, i to je vjerovatno najgori potez koji je povukao u toku cijele svoje karijere. Ili, je možda, ipak morao tako, jer se još ranije priklonio ruskom finansijkom lobiju.

Koji, zapravo, potpomognut Kinom, sve ovo i radi u Bosni, uz nos tzv. Zapadu.

I to neće prestati ni ove, ni sljedeće godine. To će trajati sve dok dok Evropska unija bude štitila princip u kojem se možete ponašati anticivilizacijski ako ste „unutar“ žice. Ako niste – onda ništa. To licemjerje, i taj paradoks – to je Varhely.

I to je Evropska unija za nas danas.

Krajnji politički domet

Jer, opet se prisjetimo, NATO intervencija u prošlom ratu, 1995. nije došla ni nakon četvorogodišnjeg mrcvarenja Sarajeva, ni nakon genocida u Srebrenici, nego kad su se pripadnici Vojske Republike Srpske malo zaigrali pa uhapsili vojnike iz  francuskog bataljona pri NATO snagama.

Malo ih šamarali, malo maltretirali, a onda ih – zavezali za električne stubove.  To je bio okidač koji je pokrenuo međunarodnu akciju. Točka prekida.

Prije rata poznata kao – „tačka“.

Tako da, ako bi se nešto u 2022. godini trebalo dogoditi, onda pomalo i zlurado treba poželjeti svim akterima u ovoj turobnoj priči da se njihovi pijuni malo „zaigraju“. I odigraju neku „tačku.“

I da, konačno, pokažu da je vezivanje ljudi za drvo, zapravo, i njihov krajnji (politički) domet.

Dotad, svi mi ostajemo zavezani. Konopcima koje su nam ispleli naši političari, a koje zateže Evropski komesar Varhely.

Sretna vam Nova 2022. godina.

Ima li nade da ćemo u njoj konačno presijeći konopac?

 

 

Prethodna vijest

Otvaranje rudnika litijuma u Srbiji ugrozilo bi i ekosistem BiH, ali nadležni za to ne mare

Naredna vijest

Novogodišnja čestitka Drugog programa: Draga Evropo, Vesela Kriza i Sretni novi strahovi iz Bosne i Hercegovine