Zlatko Dizdarević: Tuga sretnih uspomena

Odjednom u ovim nikakvim vremenima otkrismo u staroj raji da se minulog utorka, četrnaestog decembra, navršilo 28 godina od dana poodavno zaboravljenog, tada značajnog a onda arhiviranog tek u sporadičnim prisjećanjima nas na koje se priča odnosi. I teško da bi se ko toga sjetio da nam nije svega ovoga oko nas danas. I uspomena na sretne trenutke u bolnim vremenima.

Tog četrnaestog decembra 1993. godine u Strasbourgu, u sjedištu Evropskog parlamenta, “Oslobođenju” je uručena nagrada “Saharov”. Prestižno priznanje onima “koji su posvetili svoje živote odbrani ljudskih prava, slobode mišljenja, digniteta javne riječi…”

Nije to bila prva nagrada koju smo tada dobili iz svijeta sklapajući svaki dan od početka rata novinu koja nam je bila i dokaz da smo živi i da možemo ispuniti zakletvu po kojoj “Oslobođenje” ne smije umrijeti, uprkos svemu. Ali, bila je, kako smo tada vjerovali, nada da eto tamo, u parlamentu Evrope, među predstavnicima zemalja što se smatraju liderima demokracije i sloboda, pravde i istine, istinski razumijevaju smisao te naše borbe. I to u strašnim uslovima, na prvoj liniji fronta. Radili smo spontano, svim snagama, nošeni optimizmom i u borbi za vlastiti dignitet ali i psihološku i moralnu podršku ljudima krvoločno razaranog grada. U profesiji koja nam je život značila, u vlastitoj kući to je tada bilo normalno.

“Zabrinuti” parlamentarci Evrope

Imao sam čast da u ime ratnih drugara iz redakcije odem u Strasbourg i primim nagradu ali i kažem velikom skupu parlamentaraca nešto o sarajevskoj realnosti i našem doživljavanju njihovog osmatranja te zbilje. Zapravo o tome kako gledamo na činjenicu da smo do tada već godinu ipo sami i ostavljeni od svijeta i njih tamo, uz svakodnevna obećanja da to neće biti tako i da će svemu brzo doći kraj. Ma koliko se gorko šprdali u skloništu pod zemljom praveći novinu i najavljujući kako “Šesta flota evo upravo uplovljava u Miljacku…”

Iz Sarajeva sam izašao UNPROFOR-ovim transporterom iz eskadrile “maybe airlinesa”. U restoranu Evropskog parlamenta, uz ručak kojem ni oči ni stomak nisu mogli vjerovati nakon Sarajeva, upitan sam znatiželjno od visokopozicionirane evropske funkcionerke “a kojom sam avio-kompanijom došao iz Sarajeva, Air France, Alitalia, Swissaire…!” Bio sam pristojno zblanut. U decembru ’93. gospođa nije znala da jedino vojni transporteri ispraćani paljbom sa brda okolo povremeno slijeću i polijeću sa sarajevskog “maybe airporta”.

Odluka da se povodom nas “zabrinutim” parlamentarcima Evrope kaže što se tamo i tada mora kazati nije bila teška. I kazano im je na gorak način, čak i pomalo brutalno.

Minulih dana pronašao sam u kući taj tada napisan govor, na pisaćoj mašini “Biser”, malo kasnije razvaljenoj gelerom od granate iz komšiluka u Neđarićima. Tragao sam po sačuvanim ratnim zapisima, tekstovima i dokumentima iz tog vremena, uoči sastanka neki dan sa prijateljima iz ratnog “Oslobođenja”. Pozvali su nas iz Istorijskog muzeja u Sarajevu da se nađemo kod njih i prisjetimo početaka ’92., prijatelja kojih više nema i događaja na koje uspomene polako blijede. Bilo je dirljivo. Na trenutke i pomalo gorko, upoređujući te dane s kraja ’93. i Strasbourg sa ovim danas. I našu tadašnju odlučnost da im kažemo ono što nisu znali, a što mnoge tada – mimo forme i plaćene obaveze – nije ni previše ni interesiralo. Uklapali su nas tada u “realpolitiku” koja nas je, kao i danas, očigledno nadkrivala. Onoliko koliko je bivalo bitno njihovim geostrategijama i interesima. I onima ovdje što su se onda kao i danas ušuškavali u te interese, ciljeve i vlastite profite.

Nije danas laka gorčina suočavanja sa tim koliko smo bili onda u Bosni drugačiji, prije svega svoji, pa više nismo. U onom bunkeru pod zemljom razmišljali smo na isti način, istom logikom i  sentimentima. Uz neupitno zajedničko opredjeljenje spremni da svijetu sve to kažemo pa i u srcu tada velike Evrope. Tužna je istina koliko su i danas tamo postojeći profili igrača isključivo okrenutih samo sebi, uz slatkorječiva obećanja da smo im, eto, mi ovdje i sada važni čak i više nego što mislimo. Ukratko, kroz samo trideset godina, onaj Strasbourg mada brojčano jači, duhovno je manji nego što je bio. “Mentalno” i mi ovdje smo drugačiji, podijeljeni i manji na mnogo načina. Nismo sa današnjim “liderima” u formalno slobodnoj državi ni sjena onoga što smo onda bili, kako smo onda mislili i njima kazivali tamo, u evropskoj kući.

Uz ostalo, bilo im je  rečeno i ovo, direktno i glasno, u ime  tadašnje raje iz “Oslobođenja”:

“…Kod nas, u Bosni i Hercegovini, nije bio običaj dodjeljivati nagrade i priznanja poraženima, osim kada je u pitanju osjećaj neugodnosti, ili grižnja savjesti povodom nečijeg poraza. Mi smo, zato, pomalo zatečeni ovom značajnom nagradom, uprkos činjenici što su nas mnogobrojne nagrade sa svih strana svijeta zatrpale. Iznenađeni smo i ogromnim nesporazumom koji je očigledno u pitanju ovim povodom. Sve što smo do sada uradili u novini čije novinare ubijaju, ranjavaju i progone, bilo je usmjereno na odbranu i očuvanje multietničke, multinacionalne, kosmopolitske i tolerantne Bosne i Hercegovine, a ne na njeno skončavanje, na njenu podjelu i brisanje sa lica zemlje. Iz ove vaše kuće, međutim, potiču uvjerenja da je Bosnu i Hercegovinu neophodno podijeliti, da unutar nje treba izgraditi nove berlinske zidove, da njene narode treba razdvojiti i da od nekada najsretnijeg grada na svijetu, Sarajeva, treba napraviti novu duhovnu i kulturnu pustinju zasnovanu na teroru nacije, granice i jednoumlja…

…Prije nego što ponesem našoj kući u Sarajevo, ovu nagradu želim da vas uvjerim da ćemo se protiv te podjele, protiv te duhovne pustoši i protiv tih zidova i dalje boriti svim mogućim sredstvima, svim našim silama koje još imamo…U “Oslobođenju” su nam uništili sve što se moglo uništiti. Nisu, ipak, mogli da nam uzmu ono što nam se hoće uzeti u ime takozvane “nove političke realnosti” – naše pravo da živimo i umiremo sa onima sa kojima to hoćemo, a ne sa onima koje će nam nametnuti politika totalitarizma i nacionalizma, do fašizma…Mi, međutim, dame i gospodo, nismo danas iznenađeni činjenicom da oni, ti fašisti postoje. Mi smo iznenađeni činjenicom da je njihova logika legalizovana u ime neke “nove političke realnosti…”

Na sreću, nagrada Saharov koju nam danas dodjeljujete može biti i dokaz da postoje unutar vašeg svijeta i oni koji “novu političku realnost” doživljavaju drugačije od onih što misle da to znači samo stavljanje tačke na Bosnu i Hercegovinu. Nagradu ćemo tako shvatiti, i nikako drugačije. Sigurni smo da bi je tako shvatio i Saharov. Sve drugo bio bi obični cinizam. Za vas i za nas…”

Tog popodneva, u prepunoj sali Evropskog parlamenta nakon ovih riječi prolamao se dugi glasni aplauz. Bilo je neuobičajeno. Iz današnje perspektive pamtljivo ali iz sadašnjeg iskustva ne i iznenađujuće. Kao što nije iznenađujuće i novo groteskno nastojanje da nas se ubijedi – što se evo mjesecima radi – kako napore političkih profitera u rušenju BiH, i kreatora rasula sada, treba “demokratski suzbijati dijalogom i izgradnjom povjerenja”. Čuj obračun kroz “dijalog” sa rušiteljima zajedničke Bosne i Hercegovine koju su oni potrpali u svoje džepove uz jedini cilj da to tako i ostane. Nije u tom mentalnom sklopu bilo čudo ni onda ono dobro plaćeno neznanja koji to avioni (ne)lete iz Sarajeva čak godinu ipo od početka rata, ni onaj gromoglasni aplauz navodno divljenja borbi koju nisu pomogli ni pune dvije godine nakon njega! Uz permanentno izglasavanje produžetka embarga na oružje Armiji BiH i u Ujedinjenim nacijama, pa zaustavljanja te armije u završnim pobjedama nad zločincima, pa “Mirovnim sporazumom” koji je porodio sve uslove nastavka konflikata do danas, uz legalističko (sic!) poštivanje “lidera” tih konflikata zarad njihovih kriminalnih interesa.

Svi skupa, tri decenije kasnije, drugačiji smo nego što smo bili. “Veliki” u zaokruživanju pobjede interesne genetike u kojoj je “status quo” u njihovim životima neupitni cilj. A mi mali u priklanjanju tim njihovim interesima. Sretni ako im se možemo podvuči pod rep.

Ništa nije nevjerovatno

Iz Strasbourga onda, drugarima sa kojima je pisan onaj govor tamo vratio sam se uz novo saznanje o onima tamo malima, a evo po svemu sudeći i sada – veoma sličnima. Ali još više, i o nama onda velikima. Oni bi i onda i sada da nas strpaju u male džepove njihovih interesa. A naši bi današnji “lideri”, njihovi partneri, da se ugrade u te njihove interese uz vlastiti profitabilni lokalni status quo, poboljšan novim teorijama o “nadležnostima”, “konstitutivnostima” i “patriotizmima” iz udžbenika o korupciji i dominaciji.

Fakti i istine o mnogim događanjima ne samo juče, već i o onima danas, više ne vrijede već se konstruišu na tragu interesa jačeg. Globalna priča. Nama koji smo odrastali na drugim profesionalnim i ljudskim kodovima, ipak je i još uvijek nemjerljivo zadovoljstvo nositi u sebi makar intimna sjećanja na pripadanja onom, ondašnjem Sarajevu i mnogo šire. Posebno u poređenju i sa tadašnjim i sa današnjim Strasbourom i našim jadnim uklapanjem u taj novi svijet. Sa svim izaslanicima odande koji nam dolaze ne vjerujući u “čudnu nespremnost ‘lidera’ da precizno identificiraju probleme i suoče se sa njima”.

Kako im objasniti zapravo njihovu interesnu “nevjerovatnu nespremnost” da shvate sve ovo ovdje što je toliko jasno i neupitno svakome ko hoće da shvati. Ko je zapravo od njih i za što nespreman ovdje, ako mu ta nespremnost nije cilj i interes u koji su se svjesno ugradili sa lokalnim “liderima”. Komplikovano ? Bože sačuvaj. Nama u podrumima “Oslobođenja” u kojem smo onda ni od čega normalnog pravili novinu, tada ništa nije bilo nevjerovatno. I onaj Strasbourg u tome nam je pomogao.

Eto baš zato bila je to onda značajna nagrada. I tužno a sretno sjećanje spram istina danas.

 

Prethodna vijest

ANALIZA Prekidanje kruga interpretacije prošlosti: zabrana veličanja osuđenih ratnih zločinaca

Naredna vijest

Elektroprivreda BiH profitira, građani plaćaju: Privrednicima struja skuplja i do 300 posto