smidt
smidt

Ahmed Burić: Christian Schmidt pred Zastupničkim domom Parlamenta – je li prekasno?

Oni koji se sjećaju, a imaju rodni list izdat u SFRJ, sigurno pamte vrijeme kad je nekadašnji predsjednik posljednje jugoslovenske Savezne vlade Ante Marković izašao pred delegate Skupštine Jugoslavije da ih uvjeri da se Jugoslavija može spasiti, i da je njegov ekonomski plan koji je inflaciju sa zvaničnih 56 posto u decembru 1989., spustio na 2,4 posto u martu 1991. propao. Jugoslavenski dinar se mogao regularno zamijeniti za njemačke marke, u tom periodu u Jugoslaviji je nastalo oko 300.000 novih poslovnih subjekata, a prosječna plaća u BiH ni danas, trideset godina nakon toga, nije dostigla tadašnji nivo. Umjesto šampionske pozicije u tranziciji, Jugoslavija je postala klanica: virus nacionalnog identiteta nadjačao je logiku ekonomskog prosperiteta. Zahvaljujući prvenstveno srpskom nacionalizmu, a onda i reaktivnim homogenizacijama drugih naroda dogodio se rat, za koji je sam Marković, odlazeći poražen, rekao: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“ Baš sve je bilo kako je rekao: on je umro kao bogat, zaboravljen i pomalo razočaran čovjek, a u državama koje su nastale kao nasljednice SFRJ- osim u Sloveniji – nikada se nije dostigao standard koji je on za svoje vladavine napravio.

Na prvi pogled, bilo je pomalo je tužno  gledati visokog predstavnika Christiana Schmidta kako izlazi pred poluprazan Zastupnički dom Parlamenta BiH: ono što je rekao, možda ima određenu težinu, ali ne ulijeva povjerenje u to da će se „kriza“ prevazići. Čini se da je točka u kojoj je Dodik mogao biti zaustavljen već pređena i da se mukotrpni pokušaji da se set zakona kojima će se osporiti status oružanih snaga BiH,policijskih agencija i državnih i pravosudnih tijela, kao i pravo BiH da prikuplja poreze i carine. Sve te ovlasti će prenijeti na nivo RS-a, uključujući tu i uspostavu entitetske vojske.

Kako stvar može završiti?

U ovoj priči, nije teško podijeliti uloge: Christian Schmidt je poput Ante Markovića. On kaže da je osjetljiv na priču oko osporavanja suvereniteta BiH. Dodik je kao Milošević. Želi vlast, i ne želi ići u zajedničke institucije, zanima ga zaštita kapitala, i u tome se poziva na nacionalni interes. Kako stvar može završiti?

Teško je vjerovati da bivši bundesministar poljoprivrede može tek tako riješiti stvar: Bosna i Hercegovina je, valjda, jedina zemlja na svijetu u kojoj jedan dom Parlamenta može suspendovati rad drugog doma. Da bi se stvari na bilo koji način pomakle s mrtve tačke potrebno je prvo provesti presude Evropskog suda za ljudska prava koje su u suprotnosti sa diskriminacijom „nekonstitutivnih“ u odnosu na „konstitutivne“. Izmjenama izbornog zakona koje Hrvatska „gura“ svim sredstvima podržavajući HDZ-ov zahtjev da, praktično, svaki ubuduće birani član Predsjedništva mora biti iz njihove stranke, insistira se na daljoj etničkoj podjeli i zamrzavanju situacije koja je nastala etničkim čišćenjem i ratnim zločinima.

Drugo, može li Schmidt ukinuti atmosferu i praksu u kojoj su oni koji (uz prevare koje su konstanta svih izbora održanih do sada) osvoje glasove – ekskluzivni vlasnici života i smrti u Bosni i Hercegovini. I treće, možda i najvažnije, jeste to da se kompromis između građanskog i etničkog ne može provesti ukoliko se ne demontiraju nacionalni karteli koji upravljaju zemljom u kojoj su sigurne samo plaće zastupnika, koji su u većini izabrani isključivo nacionalnim kriterijem. Ko je spreman dobrovoljno ustupiti vlast, i izaći ususret evropskoj perspektivi? Takvi ne stanuju ovdje: oni koji su bili protiv takvih principa, ili su iselili, ili „krckaju“ male ostatke građanske svijesti, izigravajući opoziciju. Koja, ionako, nema ni sredstava ni snage da se suprotstavi etničkim zločinačkim organizacijama.

A, nažalost, strahujemo

U posljednje vrijeme se, pogotovo, na terenu čuju sve glasnije opaske da u zagovaranju evropskih perspektiva treba izbjegavati termin „građanski“, jer je „potrošen“. I podsjeća na centralizaciju u kojoj kako Dodik kaže „Sarajevo ignoriše zahtjeve Srba i Hrvata?“U redu, ali kako im to da termin „nacionalno“ dosad nije „potrošen“ i ne asocira na disoluciju Bosne i Hercegovine, na kojoj, pored tri autizirana kartela, rade i susjedne zemlje: Hrvatska kao članica EU, i Srbija, najjači igrač u regionu. Prvi hoće garanciju da HDZ-ovac uvijek bude predstavnik, a drugi nisu odustali od Srpskog sveta. Što je eufemizam za Veliku Srbiju. Za koju je prvo poluvrijeme odigrao Karadžić, a drugo igra – Dodik.

Pitanje, dakle nije jesu li Schmidtove namjere dobre. One to mogu biti, sada kad shvaća ko je ko, one vjerovatno i jesu, ali znamo priču o putu do pakla i popločavanju.

Pitanje je da li je kao u slučaju Ante Markovića i Jugoslavije – prekasno?

Ne treba biti ciničan i odmah poručiti Schmidtu da je upao u nemoguću misiju, ali loše sjećanje je jedna od rijetkih konstanti kad je Bosna i Hercegovina u pitanju.

Uz najbolju volju je teško povjerovati da se ta praksa neće nastaviti.

Jer, da je postojala savezna snaga koja je na vrijeme osujetila Miloševića, možda se krvavi raspad Jugoslavije ne bi ni desio.

Uz sve razlike, slično je sa Bosnom i Hercegovinom. Da se na vrijeme mislio koga treba odstraniti iz političkih procesa – a razloga za to je uvijek bilo – danas ne bismo strahovali od rata.

A, nažalost, strahujemo. I to ne manje nakon obraćanja Christiana Schmidta (krnjem) sastavu Zastupničkog doma Parlamentu BiH.

U svakom slučaju mu hvala: uz opasku da je odavno bilo vrijeme za to.

Prethodna vijest

BiH je na samom dnu medijske pismenosti u Europi

Naredna vijest

MUP podnio izvještaj protiv direktora “Šume RS”, koje je CAPITAL razotkrio