October 2021

Dženana Alađuz: Istraživanja potvrdila da BiH ima najdužu Noć vještica od svih zemalja Zapadnog Balkana

“Ne da mi babo na Noć vještica, kaže nije to naš običaj”  – šapuće jedna curica drugoj dok krišom gleda kauboje, vještice, nindže, drvo (!) oko sebe i pati. Kakav je to otac sa srcem od kamena da može da gleda tu dječiju čežnju i ne kaže “Ma meni si ti važnija i od gluposti i običaja. Dođi, idemo kupiti haljinu za princeze i magični štapić.” Kakva to majka ne kaže “Mašta ne može biti loša, bombone nisu nikog ubile nek se igra dok još  može…”

E, tačno znam kakvi su to otac i majka.

To su oni koji vide zapadnjačko zlo u bezazlenom Halloweenu a ne vide u predsjedničkoj porodici, koja je njega i njegovu porodicu prikačila na srebrne respiratore i sisa im životnu energiju.

One majke kojima smeta izdubljena tikva a ne smeta prazan stomak.

Oni roditelji  koji zapjene dok nad mezom iznose argumente protiv “onih” (običaja, vjere, imena, djece, kuće) ne videći da ih “naši” džepare i lijevom i desnom rukom. Oni isti koji svake dvije godine izlaze na izbore i glasaju po imenu, a ne po pameti. Da nije tako, ustali bi i rekli ko je kriv za Kazane.

Džaba, ne mogu da shvatim da “nama” smetaju izmišljeni vampiri i drakule, vještice sa plastičnim metlama dok nam prave letaju oko kliničkog u Mercedesu.

I nek mi kaže da Laka nije bio vidovit kad je skladao hit “Jer ja sada volim vješticu na metli/sve druge žene za mene su rahmetli.”

Svaki drugi političar, žao mi je, ali moram to reći, više spada u Muppet Show nego za parlamentarnu govornicu. I to nipošto kao main cast tipa Miss Piggy ili Kermit, nego oni sporedni, horski likovi koji se ponekad ukažu u pozadini.

Poslije svake urgentne sjednice ili iznenadnog sastanka lidera po bh restoranima, pomislim kako bi Vlad Drakula, čuveni okrutni vladar Vlad Tepeš, da živi kod nas postao ekstremni vegan. Ne znam znate li ali Drakula je vladao samo 6 godina. Znate šta je on za našeg Halida Genjca i njegovih 25 godina plazanja po parlamentarnim klupama? Početnik, pripravnik jedan neuki.

Inače, dobro upućen izvor (ime i prezime poznati redakciji) nam je javio da će se ove godine za Haloween dr. Genjac maskirati opet u Parlamentarca.  I onda nama smeta kad se neko dijete maskira u Drakulu nekim prevelikim ogrtačem i plastičnim zubićima?! Da ti isti roditelji imaju imalo petlje maskirali bi djecu u Bracu i Seku, naći će se negdje neka harmonika i kabadahija. Ih kakva bi to paganska noć bila.

Ako ikada, dragi moji roditelji antihalovinci/e, pročitate transkripte sa suđenja federalnom premijeru i njegovoj Gensek grupi, vidjećete šta je prava noć vještica. Koja lakoća donošenja životnih odluka bez ikakvog znanja i utemeljenja. Kakav lagodni manir rasipanja novca, pravljenja ugovora bez krčmara. Njihove igre sa našim životima imaju prave posljedice  – znate ono: vi se borite za život, oni vas priključe na pokvarene respiratore, vi umrete, oni podijele 10,5 miliona i dobiju naredne izbore sretni i neuznemireni.

Zabava za Halloween uključuje kostime, bombon i muziku za ples. Možda i neki zagrljaj, poljubac. Te zabave obično napustimo malo pripiti, i dobro, vražije dobro raspoloženi.

Za razliku od noći vještica koje oni organizuju. Posljednju koju su organizovali, 1992. još nije završila.

 

Elvin Delić: BiH i(li) Dayton, pitanje je sad!

 U okviru akcije „Drugi program“, ova medijsko akcijska inicijativa preuzela je i obavezu da inspirira, podstiče i pozove mlade ljude na promišljanje aktualne situacije. Budući profesor sociologije iz Brčkog, jedan od učesnika okruglog stola, ponudio je dio svojih razmišljanja.   

 Piše: Elvin DELIĆ

Već je „frtalj“ stoljeća prošlo od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Daytonski sporazum“ je u legalno-pravnom smislu donio prekid ratnih sukoba na teritoriji BiH, i dugo očekivani mir, ali od kraja devedesetih godina pa do danas predstavlja ambis nad kojim se društvo svakodnevno nadviruje.

Daytonsko ustavno uređenje, proizašlo iz Aneksa 4 Daytonskog sporazuma, postalo je jedan od fundamentalnih problema u funkcioniraju moderne BiH, ali i prepreka kako na vanjskopolitičkoj, tako i na samoj unutarnjopolitičkoj sferi, u tolikoj mjeri da se ono odrazilo na apsolutno sve sfere života građana BiH.

U proteklim godinama, nije postignut konsenzus niti o jednom prijedlogu ustavnih promjena. Konstruiran je i generiran politički i etno-nacionalni  jaz, održava se „status quo“: dok šleperi puni robe ferceraju auto – stradama, političke krize su dosegle svoj vrhunac, korupcija i nepotizam postali su svakodnevna realnost i činjenica. Događa se masovan egzodus stanovništva, krah ekonomije, obrazovanja i državnih institucija. Danas na bosansko-hercegovačkom „stolu“ imamo udaraljke, s kojima bivši ratni profiteri i šverceri ponovno udaraju u ratne bubnjeve 90-ih, magijski prizivajući duhove krvoprolića, stradanja i smrti.

Iako je Daytonski mirovni sporazum u svom kontekstualnom smislu kratkotrajno stabilizirao situaciju i donio mir nakon četiri krvave godine rata, ipak se na njemu ne može zasnivati trajna budućnost i prosperitet jedne međunarodno priznate i suverene države. Zašto?

Prvo, zbog toga što u legalno-pravnom smislu Daytonski sporazum nije Ustav države, iako on u određenom smislu predstavlja dokument koji ima svojevrsnu ustavnu težinu. Međutim, u svom izvorišnom, fundamentalnom smislu, on je mirovni sporazum, odnosno opći okvirni sporazum o prekidu ratnih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kada se jednom mir uspostavi i kada se situacija stabilizira, odnosno kada dođe do stalnog prekida oružanih sukoba, tada se mora praviti, odnosno donijeti novi Ustav, koji bi predstavljao permanentno, a ne privremeno rješenje.

Druga stvar, ključna za Dayton jeste njegova apsolutno savršena kontradiktornost,  koja je rezultat šturog naklapanja  (proizašlog iz već spomenutog, zacrtanog cilja da se ustabili mir pod svaku cijenu), te koja je danas glavni predmet neslaganja i prepucavanja političara, kako u Bosni i Hercegovini, tako i s „one strane“ Drine i Save.

Različiti principi i „direktor svemira“

Pa, prema toj bivalentnoj logičkoj kontradiktornosti, u Federaciji Bosne i Hercegovine imamo etnički princip u kandidiranju, a istovremeno ne postoji nikakav princip u glasovanju, što rezultira time da većinski bošnjački glasači mogu izabrati hrvatskog člana predsjedništva, što je HDZ-ov „as“ u rukavu za blokiranje institucija na državnom i entitetskom nivou.  Međutim, u entitetu „RS“, imamo teritorijalni, odnosno entitetski princip u kandidiranju, po kojem apsolutno ne može biti bošnjačkog ili hrvatskog kandidata, s obzirom na apsolutno većinsko srpsko stanovništvo na prostoru entiteta „RS“, što s druge strane omogućuje apsolutističku diktaturu i tiraniju „direktora svemira“, Milorada Dodika i njegove stranke na prostoru entiteta „RS“ i također, blokadu institucija na nivou države.

Sljedeći paradoks Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne samo da leži u logičkoj, već i u leksičkoj kontradiktornosti, te nepoznavanju osnovnih pojmova političke filozofije i povijesti političkih doktrina od strane međunarodnih faktora koji su taj sporazum i sastavljali. Pa tako, imamo Državu koja ne smije biti Republika (vjerojatno je onda oligarhija, monarhija ili vojna hunta?). Imamo Federaciju Bosne i Hercegovine, koja nije Federacija, s obzirom da federacija kao opći pojam podrazumijeva posebne pojmove (odnosno svoje konstituente ili federalne jedinice/subjekte), što u povijesno-geografskom smislu ne korespondira sa stvarnošću, ili što bi se u kolokvijalnom govoru reklo: , „nema blage veze sa životom.“

A kada smo već kod stvari koje „nemaju blage veze sa životom“, imamo i finalni paradoks entiteta jedne Države, koji u svom imenu ima naziv „Republika.“  

Dakle, imamo Državu koja je po političkom uređenju republika, ali ne smije da se zove tako (?), imamo  Federaciju, koja nije federacija (?) , imamo entitet Države koji nije republika niti država, ali u svom nazivu ima „Republika.“(?) i na kraju, imamo Distrikt, koji funkcionira kao država unutar države.

O paradoksima Daytonskog sporazuma može se naduboko i naširoko govoriti, ali postavlja se pitanje: da li 26 godina nakon potpisa braniti Bosnu i Hercegovinu ili Dayton? Savršeno je jasno svakome tko je iole upućen u situaciju u Bosni i Hercegovini, osim  glavama koje kontinuirano izražavaju svoju zabrinutost, da Bosna i Hercegovina ne može dalje funkcionirati s ovakvim ustavno-pravnim i političkim uređenjem. Međutim, da kritika ne ostane samo na kritici, potrebno je alternativno rješenje, koje se ne nalazi samo u rukama domaćih političkih aktera, već i u rukama velikih sila.

Dva moguća scenarija

Četvrt stoljeća nakon, posve je jasno da su moguća dva scenarija, po kojima bi se završio „Daytonski filmski festival.“ Jedan scenariji kreiraju oni koji priželjkuju da se bosansko-hercegovačko „platno“ mora razrezati na tri zasebna dijela, pri čemu bi tada ta tri „platna“ ponovno bila natopljena krvlju vojnika, civila i nedužnih građana. Naravno, taj scenariji se neće ostvariti iz jednostavnog i prostog razloga što zapadnocentristički svijet, EU i SAD, nikada ne bi mogli prihvatiti „čisto zeleno“ platno u srcu Europe.

U tome se sastoji drugi scenariji, po kojem će EU i SAD ulagati napore kako bi podržali podizanje „građanskog platna“ pod kojim bi, s jedne strane, Bošnjaci-muslimani bili kontrolirani, a s druge strane, pod kojim bi se ostvario mir i održale mirnim granice Europske Unije.

Ono što je ključno jeste da se četvrtinu stoljeća nakon, Daytonski sporazum pokazao neodrživim, nefunkcionalanim i punim pravnih „ rupa“, u kojima političke klike grickaju što se grickati da, i tako, skrivajući se u njima, egzistiraju i preživljavaju, kako bi se na bilo koji način  uspjeli održati na vlasti.

Neminovna je činjenica da će tome, prije ili kasnije, morati doći kraj kroz jedan od dva moguća scenarija – rata i onoga što je poznato pod imenom „dovršetak raspada Jugoslavije“, ili redefiniranja Daytonskog mirovnog sporazuma, njegovog  parcijalnog ukidanja i nadomještavanja istoga novim Ustavom, koji bi personificirao temelj začetka nove epohe u povijesti Bosne i Hercegovine, a koji je sadržan u tzv. „ građanskoj državi“ jednakopravnih građana različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti.

Dakle, BiH ili Dayton, pitanje je „SAD“!

CROA-in Antikorupcijski caffe “Može i drugačije”: Najmoćnije sredstvo za borbu protiv korupcije je znanje

Studenti koji su učestvovali u CROA-inom Antikorupcijskom caffeu su imali   jedinstvena prilika da u direktnom razgovoru s nekim od profesora sarajevskog Univerziteta razgovaraju o korupciji, putu do uspjeha bez učestvovanja u koruptivnim djelima, o ličnom integritetu, neovisnosti, radu i postizanju ciljeva isključivo vlastitim zalaganjem, ali i  da postave pitanja o pojavama koje uočavaju i koje ih uznemiravaju ili čine nesigurnim u vezi s obrazovanjem ili budućnošću.

Piše: Interview.ba

Korupcija nije samo prelazak novca iz ruke u ruku, nego trgovina moći, uticajem, proces koji crpi snagu slabijeg i najjače oružje koje studenti imaju za borbu protiv korupcije na svojim fakultetima jesu znanje i odluka da ne budu korumpirani, ali i povezivanje s kolegama i briga o njima, želja da im bude bolje nego jeste, ali to mora biti odluka svakog od njih, rekao je Nenad Veličković studentima koji su bili dio prvog Antikorupcijskog caffea Može i drugačije.

Nikada još nisam čuo da se neko od studenata buni zato što je opterećen više od onog što zakon predviđa, a vi ste preopterećeni  jer zakon predviđa da jedan ECTS bod vrijedi  25 sati rada, vas pojedini profesori opterete mnogo više od toga i vi šutite, rekao je Veličković na šta su studenti rekli da jednostavno ne znaju šta piše u zakonima na šta je Veličkovič objasnio da bi za to trebalo da ih bude stid jer ako pet godina provode na fakultetu – treba da se obavijeste o svojim pravima i obavezama, ali da ipak nije sva krivica na njima, nego na prethodnom školovanju.

To ima veze s obrazovnim procesom koji prethodi fakultetima o čemu govore rezultati PISA testiranja koji su rekli da su djeca od 15 godina na stepenu obrazovanja 12-godišnjaka što znači da im je obrazovni proces – škola, profesori, nastavnici – ukrao petinu života. To su profesore koji su vam davali loše udžbenike, pristajali da rade po zastarjelim nastavnim planovima i programima i koji su na izdali posao prosvjetnog radnika.  Negdje sam pročitao da odgajati znači živjeti tako da budeš uzor, sve drugo je dresura i ja mislim da ste vi imali dresuru, a onda na fakultetu sretnete profesore koji su jako privilegovani,  imaju platu 3 ili 3,5 hiljade maraka i ja ne vjerujem da njima treba vaših 100 ili 200 KM za ispit, oni su plaćeni da vam ne govore  ovakve stvari, rekao je Veličković zaključivši da je korupcija i kada nekome platiš da šuti i da niko nema više interesa da se buni nego studenti, ali oni to ne rade.

Na više puta ponovljeno pitanje zašto se studenti ne suprotstavljaju  lošim zakonskim rješenjima ili praksama koje ih ugrožavaju, odgovor je bio da ne znaju svoja prava i obaveze,  da se plaše neuspjeha, da nemaju podršku kolega, ali i onih za koje misle da bi trebali reagovati…

Metode provođenja korupcije su osiguranje privilegija,  korištenje moći kao u filmu Kum: profesor vas je opteretio više nego možete podnijeti i kada dođete na ispit, ako ste simpatični, postaviće vam lagano pitanje i vi ćete biti pametni, a ako mu niste simpatične – postavljaće vam teška pitanje, vi nećete znati, osjećaćete se nesigurno, a onda će vam kazati da će vam dati šest jer je dobar čovjek, ne želi da gubite godine i vi ste mu zahvalni, ali ste i korumpirani jer nećete pričati protiv njega ili  kritikovati njegov način rada…

Dakle studenti pristaju. Čim ste pristali na preveliko opterećene – pristali ste na podređen položaj, nesigurni ste i bojite se… a vi s 20 godina ste dovoljno inteligentni, mate mogućnost izbora, potencijal da budete hrabri, pošteni ste i onda je vaš izbor šta ćete,  niko vam nije kriv što ste izabrali da šutite i ne bunite se protiv šarlatana  – to je do vas, rekao je Veličković, te podsjetio studente da su radije pristali na vanredni rok u oktobru, nego da traže promjene sistema koji očito nije dobar.

Studenti su rekli da nemaju podršku za pobunu, da nisu dovoljno povezani i da se plaše osvete profesor ana koje bi se žalili, nakon čega je Veličković pitao kako žive kada shvate da se i sami ponašaju neetično.

Studenti samo idu linijom manjeg otpora – jako malo ih koristi literaturu i provodi potrebne sate učeći sve što im je potrebno, nego prepisuju na ispitima na kojima to prolazi, profesorima to nije bitno, a studenti nalaze način da što lakše prođu, rekao je jedan od studenata na šta je Veličković odgovorio da i njegovo iskustvo pokazuje da su studenti spremni da čekaju i koriste privilegije ne razumijevajući ozbiljnost takvog ponašanja.

Svojim studentima sam napravio listu od 20ak pitanja vjerujući da će im to olakšati učenje, a oni su skupili odgovore na ta pitanja i napravili skriptu iz koje uče. To sam shvatio kada sam u ispitima našao identične netačne rečenice. Prvo sam mislio da prepisuju i kada sam razgovarao s tim studenticama – rekle su mi da se i ne poznaju i onda sam posumnjao da postoji neka druga kratica i tako sam saznao za tu skriptu, rekao je Veličković i objasnio da je shvatio da je to posljedica ranijeg obrazovanja koje nije adekvatno i da su osobe od 20 godina zapravo djeca od 15 jer nisu shvatili fer proces koji im je ponudio, nego su odabrali da lažu.

Veličković je studentima objasnio da mogu podnositi i anonimne prijave inspekciji za visoko obrazovanje ili inspekciji rada, mogu pisati za medije pod pseudonimom…

Kada prijavljujete korupciju – prijavljujete moćnike i to jeste osjetljivo, ali možete to uraditi anonimno. To je vršenje pritiska tamo gdje ne valja i biće bolje i vama. Ako ne bude nekih velikih  rezultata  odmah – nemojte biti razočarani, samo nastavite, jednom će se desiti, rekao je Veličković.

Procijenio je da profesori nemaju razlog da se mijenjaju dok god studenti dolaze na nastavu, dok su plate redovne, dok zakon stoji takav kakav je, dok niko ne propituje njihov rad… Upozorio je da postoji mnogo načina da se izigraju zakoni, da se provode koruptivne radnje i da je najbolja zaštita – transparentnost!

Logično bi bilo da na web-strani ministarstava na kraju radnog dana imamo sve odluke koje je ministar donio ili potpisao, ali to nemamo, rekao je Veličković.

Kako je jedan od studenta pričao o razlikama između studenata na budžetu i samofinansirajućih, Veličković je pitao zašto na javnim fakultetima postoje samofinansirjaući studenti, šta je kriterij na osnovu kojih neko nema pravo da studira besplatno…. te da tu ideju  treba bolje razraditi jer ocjene iz srednje škole ne moraju biti objektivan kriterij.

Možda bi svi trebali krenuti s besplatnim studiranjem, a onda kasnije na osnovu rezultata na fakultetu zadržavati ili gubiti to pravo, ali to je koncept i pitanje je s koje tačke neko nastupa, da li pristaje na zakulisne igre koje su kao  vezane za tržište  ili nešto drugo, rekao je Veličković i upozorio  da treba pratiti novac.

Na pitanje u čemu se ogleda njihova  moć, učesnici Antikorupcijskog Caffea su rekli da je to njihova brojnost, društvene mreže, sloboda da pričaju o problemu,  mogućnost da institucijama prijave loše pojave u obrazovanju, to što 70 posto studenata nije zadovoljno svojim fakultetom….

Veličković je objasnio da je moć studenata ipak javnost i znanje!

Morate tražiti ono što vam treba i što vam pripada. Ako niste zadovoljni – nemojte ići na čas i obavijestite javnost, dekana, senat zašto to radite. Ako profesor ne drži čas ne može primiti platu, ali za to vam ne trebaju društvene mreže, nego informacije, ali većina vas ne zna logički razmišljati. Tragedija ovog društva je što uvodi vjeronauku u vrtiće, a u školama nema logike. Vaša je moć znanje jer na osnovu njega možete tražiti promjene, ali do znanja ne dolazite na društvenim mrežama, nego na ovakvim sastancima, iz knjiga, razgovora, izleta na kojima se povezujete i zbližavate… Na fakultetu  niste povezani, a trebate se družiti, poštovati jedni druge i shvatiti da ste povezani. To nije teško, rekao je Veličković i podsjetio ih da su davno trebali naučiti brinuti jedni o drugima, misliti na druge, razmišljati kako  pomoći da svima bude bolje, poštovati znanje…

Internet vam je dao iluziju da sve znate, a u toj iluziji su vam pomogli  akademski šarlatani, pa je ključ za vas da učite jedni od drugih ako nemate od koga drugog i da napadate šarlatane gdje god ih sretnete, a to su oni koji ne govore istinu, ne rade svoj posao,  rade u interesu stranaka…, rekao je Veličković i podsjetio studente da svi vole Antigonu koja je svoj život založila dok danas malo ko hoće da se založi za bilo šta.

Vaša je odluka hoćete li šutjeti ili se boriti za promjene, zaključio je Veličković.

Nenad Veličković je profesor na  Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, pokretač i glavni i odgovorni urednik portala Školegijum, autor brojnih analiza, eseja, kolumni i romana koji, između ostalog,  ukazuju i na zloupotrebe u obrazovanju u BiH među kojima su možda najzapaženije Školokrečina, Akademsko šarlatanstvo, Dijagnoza patriotizam i druge.

Antikorupcijski kafe Može i drugačije je aktivnost Centra za razvoj omladinskog aktivizma (CROA) u okviru kampanje Znanje IN korupcija OUT   koju provode u okviru projekta Mladi protiv korupcije – nemoj biti najslabija karika.

CROA je ranije provela istraživanje među 600 studenata Univerziteta u Sarajevu i Istočnom Sarajevu koje je pokazalo da svaki drugi student/ica vjeruju da na njihovim fakultetima postoji korupcija, ali samo dva posto studenata/ica je spremno i da je prijavi – neki ne žele, a neki pak ne znaju kome i kako.

CROA ovaj projekat provodi uz finansijsku podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), a u okviru projekta Podrška građanima u borbi protiv korupcije koga implementiraju Centri civilnih inicijativa (CCI) kao vodeći partner.

Adin Šabić: Christian Schmidt u potrazi za izgubljenim predstavnikom

Tiho visoki predstavniče, toliko tiho ste se jučer obratili da je beznačajno. Šta ste nam to novo rekli? Šta od toga nismo znali? Čemu sami ne svjedočimo? Ništa! Ne mogu vam se čak ni zahvaliti što nas podsjećate kakvom političkom teroru smo izloženi…

Sve što je  jučer bilo dio Vašeg govora godinama na svojoj koži osjećamo, nekad s više intenziteta, nekad s manje. Ja sam jučer slušao ono što je cijeli mandat pričao vaš prethodnik, prazan govor, bez rješenja, bez akcije, bez ičega!

Vaša uloga visoki predstavniče u ovoj državi barem prema Dejtonskom mirovnom sporazumu je jaka, i trebali biste da ju tako i reflektirate, međutim otkad ste došli Vi ste tihi. Samo blijedo promatrate trovanja već zatrovane sredine.

Pitanje je šta je uopće jučerašnji govor imao za cilj? Da samo kažete da međunarodna zajednica neće blijedo promatrati dešavanja u Bosni i Hercegovini, dok politička agonija, u kojoj se odvija borba isključivo za interese političara, traje mjesecima.

Jeste li se baš morali obratiti u Parlamentarnoj skupštini BiH da nam samo kažete da nećete sve blijedo promatrati, a da pritom spremite beznačajan govor, kakav ste to danas učinili?

Nakon ovakvog govora, koliko god nade ova država polagala u međunarodnu zajednicu kada je u pitanju njen opstanak i funkcioniranje, s ovakvim pristupom ključnih faktora, nade sve manje ima.

I ptice na grani znaju da bi visoki predstavniče pozicija i opozicija trebale da rješavaju probleme svoje države. Međutim, napredak ove države nije želja mnogih, ljubav prema ovoj državi nemaju mogni, iako je crpe na sve strane, i na razne načine. Odnos mnogih prema ovoj državi nije dobronamjeran, a to pokazuju godine unazad. I suludo je za očekivati da takvih ljudi mogu bilo šta promijeniti, da žele promjenu!

Suludo je od njih tražiti da ponude rješenja kad konstantno kreiraju probleme, kada nemaju kolektivni interes kao prioritet, već individualni, stranački, kada parčaju državu, kontroliraju svoje dijelove države. Suludo je tražiti od onih koji ne vide državu, da ju grade i unapređuju.

Zato umjesto što ste nam održali još jedan prazan govor visoki predstavniče mogli ste potaknuti određenu promjenu jer za takvo što imate moć, ma koliko naši političari kojima promjene ne odgovaraju to spočitavali.

Mogli ste jučer dati rok da Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine počne da funkcionira, da se u poslaničke klupe vrate svi i krenu da rješavaju probleme. Mogli ste da date ultimatum za prestanak rada tehničke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Mogli ste da poništite odluku NSRS-a o Zakonu o lijekovima i medicinskim sredstvima Republike Srpske.

Pa valjda vi kao bivši ministar poljoprivrede znate da je suha biljka beskorisna i da ne može zauzimati mjesto drugoj, koja bi mogla da živi, cvate, daje plodove. Valjda vi znate šta znači pognojiti zemljište u svrhu postizanja boljih plodova…Trebali bi ste, ako ništa!

Pustite nas prazne priče, dajte nam konkretna rješenja, prekinite ovaj cirkus.

 

 

 

 

 

 

Ahmed Burić: Christian Schmidt in Front of the House of Representatives - Is it Too Late?

Those who remember, and have a birth certificate issued in the SFRY, surely remember the time when the former president of the last Yugoslav Federal Government, Ante Marković, appeared before the delegates of the Yugoslav Parliament to convince them that Yugoslavia could be saved, and that his economic plan offered to drop the inflation rate from the official 56 percent in December 1989, to 2.4 percent in March 1991. failed. The Yugoslav dinar could be regularly exchanged for German marks, and in that period about 300,000 new business entities were created in Yugoslavia. The average salary in BiH even today, thirty years after that, did not reach the level it once had. Instead of a champion position in transition, Yugoslavia became a slaughterhouse. The virus of national identity overcame the logic of economic prosperity. Thanks primarily to Serbian nationalism, and then to the reactive homogenizations of other nations, a war took place, for which Marković himself, defeated, said: ‘We will pay for our mistakes with poverty, poisoning of the spirit and the position of the distant periphery in Europe.’ He died as a rich, forgotten and somewhat disappointed man, and in the states that emerged as the successors of the SFRY – except in Slovenia – the standard he set for his rule was never reached.

At first glance, it was a bit sad for High Representative Christian Schmidt to appear before the half-empty House of Representatives of the BiH Parliament: what he said may have some weight, but it does not instil confidence that the ‘crisis’ will be overcome. It seems that the point at which Dodik could have been stopped has already been crossed, and that painstaking attempts are being made to draft a law challenging the status of BiH armed forces, police agencies and state and judicial bodies, as well as BiH’s right to collect taxes and duties. All these powers will be transferred to the level of RS, including the establishment of an entity army.

How Can This Thing End?

In this story, it is not difficult to divide the roles: Christian Schmidt is like Ante Marković. He says he is sensitive to the story about challenging BiH’s sovereignty. Dodik is like Milošević. He wants power, and he does not want to go to joint institutions, he is interested in the protection of capital, and in doing so he invokes the national interest. How can this thing end?

It is hard to believe that the former Minister of Agriculture can solve the problem just like that: Bosnia and Herzegovina is, I guess, the only country in the world where one house of Parliament can suspend the work of another house. In order to move things from the deadlock in any way, it is necessary to first implement the judgements of the European Court of Human Rights, which are contrary to the discrimination of ‘unconstitutional’ in relation to ‘constitutive’. The amendments to the election law, which Croatia is ‘pushing’ by all means, supporting the HDZ’s request that practically every future elected member of the presidency must be from their party, insist on further ethnic division and freezing the situation created by ethnic cleansing and war crimes.

Second, can Schmidt abolish the atmosphere and practice in which those who (with scams that are a constant of all elections held so far) win votes are the exclusive owners of life and death in Bosnia and Herzegovina? And third, perhaps most important, is that a compromise between civic and ethnic cannot be implemented unless the national cartels governing a country, most of whom are chosen solely by national criteria, where only the salaries of MPs are secure, are dismantled. Who is ready to voluntarily hand over power, and meet the European perspective? Such people do not live here: those who were against such principles either emigrated or ‘crunched’ small remnants of civic consciousness, playing the opposition. Which, anyway, has neither the means nor the strength to oppose ethnic criminal organizations.

And, Unfortunately, We Are Afraid

Lately, especially in the field, there have been louder remarks that the term ‘civic’ should be avoided in advocating European perspectives, because it is ‘used up’. He also reminds of the centralization in which, as Dodik says, ‘Sarajevo ignores the demands of Serbs and Croats?’ Okay, but how come the term ‘national’ has not been ‘used up’ so far and is not associated with the dissolution of Bosnia and Herzegovina, on which, in addition to three authorized cartels, neighbouring countries are also working: Croatia as an EU member, and Serbia, the strongest player in the region. The former wants a guarantee that the HDZ member will always be a representative, and the latter have not given up on the Serbian world. Which is another euphemism for Greater Serbia? For which Karadžić played in the first half, and Dodik played in the second.

The question, then, is not whether Schmidt’s intentions are good. They may be, now that he understands who is who, they probably are, but we know the story of the road to hell and its paving.

The question is whether, as in the case of Ante Marković and Yugoslavia, it is too late?

One should not be cynical and immediately tell Schmidt that he has embarked on an impossible mission, but a bad memory is one of the few constants when it comes to Bosnia and Herzegovina.

With the best of intentions, it is hard to believe that this practice will not continue.

Because, if there was a federal force that thwarted Milošević in time, maybe the bloody disintegration of Yugoslavia would not have happened.

With all the differences, it is similar with Bosnia and Herzegovina. If we had thought in time who should be removed from the political process – and there has always been a reason for that – we would not be afraid of war today.

And, unfortunately, we are afraid. And no less after the address of Christian Schmidt (truncated) to the composition of the House of Representatives to the Parliament of BiH.

Anyway, he has our thanks: noting that it was time for that long ago.

MUP podnio izvještaj protiv direktora “Šume RS”, koje je CAPITAL razotkrio

Uprava kriminalističke policije Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske podnijela je izvještaj Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka protiv pet direktora šumskih gazdinstava i drugih odgovornih lica u „Šumama RS“ jer su zloupotrijebili položaj i sa računa preduzeća plaćali lične kazne, o čemu je portal CAPITAL pisao prije dvije godine.

Iz MUP-a Srpske je saopšteno da Uprava kriminalističke policije MUP-a podnijela izvještaj protiv pet odgovornih lica iz šumskih gazdinstava, navodeći njihove inicijale.

CAPITAL je pisao, a što je sada potvrđeno, da su službeni položaj zloupotrijebili Željko Višekruna iz ŠG „Ribnik“, Miloš Bjeljac iz ŠG „Klekovača“ i Čedo Vuković ŠG „Čemernica“ iz Kneževa.

Izvještaj je podnesen protiv njih, kao i protiv Neđe Galića iz ŠG “Oštrelj” Drinić i Nedeljka Antića iz ŠG “Lisina” Mrkonjić Grad, zbog učinjenih krivičnih djela „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“, a na štetu preduzeća „Šume Republike Srpske“ Sokolac.

Osumnjičeni su da su “Šume Srpske” Sokolac oštetili za 23.500 KM.

„Lica se sumnjiče da su u periodu od 2015. do 2019. godine krivična djela počinila u svojstvu odgovornih lica, iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog ovlaštenja ili neizvršavanjem svoje službene dužnosti, a na štetu „Šume Republike Srpske“, na način da su iz sredstava javnog preduzeća, po njihovom nalogu, vršene uplate novčanih kazni i troškova sudskih postupaka, a koje su izrečene njima kao odgovornim licima“, naveli su u MUP-u.

CAPITAL je imao podatke da su slične zloupotrebe vršene i u ŠG “Birač” iz Vlasenice, ŠG „Romanija“ Sokolac i ŠG „Drina“ Srebrenica, a koji nisu obuhvaćeni ovim izvještajem MUP-a.

CAPITAL je u avgustu 2019. godine otkrio da je više direktora i zaposlenih u “Šumama Republike Srpske” godinama plaćalo lične kazne sa računa preduzeća, a u „Šumama“ su se branili tvrdnjom da nema štete i da će uzeti novac odgovorni refundirati.

Iako je, prema podacima CAPITAL-a, zloupotreba položaja trajala najmanje pet godina, sankcija do tada nije bilo.

CAPITAL je objavio više uplatnica koje dokazuju da su direktori ŠG sa računa preduzeća plaćali lične kazne, odnosno one koje im je izrekla šumarska inspekcija kao odgovornim licima u ŠG.

Jedna od uplatnica pokazivala je da je zloupotreba položaja evidentirana još 2014. godine. Sa računa registrovanog u NLB banci na preduzeće „Šume RS“ u oktobru 2014. godine plaćena je kazna od 500 KM za Miloša Bjeljca iz ŠG „Klekovača“.

šume republike srpske

Javna sredstva zloupotrebljavali su i u drugim organizacionim dijelovima „Šuma RS“. Tako je kazna izrečena direktoru ŠG „Ribnik“ Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, u iznosu od 250 KM, u maju 2017. godine plaćena sa računa gazdinstva.

Višekruna se nije zaustavio na plaćanju jedne kazne, već je i par mjeseci kasnije, u oktobru 2017. godine još jednu ličnu kaznu od 250 KM platio na isti način.

Istu praksu Višekruna je nastavio i u 2018. kada je u avgustu ponovio postupak, samo što je taj put kazna bila duplo veća, odnosno 500 KM, ali to ga nije brinulo jer je istu platio opet sa računa preduzeća.

Sa uplatnica je vidljivo da su kazne za Višekrunu plaćane sa računa koji ŠG „Ribnik“ ima u NLB banci.

Najmanje tri lične kazne plaćene su 2018. godine i za Čedu Vukovića, tadašnjeg direktora ŠG „Čemernica“ iz Kneževa, takođe sa računa ŠG u NLB banci. Jedna od 500 KM plaćena je u februaru, druga od čak 1.750 KM plaćena je u aprilu, a treća kazna u visini od od 500 KM plaćena je u oktobru 2018.

U „Šumama“ su 2019. CAPITAL-u potvrdili da nisu samo direktori plaćali lične kazne s računa preduzeća, već i drugi zaposleni.

Njihova kontrola utvrdila je da su, osim kazni za naprijed navedene direktore, lične kazne plaćane i sa računa ŠG “Birač” iz Vlasenice, i to u 2018. godini kada je na ime kazni plaćeno 1.250 KM.

Dodaju da su kazne za odgovorna lica plaćane i sa računa ŠG „Ribnik“, u 2018. godini u iznosu od 1.000 KM, a u 2019. godini u iznosu od 3.000 KM.

Dodaju da su ista plaćanja bila i s računa ŠG „Romanija“ Sokolac, te da je u 2018. godini plaćeno 750 KM, a u 2019. godini 500 KM.

Zloupotrebe su vršene, priznali su u javnom preduzeću „Šume Republike Srpske“, i u ŠG „Drina“ Srebrenica, gdje je u 2018. godini plaćeno 500 KM kazni za odgovorna lica.

„Prethodno navedeni iznosi ne odnose se samo na direktore, već i na novčane kazne izrečene po prekršajnim nalozima i drugim odgovornim licima u organizacionom dijelu“, napomenuli su u Upravi „Šuma RS“.

Istakli su da su „odmah upozorili“ sve organizacione dijelove da odgovorna lica novčane kazne plaćaju isključivo vlastitim sredstvima.

„Tamo gdje je plaćanje kazni izvršeno sa računa preduzeća, odmah će se izvršiti povrat/refundacija uplaćenih sredstava od odgovornog lica, tako da preduzeću nije nanesena šteta“, pravdali su se ranije iz Uprave JP „Šume RS“.

(CAPITAL: Svjetlana Šurlan)

Ahmed Burić: Christian Schmidt pred Zastupničkim domom Parlamenta – je li prekasno?

Oni koji se sjećaju, a imaju rodni list izdat u SFRJ, sigurno pamte vrijeme kad je nekadašnji predsjednik posljednje jugoslovenske Savezne vlade Ante Marković izašao pred delegate Skupštine Jugoslavije da ih uvjeri da se Jugoslavija može spasiti, i da je njegov ekonomski plan koji je inflaciju sa zvaničnih 56 posto u decembru 1989., spustio na 2,4 posto u martu 1991. propao. Jugoslavenski dinar se mogao regularno zamijeniti za njemačke marke, u tom periodu u Jugoslaviji je nastalo oko 300.000 novih poslovnih subjekata, a prosječna plaća u BiH ni danas, trideset godina nakon toga, nije dostigla tadašnji nivo. Umjesto šampionske pozicije u tranziciji, Jugoslavija je postala klanica: virus nacionalnog identiteta nadjačao je logiku ekonomskog prosperiteta. Zahvaljujući prvenstveno srpskom nacionalizmu, a onda i reaktivnim homogenizacijama drugih naroda dogodio se rat, za koji je sam Marković, odlazeći poražen, rekao: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“ Baš sve je bilo kako je rekao: on je umro kao bogat, zaboravljen i pomalo razočaran čovjek, a u državama koje su nastale kao nasljednice SFRJ- osim u Sloveniji – nikada se nije dostigao standard koji je on za svoje vladavine napravio.

Na prvi pogled, bilo je pomalo je tužno  gledati visokog predstavnika Christiana Schmidta kako izlazi pred poluprazan Zastupnički dom Parlamenta BiH: ono što je rekao, možda ima određenu težinu, ali ne ulijeva povjerenje u to da će se „kriza“ prevazići. Čini se da je točka u kojoj je Dodik mogao biti zaustavljen već pređena i da se mukotrpni pokušaji da se set zakona kojima će se osporiti status oružanih snaga BiH,policijskih agencija i državnih i pravosudnih tijela, kao i pravo BiH da prikuplja poreze i carine. Sve te ovlasti će prenijeti na nivo RS-a, uključujući tu i uspostavu entitetske vojske.

Kako stvar može završiti?

U ovoj priči, nije teško podijeliti uloge: Christian Schmidt je poput Ante Markovića. On kaže da je osjetljiv na priču oko osporavanja suvereniteta BiH. Dodik je kao Milošević. Želi vlast, i ne želi ići u zajedničke institucije, zanima ga zaštita kapitala, i u tome se poziva na nacionalni interes. Kako stvar može završiti?

Teško je vjerovati da bivši bundesministar poljoprivrede može tek tako riješiti stvar: Bosna i Hercegovina je, valjda, jedina zemlja na svijetu u kojoj jedan dom Parlamenta može suspendovati rad drugog doma. Da bi se stvari na bilo koji način pomakle s mrtve tačke potrebno je prvo provesti presude Evropskog suda za ljudska prava koje su u suprotnosti sa diskriminacijom „nekonstitutivnih“ u odnosu na „konstitutivne“. Izmjenama izbornog zakona koje Hrvatska „gura“ svim sredstvima podržavajući HDZ-ov zahtjev da, praktično, svaki ubuduće birani član Predsjedništva mora biti iz njihove stranke, insistira se na daljoj etničkoj podjeli i zamrzavanju situacije koja je nastala etničkim čišćenjem i ratnim zločinima.

Drugo, može li Schmidt ukinuti atmosferu i praksu u kojoj su oni koji (uz prevare koje su konstanta svih izbora održanih do sada) osvoje glasove – ekskluzivni vlasnici života i smrti u Bosni i Hercegovini. I treće, možda i najvažnije, jeste to da se kompromis između građanskog i etničkog ne može provesti ukoliko se ne demontiraju nacionalni karteli koji upravljaju zemljom u kojoj su sigurne samo plaće zastupnika, koji su u većini izabrani isključivo nacionalnim kriterijem. Ko je spreman dobrovoljno ustupiti vlast, i izaći ususret evropskoj perspektivi? Takvi ne stanuju ovdje: oni koji su bili protiv takvih principa, ili su iselili, ili „krckaju“ male ostatke građanske svijesti, izigravajući opoziciju. Koja, ionako, nema ni sredstava ni snage da se suprotstavi etničkim zločinačkim organizacijama.

A, nažalost, strahujemo

U posljednje vrijeme se, pogotovo, na terenu čuju sve glasnije opaske da u zagovaranju evropskih perspektiva treba izbjegavati termin „građanski“, jer je „potrošen“. I podsjeća na centralizaciju u kojoj kako Dodik kaže „Sarajevo ignoriše zahtjeve Srba i Hrvata?“U redu, ali kako im to da termin „nacionalno“ dosad nije „potrošen“ i ne asocira na disoluciju Bosne i Hercegovine, na kojoj, pored tri autizirana kartela, rade i susjedne zemlje: Hrvatska kao članica EU, i Srbija, najjači igrač u regionu. Prvi hoće garanciju da HDZ-ovac uvijek bude predstavnik, a drugi nisu odustali od Srpskog sveta. Što je eufemizam za Veliku Srbiju. Za koju je prvo poluvrijeme odigrao Karadžić, a drugo igra – Dodik.

Pitanje, dakle nije jesu li Schmidtove namjere dobre. One to mogu biti, sada kad shvaća ko je ko, one vjerovatno i jesu, ali znamo priču o putu do pakla i popločavanju.

Pitanje je da li je kao u slučaju Ante Markovića i Jugoslavije – prekasno?

Ne treba biti ciničan i odmah poručiti Schmidtu da je upao u nemoguću misiju, ali loše sjećanje je jedna od rijetkih konstanti kad je Bosna i Hercegovina u pitanju.

Uz najbolju volju je teško povjerovati da se ta praksa neće nastaviti.

Jer, da je postojala savezna snaga koja je na vrijeme osujetila Miloševića, možda se krvavi raspad Jugoslavije ne bi ni desio.

Uz sve razlike, slično je sa Bosnom i Hercegovinom. Da se na vrijeme mislio koga treba odstraniti iz političkih procesa – a razloga za to je uvijek bilo – danas ne bismo strahovali od rata.

A, nažalost, strahujemo. I to ne manje nakon obraćanja Christiana Schmidta (krnjem) sastavu Zastupničkog doma Parlamentu BiH.

U svakom slučaju mu hvala: uz opasku da je odavno bilo vrijeme za to.

BiH je na samom dnu medijske pismenosti u Europi

Bosna i Hercegovina nalazi se na samom dnu Indexa medijske pismenosti za ovu godinu.

Pokazalo je to novo objavljeno istraživanje Inicijative za europske politike (EuPI) Instituta za otvoreno društvo  – Sofija.

Od 35 zemalja Europe naša je zemlja na 34. mjestu. Iza nas je samo Sjeverna Makedonija. Albanija je na 33., Crna Gora zauzela je 32. mjesto.

(Foto: OSIS)

Ove zemlje imaju nizak potencijal da se nose s efektima lažnih vijesti i dezinformacija uglavnom zbog nedovoljnog učinka u slobodi medija i obrazovanju –  navedeno je.

Na vrhu ljestvice su Finska, Danska, Estonija, Švedska i Irska.

Da sve bude gore  treba reći da smo u prošlogodišnjem istraživanju zauzimali jedno mjesto više. Tako da, na žalost, moramo konstatirati – opet smo na samom europskom dnu.

Kritičko mišljenje i zaštita od govora mržnje

Ove pesimistične i loše vijesti uvod su za naše podsjećanje na Svjetsku sedicu medijske informacijske pismenosti, koja se na prijedlog UNSESCO-a obilježava od 2012. godine od 24. do 31. oktobra.

Ovogodišnji moto je „Medijska i informacijska pismenost za javno dobro“. I taj naslov izabran je vrlo ciljano, jer medijska i informacijska pismenost nema samo konkretni doprinos javnom dobru, nego se na nju mora gledati kao na javno dobro.

To javno dobro kroz različite segmente društva, a naročito kroz obrazovanje mladih, doprinosi izgradnji kritičkog mišljenja, ali i zaštiti ljudi od dezinformacija i govora mržnje – navedeno je.

U aktuelnom informacijskom sistemu, ponekad i kontradiktornih poruka, koje kruže internetom teško je zamisliti da se javno dobro može unaprijediti ako javnost nije u mogućnosti baviti se informacijama, poštujući prava drugih i boreći se protiv izražavanja koje nanosi štetu.

Svjetska sedmica medijske i informacijske pismenosti je prilika da se predstavnici javnog i civilnog sektora, novinari, edukatori, ali i svi koji čitamo, gledamo, slušamo I najviše “skrolamo” osvrnemo na to što je do sada postignuto kad je u pitanju medijska I informacijska pismenost.

U BiH, uprkos brojnim inicijativama (civilnog sektora) možemo reći da smo tek na početku. No, građani, očito je, misle drugačije. Pokazuje se to na mnogobrojnim radionicama, okruglim stolovima, u obraćanju za pomoć profesionalcima, edukatorima.

Za početak, treba podsjetiti šta je medijska i informacijska pismenost (MIP) i zašto je važna. Uglavnom se odnosi na na našu sposobnost pristupa, analize, kreiranja medijskih sadržaja.

To je važna tema za vrijeme koje živimo. S obzirom na veliki značaj medija i novih medijskih tehnologija u savremenom društvu, može se reći da nema pismenosti bez medijske pismenosti.

Zato se među najvažnije koncepte medijske pismenosti ubrajaju pitanja autorstva i strukture medijskih poruka kao i kreativnih tehnika koje su korištene da bi se kreirali medijski tekstovi.

Dvostruka vještina

Također, važno je, kako bismo razumjeli koncept medijske pismenosti prepoznati ulogu publike, korisnika, te vrijednosti određenog medijskog sadržaja. Korisnik, bilo da je riječ o čitatelju, gledatelju, slušatelju mora znati kakvi su ciljevi i namjere onoga ko je kreirao konkretni medijski sadržaj.

 Ljiljana Zurovac, radijska novinarka, nekadašnja direktorica Visoke škole novinarstva Media Plan, bivša izvršan direktorica Vijeća za štampu BiH nedavno je kazala za Interview.ba da je za publiku medijska pismenost dvostrana vještina: s jedne strane ona podrazumijeva tehnološku sposobnost pronalaženja kvalitetnih informacija i korištenja različitih alata koji su za to dostupni u digitalnom dobu.

 S druge strane, ona podrazumijeva pravilno tumačenje i analiziranje medijskih sadržaja  – istakla je Zurovac.

Objasnila je da u širem smislu to znači razumijevati da je sve informacije koje dobijamo neko kreirao sa određenim ciljem i da medijske sadržaje, koji uključuju i oglašavanje, treba da posmatramo kroz tu prizmu, da se radi o nečijim kreacijama.

Pitanje medijske pismenosti ne znači saznavanje koliko postoji različitih tabora po kojima bi se mediji mogli podijeliti, već je pitanje individualne percepcije svake osobe koja nešto čita, gleda ili sluša. Tako da to nije pitanje podjele naroda, realiteta ili entiteta, već je individualno pitanje po principu  – koliko ljudi, toliko ćudi. Jer svako vidi ono što želi da vidi i saznaje ono što želi da saznaje, u odnosu sa svojim svjetonazorima i željama, intelektualnim i obrazovnim nivoom.

I doktor komunikoloških nauka s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu Vuk Vučetić upozorio nas je da je donošenje kvalitetnijih životnih, ali i političkih odluka direktno povezano sa kvalitetom informacija koje konzumiramo.

Ukazao je također i širenje govora mržnje na društvenim mrežama, takozvano političko trolovanje i botovanje.

–  Sve zajedno doprinosi širenju govora mržnje i stvaranju negativnih uticaja po razvoj demokratije, ali u isto vrijeme utiče zbunjujuće na javnost. Nedovoljno medijski i informaciono pismeni  pojedinci su lagan plijen ovakvih manipulacija.  U tom smislu informaciono i medijsko opismenjavanje se zapravo predstavlja kao dio cjeloživotne “lične higijene” kojom se stvaraju bolji preduslovi za snalaženje u medijatizovanoj stvarnosti u kojoj živimo  – napomenuo je.

Obrazovanje je, dodao je, jedan od najboljih načina kako saznati i shvatiti  šta su mediji i na koji način mediji funkcionišu, koja je njihova društvena uloga.

Jedino obrazovana publika može biti kritična prema medijima, ali u isto vrijeme tražiti kvalitetnije sadržaje od medija. U isto vrijeme važno je da publika bude kritična i prema sebi i da shvati da je vrlo važno da na odgovoran način koriste nove tehnologije kada sami kreiraju sadržaje kako bi se čuo njihov glas. Uz slobode stiže i set drugih kompetencija i obaveza kao što su odgovornost, veći stepen tolerancije i razumijevanja prema drugim i drugačijim stavovima, mišljenjima, kulturama… , što je danas izuzetno slabo izraženo pogotovo u online prostoru.

Medijska pismenost, slažu se stručnjaci, važna je jer nas uči da na objektivan način sagledamo informacije iz različitih uglova i da donesemo što objektivniji sud, baziran na činjenicama a ne na onome čemu se mi nadamo ili što želimo da vidimo. Ovo je naročito važno u vremenu kada nam je na par klikova dostupno more netačnih informacija ili informacija koje su u skladu sa našom vizijom svijeta, što znači da isključuju druge uglove gledanja, tj. objektivnu sliku.

Kao mlade novinare učili su nas da slušamo svojim ušima, gledamo svojim očima, mislimo svojom glavom, a takva poruka aktualna je i danas.

No, bez vještine medijske pismenosti ne možemo znati kako analizirati ono što pročitamo, vidimo, čujemo u medijima. A kad ne znamo onda lako možemo biti izmanipulirani, prevareni, zavedeni. Čak i dovedeni u opasnost.

Novi mediji i društvene mreže omogućili su danas da je s profesionalaca, novinara, urednika, redaktora, snimatelja, edukatora, odgovornost za medijski sadržaj prešla i na publiku. Tim više raste potreba za edukacijom, za razumijevanjem vjerodostojnosti informacija.

Težak zadatak pred publikom

Vrijeme u kojem živimo, a posebno mi u BiH, pa i na Zapadnom Balkanu, na scenu su doveli medije (čak i tradicionalne), koji su uglavnom (ili u potpunosti) pod utjecajem različitih interesnih i političkih centara.

Zato je pred publikom pretežak zadatak – kako prepoznati ko kreira sadržaje, ko se krije iza nekog medija, posebno kad je riječ o portalima, ko su vlasnici, ko zapravo finansira sadržaje koji nam se nude, šta je zaista zadatak medija koji se pojavljuju prije i gase nakon izbora.

Medijska pismenost, kao nova vrsta pismenosti, navode eksperti, mora biti obavezna za sve. Baš kako je i osnovna analfabetska pismenost.

To znači, slažu se mnogi, da je krajnje vrijeme da medijska pismenost postane dijelom zvaničnog školskog programa, od prvih razreda osnovne škole do univerziteta.

Takve inicijative odavno su poslane ministarstvima obrazovanja, no, kako vidimo, bez velikog uspjeha. Bez obzira i na činjenicu što su na to apelirali i sami prosvjetni radnici.

Dok se medijska pismenost ne smjesti u školske klupe edukatori se snalaze uz pomoć brošura, čiji su autori nevladine organizacije, koje već više od 15 godina u BiH kreiraju različite programe iz ove oblasti. I tako po ko zna koji put rade ono što je zadatak državnih institucija.

I Fondacija Infohouse, te portal Interview.ba daju svoj doprinos u medijskom opismenjavanju građanki i građana naše zemlje.

Fakt i fake (FiF) naziv je projekta koji realizimo u okviru Regionalnog programa “SNAŽNI – Mediji bez mržnje i dezinformacija”, uz podršku Evropske unije.

Ovaj projekat implementiraju partnerske organizacije SENPM,  Albanski medijski institut, Mediacentar Sarajevo, Kosovo 2.0, Institut za medije Crne Gore, Makedonski institut za medije, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut Bianet.

U ruralnim sredinama u našoj zemlji razgovaramo kako prepoznavati lažne vijesti, dezinformacije, izmišljeni ili sadržaj pod lažnim imenom, satiru…

Razgovaramo kako je važno naučiti razliku. Uvjereni da je medijska pismenost je ključna kompetencija stoljeća u kojem živimo.

(Tekst je realiziran u okviru projekta Fact&Fake kojeg Fondacija Infohouse i Interview.ba realiziraju u okviru regionalnog projekta SNAŽNI – Mediji bez mržnje i dezinformacija, a uz podršku Europske unije)

Drugi program u Tešnju: Politika od države pravi ludu kuću

Drugi program u Tešnju; Uz ekonomsku stabilnost, za ostanak u zavičaju  neophodni su relaksirani politički odnosi, umjerenija retorika, ali i bolja infrastruktura, obrazovni sistem i ponuda za razvoj mladih

Piše: Muhamed ČABRIĆ

Sa aktivisticom Amnom Popovac i novinarom i piscem Ahmedom Burićem  učesnici su razgovarali o trenutnom stanju u Tešnju, ali i BiH, o specifičnosti Tešnja i pogodnostima koje pruža svojim stanovnicima.

Prije svega Tešanj ima razvijenu ekonomiju i  velike mogućnosti za zapošljavanje.  S druge strane, ima i lošu putnu povezanost, obrazovni sistemi,  nerijetke restrikcije vode, nerazvijenu infrastrukturu.

Kolumnisti portala Interview.ba otvorili su goruću temu „Otići ili ostati“. Jer, kako je rekao Burić,  glavni cilj njihovog posjeta Tešnju je da se čuje glas lokalnih stanovnika, “snime” stanje i potrebe u sredinama širom BiH.

Ovo je važno jer je jedan od zadataka programa je da se napišu preporuke koje bi išle evropskim parlamentacima u kojem pravcu oni da poduzimaju svoje aktivnosti prema BiH– kazao Burić.

Je li ekonomija sve?

Kad je o Tešnju riječ prvo šta se uočava je vitalnost i snaga. Kako poslije rata, tako i u vrijeme pandemije.

U Općini Tešanj je u prvih pet mjeseci ove godine preko fiskalnih uređaja evidentiran promet od  skoro 650 miliona KM, što ovu općinu čini sedmom po redu u Federaciji BiH.

Također, Općina Tešanj je na petom mjestu po izvozu u FBiH, sa udjelom od oko 5% u izvozu FBiH, te 25% u izvozu ZDK. U 2020. godini izvoz Općine Tešanj iznosio je 357 miliona KM, od toga izvoz u Njemačku 142 miliona KM.

Po ukupnom prometu fiskalnih uređaja u prošloj godini Tešanj sa 1,415 milijardi KM zauzima osmo mjesto.

Dakle, ekonomski pokazatelji su ohrabrujući. Međutim, koliko su, u posljednje vrijeme samo ekonomski faktori presudni za građane, a posebno mlade, da donesu odluku otići ili ostati?  Koliko su uz ekonomsku stabilnost važni politički ambijent, infrastruktura, komunalne usluge,  opći uvjeti života i odnosa među ljudima?

S obzirom da sve proizilazi iz znanja, odnosno neznanja, smatram da je obrazovanje veoma bitno i da na području naše općine nije na željenom nivou. Mnogo je ljudi otišlo i upravo zbog toga i  smatram da treba učiniti napor i mijenjati stvari nabolje – kazala je maturantica  Gradjevinsko-tehničke Lejla Bašić.

Učenica Medicinske škole Alma Brka priznaje da su i mladi u potpunosti svjesni svih teškoća koje nas okružuju.

–  Smatram da ne treba ustuknuti. Ukoliko imamo jaku volju, mislim da možemo mijenjati stvari i učiniti BiH državom i prilikom gdje se može živjeti i napredovati – dodala je Alma.

Mladi su složni da gotovo sve probleme, bilo njihovoj, bilo generaciji njihovih roditelja, ali i uopće građanima BiH, prave politika nacionalizma, podjela i straha.

Priznaju da su zbog stalnih političkih blokada, nemogućnosti dogovora, netolerancije, promjena… uglavnom i nezainteresirani za sudjelovanje na izborima.

U ovom momentu više od politike, a što opet jeste politika, interesiraju ih nestanci i restrikcija vode. Ljetos je, kažu, bilo nesnošljivo. No, to je, dodaju signal da se stanje mora mijenjati, pa na odgovorna mjesta u javnim preduzećima imenuju sposobni, a ne politički podobni.

Možda bi trebalo razmišljati da se ode odavde jer izostaje bunt – naveli su.

Strah i nedostatak volje

Amna Popovac zaključila je da mlade ljude više od novca zanima sigurnost i infrastruktura.

Kad i imaju posao Tešnjaci se ne osjećaju dovoljno sigurno da grade život u svom gradu  – kazala je Popovac.

Istaknuto je da je među građanima  i dalje evidentan strah, inferiornost i nedostatak istinske volje za promjenama.

Politika od države pravi ludu kuću. Imate tri člana Predsjedništva koji ništa ne rade i pri tome su odlično plaćeni i ove mlade ljudi koji, nakon školovanja, treba da rade i po 300 sati za 500 maraka -poentirao je Zoraid Mehičić.

 

 

Amna Popovac: Fear of Change

Are we poor?

Officially, in BiH the average salary is approx. BAM 1.000, however, most employees, especially those in private companies, can only dream of that amount. Actual salaries in the “real sector” are around BAM 700 or 800. We know that this does not meet even half the monthly expenses of the average family.

More and more young people are finding it increasingly difficult to opt for parenthood. In the desire to provide themselves and their future family with a normal life, in which they will hardly make ends meet, they decide either to be a late parent or to leave the country.

In more organized societies than ours, people would be on the streets every day looking for better living and working conditions. That is not the case with us. In our country, pensioners are announcing protests. They are the only ones who remember what a normal life looks like.

The Vicious Circle of a Society Trapped in the Past

The economic situation in BiH is bad, but not half as bad as the political one. In fact, a bad political situation worsens a bad economic situation.

It’s a vicious circle we’ve been spinning in for the last 30 years. And it’s time to stop.

We are a society trapped in the past and while that is the case, we will find it difficult to move forward. The mafia in power consciously keeps each of its people in fear. And fear is, as we know, the strongest emotion. After fear comes hatred, after hatred comes hostility. And after the hostility… You know already. We won’t talk about it.

There are only two types of innate fears: the fear of falling and the fear of noise. This means that all other fears are learned or acquired during life. As they learn, so they can unlearn.

In order for a person to get rid of the fear that is holding him back, he needs to start living in the present.

Recently, as part of the “tour” of the Second Programme, we visited a dozen cities in BiH. This strengthened my faith that we live surrounded by positive people, who see the benefits of living in BiH. However, the desire for change was killed in them, for fear that the change would not get worse. And it can hardly be worse for us.

From Trebinje, for example, politicians claim, planes could soon take off into the world. But it is clear to the people who live there that these are empty stories. If you talk to the people who live there, it is clear that these are stories for small children.

If we look at Tešanj and Široki Brijeg from the outside, it can seem to us that these are economically developed places where there is work for everyone. But when you meet those who live there, it’s not exactly that great. These are entrepreneurial jobs, but salaries are small for a normal life. So we are poor.

Just So It Doesn’t Get Worse

The problems are the same in all cities. Fixed tenders, job advertisements for which it is already known who will be hired (suitable, not capable), harassment of those without a “correct” party membership card.

In a deeply tormented and poor society, people have been killed by the desire for change for fear that the change will not get worse. And it can’t get worse than this.

And the longest journey starts with a small step. It is necessary to want, to dare, to get out of the comfort zone, as it is popularly said. Sit up and demand your rights.

Change is necessary, because it can’t go on like this any longer. But for it to come, we need to get rid of the fear of change.

Power, like freedom, is not a given category. Power changes, freedom is won, and no one in that struggle brings or guarantees anything.

Remember that you always have yourself.

You are the bearers of change, it is all in you and you have to win.

1 2 3 5