Već se razvila sumnja u „bližnjeg svoga“, svaki čovjek je potencijalni ubica, onaj pored tebe je biološka bomba. Ljudi koji su do prije mjesec i po bili nerazdvojni sada jedni druge gledaju kao izvore opasnosti
Piše: Edin SALČINOVIĆ
Brod Celebrity EDGE u vlasništvu kompanije Royal Caribbean isplovio je 6. marta 2020. iz Miamija prema Karibima. Bio je to povijesni kruz. Prvi put u historiji plovidbe svi oficiri na brodu bile su žene. Ipak, posadu je začudilo što je skoro polovina putnika otkazala plovidbu. U savremenoj kulturi plovidbe, riječ „historijski“ najavljuje nešto što ne treba propusti ni po koju cijenu. A na Celebrity EDGE, brod koji prima 3.200 putnika, ukrcalo ih se tek 1.800. Previše otkaza za jedan gala historijski kruz. Za posadu i radnike na brodu bio je to znak da se događa nešto nesvakidašnje. Uz to, i oni koji su se ukrcali ponašaju se čudno. Drže se podalje jedni od drugih, niko ne pleše, skoro da nema interakcije, svi su suzdržani, primijeti se strah. Iz svega toga moglo se naslutiti da će nešto poći ukrivo. Ali bilo je još prerano.
Cjelomjesečni party
Na brodu se nalazi i Anes Šestan. Radi kao front desk officer. Prosto rečeno, recepcioner. Dolaskom na brod ostvario mu se jedan životni san. Uvijek je bio avanturista. Radio je u Kataru, pa se vratio u Bosnu i Hercegovinu, samo da bi shvatio da to nije ono što mu treba. Trebala mu je avantura. I bolja zarada. Brod je bio logično rješenje. Na Celebrity EDGE-u je devet mjeseci i dobro mu ide. Nakon tri mjeseca dobio je prvo unapređenje. Imao je ugovor s drugim unapređenjem kada je brod isplovio na povijesni kruz. Anes tada nije mogao ni zamisliti da bi se san mogao pretvoriti u najgoru noćnu moru.
– Mislim da je važno naglasiti, što se tiče rada na brodu, da je to svojevrsni Faradeyev kavez, zatvoren si unutra i nemaš doticaj s vanjskim svijetom. Radi se desetak sati dnevno. Kada se završi posao, odmaraš. Internet se plaća, to je skupo. Jednostavno nemaš vremena da čitaš vijesti iz vanjskog svijeta – kaže Anes.
U danima koji su pred njim ispostavit će se da taj manjak informacija nije bezazlen.
Da otkazivanje putovanja i neobično ponašanje putnika nisu došli bez razloga, posada shvata 8. marta, kada od kompanije dobija obavijest da će nakon tog kruza doći do pauze od mjesec. „Malo ćemo se povući, vi ćete se odmoriti i nastavljamo kao da se ništa nije desilo“, moglo se razumjeti iz obavještenja koje je uputila kompanija. Informacije koje su dobijali preko Vibera i WhatsAppa od porodice i prijatelja pomažu im da formiraju sliku o onome što se događa na kopnu. Proglašena je pandemija. Pitanje “ima li kod vas zaraze” još ih ne zabrinjava. Jer odgovor glasi: „Nema“.
Po povratku u Miami, Celebrity EDGE je trebao zaploviti na transatlanski kruz, u Italiju i Grčku. Do tog putovanja nikad nije došlo. Nakon što su s broda ispraćeni gosti, Celebrity EDGE se vraća na ocean. Posada i radnici dobili su status gostiju. Počinje party koji će trajati mjesec.
– Moj brod je primao 3.200 putnika. Brod je samim tim jedan grad, gdje imate prodavnice, restorane, disko klubove. To je bukvalno grad u malom, ljudi izlaze, upoznaju se, imate promenade, bukvalno imate osjećaj da ste u malom gradu. Ljudi su tu dolazili da uživaju, mi smo radili, solidno se zarađivalo. Radiš svoju smjenu od 10 sati, završiš smjenu, ideš u bar, opustiš se, ideš spavati, kada pristanemo u neku luku, izlaziš u gradove. Svugdje si bio dobrodošao. Sam status radnika na brodu činio te dobrodošlim u svakoj luci, svi su ti davali popuste, pokušavali su da te privuku kao kupca, jer ćeš dati preporuku gostima za to mjesto i time će njihov biznis automatski rasti – priča Anes.
Oni koji su nekada radili 10 sati, sada mogu uživati. Dobivaju platu, spavaju u sobama za goste, imaju tri obroka dnevno u restoranu, noći postoje samo radi zabave i provoda. Ljudi su počeli da slave.
– Nastalo je opšte ludilo – riječi su kojim Anes opisuje prvi mjesec pandemije Covid-19 na brodu Celebrity EDGE.
Vanzemaljci u Miamiju
Svakom blagostanju dođe kraj, primjedba je koju s uživanjem izgovara prosječan cinik. Sredinom aprila, posada broda Celebrity EDGE dobija obavijest da još jedan mjesec neće biti plovidbe. Obavijest dolazi u opuštenom tonu. Ne treba ništa da brinu, pandemija će brzo proći, sve će biti ok. Plaćeni su da ništa ne rade. Ali crv sumnje se već uvukao u posadu. Mnogi novu obavijest vide kao zamazivanje očiju. Postavlja se pitanje šta ćemo sada raditi?
– Šta raditi sa ljudima koji su zapeli na brodovima? Pričamo o radnicima. Na svim brodovima Royal Caribbeana bilo je 30.000 ljudi, na mom brodu 1.100. To su ljudi iz svih dijelova svijeta. Zatvaraju se aerodromi, nema ništa da leti, ptice su se prizemljile. Kako vratiti 30.000 ljudi kući – prisjeća se Anes trenutka kada su mnogi počeli sumnjati da neće sve biti ok.
Brodovi su u tom trenutku okarakterisani kao izvori zaraze.
– Mi nismo prispjeli nigdje. Dozvolili su nam da pristanemo samo jednom, da uzmemo hranu i napunimo gorivo. Nijedna država ne želi da vidi brod blizu svoje obale, jer smo mi izvori zaraze. A, ustvari, mi smo sigurni – priča Anes.
U tom trenutku posada se osjećala izdanom, bili su i uvrijeđeni i emotivno povrijeđeni. Razlog je prost:
– Kruzeri su uvijek prvi pritjecali u pomoć otocima koji su bili zahvaćeni prirodnim katastrofama, a kada je njima trebala pomoć, svi su okrenuli leđa – s blagom dozom ljutnje govori Anes.
Celebrity EDGE je tokom erupcije vulkana na Islandu prevozio ljude u njihove domovine, jer avioni nisu mogli letjeti.
O tome kako na kopnu izgleda pandemija Covid-19, posada saznaje iz američkih mainstream medija. Televizija prikazuje kamione pune leševa, može se vidjeti kako ljudi padaju na ulicama, pune bolnice, ljude koji se bore za zrak na respiratorima… Polako se formira mišljenje da su oni na brodu sigurni, a ljudi vani nisu. Nemaju zarazu, zatvoreni su u balonu na oceanu.
Od 10. marta do kraja aprila kopno nisu vidjeli. Konačno su Brazil i Engleska dozvolili povratak svojim građanima. Brod se vraća u Miami. Luka je prazna. Na doku su samo neki ljudi odjeveni u skafandere kakvi se viđaju u sci-fi filmovima.
– Došli smo u Miami. Napravljen je spisak ljudi koji mogu ići kući. Radio sam na organizaciji ispraćaja. Pratili smo ih vani. Otvaraju se vrata i u luci vidimo ljude koji su odjeveni kao vanzemaljci. Ljudi se prepadaju i ne žele vani. Mole da ostanu na brodu. Neki su dobivali panične napade – prisjeća se Anes.
Svi koji su željeli ostati na brodu ostali su. Ali, moguće da je to bio pogrešan izbor.
Snajperist koji gađa virusima
Kompanija u tom trenutku saopštava posadi da je CDC (Centar za kontrolu i prevenciju bolesti, američka državna zdravstvena organizacija) izdao dekret da svi radnici na brodovima moraju proći kroz četrnaestodnevni karantin. Bez obzira na to što na brodu nema slučajeva zaraze. Zatvaraju ih u kabine. Četrnaest dana nisu vidjeli kako izgleda čovjek.
– Prvih pet dana bilo je ok, liježeš kad hoćeš, budiš se kad hoćeš i boli te briga za sve. Šesti dan je već postalo dosadno. Igraš Play Station, prekuc’o si već četiri igrice. Filmovi, imamo videoteku od 20 do 50 filmova. Pregledao sam i tih 50 filmova. Onda doslovno nemaš šta da radiš. Dopisuješ se, skrolaš na društvenim mrežama, čitaš statuse, truješ sebi mozak. Od osmog od četrnaestog dana trovao sam sebi mozak. Zatvoren si u 15 metara kvadratnih, imaš WC i to je to – priča Anes.
Četrnaesta noć konačno je istekla. Osvanulo je petnaesto jutro. Možete napustiti kabinu. Ali svijet izvan kabine promijenio se u 14 dana. CDC je poslao guideline.
– Brod više ne izgleda onako kako je izgledao. Imaš iscrtane linije, drži se odstojanje od dva metra, maske su obavezne, kafići ne rade, ne može više od dvoje sjediti za istim stolom, nema hodanja po brodu, nema partyja… Ljudi koji su potpuno zdravi otišli u karantin izlaze iz karantina, nemaš slučajeva na brodu, i nameću im se mjere – prisjeća se Anes.
Sjeća se i da tih dana nije bio siguran da li će ikada više vidjeti porodicu. Pandemija mu je izgledala kao snajperist koji vreba trenutak u kojem ćeš napustiti zaklon.
Prije odlaska u karantin, ljudi na brodu zajedno su provodili dane i noći, sjedili u baru, igrali šah, plesali… Sada su morali biti na dva metra jedni od drugih. Svako ko se ne pridržava propisane distance dobija opomenu jer krši zakon.
– A niko ne želi da dobije opomenu, jer svi razmišljamo da će se sve brzo završiti i da ćemo početi raditi. Ne želiš izgubiti posao zbog dva metra distance. Tu počinje dril na mozak – kaže Anes.
Ukleti kruzer
Kraj je aprila i na nebu su samo ptice. Avioni stoje čvrsto na zemlji. Na oceanu se formirala mikroekonomija. Na nekom brodu nestalo je pitke vode, na nekom nema brašna. Namirnice se razmjenjuju čamcima za spašavanje. Na horizontu plovi brod Zaandam. Okarakterisan je kao opšta opasnost. Preko mjesec i po nigdje nije pristao. Imaju zaražene.
– Na dan kad smo pristali, taj brod je pristao pored nas, pustili su još tri broda. Vidiš kako iznose tijela mrtvih, posadu koja je zatvorena u kabinama, izašli su na balkone i onda četiri broda oko Zaandama odaju počast svojim trubama. Trubi se preko pet minuta. I aplauz. To je trenutak koji ne mogu dočarati – govori Anes.
U svijetu novog normalnog brodovi mogu pristajati, ali posada ne može izaći na kopno. Brodovi se u lukama zadržavaju tek koliko je potrebno da se obnove zalihe namirnica i natanka gorivo. Nakon toga se vraćaju na pučinu.
– Počinjemo se pitati šta dalje. Vidimo da tome nema kraja. Ljudska psiha djeluje tako čudno. Vidiš ljude koji se mijenjaju, mijenjaju svoju percepciju, postoje ljudi koji pričaju o samoubistvu, postoje ljudi koji planiraju otmicu broda, postoje ljudi koje boli briga što je sve tako i uživaju, postoje ljudi koji žele kući, a ne mogu. Doslovno, danas vidiš čovjeka, sutra je nenormalan i priča neke nebuloze i zatvaraju ga u karantin, ne zbog toga što je bolestan, već zbog toga što se boje da će izvršit samoubistvo – opisuje Anes „novu posadu“.
Samoubistava je bilo. Neko skoči s palube. Nekog pronađu u kabini. Obješenog. Jedna grupa priprema otmicu broda. Plan je preuzeti kormilo i pristati na Kubu. Mediji javljaju da je Kuba otvorena. Do otmice, ipak, nije došlo. Već je bio maj i odlučeno je da, ako ne možemo letjeti kući, može se otploviti. Ljude počinju grupisati prema geografskim regijama. Migracije s broda na brod vrše se čamcima za spašavanje. Tako se na jednom brodu našlo 3.000 Balkanaca: građani Srbije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Bugarske i Rumunije. Plan je da brod pristane u Veliku Britaniju, gdje će posada preći na drugi brod, koji će ih odvesti do Hrvatske.
– Došli smo na Cococape, ostrvo u Bahamskom arhipelagu koje je u vlasništvu kompanije Royal Caribeean, jedino mjesto na svijetu na kojem možemo izaći vani da pređemo sa broda na brod. Šalju nas sa jednog broda na drugi i plan je da taj brod plovi za Southampton. Tamo će vidjeti šta će s nama – kaže Anes.
Pobuna u Karipskom moru
Na brodu su bili pet-šest dana. Brod plovi prema Southamptonu. Bar posada misli da plovi.
– Tu su se kršili svi protokoli. Balkanci su se sastali na jednom mjestu, ne postoji više socijalna distanca, ne postoje maske, puši se gdje se stigne, pije se alkohol u nenormalnim količinama…
Kapetan (Poljak) odlučuje da zabrani piće. To je prvi korak u pokušaju da vrati protokol i uspostavi epidemiološke mjere. Međutim, dolazi obavještenje da brod neće ići u Southampton. Okreće se i vraća u Miami. Posada prelazi na treći brod, koji je zaplovio prema Bahamima. Bahami su u tom trenutku bili jedina država koja je htjela primiti putnike. Ali, počinje pobuna.
– Ljudi više ne vjeruju. To traje dva mjeseca. Imate obećanje da idete kući, ali se kući ne može. Gubi se povjerenje prema rukovodstvu. Moja kompanija nije kriva što se to dešava, jednostavno, okolnosti se mijenjaju. Taj brod se zvao Freedom of the Seas. U medijima su tada izlazili naslovi „Horor na brodu“, „Ljude izgladnjuju“, izlaze informacije da nemamo osnovna prava, što je laž. Na brodu imaš tri obroka, za svaki možeš birat četiri vrste mesa. To nemaš kući. Voda je besplatna. Kompanija nije imala moć u svojim rukama, da kažu “sad ćemo iznajmiti avion i šaljemo vas kući”, jer nijedna država neće da nas primi na svoje tlo – priča Anes.
Ljudi su se okupili na glavnoj palubi. Nose transparente: KOLIKO JOŠ SAMOUBISTAVA TREBA DA SE DESI?, KOLIKO JOŠ LAŽI?, HOĆEMO KUĆAMA! Pjevaju. Kontrola se polako gubi. Protest se pretvara u bezakonje. U tom trenutku na glavnu palubu izlazi kapetan u pratnji tri oficira. Masa ih okružuje.
– Mislio sam da će doći do fizičkog sukoba, ali nije. Kapetan je na brodu i zakonodavac i egzekutor. Uspijeva smiriti masu obećanjem da stvarno idemo kućama. Kompanija nam u tom trenutku obećava da će svaki čovjek doći na svoj kućni prag – sjeća se Anes.
Plan: brod pristaje na Bahame, odakle će građani iz država jugoistočne Evrope avionom letjeti u Podgoricu. Tamo će ih čekati autobusi, koji će ih odvesti kući.
Apatrid na brodu
– Prešli smo na treći brod, zaplovili prema Bahamima. Plovidba do Bahama traje tri-četiri dana u normalnim okolnostima. Međutim, mi smo plovili petnaest ili dvadeset dana, jer je brod trebao dobiti dozvolu da može pristati, trebala je i potvrda da na brodu nema zaraženih…
Već se razvila sumnja u „bližnjeg svoga“, svaki čovjek je potencijalni ubica, onaj pored tebe je biološka bomba. Ljudi koji su do prije mjesec i po bili nerazdvojni sada jedni druge gledaju kao izvore opasnosti.
Konačno su pristali na Bahame. Odatle će preći na Barbados, gdje ih čeka avion kojim će letjeti za Podgoricu. Međutim, aerodrom u Podgorici javlja da ne može primiti Boeing 747. Dolazi manji avion. Izlazi spisak onih koji lete. Na spisku su Albanci, Makedonci, Srbi, Crnogorci i Hrvati. Građana Bosne i Hercegovine nema.
– Otac mi tada javlja da je u BiH naređeno zatvaranje granica. Kada su članovi porodica pitali kako će se ljudi vratiti, dobivali su odgovor: „Što su išli?“. Iz BiH nas je bilo 46 na tom brodu. Nakon toga imaš osjećaj da nisi poželjan u vlastitoj državi. Postoji karantin koji je bio u studentskim domovima, za koji znaš preko medija. Ljudi koji su sretni da se vrate iz neke države idu u taj karantin. U tom trenutku osjećao sam se kao apatrid, čovjek bez države. Srbija, Crna Gora, Hrvatska se bore da vrate svoje državljane, naša država u tom trenutku kaže da su nam granice zatvorene – govori Anes.
Bosna i Hercegovina im ništa nije garantovala, ali im kompanija Royal Caribbean daje obećanje da će letjeti za London, a odatle će biti prebačeni u svoju državu.
Još sedam dana na brodu. Sada su s Rusima, Ukrajincima i Englezima, koji također lete za London. Imaju i potvrdu da će 46 građana Bosne i Hercegovine iz Londona imati čarter let za Sarajevo. Konačno je došao dan kada trebaju poletjeti. Vraćaju se na Barbados. Avion dolazi sa tri sata zakašnjenja. Prilikom ukrcavanja izbija tuča. Dolazi policija. Hapsi. Polijetanje kasni četiri sata. Kada su ljudi konačno ušli u avion, dočekao ih je pakao. To jest, bilo je vruće kao u paklu. Kapetan javlja da je došlo do kvara na rashladnom uređaju. Ukoliko polete, u sedmom krugu na nebu bit će -58°C. Pokušat će popraviti avion, ali ga prethodno svi moraju napustiti.
– Počinje panika. Neki ne žele letjeti tim avionom i vraćaju se na brod. U tom trenutku sam prijateljici koja ostaje na Barbadosu rekao: „Ja idem kući, taman kad bi mi pilot dao pismenu potvrdu sa pečatom da ćemo se srušiti“. Sjedam na avion i letimo za London.
Međutim, zbog kašnjenja aviona s Barbadosa, čarter let London – Sarajevo je otkazan. Maj je 2020. Aerodrom Heathrow, košnica od stakla i metala, jedan od najfrekventnijih aerodroma na svijetu, potpuno je prazan. Granice Engleske u tom trenutku skoro je nemoguće preći. Pogotovo za građane BiH kojima je i inače za ulazak u Englesku potrebna viza. Rusi, Ukrajinci i Englezi prolaze, ali Bosanci i Hercegovci moraju natrag u međucarinsku zonu. Ipak, nakon što je Royal Caribbean poslao garanciju da će sve i jedan čovjek koji uđe u Englesku sutra izaći, od Velike Britanije dobivaju dozvolu da uđu na 24 sata.
– U hotelu nas upozoravaju da ne smijemo izlaziti vani zbog pandemije. Naravno, to niko nije poštovao. Izašli smo i vidjeli pust, sablasno prazan London. Vraćamo se u hotel, potvrđeno nam je da je naš let 30. maja u 10 sati prijepodne. Počeli smo slaviti, nagovještavajući da bi ga to slavlje moglo koštati – kaže Anes.
Kada je otvorio oči, sat je pokazivao 9 i 15. U lobiju je trebao biti u 7. Zašto ga niko nije probudio?
– To je stanje sudnjeg dana, niko nikog ne zna. Svako gleda samo sebe. Sišao sam na recepciju. Pitam zašto me niko nije budio, sliježu ramenima. Zovem taksi. To je jedini avion koji me može dovesti kući, a imam dozvolu za boravak na samo 24 sata.
U taksiju kuje alternativni plan:
– Razmišljam da se nekako prebacim do Francuske, pa ću rentati auto, novac mi nije problem.
Na svu sreću, taksi na Heathrow stiže u 9 i 30. Taksista mu govori: „Imaš sreću što je pandemija. Ovaj put od 15 minuta inače traje tri sata“.
– Prvi put da sam bio zahvalan Covidu. Bio sam jedini koji prolazi protokol, stigao sam 5 do 10 na avion. Svježe naspavan, stigao sam do Bosne – završava svoju priču Anes.
Dva dana prije slijetanja aviona iz Londona ukinut je karantin na Bjelavama. Sretna okolnost kojom je upotpunjen happy end. Na aerodromu ignorišu avion. Na pisti je označen put kojim će proći putnici, carinici im ne stavljaju pečate. Kao da niko nije ušao u zemlju. Ali Anesu to nije bilo mnogo važno.
(Naratorium)
