June 2021

Tajni miris ruskog novca: U „Optimu“ upumpali 1,77 milijardi maraka

Vlasnici „Optima grupe“ Banjaluka, investitori iz Rusije, za nepune tri godine upumpali su u to preduzeće 1,77 milijardi maraka kroz njegovu dokapitalizaciju. Iako je riječ o najvećoj stranoj investiciji u Republici Srpskoj od njenog postojanja i prilici koju vlast, ali i investitori, ne bi propustili da iskoriste za promociju, sve se odvija pod velom tajne i daleko od očiju javnosti. Ono što je čudno, a usput i zabrinjavajuće, je da nadležne institucije nisu previše upućene u te transfere niti su im poznate namjere zbog kojih Rusi sve to rade.

Podaci iz sudskih registara, u posjedu portala CAPITAL, pokazuju kako je do decembra 2018. godine uplaćeni osnivački kapital „Optima grupe“ iznosio svega 50.000 maraka.

Međutim, tada dolazi do drastičnih promjena u osnivačkom kapitalu, koje prema svemu sudeći traju i danas.

Naime, od 21. decembra 2018. godine do 27. aprila ove godine izvršeno je šest dokapitalizacija u novcu nakon kojih se, od prvobitno uplaćenih 50.000 maraka, došlo do sume od nevjerovatnih 1.777.618.089 KM.

Samo u ovoj godini, u četiri tranše, uplaćeno je preko 900 miliona maraka.

Poređenja radi, a sve u cilju kako bi se stvorila makar približna slika o vrijednosti ulaganja, podsjećamo kako je Republika Srpska svoj „Telekom Srpske“ prodala za 1,26 milijardi maraka, što je već dugo jedna od najvećih stranih investicija.

Federacija BiH je krenula u izgradnju bloka 7 Termoelektrane u Tuzli. Riječ je o najvećem posljeratnom projektu u tom dijelu BiH, a čija je vrijednost 750 miliona evra, što je opet daleko ispod ulaganja u „Optima grupi“.

Inače, prema važećoj zakonskoj regulativi i pravilima, dokapitalizacija se vrši tako što se preko Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge (APIF) Republike Srpske podnosi prijava za upis promjene, odnosno povećanja kapitala.

Tom prilikom se podnosi Odluka o izmjeni odluke o osnivanju koja je notarski dorađena, uz potvrdu banke da je na ime povećanja kapitala uplaćen novac.

Preciznije, Rusi su prilikom svake dokapitalizacije morali priložiti uplatnicu kao dokaz da su uplatili pare, inače ne bi mogli registrovati promjene u osnivačkom kapitalu.

„Optima grupa“ je osnovana u februaru 2008. godine, a osnivač je ruska kompanija “NjeftegazInKor” sa 100 odsto učešća u osnovnom kapitalu preduzeća. Većinski vlasnik “NjeftegazInKora” je „Zarubežnjeft“, rusko državno preduzeće sa sjedištem u Moskvi. “Optima grupa” posluje u sklopu „Nestro“ grupacije zajedno sa „Rafinerijom nafte Brod“, „Rafinerijom ulja Modriča“ i benzinskim pumpama „Nestro petrol“. „Optima grupa“ se bavi veleprodajom naftnih derivata proizvedenih u brodskoj rafineriji i ulja i maziva proizvedenih u Modriči, dok maloprodaju realizuju preko „Nestro petrola“.

Niko ne zna šta se dešava

I pored toga što se radi o ogromnoj količini novca uloženog u jedno preduzeće, malo ko u Srpskoj ima predstavu šta je krajnji cilj investitora.

Dok u Vladi RS i „Optima grupi“ ignorišu naše upite, odgovori prikupljeni u institucijama pokazuju kako ni drugi nisu previše upoznati. Jedna od tih institucija je i Republički devizni inspektorat.

Napominjemo da je u opisu njihovog posla da obavljaju nadzor deviznog i spoljnotrgovinskog poslovanja, sarađuju sa nadležnim tužilaštvima u slučaju sumnje na krivična djela i drugim nadležnim organima, vode prekršajne postupke i slično.

U ovom slučaju im je mnogo toga, očigledno, promaklo.

Poštovani, Republički devizni inspektorat nije upoznat sa navodnim transferima“, kratko glasi njihov odgovor.

Skoro identičan odgovor dobijamo i iz Agencije za unapređenje stranih investicija (FIPA) BiH, a koja navodno raspolaže sa podacima o investicijama koje se slijevaju u zemlju.

Uvijek smo raspoloženi izaći u susret i pružiti sve odgovore na pitanja, ali što se tiče navedenog investitora i dokapitalizacije nemamo nikakve informacije. Srdačan pozdrav“, rekli su nam oni.

Na koja god vrata smo pokucali, a bilo ih je mnogo, konkretnog odgovora nije bilo.

„Prema podacima sa kojima raspolaže Privredna komora Republike Srpske, a koji se zasnivaju na zvaničnim podacima APIF-a, promjene koje navodite nisu vidljive. S obzirom da nemamo takve podatke ne možemo ni komentarisati o čemu se radi“, kazali su privrednici okupljeni u komorski sistem, a u koji bi trebala biti uključena i „Optima“.

Profesor na Ekonomskom fakultetu na Palama Marko Đogo kaže kako je “Optima grupa“ sistemski bitno preduzeće za privredu Republike Srpske te da je dokapitalizacija od 1,7 milijardi KM dobra vijest za privredu, ali da ju treba posmatrati u kontekstu poslovnog modela.

Tu postoji određena tajnovitost koju bi uprava ove značajne kompanije trebala otkloniti upoznavanjem javnosti Srpske sa svojim rezultatima i planovima“, smatra on.

Povećan devizni platni promet u Srpskoj

Zanimljivo je da su inspektori Republičkog deviznog inspektorata posljednju kontrolu “Optima grupe” izvršili 2017. godine, prije nego što se krenulo sa dokapitalizacijama, a kako nam je potvrđeno, tada nije bilo nepravilnosti.  Pažnja inspektora je bila usmjerena na sestrinski “Nestro petrol”, koji je u deset godina kontrolisan pet puta. Kontrolama iz 2011. i 2015.godine  su utvrđene  određene nepravilnosti  koje su sankcionisane i gdje su naplaćene kazne u iznosu 17.750 KM a odnosile su se na date avanse i iznošenje novca izvan BiH bez odobrenja resornog ministarstva. 

Preko koje banke su se odvijali transferi nismo uspjeli da saznamo jer podaci o poslovanju banaka i njihovih klijenata predstavljaju poslovnu tajnu definisanu Zakonom o Agenciji za bankarstvo Republike Srpske. Banke su obavezne svaki veći priliv, iznad 30 hiljada KM, prijaviti nadležnim institucijama.

Ipak, u odgovoru Agencije, a koji je upravo zbog tajnosti ostao nepotpun, se može naslutiti da su pojedini veliki transferi iz inostranstva registrovani.

U martu i aprilu tekuće godine zabilježeno je povećanje deviznog platnog prometa banaka Republike Srpske a što je najvećim dijelom posljedica značajnijeg povećanja deviznog platnog prometa ostvarenog kod jedne banke u poslovanju sa jednim klijentom“, kazali su u Agenciji ne otkrivajući više detalja.

Inače, u prvom kvartalu 2021. godine, prema dostavljenim izvještajima, devizni platni promet (bezgotovinski) ostvaren u bankama sa sjedištem u Republici Srpskoj iznosio je ukupno 2,7 milijardi KM.

Od toga se 1,4 milijarde KM odnosilo na priliv sredstava (loro doznake), odnosno plaćanja iz inostranstva, dok se iznos od 1,3 milijarde KM odnosio na odliv sredstava (nostro doznake), odnosno plaćanja prema inostranstvu.

U Agenciji za bankarstvo Republike Srpske pojašnjavaju kako se nadzor nad radom banaka u oblasti unutrašnjeg i deviznog platnog prometa kontroliše u kontinuitetu, posredno i neposredno.

Prema njihovim riječima, u fokusu su im gotovinske povezane transakcije preko 30 hiljada KM, kao i ostale sumnjive transakcije koje se prijave.

Tvrde kako su banke u skladu sa zakonom bile u obavezi da izvrše višemilionske transakcije o kojima pišemo i da o tome obavijeste nadležne.

Sebe su u ovom slučaju proglasili nenadležnim.

U nadležnosti Agencije nije da provjerava finansijske transakcije već da kontinuirano vrši nadzor nad radom banaka i drugih finansijskih organizacija kojima je izdala dozvolu za rad, u saradnji sa drugim nadležnim institucijama“, kazali su u ovoj Agenciji.

Inače, Zakonom o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti u BiH bankama je propisana obaveza da prate poslovne aktivnosti klijenata, uključujući i porijeklo novca koji se koristi u transakcijama.

Ukoliko posumnjaju da se radi o sumnjivim transakcijama kojima se krši zakon dužni su da o tome obavijeste Finansijsko-obavještajno odjeljenje Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA).

Međutim, da li je SIPA „zapratila“ transakcije „Optima grupe“ nismo uspjeli otkriti.

Objašnjenje je da je portparol Agencije dan prije našeg upita (kojeg smo poslali još 8. juna) otišao na godišnji odmor, a da u ovoj instituciji od 760 zaposlenih nema nikog bi mogao da ga zamijeni.

Nakon 20 dana čekanja, ipak su se udostojili da odgovore, ali samo toliko da poruče kako nam bilo kakve podatke ne smiju davati.

Poslovni preporod

Treba napomenuti i to da je „Optima grupa“ u prošloj godini doživjela poslovni preporod.

Nakon deset „sušnih“ godina gdje su u svakoj poslovali negativno  i zbirno napravili minus od 1,5 milijardi maraka, u prošloj godini su prijavili prihode od 692 miliona KM i dobit od 65,3 miliona maraka.

U plusu je i sestrinska „Rafinerija nafte Brod“ koja je u prošloj godini prijavila dobit od 71,7 miliona KM, iako dvije godine nije preradila niti jednu litru nafte.

Koliko je teško upratiti šta se u ovim povezanim preduzećima dešava najbolje govori to da su i sami revizori zbunjeni.

Revizorska kuća „Deloitte“ se uzdržala od davanja mišljenja na finansijski izvještaj „Rafinerije“ za 2020. godinu jer nisu mogli da pribave dovoljno dokaza na osnovu kojih bi mogli da  formiraju mišljenje.

CAPITAL će narednih dana analizirati finansijske izvještaje “Optima grupe” koji pokazuju da je i pored prikazane dokapitalizacije ova kompanija u izuzetno lošoj situaciji, a njen finansijski status je dobio najnižu ocjenu.

CAPITAL: Dejan Tovilović

Kako izabrati, kad izbora nemate: Bezidejna ljevica i desnija desnica

Ko su ljevičari u BiH? Imaju li zajedničku ideju ili samo interes? Šta se krije iza nove BNS, koja stavlja vjeru ispred naroda i države? Šta se dešava sa SDP-om i Našom strankom

Piše: Senka KURT

Agencije su jučer objavile – društvena i politička scena bogatija je za još jednu političku opciju i tako najavile zvanični početak djelovanja Bosanske Narodne Stranke, koja nastupa uz slogan – Vjera, narod, država.

Osnivač i predsjednik BNS – Vjera, narod, država je teolog, predavač, pisac, autor, profesor Sanin Musa.

Prethodno je vodio istoimeni pokret, a na Facebooku ponudio je svoju biografiju i preporučio medijima da je koriste kad trebaju pisati o njemu. Pa kaže… Musa je ratovao, bio ranjavan, izgubio u ratu oba roditelja u jednom danu, doživljavao i druge tragedije u bližoj familiji… Bio zatvaran i gladovao na Allahovom putu! U stotinama džamija, mesdžida i islamskih udruženja držao predavanja i hutbe, obišao čitavu Evropu na Allahovom putu…, napisao i recenzirao više od 35 knjiga islamskog sadržaja, predavao na islamskom fakultetu u Novom Pazaru, bio imam u više džemata (Novi Pazar, Beč, Subotica…), te glavni imam Rijaseta Islamske zajednice Srbije…

Jedinstvena i unikatna biografija

Iz detaljne biografije izdvajamo i da je predsjednik sektora za islamsku edukaciju pri Udruženja Mladi Muslimani, jedan od prvih daija (predavača) na prostorima Balkana. Njegovim djelovanjem, navedeno je dalje, hiljade ljudi širom svijeta, raznih nacionalnosti, preobratilo se na islam.  Bio je prvi imam i hatib džamije u naselju Salakovac, u Novom Pazaru, prvi hatib bošnjačkog džemata u švajcarskom gradu Vezikon, prvi imam i hatib, te pokretač džemata Ebu Bekr es Siddik, u Beču…pokretač i idejni utemeljitelj javnih islamskih tribina u Beču, Podgorici, Vogošći, Novom Pazaru, Bijelom Polju, Bužimu, Baru, te u studentskim domovima u Sarajevu.

Ovo je jedinstvena i unikatna biografija u bošnjačkoj populaciji – napisao je Musa u zaključku vlastite biografije.

Kad govorimo o stranci koju je osnovao, kratko je saopćeno:

Ovo je prva stranka čiji se program temelji na islamskim principima, uz naglasak na tome da je takav temelj kompatibilan sa idejom demokratije, računajući manjue razlike u tumačenju i primjeni, što je inače relativno nepoznato u domaćoj javnosti.

U domaćoj javnosti, koja se na političkoj sceni u zadnjih tridesetak godina nagledala svega i svakoga sasvim je napoznata stranka koja vjeru stavlja prije naroda i države.

Filozof i politički analitičar Esad Bajtal to naziva  – atavizmom.

U modernom svijetu to se davno izašlo iz tog koncepta vjere i države na nekom zajedničkom fonu. Sad građani trebaju da pokažu jesu li građani ili su samo etno ili klero podanici. Ako građani daju takvom atavizmu šansu da ih vodi, da bude dio vlasti, onda više nemamo o čemu razgovarati. Onda je demokratija do kraja umrla. Onda mi možemo mirne duše spustiti ruke niz sebe, mi angažovani, oni koji žele nešto promijeniti i reći: Izvolite gospodo, narode, izabrali ste. Ja razumijem da neko ima ideju te vrste, da taj atavizam hoće da uvuče u društvo, to je njegovo pravo, ali imati pravo i biti i u pravu su dvije različite stvari – kazao je Bajtal za Interview.ba.

A povod našem razgovoru nije samo osnivanje BNS-a već i činjenica da na političkoj sceni političke partije neprekidno rastu, s predizbornom kampanjom ili bez nje. Podsjećanja radi na općinskim izborima prošle godine mogli smo birati između 129 stranaka, 333 neovisna kandidata, 72 koalicije, 9 lista neovisnih kandidata. Ukupno 543 politička subjekta.

Neki doduše igraju „samo jedno ljeto“, neki se koprcaju između dva izborna ciklusa, a neki su među nama već decenijama.

Za svo to vrijeme ubijeđeni smo da imamo izbor između lijevih, desnih, onih u centru, no, posljednja će dešavanja u Našoj stranci, pa i u Socijaldemokratskoj partiji pokazati da lijevi više odavno nisu ono za šta se izdaju. Bajtal bi rekao – riječ je o desnoj ljevici.

Profesor Ivo Komšić, nekadašnji SDP-ovac, a kasnije i član nekih drugih partija, koje danas više ne postoje,  svojevremeno je napisao da je pojam ljevice u bh. postao potpuno proizvoljan.

Radi se uglavnom o samoetiketiranju koje sa smislom i djelatnošću ljevičarskih stranaka nema ništa zajedničko. Nije ni čudo, jer stranačke vrhove uglavnom čine ljudi koji su teorijski neizobraženi ili poluobrazovani. S obzirom na opće stanje svijesti u politici BiH, ova samoumišljenost postaje uvjerenje, bez argumenata. Tako je „ljevica“ postala prazna floskula, puka stranačka ideologizacija bez pokrića – naveo je prilično oštro Komšić.

Pa nas profesorski podučio da “ljevica nije samo ideologija s jasnim ciljevima, ona je i metoda”.

Ljevica je aktivizam, dinamički pristup društvenim i političkim problemima, aktivan pristup državi. Ljevica ne može biti defanzivna, bilo da je samo društveni pokret izvan vlasti, bilo da je pokret u sistemu vlasti, borba za određeni koncept vlasti. Ona je uvijek u ofanzivi, nikada u defanzivi. Defanzivna ljevica nije ljevica. To je samo umišljenost i prevara – dodao je.

U Bosni i Hercegovini podjele su, ističe on, vrlo jasne. S jedne strane nacionalizam, klerikalizam i liberalni nacionalni kapitalizam. A što je s druge strane? Gdje su stranke koje sebe smještaju u ljevicu, pita Komšić.

Smatra kako o sebi kao o ljevici govore stranke duboko ukopane u defanzivu. I primjećuje kako se ljevičarski program ne realizira na konferencijama za štampu, priopćenjima i izjavama stranačkih funkcionera, negiranjem drugih, nego proizvodnjom političkih događaja.

Ako to ne znaju kako se radi, neka nauče od desnice – preporučuje Komšić.

Konkretno, kada je o Socijaldemokratskoj partiji BiH riječ, on frazom naziva tvrdnje da se iz defanizive može mijenjati i kreirati ponašanje državnih vlasti.

Defanzivna ljevica ne postoji. Stranke bez ideologije, stranke sitnih interesa i jeftinog populizma to sebi mogu dozvoliti, ali ne može SDP. Na SDP se gleda kao na društvenu vrijednost, u njoj je još uvijek nataložena ljevičarska politička svijest, ona je važan dio kolektivnog pamćenja u BiH – naveo je Komšić.

SDP – stranka saopćenja

I Edin Zubčević je u svojoj posljednjoj kolumni “Koalicije ne možemo” na Nomad. ba SDP nazvao “strankom saopćenja” i pozvao lidera SDP-a Nermina Nikšića da slijedi svog koalicijskog kolegu, dojučerašnjeg predsjednika Naše stranke Predraga Kojovića.

Nermin Nikšić bi trebao iskoristiti ovu prigodu pa i sam podnijeti ostavku i tako dati stvarnu šansu SDP-u da se oslobodi bezidejnog vođstva u nigdje. Predugo Nikšić gazi političku močvaru koju mu je ostavio Lagumdžija i već je zagazio preduboko – napisao je Zubčević.

Problemi s osipanjem SDP-a, u pravu je Zubčević, traju već dugo. Čak i dok je strankom strogo vladao Zlatko Lagumdžija iz SDP-a su se izrodile Socijaldemokratska unija (SDU), koju je vodio Nijaz Duraković i Demokratska fronta, koju i danas vodi Željko Komšić.

No, kad se samo malo osvrnemo unatrag vidjet ćemo da SDU nije previše dala ljevici, a Komšićev DF radio je što je mogao manje na afirmaciji građanske političke opcije stavivši se pod skute SDA. Ili u prijevodu HDZ i SNSD, kad je državna razina u pitanju.

Ko je zaista ljevičar?

Nastali su potom u Tuzli i Socijaldemokrati Envera Bijedića, pa i još poneka strančica što je stremila preuzeti vodstvo ljevice. No, bez rezultata. Ne računamo li da je Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata nekada (davno, davno) bio međunarodna uzdanica i zapikani lider ljevice u Republici Srpskoj.

Na obično pitanje postoji li ljevica u Bosni i Hercegovini Esad Bajtal kaže – postoje ljevičari, pojedinci, pa možda čak i grupice koje imaju vrijednosnu orijentaciju onoga što se zove ljevičarstvo u političkom, socijalnom i javnom prostoru.

Da li ljevica postoji u svojoj organizovanoj formi, odnosno u svojoj solidno dobro i organizovanoj formi, drugo je pitanje. To je pitanje. Svojevremeno sam na njega odgovorio pričajući o desnoj ljevici – dodaje.

Interesi i idejne razlike

Kad kažem da ljevica od 90-tih do danas nije imala šansu u BiH, ne zato što nije imala podršku glasača, već i zbog unutarstranačkih razdora, sukoba, Bajtal komentira:

Ako se sukobljavate onda to činite iz nekog interesa. Nema razloga da se sukobljavaju na nivou ideje ako su zaista istinski orijentisani na onom tragu koji to ljevica podrazumijeva. Ako bi ideja bila ono što ih vodi onda su oni uporno, uporno morali istrajavati na poziciji opozicije i boriti se na toj poziciji, unaprijed odbijajući vlast i učešće u njoj.

A nije da su stranke ljevice bježale od vlasti, odnosno od onih s kojima ne dijele ni programe, ni ideologiju, s kojima su teško bili u stanju sjediti u istoj prostoriji. Vrijednosti su trebale biti osnova onoga na čemu ljevica istrajava, a ne komadićak vlasti.

Tamo gdje su interesi isti, tamo više idejne razlike postaju nevažne – kaže Bajtal.

No, činjenica je da bi bilo ko danas mogao nabrojati šta je to ideja, ideologija lijevih partija u BiH. Pitanje je kad su i zašto lijeve partije same sebe deideologizirale.

Pa, iz pragmatskih razloga, tako je najlakše. Vi bi morali imati stvarne intelektualne veličine koje razumiju smisao lijeve ideje, njenu snagu, njenu moć, principijelnost. Ljevica se ne pogađa. Ona u istoriji hoće svoje mjesto jer zastupa nešto što je apsolutno. Moraju biti apsolutni pravda, istina, jednakost, čovjek mora biti čovjek. I oko toga nema pogodbi. I sve ono što smo gledali i slušali od Francuske revolucije do danas – navodi Bajtal.

I đavolskim problemom naziva situaciju u kojoj su građani danas. S jedne strane mrtva, deideologizirana ljevica, s druge, stranke poput ove s početka teksta, što streme staviti vjeru prije naroda i države.

Kako izabrati, kad izbora nemate? Niti je lijevo lijevo, a desno je otišlo desnije. Kako birati između nepostojećeg lijevo i desnijeg? Rješenja su uvijek dio javnog, političkog, društvenog, ekonomskog konteksta. Ona se traže, ne padaju s neba. Sad slijedi praćenje onoga što se dešava i traženja rješenja. Da vidimo šta će se događati, šta će nam se nuditi. Imamo li išta da biramo – predlaže Bajtal.

Komadićak vlasti

Posebna je priča hoće li se ovom temom baviti ljevica. Hoće li se zamisliti nad činjenicom da se rasipaju, utapaju, polako nestaju ili je to samo dio plana u kojem je komadićak vlasti „s bilo kim“ bolji od svake opozicije.

Posebna je priča hoće li se ljevica, ko god ona bila i ko god se tako zvao u Bosni i Hercegovini konsolidirati do narednih izbora ili će nastaviti da se sukobljava, svađa, javno i tajno blati ili je to sve, što bi rekao Predrag Kojović „pokazatelj onoga što je u našoj glavi“.

Vakcina nema, a kad će biti ne znamo

Ne računamo li cjepiva koja su došla posredstvom COVAX mehanizma, vlasti BiH nisu kupile niti jednu, jedinu vakcinu za svoje građane

Piše: Senka KURT

Previsoka je i tragična cijena koju su građani Bosne i  Hercegovine platili zbog političkih igara, nerada, neznanja, bahaćenja i kriminala u proteklih godinu i pol.

Od marta prošle godine do danas Bosna i Hercegovina u vrhu je liste zemalja u regionu po broju preminulih u odnosu na broj stanovnika.

Samo u Sarajevu u martu ove godine umrlo je više od 600 osoba. Prema worldometers.info, Hrvatska se u tom periodu nalazila na 21. mjestu po smrtnosti na milion stanovnika, dok je Srbija na 61. poziciji.  S više od 6.500 preminulih, naša je zemlja tada bila u top 10  u svijetu po broju smrtnosti od posljedica korona virusa na milion stanovnika.

Čekanje, čekanje, pa opet čekanje

Dok se svijet grčevito borio da nabavi vakcine, propagirao akcije, tražio načine da stigne do spasonosnog lijeka, u Bosnu i Hercegovinu stizale su uglavnom donacije, ponekad od 5.000 vakcina, koje je među prvima baš osobno u Sarajevo donio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ili od 50.000 iz Malezije, Slovenije, prijateljskih zemalja. BiH upravo očekuje najveću donaciju od čak 500.000 doza Pfizera, koju je obećala Vlada Sjedinjenih Država.

Prve vakcine koje su osigurale  bh. vlasti, dopremljene su krajem marta ove godine. Riječ je o 23.400 doza vakcina BioNTech/Pfizter koje su u našu zemlju stigle putem globalnoga mehanizma COVAX. To je bila i najveća isporuka.

BiH je inače uplatila 13 miliona dolara za 1,2 miliona doza vakcina.

Do danas, ne računamo li vakcine COVAX-a BiH nije kupila niti jednu dozu spasonosne vakcine, a ni oko ovih se nije previše pomučila jer je trebalo samo javiti se COVAX-u.

Zašto je to tako pitaju se građani Bosne i Hercegovine. Oni koji nisu dobili niti jednu dozu, ali i oni koji su ovih dana trebali na revakcinaciju. U Sarajevu su čekali, ali vakcina nema. Pa se opet čeka.

Koliko nas je uopće vakcinisanih možda samo zna Azira s kašikama, jer Bosna i Hercegovina nema centralnu evidenciju vakcinisanih, pa je taj podatak nepoznanica. Pa kad bi sistemom “baba, baba” krenuli od kantona do entiteta, preko Distrikta do državnog nivoa podaci svakako ne bi bili kredibilni.

Jedan podatak je o onima vakcinisanim u BiH, drugi o onima koji su po vakcinu otišli u Srbiju ili su to učinili u nekoj od zemalja EU ili čak svijeta. Pričao mi je režiser Haris Pašović, koji se vakcinisao u Moskvi (Sputnik V, dakako), da to nije bilo nikakav poseban niti problem niti procedura.

U čuvenoj moskovskoj operi “Helikon” gdje su Rahmanjinov i Rimski-Korsakov premjerno izvodili svoja djela, u sali ispod salona gdje je izložen kostim Marie Callas, primio sam vakcinu Sputnik V – pohvalio se Pašović.

Mi se nismo imali čim pohvaliti. Svi su i svako zakazali u BiH kad je vakcinacija u pitanju. Potrošili smo kilometre papira objašnjavajući šta sve nije valjalo u zdravstvenom sistemu prije svega u Federaciji, a posebno u Kantonu Sarajevo, tokom pandemije. No, valja ponoviti odgovorni se nisu snašli kad su nam najviše trebali. Ni kad je u pitanju nabavka respiratora, ni kod direktnih nabavki vakcina.

Sve je uglavnom ostalo na pustim obećanjima, koje premijer Federacije BiH Fadil Novalić voli rasipati i davati otprilike čim se probudi.

Politička analitičarka Ivana Marić podsjetila je nedavno na sva lažna obećanja i pitala zašto ne vjerujemo Novaliću kad kaže da će vakcine stići sljedeće sedmice.

Iz njegovih izjava od početka godine se jasno vidi da čovjek samo govori istinu i ništa osim istine – navela je ironično Marić.

Kad Novalić neće da glumi državu

Pa ćemo kratko o svim obećanjima, najprije o onom od 21. januara gdje se Novaliću pridružio i predsjednik RS Radovan Višković u opredjeljenju za nabavku vakcina. Zatim je u martu Novalić kazao da je ugovor o nabavci eto, negdje za dan dva, pa da će stići vakcine do sredine marta, pa da će dvije firme nabaviti Sputnik V…

Raspoloženje je palo baš negdje pred kraj marta kad je Novalić kazao da “smo htjeli glumiti državu mi bi nabavili vakcine u decembru”.

Pošto nikome nije bilo do glume, jer je ova izjava došla u momentu kad su obarani rekordi smrtnosti od korone, javnost je bila zgrožena. No, to nije smetalo Novaliću. Krajem marta objavio je da postoji dogovor da Vlada FBiH i kantoni “zamole” 500.000 doza vakcina. Koga i gdje nismo saznali.

Pa smo onda čuli da se nabavljaju vakcine od Kineza, da se traže “kroz tri kanala”. Trešnja na kolaču bila je izjava da “BiH ima veliki broj vakcina, ali imamo krivi pristup”, te ona još čuvenija Fadilova da “nismo potrčali za vakcinama da ne budemo pokusni kunići kao Srbija i Izrael”.

Sve ostalo je ušlo u legendu. Kako god bilo, vakcina nema. U globalnoj igri s nabavkom vakcina nas nema. Političari tvrde da je COVAX najprije dijelio cjepiva bogatima, te su se između sebe prepirali čija je zapravo odgovornost da nabavi vakcine.

Stranka demokratske akcije (SDA) čiji je premijer Novalić, direktno je za nedostatak vakcina optužila partnerske SNSD i HDZ.

Predsjedavajući VM BiH (Zoran Tegeltija) je iz SNSD-a, a ministrica civilnih poslova BiH (Ankica Gudeljević) je iz HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) BiH. Na nivou FBiH ministar zdravstva (Vjekoslav Bevanda) je iz HDZ-a, kao i direktor federalnog Zavoda za javno zdravstvo (Davor Pehar) – kazao je svojevremeno visoki dužnosnik SDA Halid Genjac. Inače,još jedan od doktora u politici.

Drugi je doktor, umirovljeni infektolog Bakir Nakaš upravo zbog nedostatka vakcina Tužiteljstvu BiH predao kaznenu prijavu protiv gore pobrojanih dužnosnika. Dr. Nakaš predvodi nemalu grupu onih kojima je oduzeto pravo na život, zdravlje, liječenje.

Najodgovorniji su zloupotrijebili položaj i propustili priliku da pored COVAX mehanizma osiguraju dodatne količine cjepiva putem direktne nabavke – objasnio je dr. Nakaš.

Kad su građani u BiH vidjeli da nema koristi ni od obećanja, niti od čekanja logično su se prvo okrenuli susjedima. Srbija je zvanično od 3. juna, a nezvanično još u martu omogućila građanima BiH da se besplatno vakcinišu gdje žele, te dobiju certifikat kao i građani Srbije.

 

Vikend vakcina na granici sa Srbijom

Tako je masovni odlazak u Srbiju po vakcinu, unatoč snažnom negodovanju Stranke demokratske akcije, postao svakodnevnica.

Šemsudin Mehmedović  –  ko koga vara?!

Zastupnik SDA u Parlamentu BiH Šemsudin Mehmedović kazao je tim povodom da “Srbija vakcinacijom vara građane BiH”.

Građanin BiH, ako ode u Beograd ne može proći ispod 200 – 300 KM troškova, koje ostavi u Republici Srbiji i naravno dobije vakcinu koja košta nekih dvadesetak KM. Ako pogledamo ekonomskim rezonom, oni zapravo vrše prevaru građana BiH – kazao je Mehmedović za BHRT.

Za ovu nesuvislu misao opravdao se u istom intervjuu objašnjavajući da za ovakvu situaciju nije kriva Srbija, već Vijeće ministara BiH, koje se prema njegovom mišljenju “stavilo u funkciju Republike Srbije”.

Dodao je da su bh. vlasti na početku radile dobar posao sa COVAX mehanizmom, ali su se u međuvremenu pojavili “bočni udari, prvenstveno neprijatelja BiH”.

A kad je riječ o tome kako Srbija “vara” građane BiH račun se lako svodi.

Kad smo primali prvu dozu u Loznici, suprug i ja smo ponijeli sendviče i vodu kupili u Zvorniku. Gorivo nas je izašlo najviše 80 KM. Točili smo u Sarajevu. Sad za vikend bili smo na revakcinaciji. Gorivo opet 80, ali smo se odlučili nešto pojesti u Loznici, najviše smo potrošili 40 KM. Ne žalim niti jednog feninga – priča mi jutros kolegica iz redakcije, koja se u subotu ponovo uputila ka Srbiji.

Inače, ovog vikenda na graničnim prijelazima prema Srbiji zabilježene su kilometarske kolone, naročito na ulazu prema Šapcu, Loznici, Priboju… No, mnogi su i ovog vikenda bili u Beogradu i Novom Sadu, gdje se možete vakcinisati na glavnom gradskom trgu, u kombiju.

Koliko je građana BiH primilo vakcinu (i revakcinisalo se) u Srbiji nema tačnih podataka. U Vladi Srbije nedavno su za RSE potvrdili da rapolažu podacima ukupno za sve strane državljane koji su se vakcinisali, ali da nemaju podatke odvojeno po zemljam.

Istakli su i da nemaju obavezu bilo kojoj zemlji dostavljati podatke o broju vakcinisanih, već da takve podatke treba da traži matična država.

Neki su se vodili mišlju da uzimaju podatke Granične službe BiH, koja bilježi broj prelazaka. No, brzo su odustali jer to nisu relevantni podaci.

Entitetske institucije, u čijoj je nadležnosti zdravstvo, te one u Distriktu Brčko nemaju (naravno) precizne podatke.

Ministarstvo civilnih poslova BiH raspolaže s podacima zaključenim na dan 22.6. ove godine.

Glasnogovornica ovog ministarstva Zorica Rulj “izdikatirala” je  za Interview.ba:

U Republici Srpskoj 150.000 osoba je primilo prvu dozu, a više od 70.000 osoba drugu dozu vakcine protiv COVID-19. U Federaciji BIH je 138. 155 osoba primilo prvu dozu, a 63. 760 osoba drugu dozu.U Brčko distriktu je 5.582 osoba primilo prvu dozu, a 3.016 osoba drugu dozu. Prema navedenom, može se vidjeti da u BiH je primijenjeno ukupno 430. 513 doza svih cjepiva.

Ona je dodala da ovo ministarstvo nema podatke o broju vakcinisanih bh. državljana u Srbiji.

Što se tiče podataka o građanima vakcinisanim u Srbiji, Ministarstvo nije dobilo taj podatak od nadležnih zdravstvenih vlasti Srbije – kazala je Rulj.

Građani su u Republici Srpskoj zamoljeni da se jave svom doktoru po povratku iz Srbije, te tako registriraju, a slično je i Kantonu Sarajevo. Federacija BiH nije javno pozvala da se nakon vakcine građani javljaju bilo kome.

U međuvremenu, bh. građani prolaze novu torturu. Planiraju se godišnji odmori, a za sada državljani Srbije u Hrvatsku mogu bez ograničenja, u prijevodu kao i prije korone.

Za građane Srbije nije potrebna  potvrda o vakcinaciji, niti negativan PCR test kako bi ušli u Hrvatsku.

Đekna još nije umrla

Za sada državljani BiH za ulazak u Hrvatsku moraju imati negativan PCR test ili brzi antigenski test (BAT), koji mora biti sa Zajedničke liste testova koje međusobno priznaju članice Europske unije.

Naravno, u Hrvatsku se može ući s potvrdom o primitku dvije doze vakcine, koje se koriste u EU, odnosno ruske i kineske vakcine, ako je prošlo 14 dana od primitka druge doze ili prve u slučaju da je riječ o vakcini Johnson&Johnson. Treća je mogućnost donijeti dokaz o prebolovanoj zarazi corona virusom.

Potpredsjednik hrvatske Vlade, ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović baš danas  je najavio da bi moguće ukidanje ograničenja za ulazak Bosanaca i Hercegovaca u Hrvatsku trebalo stupiti na snagu 1. jula.

Do kraja ove sedmice, Hrvatska bi trebala donijeti novu odluku.

Do tada opet čekanje. U državi u kojoj je čekanje model življenja. Čekamo vakcine, testove, odobrenja, vlasti da se smiluju i počnu raditi posao.

Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo. Vakcina nema, pa nema. A kad će? Ne znamo!

Početak kraja EPBIH: Kineski kredit, Sberbank-a i negativan revizorski izvještaj Aleksandara Džombića

U trenucima najave mogućeg raskida ugovora sa kineskim investitorima za izgradnju Bloka 7 TE Tuzla vrijednosti 1.5 milijardi KM kao i kreditnog opterećenja od 145 miliona, u ruskoj Sberbanci, Elektroprivreda BIH dobila je negativno mišljenje na konsolidovani finansijski izvještaj od strane revizorske kuće nekadašnjeg premijera RS Aleksandra Džombića. Ovaj revizorski izvještaj za 2019. godinu korak je u pripremi koncerna za značajnu transformaciju. Od umanjenja vrijednosti, mogućeg restrukturiranja te u konačnici eventualnog preuzimanja kompanije.

Piše: Predrag Blagovčanin

Odluka o odabiru kineskog konzorcija kao i povećavanju cijena sa inicijalnih 760 miliona KM  na 1.5 milijardi veže se za mandat SDP-ovog kadra Elvedina Grabovice kao direktora Elektroprivrede BIH. Tender sa kineskom državnom firmom potpisan je 2014. godine da bi ugovor o finansiranju potpisao nasljednik Grabovice na čelu EP BIH kadar SDA stranke Bajazit Jašarević u novembru 2017. godine. Sporazumom o 20-godišnjem kreditu za finansiranje projekta Blok 7 TE Tuzla definisano je da će 15% vrijednosti projekta biti finansirano novcem JP Elektroprivrede a ostatak novcem kineske državne banke „EXIM“ s tim da vlada FBIH izda 100% bankovnu garanciju.

Kako bi finansirali avans za projekt izgradnje, Elektroprivreda BIH se kreditno zadužuje kod konzorcija komercijalnih banaka predvođenih ruskom Sberbank-om u iznosu od 145 miliona KM, iako su u tom trenutku imali oročenih cca. 120 miliona KM.

Nakon isplate avansa započinju pripremni radovi, a tender koji je zvanično iznosio 19 miliona EP BIH dodjeljuje konzorciju ITC Zenica, Integral Inžinjering i Prijedor putevi koji se prema pisanju medijadovode u vezu sa samim vrhom SDA i SNSD stranke. Pripremi radovi su završeni, a kineski investitor nije još preuzeo gradilište.

Lokacija Bloka TE Tuzla/foto: poslovnenovine

Nakon 15 godina, izgradnja bloka 7 TE Tuzla najveće i najskuplje poslijeratne energetske investicije vrijednosti 1.5 milijardi KM danas je upitna.

Zvanično razloge treba tražiti u otkazivanju  suradnje General Electric-a sa kineskim konzorcijem „Gezhouba“ što je dovelo da pokušaja izmjene ugovora ratificiranog od strane Vlade FBIH, Parlamenta FBIH kao i Vijeća Ministara BIH.

Predsjednik Nadzornog odbora Izet Žigić komentarišući najave oko eventualnog raskida ugovora sa kineskim konzorcijem ističe da je EP BIH do sad ispunio svoje obaveze i da je stav ovog tijela poštivanje izvornog teksta ugovora.

„Mi smo podržali izvorni tekst Ugovora sa podizvođačima za vitalnu opremu iz Evrope, odnosno Amerike. Takav ugovor je podržala Vlada FBIH i oba Doma Parlamenta. Bilo kakva izmjena Ugovora zahtjeva isti put odobravanja tih izmjena. Nismo za raskidanje Ugovora već samo poštovanje već dogovorenog.“

Žigić ističe da kineski partner kasni  sa realizacijom aktivnosti i da je Uprava Elektroprivrede BIH zadužena da poduzme sve korake u cilju zaštite interesa ove kompanije, a time i FBIH.

Postavlja se pitanje – na koji način će Uprava EP BIH, u ovom trenutku predvođena Admirom Andelijom, štititi interese ovog preduzeća u 90-postotnom vlasništvu FBIH? Iz Uprave EP BIH nisu mogli govoriti o posljedicama raskida ugovora.

„U ovom momentu je prerano govoriti o raskidu EPC Ugovora, jer sve strane ulažu napore da se Ugovor održi na snazi i do kraja realizuje. Ukoliko bi u konačnici i došlo do raskida Ugovora, posljedice tog raskida bi se cijenile prema razlozima i okolnostima tog raskida, te se u ovom trenutku ne mogu prejudicirati njegove eventualne posljedice.“

Prema navodima Uprave EPBIH garant da će radovi završiti na vrijeme su EPC izvođač koji je između ostalog za ovu namjenu izdao bankovnu garanciju u iznosu od 15% neto ugovorene cijene. Ističu da je ugovorom definisano da izvođač plaća penale u slučaju kašnjenja.

„U skladu sa EPC Ugovorom, Izvođač plaća ugovornu kaznu za kašnjenja i ista se plaća nakon protoka roka za završetak projekta, te se u ovom momentu ne može procijeniti da li će stvarno doći do kašnjenja.“

Revizioni dokazi Aleksandra Džombića

Podsjećamo, revizorska kuća Grant Thornton u vlasništvu Aleksandra Džombića nekadašnjeg ministra finansija RS-a i premijera ovog entiteta za čiji mandat se vežu afere poput izgradnje nove zgrade Vlade RS-a, privatizacije Robne kuće Boska, propast Birča kao i plasman kredita iz IRB-a, dobila je posao eksterne revizije Elektroprivrede i zavisnih društava u periodu 2019-2021 godine.

Aleksandar Džombić/foto: Nezavisne

To je konačni epilog niza žalbi i upravnih sporova između revizorske kuće BDO Sarajevo, Ureda za razmatranje žalbi BIH kao i Suda BIH. Prvobitni tender dobila je revizorska kuća BDO Sarajevo da bi nakon odluke Ureda za žalbe BIH posao bio dodijeljen kompaniji Grant Thornton. BDO Sarajevo pokreće upravni spor da Sud BIH donosi odluku da se postupak ponovi. Nakon ponovljenog postupka tender za eksternu reviziju dobila je revizorska kuća Aleksandra Džombića.

Pored apsolutnog monopola u RS-u, Aleksandar Džombić čije se nekadašnje revizorsko društvo Confida dovodilo u vezu sa malverzacijama prilikom poslovanja, dampingovanjem cijena  dobio je poslove eksternih revizija, a samim tim i uvid u poslovanje i dokumentaciju u najvažnijim federalnim i državnim institucijama poput Centralne banke, Kliničkog centra, Razvojne banke FBIH, Terminala FBIH te u konačnici i EP BIH.

Negativan revizorski izvještaj/tačno.net

Visokopozicionirani izvor EP BIH za portal Tacno.net ističe da se negativno mišljenje koje je Aleksandar Džombić izdao ovom koncernu može značajno odraziti na ugovor o finansiranju sa kineskim investitorom o izgradnji bloka 7 TE Tuzla kao i na komercijalni kredit u iznosu od 145 miliona KM podignut kod konzorcija banaka predvođenih ruskom Sberbankom.

„Analizom negativnog revizorskog izvještaja kuće Grant Thornton za 2019. godinu evidentno je da nije postojao osnov za negativno mišljenje. Kvalifikacije revizora na osnovu kojeg je iskazao mišljenje, a koje se odnose na obaveze rudnika kao i gubitke iznad visine kapitala su u totalnoj suprotnosti sa standardima.  Za Koncern JP Elektroprivreda ovakvo mišljenje posebno je opasno u momentu investicije za Blok 7 TE Tuzla. Ne samo zbog kredita kod EXIM banke nego i komercijalnog kredita kod Sberbanke. U slučaju negativnog finansijskog mišljenja, prema pravilima bankarskog poslovanja, banka ima mogućnost raskida Ugovora o kreditu i aktiviranja sredstava obezbjeđenja.“

Podsjećamo, kao garanciju za komercijalni kredit ruska Sberbanka je dobila pravo hipoteke nad Blokom 6 TE Tuzla te dijelom upravne zgrade Elektroprivrede BIH dok je kao garancija za kredit sa kineskom EXIM bankom založena hipoteka na planirani Blok 7 TE Tuzla.

 

Ugovorom između JP Elektroprivrede i Konzorcija banaka Sberbanka BH, Intesa Sanpaolo Bank i NLB banke o finansiranju dijela avansa za izgradnju bloka 7 TE Tuzla, a koji su potpisali Bajazit Jašarević i tadašnji Izvršni direktor za ekonomske poslove Muhamed Ražanica, postavljeni su veoma rigorozni razlozi zbog kojih banka može raskinuti ugovor i pokrenuti naplatu.

Pored ograničenja investicija do 2024. godine te zabrane isplate dividende bez saglasnosti banke kao i redovnog dostavljanja finansijskih izvještaja urađenih od strane eksternog revizora jasno je definisano da banka ima pravo raskida ugovora i naplate potraživanja ukoliko dokumenti  ili podaci koje Elektroprivreda dostavlja nisu potpuni, ažurni i tačni.

Izvor potala Tačno.net ističe da je negativno mišljenje u sklopu revizorskog izvještaja krajnje tendenciozno pogotovo ukoliko se poredi sa revizorskim mišljenjem koje je Aleksandar Džombić dao Elektroprivredi RS-a.

„U revizorskom izvještaju Elektroprivrede RS-a navedene su puno veće primjedbe pogotovo u segmentu naplate potraživanja što je dovoljan osnov za negativno mišljenje. Međutim, revizorska kuća Grant Thornton Elektroprivredi RS-a je dostavila mišljenje sa rezervom. Postavlja se pitanje koji je krajnji interes. Da li je to sistemska priprema koncerna Elektroprivrede za značajne transformacije poput restruktuiranja kompanije, odvajanja proizvodnje od distribucije ili je to u konačnici početak preuzimanja kompanije. Elektroprivreda je imala i negativan finansijski izvještaj i kada je renomirana revizorska kuća KPMG radila reviziju ali Elektroprivreda u tom trenutku nije imala kreditna zaduženja.“

Iz Sberbanke Sarajevo do objave ovog teksta nije stigao odgovor na upit o posljedicama  negativnih finansijskih izvještaja na kreditni aranžman, a sadašnji Izvršni direktor za ekonomske poslove Muhamed Kozadra odbio je da govori na ovu temu.

Također, iz revizorskog društva Grant Thornton u vlasništvu Aleksandra Džombića na našu adresu nisu stigli odgovori na postavljena pitanja.

Andelijina crna lista

O načinu na koji je Admir Andelija kao kadar SDA na prijedlog DF-a došao na poziciju generalnog direktora Elektroprivrede BIH kao i njegovim konekcijama sa kontraverznim biznismenom Abdurahmanom Hodžićem Hodžom portal Tačno.net pisao je početkom prošle godine.

Admir Andelija/foto: klix.ba

U periodu od dolaska na poziciju generalnog direktora EP BIH ovo preduzeće je po prvi put počelo objavljivati liste ponuđača koji su diskvalifikovani na vremenski period od tri godine od učešća na tenderima. Tako su se na listi našla preduzeća poput Nexsen-a Banja Luka, Institut za građevinarstvo IG Banja Luka, INZA-e, ALS doo Bihać.  Skoro dva mjeseca iz Elektroprivrede nisu stigli odgovori na pitanje iz kojih razloga su ove firme diskvalifikovane.

Indikativno, prema podacima odjela za internu reviziju Elektroprivrede BH koja je analizirala ispoštovane odredbe tenderskog ugovora potpisanog sa revizorskom kućom Grant Thornton, realizacija ugovorenog posla kasnila je 574 dana. Iako je rok za realizaciju iznosio 27 dana.

Izvršni direktor za ekonomske poslove Muhamed Kozadra u svom rješenju dostavljenom drugom ponuđaču na tenderu, kompaniji BDO Sarajevo, opravdao je ovo kašnjenje podatkom da rok naveden u predmetnoj ponudi nije ispoštovan, jer podaci neophodni za reviziju nisu bili pripremljeni na vrijeme od strane zavisnih društava i vladajućeg društva.

Da Elektroprivreda BIH ima problema sa stvarnim prikazom finansijskog poslovanja govori i podatak da su pola godine nakon imenovanja dva člana Odbora za reviziju Elektroprivrede BIH, podnijela ostavke. Prema pisanju portala Žurnal.info prvi je to uradio dr. Haris Jahić, profesor ekonomskog fakulteta koji je naveo da su eksterna i interna revizija formalnost.

foto: Žurnal.info

Koncern Elektroprivrede posluje sa milionskim gubitkom

Prema podacima iz Konsolidovanog finansijskog izvještaja za 2019. godinu Koncern Elektroprivreda BIH ovu godinu je završila su gubitkom od 12,6 miliona KM što je pozitivan rezultat ako u obzir uzmemo gubitke iz 2018. godine od 17.1 milion KM.

Postavlja se pitanje na koji način će ovo javno preduzeće servisirati dugove prema obavezama iz kredita i kako će pronaći rješenje za izlazak iz ugovora o izgradnji Bloka 7 Tuzla koji već u ovom trenutku nema finansijsku opravdanost kako zbog naplate CO2 taksi tako i zbog proizvodnih troškova.

Parcijalni koruptivni interesi u proteklih 15 godina doveli su najvrijednije preduzeće u Bosni i Hercegovini u mat poziciju ulaganjem u zastarjelu tehnologiju i potpisivanjem nepovoljnih kreditnih aranžmana što može imati katastrofalne posljedice za energetski sektor Bosne i Hercegovine.

Iz kineske ambasade u Sarajevu na upit portala Tacno.net o eventualnom jednostranom raskidu ugovora Elektroprivrede BIH sa sa kineskim državnim konzorcijem „Gezhouba“ dobili smo krajnje diplomatski odgovor.

„Kineska strana se dosljedno pridržava principa zajedničkih konsultacija, zajedničkog doprinosa i ostvarivanja zajedničke pobjede u pragmatičnoj saradnji sa bh. stranom. Ukoliko dođe do problema u provođenju projekta, dvije strane treba da ga riješe dogovorom. Saradnja između Kine i BiH je ravnopravna i u korist obje strane.“

Prema zvaničnim podacima ukupne direktne investicije koje se odnose na registrovani kapital iz Narodne republike Kine u BIH u periodu od 1994. godine do kraja 2019. godine iznose nešto više od 7 miliona KM.

Međutim, kroz Ugovore o izgradnji i finansiranju energetskih i infrastrukturnih projekata BIH je, prema podacima Financial Times-a, na samom vrhu kineskih investicija u regionu koje se procjenjuju na više od tri milijarde dolara.

Svi kineski projekti u BIH se odnose na kreditiranje i izgradnju infrastrukture.

Održan partnerski sastanak CARE-a i pet NVO iz BiH u Bratuncu

Predstavnici CARE International Balkans i pet bh. nevladinih organizacija, održali su danas u Bratuncu partnerski sastanak u okviru projekta „Unapređenje socijalnih usluga kroz jačanje NVO u BiH“, tijekom kojeg su razgovarali o produžetku projekta, te posjetili imanje Udruženja „Maja Kravica“. 
Projekta implementira CARE International Balkans i pet bh. nevladinih organizacija uz financijsku podršku Austrijske razvojne agencije, sredstvima Austrijske razvojne kooperacije, a s ciljem pružanja infrastrukturne, tehničke, te stručne podršku partnerskim organizacijama, s posebnim fokusom na socijalna preduzeća, koja zapošljavaju predstavnike marginaliziranih skupina.
Udruženje „Maja Kravica“ je jedna od organizacija koja je osnažena u smjeru pružanja direktnih usluga lokalnom stanovništvu. Tijekom ove godine, socijalno preduzeće ovog udruženja OZP „Žena“ kroz projekta podržano je u izgradnji objekta kuhinje, kupovine kuhinjskih elemenata i posuđa, te izgradnji hladnjače za potrebe usluga keteringa.
„Parterni su imali priliku danas da vide u rodu i već u berbi hektar maline s kojeg se očekuje rod od oko 10 tona čija vrijednost po trenutnim cijenama je više od 40.000 KM od kojeg veliki dio prihoda ide angažiranim sezonskim radnicima, od kojih je mnogima ovo jedan od najvažnijih prihoda tijekom godine. Danas smo razgovarali i o uslugama keteringa OPZ “Žena”, produžetku projekta, te fokusima svih pet NVO tijekom tri mjeseca produženja”, kazao je projekt menadžer Branislav Tanasijević.
Predsjednica Udruženja “Maja Kravica” Nada Marković istakla je kako je CARE International prvi donator ovog udruženja, te da se podrška iz godine u godinu nadograđuje i nastavlja.
„Zahvaljujući CARE i ADA, osim podrška za kuhinju, posuđe, hladnjaču i asfaltiranje pristupa imanju, pomogli su nam u promociji naših usluga, štampanjem promotivnog letka, informativne table i promocije letka na elektronskom bilbordu u gradu. Pored toga smo imali podršku u zapošljavanju jedne radnice na godinu dana na mjesto kuharice”, navodi Marković.

Sastanku su prisustvovali predstavnici pet nevladinih partnerskih organizacija: Udruženja oboljelih od cerebralne paralize i distrofije iz Goražde, Udruženja „Otaharin“ iz Bijeljine, Udruženja građana „Budućnost“ iz Modriče, Centra za odgovornu demokratiju “Luna” iz Rudog i Udruženja žena Maja Kravica iz Bratunac.
CARE International Balkans i Austrijska razvojna agencija snažno podržavaju socijalna preduzeća, koja su tek od skoro počela da zaživljavaju u Bosni i Hercegovini, jer ih vide kao priliku da bez obzira na invaliditet, rasu, obrazovanje, nacionalnu pripadnost, svi imaju jednaka prava i mogućnosti pri zaposlenje.

Vladan Galijašević iz Rogoušića – od sna o proizvodnji sira do regionalno priznatog proizvođača sapuna

Farmer Vladan Galijašević iz sela Rogoušići u opštini Pale je maštao da ima farmu i uzgaja koze. Kaže da 2013-te, kada je kupio zemljište i u Mostaru 30-ak kozlića, nije znao ništa o njima, a  2021. godine, uz malu pomoć prijatelja,  sapuni od kozijeg mlijeka s markicom “Alpino”  prodaju se u svim DM-prodavnicama u BiH, Hrvackoj, a uskoro i u Srbiji i Sloveniji. Prijatelj je u ovom slučaju bio projekat Farma II koji u BiH realizuju Američka  vladina agencija za razvoj ili USAID i ambasada Švedske.

Ništa o kozarstvu nisam znao, vidio sam ih  na televiziji i na livadi, ali sam želio farmu i nekako znao da će ovo uspjeti.  Mislim da smo imali i sreće i da su kozlići rasli uz nas, a mi uz njih jer smo za dvije godine imali stado sa 50ak koza”, priča Galijašević kako je nastala farma “Alpino” koja danas, uz njegovu porodicu, zapošljava pet ljudi.

Njegova ideja je bila da proizvode sir, a ambicija da po svojoj proizvodnji postane prepoznatljiv u regiji.

“Inače se bavimo trgovinom i ugostiteljstvom i htjeli smo imati svoj proizvod, dvoumili smo se između mlijeka i sira, pa smo proizvodili razne vrste sira – mlada kriška, pa sa srijemušom ili s paprikom, dimljeni, odležani u maslinovom… Sve smo probali i imali smo dobar proizvod, dobro se prodavao u restoranima sarajevske i romanijske regije, ali smo stalno bili u  minusu koji je bio sve deblji. Sreća je da smo radili i druge stvari pa smo presipali sredstva iz jednog posla u drugi”, priča Galijašević i ne krije da je razmišljao i o prekidu biznisa s kozama. “Moja supruga je, inače hemijski tehničar, došla na ideju da pravimo sapun od kozijeg mlijeka i prvo je napravila nama, za kućnu upotrebnu, a kada smo shvatili da su nama jako dobro – počela je sa širom proizvodnjom, u početku u obliku srca,  ruže i slično i pošto imamo jedan mali restoran i kolibicu gdje prodajemo sir, a držimo i neke markete – prodaja je krenula. Onda smo odlučili da napravimo svoj kalup i to smo uradili u Beogradu, pa smo krenuli intenzivnom proizvodnjom tri varijante – klasik, med i cimet. Sada imamo dobar sapun, čist i prirodan, od mlijeka s naše farme, meda s Paprikovca, pčelinjeg voska iz Goražda, kamilice s naših livada… sve je prirodno i domaće osim maslinovog ulja i kokosa koje nemamo svoje”, kaže Galijašević.

Pojašnjava da je pravi uspjeh počeo kada su prije 4 godine izabrani na DM-ovom javnom pozivu “Startajmo zajedno”.

“Nisam baš bio optimista, bilo je 300 kandidata, ali smo ušli u uži izbor i znao sam da imamo kvalitetan proizvod, ali nismo bili zadovoljni ambalažom. Gledao sam kakve su kod drugih i sve su mi djelovale ljepše od naše, ali prođemo i za godinu dana smo postali prepoznatljiv brend, ušli smo u sve DM-ove u BiH i posao je krenuo,. Njihova  podrška nam je mnogo značila, pa smo proširili asortiman i napravili smo kamilicu, bukov pepeo… Stvarno nas je krenulo, dvije godine kasnije smo ušli u sve DM-ove u Hrvatskoj, a do kraja godine bi trebali i u Srbiju i Sloveniju”, priča Galijašević.

U to doba najveći problem je bilo pakovanje – imali su malu mašinu koja je bila spora, a nije ni zadovoljavala ekološke standard.

“Tada smo čuli za projekat Farma II i prijavili se, tražili smo pomoć – mašinu za pakovanje koja košta 50.000 KM i nakon par mjeseci smo je dobili. Ne možete da vjerujete koliko nam je to olakšalo posao”, smije se Galijašević i objašnjava da je stara mašina pakovala stotinjak sapuna za dan, dok ova nova pakuje par hiljada.

“Tako sam sretan. Ja sam u životu mislio da se ništa ne može dobiti i sve što imam sam sam napravio ili  kupio, sam ili s kreditima. Ovo je prvi put da ja nešto dobijem i da mi niko ništa ne traži zauzvrat”, kaže Galijašević i pojašnjava da dnevno mogu proizvesti i do 500 sapuna, ali da oni moraju stajati  ili odležati mjesec dana kako bi sazreli, kako bi se razvio proces sapunifikacija.

Galijašević ne krije da bi odustao od privatnog biznisa s kozama da nije bilo uspjeha sa sapunima, a sada najavljuje nove proizvode – kremu za lice, labelo, dječiji sapun i nada se da će  njihova kćer koja studira farmaciju postati dio tima  “Alpino”.

“Ja sam trgovac i čitav život trgujem, bavim se marketima, pićem, ali ovo sada je nešto moje, naše,  i najdrže mi je – prizvedete nešto svoje i porodate i odete u Split, Banjaluku i vidite svoj proizvod!  Srce mi je ovoliko, stvarno sam sretan i ispunjen čovjek”, kaže Galijašević.

No ovdje nije kraj – u “Alpinu” planiraju iskoristiti i đubrivo –  proizvodiće humus od kalifornijskih glisti.

“Iskoristiću sav nus-proizvod i biće to zaokruživanje proizvodnje. Posao sada zaista dobro ide, nema više minusa, ali zašto to ne bih iskoristio”, zaključuje Galijašević.

Projekat Farma II u BiH realizuju USAID i ambasada Švedske koje su za razvoj poljoprivrede u BiH obezbjedile 18 miliona američkih dolara. U posljednjoj fazi ovog projekta je osigurano više od 9,3 milijona KM bespovratnih sredstava za 186 proizvođača što je rezultiralo s dodatnih 11 miliona KM investiranja korisnika bespovratnih sredstava čime je vrijednost preoizvodnje porasla  za gotovo 49 miliona KM. Tokom posljednje četiri godine FARMA II je imao fokus na razvoju mljekarstva, peradarstva, voća i povrća, ljekovitog i aromatičnog bilje, te medarskom sektoru. Istovremeno su USAID i Švedska podržavali napore Bosne i Hercegovine na razvoju politike i poboljšanju zakonodavnog i regulatornog okvira potrebnog za ispunjavanje zahtjeva EU u poljoprivrednom sektoru, te olakšali akreditaciju i certificiranje omogućavajući time izvoz peradi i jaja na tržište EU. Sve ove aktivnosti su pomogle udvostručiti prodaju i utrostručiti izvoza, te otvaranje oko 1.000 novih radnih mjesta u BiH.

Podržavajući poljoprivredni sektor u BiH duže od dvadeset godina SAD su uložile oko 60 miliona dolara u razvoj više hiljada poljoprivrednih proizvođača, približile BiH euroatlantskim integracijama te pokrenule zemlju na putu ka samoodrživosti. Glavnina američke poljoprivredne potpore BiH bila je kroz programe LAMP, te FARMA I i FARMA II u partnerstvu sa Švedskom vladom. USAID-ovi projekti pomogli su u uvođenju novih ruralnih strategija i proizvoda, pružili su modernu opremu, pomogli u stvaranju radnih mjesta i povećali izvoz u zemlje EU.

U četvrtak, 24. juna na farmi “Alpino” je obilježen izlazak USAID-a iz aktivnog pomaganja poljoprivrednom sektoru u BiH. Ubuduće će poljoprivredu u BiH pomagati EU preko IPA fondova gdje je predviđeno 18 miliona eura za nepovratnu pomoć, a USAID će se posvetiti razvoju agroturizma u BiH.

 

Lejla Kusturica: Jerlagić, Bičakčić, Teletović, Selman i muž Jelke Milićević ubijaju naše rijeke

O bitkama koje aktivisti biju protiv lobija, politike, interesnih grupa i o tome zašto su rijeke naše zlato. Kako je borba za vodu dobila ženski predznak. O prijetnjama, ucjenama, o međunarodnoj podršci i odbrani ljudskog dostojanstva

Razgovarala: Senka KURT

Lejla Kusturica, aktivistica je i direktorica Fondacije “Atelje za za društvene promjene – ACT“, koja je dio Koalicije za zaštitu rijeka u Bosni i Hercegovini. Lejla je čuvarica rijeka. Za sebe kaže da je optimista i snažno vjeruje da će Koalicija pobijediti.

Ko je Koalicija za zaštitu rijeka? Jeste li vi borci za dostojanstvo generacija, ljudi koji su shvatili gdje i s kim živimo?

Kusturica: Za ljude i organizacije okupljene u Koaliciji za zaštitu rijeka volim da kažem da su to ljudi koje smo čekali, to su zdravi među nama, ljudi koji su prepoznali mjesta napada na ljudsko dostojanstvo. Mi smo svi u ovoj Bosni umorni, strašno umorni. A kako i ne bi bili poslije svega što se dešava u ovoj kontaminiranoj sredini informacija, narativa?! I ne mogu da zamjerim ljudima koji kažu da više ne mogu, ne može im pod kožu. A ovi ljudi iz Koalicije našli su hrabrost, snagu da kažu: E, ne može. Riječ je o uniji tridesetak organizacija iz cijele BiH, koje se bave mahom okolišnim pitanjima. Ali ono što nas u ovoj Koaliciji okuplja je borba za rijeke, vodu, kao jedan resurs koji bi u BiH trebao biti tretiran kao zlato. Mi smo 6. zemlja u Evropi po bogatstvu svježom vodom.

Sprega kapitala i politike

Interview: Nama se, jer smo imali sreću, voda podrazumijeva. Imamo luksuz od kako znamo da sebe da nam je pitka voda pri ruci. Samo otvorimo česmu i tu je. I mislimo kako će tako do vijeka. Kako ste ipak shvatili da su naše rijeke ugrožene?

Kusturica: Kad su investitori, ovaj biznis, ova pravna struktura za mogućnost građenja, kad se sve to dešavalo prije 10 ili 15 godina, ljudi su tada u nekim mjesnim zajednicama davali svoju saglasnost za gradnju malih hidrocentrala…

Interview: Zato što su im obećavali radna mjesta, bolji okoliš, kule i gradove…

Kusturica: Nekoliko je tu bilo obećanja – da će rijeka biti čistija i ljepša, lokalna zajednica će imati korist, bit će otvorena radna mjesta. Sve će, ukratko, tako je obećavano, bolje. Ljudi povjerovali, dali potpise. Par godina kasnije kada su napravljene neke male hidrocentrale, ljudi koji žive u blizini shvatili su da je sve gore. Nema rijeke, ostaju suha korita, šuma se povlači, biolozi utvrđuju da su zaustavljena mresišta riba, nema protoka vode za endemske vrste, nema se gdje stoka napojiti, mora se uspostaviti navodnjavanje za voćnjake. Stanovništvo zaista nije imalo nikakve koristi. Ti iznosi, koji se plaćaju to je mizerija spram količine novca koji se ubire kroz malu hidrocentralu.

Interview: Ko su vlasnici malih hidrocentrala u BiH?

Kusturica: Eko akcija, naša partnerska organizacija, koja čitavu deceniju bori ovu bitku, napravila je na voda.ekoakcija.org mapu svih malih hidrocentrala sa svim dokumentima, vlasnicima, dozvole, presude, projekti, studije… Ima tu domaćih privatnika, koji su mahom jako dobro konektovani s politikom, često i političari. Na primjer, bivši lider Stranke za BiH Amer Jerlagić, koji je vlasnik male hidrocentrale na rijeci Kozici kod Busovače, pa Salko Selman, bivši premijer Srednje bosanskog kantona, Mirza Teletović, košarkaš, koji je u Jablanici obećavao fabrike i stotine radnih mjesta, pa bivši premijer Federacije BiH Edhem Bičakčić. Ja bih ih nazvala domaći izdajnici, u saradnji sa stranim kapitalom, za koji nikada nije bilo nikome čudno da eksploatišu jedan prirodni resurs, ubijaju naše rijeke. Naravno, ne možemo mi samo kriviti investitore, jer je politika napravila pravni okvir u kojem je to moguće. Dođete, uzmete rijeku, pa onda otkupljujete struju koja je tri, četiri puta veća od tržišne. To je sprega kapitala i političkih struktura, unutar kojeg su građani prevareni.

Interview: Vlada Federacije je u novembru, a Zastupnički dom prije toga obećali da će sve to zakonski urediti i uokviriti. No, ništa od toga, čini mi se.

Kusturica: U junu prošle godine pod pritiskom aktivističke zajednice Zastupnički dom Federacije BiH usvojio Deklaraciju i izglasao zaključak o zabrani gradnje malih hidrocentrala. Taj zaključak je bio svojevrsna naredba Vladi FBiH da spremi zakone. I mi smo u međuvremenu imali globalnu kampanju, sjeli s premijerom Novalićem i s nadležnim ministarstvima. Razgovarali smo i dato je obećanje da će se zaključak provesti. Sa velikim zakašnjenjem, Vlada FBiH je u aprilu pustila ka Parlamentu zakon o električnoj energiji, kojim se zabranjuje gradnja budućih, planiranih, nekoncesioniranih malih hidroelektrana. Vlada je smatrala da ga treba razmatrati po hitnoj proceduri. Zadnjih desetak godina godišnje se gradilo 12 do 15 malih hidrocentrala, to je nebrojeno mnogo kilometara koliko su betonirane naše rijeke.

Interview: I šta je bilo sa tim zakonom. Zapelo u Parlamentu.

Kusturica: Zastupnički dom je odbio da o zakonu raspravlja po hitnoj proceduri zahvaljujući SDP-u, HDZ-u i Demokratskoj fronti. Oni su imali neke argumente, iako su posebno SDP i DF glasali za taj zakon. Sad je prijedlog pretvoren u nacrt, usvojen je, ali čeka Dom naroda. Čekamo da konačno zakon predsjedavajući Tomislav Martinović stavi na dnevni red, pa da se, nadamo se, usvoji. Tek tada slijedi javna rasprava i drugo čitanje do konačnog usvajanja. Ako se razvuče, kako to inače bude… Zakon o okolišu u FBiH je bio na čekanju osam godina. Mi procjenjujemo da bi usvajanjem ovog zakona bila spriječena izgradnja od 50 do 70 projekata. Male hidrocentrale su, uvijek to naglašavam, trostruki problem – one koje su izgrađene, one koje su dobile koncesiju, a nisu se počele graditi i one planirane, gdje koncesije nisu zaključene. A ovaj zakon samo ovu zadnju kategoriju eliminiše. I dalje imamo problem izgrađenih, gdje inspekcije ništa ne rade. Varaju. Imamo sad tri zapisnika. Stavljaju dasku ispred mjerača vodostaja. Da bi se voda odbijala o dasku i dizala vodostaj. Lažiraju koliko ima vode u rijeci, preusmjeravaju korita. Krše zakone svakodnevno. A na stranu što se ekološki prihvatljiv protok određuje prema studijama od prije 70 godina.

Interview: Jasno je da je politika bitno utjecala na izgradnju, odluke o davanju dozvola, te da je zaštita rijeka postala političko – interesni problem. Je li zbog toga vaša bitka teža?

Kusturica: Borba je preteška, ali snaga ovog pokreta je odlučnost. Ljudi zaista imaju osjećaj da se bore za opstanak. Za aktiviste koji žive pored rijeka i nas koji marimo za Bosnu u koju vjerujemo, dostojanstvenu, solidarnu, pravednu, za nas je ovo borba za pravu stranu života.

Interview: No, živimo u preteškim vremenima. Nema gotovo niti jednog segmenta koji uspješno djeluje, sistem je urušen – pravosudni, zdravstveni, ekonomski, obrazovni… A vi se bavite rijekama. Čujete li takve kritike?

Kusturica: Nema takvih kritika. Možda je tako bilo nekada. Ali zahvaljujući organizacijama ACT, Eko akcija, Centar za životnu sredinu…svim pokretima, uključujući hrabre žene iz Kruščice, Doljanka, Jablanica, Bunski kanali, Kasindolska rijeka, Bjelava, Travnik… Širom zemlje ljudi se bude upravo zbog ovog problema. Lokalne zajednice koje nisu povezane, ali kad prepoznaju problem, postaju povezane. Rijeke su dio identiteta bosanskohercegovačkog čovjeka. Možda oni koji se nisu rodili pored rijeke shvataju vodu zdravo za gotovo. Ali, sve više studija pokazuje zašto je važno brinuti o vodama. Svjetska banka kaže da će do 2025. godine dvije trećine Planete imati otežan pristup svježoj vodi. Vodom se već trguje na berzama. Mislim da dolazi do buđenja svijesti, uz činjenicu da kad počne borba običnog čovjeka, onda i onaj ko je naučio da trpi kaže: Pa, stani… Mi dnevno dobijamo stotine poruka iz BiH i regiona. Pitaju nas šta treba. Pogotovo oko Bunskih kanala, u posljednje vrijeme. Kažu, da je cijeli apsurd upravo na Bunskim kanalima pokazan. Kome je palo na pamet da tu išta betonira?

Interview: Stvarno, kome je palo na pamet?

Kusturica: To je suprug Jelke Milićević, potpredsjednice Vlade FBiH.

Interview: S druge strane, vidljiva je kampanja i tih investitorskih lobija protiv aktivista, građana, onih koji žive na rijekama i od rijeka.

Kusturica: Na možemo ne spomenuti Edhema Bičakčića, koji sada vodi kampanje protiv aktivista. Ali, ono što je lijepo je da mi imamo jedni druge, da smo jako povezani, brinemo jedni o drugima. U cijelom svijetu postoje različite interesne skupine, ne slažem se sa njihovim zagovaranjem, ali mogu razumjeti da se vode isključivo novcem. Činjenica je da naša zemlja počiva na korupciji, a ti ljudi imaju novac i moć. Oni dolaze do onih koji odlučuju. Odluke se prave mimo naših interesa. Vode se kampanje protiv nas, ali su slabe jer počivaju na  lažima. No, nikad dovoljno opreza. Nosi nas volja, želja, hrabrost i odluka da od ovog nećemo odustati. Osobno, mene nije strah, ali me strah za aktiviste koji žive uz obale rijeka, u malim sredinama, u kojima se stvari dešavaju direktnije. Bilježimo prijetnje, ucjene, kuća naše hrabre žene u Kruščici je nekoliko puta kamenovana. Mirza Teletović je pokretao sudske sporove protiv naših aktivista. Pa izgubio. Mi smo protiv njega pokrenuli sudske procese. Čekaju u ladici više od tri godine.

Interview: Činjenica je, moram to, naglasiti, da su ovaj pokret iznijele žene. Kako se to zapravo dogodilo?

Kusturica: Ima različitih tumačenja, neki će reći rijeka je ženskog roda, neki tumače da žena ima predispozicije da štiti život, a rijeka je život. Ja bih rekla da smo bili zaboravili koliko su naše žene hrabre. U nama teče ženska hrabrost i solidarnost. Ovo je bio prelomni trenutak kad su i žene rekle: “E, stvarno ne može! Napadate nam porodice, opstanak. U nama ima hrabrosti i snage da se udružujemo“. Te žene su beskrajna inspiracija. Poslije svega što se izdešavalo, rata, devastacije, gubitaka, razdora, one i dalje imaju mudrost, blagost, ali jačinu i snagu. One su nam inspiracija i motiv. Ja stalno govorim da ova borba ima i ženski predznak, ali ljepota ove zajednice su i muškarci koji stoje rame uz rame uz nas. Borba je zajednička i predivno je što se prepoznaje ženski doprinos.

Interview: Može se onda govoriti i o zajedničkoj borbi i doprinosu u cijeloj Bosni i Hercegovini. Da je rijeka ujedinila zemlju?

Kusturica: Apsolutno! Ujedinila je ljude preko kantona, preko entiteta, a sada ujedinjuje i regiju. U Sarajevu će 3. jula naša fondacija ACT će biti domaćin skupa, kojim će se ozvaničiti nastanak regionalne koalicije BiH, Srbije, Hrvatske, Kosova… Ovaj pokret nas ujedinjuje i preko granica država.

Interview: I još dalje. Čuveni Leonardo Di Caprio je uz koaliciju. Njegova briga i podrška imala je baš sjajan rezultat. Šta zapravo ta međunarodna podrška znači?

Kusturica: Globalna kampanja počela je prošle godine, a uključivala je 25 svjetskih organizacija, koje imaju članstvo od preko 30 miliona. Dobili smo podršku mi u BiH i u cijeloj regionu za našu borbu za rijeke. Informacije i priče o našim ženama, o našem biodiverzitetu, bile su podijeljene na društvenim mrežama. Di Capriova organizacija je jedna od njih, on na svojim društvenim mrežama ima oko 100 miliona pratitelja. Zamislite, stotinu miliona ljudi na Planeti je moglo vidjeti naše rijeke, tražiti gdje je BiH. Ne možemo biti više sretni od toga. A da ne govorimo o pritisku koji je nastao nakon toga, na politiku i javnost. Podrška se ogleda i u razmjeni znanja, biologa, ekologa, eksperata, konsultanata… Nama to sve sada stoji na raspolaganju kao resurs koji nam pomaže da na što efikasniji način bijemo tu bitku, zaštitimo BiH i region, jer smo važni za cijelu planetu.

Interview: Šta biste rekli, koje su rijeke najugroženije u BiH?

Kusturica: Nije moguće napraviti takvu listu. Rijeke su povezane i podzemnim vodama. Bilo kakva intervencija na jednu rijeku utiče na cijeli jedan riječni krvotok, sistem. Na udaru su trenutno rijeka Ugar kod Travnika, gdje se počelo graditi za vrijeme korone, dok smo bili zatvoreni, rijeka Bjelava kod Foče, Kruščica, Neretvica… Sve dok se male hidrocentrale ne izbrišu iz prostornih planova, ne raskinu koncesioni ugovori, niti jedna rijeka nije sigurna.

Interview: Mislite li da će se to dogoditi?

Kusturica: Ja sam optimistična i gledajući ove ljude koji se bore duboko sam uvjerena da će tako biti. Političari i investitori moraju shvatiti da je ovo pitanje zbog kojeg su ljudi spremni staviti život na kocku. Imamo mi puno problema, nema nas na ulici. Ali, oko čega su se ljudi pobunili, blokirali mostove više od godinu dana? Kad smo vidjeli da se ljudi samoorganizuju, život stavljaju na branike neke odbrane, skaču pod bagere? Ova borba se mora shvatiti ozbiljno!

Dok drmamo političku stvarnost

Interview: To znači borbu na dugoročne staze. Poput pokreta, političkih organizacija, zelenih u Europi ili novijih u Hrvatskoj, koji već imaju svog gradonačelnika u Zagrebu. Razmišljate li ovdje o upuštanju u politiku?

Kusturica:  Često nas to pitaju u posljednje vrijeme. No, u ovom trenutku nema takvih naznaka. Mi u ovoj borbi moramo surađivati sa raznim političkim strankama, protiv nekih političkih programa se i borimo. Vrlo smo oprezni da ne budemo slučajno stavljeni u kontekst neke određene partije. Mi samo sarađujemo sa političarima koje smo, na kraju krajeva, sami birali. Naša borba u ovom trenutku traži pobjede i rezultate više nego politička borba nekih partija. Ne mogu naravno govoriti u ime cijele zajednice, o tome se treba vijećati. Lično, dok god uspjevamo da drmamo političku stvarnost i utičemo na donošenje odluka, a da ostajemo zdravi, čisti, moralni, nepotkupljivi, nije važno u kojem obliku djelujemo. Za pokret “Možemo” trebalo je deset godina da nastane nešto ozbiljno. Ta pitanja ćemo ostaviti za budućnost, da nas stvarnost odredi i odluči. U ovom trenutku ovaj pokret ima svoje mjesto u društvu i politici baš u ovom obliku kakav jeste!

 

 

 

HDZ-ov čovjek od povjerenja: Kako je osuđeni direktor Josip Tomić oštetio Naftne terminale za milione dolara

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom NTF Ploče mora Deltagripu isplatiti 4.1 milion USD i zatezne kamate, još jednom otvara pitanje stvarnih interesa HDZ-ovog direktora Josipa Tomića i njegove povezanosti sa hrvatskim naftnim mešetarom Jasminkom Umićevićem. Tomićevim potpisivanjem štetnih ugovora za skladištenje nafte i dodataka, sa ovom zvanično „britanskom“ firmom, strateško preduzeće Federacije BIH NTF Ploče samo po osnovu presuda oštećeno je za 20 miliona USD.      

Piše: Predrag Blagovčanin

Naftni terminali Ploče pravni nasljednik Energopetrola Ploče od završetka rata do danas bili su u fokusu različitih interesnih grupa kako iz Bosne i Hercegovine tako i iz Hrvatske sa konačnim ciljem preuzimanja ovog strateškog preduzeća za skladištenje i distribuciju nafte. U toj namjeri najbliže je došao Deltagrip pod indirektnim vodstvom Jasminka Umićevića.

Naftni mešetar i lobista, Umićević, sredinom 2000-tih godina proglašen je za jednog od najutjecajnijih i najmoćnijih Hrvata, a prema pisanju hrvatskih medija okarakterisan je kao osoba „koja utiče na politička i gospodarska zbivanja bez obzira na moć koja proizlazi iz njegovih formalnih ovlasti i funkcija.“

Umićević kao INA-in prijeratni kadar u svojoj karijeri obavljao je niz rukovodećih funkcija u ovoj naftnoj industriji da bi u konačnici napustio INA-u i postao direktor OG Consultinga u Mađarskoj. Nakon 2003. godine postaje direktor londonske kompanije Oil and Gas Consulting International LLP London.

Prema pisanju bh. medija upravo je Umićević bio duboko involviran u aferu kriminalnog stečaja Energopetrola u Zagrebu 2001. godina zajedno sa tadašnjim direktorom Energoinvesta, a kasnije federalnim premijerom Nedžadom Brankovićem. Prema medijskim navodima, Jasminko Umićević je aktivno sudjelovao u dogovorima o statusu imovine Energopetrola Zagreb, kompanije koja je prije nasilnog stečaja po zabilježenim rezultatima bila odmah iza INA-e.

Jasminko Umićević/foto: Večernji.hr

Nedugo nakon propasti Energopetrola Zagreb, Deltagrip, britanska firma u indirektnom vlasništvuVedrana Peršea i Jasminka Umićevića 2005. godine postiže dogovor sa NTF-om, u tom trenutku Energopetrolom Ploče, o najmu i skladištenju nafte.

Aneksima do stečaja

Drago Burđelez nekadašnji direktor Energopetrola Ploče potpisuje prvi ugovor sa Deltagripom 2005. godine kada u najam daje skladište od 10.000 kubnih metara za ugovornu cijenu od 50.000 USD mjesečno plus 1,5 USD po toni izdate nafte. Sljedeće godine iznajmljena su im još dva neobnovljena skladišta iste zapremine, ovaj put za nižu cijenu od 40.000 USD i 1,7 USD po toni izdate nafte.

Dolaskom Josipa Tomića kao HDZ-ovog kadra ugovor o najmu dva skladišta se aneksira čime se NTF Ploče obavezao da obnovi skladišta u roku od šest mjeseci. U slučaju kašnjenja, NTF bi platio penale. Obzirom da su rokovi probijeni, NTF Deltagripu plaća 175.000 KM. Nedugo nakon toga u oktobru 2006. godine Tomić Deltagripu u najam daje jedno skladište u zamjenu za dva nedovršena, a umjesto fiksne cijene Tomić pristaje na cijenu od 4 USD po toni istočene nafte.

Također, Tomić 2007. godine potpisuje još jedan aneks na ugovor te se obavezuje da NTF besplatno čisti skladišta, prepumpava naftu i obračunava troškove čime Deltagrip stavlja u povlašten položaj u odnosu na druge klijente.

Naftni terminali ploče/foto: Energetika-net

U aprilu iste godine Tomić bez saglasnosti nadzornog odbora od OTP Banke podiže kredit od 4,8 miliona KM a sredstva su trebala biti uložena u završetak obnove skladišta u najmu Deltagripa. Kao osiguranje kredita i pozajmice od Deltagripa Tomić kao hipoteku stavlja 150.000 kvadrata zemljišta NTF-a.

Nakon smjene Josipa Tomića i dolaska Nikole Štule i Ibrahima Bećirbegovića na čelo NTF-a 2009. godine analiziraju se ugovori sa Deltagripom kada je zaključeno da je na osnovi niskih cijena najma i kaznenih penala NTF na ovim ugovorima izgubio preko 3 miliona KM.

Tadašnja uprava prekida ugovore, a Deltagrip podiže tužbu pred Arbitražnim sudom međunarodne trgovinske komore iz Pariza sa odštetnim zahtjevom preko 200 miliona KM.

U ovom sporu NTF Ploče predvođen Ibrahimom Bećirbegovićem i Nikolom Štulom angažuje odvjetnički ured Gordane Grubeše, što je u konačnici rezultiralo da je Deltagrip u ovom predmetu uspio samo 6%. Tako da im je umjesto 200 miliona KM odštetnog zahtjeva dosuđeno cca. 15 miliona KM.

Obzirom da su računi NTF-a bili blokirani, ova presuda je dovela ovu firmu da stečaja. Kako bi se gubitak strateškog preduzeća u vlasništvu FBIH izbjegao tadašnja federalna vlada na čelu sa Nerminom Nikšićem daje suglasnost Terminalima Federacije koji su vlasnik Naftnih terminala Ploče za kreditni angažman kod komercijalnih banaka sa ciljem isplate Deltagripu.

Uloga Josipa Tomića u sklapanju štetnih ugovora sa Deltagripom bila je i predmetom rada Finansijske policije koja je u julu 2008. godine dostavila krivičnu prijavu protiv Tomića, Drage Burđeleza, tadašnjeg premijera Nedžada Brankovića ministra energije, rudarstva i industrije FBIH Vahida Heće, Stipe Buljana dugogodišnjeg sekretara Federalnog ministarstva energetike i rudarstva kao i drugih.

Nedžad Branković/foto: tntportal

Iako je tadašnja glavna tužiteljica Tužilaštva Kantona Sarajevo Dalida Burzić najavljivala ekspresno podizanje optužnice, do danas nema informacija u kojoj je fazi ovaj predmet.

Pored istraga u Bosni i Hercegovini protiv Josipa Tomića podnešeno je niz prijava pred nadležnim organima u R. Hrvatskoj pa je tako 2014. godine pred Županijskim sudom u Dubrovniku pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci zbog pronevjere nešto više od 14.000 KM s tim da je sud odredio da kazna neće biti izvršena ukoliko Tomić u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Strateški interes Deltagripa: Tomić na čelu NTF-a  

Pravomoćna presuda za pronevjeru kao i niz drugih afera nisu bile prepreka novoj Federalnoj vladi oličenoj u koaliciji SDA-HDZ-SBB da Josipa Tomića 2016. godine vrate na poziciju direktora NTF Ploče.

U periodu zadnjeg mandata Josipa Tomića na čelu NTF-a aktualizirana je tužba Deltagripa za nadoknadu štete po izgubljenoj dobiti u periodu od februara 2007. godine do aprila 2009. godine koja je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu 2021. godine pravosnažno dosuđena u korist Deltagrip u ukupnom iznosu od 4.186.230 USD plus zatezne kamate što prema procjenama u konačnici iznosi oko 10 miliona USD.

Pravosnažna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu

Indikativno, NTF Ploče pod vodstvom Josipa Tomića u ovom predmetu otkazuje punomoć odvjetničkom uredu Grubeša&Partneri koji je uspješno zastupao NTF u arbitražnom procesu protiv Deltagripa za nadoknadu štete u vrijednosti preko 200 miliona KM.

Podsjećamo, upravo je Gordana Grubeša bila angažovana od tadašnje uprave pod vodstvom Štule i Bećirbegovića za zastupanje u predmetu arbitraže pred sudom u Parizu u kojem je NTF Ploče uspio u postupku u 94 procenta kako je naznačeno u presudi.

Prema riječima Gordane Grubeše ni danas nije sasvim jasno iz kojeg razloga se uspjeh u arbitražnom sporu sa Deltagripom plasirao kao neuspjeh.

„Presudom arbitražnog suda u Parizu, pokrenutog po prijedlogu Deltagripa, uz  predujam troškova i taksi,  koji je platio predlagatelj, u iznosu od 600.000 eura, uspjeli smo u postupku i to točno kako je navedeno u presudi od 94 % u korist NTF-a. Dakle, i danas ostaje nepoznanica koji su razlozi i motivi da javnosti bude prezentirano da je NTF izgubio arbitražni postupak ako je istom presudom jasno iskazano da Deltagrip nije uspio u postupku već samo u iznosu 6 %, i to samo stvarnog troška koji je pretrpio nakon raskida Ugovora.“

Grubeša naglašava da se u toku svog zastupanja NTF-a kao i OTF-a  na njen odvjetnički ured od strane različitih uprava kao i nadzornih odbora vršeni veliki pritisci i opstrukcije.

„Na nas su vršeni veliki pritisci i opstrukcije, i za vrijeme trajanja postupanja, a koje smo, ne obazirući se na iste, obavljali profesionalno i dobili sve sudske odluke u korist NTF-a i TF-a , te uspjeli spasiti NTF od dva dugotrajna stečajna postupka. Smatram da smo mi bili samo kolateralna žrtva u cijeloj situaciji, u kojoj su se ispreplitali različiti interesi kojima se nikada nisam bavila, i istim se nisam opterećivala, smatrajući kao najvažnijim poduzimati sve radnje u zaštiti interesa NTF-a i TF-a i njihovih  predmeta. Što se tiče odnosa gospodina Tomića prema meni i mom odvjetničkom društvu otkaz suradnje nije me iznenadio jer sam bila zastupnik NTF-a u krivičnom postupku koji se vodio upravo protiv gospodina Tomića.“

Gordana Grubeša/ foto:  Luka Stanzl/PIXSELL

Govoreći o posljednjoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je NTF-u naloženo da isplati 4,1 milion USD plus kamate, Grubeša naglašava da je u ovom predmetu po tužbi Deltagripa prvotuženi bio NTF Ploče a drugotuženi Operator Terminali Federacije s tim da je tužba protiv OTF-a kojeg je nastavila zastupati povučena.

„Sve do otkaza punomoći NTF-a kao prvotuženog, mi smo nastavili zastupati drugotuženog OTF-a, dok je zastupanje prvotuženog uz preuzimanje sve dokumentacije iz našeg ureda preuzeo tada kolega Almir Dervišbegović. Postupak protiv naše stranke završio je  u korist  OTF-a,  i to tako da je nakon nekoliko godina Deltagrip u odnosu na našu stranku OTF, povukao tužbu. Istim se nastavio postupak protiv NTF-a, koji je završio navedenom presudom, koju nisam u mogućnosti komentirati, jer u navedenom predmetu više nisam sudjelovala, iako smatram da su i kolege nakon gospodina Dervišbegovića, nastavile profesionalno obavljati svoj posao,  no nažalost postupak je završen uz veliku obvezu NTF-a.“

Međutim, Almiru Dervišbegoviću također je otkazana punomoć u zastupanju po tužbi Deltagripa za nadoknadu štete da bi u konačnici predmet preuzeo zagrebački advokat Marko Krpan koji je u žižu hrvatske javnosti došao kao pravni zastupnik Briana Alfonsa Fuentesa koji se dovodi u vezu sa lihvarskim kreditima kojima su građani R. Hrvatske oštećeni za 91 milion kuna.

Marko Krpan nije mogao govoriti za portal Tačno.net o predmetu obzirom da, kako je naveo, „navedeni podaci su zaštićeni institutom odvjetničke tajne“.

Ugovori na štetu NTF-a

Ibrahim Bećirbegović nekadašnji Predsjednik uprave NTF-a i generalni direktor Terminala Federacije smatra da je Josip Tomić omogućio ovakav sudski epilog kojom je presuđena šteta u iznosu od 4.186.230,47 USD plus zatezne kamate u korist Deltagripa.

Ističe da je presuda za nadoknadu štete nonsens obzirom da je Josip Tomić kao predsjednik uprave i zaštitnik interesa NTF-a morao upoznati pravnog zastupnika o činjenicama koje su utvrđene i presuđene u arbitražnom postupku u kojem je utvrđeno da Deltagrip nikada nije imao od Hrvatske energetske regulatorne agencije dozvolu za trgovinu naftom i naftnim derivatima te samim tim nije mogao imati izgubljenu dobit na teritoriji R. Hrvatske.

„Takođe na istom arbitražnom sudu je utvrđeno i presuđeno da po hrvatskim pozitivnim propisima-zakonima, obračun izgubljene dobiti se ne može vršiti na osnovu Plana poslovanja jedne ugovorne strane  nego se obračun vrši na osnovu “stvarnog realizovanog tijeka stvari”, a u ovom predmetu je obračun izgubljene dobiti vršen uglavnom na osnovu poslovnog plana Deltagripa.  Prosto je nevjerovatno da je Josip Tomić bio  jedini svjedok koji je na ovom suđenju trebao svjedočiti u korist NTF Ploče. Postavlja se pitanje ko sve stoji iza ovog scenarija da NTF Ploče izgubi sudski spor vrijedan cca 10 miliona USD.“

Navodi iz odluke Arbitražnog suda kojom je precizirano da Deltagrip nije imao dozvolu za trgovinu naftom u R. Hrvatskoj

Bećirbegović ističe da je Josip Tomić upravo aneksima na ugovor rok za završetak rekonstrukcije definisao na 6 mjeseci, što je prema njegovom mišljenju bilo nemoguće uraditi. Upravo je kašnjenje rekonstrukcije spremnika bila i polazna osnova tužbe Deltagripa.

„Temeljnim ugovorom o zajmu 2,2 miliona USD od Deltagripa koji je zaključio prethodni direktor NTF Ploče Drago Burđelez nije bio striktno definisan rok završetka ove investicije, ugovoreno je da završetak bude u “razumnom roku”, niti je bila ugovorena bilo kakva naknada direktne i indirektne štete zbog kašnjenja završetka investicije. Nakon što je Tomić preuzeo funkciju predsjednika uprave NTF Ploče u januaru 2006. godine, tokom te 2006. kao i 2007. godine ugovorio je niz štetnih Dodataka i Sporazuma na temeljni ugovor u kojima je definisao rokove završetka investicije za koje je unaprijed znao da neće moći biti ispoštovani, zatim ugovorio direktne i indirektne štete koje će pretrpiti Deltagrip, većinom bez znanja i saglasnosti Nadzornog odbora NTF Ploče i Skupštine društva Terminala Federacije, s tim da je neke ugovore ovjeravao falsifikovanim pečatom što su utvrdili organi gonjenja u Hrvatskoj.“

Josip Tomić: Štetu će nadoknaditi isključivo NTF Ploče

Govoreći o razlozima iz kojih je aneksirao osnovni ugovor kojim je rok završetka bio definisan 1.2.2007. godine, Tomić naglašava da su svi rokovi ispoštovani osim ugradnje mjerno-regulacijske opreme. Kako navodi razloge treba tražiti u nadređenim kadrovima NTF-a u Sarajevu.

„Nije bilo nikakvih objektivnih niti tehničkih smetnji da se nabavi i ugradi mjerno-regulacijska oprema u zadanim rokovima, jednostavno problem je bio subjektivne naravi nadređenih funkcionera NTF-a u Sarajevu, protiv kojih su i podignute prijave.“

Aneksima je na osnovi ugovor Tomić ugovorio i penale i direktne i indirektne štete koje nisu bile u osnovnom ugovoru. O detaljima ugovora ne može govoriti jer su označeni kao poslovna tajna.

„Svi dodatci ugovora, temeljili su se na osnovni ugovor kao i neophodne dopune kojim smo spriječili da ne dođe do znatno ranijeg raskida ugovora od strane Deltagrip-a nego je raskinut od strane NTF-a a što bi štete mogle biti znatno veće. Ne mogu iznositi detalje iz ugovora i dodataka ugovora jer su ugovori označeni u formi poslovne tajne, a samo mogu navesti da se šteta nije obračunavala po ugovorenim penalima i indirektnim štetama nego samo po direktnim štetama.“

Josip Tomić/foto: CIN

Tomić ističe da nije priznao visinu štete Deltagripu nego je priznao isključivo kašnjenje investicije. Kako tvrdi, štetu Deltagripu će nadoknaditi NTF Ploče. Smatra da je poduzeo sve zakonske radnje na zaštiti interesa vlastitog preduzeća.

„NTF je preko opunomoćenog odvjetnika poduzeo sve zakonske radnje na zaštiti interesa NTF-a. Odvjetnik Marko Krpan je angažiran odlukom Nadzornog odbora NTF-a iz razloga što isti ima odvjetničke reference i što je bio najprihvatljiviji u odnosu na druge odvjetnike koji su bili u opciji. Bitna činjenica je da nikada i nitko nije priznao visinu štete, samo se priznalo kašnjenje okončanja investicije, a što je činjenica od koje se ne može pobjeći jer postoje dokumenti.“

Resorni ministar Nermin Džindić ističe da je Vlada FBIH dala saglasnost OTF-u kao vlasniku NTF-a da digne komercijalni kredit kojim će se otplatiti dogovorenih 5.2 miliona USD nakon nagodbe sa Deltagripom koju su dogovorili predstavnici OTF-a Hermendin Zornić i predstavnici NTF-a Ploče.

„Nagodbom je dogovoreno da se Deltagripu isplati 5,2 miliona USD u roku od šest mjeseci nakon potpisivanja nagodbe. Zahtjev za potpis nagodbe je došao na Vladu krajem maja ove godine. I Vlada FBIH je dala suglasnost obzirom na smanjeni iznos. Model plaćanja je identičan kao i 2011. godine tako da će se Operator Terminali Federacije kreditno zadužiti, a NTF će vraćati ratu kredita. Sve ove odluke su prošle sve organe ovih privrednih društva.“

Federalni ministar Nermin Džidić naglašava da je ovo zadnji sudski spor sa Deltagripom koji je mogao uticati na poslovanje Naftnih terminala Ploče.

Hermendin Zornić iz matičnog preduzeća Operator Terminali Federacije nije odgovarao na naše pozive za razgovor.

Bez krivične odgovornosti

Nepovoljnim ugovorima koje je potpisivao Josip Tomić kao direktor NTF-a Ploče, Deltagripu će biti isplaćeno blizu 25 miliona KM. Međutim, i ovaj milionski iznos je simboličan kada u obzir uzmemo činjenicu da su Naftni terminali strateška kompanija vrijednosti 300 miliona dolara, u dva navrata bili pod prijetnjom stečajem.

Postavlja se pitanje do kada će Josip Tomić upravljati NTF-om i da li će posljedice štetnih ugovora kao i aneksi ugovora sa Deltagripom dobiti sudski epilog u Bosni i Hercegovini?

Djevojke koje krasi zajedništvo mogu biti primjer svima

Kada su prije nekoliko godina našoj košarkašici Marici Gajić ponudili da igra za super jake reprezentacije Srbije ili Slovenije, ova djevojka iz Bijeljine je odbila te ponude. Rekla je kako čeka da se ponovo formira ženska košarkaška reprezentacija BiH i njen jedini izbor je bilo igrati za tim svoje domovine. Tada ženska košarkaška reprezentacija nije ni postojala. Marica je dočekala reaktiviranje reprezentacije, zaigrala za istu i na pragu je velikog, historijskog rezultata na Eurobasketu 2021. koji ovih dana traje u Francuskoj i Španiji.

Piše: Nermin Bise

Naše “zmajice” kako su dobile nadimak ovih dana zaista briljiraju na smotri najboljih evropskih selekcija. One su jednostavne djevojke koje su kupile simpatije Bosanaca i Hercegovaca na lagan način. Svojom borbom, požrtvovnošću i stavom da se bore po onom geslu “sve za jednu, jedna za sve” ušle su u srca ne samo ljubitelja košarke i sporta nego svih onih ljudi koji istinski i bez rezerve vole Bosnu i Hercegovinu.

One su iz Vlasenice, Bijeljine, Zenice, Laktaša, Tuzle, Trebinja, Knina, Banja Luke i imamo jednu reprezentativku sa Bahama koja posjeduje bosansko-hercegovački pasoš. Vratimo se malo na početak ove priče i primjer Marice Gajić iz kojeg je vidljivo da su tako jednostavne i normalne stvari u našem društvu ustvari senzaconalne. Ono što bi trebalo biti najprirodnije kod nas poprima dimenziju svojevrsne senzacije. Da bi atmosfera u našoj košarkaškoj reprezentaciji došla u ovu normalu trebalo je proći dosta vremena i progutati gorkih pilula. Prisjetimo se samo da žensku selekciju nismo ni imali. A onda je u naš Košarkaški savez došao Mirza Teletović, dakle čovjek iz tog sporta, bivši kapiten rerpezentacije i stvari su se počeli mijenjati na bolje.

Ulogu tim menadžera u ženskoj reprezentaciji preuzela je Razija Mujanović, svjetski proslavljeno košarkaško ime koja je svojim dometima dobila svoje mjesto u Kući slavnih. Ova dva nedvojbena autoriteta u svijetu košarke vratili su ovaj sport u BiH na zdrave osnove. To potvrđuju uspjesi koje ostvaruju košarkašice na ovom Evropskom prvenstvu.

“Niko nema srce kao mi. Raduj se narode. Mi igramo za vas”, poručila je iz Strasbourga Razija Mujanović nakon što su naše košarkašice u utakmici za četvrtfinale savladale reprezentaciju Hrvatske (80:69). Prethodno su u grupi izabranice našeg selektora Gorana Loje bile bolje od Belgije i Turske, a izgubile su od Slovenije. Kad smo kod selektora Loje važno je istaknuti da je i on od početka vjerovao u naše djevojke, napravo odličnu selekciju i privolio Jonquel Jones da zaigra za reprezentaciju BiH.

Svakoj od naših djevojaka ovaj Eurobasket je kruna karijere. Matea Tavić i Milica Deura su igrale sa Razijom Mujanović i najduže su tu, oko petnaest godina. One su dizale reprezentaciju poslije gašenja. Mlađe igračice su prispjele zahvaljujući selektoru Goranu Loji koji ih je selektirao u klubu Play Off. Nikolina Babić, Nikolina Džebo, sestre Anđela i Nikolina Delić su bile tu. Među ovim djevojkama postoji neki X faktor i kad su pred potopom dižu se, imaju taj duh zajedništva. Da nisu tako složna i dobra klapa zar bi Jonquel Jones koja vrijedi milion dolara uprkos zabrani svog kluba došla da igra s ovim djevojkama za reprezentaciju.

Ove djevojke mogu i moraju biti primjer generacijama koje dolaze i stasaju u BiH. One su primjer zajedništva koji bi valjalo sljediti. Zanimljivo je kako su se naši političari počeli naprosto utrkivati ko će prije od njih uputiti čestitke našim igračicama na plasmanu u čevrtfinale. Pitanje je koliko je to iskreno ili je riječ tek o čistom populizmu i pokušaju ubiranja ponekog jeftinog političkog poena.

Glasnogovornik ženske košarkaške reprezentacije BiH Hajrudin Prolić  nedavno je izjavio da posebno iritiraju čestitke pojedinih političara koji su odbili da finansijski podrže reprezentaciju BiH. Već ranije je istakao kako, su se između ostalih, obratili i kabinetu Željka Komšića, ali da su naišla na negativan odgovor.

Nakon upita koji je stigao na adresu u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, iz kabineta Željka Komšića je upućen odgovor Košarkaškom savezu, u kojem se obavještavaju da državni budžet nije usvojen, a sredstva koja su bila na raspolaganju članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine su ukinuta prošle godine zbog pandemije koronavirusa.

Naime, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine nema nikakvu mogućnost finansijski pomoći bilo koju organizaciju ili pojedinca, pa tako ni Košarkaški savez, bez obzira na finansijsku podršku koju je želio pružiti Reprezentaciji – navode iz Komšićevog kabineta, te dodaju da je Komšić izrazio želju da Košarkaškom savezu pomogne čim budžet bude usvojen.

Politička analitičarka Ivana Marić na svom Facebook profilu napisala je kako je i premijer FBiH Fadil Novalić poletio da se okiti uspjesima košarkašica iako je Vlada FBiH (HDZ i SDA) nedavno odbila podržati njihov odlazak na Eurobasket, jer “nisu pravilno numerisali stranice zahtjeva”.

Pripreme naših košarkašica trajale su 45 dana, a Evropsko prvenstvo traje 10 dana. Ono što se može okvirno zaokružiti jeste da je samo smještaj koštao preko 100.000 maraka. Koliki je tačno budžet bio za žensku reprezentaciju saznat ćemo nakon njihovog povratka s Evropskog prvenstva.

Ipak, ne treba ovdje zaboraviti da su podršku našoj reprezentaciji pružila četiri kantona i to: Tuzlanski kanton, Kanton Sarajevo, Srednjo-bosanski kanton i Hercegovački-neretvanski kanton.

Muškarci 1993.zauzeli osmo mjesto na Eurobasketu

Poređenja radi podsjetit ćemo da je muška košarkaška reprezentacija do sada na Evropskim prvenstvima najbolji rezultat ostvarila ratne 1993.godine kada su zauzeli osmo mjesto. Danas, 28 godina kasnije ove djevojke imaju priliku nadmašiti taj domet koji su napravili košarkaši. Susret četvrtfinala protiv Francuske u slučaju pobjede naših reprezentativki otvara vrata borbi za medalje. A ako dožive poraz od apsolutnih favoritkinja Eurobasketa što je reprezentacija Francuske naše djevojke ostaju u utrci za direktan plasman na Svjetsko prvenstvo jer prvih šest sa ovog Eurobasketa stječu pravo na direktan plasman na Svjetsko prvenstvo. U tom slučaju će izabranice selektora Gorana Loje igrati za plasman od 5. do 8.mjesta tako da je realno očekivati da će djevojke nadmašiti ili u najgorem slučaju izjednačiti rezultat muškaraca iz 1993.godine.

 

Sanja Petrović Todosijević: Vulin govori što Vučić misli

Kada fašizam pustite u institucije pristali ste na vrlo neizvesnu budućnost, kaže naučna saradnica Instituta za noviju istoriju Srbije Sanja Petrović Todosijević

Piše: Senka KURT

Sanja Petrović Todosijević je naučna saradnica Instituta za noviju istoriju Srbije. Bavi se društvenom istorijom Srbije i Jugoslavije u periodu poslije Drugog svjetskog rata, a u fokusu njenih interesovanja je proučavanje  Holokausta i drugih masovnih zločina kao i politike kolaboracionističke uprave na tlu njemačke okupacione zone u Srbiji.

No, živi danas, u stvarnosti i kao povjesničarka i intelektualka ne bježi od onoga šta živi, gdje živi, s kim živi. I otvoreno govori o tome.

Na žalost, nije optimista i pomalo strahuje od budućnosti. I sadašnjosti u kojoj antifašizam, opet na žalost, nije pobijedio.

Interview: Šta je danas fašizam?

Petrović Todosijević: Bojim se da ćemo uskoro doći u situaciju da se pitamo šta nije. Ne samo zato što je sve fašizam već i zbog toga što mi danas nemamo jasnu predstavu o tome šta je fašizam.

Intereview: Kad kažete „mi“, na koga mislite?

Petrović Todosijević: I to je dobro pitanje ko smo mi. Da li kada razgovaramo i pokušavamo da odgovorimo na pitanje šta je danas fašizam posmatramo postjugoslovenski prostor kao jedan prostor, da li svako od tih društava, koja ipak baštine neka različita iskustva posmatramo pojedinačno ili zapravo kada govorimo o fašizmu kao o hroničnoj boljki, govorimo o globalnom fenomenu, koji ne pripada samo postjugoslovenskom prostoru, već čitavom savremenom svetu. I možda pripada čak više nego ovom delu sveta, kome se, čini mi se, ponekad, učitava i ono što mu, ako mogu reći, ne pripada. Od kraja rata u BiH je prošlo skoro 30 godina i pitanje je o kojoj generaciji govorimo. Da li o onim koje imaju neposredno iskustvo rata 90-tih? I ako ne govorimo o njima, šta ćemo sa našom decom, sa generacijama koje u svom iskustvu nemaju neposredno iskustvo rata? A da smo mi u interpretaciju tog rata uveli određene pojmove, koje zapravo baštinimo iz nekog drugog rata i vremena. Mi kada upišemo istoriju nas uče da se istorija ne ponavlja. S druge strane, određeni fenomeni su simptomatični i vezani su za sve društvene krize i to je ono što nas vrlo često zbunjuje.

Drug Tito i fudbaleri “Crvene zvezde”

Interview: Mi smo u školi učili da je istorija učiteljica života, ali mi se čini da zapravo da sve manje učimo, da smo sve manje lekcija savladali. Ovdje čak istu nauku drugačije nazivamo, historija, istorija, povijest i tako otkrivamo ponešto o sebi. Šta smo to napravili istoriji?

Petrović Todosijević: Ili od kakve smo to politike, obrazovanja, vaspitanja, ako mogu tako da kažem, odustali. Antifašizam nije nešto što se podrazumijeva, kao ni fašizam. Mislim da je za očuvanje antifašističkih, herojskih narativa, koje vezujemo za nasleđe Drugog svetskog rata, potrebna neka održiva politika.

Interview: U smislu…

Petrović Todosijević: U smislu politike obrazovanja, vaspitanja, u smislu poliitke koja izlazi iz učionice, koja izlazi iz škola, koja je prisutna na ulici, koja je prisutna u naselju, u našim kućama, u javnom prostoru, parkovima… Danas smo skloni da mlađe generacije optužujemo kako nešto ne znaju, ne sjećaju se. I čini mi se da previše romantizujemo svoju prošlost i da nekakvoj uslovno govoreći usmenosti, pridajemo veću važnost i da je čak stavljamo ispred nekakve pismenosti. A zaboravljamo da ni politika sećanja u socijalističkoj Jugoslaviji, koja se ipak oslanjala na taj antifašistički narativ nije bila istih 50-tih, 60-tih, 70 – tih, 80-tih. Na 5. kongresu SUBNOR-a, koji je bio zadužen za očuvanje sećanja na Drugi svetski rat, jedan delegat je iznio podatak jednog istraživanja među osnovcima i srednjoškolcima, koja su pokazala da deca te 1965. masovno ne znaju ko je predsednik Republike, ali znaju da nabroje sve fudbalere Crvene zvede, čak i one koji sede na klupi. Tada je SUBNOR u velikoj meri redefinisao politiku i tada je na najvišem državnom vrhu rečeno da deca koja nemaju neposredno iskustvo rata ne mogu baštiniti društvenu stvarnost partizana već živeti svoj život. Tada je doneta odluka da se politika sećanja od generacija koje su rat iznele na svojim plećima usmeri ka mladim generacijama. U tom smislu, kao društva koja dosta kubure s prošlošću, sa sadašnjošću, za koju se ne zna da li je prošla ili će doći, imamo puno razloga da se oslonimo na dragocene tradicije, koje nas uče da ove mora doći do neke smene generacija – u političkom, ideološkom, obrazovanom smislu… I da zapravo vodeće pozicije u našim društvima moraju preuzeti oni čija imena mi zaista nećemo znati.

Još jedna stvar vezano za politiku obrazovanja i vaspitanja, koja je u socijalističkoj Jugoslaviji bila široko shvaćena, kao kulturni koncept. Koliko je u stvari ta vrsta kulturne politike opteretila te političke elite, koje su početkom 90-tih došle na vlast, najbolje govori knjiga Viktora Ivančića, Hrvoja Polana i Nemanje Stjepanovića, gde su upravo na primeru domova kulture, domova armije, bioskopskih dvorana, u socijalizmu veoma važnih off punktova obrazovanja i vaspitanja, pokazali na koji način je devastirana ne kultura, nego nasleđe socijalističke Jugoslavije. Zašto je bilo bitno ubiti kulturu? Kad ubiješ kulturu i kulturni koncept tebi je vrlo lako da domove kulture pretvoriš u mesta koje služe za masovno sabiranje, masovno silovanje žena, masovna monstruozna ubistva. A tamo gde rata nije bilo ti si te prostore prepustio divljoj tranziciji. Tamo gde je bio bioskop, danas je cvećara, na mestu doma kulture je kineska robna kuća, privatni fakultet. Oni su pokazali šta su društveni koreni fašizma i kako smo danas sedele i pile kafu, a sutra sam ti stavila belu traku na ruku.

Normalizacija zločina

Interview: Dakle, pokazali su šta je ono što u društvu vrlo sistematično, dugo i pažljivo radi na tome da ono što se nama činilo da se desilo preko noći je u stvari proizvod našeg neodgovornog odnosa prema naslijeđu.

Petrović Todosijević: Prema nasleđu, modernizacijskim potencijalima i emancipatorskim praksama. Jer i fašizam je moderna pojava. On nije star ni sto godina. Svaka čast antifašističkoj koalciji, koja je u maju 1945. iznela veliku pobedu. Ali, ta pobeda očigledno nije bila dovoljna da se unište društveni koreni fašizma.

Interview: Kao povijesničarka kako posmatrate lično i kao naučnica kreiranje povijesti prema vlastitoj politici, ideologiji, ideji? Kako doživljavate to manipuliranje naukom kojom se bavite? Ili postoji ipak front povijesničara/historičara/istoričara koji može pobijediti politiku i uraditi ono što nisu uspjeli antifašisti?

Petrović Todosijević: Mene to vređa jer lično znam ljude koji su kao i ja istoričari, ali su se upregli u politiku i daju legitimitet tim savremenim politikama koje apsolutno nemaju nikakvu odgovornost prema prošlost. Nije tu samo pitanje odgovornosti već nemaju znanja. To je pitanje za svakog od nas, lično. S druge strane, moram reći da istorijsko pamćenje nije jedini izvor saznanja o prošlosti i u tom smislu ni istorijska nauka se ne može previše osloniti na to. Pa se opet vraćamo na priču o održivosti jednog koncepta. O tome kako ne može jedan segment društva ili jedna društvena grupa raditi u interesu svih, a da ta borba na kraju bude nešto od čega ćemo svi mi imati koristi.

Interview: Ali, moram reći da političari misle da to može, da oni rade u našem interesu. Nedavno je u Srbiji obilježen Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe, gdje su se na sceni jednako smjenjivale, ravnopravno fotografije Josipa Broza i Draže Mihajlovića. Eto, vidite da može… U mom svijetu to je nespojivo.

Petrović Todosijević: I u mom svetu. Govorim i lično i profesionalno i kao neko ko se bavi istraživanju društvenih fenomena. Na toj zaista bizarnoj proslavi Dana pobede ne samo da smo videli jednu pored druge fotografije Tita i Draže. Mi smo prisustvovali jednom neofastičkom rafalu, gdje su glumci nacionalnog teatra recitovali stihove Ljotićevskih pesama. To je samo manifestacija onoga što se u društvu dešava već 30 godina. I jedne politike koja je normalizovala zločin.

Interview: Nije samo riječ o zločinima, već o normalizaciji kriminala, prevara, laži… Te politike su konstantne na našim prostorima.

Petrović Todosijević: Ti stalno društvo držiš u nekoj tenziji, otvaraš teme koje nisu teme da bi legitimisao svoju politiku, da bi proturio svoj politički koncept i da bi društvu odvukao pažnju od onoga što je pravi problem. Da se društvo ne bi bavilo fundamentalnim problemima već gledalo na neku drugu stranu. Prošlost je vrlo laka za intstrumentalizaciju kad imaš u svojim rukama institucije. Jer institucije imaju mogućnost da promovišu znanje, ali one to ne čine.

Interview: Nakon što je u Crnoj Gori usvojena Rezolucija o zabrani negiranja genocida, koju mi u BiH nemamo, ministar Vulin je rekao da svima koji su glasali za Rezoluciju treba zabraniti ulazak u Srbiju. Je li to fašizam?

Petrović Todosijević: Naravno da jeste. To je jedna od savremenih manifestacija fašizma.

Zašto ne razumem nacionalizam?

Interview: Kad se nacionalizam pretvorio u fašizam. I zašto?

Petrović Todosijević: Vrlo je retko bilo da budemo nacionalisti, a da ne postanemo fašisti. Iz prostog razloga što je i nacionalizam sam po sebi takav da upravo targetira ona mesta u diskursu koja vrlo lako skrenu u fašizam. Nije mi jasno kako nam ovo iskustvo koje danas imamo daje za pravo da budemo nacionalisti. Šta to znači biti nacionalist? U nekom romantičarskom smislu te reči?! Oni koji sebe deklarišu kao nacionaliste definišu se pojmovima koji ne pripadaju savremenom, ovom vremenu. To su argumenti drugog vremena, kraj 18. početak 19. veka. Vekovi koje su zaista obeležile nacionalne borbe nekih naroda, koji su se u 19. veku borili za nacionalnu emancipaciju, za oslobođenje, rušenje velikih carstava… Iz tog ugla mogu da razumem nacionalizam. Ali mi nije jasno zašto se danas barata tim pojmovima. Ovo što je ministar Vulin izrekao više smo puta čuli u Srbiji, bilo da je to izgovarao samo on, političari, intelektualci. Gledano iz ugla srpskog društva to se može razumeti na različite načine. Mislim da je politika Aleksandra Vučića takva da on u svom okruženju ima ljude koji govore ono što on više ne govori, ali on to misli. Velika odgovornost u tom smislu leži na Evropi, jer ja Vučićevu politiku razumem kao politiku koju europski establišment podržava, kao poželjnu politiku. On ispunjava ono što se od njega očekuje. Evropa to toleriše i u svoje ime. Deklaraciju o izjednačavanju fašizma i komunizma nisu donijeli parlamenti ovih naših zemalja, već Evropski parlament. I to je krovni dokument, to je poželjna politika.

Interview: Kad govorim o povjesničarima, pred sobom vidim nekog starijeg, strogog profesora. Kroz cijelo školovanje… Nikad mi povijest nije predavala žena. Zašto je tako malo žena, je li to uvjetno rečeno, muška nauka.

Petrović Todosijević: Pa zato što se istorija verovatno na ovim našim prostorima često razume kao vrsta predvojničke obuke. A zapravo to nije. Zavisi od toga kako razumete istorijsku nauku i od toga čime želite da se bavite, na šta pristajete i u nauci. Istorijska nauka se u prošlosti dosta dugo razumela kao politička, događajna. Ovde govorimo i kako se istorijska nauka razvijala. I ona je u nekom relativno novijem periodu postala tolerantna prema metodama istraživanja koje su zapravo mnogo više karakteristične za neke druge nauke. U tom smislu za taj ulazak žena u nauku bilo je presudno otvaranje prema antropologiji, sociologiji, filozofiji…, odnosno kada su istoričari relevantnim poljem svog istraživanja učinili teme koje do tada nisu bile relevantne.

Interview: Pitam to i jer mi se čini da je u našim društvima minimizirano pitanje odgovornosti istoričara.

Petrović Todosijević: Istoričari imaju odgovornost kao i svi drugih javnih radnika, odnosno intelektualne elite i za ratove 90-tih i za ono što se događalo po okončanju ratova. Opet se vraćam na to da se intelektualna elita ne može odvojiti od ostatka društva.

Interview: Ali se može odvojiti od politike, a to tako nerado čine…

Petrović Todosijević: Nekada su predstavnici intelektualne elite bili prvaci političke elite. Prije svega što je obrazovanih ljudi nekada bilo jako malo. Mislim da je u vreme postojanja socijalističke Jugoslavije neki su se od naših vrhunskih intelektualaca nisu sebi dozvoljavali da se, da tako kažem „prljaju“ s politikom, bez obzira jesu li bili članovi partije. Nisu dozvoljavali sebi da ih često viđaju u društvu predstavnika političke elite  jer su imali jasnu svest da oni zapravo ne predstavljaju politiku već institucije. Pošto su kod nas institucije devastirane, napuštene, intelektualci su se prelili u politiku. Institucija više nema, a sve manje je i pravih intelektualaca, onih koji odbijaju da se prljaju politikom. A onda ih nema ni u javnom prostoru. A mediji prepoznaju uglavnom intelektualce koje vide uz političare i određene političke opcije. Postoji toliko fantastičnih kolega, ali ih nema u javnom prostoru jer se nisu deklarisali niti vezali uz određene politike. To ne znači da intelektualac treba biti imun na ono što se dešava u društvu i u sferi politike. Ali, postoji način na koji se govori o određenim problemima.

Interview: Stalno govorimo koliko smo svi zajedno opsjednuti politikom. Je li to naš usud, na koji smo pristali?

Petrović Todosijević: Politika je sve, ona nas treba zanimati. Ona regulište našu svakodnevicu. Sve je usko vezano. Treba nas zanimati i ideološka matrica koja podupire određenu politiku.

Interview: Pa šta je onda ideološka matrica politika na Balkanu. Osim novca, interesa, zadovoljavanja ega…?

Petrović Todosijević: Oni nemaju ideologiju, oni pristaju na sve. To je jedan od razloga zašto smo postali opsednuti politikom i nije nam sasvim jasno o čemu se radi jer smo pristali da živimo u društvu u kom ne funkcioniše ništa, ni vlada, ni parlament, ni zdravstvo, ni obrazovanje, pravosuđe… Našu svakodnevicu definiše samo što čujemo na vestima. Pristali smo na tu igru. Ja sam, moram to reći, pesimista. Nas istorijsko pamćenje uči da se te inicijative na margini, u prošlosti, jesu borile sa fašizmom, ali nisu uspele da izvojevaju pobedu. I kada fašizam pustite u institucije pristali ste na vrlo neizvesnu budućnost. I bojim se da će ta budućnost pripasti generaciji naše dece. Nisam sigurna kako će se oni izboriti sa tim vrlo lošim, mračnim pejsažem.