Više od 2.100 žena prošlo je u protekle dvije decenije kroz Sigurnu kuću u Sarajevu. Sve njihove sudbine su priča za sebe. Koje uvijek počinju nadom, a završavaju nasiljem i strahom. Neizvjesnost počinje kad u Kući dobiju samopouzdanje, putokaz da je moguće i drugačije. Polovina žena odluči se reći zbogom bivšem životu, osamostali se, pronađe posao stan, postane samohrani roditelj. To je put ka budućnosti. Polovina se na žalost vrati tamo odakle je krenula. Jer nema ni gdje, nema od čega živjeti. Ekonomsko osnaživanje žena, žrtava nasilja zato je veliki zadatak za cijelo društvo
Piše: Senka KURT
Amila je u ranim tridesetim. Ima četvero djece. Udala se na početku srednje škole. Zaljubila se. Ubrzo su dobili prvo dijete. I tu počinje njena priča…
Već tri mjeseca je u Sigurnoj kući u Sarajevu. Nakon što je 15 godina trpila brutalno nasilje. Psihičko i fizičko, različita zlostavljanja.
– Bila sam izolovana, zaključavao me godinama, nisam imala puno kontakata sa ostatkom svijeta, rodbinom. Da budem iskrena, nisam imala ni podršku roditelja, sestara, porodice – govori nam ova mlada žena.
Plače. Plačem i ja. Njena priča dotiče. Njene suze izazivaju najbolnija osjećanja.
Kaže, mislila je da će se njen suprug s vremenom promijeniti. Odlučila se za to roditi još djece.
– Preživjela sam sve i svašta – govori.
Kćerka mi je rekla: “Mama, skoči kroz prozor”
A iza te rečenice kriju se bolni noći i dani. Godine zapravo. Koje su se nizale kao u polusnu, iz kojeg nije bilo buđenja.
– Znao me gušiti, daviti. Postajalo je sve gore i gore. Nikad nisam znala šta će biti iduće – govori Amila.
Na pitanje zašto je ostajala u tom braku, ima sasvim jednostavan odgovor.
– Nisam imala gdje. Nisam znala šta ću. Roditelji, posebno moja majka, nisu bili za to da se vratim u roditeljsku kuću. Iskreno, nadala sam se da će ga promijeniti djeca. Ali svaki dan je bilo sve gore i gore. Najstrašnije je što su to moja djeca gledala. Sve do prije tri mjeseca kad mi je desetogodišnja kćerka rekla: “Mama skoči kroz prozor. Spasi se”.
Bio je to valjda dan kao i svaki drugi. Pun straha i strepnje. Amila priznaje da je godinama bila u takvom šoku da se sama nije sjetila da bi bijegom kroz prozor mogla da se spasi.
– Toga dana me brutalno pretukao. Tukao me je mokrim peškirom. Prije toga mi je prijetio da će me ubiti. Bila sam sva krvava. Skočila sam kroz prozor – govori.
Spas je potražila u jednoj kafani, gdje je na sreću bio policijski inspektor.
– Znao je moju priču. Zaštitio me je od muža koji je ubrzo došao. No, moram reći da moj muž nije nikada, ma koliko puta sam ga puta prijavljivala policiji, bio kažnjen ili zadržan – govori Amila.
Ni dan danas ne zna zašto ju je tukao, maltretirao, dovodio do granice života.
– Njemu sam bila kriva za sve. A nisam znala za izlaz. Nisam znala da postoji mjesto gdje ćemo djeca i ja biti sigurni, dobiti podršku, nije bilo nikoga da mi pokaže da postoji način – dodaje.
Prije tri mjeseca odlučila je da prekine moru.
– Bili smo kod suprugove majke kad mi je počeo prijetiti. Rekao mi je, idi kući, sačekaj me. Na putu do kuće djeca su mi rekla da moramo bjažati, otići negdje dok se on nije vratio. Stavila sam dvoje mlađe djece u kolica, napravila flašice i krenula u policiju. Kasnije sam se sklonila kod jedne prijateljice. Ona mi je rekla za Sigurnu kuću. Htjela sam se skloniti još dan dva negdje, ali me sestra nije htjela primiti. Onda sam shvatila da moram sama sebi biti podrška, sebi i svojoj djeci koja me drže u životu – govori Amila.
Prvi put u životu ne osjećam strah
Tako je stigla do Sigurne kuće u Sarajevu.
– Ovdje sam upoznala divne žene. Oni su moja jedina porodica. Ovdje sam prvi put nakon toliko godina zaspala bez straha. Osjećala sam toliki mrak i tamu tamo gdje sam živjela. Kad smo došli ovdje rekla sam svojoj curici da prvi put u životu ne osjećam strah. Osjećam se kao da sam u policijskoj stanici, gdje mi niko ne može prići – priča Amila.
Kaže nam kako kroz vrijeme koje je provela u strahu nije bila svjesna da je žrtva nasilnika.
– To je bila moja svakodnevnica, bilo mi je svejedno. Znala sam kakav će dan biti, da ću dobijati batine, sve sam priznavala, molila sam ga puno puta da me ubije, nisam više mogla da izdržim. I sada sam puno uplašena, kad spavam preživljavam neke događaje – dodaje.
Njen suprug je alkoholičar, koristi i drogu, nije zaposlen, a finansijski mu pomaže sestra iz inozemstva.
– Djecu sam ja izdržavala. Brala sam trave, pravila čajeve, pomagala me i jedna tetka. Nije to bio nikakav život. Zašto sam ostala s njim? Nisam imala gdje, nisam imala kod koga, plašila sam se da će me naći kud god krenem – kaže Amila.
U Sigurnoj kući djeca i ona ostat će još najmanje tri mjeseca. Ali, Amila je već na putu da donese neke važne odluke.
– Planiram da se zaposlim, da moja djeca imaju finansijsku podršku, da se osamostalim, djecu izvedem na pravi put. Da živim negdje gdje mi niko neće nanositi nikakvu bol, gdje neću biti žrtva – kaže.
Na putu da svoju odluku provede u djelo pomaže joj mnogobrojni tim Sigurne kuće u Sarajevu.
Porast nasilja tokom pandemije
Mubera Hodžić Lemeš, na čelu je ove sigurne luke već 18 godina i svjedokom je strašnih sudbina mnogobrojnih žena, njih više od 2.100, koliko su prošle kroz ova vrata.
Na početku nam govori da je kriza izazvana pandemijom koronavirusa učinila svoje, pa se i naše statistike ne razlikuju mnogo od svjetskih, koje ukazuju da je nasilje u obitelji u zadnjih godinu dana drastično poraslo.
– Došlo je, na žalost, do povećanja nasilja u porodici, od 20 do 30 posto je veći broj korisnica. Najveći porast je kad je riječ o SOS telefonu, koji je dostupan 24 sata, na nivou je cijele BiH, za područje FBiH to je broj 1265, dok je za područje RS broj SOS telefona 1264. U prvom lockdownu bio je jedini mehanizam zaštite, jedini servis na koje su žrtve mogle računati. Mi bilježimo enormno povećanje poziva. U aprilu prošle godine to je bilo tri puta više nego u martu. Prošle godine imali smo, primjera radi, preko 1000 poziva, a godinu prije oko 400 – navodi Hodžić – Lemeš.
Dodaje kako su tokom prvog lockdowna, u martu prošle godine žene trebale psihološku podršku, jer je došlo do povećanja psihološkog nasilja. Bilo je, naravno, slučajeva kada su žene trebale konkretnu pomoć zbog fizičkog nasilja.
– Mi imamo mogućnost da interveniramo nakon što primimo poziv na SOS telefonu, pozovemo policiju koja odmah izlazi na teren i postupa u skladu sa svojom nadležnošću. U nekim slučajevima žene dobiju informaciju o mogućnosti zaštite od nasilja i odu u policijsku stanicu gdje podnesu krivičnu prijavu za nasilje u porodici nakon čega Sud izriče zaštitne mjere – kaže Hodžić Lemeš.
Sigurna kuća ima potpisan protokol o saradnji sa MUP-om Kantona Sarajevo i Kantonalnim centrom za socijalni rad kojim su definisani svi koraci zaštite žrtava nasilja.
– Policija momentalno izlazi na teren i nas obavještava o čemu se radi. Centar za socijalni rad obavještavamo ako se radi o prijavi nasilja nad djecom, koji dalje provjerava prijave – dodaje Hodžić Lemeš.
Prijave obiteljskog nasilja su često anonimne i to je pozitivno jer svako može besplatno prijaviti nasilje. Nikoga i ne zanima ko prijavljuje nasilje već je bitno da jedan poziv može spasiti nečiji život. Jedan anonimni poziv pokreće cijeli sistem zaštite.
– Onda se stvarno zapitamo, kako je moguće da neko čuje nasilje u komšiluku i pravi se da ga ne čuje – ističe Hodžić Lemeš.
No, svjesna je da se kod nas na nasilje još uvijek gleda kroz spolne uloge, odgovornost za nasilje u porodici se traži u ženi, njenom ponašanju… Puno je još uvijek predrasuda o nasilju i pokušavaju se amnestirati počinioci, a okriviti žrtva.
– Kada će doći do promjene? Kada kao društvo budemo imali jasan stav da je nasilje krivično djelo, kao i svako drugo. Kada ne budemo tražili olakšavajuće okolnosti za počinitelja, da se ne traže razlozi da ga amnestiramo. Naše društvo daje više poruku žrtvi da šuti i trpi nego da reaguje odnosno prijavi – zaključuje menadžerica Sigurne kuće.
Ali, dodaje da se nešto ipak mijenja na bolje. Sigurna kuća postoji već 21 godinu, a kad je Hodžić Lemeš počela raditi prije 18 godina, nije bilo ni zakona, razvijenog sistema zaštite, educiranih stručnjaka koji se bave nasiljem… Danas se, tvrdi, vidi veliki napredak, postoji uređen sistem zaštite žrtava nasilja u porodici. Međutim, problem je što su žene još nedovoljno informisane o svojim pravima, mogućnostima, šta se dešava kad prijave nasilje.
Kad život dođe u pitanje
– Žene nam često kažu: „Ja razmišljam, ako odem u policiju, prijavim, oni će doći, upozoriti muža i otići, šta ću ja onda, još će mi biti gore..“. Nisu informisane da će nasilnik otići u pritvor, biti zadržan 24 sata, da će biti preduzete zaštitne mjere, imati mogućnost da odu u Sigurnu kuću. Ako ne znaju sljedeće korake i nemaju povjerenja u institucije sistema žene se teško odlučuju da prijave nasilja. Zbog dugotrajne izloženosti nasilju u porodici žene su socijalno isključene, osjećaju sramotu i krivnju kao i strah od dodatnog povređivanja. Kao posljedica nasilja one imaju jako lošu sliku o sebi, nisko samopouzdanje i samopoštovanje zbog čega najčešće jako dugo ostaju u nasilnom odnosu. Za ove žene veoma je značajno kada neko drugi prijavi nasilje i one dobiju mogućnost izlaska – govori Hodžić Lemeš.
Danas u Sigurnoj kući boravi 19 majki s djecom, kapacitet Kuće je 35. Žene se ne odlučuju lako doći pod ovaj krov.
– Ovdje dolaze u kriznim momentima, kada nasilje eskalira, život bude ugrožen, kada je počinitelj nasilja agresivan prema djeci. Žena u policiji izjavi da je strah da se vrati kući. Dešava se da kada dođe policija počinitelj nasilja pobjegne i naravno da se ona ne smije vratiti kući – kaže.
Najveći broj korisnica Sigurne kuće starosne je dobi do 35 godina. To su mlađe žene, koje su rano ušle u bračne ili vanbračne zajednice. No, ova nam statistika pokazuje da je nasilje prisutno od početka i da žene na njega odmah i reaguju.
No, ima i drugačijih slučajeva – žena koje su trpile nasilje više od 30,40 godina. A nisu se nikom povjeravale, nikome prijavljivale zbog sramote, krivnje, straha, želje da sačuvaju porodicu, želje da djeca imaju oca. Kada djeca odrastu, zasnuju vlastite porodice one više ne mogu trpiti nasilje i potraže pomoć te budu smještene u Kuću.
– To su zaista veoma bolne priče o dugogodišnjem zlostavljanju i mehanizmima suočavanja sa nasiljem koje su one razvijale…. Ali vremenom sposobnost suočavanja s problemimama slabi i konačno dođe do tačke u kojoj više nema dovoljno snage da savlada djelovanje nagomilanih stresnih i traumatskih iskustava nasilnog odnosa – kaže Hodžić Lemeš i spominje još jednu kategoriju žena žrtava nasilja u porodici – starije žene, koje su izložene nasilju njihovih sinova.
Menadžerica Sigurne kuće ističe kako se nasilje ne može sakriti, te da smo kao društvo odgovorni da se ne prikriva. Pa nam priča kako je nedavno u Kući bila žena sa petoro djece, čiji je suprug i otac bio alkoholičar.
– Pričala nam je kako su joj svi iz komšiluka pomagali, donosili hranu za djecu, odjeću, znali su da je žrtva nasilja. Kroz tu pomoć komšiluk joj je davao poruku da ostane i trpi. Niko joj nije rekao da ide u policiju, da prijavi nasilje, a istovremeno je imala osjećaj da je podržavaju i žale… Suštinski, niko je nije zaštitio. Nije joj dao informaciju da je nasilje krivično djelo – navodi Hodžić – Lemeš.
Puno je faktora, dodaje, koji utiču da žena da ostane u nasilnom odnosu, od tradicionalnih stavova da treba sačuvati porodicu i da je djeci potreban otac do ekonomske zavisnosti.
Upravo je, ističe, ekonomska zavisnost važan razlog dugog ostanka u nasilnom odnosu, ali i činjenice da se mnogo žena vrati počinitelju nasilja.
– Ukoliko žena nije uspjela da se osamostali, donosi odluku o povratku u porodicu iako je svjesna da se nasilnik nije mnogo promijenio – kaže.
Postoje, naravno i slučajevi reintegracije porodice bez nasilja kao modela ponašanja. To su porodice u kojima su počinitelji nasilja prošli određene terapijske tretmane.
– Imali smo slučaj jedne žene, koja je tri puta ovdje boravila, otišla je od muža alkoholičara. Vjerovala je u taj brak, na kraju su zajedno prošli proces njegovog liječenja ovisnosti. U međuvremenu je kroz jedan projekat, koji smo joj ovdje omogućili, razvila mali biznis. To je njoj značilo ekonomsku neovisnost. Ona nam je rekla: Sad imam mogućnost da odem i on to zna. Tu je osnažena. Rekla mu je: “Ja više ne zavisim od tebe”. I on zna ako ponovno počne da konzumira alkohol da će ona otići – priča menadžerica Sigurne kuće.
Upravo na ekonomskom osnaživanju žena koje trpe nasilje u porodici rade Fondacija INFOHOUSE iz Sarajeva i Udruženje građana „Budućnost“ iz Modriče kroz implementaciju projekta „Ekonomske i socijalne prilike ka nezavisnosti žena žrtava nasilja u porodici“, koji finansira Evropska unija. Cilj projekta je osnažiti najmanje 15 žena, žrtava nasilja u porodici da pokrenu vlastite biznise grantovima u maksimalnom iznosu do 3000 EUR po ženi. Partner na projektu je i Sigurna kuća iz Sarajeva, jer kako Hodžić Lemeš: „Ekonomska neovisnost je značajan faktor za prekid nasilnog odnosa“.
– Mi pratimo proces ekonomskog osnaživanja žena u Sigurnoj kući kroz koji one prolaze, a koji ih vodi u osamostaljenje. Kada se žena zaposli, čak i ako se vrati počinitelju nasilja, žena neće biti prisiljena ostati u tom odnosu ako se nasilje ponovi. Naravno da ekonomska neovisnost ne isključuje u potpunosti nasilje u porodici. U praksi smo imali manji broj slučajeva žena koje su imale dobro plaćene poslove, a bile su izložene nasilju u porodici. Rijetko se pojavljuju u Sigurnoj kući jer uglavnom kad prekinu nasilan odnos imaju druge mogućnosti – dodaje Hodžić Lemeš.
Sigurna kuća pruža žrtvama nasilja kompletan i sveobuhvatan tretman, prije svega sigurno mjesto, niz psiho socijalnih terapijskih tretmana, rad sa terapeutima, detaljan proces detraumatizacije, vježbe stjecanja samopouzdanja.
– Pored toga radimo na njihovom ekonomskom osnaživanju, pomažemo im da se zaposle i osamostale. Zaista imam bogato iskustvo u radu sa žrtvama nasilja koje su bile u Sigurnoj kući i moram reći da kada postoji jasan stav i čvrsta odluka za izlaz iz nasilnog odnosa onda ne postoji prepreka koja se ne može savladati. Mi smo imali žene koje su se osamostalile sa petoro djece… – dodaje Hodžić Lemeš.
Za svaku se ženu individualno, nakon dvije do tri sedmice boravka u Kući pravi individualni plan zaštite – izlazna strategija. Žene se izjasne na koji način vide rješenje svoje situacije, pravi se plan u kojeg su uključene različite institucije i organizacije koje će sudjelovati u provedbi toga plana.
– Neke žene žele da se razvedu, zaposle, osamostale. Tu nam treba više vremena i to nije moguće za 6 mjeseci… najveći problem sa kojim se žene suočavaju je upravo nakon izlaska iz Sigurne kuću u tim prvim mjesecima im je potrebna podrška sistema, koja je nažalost izostala. Zato smo mi i osnovali Fond Zajedno smo sigurne, s ciljem prikupljanja sredstava za pomoć ženama nakon izlaska iz Sigurne kuće, da premoste period do potpunog osamostaljenja. Jer i ako se zaposli, a riječ je o ženama koje uglavnom rade u uslužnim djelatnostima, plaće su male, kako će platiti stan, čuvanje djece, hranu… – govori Hodžić Lemeš.
Cilj Fonda je upravo finansijska pomoć za određeni period. Ali, cilj izlazne strategije je da se iskoristi sve što je već dostupno, prava preko centara za socijalni rad, općtine, subvencioniranja vrtića, podstanarstva, jednokratne pomoći, negdje se žene uključe u javnu kuhinju, povežu se s organizacijama koje im pomažu.
– Pratimo ih u svakom slučaju i pomažemo. U stalnom smo kontaktu, mi smo njihova porodica. Po prvi put mi njima damo važnost, dajemo im poruku da nisu krive i da nasilje nikad nije opravdano. Sigurna kuća nosi snagu grupne povezanosti i samopomoći grupe – dodaje Hodžić Lemeš.
Ona dodaje da se na putu osamostaljivanja žena mora povećati svijest poslodavaca o važnosti o nasilju u porodici. Žene često kriju da su bile žrtve nasilja jer im poslodavci znaju otvoreno reći da ne žele probleme, jer misle da će problema biti.
No, Hodžić Lemeš ističe ida ima i svijetlih slučajeva.
– Desilo se da je jednoj ženi muž došao na posao, napravio pred svima problem. Direktor te firme joj je rekao – uzmi koliko ti treba vremena, vrati se kad riješiš problem, podržat ćemo te, budi na dopustu. I još je finansijski pomogao. Ključni su lični stavovi o nasilju u porodici koje svi moramo osvijestiti. Kada svi budemo imali stav da je nasilje krivično djelo i da je za njega odgovoran počinitelj a ne žrtva tada će i odnos cijelog društva prema žrtvama da se promijeni – navodi Hodžić Lemeš.
Polovina žena se osamostali
Prema statistikama, ali i njenom iskustvu, polovina žena koje izađu iz Sigurne kuće postaju samostalne. Polovina se vrati u porodicu. Neke to žele od početka, uglavnom one koje su prvi put otišle. Centar za socijalni rad radi također tretman sa počiniteljima nasilja. Ima i slučajeva gdje muškarci pokažu interes na rad na sebi u cilju povratka žene i djece u porodicu.
Naravno da ima slučajeva kada se situacija dodatno pogorša po povratku žene u porodicu. Ona se zatim ponovo vraća u Sigurnu kuću. No, značajno je što ako dožive nasilje ne trpe duži vremenski period, već odmah prijavljuju.
– Sigurna kuća za žene je veoma značajna jer u njoj po prvi put dobiju slobodu da budu ljudska bića. Ovdje im vraćamo dostojanstvo, pružamo im razumjevanje, pažnju, vraćanje samopouzdanja i samopoštovanja i vjeru u sebe. I one to osjete – navodi menadžerica.
Hodžić Lemeš poručuje za kraj da je bitno je da se podiže svijest o nasilju, da osuđujemo nasilje kao krivično djelo, da sankcije za nasilje budu veće, oštrije.
Ističe kako je kaznena politika dosta blaga. Uglavnom se izriču uslovne kazne, godinu, dvije.
– To nije dobra poruka – kaže.
Ali, to je neka druga priča. Bitna za žrtve, nasilnike. Cijelo društvo.
