May 2021

Država opet privatnicima dijeli milione za registracije vozila

Nakon 12 godina opet se poslovi homologacije i certificiranja vozila povjeravaju privatnim firmama povezanim s finansijerima SNSD-a i HDZ-a. Do danas nije ispoštovana presuda Suda iz 2015. godine, piše Fokus.ba. 

Nakon punih 12 godina država je odlučila ponovo dijeliti milionske poslove homologacije i certificiranja vozila, i to ponovo privatnim firmama povezanim s finansijerima SNSD-a i HDZ-a jednako kako je to uradila i 2009. godine.

Te godine Ministarstvo komunikacija i prometa BiH unosan posao homologacije i certificiranja vozila dalo je konzorciju AD EIB Internationale PJ „Centar za motorna vozila Banja Luka – Institut za saobraćaj i komunikacije Sarajevo – Centar motor Široki Brijeg. Ovaj konzorcij sve do danas ubire milione KM za ove poslove.

Homologacija je postupak kojim se motorna vozila, koja se prvi put registruju na teritoriji BiH, kao i njihovi dijelovi, prema svojim konstrukcionim i sigurnosnim karakteristikama usklađuju s propisima u BiH.

Prema istraživanju portala Fokus.ba, konkurs raspisan nakon više od 11 godina, koji je nedavno dijelom okončan, ponovo nagovještava “lov u mutnom”.

Naime, uprkos presudi Suda BiH iz 2015. godine u kojoj stoji da se povjeravanje administrativnih poslova u oblasti homologacije vozila privatnim subjektima, kako je to 2009. godine već urađeno, ne može vršiti pravilnikom već samo zakonom, Ministarstvo komunikacija i prometa BiH je potkraj prošle godine usvojilo novi pravilnik, dok je u januaru ove godine raspisalo konkurs za ove poslove koje godišnje donose dobit od 4 do 5 miliona KM.

Za razliku od nezakonite prakse u BiH, homologaciju vozila npr. u Hrvatskoj provodi Državni zavod za mjeriteljstvo, a tek se pojedini poslovi daju privatnim subjektima.

Iz Ministarstva komunikacija i prometa BiH potvrđeno nam je da je okončan prvi dio javnog konkursa za izbor administrativnog tijela za obavljanje poslova u oblasti homologacije vozila, dijelova uređaja i opreme vozila. Trenutno traju žalbeni postupci koji će odlukom okončati Žalbeno vijeće Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.

No, kako saznaje Fokus.ba, prema odluci komisije koju je formiralo Ministarstvo, prvorangirani konzorcij za posao homologacije vozila je Centar motor d.o.o. Široki Brijeg – Centar za automobilsko inženjerstvo d.o.o. Banja Luka – Informacioni inženjering Sirius 2010 d.o.o. Banja Luka – Centar za cestovni promet d.o.o. Sarajevo.

Centar motor Široki Brijeg je firma koja je i 2009. godine izabrana u konzorcij za homologaciju i certificiranje vozila. Riječ je o kompaniji u vlasništvu utjecajne porodice Ševo, tačnije HDZ-ovog biznismena Ivana Ševe.

Kantonalno tužilaštvo Široki Brijeg 2011. godine, dakle dvije godine nakon što je dobio državni posao homologacije vozila, podiglo je optužnicu protiv Ivana Ševe zbog osnova sumnje da je počinio krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti i zloupotrebe ovlasti u privrednom poslovanju. Ševo se optužnicom teretio da je direktno kao i odgovorna osoba u stručnoj organizaciji “Centar za vozila” sa sjedištem u Širokom Brijegu, počinio više radnji koja imaju obilježja navedenih krivičnih djela. No ova optužnica nije doživjela svoj epilog – osuđujuću presudu.

U vlasništvu porodice Ševo je i Centar za obrazovanje odraslih u Širokom Brijegu. Iako je bila u središtu afere o kupovini diploma koju je i videosnimcima zadokumentovao Žurnal, Tužilaštvo BiH je 30. septembra 2020. donijelo naredbu o neprovođenju istrage.

Informacioni inženjering Sirius u žižu javnosti dospio je nakon što je u RS-u u prošloj godini dobio niz poslova, a posebno od Porezne uprave RS, i to s banjalučkim Prointerom, kompanijom koja se povezuje s Igorom Dodikom, sinom lidera SNSD-a Milorada Dodika. Prointer, inače, suvereno dobija tendere u RS-u. Sam lider SNSD-a je 2019. u NSRS odgovarajući na poslanička pitanja rekao da je njegov sin saradnik Prointera.

Godine 2017. godine Poreska uprava RS-a potpisala je ugovor s Prointerom i Siriusom za nastavak implementacije integrisanog sistema, čija je ukupna vrijednost 7,1 milion maraka (bez PDV-a). Prema pisanju Žurnala, Poreska uprava RS-a je u 2019. Prointeru i Siriusu dala posao od 3.483.918 KM da bi projektovali integrisani informacioni sistem. Ovaj ugovor, kako je naveo Žurnal, zaključen je nakon provedenog netransparentnog pregovaračkog postupka bez objave obavještenja u javnosti.

Centar za automobilsko inženjerstvo je još jedna firma koja zajedno dobiva poslove s Prointerom. U aprilu prošle godine od Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske dobila je posao stručne institucije za tehničke preglede vozila u Republici Srpskoj. Posao vrijedan oko 20 miliona maraka zajednički je zapravo dodijeljen kompaniji Prointer i njenom partneru, Centru za automobilsko inženjerstvo.

Kada je riječ o četvrtom članu konzorcija, Centru za cestovni promet d.o.o. Sarajevo, to je firma koja je tek osnovana 21. juna 2019. godine. Prema zvaničnim podacima, firma ima dva zaposlena i godišnji promet od tek 87.578 KM. Vlasnik firme je Samara Husejn.

izvor: fokus.ba

Naš portal obratio se kompaniji Centar motor Široki Brijeg u vezi s pitanjima koja se odnose na homologaciju od 2009. do danas, ali i aktuelnim konkursom, no odgovorili su da nisu nosioci konzorcija koji od 2009. vrši poslove homologacije i vozila i da nisu ovlašteni davati informacije u ime konzorcija.

Iz AD EIB Internationale nisu željeli odgovoriti na pitanje zašto uprkos sudskoj presudi iz 2015. do danas nesmetano obavljaju homologaciju i certificiranja vozila, kazavši da nisu ovlašteni. Na naš upit da predoče podatke o prihodima firmi, pojedinih članova konzorcija, u vezi s ovim administrativnim poslovima od 2009. do danas, direktor Eib Internationale Drago Talijan je za Fokus.ba izjavio da ne vode računa za sve učesnike u postupku homologacije, a ima ih, kažu, stotinjak.

– Osim toga, ovo spada i u domen poslovne tajne svakog poslovnog subjekta, pa bi publikovanje takvih podataka bilo nezakonio, a potencijalno štetno i opasno, jer bi moglo imati neželjene posljedice – rekao je Talijan.

Prema zvaničnim podacima iz finansijskih izvještaja, poslovni prihodi firme EIB Internationale npr. za 2018. i 2019. godinu iznosili su 17, odnosno 16 miliona KM. Centar Motor je te dvije godine prihodovao po 10 miliona KM, a Sirius dva, odnosno pet miliona KM.

Drugorangirani konzorcij, kada je riječ o spomenutom javnom konkursu za posao homologacije vozila je EIB International – Automotive center – centar za vozila d.o.o. Sarajevo, Mervik Sarajevo, East Code Banja Luka.

Firma Automotive center – centar za vozila d.o.o. Sarajevo, koja je 2009. godine odlukom komisije dobila najviše bodova, ali joj uprkos tome nije dodijeljen posao homologacije vozila, krajem te iste godine podnijela je krivičnu prijavu protiv tadašnjeg ministra komunikacija i prometa BiH Rude Vidovića zbog krivičnog djela povrede ravnopravnosti u obavljanju privredne djelatnosti.

Kako su naveli u krivičnoj prijavi koja je u posjedu Fokusa, Vidović uopće nije cijenio činjenice koje je utvrdila komisija, a nju je formiralo Ministarstvo, te je paušalno dodijelio posao konzorciju AD EIB Internationale PJ „Centar za motorna vozila Banja Luka – Institut za saobraćaj i komunikacije d.o.o. Sarajevo – Centar motor Široki Brijeg.

izvor: fokus.ba

Automotive center Sarajevo je, također, uložio i žalbu Sudu BiH koji je poništio Vidovićevu odluku i predmet vratio na ponovni postupak. Sud je u presudi od 2. februara 2011. naveo da odluka Vidovića kojom posao dodjeljuje konzorciju “ne sadrži obrazloženje o izboru izabranog ponuđača niti razloge o neizboru drugog ponuđača“.

Nakon toga Vidović donosi novu, ali zapravo staru odluku. Obrazloženje za ovakvu odluku vidi u tome da nisu bili obavezni imenovati organizaciju s “najvećim brojem bodova na rang-listi. Zanimljivo u svemu ovome jeste njegovo obrazloženje u kojem stoji i da firme konzorcija „oslikavaju regionalnu -entitetsku pripadnost i zastupljenost sva tri konstitutivna naroda, kao i da će od ovih firmi koristi imati budžeti više političko-teritorijalnih organizacija“?!

Ubrzo nakon toga ide još jedna žalba Sudu BiH, koji u 2012. godini poništava sve i opet vraća “prvostepenom organu na ponovni postupak”. Sud poziva Ministarstvo da u novom postupku pažljivo i u potpunosti, slijedeći izvještaj komisije, te na osnovu utvrđenih kriterija donese odluku. Nakon toga novi ministar komunikacija i prometa BiH Damir Hadžić donosi rješenje o poništavanju javnog konkursa za obavljanje administrativnih poslova u oblasti homologacije vozila. U odluci se navodi i da ne postoje zakonske osnove da ovo ministarstvo provede konkurs iz ove oblasti, mada se ne precizira.

Ali uprkos činjenici da je nakon odluke Suda BiH i državni resorni ministar poništio cijeli konkurs, navedeni konzorcij je do danas nastavio obavljati unosne poslove homologacije i certificiranja vozila.

No, vratimo se krivičnoj prijavi koju je podnio Automotive center Sarajevo, a koja je, po sili zakona, trebala biti procesuirana. Dijelom se to i desilo.

Naime, kako je za Fokus.ba potvrdio portparol Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Luka Miladinović službenici SIPA-e su u ovom slučaju sve mjere i radnje poduzimali po zahtjevu Tužilaštva BiH.

-Osim navedenog, Tužilaštvo BiH nas je obavijestilo da je 26. februara 2014. godine donesena naredba o neprovođenju istrage – rekao nam je Miladinović.

Postupajuća tužiteljica u ovom predmetu bila je Dijana Kajmaković. U aktu od 6. marta 2014. godine, koji je u posjedu Fokusa, Kajmaković je navela da iz spisa predmeta i dokumentacije proizlazi da u konkretnom slučaju nema dovoljno dokaza koji bi potvrdili razumne osnove sumnje da je prijavljeni (Rudo Vidović op.a.) učinio predmetno krivično djelo.

izvor: fokus.ba

Zanimljivo u ovoj priči je i činjenica, a koju su tada objavili mediji, o tome da je tadašnja v.d. glavne tužiteljice Jadranka Lokmić-Misirača ovu prijavu ocijenila kao osnovanu, te je postupajućem tužiocu naložila da razmotri postojanje osnova sumnje o počinjenom krivičnom djelu iz nadležnosti Tužilaštva BiH.

Treba naglasiti da je nedavno okončan i prvi dio javnog konkursa koji se odnosi na obavljanje poslova u oblasti certificiranja vozila. Zanimljivo je da su i ovdje u prvorangirani konzorcij okupljene iste firme kao i za posao homologacije vozila, samo što u ovom slučaju nosilac konzorcija nije Centar motor Široki Brijeg, već je to Centar za automobilsko inženjerstvo Banja Luka.

Od učesnika oba konkursa, koji su zatražili anonimnost, dobili smo informacije o tome da u kriterijima nisu definisane bliže odrednice šta treba vrednovati, odnosno sve je prepušteno paušalnoj ocjeni pojedinca što vodi neobjektivnom vrednovanju pojedinih kriterija.

Aktuelni zamjenik ministra komunikacija i prometa BiH Nedžad Branković u pismu koje je u posjedu našeg portala obratio se ministru Vojinu Mitroviću u kojem ukazuje na sudsku presudu iz 2015. godine u kojoj stoji da se samo zakonom, a nikako podzakonskim aktima u koje spada i pravilnik koji je donesen krajem prošle godine, određeni poslovi uprave mogu biti povjereni privatnim preduzećima.

Novi pravilnik, tvrdi Branković, u suprotnosti je sa sudskim presudama i važećim propisima. Zakonom u upravi, navodi Branković, izričito je normirano da se institucijama s javnim ovlaštenjima može zakonom povjeriti obavljanje određenih upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti organa uprave.

U izjavi za Fokus.ba Branković je potvrdio kako je tačno da je pisao ministru, dodajući da je to bila interna prepiska unutar Ministarstva s ciljem iznalaženja najboljih rješenja jer o toj temi nisu uspjeli razgovarati na sjednici stručnog kolegija.

-S obzirom da natječaj još nije okončan u svim fazama, bilo bi neprofesionalno i moglo bi se tumačiti i kao forma uticaja na postupak – rekao nam je Branković.

Iz Ministarstva komunikacija i prometa odgovorili su za Fokus da trenutno traju žalbeni postupci koje će odlukom okončati Žalbeno vijeće Vijeća ministara BiH. Upitali smo ih da li je uprkos presudi Suda BiH i dalje na snazi ugovor o obavljanju administrativnih poslova u oblasti homologacije iz 2009. godine.

izvor: fokus.ba

– Nakon okončanja navedenog javnog konkursa, bit će okončane prethodne aktivnosti u ovoj oblasti, uključujući i postupanje po presudi Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 U 012785 13 U od 22. 5. 2015. godine – odgovorili su iz Ministarstva.

Nadalje, interesovalo nas je zašto je u 2020. uprkos ovoj presudi ipak donesen Pravilnik o homologaciji koji, također, povjerava javna ovlaštenja podzakonskim aktom.

-Ministarstvo ističe važnost cjelovitog sagledavanja bilo kojeg pitanja, tako i ovog. Izvlačenje bilo kojih dijelova iz konteksta za posljedicu može imati stvaranje krive slike kod čitatelja, te u tom smislu ističemo dio iz presude: Osim toga, pravilan je zaključak tuženog i prvostepenog organa da administrativni poslovi iz člana 17. Pravilnika o homologaciji, kao što su zastupanje organa uprave, preuzimanje pravnih propisa, ocjena primjenjivosti pravilnika u BiH i sl, nisu administrativni poslovi iz oblasti homologacije, koji bi se mogli prepustiti privrednim društvima, već su to osnovni poslovi organa uprave, a za čiju dodjelu privatnim privrednim društvima ne postoji zakonsko ovlaštenje – navode iz Ministarstva.

Kako dodaju, odredbom člana 2. stav 1. Zakona o upravi propisano je da poslove iz nadležnosti BiH obavljaju ministarstva i upravne organizacije kao samostalne upravne organizacije, upravne organizacije u sastavu ministarstava, kao i druge institucije Bosne i Hercegovine osnovane posebnim zakonom ili kojima je posebnim zakonom povjereno obavljanje poslova uprave, dok je stavom 2. propisano da određene poslove uprave mogu obavljati preduzeća, ustanove i druga pravna lica, kad im je zakonom povjereno vršenje javnih ovlaštenja. Iz navedenog slijedi jasan zaključak da samo zakonom, a nikako podzakonskim aktima u koje spada i pravilnik, određeni poslovi uprave mogu biti povjereni preduzećima.

-Poslovi kao što su zastupanje organa uprave, preuzimanje pravnih propisa, ocjena primjenjivosti pravilnika u BiH i sl, nisu administrativni poslovi iz oblasti homologacije, koji bi se mogli prepustiti privrednim društvima, već su to osnovni poslovi organa uprave. Osim uređenja ove oblasti, u skladu s normama EU, odredbe Pravilnika o homologaciji usklađene su s obrazloženjem Presude Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 U 012785 13 U od 22. 5. 2015. godine, stoga ne stoji teza da se Pravilnikom iz 2020. godine povjeravaju bilo kakva ovlaštenja – naveli su iz Ministarstva za Fokus.ba.

Tocilizumab u apotekama – ljudski život između zabrane i potrebe

S razbuktavanjem koronapandemije u BiH mnoge porodice su se suočile sa zahtjevom bolnice da nabave lijek tocilizumab koji, prema pravilima Agencije za lijekove u BiH, ne smije biti u apotekama. No inspekcija nema dovoljno ljudi da provodi kontrolu apoteka, a lijek spašava živote, pa je pitanje da li treba mijenjati propise ili  pojačati kontrolu nad radom i apoteka i bolnica? U međuvremenu apotekari tvrde da ne znaju pravila pod kojima moraju raditi, a farmaceuti lobiraju za promjenu procedure.

 

Piše: Rubina Čengić

 

Iako je odobren samo za upotrebu u bolnicama u BiH, lijek tocilizumab ili actemra  o kom se mnogo govori u kontekstu liječenja zaraženih koronavirusom, prodaje se sasvim slobodno u takozvanim otvorenim apotekama, van bolnice, a ovo kršenje pravila podržavaju ljekari koji porodice oboljelih upućuju u apoteke da kupuju ovaj lijek.

“Taj lijek ima režim izdavanja ZU – Lijek se primjenjuje u zdravstvenoj ustanovi sekundarnog ili tercijarnog nivoa – i ne mogu ga izdavati u apotekama otvorenog tipa. Veledrogerija koja ima dozvolu da se bavi prometom na veliko lijekovima i veledrogerije isporučuju lijek koji je namijenjen za bolničku primjenu bolnicama. Ne bi smjela da se vrši isporuka prema apotekama otvorenog tipa, samo bolničkim apotekama”, pišu iz Agencije za lijekove i medicinska sredstva u BiH. Naglašavaju da kontrola maloprodaje lijekova nije u ingerencijama njihovih inspektora koji nadziru samo promet na veliko, nego su nadležna entitetska ministarstva zdravstva, odnosno entitetski inspektori. Nisu odgovorili na pitanje  da li imaju saznanja o još nekim lijekovima koji se ne bi smjeli nalaziti u slobodnoj prodaji, ali smatraju da je jedino rješenje za ovu pojavu – jači nadzor.

“Za jači nadzor je potreban veći broj inspektora jer pravnih lica ima oko 600, a inspektora svega 4 do 5. Nažalost, zahtjevi za povećanje broja inspektora, priznavanje inspektorskog dodatka i slično su ostali neuslišeni”, pojašnjavaju iz Agencije.

Prema dostupnim informacijama samo u Sarajevu je za par mjeseci na početku 2021. godine oko 500 ljudi primilo tocilizumab, većina iz bolničke apoteke, ali je Ministarstvo zdravstva u Vladi kantona Sarajevo do sredine maja 2021. godine dobilo oko 180 zahtjeva za refundaciju troškova za nabavku ovog i lijeka remdesivir konajčešće propisana količina za jednog pacijenta. (U vrijeme nastanka ovog teksta – kraj maja – trebalo bi da su u Ministarstvu zdravstva u Vladi kantona Sarajevo riješeni svi zahtjevi za refundaciju.) Porodice oboljelih su samostalno morale  nabaviti lijek jer ga u pojedinim periodima u bolnici nije bilo zbog velikog broja oboljelih. Poređenja radi, u Tuzli je tokom 2020-te primijenjen za liječenje 12 oboljelih osoba, a u  prva tri mjeseca 2021. samo jednom.

Iz Roche d.o.o. – Roche Ltd  koji je nosilac dozvole za uvoz i prometovanje ovog lijeka u BiH u pisanim odgovorima za interview.ba pojašnjavaju da oni  kao proizvođač lijek tocilizumab (actemra)  distribuiraju prema ugovornim veledrogerijama.

“Mi to radimo u skladu s pozitivnom legislativom u BiH, rješenjem o stavljanju lijeka u promet i sažetkom karakteristika lijeka u kojem je jasno navedeno da se lijek primjenjuje u ustanovama sekundarnog ili tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite. Daljnja distribucija lijeka od veledrogerija do zdravstvenih ustanova je regulisana poslovnim odnosima između distributera i zdravstvenih ustanova za koju Roche d.o.o. – Roche Ltd nema nadležnosti”, stoji u odgovorima uz napomenu da je izuzetno važno shvatiti da, u skladu s globalnom legislativom i lokalnim Pravilnikom o načinu oglašavanja lijekova i medicinskih sredstava (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 40/10), proizvođač lijeka ni u kojem slučaju ne smije komunicirati sa širom i stručnom javnosti o lijeku u indikaciji koja nije odobrena i da propisivanje i upotreba lijeka isključivo diskreciono pravo ordinirajućeg ljekara.

U upravi za inspekcijske u FBiH objašnjavaju da inspekcijski nadzor apoteka vrše u okviru redovnih kontrola i nadzora po prijavama, da imaju sedam farmaceutskih inspektora od kojih dva federalna i pet kantonalnih.

“U redovnim inspekcijskim nadzorima, federalni farmaceutski inspektori nisu u prodaji u apotekama zatekli lijekove tocilizumab ili actembra, a nismo ni zaprilimila niti jednu predstavku u vezi s ovim lijekovima. Za inspekcijske nadzore kantonalnih  inspektora nemamo podatke. U slučaju kada inspektori u apotekama u prodaji zateknu medicinska sredstva, lijekove ili druge proizvode koji su stavljeni u promet bez odgovarajuće dozvole, donosi se zabrana prometa, u skladu s državnim zakonom”, stoji u pisanim odgovorima iz Uprave. Pojašnjavaju da način izdavanja lijekova u apotekama određuje Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH dozvolom za stavljanje lijeka u promet, a kod interventnog uvoza, u slučaju da bolnica nema neophodne lijekove, nadležna ministarstva mogu izdati dozvolu za uvoz i pacijente uputiti da lijek nabave u apoteci. Naglašavaju da rješenje za rad apoteka  izdaje nadležno ministarstvo zdravstva koje i vodi registar apoteka koje imaju odobrenje za obavljanje apotekarske djelatnosti.

Predstavnik jednog od stranih proizvođača lijekova  smatra da su za ovu pojavu odgovorne uprave bolnica u BiH koje ne osiguravaju potrebne lijekove, ali i da je zdravstveni sistem loše organizovan zbog čega je svako prepušten sam sebi, pa se svako snalazi kako zna.

“U bolnicama od pacijenata koji tamo leže na liječenju traže da donesu svoje lijekove za redovnu terapiju iako dobiju novac i za to, a to nisu male pare, nego milioni. Kako je počela pandemija – malo malo pa nešto nemaju i traže od porodica da nabave, pa je tako i za tocilizumab. On se nalazi na bolničkoj listi lijekova i morali bi ga imati. Moguće da su neke apoteke našle način da uvezu lijek s tim da je to nemoguće uraditi ilegalno na bilo koji način. Apoteke moraju imati i ulaz i izlaz robe, pa je nemoguće da je lijek ušao u torbi u privatnom autu. Osim toga – apoteke izdaju račun za potrebe refundacije. A ako neki lijek nije dozvoljen za prodaju – podložan je inspekcijskom nadzoru, ali vrlo moguće da propis predviđa da se lijek smije prodavati, ali može primjenjivati samo u bolnicama”, pojašnjava naš sagovornik. Kaže da bi svakoj državi trebalo biti u interesu da u prometu ima što više lijekova, ali da je to u BiH teško postići jer, između ostalog, Agencija nema dovoljno ljudi i drugih resursa da provede sve potrebne provjere da bi novi lijek bio odobren za korištenje i prometovanje.

Infektolog Abdulah Nakaš smatra da je ipak u pitanju neka rupa u zakonu koja je mogla nastati na različite načine, namjerno ili slučajno.

“Očito je problem što nigdje ne piše da je zabranjena isporuka tog lijeka otvorenim apotekama”, kaže Nakaš i naglašava da je dodatni problem što u BiH još uvijek nema valjanih studija da li lijek uopšte pomaže ili ne.

Pomagao ili ne, krajem marta je pokrenuta inicijativa da i tocilizumab i remdesivir budu stavljeni na listu bolničkih lijekova za liječenje zaraženih koronavirusom. Sada se nalaze na bolničkim listama, ali za druge bolesti. Telefonskim pozivima u  nekoliko apoteka utvrdili smo da ovog lijeka imaju – Dina, Al Hana, ali i pojedine  apoteke iz lanca Apoteke Sarajevo. Na pitanje da li znaju da taj lijek ne smiju prodavati – tvrde da ne znaju.

“Zaista ne znamo da ne bi smjeli prodavati ovaj lijek u slobodnoj prodaji, ali svakako ga ne dajemo bez recepta.  Ranije se gotovo niko nije interesovao za njega, a s koronom je počela potražnja i smatrali smo da je važno da imamo u ponudi određene količine”, dobili smo gotovo istovjetan odgovor u nekoliko apoteka.

Magistrica farmacije Zahida Binakaj iz Farmaceutske komore FBiH ne vjeruje da apotekari ne znaju šta ne smiju prodavati u apotekama

“Važno je da tog lijeka ima u apoteci jer šta bi bolesni ljudi radili kada lijekova nestane u bolničkim apotekama? Apoteke su najsigurnije mjesto jer mogu osigurati i hladni lanac čuvanja i znaju o čemu se o radi i bolje da možemo kupiti lijek kod njih nego negdje u sivoj zoni. Mislim da je taj propis pogrešan i ja vodim skoro pa mali rat s Agencijom za lijekove jer mislim da to ograničenje treba ukinuti, pogotovo sada s koronom, ali oni su vrlo spori u odnosu na potrebe života. Moj muž je umro od korone u teškim mukama, tada nismo znali da tocilizumab pomaže”, kaže Binakaj. Naglašava da ljekari i farmaceuti svakodnevno saznaju za nove lijekove koji se primjenjuju u svijetu i daju sjajne rezultate, i u liječenju korone i drugih bolesti, ali da je sistem u BiH jako spor u odnosuna potrebe ljudi.

Znale ili ne, apoteke su prodavale, a, primjera radi, kupci ovog lijeka u Zenici se raspituju da li će i kako refundaciju dobiti porodice preminulih pacijenata dok ministar zdravstva u Vladi kantona Sarajevo Haris Vranić  početkom aprila 2021. godine, u period kada je trajao najjači udar pandemije, upozorio građane da će refundaciju dobiti samo oni koji imaju validan račun iz apoteke i ljekarski dokaz da su im iz bolnice tražili da nabave lijek, te naglasio da nema potrebe da iko  samoinicijativno kupuju lijek i nose ga u bolnicu.  Vlada RS nabavlja ovaj lijek za sve bolnice, pa je 2020-te za ovaj lijek izdvojila 1,5 miliona KM i kupila ga putem interventnog uvoza.

Inače, Agencija nema informacija koliko kojih lijekova se troši u BiH.

“Informacije o potrošnji lijekove u BiH dobijamo od uvoznika jednom godišnje i na osnovu njih pripremamo izvještaj sredinom tekuće godine za prethodnu”, piše u odgovorima za interview.ba.

Magazinović najavio ogromnu aferu čiji trag vodi do HDZ-a: Filmski radnici zakinuti “u ime države”

Zastupnik SDP-a u Zastupničkom domu PS BiH Saša Magazinović organizovao je danas zajedno sa grupom filmskih radnika, među kojima su i proslavljeni bh. reditelji poput Danisa Tanovića, Ademira Kenovića, Srđana Vuletića i drugih, konferenciju za novinare na kojoj je, kako je izjavio, najavio aferu velikih razmjera.

Riječ je o prijedlogu Savjeta ministara novog sastava Vijeća RAK-a u kojoj se nalazi nekoliko spornih osoba, o čemu je javnost  prvi izvijestio portal Fokus.ba.

Veliki broj sudskih presuda i sporova

-Pristizala su brojna pisma u kojima spori veći broj kandidata koje je utvrdio Savjet ministara i poslalo Parlamentu na usvajanje. Da zanemarimo ime Vladimira Jurišića, kuma Vlade iz afere „Potkivanje“. Mediji su već pisali o tome koliko je uopšte sporan prijedlog ovog kandidata. Prvoplasirani na ovoj listi je Antonio Beus. Uvidom u član 22. koji definiše sukob interesa više je nego evidentno da je ovaj kandidat, koji je istovremeno i predsjednik UO Fondacije za kinematografiju, kao i odgovorna osoba nevladinog udruženja iz Kiseljaka koja se zove Udruga filmske industrije, u sukobu interesa. Tačka ovog člana govori da u Vijeću RAK-a ne mogu biti osobe koje se bave zanimanjima i preduzetništvom koji bi bili u suprotnostima agencije. Ne mogu ni obavljati bilo kakvu političku funkciju, a ovo je jedan od dužnosnika HNS-a za koje je više nego jasno da je politička organizacija. Imamo kandidata koji je u potpunosti u sukobu interesa. Ova čitava priča je vrlo zamršena i finansijski teška desetine miliona KM. Mislim da smo na pragu jedne ogromne afere čiji trag vodi do visokih funkcionera HDZ-a – izjavio je Magazinović.

Antonio Beus je, kaže, on, predsjednik Udruge filmske industrije, koja je dolaskom na čelo Instituta za intelektualno vlasništvo BiH, Josipa Merdže, visokog funkcionera HNS-a i HDZ-a, dobila dozvolu za kolektivno ostvarivanje autorskih prava audiovizuelnim djelima koja se distribuiraju putem kablovske transmisije. Tu dozvolu je prije toga imalo Udruženje filmskih radnika u BiH a u kojoj su i gore pomenuti reditelji.

-Svojim dolaskom Merdžo im je oduzeo tu dozvolu bez ikakvog obrazloženja. Veliki broj sudskih sporova i presuda u njihovu korist govori u prilog tome da je to bilo nezakonito. Pravnici koji se ovim bave tvrde da iz svih presuda proizilazi da Udruženje filmskih radnika i dalje ima dozvolu. Merdžo neprestano daje dozvolu udruženju iz Kiseljaka, s druge strane Sud to poništava i traži ponovno odlučivanje, ali to nailazi na ignorisanje. Dolazi do pravne nesigurnosti kablovskih operatera koji ne žele dati novac za autore jer je nejasna situacija. Sud kaže jedno, a Merdžo drugo. Taj novac se trenutno deponuje i ne nalazi put do onih do kojih treba doći, a to su autori. Može se otvoreno reći da je dvojac Merdžo-Beus nezakonitim potezima jednu čitavu oblast kulture u potpunosti blokirao i doveo u situaciju da autorima pošalje poruku o jednom maćehinskom odnosu. Dakle HDZ je imenovao čovjeka na poziciju predsjednika UO Fondacije za kinematografiju i želi ga kao prvog na listi imenovati u Vijeće RAK-a – rekao je Magazinović.

Sva saznanja koje je prikupio, kako kaže, govore o ogromnim razmjerama ove afere. Razgovarao je sa brojnim kolegama iz drugih stranaka, da i oni raspolažu sa istim ili sličnim informacijama.

-Glasanje 25. maja o Vijeću RAK-a biće zapravo test za Parlament da li smo legalisti ili su neki od nas u funkciji ljudi koji rade nelegalne stvari. Ključni glasovi će biti na kolegama iz SDA – rekao je on.

Danis Tanović je kazao da od kraja rata na ovamo jedino vrijeme gdje su autori dobili dio novca koji trebaju da dobiju za svoj posao je bio kada su, kako kaže, oduzeli dozvolu raznoraznim ljudima koji su novac autora usmjeravali na svoje račune.

Nezakonito oduzeta dozvola

-Dakle čovjek koji ulazi u ovo Vijeće jednostavno ne treba da bude tu iz više razloga. Prvo zato što je u sukobu interesa, i zato što je svojim radom dokazao ko je i šta. Ja molim sve zastupnike da ne glasaju za ovu listu. Ima u ovoj zemlji pametnih i sposobnih ljudi koji mogu tom agencijom upravljati na pravilan način – rekao je on.

Kako je rečeno na konferenciji za novinare, jedini period kada su autori  i producenti, domaći i strani, ostvarili svoja prava zagarantovana zakonom je bio između oktobra 2015. i januara 2017. kada je Udruženje filmskih radnika BiH imalo dozvolu za kablovsku transmisiju.

Dolaskom Merdže na čelu Instituta dozvola je, kažu, nezakonito oduzeta bez procedure i upravnog postupka.

IRB zbog tužbi ostaje bez desetina miliona maraka, Vujnićeva potpisivala kredite bez ovlaštenja

Bivša direktorka Investiciono razvojne banke RS Snežana Vujnić potpisala je desetine milionskih kredita nakon što joj je istekao mandat i ovlašćenja, zbog čega su pojedini klijenti pokrenuli tužbu kojom traže da se oni ponište, a pozajmice otpišu. Ovo bi moglo dovesti do otpisivanja višemilionskih dugovanja, zbog kojih bi budžet ostao oštećen, a sve zbog toga što Snežana Vujnić od isteka mandata, krajem marta 2016. godine, do odlaska sa mjesta direktora prošle godine, nije imala ovlašćenje za zastupanje, pa samim tim ni prava da potpiše bilo kakav papir, a kamoli kredit.

Pišu: A. Pisarević, O. Tešić (Skender.info)

Od marta 2016. godine nije ponovo imenovana na mjesto direktora niti joj je dodijeljen status vršioca dužnosti, te je sve poslove u ovoj banci obavljala bez ovlašćenja.

Podsjećamo, ona je imenovana na ovu funkciju 2012. godine, a nekoliko dana prije isteka četvorogodišnjeg mandata, 2016. godine, uhapšena je zbog sumnje da je učestvovala u višemilionskim bankarskim pronevjerama. Riječ je o Bobar banci, a grupa ovlaštenih osoba kojima se još uvijek sudi, među kojima je i bivša direktorka IRB-a koja se tereti da je iz banke ‘izvukla’ više od 125 miliona maraka.

Nakon puštanja iz pritvora, i pored optužbi koje joj se stavljaju na teret, vlasti Republike Srpske na čelu sa tadašnjim predsjednikom Miloradom Dodikom, ponovo je vraćaju na staru funkciju. Ona se vraća na posao iako joj je u međuvremenu istekao mandat i nije dobila novo imenovanje niti status vršioca dužnosti. Bez nove odluke o imenovanju radila je kao direktorka najveće banke u RS sve do 2020. godine.

Nije jasno kako je Snežana Vujnić mogla da radi pune četiri godine nakon isteka mandata niti da potpisuje odobrenja za kredite bez ovlaštenja Nadzornog odbora za poslove koje obavlja. Zapravo, nije jasno na osnovu čega je uopšte dobijala svoju platu.

Ova afera bi mogla da košta entitetski budžet za iznos od nekoliko desetina miliona maraka, jer je gore navedeno postalo osnov za tužbu onima koji su podigli kredite preko IRB-a u periodu u kojem Snežana Vujnić nije mogla da potpisuje takve odluke, te će u sudskim procesima, koji su u pripremi, tražiti poništavanje odluka, potvrđeno je eTrafici.

To dalje znači, da neće biti povrata novca u budžet IRB-a, jer je on odavno potrošen, a među kreditiranim firmama je i niz onih bliskih vlastima koje su dobijale novac iako su bile pred gašenjem. Jedna od njih je i nekadašnja poslastičarnica „Pingvin“, izuzetno bliska vrhu vladajućeg SNSD-a, koja je novac dobila iako se u medijima mjesecima pisalo da je pred zatvaranjem, što se kasnije i dogodilo. Kredit nije vraćen niti više postoji nada da će se tako nešto dogoditi, a kako saznaje naš portal ključna odbrana bivšim rukovodiocima ove firme će biti da je odluka o kreditu ništavna iz prethodno navedenih razloga.

“Ugovor je ništavan

Prema riječima advokata Dina Tešića, koji u ovom procesu zastupa vlasnicu “Pingvina” Slavicu Grebenar, jedan od njenih kredita odobren je u periodu kada Snežana Vujnić nije imala ovlašćenja da ga potpiše, ali to nije sve. On kaže da je ugovor ništavan i zbog nezakonitosti vezanih uz obračunate promjenljive kamatne stope.

Din Tešić

“Analizom kredita Fonda za razvoj i zapošljavanje Republike Srpske a.d. Banjaluka, kojim upravlja Investiciono razvojna banka Republike Srpske, utvrdili smo da se radi o ništavom pravnom poslu zbog nezakonitih odredbi vezanih za promjenljivu kamatnu stopu, ali i da zastupnik nije imao ovlaštenja za zastupanje IRB RS u vremenu zaključenja određenih ugovora. Pred nadležnim sudom smo zatražili da se poništi ugovor i brisanje založnog prava na nepokretnostima, koje su bile predmet obezbjeđenja i vjerujemo da će zakoni i pravda biti na našoj strani”, ističe Tešić.

On dalje govori, da su analizirali i ostale ugovore i utvrdili da određene banke, ne samo IRB RS, ugovaraju obračunski model godišnje kamatne stope od 360 dana, primjenjujući nezakonito francuski i njemački dekurzivni model obračuna kamata, suprotno odredbama Agencija za bankarstvo Republike Srpske koja svojom odlukom određuje, kao jedini mogući model, engleski obračun kamata od 365/366 dana.

“Kada je višemilionski kredit u pitanju, tako se prisvoje nezakonito desetine hiljada maraka na godišnjem nivou, samo na ovaj način od klijenata primjenom metode od 360 dana za obračun kamata. Određene banke u vrijeme odobrenog moratorijuma obračunavaju klijentima pogođenim ekonomskom krizom neosnovano i zakonsku zateznu kamatu, a ne obračunavaju tačan kurs EURIBOR-a, već ga zaokružuju na prvu sljedeću pozitivnu kvartalnu brojku suprotno ugovoru i imperativnim normama”, kaže Tešić.

On ističe, da su u tužbi naglasili da Snežana Vujnić nije imala odobrenje da potpisuje ugovore o kreditima, jasno ističući da je njoj mandat istekao 29. marta 2016. godine, a da je samo pet dana kasnije, 4. aprila, potpisala ugovor za koji nije imala ovlašćenje.

Vrhovni sud se izjasnio u sličnom slučaju
Bojana Vranješ Čorokalo

Kako je potvrđeno za eTrafiku, i ranije smo imali slučaj u kojem se dogodila gotovo ista stvar, koja najvjerovatnije slijedi i u slučaju “Vujnić”.

“Imali smo situaciju kada je članovima Komisije za hartije od vrijednosti Republike Srpske istekao mandat, pa je Vrhovni sud Republike Srpske potvrdio stav nižestepenog suda da su ovlaštenja nakon isteka mandata tehničke prirode i da je djelovanje ograničeno na poslove u okviru tzv. tehničkog mandata, a to znači da se ne mogu donositi akti kojima se nameću prava i obaveze drugim subjektima. U konkretnom slučaju, akt koji je bio donesen nakon isteka mandata bio je nezakonit”, ističe advokat Bojana Vranješ Čorokalo.

Ona objašnjava da, prema važećim zakonima, kada je trajanje mandata članu uprave (direktoru) određeno brojem godina, mjeseci ili dana, onda istekom posljednjeg dana trajanja tako određenog mandatnog perioda imenovana osoba više nije član uprave.

“Radnje koje preduzima lice kojem je istekao mandat ne mogu se smatrati radnjama člana uprave, jer ih to lice više nije ovlašteno preduzimati”, objasnila je ona.

“Isto kao da smo vi ili ja potpisali

Novinar i urednik Željko Raljić kaže da ovo nije ništa novo. Dvije su vrlo bitne stavke u ovoj situaciji, kaže on, prva odnos vlasti prema institucijama, a druga, njen uticaj na njh.

Željko Raljić (Foto: media.ba)

“Odnos aktuelne vlasti prema institucijama bilo koje vrste vidi se u tome da je IRB trebalo da ima daleko značajniju ulogu nego što je uspjela da ostvari. Drugo je pitanje političkog uticaja u kojem je ona poslužila kao instrument za niz nezakonitosti”, navodi on.

Dodaje da su kredite uglavnom dobijali tajkuni bliski vlasti, a da su nezakonite radnje, uključujući i način postavljanja rukvodstva, bile redovne od osnivanja pa do danas.

“Većina direktora radila je kršeći zakone pogodujući kod davanja velikih iznosa kredita vrhu SNSD-a. I u ovom slučaju, Vujnićka je samo izvršavala partijske naloge, ona nije i ne odgovara Vladi RS, jer je ona nije ni postavljala. Mi tu dolazimo do ključnog problema koji samo potvrđuje da kod nas institucije postoje samo formalno, a da odluke donosi vrh partije i Milorad Dodik sa svojim uskim krugom saradnika”, kaže Raljić za eTrafiku.

Naš sagovornik dalje objašnjava da je u slučaju “Pingvina” i ko zna koliko drugih kredita, zakon prekršen tako da je svoj potpis na milionske kredite mogao da stavi bilo ko, ne samo ona.

“To je isto kao da smo vi ili ja potpisali ugovor u ime IRB RS, jer smo mi ovlašteni koliko je i ona tada bila. Ovim postupanjem se uspostavlja čitav lanac ljudi koji su uključeni u nezakonite poslove. Onaj ko prihvati njen potpis isto tako krši zakon kao što ga je i ona svjesno kršila, znajući da za to nema mandat. Sad smo ostavljeni na milost i nemilost sudova koji će odlučivati ovako ili onako”, kaže Raljić.

Kada govorimo o ishodu sudskih procesa, nije optimističan. Smatra da ćemo vidjeti spregu kriminalizovanog pravosuđa i da naše institucije postoje samo formalno.

“Sve one koje budu uključene u taj krug kriminala samo će dati povoda i svima ostalima da se nezakonito ponašaju. Počev od korisnika kredita, preko onih koji bi trebalo da to kontrolišu. Ako o ovom slučaju tužilac ima saznanja, onda treba da otvori istragu. On to neće uraditi jer je dio tog kruga kriminala koji se vrti godinama kada je u pitanju IRB”, naglašava on.

“Isparilo 200 miliona maraka”

Jelena Trivić (Foto: Dejan Božić/RAS Srbija)

Profesorka na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci i narodna poslanica Partije demokratskog progresa Jelena Trivić kaže da je poslovanje IRB-a poljuljano i u finansijskom i pravnom smislu onda kada se ova banka izložila ogromnim gubicima usljed propasti banaka u Republici Srpskoj. Propale su tri banke i od tada, zbog tolikog izlaganja nepovoljnim plasmanima i depozitima koje je IRB držala, neko je morao da snosi odgovornost.

“U IRB-u je ‘isparilo’ i propalo 200 miliona maraka narodnog novca zbog loše poslovne politike, odnosno namjernog izlaganja IRB-a, a u znanju da će taj novac propasti u tim bankama, tako da je neko morao odgovarati za te gubitke. Za sve što se dešavalo poslije, nisam sigurna da će dobiti svoj pravi epilog, zbog političkog pritiska i ljudi koji su na vlasti u Srpskoj i koji na neki način kontrolišu instance sudstva. S tim u vezi je i taj pravni vakuum koji je nastao od vraćanja direktorke pa do 2020. godine, zbog toga što je ona imala, da se tako izrazim, neku političku zaleđinu”, kaže ona za portal eTrafika.

Iz IRB-a bez odgovora

Očitovanje po ovom pitanju zatražili smo i od Investiciono razvojne banke. Pitali smo ih u kojem je periodu Vujnićka bila ovlašćena osoba za zastupanje IRB-a RS i da li je imala to pravo od početka aprila 2016. godine i na osnovu kojeg dokumenta. Takođe, pitali smo ih i na osnovu kojeg dokumenta je Vujnićka, nakon isteka mandata 29. marta 2016. godine, imala ovlašćenja da potpisuje pravne akte ispred IRB kao ovlašteno lice.

Nažalost, odgovore nismo dobili.

Ostavke i hapšenja

Većina direktora ove institucije nije imala mandat bez svojevrsnih afera, koje su dovodile do njihovih ostavki ili hapšenja i pokretanja istraga.

Prvi direktor IRB-a Jasminko Jotić bio je na čelu ove institucije od njenog osnivanja u decembru 2006. pa do avgusta 2008. godine, kada je podnio ostavku. Ostavku je podnio u maju 2009. godine i Jotićev nasljednik Brane Stupar, a potom u martu 2010. i Stuparov nasljednik Bojan Golić i to zbog afere “Medicinska elektronika” (kasnije osuđen na četiri mjeseca zatvora zbog nesavjesnog rada u službi). Da praksa ne bude prekinuta omogućio je i četvrti po redu director IRB-a Milenko Pavlović koji je ostavku podnio u decembru 2011. godine. Njega je naslijedila Vujnićka, koja nije dala ostavku, ali je uhapšena pred kraj mandata.

Zbog IRB-a zakon je kršila i Narodna skupština RS, koja četiri godine (od 2014. do 2019.), iako je bila u obavezi na dnevni red nije stavljala godišnji izvještaj ove institucije.

Političarke kada trpe nasilje, lideri stranaka ih savjetuju: „Samo nemojte javno o tome“

Lideri političkih stranaka u Bosni i Hercegovini vrlo su razjedinjeni kada su u pitanju politički stavovi i djelovanje, ali su po pravilu ujedinjeni kada je u pitanju šutnja u trenutku kada se dešava nasilje nad njihovim kolegicama ženama, političarkama.  

Piše: A. Šabić

DEVETORICU IZDRŽALA

To je najbolje osjetila na svojoj koži političarka Daliborka Kotorić iz Doboja, dok ju je, kako kaže za Interview.ba, verbalno i fizički uznemiravao stranački kolega:

„Bila sam 10-11 godina u Stranci za Bosnu i Hercegovinu u Doboju, gdje sam obnašala pozicije u vrhu stranke. Prije nekoliko godina Murvet Bajraktarević mi je ponudio da budem njegova bliska saradnica, što bi u prijevodu značilo ljubavnica. To sam odbila i od tog trenutka su krenuli bezobrazni ispadi na sastancima, prijetnje da ću izgubiti posao, te da će me istjerati iz stranke“. 

U vezi s ovim dešavanjima obraćala se višim nivoima stranke, međutim, odgovor za rješavanje ovog problema nije bio motivacijski, već je podrazumijevao klasično guranje prašine pod tepih. „Tadašnji predsjednik stranke mi je rekao da ne idem javno s tim. Poručio mi je da mogu da uradim ono što mogu, a da ono što ne mogu da se izmaknem. Jednostavno je bilo ako hoćeš ostani, ako nećeš idi“, objašnjava Kotorić.

Ostavku u ovoj stranci Kotorić je podnijela pred Lokalne izbore 2020. godine, kada joj je, prema njenim riječima, Bajraktarević ponudio da se ukloni iz stranke, te da to uradi anonimno. „Podnijela sam ostavku javno, što je njega naljutilo“, kaže Kotorić, koja je nakon napuštanja Stranke za Bosnu i Hercegovinu prešla u stranku BH demokrati, u čije ime je izašla na izbore.

Ubrzo su, kako kaže Kotorić, uslijedili jači pritisci i veća sabotaža. „Pred same izbore svi moji plakati koji su na primjer bili polijepljeni u 6 sati, bili su skinuti već u 10 sati, cijelu kampanju sam imala sabotiranje. Jedan plakat koji je bio na ceradi skinut je sa privatne kuće, i to sam prijavila policiji, ali niko nije reagovao, čak su se smijali. Smetala je moja pojava, smetalo je sve što je bilo medijski popraćeno, bilo je govora mržnje, izjava kako sam ja bila sa devetoricom, kako sam prodavala tijelo i još mnogo toga, zaista ružnog“, priča Kotorić, te dodaje kako je preživjela osmišljenu medijsku hajku, za koju vjeruje da je iz kuhinje Stranke demokratske akcije, koja je tada bila u koaliciji sa Strankom za Bosnu i Hercegovinu u Doboju.

Navodi kako joj je u jednom trenutku Bajraktarević zaprijetio u kafiću da ne smije da dolazi na mjesta gdje se on nalazi. „To sam isto prijavila policiji, a oni su se smijali. Onaj dio koji je mene iznenadio jeste da su mi policajci kazali da ja nađem nekoga ko će pretući osobu koja mene uznemirava, te da je to jedini način da ostvarim pravdu“, kaže ona.  

Osim verbalnog napada, ističe da ju je u decembru 2020. godine Bajraktarević pretukao, o čemu su već ranije mediji pisali:  „Bacio me na pod i šutao nogama zato što sam ga vidjela s nekom osobom u kafiću. Ja sam prošla u tom trenutku, imala sam telefon u ruci, i vjerovatno je pomislio da sam ga snimala ili da sam ga pratila. U prvim izjavama je bilo da sam ga pratila. Kada su se pojavili snimci i kada se vidjelo da nisam mogla da ga pratim, on je promijenio izjavu, pa je rekao da sam pratila tu gospođu, pa je i ta izjava promijenjena jer gospođa nije prolazila tim putem. To je sad na tužilaštvu“ , kaže Kotorić, te dodaje da je za sada dobila odgovor da dokazi još uvijek nisu došli do njih ni nakon šest mjeseci. Ni sama ne zna zašto, ali navodi da je riječ o čovjeku koji je poprilično moćan. 

 Priča nam kako su se prijetnje nastavile, te da sada idu najviše u smjeru da se povuče tužbu. Kaže kako zaista strahuje za vlastiti život: „Svaki put kad vidim samo auto koje lični na njegovo, znam o kome se radi. Od ovoga imam traumu da skačem iz kreveta preznojena“. 

ŽENE KOJE PRIJAVE NASILJE META OSVETOLJUBIVOSTI

Nacionalni Demokratski Institut (NDI) sproveo je istraživanje pod nazivom „Stranke bez nasilja (No party to violence)“ čiji rezultati su pokazali da 96 post ispitanika oba spola smatra većom mogućnošću da žene dožive nasilje u okviru političke partije nego muškarci. Ana Radičević, rezidentna programska direktorica regionalnog programa političkog integriteta NDI, ranije je za naš portal kazala da je istraživanje pokazalo da čak i kada se žene odluče prijaviti nasilje najčešće su marginalizirane.

„Ili su se same povukle, prestale pokušavati biti ravnopravne ili su postale meta osvetoljubivosti. Istraživanje je pokazalo da su najizloženije mlađe žene u politici ili iskusne žene koje su percipirane od strane šefova ili nadređenih kao neka vrsta prijetnje po njihov položaj“, kaže Radičević.

Jedan od glavnih zaključaka istraživanja jeste da su žene koje trpe nasilje  bez podrške, odnosno prepuštene same sebi.

ŽENE „KVISLINZI“ I PLAĆENI AGENTI

Koliko su žene koje se bave politikom, ili čak analiziranjem političkog stanja ove države izložene nasilju najbolje oslikavaju posljednje izjave koje je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik uputio Tanji Topić, političkoj analitičarki iz Banjaluke, koju je nazvao dokazanim agentom njemačkog BND.

“Narod u mom kraju zna da je u funkciji njemačkih obavještajnih struktura, a zna se šta su Nijemci ovdje radili i kako su prolazili oni koji su bili kvislinzi. Ona je dokazani kvisling”, istakao je Dodik.

Kazao je kako svi u njegovom kraju poznaju ko je Topić: „To je jedna izolovana struktura, jedna izolovana porodica koja ni sa kim ne komunicira, izopštena iz sredine, ne zato što to ljudi oko njih hoće, nego zato što su oni takvi”.

Nažalost, slučaj Topić je noviji primjer pritisaka i nasilja nad ženama koje se bave sferom politike. Valja se prisjetiti skorijih izbora u Mostaru kada su Irma Baralija i Bašoka Čavar bile proglašene izdajnicama, te na svojim plećima iznijele medijsku hajku samo zato što su bile suzdržane prilikom odlučivanja o tome ko će biti gradonačelnik ovog grada. Nasilje u politici trpjela je i Dušanka Majkić. Zukan Helez jedne prilike je rekao parlamentarki Sanji Vulić kako ima „ljepotu Dušanke Majkić, mudrost Milorada Dodika i poštenje Nikole Špirića“. Zbog objavljenih fotografija iz Zavoda Pazarić na udaru kritika našla se i Sabina Ćudić. A pritiscima muških kolega koji se bave politikom bila je izložena i Sebija Izetbegović, te mnoge druge žene!

ŽENE NAPADAJU JER GOVORE O PROBLEMIMA

Politička analitičarka Ivana Marić, koja je i sama bila izložena psihološkom nasilju u trenutku kada je bila kandidirana za dogradonačelnicu Sarajeva, kaže da se najviše napada na žene, političarke dešava zato što su najhrabrije.

„Kada vidite procentualno koliko ljudi je spremno da kaže nešto što se neće svidjeti vladajućim strukturama, pogledajte da je tu 70 posto žena, a da su muškarci tu mnogo manje hrabri“, ističe Marić. 

No čini se da su i manje hrabri da progovore o nasilju nad ženama u politici, te da jasno pošalju poruku kako je svaki oblik nasilja neprihvatljiv:  „Očito je da nemaju hrabrosti zbog toga i ne staju javno u odbranu kada se dešavaju ovakvi napadi.  Kod nas ne postoji načelno – protiv smo svake vrste nasilja, uvreda, prijetnji, već  smo protiv prijetnji samo ako su upućeno iz suprotnog tabora mom taboru, a ako moji vrijeđaju nekoga drugog, onda je sve uredu. To je ono što moramo promijeniti. Svaka uvreda, svaka prijetnja, svako omalovažavanje se mora javno osuditi i javno sankcionirati“, zaključila je Marić.

Svi lični podaci građana Srpske u posjedu privatnih IT kompanija

Nekoliko privatnih IT kompanija kroz izradu i održavanje desetine miliona vrijednih softvera za državne institucije dobilo je pristup svim najpovjerljivijim ličnim podacima građana Republike Srpske. Istraživanje portala CAPITAL o bezbjednosti tih podataka i mogućnosti njihove zloupotrebe pokazalo je da u RS i BiH nema sistemskog nadzora nad radom tih kompanija i da standarde kojih će se pridržavati određuju same firme, a ne država.

Institucije u Srpskoj posljednjih godina su se okrenule digitalizaciji i izradile su informacione sisteme koji su na jednom mjestu objedinili sve podatke. Građane je to koštalo desetine miliona maraka.

Izuzimajući ovaj put cijenu za softvere, za koju mnogi smatraju da je previsoka, činjenica je da je digitalizacija donijela brojne prednosti, ali i nove opasnosti od kojih je svakako najveća kako sačuvati pravo građana na privatnost. U računarskim programima koje su izgradile privatne kompanije nalaze se podaci od zdravstvenih kartona, poreskih kartica, podaci o imovini, ličnih dokumenata, potrošnji električne energije, JMB, adrese stanovanja, pa sve do video-nadzora kretanja na ulicama i podacima o svakom automobilu.

BiH jedina u regionu nema evropski zakon o zaštiti podataka

U Evropskoj uniji se od maja 2018. godine primjenjuje Opšta uredba o zaštiti podataka (GDPR) kojom se reguliše zaštita podataka i privatnost lica unutar EU koja je donijela i propise vezane za iznošenje podataka u treće zemlje.

Ovom uredbom su ojačana prava nosilaca podataka i obaveze onih koji obrađuju lične podatke. Pojačana su nadzorna ovlašćenja, kao i mogućnost izricanja kazni od strane tijela za zaštitu ličnih podataka. Direktivom su po prvi put postavljeni minimalni standardi za obradu podataka u policijske svrhe.

Kompanije koje prikupljaju velike količine podataka poput tehnoloških, maloprodajnih firmi, pružalaca zdravstvenih usluga, banaka, osiguravajućih društava dužne su tačno odrediti koji im podaci zaista trebaju i kako ih zaštititi.

Iako je Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju BiH preuzela obavezu usklađivanja domaćeg sa zakonodavstvom EU, za šta je krajnji rok 1. jun ove godine, Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH još nije usklađen sa ovom Uredbom.

Foto: Agencija za zaštitu ličnih podataka

Da ovaj rok neće biti ispoštovan za CAPITAL potvrđuje direktor Agencije za zaštitu ličnih podataka u BiH Dragoljub Reljić koji kaže da je razlog za to veliki otpor predstavnika vlasti.

„Ne vidim razlog šta se čeka. Taj zakon treba što prije usvojiti, jer bi se njime obezbijedila veća zaštita ličnih podataka, kao i obaveze za kontrolore i lica koja obrađuju podatke koje se tiču politike privatnosti, obaveznog službenika za zaštitu ličnih podataka u svakoj instituciji. Ogroman problem je što veliki broj institucija i ne zna za postojanje Zakona o zaštiti ličnih podataka“, naglasio je Reljić i dodao da je veliki problem što oni koji treba da daju mišljenje na novi zakon ne razumiju GDPR.

Kazao je da će BiH nakon 1. juna nastaviti da koristi propise koje ima, ali da je to niži nivo zaštite i obaveza koje kontrolori imaju.

Server sa bazom podataka o osiguranicima smješten u Fondu i FZO je vlasnik tog servera

Iako državne institucije i IT kompanije koje smo kontaktirali tvrde da poštuju sve standarde, opravdano se može postaviti pitanje mogu li kompanije garantovati za sve zaposlene koji imaju pristup određenim podacima. Da li je izjava koju sa svojim radnicima potpisuju dovoljna garancija bezbjednosti građanima?

Firme „Prointer“, „Lanaco“, „MMSCODE“ – za koje se u javnosti često može čuti da su bliske vladajućim strankama – radile su neke od najvećih projekata za Vladu RS i vladine institucije.

Integrisani zdravstveni informacioni sistem (IZIS), vrijedan oko 23 miliona KM bez PDV-a, za Fond zdravstvenog osiguranja RS izradili su „MMSCODE“ i „Lanaco“ iz Banjaluke sa firmom „Ericsson Nikola Tesla“ iz Zagreba.

Sve strane projekta IZIS potpisale su izjavu o čuvanju poslovne tajne, pristupu računarskim sistemima, pravima intelektualnog vlasništva, obavezi povrata informacija i pravu nadzora nad njima. Izjava proističe iz ugovora o povjerljivosti koje su strane potpisale i Zakona o zaštiti ličnih podatka.

IZIS podrazumijeva potpunu integraciju, odnosno informacionu uvezanost svih ustanova zdravstvenog sistema RS i upotrebu elektronskih uputnica, recepata, kartica (umjesto knjižica) i elektronskog kartona. Dosadašnji kartoni pacijenata biće zamijenjeni elektronskim zdravstvenim kartonima koji sadrže sve podatke o pacijentu na jednom mjestu. Pored e-kartona i e-kartica, IZIS podrazumijeva i elektronske uputnice i recepte.

U Fondu zdravstvenog osiguranja (FZO) RS tvrde da će lični podaci građana u okviru IZIS-a biti potpuno bezbjedni i da se prilikom izrade i realizacije ovog projekta posebno vodilo računa upravo o sigurnosti ličnih podataka građana.

„Ono što je najvažnije – server sa bazom podataka o osiguranicima je smješten u Fondu i FZO je vlasnik tog servera, a kompanije nemaju pristup ličnim podacima osiguranika. Dobavljač je obavezan da Fondu isporuči izvorni kod za sve softverske komponente i podsisteme IZIS-a. Obezbijeđena je i rezervna lokacija servera u našoj Filijali u Bijeljini. U slučaju da iz bilo kog razloga server u Banjaluci ne funkcioniše, pokrenuo bi se rezervni server. Rezervna lokacija za server je određena kako bi se zaštitili podaci u slučaju prirodnih nepogoda i slično. Takođe, rezervne kopije podataka se rade redovno u skladu sa dobrim praksama“, kažu u FZO.

U Fondu navode da čak i u zdravstvenim ustanovama pojedinim podacima ne mogu da pristupe ni medicinske sestre već isključivo ljekari.

IT kompanije: Imamo ugovore i izjave o povjerljivosti

Direktor firme „MMSCODE“ Slavko Bojić za CAPITAL kaže da su firme koje su radile IZIS mrežno uvezane sa Data centrom koji se nalazi u Fondu i da na određen način imaju pristup podacima, odnosno bazi podataka ili aplikacijama koje se koriste u sakupljanju informacija u zdravstveni karton pacijenta.

Foto: MMSCODE

„Osim što postoji način monitoringa na mrežnom nivou, odnosno ko i kada je pristupio sistemu, sve strane su potpisale i izjave o čuvanju poslovne tajne, pristupu računarskim sistemima, pravima intelektualnog vlasništva, obavezi povrata informacija i pravu nadzora“, kazao je Bojić.

Kako bi osigurali bezbjednost podataka unutar ove kompanije, kaže on, postoje kontrole pristupa mreži i operativnom sistemu u okviru kojih se sprovodi nadzor i praćenje upotrebe sistema, kao na primjer upravljanje korisničkim nalozima i privilegijama, „access liste“ za kontrolu pristupa resursima, logovanje pristupa sistemu i drugo.

U „Lanacu“ kažu  da su usaglasili internu organizaciju i operativni rad sa važećim standardima na nivou EU (GDPR). Navode i da u radu primjenjuju ISO 27001 međunarodni standard koji definiše upravljanje bezbjednošću podataka, kao i da u kompaniji postoje jasno definisani procesi kontrole rada svakog zaposlenog i pristupa podacima koji su pod nadzorom Chief Information Security Officera.

Ističu i da podaci građana koji se nalaze u informacionom sistemu IZIS imaju identičan tretman zaštite te da je ostvarena potpuna kontrola pristupa podacima uključujući i bezbjednosne polise koje definišu prava pristupa podacima.

„U okviru IZIS-a ’Lanaco’ je odgovoran za uspostavljanje infrastrukture informacionog sistema i shodno tome je zadužen i za njeno normalno funkcionisanje i održavanje tokom trajanja eksploatacije sistema“, ističu u ovoj kompaniji.

Informaciju o pristupu zaštićenim podacima u IZIS-u građani RS mogu da dobiju uvidom kroz android PHR (engl. Personal Health Record) aplikaciju koju mogu besplatno preuzeti i instalirati na telefon ili pristupiti web PHR aplikaciji putem računara. Pored toga, pacijent u ustanovi u kojoj se liječi može od nadležnog porodičnog ljekara tražiti pregled istorije logovanja na njegov karton.

U firmi „Prointer ITSS“, koja posljednjih godina dobija skoro sve veće tendere od institucija Srpske, kažu da su njihovi radnici ugovorom obavezani na tajnost podataka te da je kompanija preduzela sve potrebne mjere u cilju zaštite tajnosti podataka do kojih zaposleni može doći u toku rada u ovoj kompaniji.

„Prointer nije nudio i ne nudi usluge hostinga, odnosno skladištenja korisničkih podataka na infrastrukturi trećih lica. Dakle, naručilac posla je odgovoran za čuvanje, skladištenje i pohranjivanje rezervnih kopija podataka. Isto se odnosi i na slučaj eventualnih katastrofa“, kazali su u „Prointeru“.

Kada je u pitanju video-nadzor, kažu da su oni instalirali pojedinačne aparate za video nadzor, a da je naručilac posla vlasnik sistema video-nadzora.

I u firmi „Sirius“ navode da se pridržavaju klauzula o povjerljivosti podataka, kao i da za svaki projekat imenuju ovlašćena lica koja učestvuju u komunikaciji i implementaciji projekta direktno sa predstavnicima krajnjeg korisnika.

„Prointer“ i „Sirius“ su radili informacioni sistem za Poresku upravu RS u kojoj navode da je obaveza čuvanja povjerljivosti podataka predviđena ugovorom. Takođe, kompanije su morale ispuniti uslove koji su uključivali posjedovanje svojstva autorizovanog partnera proizvođača softvera koji zahtijeva poštovanje Opštih uslova poslovanja o bezbjednosti podataka kompanije SAP te dokazati da posjeduju međunarodno priznati sertifikat ISO 27001.

Izjave o tajnosti nisu dovoljne

Nezavisni stručnjaci iz ove oblasti sa kojima je novinar CAPITAL-a razgovarao kažu da bi institucije morale posvetiti mnogo veću pažnju pitanju bezbjednosti ovako osjetljivih podataka. Ističu da je zabrinjavajuće da standarde u ovoj oblasti određuju same firme, a ne država. To, kažu, nije dovoljno i građanima samo ostaje da se uzdaju u etiku zaposlenih u tim firmama ili u varijantu „neće se desiti“.

Jedan od naših sagovornika kaže da izjave i ugovori o povjerljivosti, na koje se svi redom pozivaju, treba da postoje, ali da nisu garancija bezbjednosti.

„Izjave o tajnosti nisu rješenje. I Edvard Snouden je imao izjavu o tajnosti, ali je iskoristio pristup privatnim podacima i to niko nije opazio. Iznio je sve informacije baš zato što nije bilo kontrole pristupa. Kontrola pristupa se vrši u realnom vremenu i strogo se pazi gdje i kada se pristupa“, kaže naš sagovornik.

Foto: Pixabay

Još jedan sagovornik iz ove oblasti kaže da je Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH formirana samo da bi ispunila formu.

„Mnogo firmi koje se bave razvojem softvera nemaju sertifikat 27001 koji definiše kako se štite podaci kompanije i njihovih klijenata. To bi trebala biti osnova ukoliko želite bilo čiji podatak. Sve institucije koje upravljaju nečijim podacima, počev od najosnovnijih, od doma zdravlja pa do ostalih, trebalo bi da imaju standard koji definiše zaštitu podataka“, kazao je sagovornik CAPITAL-a.

Ističe da se IT firmi u kojoj je on zaposlen nikada niko iz Agencije nije obratio i rekao da mora da ispuni minimum uslova po pitanju bezbjednosti, niti su imali bilo kakvu kontrolu državnih organa.

„Imamo kontrolu sertifikovanog tijela koje nam je izdalo sertifikat koji definiše zaštitu podataka u informacionim sistemima. Nedopustivo je da firme same određuju standarde i one koje ne žele da nabave te sertifikate to ne moraju da čine, jer im država to ne traži“, kazao je on.

S druge strane, direktor Agencije za bezbjednost ličnih podataka Dragoljub Reljić tvrdi da oni obavljaju kontrole, ali priznaje da su im kapaciteti ograničeni i da to nije u onoj mjeri u kojoj bi trebalo da bude.

„Devet službenika daje mišljenja, vrši inspekcijski nadzor rješava po svim prigovorima. Određene kompanije su sigurno bile podvrgnute kontroli, ali sa ovim kapacitetima se ne mogu sve prekontrolisati. Ako sutra usvojimo novi zakon u skladu sa GDPR, a ostavimo ove kapacitete, nećemo ništa moći. Mi dnevno dobijamo između 50 i 70 predmeta“, kazao je on i dodao da svaka obrada ličnih podataka može predstavljati rizik od moguće zloupotrebe te da aspolutna zaštita ne postoji.

Agencija za zaštitu ličnih podataka lani je najviše prigovora imala u vezi sa objavljivanjem podataka o licima koja su kršila mjere izolacije zbog koronavirusa te je Agencija zabranila objavljivanje tih podataka. Veliki broj prigovora odnosio se i na postavljanje video nadzora.

Kazne su simbolične i u prosjeku za institucije iznose 10.000 KM, a za odgovorno lice 1.000 KM. Reljić kaže da će novim zakonom usklađenim sa EU biti drastično povećane.

Neophodno jačati kapacitete regulatornih tijela

U SHARE Fondaciji iz Srbije, koja je osnovana sa ciljem unapređenja ljudskih prava i internet sloboda, kažu da se sa problemom bezbjednosti podataka o ličnosti susreću i zemlje koje su znatno naprednije u ovoj oblasti, ali da ipak sve počinje sa kvalitetnim pravnim okvirom, prije svega sa Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti koji prati najviše standarde zaštite podataka u ovoj oblasti.

„U ovom trenutku to je GDPR, glavni propis u EU u ovoj oblasti. Srbija i Sjeverna Makedonija imaju nove zakone usklađene sa ovom regulativom, dok to i dalje nije slučaj u BiH i tu predstoji veliki posao“, naglasili su u Fondaciji.

Ipak, donošenje propisa je, ističu, samo prvi, ali nedovoljan korak da bi se podigla bezbjednost podataka. Veliki izazov je primjena ovih propisa.

„Mora se raditi na edukaciji svih koji čuvaju naše podatke. Takođe, veoma je bitno jačati kapacitete regulatornih tijela u ovoj oblasti te utvrditi odgovornost onih koji ne poštuju propise i primijeniti adekvatne sankcije. Dok ovo ne postanu pitanja zbog kojih se gube ili dobijaju izbori, neće postojati političke podrške da se društvo bavi njima“, kazali su u Fondaciji.

Da građani ne mogu u potpunosti biti sigurni da su njhovi podaci bezbjedni, bilo da se nalaze u rukama privatnih kompanija ili institucija, pokazuje i izjava člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika koji je prošle godine na sjednici Narodne skupštine RS rekao da prisluškuje poslanike opozicije.

Nakon što je ta izjava izazvala burne reakcije javnosti, Dodik je rekao da se šalio i da je to bio njegov performans. Ozbiljnija reakcija institucija po ovom pitanju je izostala i sve se završilo na tome da se Dodik „zezao“.

CAPITAL: Marina Čigoja Ljubojević

Rektor UNSA traži od Medicine dokumentaciju Sebije Izetbegović

Medicinski fakultet ima rok od osam dana da rektoru UNSA dostavi tražene dokumente – dosije o studiranju te napredak u zvanje asistenta dr. Sebije Izetbegović

Piše: Senka KURT

Rektor Univerziteta u Sarajevu (UNSA) prof. dr. Rifat Škrijelj potvrdio je za Interview.ba da je jučer od Medicinskog fakulteta u Sarajevu zatražio dokumentaciju, odnosno informacije o studentskoj i akademskoj karijeri dr. Sebije Izetbegović, direktorice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS).

Jučer sam zamolio da mi daju informacije o upisu i završetku Medicinskog fakulteta, te informacije o nepredovanju u zvanje asistenta dr. Izetbegović – kazao je rektor Škrijelj.

Također je od fakulteta zatražio da mu ove informacije dostave u roku od osam dana, dakle, najkasnije narednog četvrtka.

Ništa bez dokaza i podataka

To sam dužan uraditi kao rektor. Od momenta od kad su se u javnosti pojavile informacije o mogućim zloupotrebama  diploma dr. Izetbegović poduzeo sam korake radi transparentnog i istinitog informiranja ne samo akademske zajednice već i ukupne javnosti u BiH – naveo je dr. Škrijelj.

On podsjeća da je Senat bio involviran u izbor profesora na fakutetima onako kako su se mijenjali zakoni o visokom obrazovanju. A promjena je od 1996. bilo.

U Zakonu je bila odrednica koja je definirala izbora nastavnika na način da se biraju na fakultetima. Mi nismo vršili izbor, sve do 2017. kada je donesena odluka da Senat vrši izbor – dodaje rektor UNSA.

Kada je riječ o tome da li ovaj slučaj može preuzeti eventualno Etički komitet Senata UNSA, dr. Škrijelj navodi da se ništa ne može niti hoće bez dokaza i istinitih podataka i dokaza.

Etički komitet bi morao dobiti prijavu da krene u aktivnosti – dodaje on.

Kao što smo objavili prije dva dana, prema informacijama izvora bliskih Medicinskom fakultetu dr. Izetbegović je u zvaničnoj biografiji, otkucanoj na komadu papira, a koja je trebala poslužiti za prijavu doktorata navela je da je diplomirala s prosječnom ocjenom 8,3.

Prosjek se promijenio preko noći

–  Prema indexu, njen prosjek na medicini bio je 7,38. To su objavili i mediji. No, te su ocjene malo “poboljšane, najprije kako bi mogla postati asistent, a zatim dalje, za postdiplomski studij… No, pravila koja su važila za one koji imaju prosjek najmanje osam tokom cijelog studija, odnosno prosjek najmanje devet iz predmeta za koji konkuriše, nisu važila za Sebiju Izetbegović – kazao je izvor Interview.ba blizak Medicinskom fakultetu u Sarajevu.

Upravo to će, prema tvrdnji naših sugovornika, biti predmet razmatranja, jer Senat se u ovom momentu interesira za činjenicu kako je Sebija Izetbegović s tako niskim prosjekom ipak dobila priliku da postane asistentica na Medicinskom fakultetu.

Naši sagovornici, njene kolege s KCUS-a, ne žele javno komentirati aferu s diplomama, vrtoglavim akademskim napretkom, te specijalizacijom dr. Izetbegović. No,  upozoravaju nas na činjenicu da u njenoj biografiji ima nekoliko različitih verzija.

Prema podacima Medicinskog fakulteta u Sarajevu aktuelna direktorica KCUS-a diplomirala je 1989. (nakon 11 godina studija), ali u Almanahu se navodi da je diplomirala 1984. godine.

Nekoliko različitih verzija ima i oko specijalizacije. U biografiji koju je sama otkucala na listu papira dr. Izetbegović je navela.

– U toku specijalizacije provela sam godinu dana na Klinici “Sveti duh” u Zagrebu, gdje sam završila postdiplomski studij za strance na engleskom jeziku Ulta Sond in Cinclao Medisin. U Zagrebu sam također pohađala Ian McDonald seminar za kliničku primjenu ultra zvuka – navela je Izetbegović.

Ovo su zvanični podaci o zvanjima i godinama sticanja

Nakon toga, prema istoj biografiji, provela je kao asistent na hirurškoj ginekologiji kod redovnog profesora Medicinskog fakulteta u Istanbulu prof. dr. Selcuk Ereza.

Promijenila priču

Ovih je dana promijenila priču, posebno nakon što je dr. Asim Kurjak, nekadašnji šef katedre za ginekologiju na Univerzitetu u Zagrebu rekao da dr. Izetbegović nije nikada bila na specijalizaciji u Zagrebu, te da se kroz glavni grad Hrvatske 1993. “samo prošetala”.

Niti sam ja njoj bio mentor, niti je ona zaista bila moja učenica. Tačno je da je bila kod mene, ali tek nekoliko mjeseci, tokom rata u BiH – opisao je zagrebačku epizodu dr. Kurjak.

Dr. Kurjak demantirao je i da je ikada bio mentor, odnosno predsjednik Komisije na doktoratu, kojeg je dr. Izetbegović odbranila 2000. u Sarajevu. No, dokumentacija, koja je u rektoratu UNSA, a koju smo i mi objavili prije dva dana,  govori drugačije, pa se pritisnut dokazima dr. Kurjak danas ipak prisjetio da je ipak bio mentor, ali kako je rekao u Sarajevu. Demantiji su se, kazao je, odnosili na njeno školovanje u Zagrebu.

Sedam dana nije puno i kako rektor Škrijelj očekuje da će s Medicine dobiti dokumentaciju, nakon čega će on obavijestiti javnost, samo treba biti strpljiv. Dokumentacija će pokazati šta je istina.

Dženana Alađuz: Bakire car je go, prihvati to!

“Jeste bilo grešaka i bilo je propusta, ali je istina koju brojke pokazuju i dokazuju drugačija od onoga što je percepcija. Može ljudima to izgledati malo i nevjerovatno, ali BiH je u skoro svim aspektima, uz ova dva problema nabavke respiratora i sporosti u nabavci vakcina, vjerovatno najuspješnija u regionu i nešto bolja od prosjeka u Evropskoj uniji, kada je u pitanju usporavanje širenja zaraze i ekonomski aspekt, odgovor na ekonomske probleme” – naveo je nedavno Izetbegović.

Majke mi moje, ako se ovaj čovjek ne drogira. Ili jednostavno kao u priči “Car je go” ne vidi ono što mu je pred nosom, naprimjer oko 800 umrlih u martu…Odgovor na ekonomske probleme? Tako glasan odgovor kojeg nije primjetio niko od desetina hiljada otpuštenih radnika, osim ako pod odgovorom ne smatra sređivanje kupovine neispravnih respiratora za svoje tri ratna druga….Usporavanje širenja zaraze? Misli li možda na prekonoćnu odluku da se dignu sve mjere širenja zaraze kako bi stotine turista iz UAR i sličnih zemalja mogli posjetiti svoju imovinu u BiH preko ljeta?

Od svega ovoga najodvratnija mi je lakoća kojom Bakir relativizira “greške” I “propuste” koji su u konačnici “samo stvar percepcije.”

Iako je njegova karijera arhitekte apsolutno zanemarljiva, za razliku od svoje supruge za koju se ne zna šta je studirala / završila / specijalizirala i slično, Bakir ima diplomu te je morao ako ništa odslušati neki predmet na fakultetu gdje je velika vjerovatnoća da je čuo maksimu “ako nešto ne znaš ili ne umiješ, posavjetuj se sa stručnjacima.” Na primjer jedan od njih je infektolog koji radi u COVID odjelu Kantonalne bolnice Zenica, doktor Ednan Drljević koji je rekao da je kod nas prije svega nekontrolisana epidemija, nije se radilo dovoljno testova, nisu ljudi imali adekvatan pristup zdravstvenom sistemu, mnogi građani su vjerovali da mogu sami da se izliječe bez odlaska kod ljekara, tako da je sve to dovelo do jedne ozbiljne situacije sa velikim brojem oboljelih, a time i velikim brojem smrtnih ishoda.“

Kao i svi prevaranti koji prodaju zamagljenu vodu kao čudotvorni napitak protiv ćelavosti  sa zaprežnih kola, tako i Bakir sve manjkavosti sistema koji su proizveli direktno on i njegovi supruga, stranački ahbabi, ti neki rodbinsko-zatvorski krugovi koji su se iz memljivih soba uzdigli na pijedestale, svoju nekompetentnost ili kradljive prste skriva iza brige za „svoj“ narod i vječito pozivanje na rat i mir:

 Ostaje nam još mnogo toga da uradimo. Te fundamentalne stvari su odbranjene i stabilizirane. Treba dalje čuvati mir u BiH, na Balkanu. Ne treba potcjenjivati opasnosti, ali raditi na jednoj modernoj, dobroj državi koja će zaštititi bosanskog čovjeka i njegovo okruženjerekao je Izetbegović u nedavnoj izjavi medijima, kako bi snagom imaginarne sablje pobijedio legitiman strah od doktorice i srebrenih respiratora…

Ako je rad na jednoj modernoj, dobroj državi rezultirao modernom, dobrom državom drugom u svijetu po broju umrlih od korone u odnosu na broj oboljelih, neka Bakire nemoj više raditi, idi u penziju što prije!

Bakire car je go, prihvati to! Pri tom ne mislim na Bubu Corellija koji je isto tako razočarao mnoge svoje sljedbenike fotografijom koja je konačno razotkrila porijeklo njegovog umjetničkog imena – Buba. Mislim na jednu jasno provjerljivu činjenicu a to je:

rat je davno završen, mir je odbranjen i sad treba brinuti za žive!

Skoro da ne postoji porodica u BiH koja se nije napatila od korone i doživjela iz prve ruke kako je to opaka bolest. Meni su lično rekli iz tog njegovog Sistema, dok mi se ddimer penjao do 3100, da sam dobro, zdravo …samo da uzmem jedan paracetamol…

To je realan svijet, tako prolaze stvarni ljudi koji žive, životare, recimo otvoreno umiru u ovoj uhapšenoj državi a ne u ekskluzivnim, izolovanim naseljima.

Svi, čak i najokoreliji sda glasači i glasačice, glavu dajem, znaju da je u ovoj državi ubistvo koronom – institucionalizovan posao.

U kojem ne manjka grubijana što su spremni da te podsjete da je tvoj život u njihovim rukama. Prvo su bile prijetnje:

Nemojte se igrati glavom… Još jednom čujem da ste uzeli moje ime u usta, zapamtit ćete me za života“uobičajen je način obračuna gđe Izetbegović vlasnice života i smrti na KCUS i Kantonu Sarajevo o čemu je Žurnal pisao. Taj ton nas je trebao upozoriti. Od prijetnji do realizacije malo je trebalo.

Kako je to za naš portal posvjedočio prof. dr. Jasenko Karamehić, jedan od najemintentnijih imunologa, predsjednik Udruženja imunologaposvjedočio: „Doživio sam stres. Ne vidim na jedno oko. Oni su mene namjerno dva i pol sata pustili da čekam, jedva me pustili da uđem. Jer sam ja vrlo oštro komentarisao poteze vlasti tokom pandemije. Oni su htjeli da me discipliniraju. Ispoštovao sam svoj red. A pored mene su ulazili raznorazni. Stotine ljudi.“

Stres sigurno nisu doživjeli oni koji su se vakcinisali u Zetri preko reda kao na primjer sestra i zet Izetbegovića – Sabina i Mirsad Berbegović, ili njihov ratni drug Fikret Prevljak. Njihova evidencija na spisku vaknicisanih nije „percepcija“ već fakat.

I ne, nije dovoljno što je zdravstveni sistem potpuno propao, što u kriznim štabovima nema imunologa, što kradu pare u jeku korone, što nas priključuju na neispravne respiratore …sve to nije dovoljno dobro, potrebno je još da nas jebu u zdrav mozak tvrdeći da ne trebamo da vjerujemo svojim očima, svojim plućima, svojim umrlima jer je sve to samo “percepcija.”

Romansirana biografija: Ispravljene ocjene, zagubljeni index i najbrža specijalizacija na svijetu

 Prosjek na medicini, koju je studirala 11 godina, bio je 7,38. To se preko noći “popelo” na 8,3, jer drugačije ne bi mogla biti izabrana za asistenta, prijaviti magisterij i doktorat. Specijalizacija je posebna priča, redovno bi dr. Izetbegović provela na klinikama 5 godina, no, ona je specijalizirala u rekordnom roku. Interview. ba objavljuje dokumente koji dokazuju da je “sve moguće”

Piše: Senka KURT

 

 Sebija Izetbegović, direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) u zvaničnoj biografiji, otkucanoj na komadu papira, a koja je trebala poslužiti za prijavu doktorata navela je da je diplomirala s prosječnom ocjenom 8,3.

Ovaj “dokument”, u kojem je navedena romansirana biografija, s puno (za sada spornih podataka) nalazi se u njenom dosijeu na Medicinskom fakultetu.

Ovo je dokument koji je dr. Izetbegović predala pred doktorat

Prema indexu, njen prosjek na medicini bio je 7,38. To su objavili i mediji. No, te su ocjene malo “poboljšane, najprije kako bi mogla postati asistent, a zatim dalje, za postdiplomski studij… No, pravila koja su važila za one koji imaju prosjek najmanje osam tokom cijelog studija, odnosno prosjek najmanje devet iz predmeta za koji konkuriše, nisu važila za Sebiju Izetbegović – kazao je izvor Interview.ba blizak Medicinskom fakultetu u Sarajevu.

Ovo su zvanični podaci o zvanjima i godinama sticanja

Svoje 11 godina dugo studiranje od septembra 1978. do aprila 1989. opisala je “pauziranjem zbog porodične situacije”. Navela je  da je već 1990. upisala postdiplomski studij na Medicinskom fakultetu u Sarajevu.

Postdiplomski za strance na engleskom jeziku

U toku specijalizacije provela sam godinu dana na Klinici “Sveti duh” u Zagrebu, gdje sam završila postdiplomski studij za strance na engleskom jeziku Ulta Sond in Cinclao Medisin. U Zagrebu sam također pohađala Ian McDonald seminar za kliničku primjenu ultra zvuka – navela je Izetbegović.

Nakon toga, prema istoj biografiji, provela je kao asistent na hirurškoj ginekologiji kod redovnog profesora Medicinskog fakulteta u Istanbulu prof. dr. Selcuk Ereza.

Zaključuje kako je specijalitički ispit iz ginekologije i akušerstva, započet 18. augusta 1994.  položila 7. februara 1996. godine i to u Sarajevu, na KCUS-u.

To naprosto nije moguće, završiti specijalizaciju za tako kratak period. Specijalizacija u principu traje četiri godine, a kad je oblast ginekologije u pitanju, po odredbama Pravilnika o specijalizacijama Ministarstva zdravstva FBiH, i pet godina – kazao je naš izvor.

Kako se onda dogodilo da dr. Izetbegović umjesto 5 obavlja specijalizaciju samo godinu i pol? Pa jednostavno… Isto kao što je mogla s prosjekom ocjena 7,38 postati asistent, prijaviti magistarski, kasnije i doktorat.

Za njega je sporno i sljedeće: kada se nakon navodnog postdiplomskog iz Zagreba, odnosno Istanbula, Izetbegović vratila u Sarajevo kazala je da joj do polaganja ispita fale 4 ocjene.

Prema dopisu kojeg je objavila Face TV, Izetbegović je navela da u Zagrebu nije mogla položiti svih 14 ispita, zbog “političkih razloga”.

U arhivi Medicinskog fakulteta nema tog indexa, nema prepisa tih navodnih 10 položenih predmeta. Na osnovu njene riječi tadašnji je dekan (prof. dr. Nedžad Mulabegović, op. aut) prihvatio da dr. Izetbegović položi ta četiri ispita, koji joj “nedostaju” za postdiplomski – govori naš izvor.

Na pitanje kako je i to moguće, on navodi:

Ne zaboravite, bila su to vremena najvećeg uspona Alije Izetbegovića i njegove porodice.

Uloga dr. Kurjaka u Sebijinom doktoratu

I dr. Asim Kurjak prošlog je petka Senadu Hadžifejzoviću kazao da nikada, nikada, nikada Sebija Izetbegović nije bila studentica zagrebačkog Univerziteta, odnosno postdiplomac na Klinici “Sveti duh” u Zagrebu, gdje je bio šef katedre za ginekologiju.

Niti sam ja njoj bio mentor, niti je ona zaista bila moja učenica. Tačno je da je bila kod mene, ali tek nekoliko mjeseci, tokom rata u BiH – opisao je zagrebačku epizodu dr. Kurjak.

No, dr. Kurjak “zaboravio” je reći da je upravo on bio mentor i predsjednik Komisije pred kojim je Sebija Izetbegović branila doktorat 16.maja 2000. na Medicinskom fakultetu u Sarajevu

Predsjednik komisije, prema Protokolu za odbranu doktorske disertacije bio je prof. dr. Asim Kurjak, a članovi prof. dr. Idriz Bukvić, te doc. dr. Senad Mehmedbašić. Oponent je bila doc. dr. Jadranka Dizdarević.

Dr. Kurjak “zaboravio” je reći da je bio mentor dr. Izetbegović na doktoratu

Disertacija nosi naslov: Operativna histeroskopija u liječenju intrauterinih nenormalnosti kao faktora bračne neplodnosti. Dr. Kurjak i dr. Mehmedbašić navedeni su kao mentori ovog doktorata.

Protokol nam otkriva i hodogram same odbrane. Ponajprije je dr.Kurjak iznio biografiju kandidatkinje Izetbegović, spisak radova, te podatke iz kojih se vidi da dr. Izetbegović ispunjava uvjete za odbranu disertacije. Ona potom na njegov poziv pristupa odbrani disertacije, koja može trajati najviše 60 minuta.

Zašto se doktorat dijeli na društvenim mrežama?

Dalje, prema dokumentima vidimo da je izlaganje trajalo od 11: 12 do 11:55, da su dr. Mehmedbašić, Bukvić, te dr. Dizdarević postavili po dva pitanja. Da je kandidatkinja uspješno na njih odgovorila, pa je Komisija potom donijela odluku da je dotadašnja magistrica Izetbegović s uspjehom odbranila doktorsku disertaciju i time stekla pravo na naučni stepen – doktor medicinskih nauka.

Magistarski rad pod naslovom “Efekti ishrane trudnica na incidenciju malformacija novorođenčadi za vrijeme rata u Sarajevu”, direktorica KCUS-a odbranila je 19.3. 1997. pred komisijom u sastavu  – prof. dr. Srećo Šimić, predsjednik, te članovi prof. dr. Nedžad Mulabegović i Idriz Bukvić.

Prema svemu, sve je to zakucano. Ništa se tu više ne može. Doktorat je odbranjen, po svemu sudeći, prema protokolu, ima zapisnik, sve na papiru izgleda kako treba. No, sve od početka je sporno, od momenta kad se prosječna ocjena nakon diplomiranja povećava, do te kratkotrajne specijalizacije, preko nedostatka dokaza o položenim ispitima, navodno u Zagrebu i Istanbulu – navodi naš izvor.

Dr. Sebija Izetbegović od početka afere, a i ranije kad su se spominjale suspektnosti u njenim diplomama,nije se oglašavala. Javnost se, naravno, podijelila na one koji vjeruju da su njene diplome sporne i one koji tvrde da je riječ o zlonamjernostima.

Nije odgovorila ni na naše upite da prokomentira izjave dr. Kurjaka, odnosno objasni kako je postala asistent na medicini, te uspjela specijalizirati za rekordnih 18 mjeseci.

No, očito je da sprema odgovor. Svjedoči to i činjenica da je jutros na Medicinskom fakultetu njena desna i lijeva ruka dr. Enra Suljić fotografirala dokumentaciju o odbranjenoj doktorskoj disertaciji te naslovnu stranu rada.

Indikativno je i da su se uskoro ovi dokumenti pojavili na društvenim mrežama i da su ih “sherovale” članice Stranke demokratske akcije.

 

 

Egipatska mistika i magija: Iza zidina luksuza počinje stvarno putovanje 

“Egipat – Magičan i mističan”, čitam naslov turističkog pamfleta u rukama starijeg čovjeka na sjedištu ispred mene u minibusu koji vozi od aerodroma u Hurgadi do resorta Long Beach, ex Hilton hotela. 

PIŠE: Alena BEŠIREVIĆ

Zemlja koja je, bilo kao dio Orijenta ili kao naslijeđe staroegipatske civilizacije, oduvijek fascinirala zapadnjačke filozofe, pisce, pjesnike, novinare i putopisce, sada turistima, i to jeftino, prodaje i magiju i mistiku. 

Ono za čim i danas žudi zapadni svijet očaravalo je i stare Grke i Rimljane. Čak je i Platon po nauk išao u Egipat. Zemlja je kasnije fascinirala i sve druge velike nacije, ali niko do sada u potpunosti nije uspio otkriti tajne o životu i smrti čuvane stoljećima pod blokovima piramida i u natpisima koje je ostavio ovaj drevni narod. 

Iako smo skloni da polemišemo o simbolima staroegipatske civilizacije i da tragom rimskog neshvatanja, ismijavamo egipatsku naviku koja životinjama pripisuje božanska svojstva i obratno, još niko  do kraja nije demistificirao sve simbole kojima su opisivani život i smrt, pa i ono između.

Fascinacija načinom života onih koji naseljavaju ovu zemlju, koja više nego i jedna druga živi u strogom kontrapunktu između obilja i ništavila, pustinje i oaze, istoka i zapada, života i smrti, nikada nije prestala. Stoga se, među zidovima ograđenim resortima, turistima fasciniranim senzualnim i egzotičnim orijentom nudi obilje u hrani, piću, moru i suncu popraćeno senzualnim plesom mladih animatora u kostimima sa afričkim motivima, koji prate ritmove orijentalnog melosa. 

Luksuz Egipta je u trenutnom društveno-ekonomskom kontekstu, kojeg kao tamna sjena prati ostavština Mobarakovog sistema obilježenog represijom, stagnacijom i korupcijom, za prosječnog Evropljanina, pa čak i Bosanca, prejeftin. 

Dvanaest dana boravka sa all inclusivom aranžmanom u resortu Long Beacha u Hurgadi iznosi koliko i jedna prosječna plata u BiH, sa uključenom avionskom kartom i vizom koja je potrebna turistima sa bh. pasošem. 

 

Resort i stvarnost

 

Zahtjev za vizu je u Ambasadi Egipta u Sarajevu potrebno predati desetak dana prije putovanja. Enterijer ove zgrade da naslutiti ambijent u kojem će vas Egipat dočekati. Službenici su ljubazni i poštuju se mjere protiv pandemije, pa nemojte zaboraviti masku, a vizu možete očekivati i dva dana nakon što predate zahtjev. 

Resort Long Beach, u kojem odsjedam, podređen je najekstremnijim hedonističkim prohtjevima razmaženog zapadnjaka. Pod zapadnjacima u ovom kontekstu mislim na Evropljane, Amerikance, Balkance, pa čak i na Ruse, jer njih je u Long Beach resortu najviše. 

Iza zidina luksuza počinje stvarno putovanje Egiptom koje podsjeća na drevnu civilizaciju u vidu imena malih trgovačkih radnji, koje su nerijetko nazvane po ličnostima koje je iznjedrio stari Egipat. Tako, naprimjer, lanac prodavnica kozmetike u Hurgadi nosi naziv Nefertiti po kraljici koja je vladala u 15. stoljeću p.n.e. Njeno ime se prevodi kao Savršena. Bila je žena faraona i majka šestero djece te se zbog toga smatrala simbolom plodnosti, dok danas širom svijeta predstavlja simbol ženske ljepote. Za njen se život, a pogotovo smrt, vežu mnoge legende i mitovi. 

Arhitektura Hurgade ipak govori jezikom islama i u tom duhu se veličanstvene kupole raskošnih džamija izdižu iznad stambenih zgrada novije gradnje i onih skromnijih koje izgledaju poput baraka. 

Marina, odnosno luka koja se nalazi iza leđa najljepše i najveće džamije u ovom turističkom gradu, pod nazovem El Mina, ponos je Hurgade i tu je čvorište trgovine koja se bazira na ribi i plodovima mora. Mala riblja pijaca, smještena između džamije i luke, najbolje oslikava svakodnevni život prosječnog stanovnika i kontrast je luksuznim jedrilicama parkiranim na dokovima. 

Saobraćaj je u ovom dijelu grada haotičan. Pješački prelazi ne postoje, pa se konstantno čuju automobilske sirene koje upozoravaju pješake. Ulaz u pijacu osigurava metalna kapija i jedan naoružani čuvar u vojnoj uniformi. Iza je haos od boja i pokreta. Tri dječaka sa ribljom kosti protrčavaju pored mene i vrište u trku. Sa moje desne strane je zidić ispred kojeg je postavljen ćilim na kojem sjedi nekoliko muškaraca. Lijevo su štandovi sa različitim vrstama ribe i grilovima. Tu se prodaje i voće i povrće. Posebno su izložene lubenice. 

Da papuče nisu prigodna obuća za pijacu, saznajem nakon što sam zgazila paradajz, a pijesak počeo da se lijepi na mokri dio kože.

Hurgada nije klasičan egipatski grad niti oslikava zbilju ovdašnjeg života, saznaću po dolasku u Kairo – prenapučenu egipatsku metropolu koja broji oko 20 miliona stanovnika. 

Klimatizovanim autobusom, u pola noći, ka metropoli iz Hurgade za petnaestak turista iz Srbije i novinarku iz Bosne i Hercegovine počinje putovanje dugo 400 kilometara.

Pri ulasku u grad shvatam da je Kairo nemoguće ilustrovati slikama sa Wikipedije.

 

Crkve i džamije

 

U jednom kilometru ovaj grad pokaže toliko različitih, često potpuno kontradiktornih prizora koje je vrlo teško staviti u isti kontekst ili o njima govoriti kao o jednom. S druge strane, slike luksuznih hotela, smještenih uz ruševine unutar kojih su torovi ovaca pored kojih se igraju djeca, tvore jednu potpunu sliku života koja se savršeno uklapa u cjelovitu predstavu ove civilizacijske prijestolnice.

Naša turistička ruta počinje u koptskom dijelu Starog Kaira, gdje obilazimo jednu od najstarijih crkvi u Egiptu – Crkvu Presvete Bogorodice, izgrađenu u 3. stoljeću, a poznatiju i pod nazivom Viseća crkva (“El Muallaqa”). 

U dvorištu je moderni vrt, a zidovi su oslikani biblijskim motivima. Do ulaza u  crkvu, u čijoj je unutrašnjosti izloženo 110 ikona, od kojih najstarija datira iz 8. stoljeća, dolazi se stepenicama. U blizini Viseće crkve je i cijenjena Abu Serga ili Crkva svetih Sergija i Bakha, do koje ćemo doći kroz prolaz koji je ispod razine šetnice i ulaza u Viseću crkvu. Zidovi uskog hodnika kroz koji prolazimo služe kao izlozi knjiga i časopisa o staroegipatskoj civilizaciji. U nastavku su okačene uokvirene stare fotografije koje svjedoče o životu običnih ljudi u Egiptu. Na kraju hodnika su papirusi sa staroegipatskim motivima. Sve je na prodaju. Samo nekoliko koraka naprijed i ulazimo u potpuno drugačije kulturološko ozračje. Abu Serga je izgrađena na mjestu na kojem su se, vjeruje se, skrivali članovi svete porodice: Marija, Josip i Isus. Sačuvani su predmeti koji datiraju iz doba boravka svete porodice i mjesto na kojem je spavao Isus. Motivi na ulazu u ovu crkvu podsjećaju na ornamente karakteristične za islamsku umjetnost.

Vodič nam objašnjava da je ovaj dio Kaira bio uporište kršćanstva u Egiptu sve do islamske ere, iako je većina postojećih zgrada koptskog dijela Kaira izgrađena nakon islamskog osvajanja Egipta.

Poslije kratkog razgledanja crkve, krećemo prema Islamskom Kairu. Na putu do ovog dijela grada vodič pokušava u kratkim crtama prepričati dugu historiju islamskih osvajanja u ovom dijelu svijeta. Priča o sultanima i velikim ratovima dovodi do džamija koje ostaju kao kruna pobjede islama.

Velika džamija Sultana Hasana nalazi se u središnjem dijelu Kaira i sagrađena je 1356. kao vjerska i pravna škola sunita. Ovo je jedna od najgrandioznijih džamija u svijetu i smatra se remek-djelom mamelučke arhitekture. 

Raskošna vanjština naslućuje zavodljivu unutrašnjost. Ogromne prostorije, omeđene betonskim zidovima, zastrte su ćilimima, a zidovi ukrašeni ornamentima.

Nasuprot Sultan Hasanove, nalazi se džamija Al-Rifa iz 1361. godine, koja je izgrađena kao njezin pandan. Sa platoa ovih džamija može se vidjeti i Saladinova citadela, koju, nažalost, nećemo obići. 

 

Sveta rijeka

Nakon islamskog dijela grada, vrijeme je za krstarenje Nilom, rijekom koja je Kairu podarila život, a kojoj su zauzvrat drevni Egipćani pripisivali božanske osobine. Za njih je Nil bio odraz nebeske rijeke koja putuje podzemnim i zemaljskim svijetom. Bog svete rijeke Hapi, prikazivan sa štapom u rukama i lotosom na glavi, bio je personifikacija vode i obilja

Nil nije fascinirao samo drevni narod Egipta, nego je stoljećima poslije i za naučnike uspijevao ostati enigma. Ni Grci, ni Rimljani, iako su pokušavali, nisu mogli pronaći izvorište koje je ostalo nepoznanica sve do 19. stoljeća, kada je engleski istraživač John Hanning Speke prepoznao Viktorijino jezero kao izvor svete rijeke.

Osim značaja koje je ova rijeka imala u opskrbljavanju života, ili baš zbog toga, Nil postaje atrakcija za turiste koji uživaju u krstarenju. Prilazimo brodiću koji izgleda pomalo kičasto, što se potpuno uklapa u kontekst grada koji uspijeva pomiriti sve krajnosti. 

Vodič sa pomagačem sjeda na začelje i pušta muziku. Možete zamisliti koliko je moja ekipa iz Srbije (sastavljena većinom od mladih parova) bila uzbuđena kada se sa zvučnika začula melodija kraljeva trash pop ili folk benda – Đogani. 

Pomačnik vodiča me poziva da plešemo. 

– Može, ako pustiš nešto drugo, odgovaram. 

Poslušao me, pa smo plovidbu modrozelenim tokom svete rijeke nastavili u ritmu kombinacije afričkog i orijentalnog melosa. I plesali smo. 

Nil, kao simbol života, Kairo nam je predstavio “bogovski”, pokazujući raznovrsnost kultura i civilizacija koje oslikava arhitektura velikih i onih nešto manjih građevina do kojih nam pogled doseže iz perspektive svete rijeke. 

Nakon ručka u restoranu, ispred kojeg nas je policija sačekala kako bi zagarantovala, valjda, zaštitu od napadnih prodavača suvenira, krećemo ka jednom od Sedam svjetskih čuda – piramidama. Giza je dio Kaira koji važi za industrijski centar, u kojem se proizvodi cement, pivo, namještaj, odjeća … Udaljena je svega pet kilometara od centra, tako da se i iz grada mogu vidjeti piramide smještene na smrti, kao novom početku, podređenom zapadu.

 

Simboli piramida

Istok je bio simbol života, dok su se tamo, gdje sunce umire, poredali gradovi mrtvih, hramovi i piramide. Spuštajući se do piramida, vodič, inače Egipćanin, na našem jeziku priča o dinastijama drevnog carstva, ujedinjenju Egipta, faraonima i njihovim misterioznim grobnicama. Pred nama su tri piramide: Keopsova, Kefrenova i Mikerenova.

Keopsova ili Kufuova piramida je najveća na svijetu i visoka je 136 metara (kada je sagrađena, bila je visoka 146 m). Ovo je zvaničan podatak, čije će mi prenošenje, nadam se, oprostiti Semir Osmanagić, alias bosanski Indiana Jones, koji tvrdi da je piramida Sunca kod Visokog veća.

Dakle, najveća i najstarija piramida na svijetu datira iz 26. stoljeća prije nove ere. Sagrađena ja kao grobnica Kufua ili Keopsa, drugog faraona četvrte dinastije drevnog Egipta koji je važio za tiranina i imao najmanje četiri žene i veliki broj djece.

Mit o magiji vraćanja u život, koji se veže uz njegovo ime, zanimljiviji je od poznatih činjenica o njegovom načinu života i samo je jedan od dokaza o značaju koji je magija imala u drevnom Egiptu. Čak se i nastanak tarot-karti pripisuje ovoj civilizaciji. 

Ispred piramida je gužva. Tu su grupe turista, beduina koji prodaju suvenire i onih na kamilama koji nude vožnju. Vodič nas je ranije upozorio da će nam ovdje prodavati suvenire po visokim cijenama te da ih je bolje kupiti na provjerenim mjestima. 

Nisam poslušala savjet. Kupila sam bijelu maramu sa nekom vrpcom koja se stavlja preko i jednu malu kamenu piramidu. 

Shvatam da smo na istočnoj strani piramide jer se ispred nas nalazi grad. Zanimljivo je to s piramidama. Stranice su savršeno orijentirane ka stranama svijeta. Visina piramide umnožena hiljadu miliona puta jednaka je udaljenosti Zemlje od Sunca (s pogreškom od 1 posto). Pošto egipatska civilizacija filozofiju života oslikava simbolima, ovo se često tumači kao pokušaj faraona da se približi nebu ili suncu. Ipak, to je samo jedno od  tumačenja koje daje tek naznake o filozofiji života starih Egipćana.

Piramida nosi i druge zagonetke koje tek djelomično, na osnovu matematičkih proračuna, možemo pretpostaviti. Dužina jedne strane četverougaone osnovice iznosi 365,25 piramidalnih lakata, što odgovara broju dana u godini. I ovo ponovo šturo možemo tumačiti kao simbol dimenzije vremena.

 

Fatmina sfinga

 

Ovakvih je primjera mnogo, ali se naučnici i dalje vrte u krug oko apsolutne istine. Do nje su i stari Egipćani nastojali doći, što su i simbolički predstavljali u liku božice Maat koja utjelovljuje harmoniju, pravdu i istinu, te predstavlja univerzalni kozmički red kao zakon života.

I velika Sfinga nastala je kao simbol. Nju smo posjetili posljednju i tu sam upoznala prvu i jedinu Egipćanku u 12 dana koliko sam boravila u ovoj zemlji. 

Fatma poznaje sve uglove i načine na koje turisti mogu dobiti zanimljive fotografije sa Sfingom. Pokazuje nam kako se treba postaviti kako bi te ”Sfinga poljubila u dupe”. Fatma me uzima za ruku, vodi do drugog dijela platoa i postavlja u drugi kadar. Dok gleda na zaslon mog ekrana, objašnjava šta treba da radim. Na fotografiji ljubim Sfingu.

O Fatmi ne saznajem mnogo jer nemam vremena ni da započnem temu koja se tiče patrijarhalnih pravila po kojima živi. Umjesto upuštanja u razgovor, ostavljam joj nešto egipatskih funti kao zahvalu za fotografije koje mi je napravila. Pitam da li treba još da platim, odgovara kontrapitanjem.

– Jesi li ti zadovoljna? 

Zahvalim i potrčim ka ostatku grupe koja se ukrcava u autobus. Dok putujemo u suprotnom smjeru od piramida i sunca, razmišljam o tome koliko bi neprimjereno bilo na kontrapitanje odgovoriti kontrapitanjem. 

“Činjenica je da djevojke odrastaju bez radosti; jedna nesreća slijedi drugu, sve dok ne postaneš beskorisna starica, istinski sretna ako se neko sažali na nju”, citat je iz priče “Bahiyyine oči” egipatske književnice Alife Rifaat, kojeg u svojoj knjizi o pravima žena “Hidžabi i himeni: Zašto je Bliskom istoku potrebna seksualna revolucija” prenosi američka književnica, novinarka i aktivistkinja egipatskog porijekla Mona Eltahawy. 

Prema podacima iz 2015. godine, u ovoj zemlji je 87 posto djevojčica i žena genitalno osakaćeno, što Egipat dovodi na sami vrh ljestvice zemlja u kojima se ozbiljno krše ženska prava, iako je 2016. donesen amandman na zakon o zabrani genitalnog obrezivanja, čime je ovo djelo kvalifikovano kao krivično. Ipak, kako to sa zakonima biva, on ostaje samo mrtvo slovo na papiru.

U Egiptu većina žena nosi nikab ili hidžab. Teško je govoriti o tačnim podacima o broju žena koje nose neku vrstu pokrivala za glavu, ali se spekuliše podacima od 90 posto. To znači da je danas više pokrivenih žena u ovoj zemlji nego i u jednom drugom periodu od početka 20 stoljeća. 

Žene u Egiptu svakodnevno trpe seksualno uznemiravanje i sve vrste nasilja. Prema podacima UN-a, broj onih koje su bile žrtve seksualnog uznemiravanja je 93,7 posto. 

Ne treba pomisliti da se žene u ovom dijelu svijetu nisu borile za slobode, jer su, osim feminističkim pokretima, uz rame sa muškarcima početkom devedesetih i tokom Arapskog proljeća stale protiv autokratije i represije kako bi izborile demokratiju koju su vidjele i kao simbol slobode za žene. Iako je svrgnut Mobarakov autokratski sistem, država se nije snašla u novom poretku koji je, ukršten sa snažnim uticajem patrijarhata i nemogućnosti prihvatanja novog sistema, ostavio prostor da se kao plod stoljeća konzervatizma mizoginija još više nadvije nad Egiptom. 

U resortu je teško i naslutiti da su prava žena u Egiptu do te mjere narušena. Rijetki će opaziti da sve poslove obavljaju muškarci. Turistkinje, pak, nemaju nikakav problem i uživaju u slobodama za koje često zaboravljaju da su izborene. Zbog toga je život u resortu u ovoj zemlji tek predstava u kojoj se prodaje magija, dok se tamna strana života, baš kao i žene, drže među četiri zida. 

 

Kosmička harmonija

 

Hurgada kao turistički grad ipak u jednom svom dijelu čuva patrijarhat kao model ponašanja, prema kojem, a to ću saznati samo dva dana nakon dolaska iz Kaira, žena bez pratnje muškarca ne može sjediti u kafani. 

Ulazak u jednu takvu kafanu, Mariji, mojoj saputnici u egipatskoj avanturi, i meni omogućila su dva momka koja rukovode turističkim obilaskom Orange i Paradise ostrva. Osim uživanja u plovidbi jahtom i zadovoljstva posmatranja tirkiznog mora ispod debele hladovine koju prave nisko postavljeni suncobrani od palminog lišća, ovo putovanje nudi i mogućnost da zavirite ispod površine Crvenog mora. 

Cjelodnevno uživanje u luksuzu, sa uključenim ručkom, pićem, snorkingom i obilaskom dva ostrva, košta 35 eura. Vrednije od luksuza turističkih ostrva, ili bar podjednako vrijedno, jeste poznanstvo sa lokalcima koji će mi dati uvid u stvarni život. Tito je fotograf, a Steve vodič grupe i oni će nam pokazati stvarnu Hurgadu. Pošto je Steve, inače Mustafa, došao taksijem po nas, nakon iftara, otišli smo u centar.

Šetnica obojena ljubičastim svjetlima je prepuna ljudi u pokretu. Mjere protiv pandemije apsolutno ne postoje. Niko ne nosi masku, a o distanci nema ni govora. Maska je obavezna samo u vozilima, a pravila se pridržavaju samo ako je policija na vidiku.

Mustafa nam je kupio sok od šećerne vune, a Tito nas je častio kafom koja ovdje košta tek koji cent više od jednog eura. Ipak, cijena za žene je previsoka, jer one je mogu dobiti samo ako su u pratnji muškarca. 

U atmosferi prigušenog bordo svjetla kafane, koju karakterišu visoki stubovi kao odraz islamske arhitekture, kroz razgovor uz tursku kafu saznajem da Mustafa dolazi iz pustinjskog gradića u blizini Hurgade. Diplomirao je geologiju na čuvenom Al-Azhar univerzitetu, ali zbog koruptivnog sistema ne radi u struci, nego od ronjenja, koje mu je bilo hobi, zarađuje za život. 

Tito se, ustvari, zove Samy i on je iz Kaira prije nekoliko godina u Hurgadu došao za poslom kojeg je u prenapućenoj egipatskoj metropoli sve teže pronaći. Standard života je jako nizak, plate su male, a o radničkim pravima se ni ne priča. Oni rade bez pauze, sedam dana u sedmici i nemaju platu, nego žive od procenta. 

Nasuprot resortima koji oslikavaju samo najbolje od ovog mjesta, kosmička harmonija podrazumijeva i onu drugu krajnost. Koliko god se gnušala nad ogromnim socijalnim razlikama koje podjaruje kapitalizam, a koje su jednako vidljive gotovo svuda u svijetu, ne mogu da ne razmišljam o tome na način na koji su o tome promišljali stari Egipćani. 

Materijalno ni u najranijoj civilizaciji nije bilo zapostavljeno, jer se trebalo napredovati u svim sferama života. Do novca je trebalo doći pošteno, a na Ozirisovom sudu za prolazak do vječnog života valjalo je opravdati sve grijehe, pa i one koje se tiču nemoralno ili nepošteno stečenog imetka. 

 

Beduinsko selo Omagera

 

Pustinja, s druge strane, ne nudi mnogo načina zarade. To sam imala priliku i vidjeti, kročivši u beduinsko selo Omagera, udaljeno oko sat vožnje od Hurgade, koje smo posjetili posljednjeg dana boravka u Egiptu.

Nakon vožnje quada kroz pustinju, u ovom smo selu, koje broji tek 40-ak članova, jahali kamile. 

Damjana, koja je bila naš vodič, objasnila je da su beduini u potpunosti isključeni iz društvenog života ostatka države, da pojedine skupine imaju i svoj jezik, te da oni i Egipćane smatraju strancima. 

Žene nose nikab i nikada ne idu van sela, jer su putovanja u grad dozvoljena samo muškarcima.

Djeca se igraju improviziranim igračkama od starih konzervi i štapova. Jedan magarac hoda slobodno  između baraka umjesto vrata zatvorenim platnima živih boja. 

Selo Omagera ima i bunar, pekaru i džamiju, ali stanovnici žive od turizma, tako da, zaključujem, nisu klasični predstavnici života nomadskih plemena kojih u Egiptu, u prostranstvima Sahare, prema nekim procjenama, živi oko dva miliona. 

U povratku iz sela posmatramo spektakularan zalazak sunca. Iz perspektive velikog ništavila pustinje u potpunosti je opravdano poštovanje koje su suncu, kao simbolu boga Ra, pridavali drevni Egipćani.  

Nakon što se sunce spustilo iza horizonta stigli smo u hotel. Slijedio je check out, koktel uz bazen i oproštajni ples sa ekipom mladih zabavljača koje predvodi Semsem, mladi gutač plamena pravog imena Mohmoud, koji dolazi iz Kaira kako bi zabavljao turiste što se izležavaju po resortima duž obale Egipta. 

Na aerodromu me službenica izvodi iz grupe, govori nešto na arapskom i tek, pošto po mom pogledu shvati da je ne razumijem, postavlja pitanje: “Arabi?”. 

– Bosnia, odgovaram. 

Ona se blago nasmiješi, više za sebe, pa me detaljno prekontroliše i pređe detektorom za eksploziv. Za to vrijeme, moja grupa turista iz Srbije rutinski prolazi kontrolu. 

Na ulazu u free zonu policajac pozdravlja sa “Es-selamu alejkum”.

– Mir neka je i s vama, izgovaram na arapskom.