Tridesetdvogodišnji Marokanac Said Messouid u Bosnu i Hercegovinu došao je prije dvije godine bez ičega, ali s vjerom da će njegov život biti bolji. Spavao je na kartonskim kutijama, skupljao novac za hranu, te uz pomoć građana preživljavao dan za danom. Danas je ovaj mladić dio tima Udruženja „Pomozi.ba“, gdje prikupljanjem donacija i sortiranjem robe namijenjene za siromašne i nemoćne, volonterski pomaže građanima BiH, a zauzvrat dobija simboličnu pomoć u vidu hrane i odjeće.
Piše: Adin Šabić
Već na ulazu u „Pomozi.ba“ prostorije primijetili smo ga u radnoj odori kako sortira doniranu odjeću. Ogroman kamion pun odjeće stajao je ispred skladišta za donacije, dok su auta s dodatnim donacijama pristizala. Mjesec Ramazan je otvorio duše, i kako kažu pobudio empatiju.
Za koji trenutak naći ću se sa Saidom u prostoriji na drugom spratu. Kažu mi da je jedva čekao da dođemo, te da je ponio dodatnu odjeću koju će navući isključivo za razgovor s nama. Nije prošlo ni pet minuta sjedenja u prostoriji staklom ograđenom, ušao je Said. Samo ovoga puta, kao mladić, koji je skinuo radnu odoru, i dotjerao se za grad. Pozdravio me i sa Rachidom Belguesmi sjeo preko puta mene.
Rachida je inače iz Tunizije, a u Bosnu i Hercegovinu je došla prije tri godine, udala se za momka iz Goražda kojeg je upoznala u Turskoj dok je volontirala. Osim što se zaljubila u Goraždanina, zaljubila se u našu kulturu, naučila je jezik i ostala ovdje da živi. S obzirom na već ranije iskustvo rada u sličnim organizacijama iz „Pomozi.ba“ ponudili su joj posao, koji je rado prihvatila. No, danas je bila u ulozi prevoditeljice, s obzirom na činjenicu da Said ne zna baš najbolje naš jezik, iako je puno toga naučio.
Put ka Bosni i Hercegovini, Saida je sasvim slučajno naveo. Prvenstveno je htio da ode u Italiju, ali je preko Turske, Mađarske, Albanije i Crne Gore, ipak završio u Bosni i Hercegovini. Razlog njegovog odlaska iz države rođenja je isti kao i kod drugih migranata. „Nema posla, jako je loša situacija“, kaže Said.
Kada je došao u Bosnu i Hercegovinu, nije poznavao nikoga, i bilo mu je jako teško, a najviše mu je nedostajala porodica, tačnije majka i otac, a on njima pogotovo jer je sin jedinac. Spavao je na ulici i preživljavao je isključivo zahvaljujući dobrim građanima.
„Jednom dok sam spavao ispred džamije vidio me Elvir, predsjednik Udruženja Pomozi.ba, te me zamolio da pođem s njim kako bi mi dao garderobu i hranu. Od tada sam počeo dolaziti stalno. Trenutno volontiram i dobijam simboličnu nagradu u vidu hrane i odjeće elhamdulillah (hvala Bogu)“, kaže ovaj mladić, te dodaje kako pomaže u radnji, preuzima donacije, pomaže oko sortiranja robe, kao i to da mu se volonterski rad u Udruženju doista sviđa jer voli da radi s ljudima.
U početku Udruženje mu je osiguralo sobu u okviru prostorija, kako bi hladne zimske dane proveo na sigurnom i toplom mjestu, a danas živi u stanu na Čengić Vili. Rachida mi priča kako ga u ovom naselju svi poznaju zbog njegove skromnosti i rada. Ističe kako nakon volonterskih aktivnosti u „Pomozi.ba“ ide čistiti džamiju, te u zgradi gdje živi čisti dio ulice ispred jedne od trgovina za što ga često građani nagrade novčanom nagradom.
Želja mu je da ostane u Bosni i Hercegovini, ako dobije azil, te da se oženi ženom iz naše države. No, za sada, to je malo teže jer je izložen uvredama i drugačijom pogledima samo zbog njegove kože. „Ljudi me sude prema koži, misle da nisam dobar, i nazivaju me pogrdnim imenima – cigan“, kaže Said, ali opet dodaje, kako je velika većina građana naše države zaista velikog srca.
U „Pomozi.ba“ našao je siguran kutak i razumijevanje. Priča mi kako ima jedna Anisa, koja mu je kao članica obitelji. „Kada sam došao ovdje, Anisa mi je prva oprala stvari u mašinama koje se nalaze u prostorijama organizacije, a ona i njena majka često me pozovu na večeru, imaju razumijevanja što mi nedostaje hrana moje majke“, kaže ovaj Marokanac.
Anisa ga je, kako kaže, naučila jednu bitnu rečenicu, koju je dugo ponavljao iako joj nije znao značenje. Danas dok je izgovarao „Muškarci samo trebaju da slušaju žene“, smijuljio se jer je znao značenje. Sročio je još nekoliko rečenica na našem jeziku i zvučalo je zaista dobro za čovjeka koji tek savladava osnove. Riječi zna dosta, ali kaže kako još mora poraditi na povezivanju i gramatici. No, ljudi koji dolaze u kontakt s njim u organizaciji uvijek pohvale njegove napore i budu iznenađeni njegovom upornošću. Želja mu je ako dobije azil da ostane u Bosni i Hercegovini.
Ovaj vrijedni mladić svojim radom u Bosni i Hercegovini roditeljima omogućava bolji život. „Svaki mjesec im šaljem novac. Želim da mi majka dođe u posjetu, jer ako ja odem u Maroko neću se više smjeti vratiti. U tome mi pomažu građani ove države. Moram reći da su ljudi u Bosni i Hercegovini za razliku od Maroka, ljudi velikog srca, divni su“, kaže Said.
Rachida, koja godinama radi u ovom udruženju, kaže kako je osjećaj pomaganja drugima predivan, te da je dobrota naših ljudi i merhamet razlog zašto ona danas ovdje živi i zašto voli ovu državu.
„Ovdje možete vidjeti koliko su ljudi divni i koliko pomažu. Imate ljude koji imaju penziju 300 KM i dođu ovdje i daju pola penzije. Ne možete ovo naći u drugim državama. Život u Bosni i Hercegovini je težak, ne dobivate tri ili četiri hiljade maraka platu, ali su ljudi dobri“, ističe.
Said i Rachida potom su me proveli kroz prostorije Udruženja, pokazali mi radnju gdje se subotom prodaju stvari da bi se omogućila donacija drugima, a gdje radi Anisa, njihovu biblioteku, skladište i mnoštvo toga. Saida je za to vrijeme moj kolega fotografirao. I dok je Said pronalazio idealna mjesta za fotografiju, uposlenice su mi govorile kako jako voli da je sređen i da je veliki čistunac. Jedna Renata u biblioteci mi je pričala kako je iznimno radan i vrijedan, baš kao i Rachida. Djevojka na portirnici ga je također hvalila, pa čak i radnici koji su se u zgradi prije nekoliko dana sasvim slučajno upoznali s njim. Saida svi znaju, kao dobrog i poštenog čovjeka.
Nakon što mi je pokazao svog prijatelja Khana, ogromnog psa, s kojim je također želio da se fotografira, pozdravili smo se. On se vjerojatno po mom odlasku vratio volonterskim aktivnostima i presvukao odjeću, ali ja ću ga sigurno pamtiti kao sređenog momka, sa šeširom na glavi, košuljicom, urednom bradom i divnim ponašanjem. Momka, koji ruši predrasude o migrantima.
