April 2021

Objavljeno

Apel regionalnog civilnog društva EU, SAD, NATO vladama:  Neuspješna konsolidacija balkanskih zemalja – suočite se s tim

map 1804891 1280 A

Apel prenosimo u cjelosti:

“Kada je riječ o Balkanu,  odnos većine zapadnih vlada bio je sve do 2018. godine u potpunosti u skladu s idealom „cjelovite, slobodne i mirne” Evrope koji je podrazumijevao i stav da dalja promjena granica ili etnoteritorijalizacija neće biti dozvoljena. Jednakost građana i prihvatanje multietniciteta kao istorijske stvarnosti na čitavom Zapadnom Balkanu predstavljeni su ne samo kao preduslovi za evroatlantske integracije, već i kao potreba za održavanje mira i sveobuhvatne bezbjednosti nakon niza ratova u kojima je tokom jedne decenije poginulo više od 130.000 ljudi.

Do 2018. godine, zapadne politike u regionu duže od jedne decenije oslanjale su se na birokratski automatizam – formalno su bile posvećene kopenhaškim kriterijumima i liberalno-demokratskim vrijednostima i standardima, dok su se sve više od njih udaljavale i popuštale pred formalizmom i transakcionalizmom u odnosu na lokalne elite. Ova “zombi” politika dozvolila je proširenje NATO i EU uprkos nerešavanju otvorenih sporova sa susjedima. Posljedice ove, tada počinjene greške sada su postale vidljive.

Inherentno polarizujući nacionalni autoritarni populizam koji podsjeća na nacionalizam viđen u bivšoj Jugoslaviji od kraja osamdesetih godina, postao je sve očigledniji i u nekim državama članicama EU, kao i u SAD poslije izbora Donalda Trampa. Svi ovi faktori  ubrzali su negativnu dinamiku u vezi  demokratije na Zapadnom Balkanu. Jedini pozitivan pomak u ovom periodu sveo se na zbivanja u Severnoj Makedoniji, koja se sada, nažalost, razvodnjavaju; do toga, međutim, nije došlo zahvaljujući politici Zapada, već uprkos njoj. Pritisak građana primorao je EU i SAD da se opredijele i primoraju Nikolu Gruevskog na nove izbore, a zatim i na prihvatanje njihovih rezultata.

Podjelu Kosova koju su u ljeto 2018. godine predložili predsednik Srbije Aleksandar Vučić i njegov kosovski kolega Hašim Tači – propagirajući je kao „razmjenu teritorija“, „razgraničenje“ ili „korekciju granica“ – pihvatila je najpre Federika Mogerini, komesarka EU, a zatim i američka vlada. Time se odustalo od transatlantske (u američkom slučaju dvostranačke) politike vođene gotovo dvije decenije. To je u neispunjenim nacionalističkim agendama širom regiona odmah registrovano; ustvari, od etnonacionalističkih aspiracija na Balkanu nikada se nije ni odustalo, već ih je suzbijao i odvraćao Zapad koji se nadao da će proces proširenja EU umanjiti potrebu za tim. Lider bosanskih Srba Milorad Dodik koji se već dugo zalaže za rasturanje Bosne i Hercegovine, spremno je prihvatio novu temu za diskusiju. Vučić je naglasio potrebu za dobrim odnosima „Srba i Albanaca“, naglašavajući time da su sadašnje granice upitne.

Ovo se sada zapaža u zajedničkoj politici EU i SAD prema Bosni i Hercegovini, kamufliranoj raspravom o izbornom integritetu. Pokušaj da se “izmijeni i dopuni izborni zakon” u suštini se takođe svodi na demarkaciju unutrašnjih granica i podršku lideru HDZ Draganu Čoviću i njegovom dugogodišnjem snu o de facto ili de jure trećem hrvatskom entitetu – etnoteritorijalnom svetom gralu divizionalnih nacionalista. Što je još gore, podrška Zapada (EU/SAD/UK) izmjenama i dopunama zakona oslanja se na govor o slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav, iako ove presude obavezuju BiH da otvori politički prostor, a ne da učvrsti feudalni poredak. Hrvatska takođe učestvuje u cijeloj ovoj raspravi, što se ogleda u insistiranju na hrvatskim etnoteritorijalnim zahtjevima unutar BiH.  Hrvatska je zajedno sa neliberalnim zemljama Bugarskom, Mađarskom i Slovenijom, kao i Grčkom, proslijedila EK nezvanični dokument, tzv. “non-pejper”, koji pretnju disfunkcionalnošću države  (Čović i Dodik) povezuje s kontrolom granica EU, čime se dodatno rasplamsava strah desničara i ultradesničara od migranata i azilanata.

Neposredan rezultat ove moralno dezorijentisane politike, protekle nedelje je pad  na novu najnižu tačku. Dok se vjerodostojnost dokumenta i dalje žestoko osporava, navodni „non-pejper“ koga je Briselu prosledio slovenački premijer Janez Janša, predlaže ujedinjenje Albanaca, Srba i Hrvata u regionu, podelu BiH, Severne Makedonije i Kosova, dok začudo, Crna Gora i srpski Sandžak tim planom nisu obuhvaćeni. Bez obzira na to koje je provenijencije „non-pejper“, nesumnjivo postoji čitava kohorta pristalica takvih etnonacionalističkih programa. Glavna namjera možda i jeste da slični, ali nešto manje radikalni prijedlozi od navedenih, počnu da deluju kao razumniji. Ne bi se ipak trebalo zavaravati da bi bilo kakav pokušaj ostvarenja pomenutih ciljeva prošao bez masovnog nasilja i protjerivanja stanovništva. Na „pogrešnim stranama“ postojećih i projektovanih mapa našlo bi se mnogo onih što su i te kako svjesni sopstvene ugroženosti.

Albanski premijer Edi Rama – samoproglašeni nacionalni vođa i jedan od onih što bi po svoj prilici od takvih promjena bili na dobitku – tvrdi da je taj „non-pejper“ bio predmet njegovih razgovora s Janšom. Važno je da predsjednica Evropske komisije i predsjednik Saveta EU postojanje tog predloga demantuju i odbiju, ili pak potvrde. Ako je zaista autentičan, onda bi predstojeće slovenačko predsedavanje EU trebalo dovesti u pitanje, jer bi bila zabluda vjerovati da tokom tog predsjedavanja neće biti negativnog moralnog, reputacijskog i materijalnog uticaja na bezbjednost EU.

Još nije kasno da SAD i EU preduprijede trenutnu negativnu dinamiku koja potencijalno vodi u nasilje. To se može postići samo ukoliko vlade budu spremne da se suoče s dosadašnjom neuspjelom politikom. Još davno je trebalo ojačati snage odvraćanja u regionu (EUFOR i KFOR), kako bi kredibilno ojačale i omogućile viziju sveobuhvatne bezbjednosti zasnovane na vrijednostima koje ne bi predstavljale samo puku retoriku.

Mi, potpisnici, predstavnici civilnog društva, akademske zajednice i zabrinutih građana iz cijelog regiona, ali i izvan njega – uključujući građane EU i SAD – molimo predsjednike Bajdena, Fon der Lajenovu i Mišela Barnijea, generalnog sekretara Stoltenberga, kao i šefove vlada vodećih država članica EU i NATO da prepoznaju jasnu i neposrednu opasnost koju predstavljaju njihove trenutne politike i da ih shodno tome promijene”.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Mersiha Ferhatović-Beširović, predsjednica Sindikata trgovine BiH: Bojim se da su radnici odustali sami od sebe

mersiha scaled M

Prvi maj je praznik rada kao simbol radničke borbe za prava među kojima je najpoznatiji zahtjev  za osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja. Sjećate li se lekcije iz istorije: 1886. godine u Čikagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući svoje zahtjeve –policija je tada  ubila šest, a ranila oko 50 radnika, mnogo ih je uhapšeno, petero osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju. Danas, 135 godina od tada, radnici se još uvijek bore za svoja prava i kao da posustaju. Sindikat trgovine BiH je jedan od najvećih sindikata u BiH – 145 hiljada članova iz cijele BiH, a predsjednica Mersiha Ferhatović-Beširović za interview.ba govori o tome koje se bitke sada vode.

Razgovarala: Rubina Čengić

Interview.ba: Koliko uopšte ima zaposlenih u trgovni u BiH, koji je omjer žene-muškarci i kolika je prosječna plata u vašoj grani?

Ferhatović-Beširovi: Prema posljednjim podacima zaposlenih u trgovini na veliko i malo je nešto više od 145 hiljada, a prosjećna neto plaća u februaru ove godine bila je 719 KM. Većina zaposlenih u ovom sektoru su žene, prema podacima iz februara od ovih 145 hiljada njih nešto malo više od 73 hiljade.

Interview.ba: Šta su najveći problemi s kojima se srećete kada je u pitanju zaštita radničkih prava?

Rekla bih da su dva ključna problema koja su veliki kamen spoticanja i breme kad je u pitanju zaštita radničkih prava. S jedne strane je to nedostatak bilo kakvih efektivnih i u praksi funkcionalnih  zakonskih mehanizama, a s druge zaista ogroman strah radnika i radnica da se upuste u bilo kakvu borbu za svoja prava.  Ogorman problem je i činjenica da radnici u ovom sektoru nisu organizovani jer sloboda organizovanja u praksi zaista ne postoji i to je jedan od naša tri prioriteta koje snažno zagovaramo već godinama. Nažalost, poslodavci ne žele organizovane radnike, radnici pravo da budu članovi sindikata ne vide kao svoje egzistencijalno radničko pravo, ali su i izgubili povjerenje u sindikalni pokret generalno i na ovaj način ostaju potpuno sami na milost i nemilost poslodavaca.

Interview.ba: Da li je tačno da neke trgovkinje rade po 12 sati bez stolice u prodavnici i bez pauze, da im „gazde“ oduzmu četvrtinu plate ako ih puste na godišnji odmor?

Ferhatović-Beširovi: Ne sumnjam da ima i takvih primjera. Tamo gdje djeluje STBIH takvih ekstremnih slučaja kršenja radničkih prava nema. Mi već skoro 10 godina imamo i uslugu besplatne pravne pomoći koja je na raspolaganju radnicima i radnicama 24 sata dnevno 7 dana u sedmici, bez obzira da li su članovi ili ne. Za to vrijeme imali smo preko 2.500 prijava kršenja prava. Ekstremna kršenja prava se dešavaju, to su pojedinačni slučajevi, ali za nas je svaki slučaj jedan žvot i jedna sudbina i u tom svjetlu tražimo rješenja i popravljamo štetu koju svakodnevno nanosi radnicima, prije svega rekla bih anarhično radno okruženje kakvo je ovo naše u BIH.

Interview.ba: Da li je tačno da vam samo na prekovremenom radu godišnje „ukradu“ 50 miliona KM?

Ferhatović-Beširovi: Rekla bih prije da taj iznos radnici „poklone“ svom poslodavcu. Ovaj iznos se akumulira na ime „normalnog“ radnog vremena koje je očigledno kada napravite jednostavnu matematiku da se u ovom sektoru radi 6 dana u sedmici u dvije smjene od po, otprilike, 7 sati. Uz broj od skoro 150 hiljada radnika cifra na godišnjem nivo je upravo ta. Ako tome dodamo neplaćene prekovremene sate, vrijeme koje radnici provedu u pripremi za posao koje također vrlo često ne ulazi u njihovo radno vrijeme taj iznos je daleko veći.

Interview.ba: Da li je tačno da u (nekiim) tržnim centrima od zaposlenih naplate svu robu koju kupci pojedu dok šetaju po prodavnici ili ukradu i svu robu koja se pokvari i ne bude prodata?

Ferhatović-Beširovi: Naplata štete jeste jedan od problema ovog sektora. Vrlo često radnici od svojih plaća pokrivaju inventurni manjak koji i nastaje zbog krađe, nemara kupca i slično. Mi smo prije par godina imali slučaj gdje smo se konfrontirali  sa poslodavcem jedne velike tgrovačke firme zbog konstantnog odbijanja iznosa od plaće radnicima na ime štete koja je nastala krađom. Koristili smo zakonske mehanizme koje imamo, koristili smo i primjere iz prakse pokušavaju dokazati da će takva situacija rezultirati masovnim krađama i nakon duge borbe se izborili. Danas mislim da su rijetki slučajevi da se radnicima automatski odbija od plaće za štetu nastalu u trgovni. Međutim, poslodavci su naravno vrlo snalažljivi pa su u međuvremenu izašli sa novim načinom da štetu ipak namire od radnika i to na način da ih prisile da se dobrovoljno odriču dijela plaće, da li na ime međusobne solidranosti ili na ime sporazumnih ugovora koje radnici često poptišu. Moja poruka je da poslodavac nema pravo odbiti radniku dio plaće na ime štete koja nije nastala njegovom/njenom krivicom i da ni u kom slučaju ne pristaju da ih se na to nagovori.

Interview.ba: ST BiH nema granski ugovor – s kim biste ga trebali potpisati i možete li malo objasniti tu situaciju: ko treba da bude na drugoj strani kao potpisnik, na šta bi KU obavezao poslodavce i kako bi se nadzirala provedba KU ako znamo da je trgovina rasparčana?

Ferhatović-Beširovi: STBIH je 2018. potpisao prvi ikada KU za privatni sektor trgovine. Taj ugovor je produžen 2019. i istekao je neposredno uoči pandemije. Na sve naše pozive Udruženju poslodavaca FBiH ugovor  niti je produžen, niti smo o njemu pregovarali. Ovaj KU se primjenjuje na sve trgovine u FBiH i veoma je značajan mehanizam zaštite zato što je zaista primjenjiv u praksi za razliku naprimjer Zakona o radu. Apsurdnost bh-sistema i jeste u tome što je radno zakonodavstvo na entitetskom nivou. To je po mom mišljenju razlog zbog kojeg su radnici u ovom sektoru koji je globaliziran, ali i u svim drugim sektorima koji rade za istog poslodavca ili  istu vrstu posla u dva različita BH entiteta, različito plaćeni i uživaju različita prava. Mislim da je još veća tragedija što takvu podjelu podupiru sami sindikati koji bi se morali zajednički boriti protiv diskriminacije u svim oblicima. STBIH kao sindikat koji djeluje u cijeloj BiH jer ovo stanje koje se očigledno neće skoro promjeniti vidi kao svoj najveći problem.

 

Interview.ba: Kako uopšte zaštititi zaposlene u trgovini u malim prodavnicama gdje je svega par zaposlenih;

Ferhatović-Beširovi: Naša iskustva su da su te male trgovine ekstremni primjeri ili izuzetno dobrog ili izuzetno lošeg radnog okruženja i to zavisi isključivo od toga kakav je vlasnik. Mi smo imali dosta kampanja u kojima su baš te male trgovine bile svijetli primjer kako se vlasnik i radnici zajedno bore da prežive u sistemu koji je napravljen da privatni sektor vidi kao „zlatnu koku“ koja se maksimalno eksploatiše kako bi javni sektor prolazio kroz sve izazove neoštećen. Međutim imamo i primjera da su to mjesta gdje se dobija otkaz odmah nakon što radnica ostane u drugom stanju, da imate direktnu diskriminaciju prilikom zapošljavanje i slično. Kako zaštiti one koje rade u tim prodavnicama? Jedina zaštita jeste članstvo u sindikatu. Organizovan radnike je radnik koji zna svoja prava i ima se kome obratiti kad su ona narušena i to zaista nije floskula nego realnost.

Interview.ba: U kojoj fazi je proces „neradna nedjelja“, gdje je to stalo, ko opstruira i na koji način?

Ferhatović-Beširovi: Inicijative koje su bila na federalnom nivou nisu otišle dalje od Vlade FBIH koja je prijedlog koji je uputio SDP odbila u startu. Nažalost kod nas je svakog čuda tri dana dosta i nakon te prve kampanje jednostavno se nije išlo dalje. Mi trenutno imamo vrlo široku kampanju prema lokalnom nivou  vlasti, nivou općina koje jesu nivo koji može ovo pitanje dosta uspješno i puno jednostavnije rješiti nego neki viši nivoi. To se pokazalo u slučaju niza općina kao što su Livno, Zvornik, Kiseljak i slično. Ja se nadam da će se taj trend nastaviti i to je jedna od naših ciljeva za ovu godinu.

Interview.ba: Ima li seksualnog nasilja u trgovačkoj djelatnosti –  to pitam jer su zaposlene mahom žene, pretpostavljeni mahom muškarci, a stereotip je baziran na takovm odnosu? 

Ferhatović-Beširovi: Ima naravno. Međutim to se krije. Vro rijetko radnice uopšte prijavljuju ovakve slučajeva i to tek nakon što recimo dobiju otkaz. Tek onda podjele i to iskustvo koje je često već dosta staro i u periodu u kojem se ono desilo radnica to nije prijavila, pa čak niti podjelila informaciju ni s kim. Mislim da tu veliki uticaj ima i tradicija koja nije naklonjena ženama i vrlo često je tradicija ta koja dodatno viktimizira žrtve nasilja uopšte.

Interview.ba: Kakvi  su odnosi STBIH sa Savezom samostalnih sindikata BiH, tu je bilo određenih šumova?

Ferhatović-Beširovi: Savez samostalnih sindikata BiH nažalost ne postoji. Postoje granski sindikati koji se okupljaju oko jednog ili drugog „predsjednika“ a u praksi zajedničkih akcija nema. Nema čak ni konsenzusa o zajedničkim pitanjima. Sve to je praćeno i raznoraznim aferama, nedostatkom transparentnosti i elitizmom. STBIH je probao da se konfrontira javno, probali smo i da okupljamo sindikate i tražimo zajednički program, javno i hrabro smo se otvorili za sve kritike, nismo se štedjeli ni u kom smislu jer je naš stav da sindikat mora biti taj glas radnika i radnica koji se boje reći šta ih „boli“. Itekako smo svjesni da je snaga sindikata u njegovoj masovnosti, ali omasoviti sindikalni pokret mora biti želja svih sindikata, a ne samo želja STBIH. Moć sindikata jeste najviše  u podršci radnika. Iz tog razloga mi već odavno idemo sami, upravo iz razloga što nas previše iscrpljuje pravdati se za greške koje je i u naše ime napravio neko drugo. Jeste da smo mali, jeste da smo usamljeni, ali smatramo da smo odgovorni da to što radimo radimo transparentno, aktivni smo ne samo na tržištu rada nego nastojimo pokazati da je mjesto sindikata u svim građanskim inicijativama, buntu, akcijama i na taj način pokušavamo dobiti podršku civilnog sektora i NVO kao i samih građana upravo zato što podrške u sindikalnom pokretu nažalost nemamo.

Interview.ba: Šta mislite o sindikatu, radničkim pravima, zaštiti radnika, radništvu uopte? Postoji li to u BiH? Kako vi opisujete politički trenutak u BiH-  kapitalizam, liberalni neokapitalizam…

Ferhatović-Beširovi: Radništvo u BIH odumire. Pandemija koju svi živimo je to dodatno naglasila, pa bih rekla da radnici u BiH  doslovno i umiru svaki dan. Bojim se da su radnici odustali sami od sebe, digli ruke od nade da može biti bolje, da je  dostojanstven rad uopšte više moguć. Velika krivica za to jeste i u samim sindikatima. Od 2009. od kad sam ja na čelu STBIH, a to je bilo i prije veliki problem ovog sindikata, mi se trudimo pokazati svojim primjerom da se sindikat, i tu mislim na sindikat kao pokret, mora promjeniti ako želi da opstane. Sve moguće šanse za to sindikat je propustio. Ne možemo tražiti promjene, a istovremeno sami učestvovati u betoniranju postojećeg stanja uključujući i podjelu radničkih prava po entitetksoj liniji, po političkim opcijama i slično. Sindikat ne smije biti produžena ruka političke stranke, već bi trebao političke stranke napraviti svojim produženim rukama u borbi za radnička prava. Ali mi živimo u zemlji u kojoj je sve obrnuto od onog što bi trebalo biti, pa tako i sindikalni pokret. No bez obzira na sve, mi u STBIH ne možemo odustati. I sigurno ćemo još dugo lutati i udarati glavom od razne zidove, ali ćemo nastaviti pokušavati sve dok zaista ne dođemo do rezultata, ne za sebe, ne čak ni samo za naše članove, nego za sve radnike i radnice u ovom sektoru. Ja zaista vjerujem da ćemo onda imati i tu moć koja nam je tako potrebna i da će radnici znati prepoznati razliku i podržati nas.

Interview.ba: Zovete se Sindikat trgovine BiH, ali ako dobro razumijem – kako povezati BiH, muke su vam iste? Ili možda nisu?

Ferhatović-Beširovi: STBIH je ne samo formalno nego i u praksi sindikat BiH. Mi imamo članstvo u svim dijelovima BiH. Naša organizacija ne prati političku podjelu zemlje. STBIH je organizovan u 5 isključivo geografskih regija i svaka od njih se nalazi i na dijelu FBiH i RS. U našem Upravnom odboru koji broji 10 članova njih 4 živi i radu RS. Neki od naših glavnih povjerenika na niovu kompanija su iz FBiH, a neki iz RS i oni zastupaju sve svoje kolege i kolegice iz kompanije u kojoj rade, bez obzir u kojem su dijelu BiH. Ovo i jeste jedan od razloga zbog kojeg STBIH „smeta“ mnogima, pa i samim sindikatima jer svojim primjerom pokazujemo da je moguće živjeti i raditi i boriti se zajedno i odupirati se sistemu koji je napravljen da razjedinjuje radnike jer ih se na taj način i slabi. Mi u STBIH se vodimo parolom da je skromnost vrlina, ali samo u jednom nismo skromni, a to je da u BiH danas ne postoji neki drugi sindikat koji je više sindikat Bosne i Hercegovine od STBIH i to u onom dijelu koji je najbitniji dio jednog sindikata, u ljudima.

 

 

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Said Messouid, migrant koji volonterskim radom u Udruženju “Pomozi.ba” pomaže najugroženije građane BiH

179804206 497565354787305 8459327685682872656 n S

Tridesetdvogodišnji Marokanac Said Messouid u Bosnu i Hercegovinu došao je prije dvije godine bez ičega, ali s vjerom da će njegov život biti bolji. Spavao je na kartonskim kutijama, skupljao novac za hranu, te uz pomoć građana preživljavao dan za danom. Danas je ovaj mladić dio tima Udruženja „Pomozi.ba“, gdje prikupljanjem donacija i sortiranjem robe namijenjene za siromašne i nemoćne, volonterski pomaže građanima BiH, a zauzvrat dobija simboličnu pomoć u vidu hrane i odjeće.

Piše: Adin Šabić

Već na ulazu u „Pomozi.ba“ prostorije primijetili smo ga u radnoj odori kako sortira doniranu odjeću. Ogroman kamion pun odjeće stajao je ispred skladišta za donacije, dok su auta s dodatnim donacijama pristizala. Mjesec Ramazan je otvorio duše, i kako kažu pobudio empatiju.

Za koji trenutak naći ću se sa Saidom u prostoriji na drugom spratu. Kažu mi da je jedva čekao da dođemo, te da je ponio dodatnu odjeću koju će navući isključivo za razgovor s nama. Nije prošlo ni pet minuta sjedenja u prostoriji staklom ograđenom, ušao je Said. Samo ovoga puta, kao mladić, koji je skinuo radnu odoru, i dotjerao se za grad. Pozdravio me i sa Rachidom Belguesmi sjeo preko puta mene.

Rachida je inače iz Tunizije, a u Bosnu i Hercegovinu je došla prije tri godine, udala se za momka iz Goražda kojeg je upoznala u Turskoj dok je volontirala. Osim što se zaljubila u Goraždanina, zaljubila se u našu kulturu, naučila je jezik i ostala ovdje da živi. S obzirom na već ranije iskustvo rada u sličnim organizacijama iz „Pomozi.ba“ ponudili su joj posao, koji je rado prihvatila. No, danas je bila u ulozi prevoditeljice, s obzirom na činjenicu da Said ne zna baš najbolje naš jezik, iako je puno toga naučio.

Put ka Bosni i Hercegovini, Saida je sasvim slučajno naveo. Prvenstveno je htio da ode u Italiju, ali je preko Turske, Mađarske, Albanije i Crne Gore, ipak završio u Bosni i Hercegovini. Razlog njegovog odlaska iz države rođenja je isti kao i kod drugih migranata. „Nema posla, jako je loša situacija“, kaže Said.

Kada je došao u Bosnu i Hercegovinu, nije poznavao nikoga, i bilo mu je jako teško, a najviše mu je nedostajala porodica, tačnije majka i otac, a on njima pogotovo jer je sin jedinac. Spavao je na ulici i preživljavao je isključivo zahvaljujući dobrim građanima.

„Jednom dok sam spavao ispred džamije vidio me Elvir, predsjednik Udruženja Pomozi.ba, te me zamolio da pođem s njim kako bi mi dao garderobu i hranu. Od tada sam počeo dolaziti stalno. Trenutno volontiram i dobijam simboličnu nagradu u vidu hrane i odjeće elhamdulillah (hvala Bogu)“, kaže ovaj mladić, te dodaje kako pomaže u radnji, preuzima donacije, pomaže oko sortiranja robe, kao i to da mu se volonterski rad u Udruženju doista sviđa jer voli da radi s ljudima.

U početku Udruženje mu je osiguralo sobu u okviru prostorija, kako bi hladne zimske dane proveo na sigurnom i toplom mjestu, a danas živi u stanu na Čengić Vili. Rachida mi priča kako ga u ovom naselju svi poznaju zbog njegove skromnosti i rada. Ističe kako nakon volonterskih aktivnosti u „Pomozi.ba“ ide čistiti džamiju, te u zgradi gdje živi čisti dio ulice ispred jedne od trgovina za što ga često građani nagrade novčanom nagradom.

Želja mu je da ostane u Bosni i Hercegovini, ako dobije azil, te da se oženi ženom iz naše države. No, za sada, to je malo teže jer je izložen uvredama i drugačijom pogledima samo zbog njegove kože. „Ljudi me sude prema koži, misle da nisam dobar, i nazivaju me pogrdnim imenima – cigan“, kaže Said, ali opet dodaje, kako je velika većina građana naše države zaista velikog srca.

U „Pomozi.ba“ našao je siguran kutak i razumijevanje. Priča mi kako ima jedna Anisa, koja mu je kao članica obitelji. „Kada sam došao ovdje, Anisa mi je prva oprala stvari u mašinama koje se nalaze u prostorijama organizacije, a ona i njena majka često me pozovu na večeru, imaju razumijevanja što mi nedostaje hrana moje majke“, kaže ovaj Marokanac.

Anisa ga je, kako kaže, naučila jednu bitnu rečenicu, koju je dugo ponavljao iako joj nije znao značenje. Danas dok je izgovarao „Muškarci samo trebaju da slušaju žene“, smijuljio se jer je znao značenje. Sročio je još nekoliko rečenica na našem jeziku i zvučalo je zaista dobro za čovjeka koji tek savladava osnove. Riječi zna dosta, ali kaže kako još mora poraditi na povezivanju i gramatici. No, ljudi koji dolaze u kontakt s njim u organizaciji uvijek pohvale njegove napore i budu iznenađeni njegovom upornošću. Želja mu je ako dobije azil da ostane u Bosni i Hercegovini.

Ovaj vrijedni mladić svojim radom u Bosni i Hercegovini roditeljima omogućava bolji život. „Svaki mjesec im šaljem novac. Želim da mi majka dođe u posjetu, jer ako ja odem u Maroko neću se više smjeti vratiti. U tome mi pomažu građani ove države. Moram reći da su ljudi u Bosni i Hercegovini za razliku od Maroka, ljudi velikog srca, divni su“, kaže Said.

Rachida, koja godinama radi u ovom udruženju, kaže kako je osjećaj pomaganja drugima predivan, te da je dobrota naših ljudi i merhamet razlog zašto ona danas ovdje živi i zašto voli ovu državu.

„Ovdje možete vidjeti koliko su ljudi divni i koliko pomažu. Imate ljude koji imaju penziju 300 KM i dođu ovdje i daju pola penzije. Ne možete ovo naći u drugim državama. Život u Bosni i Hercegovini je težak, ne dobivate tri ili četiri hiljade maraka platu, ali su ljudi dobri“, ističe.

Said i Rachida potom su me proveli kroz prostorije Udruženja, pokazali mi radnju gdje se subotom prodaju stvari da bi se omogućila donacija drugima, a gdje radi Anisa, njihovu biblioteku, skladište i mnoštvo toga. Saida je za to vrijeme moj kolega fotografirao. I dok je Said pronalazio idealna mjesta za fotografiju, uposlenice su mi govorile kako jako voli da je sređen i da je veliki čistunac. Jedna Renata u biblioteci mi je pričala kako je iznimno radan i vrijedan, baš kao i Rachida. Djevojka na portirnici ga je također hvalila, pa čak i radnici koji su se u zgradi prije nekoliko dana sasvim slučajno upoznali s njim. Saida svi znaju, kao dobrog i poštenog čovjeka.

Nakon što mi je pokazao svog prijatelja Khana, ogromnog psa, s kojim je također želio da se fotografira, pozdravili smo se. On se vjerojatno po mom odlasku vratio volonterskim aktivnostima i presvukao odjeću, ali ja ću ga sigurno pamtiti kao sređenog momka, sa šeširom na glavi, košuljicom, urednom bradom i divnim ponašanjem. Momka, koji ruši predrasude o migrantima.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Lejla Brčić: Nema govora o neslaganju, ostavka je isključivo privatne prirode

slika1 L

Lejla Brčić, ministrica pravde i uprave Kantona Sarajevo ne želi otkriti puno detalja o razlozima ostavke koju je jučer dala. Svjesna je da će se njena odluka preispitivati, te traži da javnost poštuje njeno pravo na privatnost

Razgovarala: Senka KURT

 

Interview: Naveli ste u svojoj ostavci da je riječ o privatnim razlozima. Međutim, u kuloarima, ali i prema izvorima bliskim Našoj stranci, govori se o Vašem neslaganju sa politikom Naroda i pravde, odnosno konkretno predsjednikom te stranke Elmedinom Konakovićem. Kako to komentirate?

Brčić: Upravo iz razloga što sam očekivala da će se, iz određenih krugova, moja odluka politizirati, zamolila sam umaprijed da se ne posmatra kroz tu prizmu. Kao što sam i obavijestila javnost, odluka je isključivo privatne prirode. Sa gospodinom Konakovićem sam i u prvom dijelu našeg mandata, govorim o vremenu Vlade “Šestorke”, ali i u ovom mandatu imala jako dobru saradnju. Borba protiv korupcije i aktivnosti na tom polju su bili moj apsolutni prioritet, ali istini za volju neke od tih aktivnosti je pokrenuo gospodin Konaković, dok je obnašao poziciju premijera KS. Dakle, i na tom polju smo istih razmišljanja i ciljeva i imala sam njegovu (kao i ostalih koalicionih partnera) podršku u mom radu. Nema govora ni o kakvom neslaganju, niti razlozi moje ostavke imaju dodirnih tačaka sa takvim kuloarskim nagađanjima.

Interview: U prilog tom argumentu govori i današnje saopćenje Naše stranke, u kojemu se ističe da ste stručna, odlučna i principijelna osoba. Jesu li upravo Vaši principi doprinijeli i ostavci?

Brčić: Zamolila sam javnost da se poštuje moje pravo na privatnost, a razlozi za ostavku nisu političke prirode. Sretna sam da me kolege u stranci, naši politički partneri, kao i kolegice i kolege u Vladi vide kao stručnu i principijelnu osobu.

Zajedno s Bugarskom pripadamo skupini duboko korumpiranih zemalja

Interview: Jučer je Skupština Kantona Sarajevo usvojila nacrt Zakona o zabrani nepotizma i sprječavanju stranačkog zapošljavanja. Šta taj zakon u konačnici treba donijeti? Na koga se on najviše odnosi?

Brčić: Uprkos različitim diskusijama, što dobrim dijelom i razumijem, jer je Skupština pozornica zastupnicima, sretna sam da je nacrt Zakona usvojen jednoglasno. Mnogi su juče postavili pitanje zašto nas poredim i za primjer uzimam Bugarsku. Najsretnija bih bila da smo društvo koje se može porediti, primjera radi, sa Švedskom. Nažalost, mi, zajedno sa tom Bugarskom, pripadamo skupini duboko korumpiranih zemalja. U takvim okolnostima, prinuđeni smo donositi propise kojima se i ograničavaju određena lična prava, ali u javnom interesu sistemskog unaprijeđenja javne službe i vraćanja povjerenja građanki i građana javni sektor.

Najkraće rečeno, ovakav propis  će onemogućiti da se članovi porodica i stranačke kolege imenovanih i izabranih zvaničnika zapošljavaju u javni sektor. I nećemo biti prvi sa takvim zakonskim rješenjem. Ukrajina, Bugarska, Slovačka, ali i pojedine pokrajine u Njemačkoj već godinama imaju u primjeni takva ili slična zakonska rješenja.

Interview: Borba protiv korupcije u našoj zemlji jedan je od najtežih zadataka. Moramo biti iskreni pa reći da građani BiH nemaju previše nade da će korupcija biti pobijeđena, jer je duboko ukorijenjena, dugogodišnja je praksa, postala gotovo model življenja i rada. Kako Vi na to gledate i na čemu temeljite svoj optimizam?

 Brčić: Borba protiv korupcije je kontinuirana aktivnost i mora biti stalno prisutna. Uspostava sistema koji će umanjiti prostor za korupciju, učiniti je vidljivijom odnosno lakšom za otkrivanje, jačanje integriteta javnih službenika je ključ te borbe. Zakonska rješenja koja sam predlagala su u toj funkciji.

Interview: Usvajanjem Zakona o porijeklu imovine, te uspostavom registra imovine naprvljena je stepenica ka prijavi korupcije. Kako bi taj proces trebao izgledati? Vjerujete li da ćemo uskoro imati prve rezultate, oduzimanje imovine onima koji su je stekli na nelegalan način?

 Brčić: Zakon o prijavljivanju imovine, odnosno krivične prijave su prvi korak u tom procesu. Finalizacija tog procesa je u pravosuđu o kojem je u prethodnom periodu sve rečeno. Ohrabrujuće su naznake promjena u radu VSTV, nadam se da će dati i rezulate.

Ponosna sam na krivičnu prijavu protiv Ravnogorskog pokreta

 Interview: Prije dvije godine Tužiteljstvu ste uputili prijavu protiv Ravnogorskog četničkog pokreta, a suđenje je počelo prije sedam dana.  Je li ovo početak institucionalnog obračuna sa fašističkim pokretima, organizacijama, ideologijama? Vjerujete li u nastavak ovakvih procesa?

Brčić: Aktivnost na koju sam možda i najviše ponosna i iz prvog i iz drugog dijela mog mandata je ta krivična prijava, prva zvanično podnesena (što je veliki poraz našeg društva i zvaničnika koji ne rade kroz institucije nego se drže polja deklaratornih saopštenja za javnost) protiv Ravnogorskog pokreta. Očekujem osuđujuću presudu, što će biti prvi korak ka gašenju rada udruženja koja promovišu cetničku ideologiju i lik i djelo Draže Mihajlovića kao njihovog utemeljitelja. Koji god posao radila, moj fokus i lična misija će biti gašenje i brisanje iz registara tih i takvih udruženja.

Interview: Bez obzira na Vaše razloge, možete li reći kako nastavljate Vašu karijeru u buduće?

Brčić: Za početak, vraćam se na svoj stari posao i svakako ostajem aktivna u Našoj stranci, kao članica Predsjedništva. Sve dalje od toga, vrijeme i okolnosti će pokazati. I za kraj, istinski i od srca se moram zahvaliti građankama i građanima za svu podršku koju sam imala u svom radu, ali i divnim porukama koje su mi uputili nakon što sam saopštila odluku o ostavci.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Crnac, drvo, šuma i hemija Bakira Izetbegovića

Bakir Semir 2 C

Izetbegovićeva izjava kojom je komentirao odlazak Semira Efendića podigla je prašinu. Na društvenim mrežama ocijenjena je kao “rasistička”, a dr. Mujagić kaže: SDA očito gubi

Piše: Senka KURT

Lider Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović intervjue, javne istupe i gostovanja u medijima često odigra u korist vlastite štete. Posljednji primjer je od prije dan dva, kada je Izetbegović na BHRT-u komentirao osipanje SDA, te odlazak iz stranke dojučerašnje uzdanice, Semira Efendića.

Unatoč prividnom stavu “nama je u SDA svejedno”, činjenica je da je odlazak Efendića veliki udarac za SDA. Ne samo što se Efendić nalazi na čelu jedne od najvećih općina u BiH (Novi Grad), već što njegovim dugoočekivanim izlaskom SDA gubi jedinog načelnika, kojeg je dobila nakon novembarskih lokalnih izbora u Kantonu Sarajevo.

Poznato je već da Efendić odlazi, najvjerovatnije na čelo davno zamrle Stranke za BiH, a Izetbegović povodom tog transfera kaže:

– To smo do sada viđali u sportu. Kad nekoj ekipi ne ide dobro onda uzmu nekog trenera ili crnog košarkaša.

Izetbegović: Izjava koja je izazvala reakcije

Upravo ova rečenica, a u samoj izjavi ima još toliko spornoga izazvala je oštre reakcije, doduše uglavnom na društvenim mrežama.

Twitteraši su kao i obično najbrži i najoštriji i promptno su Izetbegovićevu izjavu nazvali “rasističkom”.

Oštro i otvoreno reagirala je i Ika Ferer Gotić, producentica i voditeljica na N1, majka dvije kćerke, koje već godinama (bolje rečeno od kako su doselile u BiH) trpe različite vrste nasilja zbog boje kože.

Ne dozvolimo da djeca žive u prošlosti

Ferer Gotić ističe u svojoj objavi da Izetbegović, kao predstavnik i lider najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini izgovara riječi koje čak i Ustav Bosne i Hercegovine zabranjuje. Te riječi, dodaje ona, nose sa sobom težinu i uvod u jednu neizvjesnu budućnost.

– Bakir Izetbegović je upravo otvorio vrata normalizaciji ovakvih izjava, a sutra i nasilju. Ovo nije tek neki bezimeni bot na Twitteru koji necenzurirano vrijeđa sve što je drugo i drugačije, nego je u pitanju javna ličnost, Bakir Izetbegović glavom i bradom u programu državne televizije. Manjine u Bosni i Hercegovini su dovoljno patile. I danas nemaju osnovna prava. Nismo riješili glavna pitanja manjina koja je i Strasbourg naložio. Ako ovo ne brine svakog građana ove zemlje, bez obzira na etnicitet i naciju, onda je Bosna i Hercegovina već osuđena na jedan vrlo dug i mračan period u koji su nas naši političari već lagano uveli. Ako smo mi već osuđeni na ovakvu sadašnjost, ne dozvolimo da naša djeca žive našu prošlost – jasna je i decidna Ferer Gotić.

Ističe kako je ljuta, razočarana, uvrijeđena. Kaže možda je izjava nespretna, možda u neznanju, možda data i potpuno svjesno. Sve u svemu, za Ferer Gotić, ta Izeetbegovićeva izjava je nedopustiva.

Ferer Gotić: Ljuta i razočarana

 

Pa se vraća malo u povijest, stotinjak godina unatrag, kada su stotinu bijelaca obućenih u zloglasne KKK šutali su i gonili muškarce afričkog porijekla  – tek onako, za zabavu!

– Kada su shvatili da su ti mučenici bili brži i spretniji od njih, prinuđavali su ih na sportske utrke u zamjenu za nebatinjanje. I sada, u 21. vijeku, neravnopravnost i segregacija u sportu je jedna od najvećih nepravdi prema ljudima druge boje. No, kada danas kažete “Kada ne ide ekipi, uzmi crnog igrača” znači da kada bijela ekipa posrne, potežete za građanima ‘drugog reda’, jer tzv “crni igrači” nisu ni stigli u prvu postavu tima. Zašto bi, pa oni su crni! Ne znači ‘uzmi boljeg” – navodi Ferer Gotić.

Ona ističe da prije svega kao majka, a zatim i kao građanka BiH ima dužnost iskazati zabrinutost za ovakve bahate i poprilično rasističke izjave…

– Prije svega jer će me moja djeca jednog dana pitati “Mama, a šta si ti uradila da nama bude bolje”. Sve su ovo naša djeca! Prestanite više da nas tjerate odavde – poručuje Izetbegoviću na kraju posta Ferer Gotić.

Za Interview.ba je dodala da je u ovom postu rekla sve i da na problem kojega preživljavaju njene kćerke, kubanskog porijekla i ona doživljavaju godinama. I čini se, bez uspjeha, upozoravaju na to.

Prikrivanje činjenica

Prof. dr. Nermina Mujagić sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka, u čijem je fokusu i političko komuniciranje istakla je za Interview.ba kako se stiče utisak da je Izetbegovićeva izjava više populistička nego rasistička.

– Bakir Izetbegović pokušava da prikrije činjenicu da odlaskom Semira Efendića SDA puno gubi. Izetbegović pokušava da uspostavi direktnu vezu sa “običnim svijetom”, koji prati sporstva zbivanja, te obrće tezu, fokus stavlja na Stranku za BiH, kojoj treba neko da je vrati na političku scenu. Dakle, radi se o klasičnom spinovanju, u kojem nisu bitni nedemokratski procesi zbog kojih je Efendić i napustio SDA. Predizbora kampanja je očito počela – smatra dr. Mujagić.

Ona dodaje kako nije iznenađena ovom izjavom.

– Političari već odavno vulgariziraju javnu sferu i tako sputavaju i obeshrabruju one koji na politiku gledaju kao na umjetnost vladanja – pojašnjava.

Kad se u jednoj rečenici, a govorimo o domaćoj politici, nađu riječ vulgarno i umjetnost sigurni smo da je jasno šta pobjeđuje.

Kako bilo, poražavajuće je što niko nije, neće, niti očekuje da se Izetbegović ispriča zbog ove izjave.

Treba napomenuti da je u nastavku lamenta o “crnom igraču i treneru” dojučerašnjeg stranačkog kolegu Efendića vrijeđao i dalje. Te ga usporedio s drvetom.

– Kad se ukloni jedno drvo stvori se mogućnost da izrastu dva na njegovoj poziciji – dodao je Izetbegović.

Da zaključi, naveo je da je Efendić otišao iz SDA “jer nije bilo hemije”.

Kad se podvuče, pa u jednu izjavu stanu crnci, drvo i šuma, a nema hemije, jasno je da još što šta fali. Makar da se dva puta razmisli prije nego ovako skandalozne izjave stignu u javnost.

 

 

 

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

“Quo vadis, Aida”: S pijetetom, bez revanšizma

Screenshot 2021 04 26 at 14.51.25

Da li je filmu “Quo vadis, Aida” zaista potreban Oscar da bi se prestalo sumnjati i u njegovu umjetničku vrijednost i u intencije rediteljice? “Quo vadis, Aida” je dosad na mnogo načina ispunio svoju misiju, već samim time što je prvi film o genocidu u Srebrenici. Jasmila Žbanić je otvorila mogućnost filmskoj umjetnosti da ne zazire pred ideologijom koja od zastrašujućeg zločina pravi bojište za interpretaciju, bilo da ga negira ili tabuizira. Pritom, pokazala je važnost svjedočenja istine u atmosferi negiranja zločina i često nevidljivu žensku perspektivu rata

PIŠE: MAJA ABADŽIJA \ Naratorijum

– Ovdje su činjenice iz rata politizirane. Međutim, one ne mogu i ne smiju biti takve. One su činjenice, dokazane. Mi sve moramo bazirati na istini. Mislim da je za umjetnost najvažnije da doprinosi kroz umjetničku istinu, kroz empatiju i solidarnost, kroz emocije koje samo ona može dati. Kroz nju ljudi mogu promišljati sadašnjost.

Ovako Jasmila Žbanić, rediteljica i scenaristica filma Quo vadis, Aida, odgovara na pitanje novinara o tome šta umjetnost može pred duboko politiziranom kulturom sjećanja. Na Balkanu politika koja promovira mržnju još nije suštinski poražena, a svako malo se neko okuša u negiranju zločina i u crtanju granica. Desničarski „sentiment“, pun ksenofobije i netrpeljivosti, raste kontinuirano i na Zapadu, a negiranje istine je gotovo pa globalni sport u vrijeme pandemije. Film koji glasno svjedoči o genocidu, otvoreno poziva na razgovor i prkosi fašizmu i nacionalizmu, čini se, dolazi tačno u trenutku kada nam je potreban.

Kada je Danis Tanović podigao zlatni kipić sa riječima „Ovo je za moju zemlju, ovo je za Bosnu“, bila su to vremena s osjećanjem početka, radosti i strepnje zbog onog što slijedi. Rat je iza nas, zemlja se obnavlja, nada postoji. Dvije decenije kasnije smo proglašenje najboljeg stranog filma po sudu Američke akademije dočekali sa istom strepnjom i nadom, ali teško je ne primijetiti da danas ova zemlja i njena kultura žive neki posve drugačiji život. Ovdašnja kinematografija kao da je napravila puni krug – od Tanovićeve pobjede koja je donijela kratkotrajno zlatno doba za bh. film kada se činilo da je sve moguće, do postepenog pada ispod granice podnošljivog za filmske umjetnike i jedva jednog domaćeg filma godišnje. Ući čak i u užu selekciju najprestižnije filmske nagrade na svijetu, u takvim uslovima, izuzetno je postignuće.

Mnogo smo puta proteklih dana u medijima, komentarima publike, ali i izjavama filmske ekipe, mogli pročitati misao da bi Oskar bio samo dodatna potvrda estetske i etičke vrijednosti filma. Bilo je tu imalo, čini se, i straha od razočarenja, budući da su brojni filmski kritičari ispravno predvidjeli da će nagradu Američke akademije za najbolji strani film dobiti Another Round, uradak radikalno drugačiji od bosanskog kandidata, gotovo neuporediv. Film Thomasa Vinterberga s Madsom Mikkelsenom u glavnoj ulozi kao da ne pripada istom svijetu kao i Quo vadis, Aida, iako su, ironija da bude veća, oba glavna junaka – nastavnici. Kritičar New Yorkera Richard Brody napisao je da će upravo danski film biti nagrađen, zbog, kako kaže, „vanfilmskih razloga“ koje krivi i za nominaciju Vinterberga za najbolju režiju: film prikazuje „bučni društveni život i izobilje“, baš ono što ljudima tokom pandemije najviše nedostaje. Čini se nevjerovatno da bi baš takav, trivijalan razlog, mogao zasjeniti priču o bosanskoj tragediji, no Žbanić se nije zamarala upoređivanjem i poručila je više puta da je postignuće njenog filma „ogromno“ već time što se našao „među tako jakim imenima“.

– Ekipa Deblokade i ja pokušavamo na sve načine da naš film vide. Kampanja za Oskara je jedan vrlo težak proces u kojem ja dnevno dajem po pet-šest intervjua i posljednjih sam mjeseci samo tome posvećena, i to radim na najbolji način koji znam. Sve ostalo zavisi od mnogo stvari. Za nas je sve ovo već ogromno, jer otkako je film nominiran toliko je interesovanje povećano. Samim tim vidimo i moć te američke, pa i britanske akademije – sve nam je to važno, donijelo je mnogo lijepih reakcija i veliku gledanost. Mene kao filmskog profesionalca sve to izuzetno raduje, kazala je za Naratorium rediteljica prije dodjele nagrade Oskar.

Međutim, moglo se lako dogoditi da film Quo vadis, Aida nikad ne bude snimljen. I pored ustrajnosti i volje umjetnice, spremne da se hrva sa najrazličitijim izazovima (koji su u bh. kulturnom polju ne samo ideološki nego i finansijski), opasnosti su vrebale sa svih strana. Ponajprije, monumentalnost teme koja izmiče umjetničkoj obradi – sama je rediteljica početak rada na filmu o genocidu uporedila sa „minskim poljem“. Tema srebreničkog genocida se čak i 26 godina kasnije uglavnom obrađuje dokumentaristički u gotovo svim umjetničkim formama (primjerice, autor knjige Beara Ivica Đikić odustaje od fikcionalnog narativa da bi napisao dokumentarni roman). Tu je, neizostavno, i prijetnja sklizavanja u grafičko nasilje i brutalnost, ali i vladajući zar-opet-ratni-film mentalitet publike, nesporazumi oko (adaptacije) scenarija, inače inspirisanog knjigom Pod zastavom UN-a Hasana Nuhanovića, a onda i sasvim prizemna politička trvenja i osporavanja. Konačno, ne bi trebalo zaboraviti ni kontekst pandemije, koja, srećom, nije omela snimanje filma, ali jeste obilježila njegovu distribuciju: filmska ekipa je tek nakon mnogo opiranja pristala na VOD (video na zahtjev). U ovim uslovima se dogodila i nominacija za nagradu Oskar, te kampanja koju je rediteljica opisala kao „partizansku“. Činilo se da je sve bilo protiv ovog filma, no on je ipak trijumfovao na mnogo načina.

„Moj prvi ratni film“

Prije svega, na estetskom nivou: Quo vadis, Aida prikazuje genocid uz pijetet, dokumentarizam i maltene bez ispaljenog metka. Nema nasilja radi nasilja; pucnji i krici su uvijek negdje u pozadini. Ne može se reći da se devastacija prikazuje na simboličkom nivou, jer su ruinirani grad, panični civili i raspojasana brutalnost vojnika prikazani skoro pa naturalistički. Ne troši se vrijeme na ideološka objašnjenja i historijska podsjećanja, nego prikazuje njihov neposredni rezultat gotovo dokumentarnim sredstvima. Za Žbanić je ljudska drama – drama njene junakinje Aide – uvijek ispred ideoloških motiva, kojih se dotiče na vrlo suptilan način. Dobar primjer je motiv kamere koja neprekidno prati Ratka Mladića (Boris Isaković), dok on poput reditelja komanduje šta treba da se snimi. Ovi prizori s velikom preciznošću kopiraju one jezive ratne snimke koji su nam urezani u nesvjesno, čime film odaje da je snimljen upravo za publiku koja ih se itekako nagledala. No, uz jedan širi pregled devastacije iza kamere, čime se sučeljava ratna propaganda s istinom Aide i svih preživjelih žrtava, simbolički predstavljeno njenim užasnutim pogledom iza žice holandske vojne baze. Žbanić vrlo jasno upućuje na itekako savremenu borbu za interpretaciju događaja u Srebenici 11. jula i protestuje protiv negiranja genocida. To potvrđuje i ono što je rekla primivši nagradu za doprinos očuvanju kulture sjećanja Modula memorije:

– Kada počnem raditi film, prije svega mislim na sadašnjost, jer želim raditi filmove koji su za ljude danas, o onome što nas muči danas, o pitanjima na koje nemamo odgovor, o skrivenim stvarima koje se trudimo ne dirati. Sve ono što nas oblikuje kao ljude je danas uslovljeno jednom velikom traumom koja nas progoni i koju nismo zaliječili. To je rat. Zvuči isprazno kada kažemo da trebamo više učiti o prošlosti da se ona više nikada ne bi ponovila. Vidjeli smo da ne znamo kako to da postignemo. Možda je problem u našem sistemu učenja. Možda imamo previše filmova o ratu koji ne prikazuju istinu, kompleksnost rata, često ga veličajući na način koji nas ne priprema dovoljno na sve ono što užas rata znači.

„Dokad više ratni filmovi“ jedan je od tipičnih komentara publike na umjetnost koja se bavi proteklim ratom. To je ujedno i iskren, mada nespretan iskaz težnje da se traume iz prošlosti prevaziđu, a ne samo plošno razumijevanje umjetnosti kao zabave. Međutim, ukoliko ste poklonik ideje da umjetnost možda ne može mijenjati svijet, ali može svijest, da nas ne može poučiti, ali može opomenuti, onda je teško okrenuti glavu od užasa koji je još uvijek nezaliječen i koji će se, ukoliko ne učinimo nešto, preliti i u sljedeću generaciju. To je i motivacija Žbanić, koja je u nastavku svog govora podvukla jednu vrlo važnu poentu:

– Ovo je moj prvi ratni film. Ljudi često kažu da im je dosta filmova o ratu, ali mi imamo svega tri ili četiri dobra ratna filma. To nije dovoljno da bi se spoznalo šta sve rat čini ljudskom biću i da bi se odgovorilo na pitanje zašto se desio, zašto su se toliki zločini desili i koliko čak i danas rat utiče na našu stvarnost. Zločine iz prošlosti prati diskriminacija u sadašnjosti. U sadašnjosti trebamo pokušati razumjeti i emotivno spoznati ono što nam se desilo.

Suptilan pristup, odbijanje da njen film bude spektakularizacija rata, kako to često viđamo u visokobudžetnim produkcijama, ili, pak, estetska samozaljubljenost, što se može lako desiti umjetničkom filmu, omogućava jasnu komunikaciju filma sa novom generacijom. Doista je vidljiva ta intencija na svim nivoima filma, ali posljednja scena ju najupečatljivije prenosi. Dječija školska priredba koju izvode upravo učenici glavne junakinje, povratnice u Srebrenicu, počiva na motivu otvaranja i zatvaranja očiju. Njihova gotovo komično ozbiljna dječija lica izmjenjuju se sa licima raznježenih roditelja u publici, među kojima su i oni koji su preživjeli genocid i oni koji su ga provodili ili omogućili – zajedno. Malo koja slika u filmu funkcionira tako moćno i na simboličkom i na sasvim konkretnom nivou, prizivajući sve ono što znamo o Srebrenici danas – mnogi su zločinci nekažnjeni, još se ne znaju lokacije svih masovnih grobnica, diskriminacija povratnika i dalje traje… Da, naslijeđe genocida ostavljamo sljedećoj generaciji, ali njihov je izbor hoće li oči držati otvorenima ili zatvorenima. Misija preživjelih je i da im predoče svoju istinu, bez kompromisa.

– Nastojim da mladi ljudi, gledajući filmove o prošlosti, dobiju jednu vrstu emancipacije, da kroz to što prežive gledajući film dobiju ono što je naše iskustvo, da se ne bi morali pitati šta je to bilo, da bi mogli ići dalje. To je moja želja, to je ono zbog čega i snimam filmove, ispričala je Žbanić malobrojnim novinarima koji su pratili dodjelu nagrade Modul memorije. Dodaje da neprekidno dobija mnogo „dragih i dirljivih poruka“ upravo od mladih ljudi. Baš mi se nedavno javio jedan mladić iz Beograda koji je gledao film i nije znao šta se desilo u prošlosti, film ga je dirnuo, „rasturio“. Zahvalio mi je što na takav način govorim o prošlosti. Stalno dobijam takve poruke i mnogo su mi važne.

Banalnost zla

Moglo bi se reći da se Jasmila Žbanić kroz cijelu svoju filmografiju pripremala za film Quo vadis, Aida. Pripadnica one generacije kojoj su rat u Bosni i opsada Sarajeva obilježili mladost, Žbanić se od najranijih radova bavila upravo posljedicama rata na društvo i svakog pojedinca i pojedinku. Ovaj tematski impuls vidljiv je još od njenog dokumentarnog prvijenca, Noć je, mi svijetlimo, gdje jasno fokusira posljedice netom završenog rata, te diplomskog rada, Crvenih gumenih čizama, o bolnoj potrazi preživjelih za nestalima. U svom prvom dugometražnom igranom filmu, Grbavici, za kojeg je dobila i nagradu Zlatni medvjed, Žbanić ulazi u tešku temu ratnog silovanja. Njoj će se vratiti i u filmu Za one koji ne mogu govore, načinjući pritom i vjerovatno jednu od ključnih tema naše današnjice – nepriznavanje zločina. Kroz njen se opus vidi kako se postepeno izoštrava fokus na sudbine žena u ratu, na tu tako često neispričanu i nevidljivu stranu rata, upravo onu na kojoj se može graditi kontranarativ (muškom) militarizmu, trijumfalizmu, pa i patriotizmu, glorifikaciji i estetizaciji rata kao fenomena koji dječake kali u muškarce, pokazujući da on, radije, od preživjelih (žena) stvara ruine.

Quo vadis, Aida, sinteza svih tematskih i estetskih stremljenja Jasmile Žbanić, ujedno je i uloga života Jasne Đuričić koja sudbinu Aide izdiže na nivo antičke heroine. Ova bivša nastavnica, prevoditeljica u UN-ovoj bazi, uloga je koja transcendira granice i posreduje. Ona je i tamo i ovamo, ali ni tamo ni ovamo. Na samom početku filma general Karremans u razgovoru s gradonačelnikom Srebrenice izgovara jednu duboko ironičnu repliku. On kaže: „Ja sam samo pijanista“, u značenju, „Ja sam samo glasnik“. Time se signalizira i nemoć junakinje: ona će prenositi poruke  izgubljenima, ali neće moći spasiti vlastitu porodicu. Tragedija je u spoznaji da nju i njenu porodicu ne može zaštititi ništa, pa ni UN, ali njena je lična tragedija i da će nadu izgubiti mnogo kasnije no drugi, do zadnjeg se momenta uzdajući u zaštitu, makar i kroz mučno izmoljenu privilegiju od UN-ovih vojnika, sve dok ne završi na koljenima pred majorom Frankenom.

Aida, Ćamila i sve druge žene koje pratimo kroz film daju nam fluidnu, ali konzistentnu i duboko empatičnu žensku perspektivu rata. Uz protagonistkinju, čiju golgotu i gubitak proživljavamo, preko imenovanih ili anonimnih žena iz mase u UN-ovoj bazi i ispred njenih kapija dok očajno dozivaju muževe i sinove, sve do supruge ratnog zločinca koja Aidi nakon rata, uz kafu i kolače, iznosi i torbu s njenim preostalim stvarima, u stanu koji su joj oduzeli. Kontrast tome je odsutni general Karremans, koji se na vrhuncu haosa jednostavno zaključava u svojoj kancelariji. Očigledno, kao i mladima, film se sasvim jasno obraća ženama, apelirajući na njihovu solidarnost i prepoznajući u njihovom iskustvu istinski potentnu silu za demontiranje militarizma i fašizma.

– Kroz istoriju filma nema dovoljno filmova koji govore kroz žensku perspektivu. I kad govore o ženama, vrlo često mi se čini da govore kroz mušku perspektivu. Ono što je drugačije jeste da ženska perspektiva, bar po meni, vjerovatno jer sam i sama preživjela rat u Sarajevu – u ratu ne može vidjeti ništa spektakularno i lijepo. Tu nema ničeg što želim estetizirati. Ja u ratu vidim banalnost zla i upravo sam na taj način i režirala Quo vadis, Aida, kazala je za Naratorium rediteljica.

Jedna od posebno snažnih poruka je i da ovaj film pripada majkama Srebrenice, odnosno članicama Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa, s kojima je Žbanić dočekala vijest o nominaciji za Oskara i koje bi, kako je više puta rekla, voljela vidjeti kao dobitnice Nobelove nagradu za mir. Koliko je fikcionalna UNPROFOR-ova prevoditeljica njihova junakinja, pitala sam je.

– Stalno sam u kontaktu s njima. Bile smo zajedno i na dan nominacije. One izuzetno podržavaju film i žele mu uspjeh, drago im je da je ovoliki odjek i da se Srebrenica na ovaj način ne samo ne zaboravlja nego se o njoj saznaje i na jedan mnogo emotivniji i neklasičniji način. Sada će i mnogi, koji nikad ništa o Srebrenici ne bi pročitali, znati šta se desilo – jer film je masovna i moćna umjetnost, kaže Žbanić.

Konačno, odluka Američke akademije neće promijeniti činjenicu da je film na više nivoa već postigao svoju misiju, već samim tim što je to prvi film o srebreničkom genocidu. U „malim“ kulturama je biti prvi ili prva u bilo čemu svojevrstan kompleks, no u ovom je slučaju značajno, jer Žbanić otvara mogućnost filmskoj umjetnosti da ne zazire pred ideologijom koja od ovog zastrašujućeg zločina pravi bojište za interpretaciju, bilo da ga nipodaštava ili tabuizira. Quo vadis, Aida pokazuje da se o srebreničkoj tragediji može govoriti s poštovanjem i bez revanšizma, bez neposredne surovosti, ali uz nepogrešivo osjećanje užasa, s ironijskim odmakom, a uz vjernost faktima. Ako gledatelji išta ponesu iz ovog filma, neka to budu dvije uzročno-posljedične scene koje svojom višedimenzionalnošću svjedoče umjetničku maestralnost i odvažni angažman: muškarci natrpani u kinosalu, kojima zločinci govore „sad će film“ da bi ih trenutak kasnije strijeljali i, potom, preživjele žene koje u tišini obilaze posmrtne ostatke, tražeći svoje najmilije.

 

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Mladi i pandemija: Prekinut život, odgođeni snovi

PRONI Akademija omladinskog rada Neum 2020. godine PRONI M

Kako je to biti maturant bez ekskurzije i mature, upisati studij, a nijednom ne kročiti u zgradu fakulteta, ili diplomirati preko Zooma i tražiti prvi posao u vrijeme ekonomske krize? Psiholozi odavno upozoravaju na porast anksioznosti i depresije među mladima, a sada se, uz svakodnevnu brigu za zdravlje, mnogi bore i sa osjećanjem „prekinutog“ života

PIŠE: Maja Abadžija \ Naratorijum

Na prvi pogled, čini se da je biti mlada osoba u vrijeme pandemije sasvim ugodno. Ukoliko studirate, predavanja pratite iz vlastitog doma, a tako polažete i ispite. Škola je također online, uz povremeni odlazak u fizičku učionicu i mnogo razumijevanja nastavnika i nastavnica, koji su u istom sosu. Izlazaka, bar onih u klubove i kafane, baš i nema, ali se nekako pronađe način za druženje, ako ne u stanovima i vikendicama, onda makar preko Zooma. Vremena napretek za usavršavanje vještina i bavljenje hobijima, gledanje filmova i serija, igranje videoigara. Neki su čak i volontirali u onom periodu kada naši stariji sugrađani i sugrađanke zbog epidemioloških mjera nisu mogli izaći iz kuće. Čini se da su njihove pandemijske nedaće u odnosu na druge, koji su daleko izloženiji virusu ili krizi, ipak samo „problemi prvog svijeta“. Ili?

O problemima mladih (ljudi starosti između 15 i 30 godina) nismo baš mnogo čitali tokom pandemije. Covid-19 nas je natjerao da se ponajprije bavimo potrebama onih najstarijih i najmlađih – upravo je njima prošle godine bilo uskraćeno kretanje, što je Ustavni sud BiH ocijenio kao kršenje ljudskih prava. No, bez obzira na to da li ih je ova naredba obuhvatila ili ne, adolescenti su također osjetili uticaj pandemije. Kvalitet nastave je prelaskom na online sisteme školovanja uglavnom opao, društvene potrebe su im ostale neispunjene, slabije kretanje i prečesto korištenje kompjutera i mobitela sigurno je ugrozilo njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Svemu treba dodati i sjenu ekonomske krize koja nam se sprema nakon „otvaranja“, kad ga jednom dočekamo, a prisjetimo se da je BiH godinama u vrhu nezaposlenosti mladih. Nipošto ne treba zaboraviti ni ekološku katastrofu koja slijedi i koja je mladima rođenim nakon 1996. godine, takozvanoj generaciji Z, fundamentalno formirala politička uvjerenja. Slika sada ne izgleda nimalo idealno, zar ne?

Psiholozi odavno upozoravaju na porast anksioznosti i depresije među mladima, a sada se, uz svakodnevnu brigu za zdravlje, mnogi bore i sa za njihovu generaciju vrlo specifičnim osjećanjem „prekinutog“ života. Upravo je taj udar na mentalno zdravlje nešto što ističu i predstavnice nevladinih organizacija posvećenih aktivizmu mladih, ali to nipošto nije jedini problem – tu su i nedostatak interakcije, nizak kvalitet obrazovanja, loš ekonomski položaj… O svemu tome pričali smo i sa troje mladih ljudi na ključnim životnim „raskrsnicama“ – maturantom, brucoškinjom i apsolventicom.

Izgubljeni i dezorijentisani

Ibrahim (18) je gimnazijalac iz Breze i mladi glumac koji se baš u vrijeme pandemije prvi put okušao u profesionalnom teatru. Glumio je u predstavi „Mladi u doba korone“, koju je producirao Studio Teatar, u saradnji sa Bosanskim narodnim pozorištem Zenica i uz podršku Instituta za razvoj mladih KULT, a ovih dana je premijerno izvedena i predstava „Ko smo?“, koju radi sa zeničkom glumicom Lanom Delić. Razgovaramo u lokalnom kafiću, uz propisanu distancu, a ispričao mi je kako je ova predstava baš ono što je njemu i njegovim kolegama i kolegicama trebalo u ovo čudno vrijeme.

– Za mene je ova predstava bila prvi korak u to društvo profesionalnih glumaca. Neki od njih su mi rekli da nikad više nisu radili – pozorište je radilo, samo je posjećenost bila manja. Otišao sam na audiciju i dobio ulogu. Nama mladima je trebalo nešto da pokažemo bunt prema svim tim situacijama u kojima smo se nalazili u vrijeme korone, neki ispušni ventil. Pokazali smo da nismo neki mali ljudi koji nemaju mišljenje ni o čemu i tu su samo da uče i slušaju odrasle. Itekako imamo svoje mišljenje, priča mladi glumac.

Predstava se bavi različitim situacijama u kojima su se mladi nalazili u vrijeme pandemije, kako kaže Ibrahim, od smiješnih do tužnih, i uspješno oslikava upravo ono osjećanje pauziranog života mladog čovjeka.

– Pandemija jeste mnogima narušila planove. Nismo otišli na ekskurziju, a to je nešto što svima obilježi srednjoškolsko obrazovanje. Slušajući priče prijatelja i kolega iz razreda, vidim da ih je dosta pogodila korona, osujetila im je planove, sve je stalo. Meni lično pandemija nije teško pala, mislim da spadam u rijetke izuzetke koji su pandemiju iskoristili na najbolji mogući način, kaže Ibrahim, ali odmah potom dodaje: osim online školovanja.

– Online školovanje je za mene bilo najveći problem. Stvaralo mi je anksioznost, bez obzira što sam se trudio da se izborim koliko mogu. Osjećao sam pritisak čim jedan dan ostavim jedan predmet za sutra, onda se gradivo nakupi i poželim da dignem ruke od svega. Onda za dvije ili tri sedmice pritisak dođe ponovo. Spavao sam loše, a u to vrijeme sam bio maloljetan pa nisam mogao ni izlaziti. Jedini izvor kisika bio mi je balkon, priča Ibrahim. A period adolescencije je svakako težak, dodaje on, naročito zbog pritisaka okoline da se „pronađete“:

– Ako se još uvijek „tražite“, logično je da ćete osjećati neki pritisak, što sami prema sebi, što iz okoline koja neprekidno pita šta planiraš u životu. Pandemija je samo još više doprinijela tom osjećanju i mislim da svako ko je nešto planirao sada to dovodi u pitanje. Sve je stalo, sve što je prije vrijedilo sada ne vrijedi, a ne znamo šta će biti poslije.

Anksioznosti doprinosi i činjenica da se mladi nisu mogli družiti, „sitnica“, kako kaže moj sagovornik, koja je u mnogome doprinijela da se osjećaju „izgubljeno“: Družili smo se u kućama i stanovima, ali smo ograničeni na nekoliko ljudi koje viđamo stalno, a tako zatvaramo mogućnost da stvorimo nova prijateljstva, da se zaljubimo.

– Pandemija je mladog čovjeka u isto vrijeme pozvala na akciju i zatvorila u četiri zida, smatra Katarina Vučković iz Instituta za razvoj mladih KULT. Ona ističe da je pandemija uticala na sve sfere života i sve uzraste, ali da ju je mlad čovjek doživio na posve drugačiji način:

– Specifikum mladog čovjeka je to što je znatno „brži“, već od malih nogu osviješten povodom informacionih tehnologija i korisnik ne samo društvenih mreža nego cijelog spektra alata koje pruža IT svijet. Za mlade u BiH svijet je već odavno postao globalno selo i njima je sasvim jasno šta se dešava sa njihovim vršnjacima koji imaju iste potrebe i interese na drugom kraju svijeta. Mladi stoga imaju i izraženu potrebu da budu u kontaktu sa svojim vršnjacima. Brzina života, potreba za mobilnošću, putovanjem, učenjem, kreiranjem – sve je to zaustavljeno ili usporeno u odnosu na tempo na koji su oni navikli, bez obzira na to što im ova zemlja baš i ne pruža puno prilika.

Jedna, a vjerovatno i dvije generacije, neće imati maturu niti otići na ekskurziju, jedan broj studenata nije imao redovna predavanja, neki još nisu ni kročili u zgradu fakulteta, a apsolventi su studij okončali preko Zooma i Skypea. Vučković dodaje: Sve su se aktivnosti vrlo brzo moralo prebaciti u online svijet, a da kvaliteta toga nije nužno ispunjavala stvarnu potrebu – sve je to uticalo da svi mi, pa i mladi ljudi postanu malo više otuđeni i da glasno izražavaju potrebu za drugim ljudima, vršnjacima, da bi rasli i razvijali se u aktivne građane i dobre ljude.

I Benisa Bibuljica iz PRONI Centra za omladinski razvoj kaže da je pandemija vjerovatno najviše pogodila radnu populaciju, ali je, prema njenom mišljenju, mlade ljude potpuno dezorijentisala, i po pitanju obrazovanja, neformalnog i formalnog, ali i trošenja slobodnog vremena. Kao mlada osoba, koja istovremeno radi s mladim ljudima, znam koliko im je važno da budu u kontaktu jedni sa drugima i da imaju mogućnost da uživo rade, jer to je najbolji način da se razumije materija, daleko bolji od online rada.

Ona posebno ističe uticaj pandemije na mentalno zdravlje mladog čovjeka: Mladi ljudi osjećaju da su im na neki način životni planovi prekinuti. Godina dana zaista nije malo, a svakako postoji anksioznost, jer kad ste, žargonski rečeno, „bombardovani“ informacijama o pandemiji, onda to nikako ne može pozitivno uticati na raspoloženje i mentalno zdravlje. Informacije o broju zaraženih i umrlih, koliko god da je mlada osoba puna energije, utiču itekako negativno, jer određena doza straha uvijek postoji, bilo da je riječ o nama ili našim porodicama.

 „Stalno se pitam šta nije u redu sa mnom“

Devetnaestogodišnja Amila (identitet poznat autorici teksta) je brucoškinja iz Ilijaša. Srednju školu je završila u Ilijašu, i to baš kada je pandemija počela, a potom je upisala Ekonomski fakultet. Razgovaramo u aščinici koja je u vlasništvu njene porodice i u kojoj radi od petnaeste godine. Razgovor je sadržajan, ali ipak najviše pričamo o obrazovanju.

– Teško mi je palo što se pandemija desila baš u vrijeme završetka mog srednjoškolskog obrazovanja. Baš tada kad smo trebali najviše da se opustimo, upoznajemo, bavimo nekim tipičnim mladalačkim aktivnostima, shvatimo za šta smo sve sposobni, desila se online nastava kojom su nas „zatrpali“. Pandemija nas je vratila na sami početak, na „ganjanje“ prosjeka i ispunjavanje obaveza, srednju smo školu završili bez interakcije i druženja, priča ona.

Prijemni ispit je polagala online, što je bilo dosta stresno, a kaže da joj se to iskustvo odrazilo i na zdravlje:

– Prvi dan nastave, profesorica nam govori sljedeće: „Znam da ste čuli da smo najgori. To je tačno, najgori smo, najviše tražimo“. Ja sam se u tom trenutku potpuno izgubila. Umjesto da nas opusti, da pokaže razumijevanje za specifičnu generaciju „koronskih“ brucoša, ona se ponijela tako. To me je razočaralo i uplašilo. U gimnaziji sam uvijek imala nešto da kažem ili da pitam, otad nisam smjela da progovorim. Prva sedmica je bila vrlo stresna, katastrofalna.

Jedini njen fizički kontakt sa fakultetom bio je kada je predala dokumente za upis, “ujedno i jedino pozitivno iskustvo”, kako kaže, a službenice na studentskoj službi imale su mnogo više razumijevanja za nju i njene kolege nego profesori.

– Online nastava ima svoje prednosti, nastavlja svoju priču Amila, da je pristup fakultetu onemogućen bilo bi mnogo gore. Pritom, sada mladi imaju mnogo više vremena posvetiti se stvarima koje vole i žele raditi.

Pitam je kako izgleda jedno online predavanje na fakultetu.

– Prva stvar koju profesor uradi, naravno, kaže „dobro jutro“ i očekuje povratnu reakciju, provjerava da li smo tu. Rijetko ko otipka pozdrav. Potom slijede ciljevi predavanja, pa onda odjednom pita „čujemo li se“. Ružno je što ne čujete živu riječ, nemate predstavu s kim razgovarate. Studiranje nosi veliku dozu ozbiljnosti i većina nas je toga svjesna. Garantujem da 95 posto studenata nisu oni koji se prijave na predavanje i nastave spavati. No teško je, kao da slušate radioemisiju. Slušate i kad vam nešto nije jasno i želite pitati, pa vidite onaj spisak od 140 korisnika imate osjećaj da ste pod lupom. Rijetko ko će se javiti preko mikrofona ili javnog chata da se uključi ili pita nešto što mu nije jasno, priča sagovornica Naratoriuma.

Još nijednom predavanju nije prisustvovala uživo. Nije uživo upoznala nijednog kolegu ni kolegicu s grupe. Amila bi htjela svoje iskustvo prelaska u visoko obrazovanje uporediti sa prelaskom u srednjoškolsko obrazovanje, ali takvo poređenje nije moguće.

– Osnovnu školu sam završila u Podlugovima. Ilijaš je u tom zadnjem dijelu kantona, pomalo odbačen – e tako je to sa Podlugovima. Došla sam u prvi razred gimnazije, i to je bilo izuzetno stresno, baš kao što je stresan i polazak na fakultet. Međutim, taj stres mi je stvorio utisak da će biti potrebno da mnogo radim kako bih stigla svoje kolege. Sada nemam taj utisak. Glupo je biti čovjek bez utiska, čovjek koji profesoru neće odgovoriti na „dobro jutro“. Ali vrlo mi nedostaje to pogosko gorivo koje me tjera da napredujem, da se trudim i borim. Da shvatim da moram ići deset koraka ispred svih tih 140 kolega kako bih sutra mogla parirati svom kolegi iz Amerike, kaže Amila i dodaje: Stalno se pitam šta to nije uredu sa mnom.

Prema istraživanju Instituta za razvoj mladih KULT i Fondacije Mozaik, 31,9 posto je kvalitet online nastave ocijenilo znatno umanjenim, a 16,7 posto da im je veoma naporno pratiti online nastavu (među njima je najviše srednjoškolaca). Među onima koji kažu da su izgubili motivaciju za nastavu, a njih je oko 30 posto, dominiraju studenti.

Vučković ističe da su mladi i prije pandemije govorili da im mnogo toga u obrazovanju nedostaje, primjerice, praktična nastava, te da neobične okolnosti u kojima se nastava odvija tokom pandemije mogu dugoročno uticati na kvalitetu onoga što mladi čovjek može u BiH pružiti društvu, bez obzira na to čime se bavi. Govoreći o svojim iskustvima u organizaciji treninga za mlade u okviru obuke „Uči, misli i djeluj!“, Vučković kaže da je online način rada, bez obzira na trud predavača, ima svoje nedostatke:

– Vi ne možete biti baš zabavljač na ekranu kako biste zadržali pažnju, a mladi ljudi i ne očekuju jednak kvalitet koji su imali uživo, iako smo se trudili da ih zadržimo u optimalnom broju, da kvalitetno radimo teme. Moje iskustvo je bilo da jedan broj učesnika nije bio spreman upaliti kameru jer je u tom trenutku obuka ušla u njihove domove. Otvaranje privatnosti je važan momenat ovdje, a mi smo samo jedna „kamera“ koja je ušla u privatni život mladog čovjeka. Shvatili smo i da je, u trenutku kada i obrazovanje ulazi u online način rada, vrlo teško zadržati pažnju i imati istinsku participaciju. Koliko god je ova generacija prilagodljiva i brza, teško je adaptirati se.

Benisa Bibuljica smatra da su mladi uskraćeni za veliki procenat znanja za vrijeme online nastave. Većina mladih s druge strane ekrana nije toliko fokusirana, koncentracija u mnogome pada. Ali iskustva su različita: razgovarala sam s jednom djevojkom koja je tokom iskustva online studiranja žalila za tim živim kontaktom, a onda, kada se vratila u klupu, shvatila da joj je bolje bilo online. Međutim, veliki problem je varanje i prepisivanje na ispitima, čemu je korona itekako doprinijela. Studenti se koriste svakojakim alatima da polože ispite, a to će na kraju rezultirati time da nisu sa tog studija odnijeli nikakvo znanje, nego su samo „proletjeli“ kroz fakultet.

„Sve se čini mnogo apstraktije“

Hana (22) je mlada književna kritičarka, prevoditeljica i pjesnikinja, a tokom pandemije je i diplomirala. Pitala sam je kako je sve to izgledalo i kako se osjećala. Je li ostalo išta od tog osjećanja „svečanosti“ koje obično vežemo za taj događaj?

– Sama obrana završnog rada organizirana je u prisustvu komisije preko Zoom platforme. Moram priznati da braniti rad preko online platforme sam čin završetka studija čini manje zvaničnim (pa i svečanim, à vrai dire). Sve se čini mnogo apstraktnije kada svoj rad prezentujemo nekome ko je iza ekrana, daleko, u svom domu ili negdje drugdje, nego kada gledamo jedni druge u oči i svjedočimo sadašnjem trenutku, ispričala je za Naratorium.

Budući da je okončala prvi ciklus studija na Odsjeku za francuski jezik i književnost i Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, Hana je diplomirala i online i offline, odnosno uživo. Poredeći ova iskustva, ona kaže:

– Upravo sam primijetila tu razliku, jer sam branila dva diplomska rada, na dva različita odsjeka. Kontakt uživo, pa čak i na propisanoj distanci, sa maskama na licu i obilježenim mjestima koja možemo zauzeti, zaista je nešto vrijedno čega nismo generalno bili svjesni prije pandemije. Biti ovdje i sada su vrijednosti koje promovira moj studij, i zato upravo veliku važnost pripisujem mjestima i sadašnjem trenutku. Braniti rad u učionici gdje sam slušala predavanja prije pandemije čini trenutak diplomiranja zvaničnim i onakvim kakvim sam ga zamišljala.

No, nakon odbrane završnog rada slijedi izlazak na tržište rada, nešto manje svečan čin, za mnoge izuzetno stresan. Ipak, Hana je optimistična povodom svoje profesionalne budućnosti:

– Zahvaljujući mnogim prilikama koje smo u pandemiji otkrili, posvetivši se sebi, prije svega, kao i mnogim alatima koji su nam u velikoj mjeri olakšali rad, prilika za rad je bilo dosta u mojoj oblasti i smatram da ću napornim radom otvoriti još mnogo novih vrata, nekih koja će voditi na još bolja mjesta i biti stvarna u nekim boljim vremenima.

Međutim, bar po istraživanju Instituta za razvoj mladih KULT, mlade ljude najviše brine nemogućnost pronalaska adekvatnog posla (37,2 posto). Da ekonomski položaj mladih nipošto nije dobar, tvrdi i naša sagovornica iz ove organizacije.

– Imamo jednu od najvećih stopa nezaposlenosti mladih prema podacima Svjetske banke. Mislim da se to neće baš popraviti tokom pandemije, jer se i poslodavci u ovakvoj atmosferi ustručavaju kreirati nova radna mjesta. Mladi koji su spremni da pokreću svoje biznise su također u riziku, jer nisam sigurna koliko će poduzetnika biti spremno ulagati u nove biznise. Također, budžeti lokalnih zajednica namijenjeni mladima su se u nekim lokalnim zajednicama preusmjereni – preko noći su nestali grantovi za projekte i to je jedna obeshrabrujuća poruka mladom čovjeku koji i dalje nije prepoznat kao resurs zajednice. Mi i dalje pričamo o mladima kao o problemu, a ne kao onima koji su nova prilika za društvo i zajednicu, napominje Vučković.

Ona skreće pažnju i na djelimično pozitivan ekonomski aspekt pandemije – to što je stavila u fokus zanimanja koja skoro pa isključivo mogu raditi mladi ljudi.

– Veliki broj nekih za nas kao zemlju novih zanimanja je sad došao do izražaja. Kreiranje internetskog i IT sadržaja, aplikacija, prilagođavanje standardnih poslova na poslove na daljinu je nešto što su u pandemiji iznjedrili mladi ljudi. Oni koji su, srećom, uspjeli da prije pandemije završe fakultete su nam sada, kao, primjerice, inžinjeri elektrotehnike, rješavali životne probleme. Također, kreirani su možda ne poželjni ali svakako novi poslovi, recimo, u oblasti dostave hrane. To nisu poslovi koji su dobro plaćeni, ali se jesu razvili usljed pandemije.

Benisa Bibuljica, pak, ističe da u BiH postoji veliko nezadovoljstvo mladih ljudi kada je u pitanju njihovo zapošljavanje i vidljivost na tržištu rada, naročito kada završe fakultet:

– Upravo to se desilo ove godine – imali su priliku da završe fakultete, ali ne i da nađu posao. Sve se zatvara, ljudi dobijaju otkaze, kako onda očekivati da neko zaposli mladu osobu ukoliko je prethodno otpuštao? Pritom, mladi koji žive s roditeljima ili finansijski zavise od njih, u slučaju da roditelji sada izgube posao, gube podršku i moraju i sami tragati za zaposlenjem.

„Razumijem svakog ko odlazi“

Prije pandemije, jedna od top tema u domaćim medijima bio je odlazak mladih iz zemlje. Često se pisalo o tome kako je odlazak jedan vid bunta ove populacije koja je gotovo sasvim izgubila nadu da može politički ili aktivistički promijeniti vlastiti položaj u zemlji.

– Ova situacija s pandemijom je dosta mladih obeshrabrila. Izgubili su elan i želju za bilo čime. Vidimo šta nam se dešava, politička situacija je smiješna, političari se sprdaju sa narodom i ne planiraju stati, sve se samo nastavlja. Mladi su izrevoltirani i mislim da će rijetko ko smoći snage da išta učini, kaže moj sagovornik s početka teksta, te dodaje da će on sam nastojati da doprinese promjenama, bar u lokalnoj zajednici: Ne znam da li bi se smio pogledati u oči da pustim da se sve ovo dešava i da i ja dignem sidro. Razumijem svakog ko odlazi. U mom društvu, od nas petorice, dvojica planiraju da idu i potpuno ih razumijem – ovdje im se ne pružaju prilike.

Bibuljica kaže da mladu populaciju najviše iritira da i, kad su dobri studenti i kvalitetni radnici sa kompetencijama i vještinama, ne mogu pronaći zaposlenje:

– Gotovo da ne možete pronaći nijedan primjer koji će ih podstaći da ostanu. Način na koji funkcionira bh. sistem zapošljavanja je zaista neadekvatan i nepravedan, ne cijene se znanje ni vještine nego članske karte u strankama, rodbinske veze. Broje se krvna zrnca umjesto da se broje kompetencije i znanja.

Iako su mladi ljudi s kojima PRONI najviše radi aktivisti, oni koji znanjem i radom doprinose drušvenom razvoju, te prenose znanja i iskustva vršnjacima, Bibuljica nije uvjerena da su doista zainteresirani za politiku.

– Kada kažem da nisu zainteresirani, ne mislim nužno u smislu angažovanja u strankama, pojavljivanja na plakatima ili kandidatskim listama. Ako zaista želite mijenjati stvari, onda morate znati kako, koja su vaša prava i obaveze, šta je kršenje prava. Najlakše je reći da su svi otišli, ovdje nema posla, i slično, ali i mladi su odgovorni za stanje koliko i sistem – kao da čekaju da im posao padne s grane. Odlazak nije bunt, to je odustajanje, smatra Bibuljica.

Vučković kaže da je pandemija pomogla da mladi osvijeste da je život sad i ovdje, te da moraju preuzeti odgovornost za svoj život, način na koji provode vrijeme, ali i kako djeluju na okolinu:

– Postali smo svjesniji prirode i okoliša, solidarnost je otišla ljestvicu više, počeli smo više osjećati potrebe drugih. Mladi su postali svjesni da se ne razlikuju mnogo od svojih vršnjaka negdje izvan BiH, te da su nam problemi i izazovi prilično slični, te da samo ako zajedno nešto pokrećemo, možemo napraviti ozbiljnu promjenu.

Ona ističe i da mladi itekako mogu promišljati budućnost, te da su ponešto o tome već rekli – odlaskom.

– Vrlo su jasno poručili: ovdje ne želimo odgajati djecu, dosta nam je ovog političkog diskursa, korupcije nam je puna kapa, odlazimo u Njemačku. No upravo je to ključno: Njemačka zna šta želi od mladog čovjeka, vrlo su svjesni da je mladi čovjek iz BiH ili iz regije dobar radnik, neko ko se jednostavno adaptira. Švedska je prepoznala bosansku dijasporu kao jednu od najadaptivnijih i najproduktivnijih, a mi te kvalitete vidimo tek kad nam ljudi odu. Bojim se da nam je pandemija postala još jedan izgovor da se neki procesi prolongiraju i da ponovo samo pričamo o mladima umjesto da radimo za mlade. A svaki mali korak je puno bolji od priče o velikom koraku, zaključuje sagovornica Naratoriuma.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Adin Šabić: Rat – riječ koja se u BiH olako izgovara!

a4ba942ed3240bef9c80306360271669 A

Rat. Riječ koja se u Bosni i Hercegovini tako olako izgovara. Da, u ovoj državi u kojoj je toliko osoba ubijeno, a da ne govorim o onim koji ni nakon toliko godina nikada nisu pronađeni. Baš ovdje gdje su još uvijek ulice označene nekom starom zgradom izbušenom granatama da nas sjete ruševina i života u podrumima i strahu od svake nove granate, svakog novog ugašenog nevinog života.

Riječ rat tako se olako izgovara, a da se pritom ne sjeti stotine hiljada ljudi koji su napuštali svoje domove, bježali preko planina i livada, dok se pucalo sa svih strana. Da se ne sjete svih onih zločina, počinjenih najgnusnijim metodama, od silovanja žena, tjeranje na seksualni odnos očeva i sinova, ubijanja djece čiji je život tek počeo, klanja čitavih porodica.

Olako se izgovara ova riječ, a ovdje, baš u ovoj državi ima veliku težinu. Ovdje gdje nišani i nadgrobni spomenici nedužnih prekrivaju mezarja i groblja, tako da se jedva zelena trava vidi”. Ovdje gdje su majke i očevi ukopavali sinove i kćerke, a da nisu ni sanjali da će oni biti ti koji će u grob spuštati svoju djecu. I kopali su ih, svi i na svim stranama, s različitim obredima, i s maramama na glavi i u crnini, a opet isti, čisti i nedužni, civili.

Lako se izgovara riječ rat, iako je rat u Bosni i Hercegovini izvukao ono najcrnje među ljudima, ogolio ljudskost, zavadio ljude, pobudio demone, uništio jedinstvo, prijateljstva, privrženost, razumijevanje, život, i duboko razjedinio narode ove države. Najzad, uništio smisao, dao nam PTSP, traume, bolesti, i razoreni sistem u kojem i danas živimo i mi razoreni.

Jedne prilike, kada sam posjetio Potočare, mjesto gdje je ukopano na hiljade ubijenih muslimana, bilo je teško pregledati sve te nišane. Tog dana sestra je ukopavala sestru, koju je pronašala godinama nakon počinjenog zločina, a druga porodica je ukopavala djevojčicu, dok je jedna majka ukopavala posljednjeg muškog člana njene obitelji. Ta bol dok ukopavate nekoga s tri kosti je neopisiva, a miris koji se širio mezarom, ostao mi je u nozdravama tri dana nakon posjete.

Posjetio sam i mjestima stradanja pravoslavaca i katolika, i uvijek ću odati počast svakoj nevinoj stradaloj žrtvi. Posjećivao sam ih s ljudima koji su živjeli u tim mjestima, a jedno je i Vareš, gdje se mogu naći tri spomen-obilježja stradalim. Bili su tu ljudi koji su ukopali svoje najmilije, i proklinjali su onaj dan kada je počeo rat i oduzeo živote njihove djece, braće, roditelja…Da proklinjali su ono što političari u Bosni i Hercegovini svakodnevno izgovaraju tako lako, a nama je uništilo živote.

Pričao sam i s jednim, i s drugim, i s trećim ratnim veteranima. Pričali su mi priče, jedan Zlatko iz Vareša kako su njega i ženu izveli iz stana i odveli na trg gdje su ga htjeli strijeljati, jedan Janko iz Višegrada kako je proveo mjesec i pol dana u logoru Silos u Tarčinu, jedan Rusmir iz Sarajeva kako je kao maloljetnik uzeo pušku u ruke i pucao – dok je svaki novi pucanj probadao srce njegove majke, koja je strahovala da nije bio usmjeren prema njenom sinu. Svi su mi oni pričali priče i proklinjali rat, a u njemu su sudjelovali. Svi oni danas pričaju drugima priče, i govore kako rat nije rješenje, te da nikada ne bi sudjelovali u njemu.

Pričao sam i s onima koji su na Markalama izgubili najdraže, nisu mi mogli puno reći – ponestane riječi, dok su političari stajali po strani s buketom cvijeća na dan obilježavanja zločina na ovom mjestu, oni koji su izgubili najdraže sjećali su se momenata iz prošlosti, a potom se vraćali u tužnu realnost.

Pričao sam i s onima koji u ratu nisu nikoga izgubili, ali su svjedočili zločinima zbog kojih noću ni danas ne mogu da spavaju. Vrte im se iste slike, žale sebe što su bili bez moći u tom trenutku da budu spas za nekog trećeg.

Obišao sam veliku većinu gradova Bosne i Hercegovine, vidio sam ljude koji se boje jedni drugih, koji se boje otići u drugi grad kako bi „završili“ određene papire samo zato što tamo žive muslimani ili pravoslavci ili katolici. Zvali su me i Balijom u pojedinim od tih gradova samo zbog mog imena, iako nisu svjesni koliko ja nisam nijedno od onoga čime se oni danas predstavljaju, a pogotovo onoga čime su se prije nazivali dok su otvarali vatru jedni na druge.

Rane posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu zaliječene, neke nikada neće ni biti, mnoge majke su umrle, a da nisu svoju djecu pronašle i ukopale. Iako naši narodi žive jedni s drugima još je mnogo prisutne mrženje, i još je mnogo primjera nacionalističke i ratne retorike, koja produbljuje jaz između ljudi. Tome najviše doprinosi rad političara koji produbljuju rane, stavljaju so na njih, kako bi duže i spokojnije vladali svako u svom dijelu države.

Mi smo u ovoj državi umorni od nepravde, nerada, stagniranja, umorni smo od svega onoga što smo proživjeli. Nama rat ne treba gospodine Bakire Izetbegoviću, mi rat preziremo! Nama treba država u kojoj ćemo živjeti mirno, ostvarivati osnovna ljudska prava, imati osnovne uvjete života. Nama trebaju političari koji će raditi na uspostavljanju normalnog društva, i ne tako olako govoriti o ratu, isključivo iz poštovanja prema svima koji su rat proživjeli i izgubili najmilije.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Povodom Dana planete Zemlje

usaid P

Od 1970. godine 22. aprila obilježavamo Svjetski dan planete Zemlje!

Ova planeta  je dom za više od 1,5 miliona životinja, oko 320.000 biljnih vrsta i  gotovo 7,5 milijardi ljudi, a klimatske katastrofe su u posljednjih 20 godina pogodile oko 4 milijarde ljudi i koštale više od 2 bilijuna dolara. Procjene su da usljed globalnog zatopljavanja globalna prosječna temperatura na Zemlji do kraja ovog vijeka može porasti za 3 do 4 stepena  što je vrlo opasno.

Za Bosnu i Hercegovinu kaže da nema značajan udio u globalnom zatopljavanju, ali je svakodnevno ugrožena različitim oblicima  zagađenja, a nalazi se na jednoj petini jedne petine jedne petine jedne petine najljepšeg dijela planete Zemlje i moramo je zaštititi, a ona će nam bogato vratiti između ostalog i kroz turizam.

Povodom ovogodišnjeg Dana planete zemlje USAID u BiH je objavio zanimljiv podcast o vezi između zagađenja i turizma.

Prijatno slušanje!

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Edin Forto: Neću da budem čangrizav, ali i meni sve promjene u Kantonu idu presporo

fotro2 E

Prvi čovjek Vlade Kantona Sarajevo Edin Forto govori o tome kako je nabavio prve doze vakcina, o odnosima u koaliciji, o ideološkim razlikama, o tome koliko stotina miliona duguje Gras, o kriminalu koji su ostavile prethodne vlasti. I planovima za izbore 2022.

 

Premijer Kantona Sarajevo Edin Forto nakon 100 prvih dana Vlade za Interview.ba govori o stanju koje su nakon kratkotrajne pauze zatekli u Kantonu. Ističe činjenicu da su ponovo preuzeli vlast u jeku trećeg, vjerovatno i najtežeg vala pandemije, da su prevrtali svaki kamen u potrazi za vakcinama, tražili način da saniraju ekonomske posljedice. Ističe da najbolje vrijeme ove koalicije, koju sada uz Našu stranku čine i SDP i Narod i pravda, tek dolazi.

Spreman je kaže prihvatiti greške, ali ne pristaje da se o odnosima između koalicijskih partnera pravi show. Sporazum koji je potpisala trojka, tvrdi Forto, jači je od ideoloških razlika između ove tri stranke.

Razgovarala: Senka KURT

 

Interview: Ovih dana Vlada Kantona Sarajevo, na čijem ste čelu već drugi put, već je sto dana na  vlasti. Vrijeme je to za podvlačenje crte. Kako biste ocijenili ovih sto dana.

Forto: Na žalost, ne možemo pobjeći od činjenice da nas je dočekao treći val pandemije sa novom varijantom virusa, koji se širio jače, agresivnije, stvarao teže kliničke slike i Sarajevo je to osjetilo na najgori mogući način. Sad vidimo da neke druge regije u BiH, ali i u Evropi proživljavaju ono što nam se desilo u naših prvih sto dana. Lagali bi ako bi se pretvarali da to nije obilježilo naš početak drugog dijela mandata.

Interview: Najveće kritike upravo u tom periodu su išle na račun Vlade KS, a vezano za zdravstvenu situaciju, odnosno nabavku vakcina. Čini mi se da ste Vi “preletjeli”, pa ste na početku bili uvjereni da ćete sami, kao Vlada KS, riješiti taj problem.

Forto: Nisam preletio, ne bih se složio s Vama. Mi smo 14. januara, nakon imenovanja, odvojili novac za vakcine i krenuli samostalno u nabavku, imajući u vidu da smo skeptični zbog napora koje rade drugi nivoi vlasti. Jučer je počela vakcinacija u Zetri vakcinama koje je Kanton Sarajevo samostalno nabavio.  Na žalost, radi se o manjim količinama, o donaciji, ali to smo mi nabavili. I da nismo krenuli 14. januara da prevrnemo svaki kamen da dođemo do vakcina ne bi počela ni masovna vakcinacija. Nadam se da će i drugi nivoi vlasti, Covax mehanizam, osigurati više doza. Ne radi se ovdje o nekoj utrci. Svi treba da se potrudimo. Odgovorno tvrdim da je Vijeće ministara moglo puno bolje ovo izvesti, da se nisu smjeli oslanjati na Covax mehanizam, znali smo u startu da će on štekati. Morali su ići direktno u nabavku, što nisu nikada uradili.

Ko je otvorio BiH za skijaše?

Interview: Gdje ste nabavili vakcine koje se od jučer koriste u Kantonu Sarajevo?

Forto: One su donacija iz Srbije. Očekujemo još jednu donaciju, od jedne druge države, možda već za nekoliko dana. Mi smo i u direktnim pregovorima sa nekim proizvođačima, može se desiti da i komercijalno dođemo do vakcina.

Interview: U proteklom periodu Sarajevo je zabilježilo svoje najteže dane, na žalost evidentirano je mnogo smrtnih slučajeva od covida. U martu čak 600 preminulih. Osjećate li odgovornost Vlade KS, zajedno sa višim razinama vlasti?

Forto: Moram Vas napomenuti da problem trećeg vala pandemije i masovne vakcinacije su odvojene stvari. Čak i da smo među prvima u Evropi dobili vakcine, nas ovaj treći val ne bi mimoišao. Odgovornost za vakcine definitivno počiva na vrhu države, a smanjuje se kako idete dublje u državu. Postoji i odgovornost Kantona, ali nije centralna za nabavku vakcina. Kanton ima ovlasti za upravljanje zdravstvenim sistemom. I ako smo radili neke greške, spremni smo da ih priznamo. Ali moram reći da smo zatekli prilično neorganizovanu primarnu zdravstvenu njegu. Trebalo nam je malo vremena, imenovali smo nove strukture, novu direktoricu. I onda smo krenuli u borbu, otvaranje novih ambulanti, bolja organizacija unutar covid odjela, drive in testiranja, pozivni centar … Sve što je trebalo da pomogne građanima u prvom kontaktu sa zdravstvenim sistemom. Istovremeno smo sa rukovodstvom Opće bolnice radili na proširenju kapaciteta, osiguranju njihovog rada… jedan sistemski pokušaj jačanja zdravstvenog sistema kako bi odgovorili na najveći izazov, što je bio treći val. Ali ključna odgovornost za vakcinaciju je bila iza nas. A ključna odgovornost trećeg vala je i činjenica da je BiH u ovoj godini bila najotvorenija država u Evropi. Skijaši nigdje nisu mogli skijati u Evropi pa su došli kod nas. Mi smo se pretvarali da imamo odličnu sezonu, a onda smo to skupo platili.

Interview: Istinomjer je objavio analizu rada Vlade u prvih 100 dana, u kojoj se ističe da je od 404 obećanja iz dokumenta Principa i mjera djelovanja Vlade KS, ispunjeno 7, ispunjava se 14, a 99 obećanja je počelo s realizacijom. Je li sedam ispunjenih obećanja, prema Vašoj ocjeni, dovoljno ili…

Forto: Ja bih voliio da imamo više ovakvih analiza, da i građani, mediji, nevladin sektor mogu bolje pratiti rad vlada. Ovo je jedini koalicijski, detaljni Sporazum u državi. Mi smo jedini koji objavljujemo kvartalne izvještaje napretka po tačkama Sporazuma. Mi imamo i svoju analizu, radit ćemo to i ubuduće. Nama je bitno da građani prate i kažu jesmo li ili nismo ispunjavali svoja obećanja. Ta praksa je potpuno nepoznata u Bosni i Hercegovini, pa i u regiju. Ovo je naš iskorak u smislu transparentnosti i vraćanju vjere u politička obećanja tokom izbora. Jer nekako se zaborave sva obećanja i imam osjećaj da se to ne fakturiše strankama na sljedećim izborima. Mi želimo da to postane standard, da postanemo politička opcija koja ispunjava svoja obećanja.

Neke od mjera u ovim obećanjima su bile covid mjere, koje smo najavili. U nekim segmentima morali smo se potpuno fokusirati na treći udar pandemija, pa smo možda neke druge stvari stavili sa strane. Imajući to u vidu, ja mogu obećati da najbolje od ove Vlade tek dolazi.

Interview: Dva su resora bila ključna – zdravstvo, što smo djelomično ad actirali, a drugi je ekonomija. Da li ste se tokom ovih 100 dana snašli, zatvoreni su od ugostiteljskih, turističkih objekata, mali privrednici… Mnogi od njih su imali puno kritika na račun Vlade. I meni se čini da unatoč formiranju Savjetodavnog tijela privredi niste dali dovoljno.

 

Forto: Radimo uporedo. Mi smo jedina, od 13 vlada u BiH, koja je donijela novi Corona zakon, koji je vodio računa da smo morali zatvarati neke poslovne subjekte. Danas (srijeda, op. aut) usvajamo odluku kojom pozivamo poslovne subjekte na prijavu, koja bi trebala biti odgovor i siguran sam da će biti najbrža reakcija u smislu isplate kroz programe. Za sada je iz budžeta izdvojen 21 milion KM, koji namjeravamo već u prvom dijelu godine vratiti privrednim subjektima. Sigurno ćemo imati najbrži odgovor. Samo mi sada imamo te programe i bit će brži i efikasniji od prethodnih. Istovremeno smo uradili sistemske stvari, poput izmjene Zakona o turizmu, smanjili smo turističke naknade, Zakon o šumama, gdje smo prepolovili naknadu za šume za sve poslovne subjekte. Dakle, to je borba i mimo covid odgovora, a trebala bi olakšati poslovanje. Razumijem također ako privredni sektor misli da to i dalje nije dovoljno. Oni su ipak najpogođeniji.

Interview: Ovih novih 21 milion KM koji izdvajate, za šta je konkretno najmijenjeno?

Forto: Najviše će ići kroz naknade za osnovne plate, a za one kojima je bio zabranjen rad i naknada za doprinose. Najmanje što će biti je da se pokriju minimalci sa doprinosima onima kojima smo zabranili rad, po kriterijima koje Ministarstvo privrede upravo objavljuje.

Interview: Pričali smo do sada o tome šta ste sve uradili, no, kojim sektorom ste najmanje zadovoljni? Gdje ste najmanje napravili, niste znali, umjeli, niste imali priliku?

Forto: Neću sad da budem čangrizav, ali kao neko ko dolazi iz privatnog sektora, ko ima viziju zajedno sa timom Vlade, ambicioznim programom, moram reći da je meni uvijek sve presporo.

Interview: I nama je kao građanima, da budem iskrena.

Forto: Ja bih da ubrzam puta deset i da se sve stvari brže dešavaju, ali nekada to jednostavno nije moguće. Imamo sjajne državne službenike, ali i one koji kad im date više posla kažu da idu sutra na bolovanje. Ušli smo u sistem u kojem se čini kao da je ova Vlada strano tijelo, a ne sastavni dio sistema.

Interview: Kako to mislite da se čini da je Vlada strano tijelo u sistemu?

Forto: Sistem ima veliki otpor prema bržoj i jačoj promjeni. Nekada se i ne radi o političkom otporu, već o navikama, ritmu rada koji traje godinama. Teško je to sve to ubrzati. To je šok za sistem. Ova Vlada je šok za sistem.

Interview: Čim ova Vlada još šokira sistem?

Forto: Mi ne bježimo od problema. Mene su oštro kritikovali kad sam Sarajevo poredio sa Bergamom, u trenutku kad je Sarajevo bilo najveće žarište covida u Evropi. To sam rekao da bi podigli ozbiljnost i rekli ljudima istinu. Mi smo se nekako navikli da se određene politike prave da se problemi ne dešavaju. Kad je bio potpuni lockdown prošle godine, najveći ekonomski udar, federalni premijer je izjavio da to nije ništa ozbiljno, te da će se baviti ekonomijom kad vidimo šta će biti s coronom. U tom je trenutku ekonomija bila potpuno zaustavljena i trebalo je priznati problem, a ne gurati problem pod tepih, izmišljati makroekonomske pokazatelje. Mi svjedočimo svakodnevno da se stvarni problemi ne žele priznati javnosti.

Interview: I ova Vlada, koja je formirana kao četvrorka, pa u međuvremenu postala trojka ima standarni problem bavljenja samom sobom. No, nema tih javnih svađa između koalicijskih partnera, što također može biti nezdravo, čini se da se neki problemi između vas također skrivaju pod tepih.

Forto: Ne guraju se pod tepih, samo želimo javnost poštediti naših razlika. Ključno za ovu koaliciju, a to ponavljamo od decembra 2018. je što smo dokazali da unatoč svojim razlikama možemo raditi na stvarima o kojima se slažemo, pa smo objavili Program oko kojeg se slažemo. To je recept za zemlju poput BiH, da unatoč razlikama sjedimo i radimo zajedno. Nema potrebe da pravimo teatar, da izlazimo u javnost, jer je ljudima preko glave konflikta, realitty showa u političkom smislu, gdje jedva čekaju da su jedni preko drugih.

Interview: Hoćete reći da se ideološke razlike unutar koalicije NiP – SDP – Naša stranka stavljaju u drugi plan naspram Programa koji ste zacrtali?

Forto: Tačno!

Interview: I nikada se niste našli u situaciji da je ideologija prevladale Sporazum?

Forto: Nismo! Moja uloga kao premijera ove Vlade je da se to ne desi. Nemam ništa protiv da stranke izvan Vlade preko medija ili na drugi način iskazuju svoje razlike. Ali, moja uloga je da ova Vlada bude jedinstvena i radi po programu koji smo usvojili. Imamo previše stvari oko kojih se slažemo i trenutno nema ni vremena ni mjesta da raspravljamo o onome o čemu se ne slažemo. Možda nekad kad riješimo probleme korupcije, u privredi, budemo imali puno napredniji sistem, čišći kanton, kvalitetniji život, možda ćemo imati vremena da radimo i na svojim razlikama.

Interview: Kad govorite o korupciji, kakvo ste stanje zatekli u kantonu?

Forto: Sjećate se sjednice Vlade, to je bio 4. decembar 2019. koja je prenošena u živo, gdje smo istresli u javnost stotine miliona lošeg upravljanja i korupcije, imam osjećaj da je ta sjednica bila okidač za koaliciju Petak 13. To nije nestalo. Imate evo za primjer Studentski centar, koji je izašao u prvi plan zbog opravdanog protesta studenata. Tu su napravljene milionske štete, zapošljavane cijele familije, po 12 ili 9 ljudi iz jedne familije. Tu praksu mi sad pokušavamo prekinuti. I to ćemo uraditi, ali ne možemo preko noći. Ti ljudi sad imaju prava, ugovore. Riječ je o institucijama koje imaju strašna dugovanja, obaveze.

Interview: Vjerujem da Tužiteljstvo ima puno posla kad su u pitanju prijave koje stižu iz Kantona Sarajevo, konkretno od sadašnje Vlade.

Forto: Nepopularno je kritikovati druge organe vlasti, Tužiteljstvo, sudstvo, ali bih volio da vidim neki rezultat što smo mi ili neko drugi otkrili. Mi smo također u firmi ZOI 84 podnijeli krivičnu prijavu 2019. Nestajao je keš u toj firmi iz kase, riječ je o desetinama hiljada KM. Možemo li napokon nekoga vidjeti u zatvoru. Pitajte Tužiteljstvo šta je s tim slučajem. I mogu reći da će biti još krivičnih prijava, ja ću uskoro podnijeti dvije.

Interview: Protiv koga?

Forto: Saznat ćete. Još skupljam dokumentaciju.

Interview: Možete li makar reći iz kojih resora će biti te prijave?

Forto: Zdravstvo i obrazovanje.

Interview: Rekli ste neki dan, ozvaničavajući kraj prvih 100 dana: Želimo izbjeći greške, ne ponoviti one iz prošlost. Na čije ste greške mislili, svoje ili Vaših prethodnika?

Forto: Na greške, generalno. Mi nećemo bježati od naših grešaka. Ne griješe samo oni koji ništa ne rade. Ali, suština je priznati grešku i ispraviti je. Nije suština ne griješiti.

Interview: Obzirom da imate Vladu sastavljenu od ministara iz tri stranke, možete li utjecati na greške ministara, koji nisu iz Vaše stranke?

Forto: Vlada je tim i mnogo je manje politična nego što Vam se čini. Tako se puno češće desi da kao Vlada imamo zajednički stav u odnosu na neku stranku ili grupu stranka.

Interview: Malo mi sve to izgleda idealno, a pošto niko nije nepogriješiv, sve mi se čini da malo idealizirate. I stanje u Vladi i među koalicijskim partnerima, sve što radite. Je li to Vaša prevelika želja da sve izgleda baš idealno?

Forto: Moj posao nije da sve izgleda idealno. Moj posao je da zajedno radimo. Vraćam se na ono što sam rekao  – mi želimo poštediti javnost kad su u pitanju naša razilaženja, neslaganja. Ne pokušavamo idealizirati, već prevazilaziti problem između sebe.

Interview: Zato ću Vas ponovo pitati jer ne mogu preko toga preći, kako to da niste javno reagirali na izjavu Elmedina Konakovića o “genetskom materijalu”?

Forto: Kad sam to vidio odmah sam nazvao Konakovića, rekao mu je da je to klizav teren, da se to ne smije tako prezentirati. On je rekao da je to izvučeno iz konteksta i odmah rekao da će ispraviti i ispravio je. To je tipičan primjer ovoga što Vi spominjete da mi nešto idealiziramo. Ne idealiziramo, već između sebe komuniciramo.

Interview: Ali mi to ne znamo, jer ja mislim da ako šutite na nešto na šta bi trebali reagirati, da se zapravo slažete s tim.

Forto: Mislim da je dovoljno rečeno o tome iz političkih krugova, pa i iz Naše stranke i da je vrlo jasno šta svako misli o tome. Gospodin Konaković je jedan od ljudi koji puno rade i samim tim i griješe. A ko prizna svoju grešku i ispravi je, meni je to na nivou povjerenja koje mi imamo je dovoljno.

Interview: Koliko često komunicirate s gospodinom Konakovićem?

Forto: Vrlo rijetko jer svako ima svoj posao, troši nas svakodnevna mašina. Volio bih da je češće. Možda bi se neko iznenadio koliko rijetko komuniciramo. Više komuniciram s gospodinom Okerićem, koji je predsjedavajući Skupštine KS. Samo za neke detalje se čujem s gospodinom Konakovićem.

Interview: Pitam to jer se prilikom Vašeg izbora, a bili ste sigurno i sami svjesni, bilo pretpostavki, da će zapravo Konaković sve voditi.

Forto: To je neka priča koja je plasirana još početkom našeg prvog mandata. Meni je to simpatično, a vjerujem i njemu. Kad bi ljudi znali koliko mi komuniciramo prilično bi se iznenadili. Ključno je, a to će Vam i on reći, ova Vlada ima Sporazum i vodimo se njime.

Interview: Sad kad smo to razjasnili, da se vratimo problemima u Kantonu. Izlazimo, nadam se iz najtežeg dijela pandemije, eto imamo i malo vakcina. No, problemi se gomilaju. Pa ćemo početi od Grasa? Ima li spasa toj kompaniji?

Forto: Gras je firma koja je uništena višedecenijskim nemarom i dijelom kriminalom. Nemar, posebno kad su u pitanju bivše vladajuće strukture u KS je frapantan, nevjerovatan. Gras godinama i godinama nije plaćao PDV, doprinose…

Interview: I kako ćete to riješiti?

Forto: Neko je rekao nemojte ih blokirati, pustite ih i sad je to nama isporučeno u vidu neisplaćenih kolektivinih ugovora, neisplaćenih poreza, doprinosa, PDV-a. Mi ćemo se izboriti s tim i nisam siguran da će svi biti sretni. Fokus ćemo staviti na javni prijevoz. Kvalitet života u bilo kojem gradu je javni prijevoz. Ljudi neće htjeti da žive ovdje ako nemaju kvalitetan javni prijevoz. Čak ni oni koji su situirani. Mi ćemo se koncentrisati na javni prijevoz i niko ne može držati javni prijevoz kao talac svim građanima.

Interview: Kako će se vratiti silna dugovaranja, namiriti PDV, porezi… Opet ćemo mi građani to plaćati?

Forto: Postoji nekoliko modela. Ne bih sad ništa prejudicirao. U stalnim smo kontaktima, ministar Šteta i ja sa rukovodstvom. Rukovodstvo treba napokon preuzeti odgovornost, smanjiti troškove, broj radnih mjesta, skoncentrisati se na to što je dobro, na ono što će u budućnosti biti njihova core djelatnost – tramvaji i trolejbusi. Trebat ćemo donijeti neke teške odluke.

Interview: Koliki su u ovom momentu dugovi Grasa?

Forto: Koliko imate vremena? To je nešto što možemo nabrajati i samo o tome govoriti. Ogromni su dugovi. Dug prema PDV-u je preko 30 miliona KM, prema federalnoj Poreskoj upravi je preko 100 miliona, bez kamata, dug prema radnicima po osnovama tužbi i kolektivnih ugovora niko ne zna, a mjeri se u desetinama miliona. To je firma koja je suštinski uništena.

Interview: Morate biti mađioničari da to sanirate.

Forto: Mi ulažemo u javni prijevoz, koncentisat ćemo se na njega, a ne na ono što ga koči. Bit će gradnja nove pruge, proširenje pruge, na proljeće stižu novi trolejbusi, prvi put od 1983. , kupićemo nove tramvaje… Sve ćemo to raditi sa ili bez Grasa. Pri tome ne mislim da Grasa neće biti, ali ove stvari će se morati desiti.

Interview: Šta je s onom čuvenom tramvajskom stanicom na Otoci, koja se gradi kao Skadar na Bojani? Pripisuju to Vašoj Vladi? Na društvenim mrežama s tim se zbijaju šale?

Forto: Taj projekat je potpisan pred samo imenovanje vlade “šestorke”, krajem 2018. Mi smo naslijedili taj projekat. Bio je spor između izvođača i nadzora. To je nešto s čim ova Vlada suštinski nema veze. Ali da ne bježimo od odgovornost, narednih dana ministar Šteta će iskomunicirati koja je budućnost tog projekta, šta će biti sa izgradnjom tih i drugih stajališta i šta ćemo sve uraditi u javnom prijevozu.

Interview: Šta planirate, da ne kažemo u narednih stotinu dana, ali eto, do jeseni?

Forto: Želimo vratiti sav budžetski novac koji smo odvojili za privredu, želimo ga vratiti u privredu, to sam već rekao. Otvorićemo nove vrtiće, neke nove škole. Najbolje tek dolazi, to obećavam.

Interview: Kad još govorimo o pandemiji, koja će sigurno trajati, čini mi se da vrlo vješto izbjegavate temu Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, kojim se sada bave inspekcije i tužiteljstvo.

Forto: Ne izbjegavam tu temu. Mislim da je dosta pitanja vezano za rukovođenje KCUS-om političko pitanje jer je riječ o federalnoj ustanovi.

Interview: No, kanton Sarajevo izdvaja za tu federalnu ustanovu milione godišnje.

Forto: To je tačno, ali mi ne upravljamo tom ustanovom. Mi smo imali jednog ministra zdravstva u skrivanju usred pandemije u Kantonu, također imamo federalnog ministra u skrivanju. Moramo ga izvući jer se krije od javnosti, on je odgovoran za rad KCUS-a. Taj ministar je izbjegao svaku odgovornost i jedino smo ga vidjeli u javnosti kad je prvi došao da se vakciniše. Nisam zato sklon prepucavanju sa KCUS-om jer mi ne upravljamo njime, nemamo svoje članove Upravnog odbora, sad se borimo da to postanu dva naša člana, ali opet nećemo imati većinu. Mi ne možemo upravljati šta će se tamo raditi, ne možemo smjenjivati, imenovati rukovodstvo. Ja bih više volio da bolje sarađujemo sa KCUS-om nego da se prepucavamo. Tražim način za to jer su u pitanju ljudski životi. Politički dio se treba riješiti na izborima 2022.

Interview: Stalno pominjete tu 2022. Toliko ste uvjereni u promjene?

Forto: Mislim da 2022. građani treba da odluče na koji način žele da se politika vodi. Dva su načina – evo, ovo vam je program, pratite nas ili na način vidjećemo šta će biti, mi vas štitimo i slične floskule. Mislim da su sazreli javnost, građani, mediji da počnu birati na osnovu onoga što se stvarno radi, a ne samo na osnovu pukih obećanja. Generalno, mislim da se neke stvari moraju razriješiti upravo nakon tih izbora.

Interview: Nisam baš uvjerena da se birači odlučuju na osnovu programa, onoga što se prethodno uradilo. Pred izbore, na žalost birači, gonjeni strahom, uvijek glasaju “za svoje”.

Forto: Birači su gonjeni strahom pomeli SDA-ove načelnike na lokalnim izborima. Tako da se baš ne slažem da ljudi ne prate. U prošlosti je bilo previše obećanja i raspadalo se pred izbore. Mi moramo pokazati građanima u Kantonu Sarajevo i u općinama, da unatoč razlikama je u BiH jedina budućnost saradnja.

Interview: No, nije se isti scenarij preslikao na Mostar ili evo Travnik. Svjesni ste da se o Vašoj koaliciji govori kao o “sarajevocentričnoj”.

Forto: Nemam ništa protiv da promjena krene iz Sarajeva.

Moglo bi Vas zanimati

1 2 3