srebrenica1 scaled
srebrenica1 scaled

Inzko ima samo dva izbora: Ili da nametne zakon ili omogući “posljednju fazu genocida”

Iako je zabrana negiranja genocida i civilizacijsko i principijelno pitanje, to u BiH ne važi. I kod nas i kod naših istočnih susjeda negatori postaju političari, gostuju u medijima, iskrivljuju činjenice. U zemljama EU, čak i u onima koje na njihovu sreću nisu ratovale stoljećima, poput Švicarske, jasno se zna – genocid se ne smije poricati

Piše: Senka KURT

Sredinom jula prošle godine potpisala sam peticiju adresiranu na visokog predstavnika Valentina Inzka da nametne (kad već ne može drugačije) zakon o zabrani negiranja genocida.

Istine radi, peticijom se tražilo i poništenje odlikovanja dodijeljenih ratnim zločincima u Republici Srskoj.

Podsjetit ćemo nakratko da je u oktobru 2016. godine predsjedavajući Narodne skupštine RS Nedeljko Čubrilović,dodijelio je odlikovanja presuđenim ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić i posthumno Nikoli Koljeviću.

Tribunal u Haagu jasno je poručio: U Srebrenici je izvršen genocid (Foto: AFP)

Riječ je o nezapamćenom presedanu da institucija zakonodavne vlasti jedne države članice Ujedinjenih nacija zvanično dodjeljuje odlikovanje licima koja su pred međunarodnim tribunalom pravosnažno osuđena za najgrublje povrede međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i najteži ratni zločin – genocid -navedeno je u peticiji.

Bio je to možda i najzvaničniji akt negiranja genocida, nalogodavaca i izvršitelja, koji u BiH traje još od potpisivanja Daytonskog sporazuma i osnivanja Tribunala za ratne zločine u Haagu.

Tražimo od visokog predstavnika da donese zakon o zabrani negiranja genocida i glorificiranja presuđenih ratnih zločinaca i poništi i učini pravno nevažećom Odluku NSRS o dodjeli povelja presuđenim ratnim zločincima. Pozivamo građane Bosne i Hercegovine i prijatelje diljem svijeta da se pridruže i svojim potpisom podrže borbu protiv počinilaca i negatora genocida počinjenog u Srebrenici i bilo gdje u svijetu – napisali su inicijatori peticije.

Visoki predstavnik najavio da će čekati do godišnjice genocida 11. jula

Ne znam koliko nas je potpisalo peticiju i gdje je na kraju završilo, ali što bi rekli u pjesmi Zabranjenog pušenja, “prođe od tad i nekoliko Bajrama”, a mi i dalje tapkamo u mjestu.

I pored nastojanja da se u domaćim institucijama, dakle u Parlamentu BiH donese zakon, ni osude visokog predstavnika, žalbe Vijeću sigurnosti, oštre reakcija ambasada u BiH, te visokih europskih zvaničnika nisu donijele puno rezultata.

Inzko je krajem novembra prošle godine prvi put jasno i glasno izjavio da je spreman nametnuti zakon o zabrani genocida u BiH.

Da budemo potpuno jasni i tako godinama

Sve europske zemlje imaju Zakon o zabrani negiranja holokausta, u mojoj zemlji (Austrija, op. aut) je jedan engleski istoričar dobio tri godine zatvora, jer je rekao da holokaust ne postoji – govorio je Inzko medijima. 

Ukoliko taj zakon ne bude usvojen do 11. jula 2021. godine, visoki predstavnik u BiH je najavio da ga je on spreman nametnuti. 

 – Da budemo potpuno jasni, ja sam spreman – rekao je Incko.

Doduše i godinu ranije najavljivao je isto.

U septembru 2011. dakle tačno prije deceniju dva člana Stranke za BiH Azra Hadžiahmetović i Beriz Belkić predali su Zastupničkom domu Prijedlog zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti sa zahtjevom da u rpoceduru ide po skraćenom postupku.

I SDP-ov zastupnik s dugim stažom u državnom Parlamentu Denis Bećirović godinama uporno insistira da BiH usvoji ovaj zakon.

BiH, prema njegovim riječima, i ima obavezu da zakonski zabrani negiranja genocida u Srebrenici, ne samo zbog toga što je genocid počinjen na tlu ove države, već zato što je više od zemalja EU to već uradilo.

On podsjeća i da je u Kongresu SAD-a podnesena Rezolucija o osudi genocida i drugih zločina nad Bošnjacima koje su počinile srpske snage u Srebrenici u julu 1995. godine. Slična rezolucija usvojena je 2015. godine u Evropskom parlamentu, kojom se obilježava sjećanje na sve žrtve genocida.

Pitanje zabrane negiranja genocida i holokausta je civilizacijsko i principijelno pitanje – zaključuje Bećirović.

Presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde, Suda BiH utvrđeno je da je u Srebrenici u julu 1995. godine izvršen genocid.  No, to je, na žalost i na veliku, rekli bismo civilizacijsku sramotu, u zemlji u kojoj se genocid na očigled cijelog svijeta i dogodio, za mnoge tek “mrtvo slovo na papiru”.

Relativiziranje, negiranje, odbacivanje, pa čak i ismijavanje historijskih fakata i sudskih presuda moguće je upravo zbog toga jer nema zakona, ali ni odredbi u okviru nekog postojećeg zakona. Zato je moguće veličanje i odavanje počasti i priznanja ratnim zločincima.

Konvencija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda iz 1948. godine definira genocid kao “djelo učinjeno s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa ubistvo članova grupe, teškom povredom fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe, namjernim podvrgavanjem grupe životnim uvjetima koji dovode do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja, mjerama usmjerenim na spriječavanje rađanja u okvuru grupe, odnosno prinudnim premještanjem djece iz jedne grupe u drugu”.

Genocid nije lako dokazati u sudnici,  no haški tužitelji i suci nisu imali dilema kada su donijeli osuđujuće presude za genocid u Srebrenici. Bile su to prve takve presude u Europi nakon suđenja nacistima 1946. godine.

Na doživotni zatvor zbog zločina genocida osuđeni su bivši predsjednik RS Radovan Karadžić, nekadašnji komandant Vojske RS Ratko Mladić, ali i bivši visoki vojni dužnosnici VRS Ljubiša Beara, Zdravko Tolimir, Vujadin Popović. Prva presuda koja je zločin u Srerbrenici okarakterizirana kao genocid izrečena je 2001. godine bivšem generalu VRS Radislavu Krstiću. Osuđen je na 35 godina zatvora.

Najbolji, najefikasniji način, u društvenoj i političkoj klimi koja vlada Bosnom i Hercegovinom, ali i cijelim svijetom, da se zlo više nikada ne ponovi je istina. Jer i samo negiranje genocida jeste genocid. Žrtve Srebrenice to nazivaju “posljednjom fazom genocida”.

U Federaciji do tri godine zatvora

Hasan Hasanović, jedan od preživjelih srebreničkog genocida, danas zaposlen u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari bez ustezanja ističe da, ukoliko se ne zaustavi rastući trend negiranja i revizionizma, postoji opasnost od ponavljanja genocida.

Predsjednica Udruženja “Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa” Munira Subašić, prošlog je 11. jula, na obilježavanju 25. godišnjice genocida u Srebrenici je poručila negatorima.

Munira Subašić i “Majke Srebrenice i Žepe” traže reakciju OHR-a

Nećete nas umoriti i zaplašiti. Generacije naše djece će nastaviti našu borbu, generacije koje, kao i mi majke, nisu odgajane na mržnji – kazala je.

Ona je tada pozvala je Vijeće za implementaciju mira (PIC) i OHR da nametnu zakon o zabrani negiranja genocida i holokausta.

Zakon o zabrani negiranja genocida je prevencija da se ne desi novi genocid i rat koji bi pokosio Evropu i cijeli svijet. Nametnite zakon i zaštitite vrijednosti koje ste uspostavili u BiH. Zar ćete dozvoliti da nam Rusija uloži veto na zakon i u BiH, nakon što je uložila veto i u Vijeću sigurnosti UN-a – poručila je Subašić.

I Europska komisija prošle je godine istakla da je potrebno onemogućiti visokim političkim zvaničnicima iz BiH da osporavaju “dokumentovane i utvrđene činjenice o ratnim događajima, zločinima i genocidu”, odnosno da je potrebno onemogućiti da dovode u sumnju neovisnosti i nepristrasnost međunarodnih i domaćih sudova.

No, nije se maklo dalje od (pre)poruka kad je riječ o državnom nivou. U Federaciji BiH u članu 163. Krivičnog zakona definirano je kažnjavanje javnog negiranja ili opravdavanja genocida. Predviđena kazna je od tri mjeseca do tri godine zatvora.

No, prema ovom zakonu za ovo nedjelo nikada nije izrečena niti jedna kazna.

U Republici Srpskoj nema govora ni o iniciranju ovakvog ili sličnog zakona. Vlada RS je formirala dvije komisije, sa zadatkom da istraže stradanje svih u oblasti Srebrenice, odnosno stradanja Srba tokom rata u BiH. Već 2002. Dokumentacioni centar RS za istraživanje ratnih zločinca i Ured RS za odnose sa Haškim tribunalom objavili su izvještaj u kojem negiraju ne samo genocid nego i broj žrtava stradalih u Srebrenici.  Dvije godine kasnije Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. navela je da je u Srebrenici stradalo između 7.000 i 8.000 žrtava. No, 2018. Narodna Skupština RS odbacuje taj izvještaj, a potom imenuje nove  komisije za Srebrenicu i Sarajevo s “međunarodnim stručnjacima”.

Upravo ovih dana neki članovi tih komisija iznose ocjene o dešavanjima u Srebrenici koje nije pristojno ni citirati.

Umjesto toga evo izjave predsjednika Ujedinjene Srpske u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH Nenada Stevandića, koji tvrdi da se u BiH nikada neće postići koncenzus oko donošenja ovakvog zakona, jer ne postoji ista percepcija o događajima iz devedesetih.

Ovakvim inicijativama, rezolucijama i zakonima ulaže se samo u pogoršanje međunacionalnih odnosa u BiH. Nema jednostrane istine i jednostranih zločina u BiH, ali ni na Balkanu. Umjesto što istoriju okrećemo jedni protiv drugih, mislim da u nju treba da ulažemo i da gradimo novi život, a ne da se konstantno okrećemo prošlosti – smatra Stevandić.

Da je poštivanje sudskih odluka, priznavanje zločina, kažnjavanje zločinaca i negatora genocida civilizacijsko pitanje, još nakon Drugog svjetskog rata prihvatile su mnoge europske zemlje.

Šestnaest članica Europske unije usvojilo je propis “Okvirna odluka Vijeća EU o suzbijanju određenih oblika izražavanja rasizma i ksenofobije krivičnom”, s ciljem da namjerno i javno rasističko i ksenofobno ponašanje bude kažnjivo u svim državama članicama putem učinkovitih, srazmjernih i odvrćajućih krivičnih sankcija.

Pojedine članice usvojile su propise o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina prije usvajanja Okvirne odluke.

Prof. Guenter Lewy u knjizi The Dilemmas of Official Historical Truth (Dileme zvanične historijske istine), tako pravi četiri grupe država kada je u pitanju odnos prema sankcioniranju negiranja genocida i zločina. Prva grupa država nema inkriminaciju koja se odnosi na negiranje historijskih činjenica ovog tipa a to su Danska, Finska, Španija i Švedska. Druga grupa inkriminira samo negiranje holokausta i nacističkih zločina, a to su Austrija, Belgija, Francuska, Holandija, Njemačka i Rumunija. Treća grupa kažnjava negiranje nacističkih i komunističkih zločina to su Češka i Poljska, dok četvrta inkriminira svako negiranje genocida kao što su, Andora, Kipar, Mađarska, Latvija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Makedonija, Malta, Slovačka, Slovenija i Švicarska i Hrvatska.

Tako je u Austriji Zakon o zabrani Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke iz 1947., dopunjen 1992. godine.

–  To je pravni okvir za denacifikaciju i za spriječavanje oživljavanja nacizma u Austriji. Zakon je dopunjen kako bi se zabranilo negiranje ili minimiziranje genocida – objašnjeno je tada.

Za ovo nedjelo predviđena je zatvorska kazna od jedne do deset godina, a u slučaju posebno opasnih počinitelja ili aktivnosti, zatvorska kazna do 20 godina.

U ljeto 2017. za negiranje genocida u Srebrenici osuđen je Donatello Poggi, lokalni političar iz švicarskog kantona Ticino. Kazna mu je izrečena nakon žalbe, a osuđen je na 900 franaka kazne i dvije godine uvjetne zatvorske kazne. On je na lokalnim portalima objavio dva teksta u kojima je negirao genocid u Srebrenici, a krivičnu prijavu podnio je advokat Emir Kobilić.

Lokalni švicarski političar Poggi osuđen zbog negiranja zločina u tekstovima koje je objavio

Kad je riječ o zemljama okruženja, Republika Hrvatska kroz Kazneni zakon zabranjuje “javno odobravanje, poricanje ili znatno umanjivanje genocida… “, za šta je propisana kazna do tri godine zatvora.

Deklaracija u kojoj nema riječi “genocid”

Crna Gora je u ljeto 2009. usvojila Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Europskog parlamenta o Srebrenici. Iako se u Rezoluciji izričito spominje riječ “Genocid”, u Deklaraciji se to preimenuje u “masovni zločin”. Godinu kasnije izmijenjen je Krivični zakonik, te predviđena kazna od šest mjeseci do pet godina za umanjivanje težine krivičnih djela genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti…  Prošle godine u Skupštini Crne Gore nije prošla inicijativa za usvajanje rezolucije o priznanju genocida u Crnoj Gori.

Kad je riječ o Republici Srbiji, tu je situacija daleko kompliciranija. Određena zakonska rješenja, koja se tiču ove oblasti, postoje, no, oni koji javno, brutalno i beskrupulozno negiraju genocid u Srebrenici redovni su sudionici javnog života, pojavljuju se skoro svakoga dana u medijima, od kojih većina gotovo sa zadovoljstvom prenose njihove izjave. Neki od najvećih zagovaratelja negiranja zločina obavljaju i državne političke funkcije.

Na papiru, prema Krivičnom zakoniku, a shodno izmjenama iz 2016. negiranje genocida može biti kažnjivo, no, samo pod uvjetom “ukoliko takvo ponašanje može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema takvoj grupi osoba ili članu te grupe, te samo ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravnosnažnom presudom suda u Srbiji ili MKS-a”.

Propisana kazna je zatvor od šest mjeseci do pet godina.

U Skupštini Republike Srbije 2010. usvojena je Deklaracija o osudi zločina u Srebrenici, no, u njoj se niti u jednoj rečenici ne spominje riječ “genocid”.

Ovdje svako ima svoju istinuu i pravdu

Vraćamo se onda ponovo u Bosnu i Hercegovinu gdje i pored svega treba biti uporan i ustrajan.

Donošenje zakona, kao u ostalom, kad je bilo o kojem nedjelu riječ, spriječilo bi vrijeđanje žrtava, osporavanje činjenica, te doprinijelo toliko dugo čekanom suočavanju sa prošlosti i izgradnji povjerenja.

Političke volje nema. I bez pretjeranog pesimizma teško bi iko mogao predvidjeti da će u Parlamentu BiH ikada biti dovoljno ruku da zakon o zabrani negiranja genocida “prođe”.

Zato je nametanje zakona za sada jedini put. 

U BiH je sve moguće, svako ima svoju istinu, svi vjeruju da je njihova istina prava i jedina. No, to ne znači da svako može, treba i smije, bez posljedica dovoditi u sumnju činjenice, legitimnost sudova i patnje žrtava.

Prethodna vijest

Ivana Marić: SDA me se boji jer znaju šta mogu naći u papirima Gradske uprave

Naredna vijest

CARE i ADA PODRŠKA SOCIJALNIM PREDUZEĆIMA: MARGINALIZIRANE SKUPINE IMAJU PRAVO NA RAD