U europskim vladama i parlamentima ministrice su i zastupnice žene porijeklom iz BiH. Jedna među njima čak i baronesa u britanskom Domu lordova. U zemlje u kojima obavljaju časno visoke funkcije došle su kao izbjeglice, tu su se školovale, napravile karijere, u politici postigle puno uspjeha. Šta bi bilo da su ostale u BiH? Da li bi čekale uzaludno svojih pet minuta i stranački vrh da ih zbog kvota stavi na listu?
Piše: Senka KURT
Bosna i Hercegovina je po mnogo čemu posebna zemlja. Ostavit ćemo danas, u osvit Međunarodnog dana žena, po strani sve probleme koje imamo. Uostalom, trebalo bi nam za to baš puno prostora.
Ovog puta govorimo o posebnim ženama, Bosankama i Hercegovkama, koje s ponosom nose svoje porijeklo i s ponosom na pozicijama koje obavljaju širom svijeta govore da su iz Bosne i Hercegovine.
Čemu onda posebnost s početka teksta? Od kako je potpisan Dayton do danas naša je zemlja Europi, zemljama Europske unije dala nekoliko visokih dužnosnica, ministrica, parlamentarki, među njima i jednu baronesu.
Neke od njih rođene su uoči i tokom rata, koji je njihove porodice odveo daleko od bosanskohercegovačkih gradova. No, kao u romansiranim pričama, te su se djevojčice i djevojke, danas uspješne žene, izborile u Europi. Što je, s obzirom na sudbinu i okolnosti koje su morale prolaziti veliki uspjeh.
Ne redajući ih po važnosti, evo prvo ćemo spomenuti baronesu Arminku Helić. Rođena je u Gračanici, tokom rata izbjegla u Englesku, diplomirala na prestižnim univerzitetima i upravo zahvaljujući tome postala savjetnica bivšeg britanskog šefa diplomacije Williama Haguea.
No, kad ovu kratku biografiju pročitamo ni ne slutimo koliki je uspjeh baronesa Helić postigla. Danas slovi za jednu od najvećih stručnjakinja na Ostrvu za vanjsku politiku, članica je Konzervativne stranke.
Njen angažman prepoznala je i sama kraljica Elizabetha II, koja joj je 2014. dodijelila titulu baronese.
To je, kažu poznavatelji i plemićka, ali i politička titula, koja omogućava doživotno sudjelovanje u Gornjem domu britanskog Parlamenta, te kao član može utjecati na donošenje zakona, glasati…
U obrazloženju britanske kraljice navedeno je da je, radeći u britanskoj Vladi, Helić posebno prepoznata kao kao vodeći savjetnik o sprečavanju seksualnog nasilja u sukobima.
Upravo ta sfera interesovanja baronesu Helić spojila je i sa slavnom glumicom Angelinom Jolie. Zajedno su i u akcijama pomoći migrantima i izbjeglicama.
Britanski su je mediji svrstali među 100 najutjecajnijih u politici na Ostvu, ali ni oni, baš kao ni oni u Bosni i Hercegovini nisu imali priliku često razgovarati sa Arminkom Helić. Odbija medije, ne daje intervjue, pa se o njenom privatnom životu, ali i biografiji, mimo one zvanične manje zna.
– Kao članovi porodice i građani BiH ponosni smo na našu sestru i njen veliki uspjeh… Ona je prije svega draga sestra, veliki prijatelj. Ona je dragulj u BiH. Ona drži BiH za taj dragulj u svom srcu i nama je svima drago za takvo jedno veliko priznanje koje je ona dobila – kazala je Nizama Salihefendić, kad je njenoj sestri Arminki dodijeljena plemićka titula.
Sestra Nizama kaže da Arminka nikada nije zaboravila odakle dolazi i da osjeća obavezu da pomogne BiH.
– Svaki čovjek u svijetu koji ima savjest, a pogotovo onaj koji je rođen u ovoj zemlji na svakom mjestu pokušava da ispravi greške koje su napravljene prema BiH – kazala je Salihefendić.
Proteklih nekoliko godina u Austriji se najviše govori o jednoj političarki, koja je najprije bila parlamentarka i to prva iz BiH. Riječ je o Almi Zadić, rođenoj u Tuzli olimpijske 1984. godine.
Postala je ministrica pravosuđa Austrije na prijedlog stranke Zelenih, a nakon koalcije sa vodećom Narodnom strankom kancelara Sebastiana Kurza.
Ministrica Zadić s roditeljima je stigla u Austriju kad je imala 10 godina. Tu je završila pravni fakultet, a potom je studirala u New Yorku na Columbia University.
– Različitost New Yorka mi je ukazala da se istovremeno može biti i Austrijanka, Bosanka i Evropljanka – izjavila je ona.
No, ubrzo se nakon izbora za ministricu našla na udaru desnice. Zamjerali su joj njeno imigrantsko porijeklo, ali i religiju kojoj pripada. No, javnost je stala na njenu stranu.
Na pitanje medija koji je njen identitet, jednom je odgovorila:
– Identitet je vrlo interesantno pitanje. Dosta sam o tome pričala i prije moje političke karijere. Za sebe kažem da imam tri identiteta – da sam Austrijanka, Bosanka i državljanka Evropske unije. Mislim da je to veoma važno za sve ljude koji su napustili svoju domovinu iz različitih razloga, da osjećaju da su svi identiteti dio njih. Jednom godišnje idem u Bosnu zato što mi u Tuzli, mom rodnom gradu, još uvijek živi rodbina koju posjećujem.
Početkom januara ove godine rodila je sina. Na posao se vratila nakon par sedmica. Na porodiljskom je njen suprug.
U Norveškoj je Bugojanka Hannah Sumeja Atić imenovana na poziciju zamjenice ministra industrije i privrede i najmlađa je članica Vlade.
Mlada Atić došla je u Norvešku kao desetomjesečna beba. S majkom je najprije izbjegla u Brač, pa su stigle do sjevera Europe.
– Kada je rat završio i otac nam se pridružio, tako da smo sada svi tu, u državi koja mojim roditeljima, bratu, sestri i meni pruža sve što trebamo. Naravno, ostaje žal za domovinom, u koju se uvijek rado vraćamo – kazala je jednom.
U politici je aktivna još od srednje škole.
Kada se iz gradića u kojem je završila osnovnu i srednju školu preselila u Bergen ponuđeno joj je da bude sekretar omladinske partije Unge Hoyre. Kasnije je preuzela liderstvo.
Svoje imenovanje skromno je prokomentirala:
– Bosanci i Hercegovci koji žive i rade u Norveškoj poznati su po uspjehu koji postižu u raznim oblastima.
Još jedna Bosanka bila je ministrica u Skandinaviji. Riječ je o Aidi Hadžialić, koja je vodila resor za visoko i srednje obrazovanje u Vladi Kraljevine Švedske 2014. godine.
Hadžialić je u Švedsku također stigla tokom rata, s porodicom. Imala je pet godina. Jedno vrijeme proveli su u kolektivnom smještaju u Varmlandu, te kasnije preselili u Halmstad. U Lundu je završila pravo, a s 23 godine postala je vijećnica Halmstada. Nakon toga kao kandidatkinja Socijaldemokratske partije na izborima 2014. pokušala je ući u Parlament, no, bez uspjeha. No, za nju tu nije bio kraj. Tadašnji premijer Stefan Löfven imenovao ju je svoj kabinet, učinivši je najmlađim ministrom u historiji Švedske.
Pred njom je bila velika politička karijera, ali ju je prekinula jedna čaša vina. Naime, Hadžialić je 2016. podnijela ostavku nakon što ju je policija zaustavila za volanom i našla joj 0,2 promila alkohola u krvi. Hadžialić je tada kazala premijeru Lofvenu da je to njena “najveća greška u životu” i da je zbog toga odlučila dati ostavku.
Širom svijeta u parlamentima, gradskim skupštinama, na visokim političkim pozicijama ima još puno žena porijeklom iz Bosne i Hercegovine. O njima se u ovdašnjim medijima s ponosom piše. Istražuju se njihove biografije, traga za njihovom rodbinom širom BiH, prave intervjui, traže detalji.
Iako poznati po tome što rijetko volimo pohvaliti nečiji rad i trud kod uspjeha naše dijaspore, a pogotovo kad je riječ o ženama, spremni smo na komplimente, divljenje i pohvale.
Pa mediji ponosno prenose kako je “naša Bosanka” postala ministrica, zastupnica, doktorica, profesorica.
No, kad se to desi u Bosni i Hercegovini pohvale nisu tako grandiozne niti se odaje počast ženama koje teškom mukom izbore mjesto u politici.
A na papiru, čak i naše bake/nane/stare tetke pamte vremena kad su dobile pravo i da biraju, a valjda i da budu birane.
Pravo glasa u bivšoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ) žene su formalno dobile 1946. godine. No, nije samo to čime se tadašnja Jugoslavija mogla podičiti.
Te iste godine kroz Zakon o braku izjednačen je položaj žena i muškaraca, godinu kasnije izjednačena su prava bračne i vanbračne djece, žene su dobile plaćeno porodiljsko, pravo na mirovinu pod istim uvjetima kao i muškarce. Pravo na abortus tadašnja Juga izglasala je 1951. a čuvenim Ustavom iz 1974. ženi je dato puno pravo na slobodno rađanje.
Ruku na srce, bili su to vrlo progresivni i liberalni zakoni. Pitanje je koliko su se provodili i koliko je žena u svojim besanim noćima smoglo snage i posegnulo za njima.
Nakon ovog rata, dakle od Daytona do danas, ispisani su kilometri dokumenata, potpisane sve konvencije o pravima žena, održano hiljadu sati diskusija, sastanaka, tribina, kako bi nas se ubijedilo da žene u BiH imaju sva prava koja im pripadaju.
Ako je tako, zašto ih onda ima tako malo u politici?
Prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini živi nešto više (50,9 posto) žena nego muškaraca. No, kad pogledamo poslaničke i zastupničke klupe na svim mogućim nivoima ( a hvala na pitanju, imamo ih najmanje pet) vidimo potpuno suprotno.
Tako ćemo podsjetiti da je nakon prvih demokratrskih izbora (onih predratnih) 1990. u Predsjedništvo BiH biti izabrano 6 članova i jedna članica, sarajevska sveučilišna profesorica botanike, Biljana Plavšić.
Kad je Plavšić otišla svojim ratnim putem, koji će je sa Pala odvesti u Sud za ratne zločine u Haagu, u Predsjedništvo BiH ulazi još jedna profesorica, kasnije i ambasadorica Tatjana Ljujić Mijatović. Ne bavi se danas politikom. Čini se da nikoga ne zanima njeno bogato političko iskustvo.
Rat u BiH žene je na nesreću ženama dao odgovorne, teške, odsutne uloge. Dok su muževi, očevi i braća bili po rovovima, žene su bile i majke i očevi i hraniteljice i odgajateljice i borci i čuvarice ognjišta. O njihovoj borbi samo što se nisu pjevale pjesme.
No, odmah nakon rata, te prvih poslijeratnih izbora, ploča je promijenjena. Bez obzira i na propisanu spolnu kvotu pri izboru, te na insistiranje mnogobrojnih međunarodnih i velikog broja domaćih (dominantno nevladinih) domaćih institucija.
Nakon općih, prvih poslijeratnih u Parlament BiH izabrana je jedna žena, prof. Mediha Filipović (Stranka za BiH). Od 83 poslanika u Narodnoj skupštini RS samo su dvije bile žene (Ljiljana Nešković i Mirjana Šainović), a od 149 zastupnika u federalnom Parlamentu samo je 5 bilo zastupnica (jedna iz HDZ Jasna Zlomislić, te iz SDA Seada Palavrić, Enisa Jusić, Semiha Borovac i Senija Bubić).
Proteklo je vode bosanskim rijekama, ali se stanje nije previše mijenjalo. Na posljednjim, lokalnim izborima, održanim u novembru prošle godine tek 6,8 posto žena takmičilo se za načelnicu ili gradonačelnicu. Tek njih 29 nosilo je liste.
Na kraju balade knjiga je pala na malo slova – od 142 općine žene vladaju samo u njih 5 – Nada Ćulap (HDZ) u Odžaku, Dušica Runić (SNSD) u Drvaru, u Istočnom Drvaru Milka Ivanković (Zavičajni socijaldemokrati), Snežana Ružičić (SNSD) u općini Jezero, te u Mila Petrković (SNSD) u Novom Goraždu.
No, po treći put na u sarajevskoj općini Novi grad pobijedio je kandidat SDA Semir Efendić, koji će ostati upamćen i po skandaloznom postu kojeg je objavio kao reakciju da parlamentarke u Predstavničkom domu FBiH osnivaju klub.
– Spolna pripadnost je potpuno pogrešna osnova za političko organiziranje i može donijeti samo štetu, a naročito po žene kojima se kroz takve organizacije ispere mozak do te mjere da više nisu sposobne za normalnu socijalizaciju sa ostatkom društva – napisao je Efendić.
Naravno, shvatili ste odavno, SDA nije reagirala nakon ovog posta. Dapače, Efendića je ponovo kandidirala.
Nisu se javile ni njegove kolegice iz stranke, parlamentarke koje su također sudjelovale u osnivanju ovog kluba i koje je na najbrutalniji način uvrijedio. Zanimljivo, nije se javila ni tadašnja federalna zastupnica dr. Sebija Izetbegović, članica SDA, direktorica Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu i supruga lidera SDA Bakira Izetbegovića.
Bio je to čini se, nakon svega je jasno, “mig” i ostalim strankama da prisustvo i kandidature žena, dakle svojih stranačkih kolegica pažljivo doziraju.
Odgovor na pitanje zašto žena nema više u bh. politici moglo bi biti i posljedica gorkog iskustva mnogih političarki koje su časno i vrijedno radile svoj posao, ali su se za kratko vrijeme izgubile s političke scene upravo i zbog toga. Neke su svojim radom “zaprijetile” da ugroze popularnost svoga stranačkog šefa, neke su nakon jednog mandata shvatile da je politika “muški posao” jer od kolegica nisu imale podršku.
O tome je vrlo otvoreno govorila nekadašnja državna parlamentarka DF-a, danas aktivistica Maja Gasal Vražalica, uz tvrdnju da su žene postale “čuvarice konzervatizma i patrijarhata”. Ona je dodala da postoje i one koje su postale privilegirane kroz politiku, a nisu (is)koristile svoju poziciju da djeluju za dobrobit drugih žena.
Kako parlamenti već godinu dana gotovo i ne rade, izuzimajući na vrat na nos sazvane sjednice po salama hotela, gotovo i ne možemo govoriti o aktivnim političarkama u vrijeme pandemije.
No, grehota bi bilo ne spomenuti šeficu bh. diplomacije Biseru Turković koja je ovih dana, s indignacijom odbijajući vakcine koje je građanima BiH, donirao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić kazala da je riječ o vakcinama za siromašne zemlje i da ih (ne)treba s rezervom uzeti. Inače, ministrica Turković mandat ispunjava gafovima, greškama i nelogičnim potezima.
Slično radi i njena kolegica u Vijeću ministara, ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević, koja je bukvalno prespavala, prošlu, tešku pandemijsku godinu i ovih se dana, pod pritiskom javnosti i međunarodnog faktora, probudila iz dugog sna.
Moglo bi se još nabrajati, koje su sve drugarice, gospođe, kolegice dobijale pozicije, resore, skupštinske i zastupničke mandate, dobre plaće, privilegije, nove automobile, no, nekako je neukusno trošiti i prostor i vrijeme.
Činjenica je tek da se bojim da bi one o kojima sam govorila na početku teksta – baronesama, sjajnim ministricama, zamjenicama, ženama koje su započele karijere u stranoj zemlji, koristeći jezik koji im nije maternji, bez pomoći i veza stranaka, familija, stričeva, amidža, stigle do sjajnih pozicija.
Kako?
To je pitanje za jednu drugu epizodu. U čijem opisu piše rad, red, trud. I u kojoj ni porijeklo, ni vjerska pripadnost, ni porodični background nisu presudne reference. To je, rekli bi mi, jedan drugi svijet.
Kome na žalost, odavno ne pripadamo.
