Marion Kraske: EU nasjeda na manipulacije nacionalista

Politička analitičarka i ekspertica za Balkan Marion Kraske nakon šest godina provedenih u Bosni i Hercegovini na poziciji direktorica Fondacije Heinrich Boell odlazi na druge radne zadatke. Za vrijeme njenog mandata u suradnji s lokalnim partnerima pokrenula je brojne kampanje i projekte protiv zagađenja zraka, ukazivala je na kršenje ljudskih prava, diskriminaciju, analizirala bh. političku stvarnost, te snažno poticala svaki razgovor o važnosti rodne ravnopravnosti. Za  Interview.ba govorila je koji su to bili najveći izazovi tijekom svih ovih godina, ko drži BiH zarobljenom, ima li BiH svoju Angelu Merkel, te kakva je uloga međunarodne zajednice u našoj državi.

Piše: Interview.ba

Foto: DW

KO ŽELI DA NJIHOVA DJECA NAUČE DA SU UBOJICE I SILOVATELJI HEROJI: „Bez suočavanja sa stvarnim zločinima balkanskih ratova, bez jasnog imenovanja djela i počinitelja, neće biti pomirenja, niti trajnog mira. Tu se, također, porodice u BiH moraju početi odricati poštovanja „vlastitih počinitelja“. Ko želi da njihova djeca nauče da su ubojice i silovatelji heroji samo zato što su navodno promovisali vlastiti etnički cilj? To postavlja temelje za novu generaciju radikalnih nacionalista“.

INTERVIEW.BA: Marion, nakon skoro 6 godina rada u Fondaciju Heinrich Boell, odlazite iz BiH na druge radne zadatke. Šta je bio najveći izazov sve ove godine? 

KRASKE: Najveći izazov bio je prvo istaknuti najnužnije probleme: alarmantno zagađenje  zraka u nekoliko gradova u BiH, koji se nalaze među najzagađenijim u svijetu, , političari su gotovo u potpunosti ignorisali. Jedan od naših partnera, Eko Akcija, tada je razvio aplikaciju koja pokazuje opseg zagađenja zraka. Zatim smo zajedno s našim partnerima proveli edukaciju i i informirali javnost da postoji ljudsko pravo na čisti zrak. Većina ljudi u BiH toga nije svjesna. Ili drugi primjer: grube povrede ljudskih prava i slučajevi diskriminacije koji su bili predmet suđenja pred Evropskim sudom u Strazburu i koje su jasno stavile do znanja da nije kompatibilno s univerzalnim vrijednostima da neke etničke skupine dominiraju državnim sistemom, dok su  druge marginalizirane i isključene, kao što je skupina tzv. „ostali“, uključujući Rome i Jevreje. Prvo treba objasniti da se radi o očitom kršenju normi kojima nije mjesto u modernoj zajednici u 21. stoljeću. Političke „elite“ svakodnevno manipulišu bh. građanima/kama i navikle su se na te nečuvenosti, tako da se ovo nenormalno stanje s kršenjem ljudskih i individualnih prava smatra „normalnim“. Tek kad prosvijetljeni/e građani/ke shvate da imaju prava i da ih mogu i moraju koristiti kako bi promijenili sistem na bolje, nešto se može promijeniti. Mislim da je ovo najveći izazov za nas kao zelenu fondaciju, da učestvujemo u razvijanju  aktivnog građanstva.  Kako bi to rekao Heinrich Böll: Da građani/ke sebe vide kao „Homo politikus“ i aktivno se zalažu za svoja prava.

INTERVIEW.BA: Jedna od Vaših posljednjih aktivnosti na poziciji direktorice HBS bila je priprema i izdavanje publikacije o 25 godina Daytonskog mirovnog sporazuma. Koje je Vaše mišljenje o Sporazumu, treba li ga mijenjati ili bi svaka njegova promjena dodatno destabilizirala BiH?

KRASKE: Prije svega, Dejtonski sporazum bio je važan dokument za okončanje rata. Međutim, cijena ovog kompromisnog rješenja bila je visoka: stvaranjem RS-a zločini koji su se tamo događali ozakonjeni su i time su, tako reći, legitimirani. Uz to, stvoren je labirint raznih oblika diskriminacije i nepravde koji se sada mora ublažiti. Slučajevi koji su se raspravljli pred Evropskim sudom za ljudska prava – Sejdić-Finci, Pilav, Zornić i drugi – svi oni pokazuju da trenutni bh. ustavni sistem nije u skladu s evropskim pravnim standardima, te se mora hitno promijeniti. Provedba sada mora imati apsolutni prioritet za međunarodnu zajednicu, ne može biti da se takve temeljne presude jednostavno ne provode samo zato što HDZ, SDA i SNSD ne žele odustati ni od jednog dijela kolača. EU ovdje konačno mora poduzeti akciju i pojačati pritisak: država nije samoposluga za nacionalističke stranke, njihove miljenike i rođake. Država mora stvoriti ista prava i mogućnosti za sve građane/ke, to je glavni zadatak. Kada se to riješi,  onda je stvorena važna osnova za katapultiranje bh. političkog sistema iz trajne krize. Agende Milorada Dodika i Dragana Čovića idu u potpuno  suprotnom smjeru. Prevladavajući etno-nacionalizam mora se zaustaviti i ne smije se produbljivati ​​dalje. Delegacija EU u Bosni trebala bi pripaziti  da ne bude podložna lažnim narativima – poput navodne ugroženosti Hrvata/ica.

Jedno je sigurno, dominacija etničkog principa osnovno je zlo za trajnu krizu, koja sada konačno mora biti okončana. 25 godina nakon završetka rata, građani/ke BiH, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost ili seksualnu orijentaciju, imaju pravo na to da se ovdje nastavii s održivom dinamikom reformi. Nije slučajno da sljedeće načelo stoji odmah na početku njemačkog Ustava: Ljudsko dostojanstvo je nepovredljivo. Ovo ustavno načelo je od temeljnog značaja, jer radi se o narodu, a ne o stranci, nacionalističkoj struji, klanu.

I Heinrich Böll je u svojim djelima  uvijek iznova isticao  da se pojedinac/ka mora staviti u fokus. Pojedinac/ka i njegova prava gotovo su ukinuti, jer ih je Dejtonski ustav sveo na etničke skupine. Stručnjak za ustavno pravo, prof. Nedim Ademović, navodi da pregovarači tada, u jesen 1995., nažalost nisu razmišljali o budućnosti države kada su stvarali dejtonski sistem. A to je upravo ono što se sada mora učiniti: ideja demokratske, antidiskriminacijske, evropske i mirnije BiH mora biti postavljena u središte svih napora međunarodnih aktera. Moramo privesti kraju agende iz  devedesetih.

INTERVIEW.BA: BiH je, kako kažu mnogi mislioci, “zarobljena zemlja.” Ko je drži zarobljenom? Domaći političari, etno nacionalisti, kriminalci ili neko drugi? I gdje su u svemu tome građani?

KRASKE: Da, to jeste  „zarobljeni“ sistem u kojem su političke elite zauzele gotovo svaki kutak države za sebe i tamo iskoristile svoj utjecaj, kao što smo posljednji put vidjeli u VSTV. Doslovno ne možete napraviti državu sa zarobljenim institucijama. U državi trenutno vlada brutalno prvobitno stanje, kako ga opisuje Thomas Hobbes, u kojem vlada politički kaos i anarhija jer nacionalističke stranke uzimaju ono što žele. Građani/ke su u ovom sistemu marginalizirani, čak se ne smiju kandidirati za određene pozicije, kao što je slučaj s Azrom Zornić. Kad političarima/kama ili kolegama/icama u Berlinu ili Bruxellesu objasnim ove “bh. stvarnosti”, oni ne  mogu da vjeruju, toliko im se ta činjenica čini apsurdnom. Groteskno je da država članica EU, kao što je  Hrvatska, također učestvuje u otvorenom djelovanju protiv građanskog principa – time jedna  članica EU izravno pridonosi činjenici da ovdje održavamo prethistorijsku nepravdu. S tim u vezi bi, 25 godina nakon završetka rata, trebala postojati kritička razmjena između Bruxellesa i Zagreba, a svaka intervencija izvana se treba zaustaviti. 

Građanska država je temelj demokratije, pa i  EU. Svako ko otvoreno kaže da je protiv, očito je protiv smirivanja Bosne i Hercegovine. I to mora biti veoma jasno izrečeno. Umjesto toga, nažalost,  vidimo da i međunarodni akteri ponekad ignoriraju građane/ke kao političke subjekte, ograničavaju njihove sfere djelovanja, mi to nazivamo „sužavanjem prostora“ za civilne aktere/ke. Najbolji primjer bio je “prljavi sporazum” u Mostaru, kojim je delegacija EU pomogla da se sporazum između dviju ekstremističkih stranaka zaključi na netransparentan način, a pri tome volja građana/ki uglavnom zanemari. Zbog toga smo civilnom društvu i opoziciji dali priliku da razmijene ideje na forumu građana/ki koji je organizirala Fondacija Heinrich Böll. 

Kritike ka EU bile su jasne: Građani/ke i reformatori/ke ne žele dvostruke aršine, nikakve čudne pokuse međunarodnih aktera, oni nisu “laboratorijski miševi”, kao što je nedavno rekla Sabina Čudić. Građani/ke BiH žele iste standarde koji važe u EU. To prije svega znači ravnopravnost, građanska prava, ljudska prava. A ne neke  standarde koji ne postoje nigdje u svijetu, poput “legitimnog predstavljanja” samo za jednu stranku kako se u HDZ-u BiH propagira.

Delegacija EU i Komisija EU trebale bi ozbiljno shvatiti ovu kritiku građana/ki, jer će u protivnom doprinijeti daljnjoj podršci korumpiranih nacionalističkih aktera – i podržati ionako alarmantan masovni odlazak iz BiH. Ali tada oni nisu dio rješenja, već dio problema. Kao što je analitičarka Tanja Topić nedavno ispravno analizirala na događaju Fondacije u Berlinu o Dejtonskom sporazumu: očito postoji balkanizacija međunarodnih aktera u BiH. A cilj bi im zapravo trebao biti demokratizacija.

INTERVIEW.BA: U svojim javnim nastupima često ste govorili da su glavni krivci za bosanski status quo “vladajući narativi”. O kakvim narativima je u stvari riječ?

KRASKE: Zapravo, bh. politički sistem je prepun manipulativnih narativa: Svaka skupina konstitutivnih naroda koristi određene narative – i svi oni žele biti žrtve. Ali u tim narativima se nigdje ne spominje  da su posebno Srbi i Hrvati prije svega bili i počinitelji. Tako Srbi negiraju genocid u Srebrenici. Hitno se treba donijeti  zakon o zabrani negiranja genocida, , jer poricanje stvara osnovu za nove zločine.

Hrvati negiraju činjenicu da je takozvani projekt Herceg-Bosne također bio projekt sistematskih ratnih zločina. Tribunal za ratne zločine u Haagu izrekao je ukupno 111 godina zatvora za organizatore poput Praljka i ostalih. Da se zastava Herceg-Bosne sada vihori svugdje na područjima kojima dominiraju Hrvati, na primjer u zapadnom Mostaru, također bi trebalo biti zabranjeno – baš kao i poricanje genocida. Javne počasti i odlikovanje ratnih zločinaca bilo koje vrste također bi trebale biti krivično djelo.

Pogrešni narativi su krivi za to da  ubice i silovatelji postaju heroji. Ali, ubistva, sistematska silovanja i raseljavanja ljudi nikako nisu herojska djela, oni su zločini. Shodno tome, Karadžić, Mladić, Praljak i drugi nisu heroji, oni su zločinci odgovorni za najgore zločine na evropskom tlu nakon završetka Drugog svjetskog rata. 

Sve ovo spada u historijske knjige svih škola u Bosni i Hercegovini. Nakon nacističke ere, Njemačka je imala samo jednu priliku da se razvije u demokratsku zajednicu jer su nas Savezničke sile prisilile da se suočimo sa zločinima koji su primjerice naši djedovi počinili tokom rata.  To sam naučila u školi, kao i čitave generacije njemačkih učenika. A takav prosvjetiteljski pristup također mora biti usidren u obrazovnom sistemu u BiH. Zločin je zločin – nije važno je li u njemu učestvovao neki rođak. Kada sam vidjela u svojim udžbenicima historije fotografije žrtava holokausta, iscrpljene figure u koncentracijskim logorima, toliko su me šokirale da sam od tada u osnovi uvijek radila na tu temu, kao novinarka i publicistkinja njemačke državne televizije ARD, za magazin Der Spiegel i sada za Fondaciju Heinrich Böll. Ovo je tema koju ću prenijeti i svojoj djeci: Mi, Nijemci, na nas stavljamo neizmjernu krivnju u Drugom svjetskom ratu. Roditelji moraju naučiti mlađu generaciju kritičkoj udaljenosti od historijskih dešavanja. Nažalost, u BiH nije postignuto ništa u tom pogledu u proteklih 25 godina. Stoga bi hitni prioritet međunarodne zajednice trebalo biti pokretanje odlučnih korektivnih mjera. Bez suočavanja sa stvarnim zločinima balkanskih ratova, bez jasnog imenovanja djela i počinitelja, neće biti pomirenja, niti trajnog mira. Tu se, također, porodice u BiH moraju početi odricati poštovanja „vlastitih počinitelja“. Ko želi da njihova djeca nauče da su ubojice i silovatelji heroji samo zato što su navodno promovisali vlastiti etnički cilj? To postavlja temelje za novu generaciju radikalnih nacionalista.

INTERVIEW.BA: Vidimo da politikom, a i narativima u BiH, svo vrijeme vladaju – muškarci, koji dominiraju u strankama i na svim pozicijama moći. Da li je više žena na vlasti u stvari rješenje? Ima li BiH svoju Angelu Merkel?

KRASKE: Političkim sistemom u BiH dominiraju sumnjivi akteri sumnjivih agendi, u kojima  destruktivne politike Velike Hrvatske i Velike Srbije, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića – podsjećamo na historijski sastanak u Karađorđevu, na kojem su njih dvojica BiH podijelili među sobom – žive dalje. Ovim programima, Zagreb i Beograd de facto drže BiH kao taoca kako bi se dalje razvijali kao država. Interno je to patrijarhalni sistem kojim dominiraju muškarci koji od zločinaca stvaraju heroje kako bi ostali na vlasti, umjesto da preuzmu odgovornost za sve građane/ke. Ako politiku razumijemo kao sredstvo za rješavanje ekonomskih i ekoloških problema, tada moramo shvatiti da u BiH postoje određeni akteri/ke koji svoj posao ne rade kao političari. Ne postoji politička volja, zbog čega je Bosna i Hercegovina lošije pozicionirana od klasičnih zemalja u razvoju u brojnim područjima (na primjer u zaštiti okoliša, gdje je BiH posljednji put bila između Barbadosa i Libanona[1]), u uključivanju žena i u pitanjima jednakosti, u ekonomske učinke.

Širom svijeta postoje studije da mirovni procesi koji uključuju žene daju trajnije i održivije rezultate. Pandemija je pokazala da se one države kojima vladaju žene bolje nose s prijetnjom od korona virusa, poput Angele Merkel u Njemačkoj.

Žene nisu bolji ljudi, ali one imaju tendenciju da rade za opće dobro. To vidimo i u BiH: gdje god se radi na boljoj zaštiti okoliša, na jednakosti, na demokratskim reformama, tu su žene više zastupljene: u civilnom društvu. Na primjer, hrabre žene iz Kruščice, koje su se borile protiv sumnjive hidroelektrane, publicistica Štefica Galić, koja se ne želi prikloniti nacionalizmu i lažiranju historije u Mostaru, Irma Baralija, koja je skandalozno neodržavanje izbora SDA i HDZ-a u Mostaru dovela do Strazbura, ili  Sanela Klarić i Nasiha Pozder, koje pridonose činjenici da postoje ekološki, održiviji politički pristupi koji prije nisu postojali. Ali također i majka Davida Dragičevića, koja nije željela dopustiti da se ljudski život izbriše jednostavno zato što to odgovaralo nekoj kriminalnoj kliki. Sve ove žene pokazuju da su žene pokretač reformi u cijelom svijetu. U BiH, naravno, većina žena još nije svjesna ove moći. To je nešto što još treba učiti i što naša fondacija radi.

INTERVIEW.BA: Posljednji napadi na dvije žene koje su se usudile biti drugačije na političkoj sceni (Baralija i Čavar) pokazuju kako prolaze žene koje dignu glas. Porast nasilja nad ženama je također evidentna pojava u ovom društvu. Zašto su žene danas tako obespravljene i marginalizovane i u ekonomskom i političkom smislu?

KRASKE: Nasilje nad ženama raširen je problem na Balkanu o kojem mnogi vole da šute. Prema OSCE-ovoj studiji, više od 50% žena i djevojčica doživjelo je nasilje, što je alarmantan broj. Nasilje ne uključuje samo fizičko već i psihološko nasilje. Verbalni napadi na dvije mostarske političarke pokazali su da žene nisu prihvaćene kao neovisne političke akterke. Iz dana u dan muškarci u bh. politici ili ne čine ništa za širu javnost ili oštećuju čitav sistem korupcijom i eksploatacijom – a o tome nema kritičke rasprave. Ali kada dvije žene donesu političke odluke koje se ne uklapaju u obrazac korupcije, one se javno podižu na „stub srama“. Ovo još jednom pokazuje da ovdje postoji hitna potreba za promjenom. Etno-nacionalistički koncept mora biti srušen, kao što smo nedavno zahtijevali u publikaciji „25 godina nakon Daytona – putevi do demokratske i prosperitetne BiH“[2] s nekoliko vrhunskih autora/ica, uključujući predsjednicu Upravnog odbora Heinrich Böll Fondacije Ellen Ueberschär, bivšeg visokog predstavnika, prof. Christian Schwarz-Schilling, prof. Jens Woelk-a i Manuel Sarrazin-a, člana njemačkog Bundestaga ispred Zelene stranke. Očigledno je da trenutni etnički koncept, zajedno sa patrijarhalnim sistemom, potiče na bezgranično zarobljavanje  države. A s tim i pljačku državnih resursa i budžeta.

Nažalost, politički udruženi muškaraci u BiH još nisu shvatili da im sistem ne pripada i da u 21. stoljeću ne mogu jednostavno djelovati po svom nahođenju, prijetiti ili ucjenjivati ​​onako kako se njima čini prikladnim. To su pristupi feudalizma iz srednjeg vijeka. Ovdje su hitno potrebne korekcije, također od strane međunarodne zajednice. Međunarodni akteri konačno bi trebali početi podržavati one snage koje svakodnevno rade na demokratizaciji i koje zahtijevaju ljudska prava. Do sada je nedostajalo strateške podrške – kako političara/ki koji su voljni reformirati, tako i civilnih aktera/ki.

Na primjer, Fondacija Heinrich Böll nedavno je organizirala događaj[3], na kojem smo razgovarali sa četiri zanimljive žene o budućim vizijama za BiH – i bilo je očito da te žene imaju ono što je potrebno da pokrenu zemlju naprijed. Međutim, žene bi također trebale naučiti da jedna drugu  ciljano podrže. U BiH postoji određeni nedostatak solidarnosti među ženama. Upravo zbog toga ne postoji nacionalni pokret žena, što se mora hitno promijeniti. Ako žene – a one su najjača društvena grupa sa oko 50 posto – postanu svjesne svoje moći, one mogu mnogo efikasnije djelovati u politici – i politički sistem bio bi drugačiji.

INTERVIEW.BA: Godinama ste bili dio međunarodne scene u BiH. Kakva je uloga Međunarodne zajednice a kakva bi trebala biti?

KRASKE: Međunarodna zajednica napravila je kritičnu grešku 2005/6. godine kada je uvela princip „lokalnog vlasništva“, što može biti lijepa ideja ako su uslovi pravi. U slučaju BiH, ovaj je prenos odgovornosti na lokalne političare bio preuranjen. Projekt je propao i vratio je BiH godinama unazad izlaganjem totalnoj paralizi. Budimo iskreni: jedine značajne reforme u izgradnji države i nacije pokrenuli su visoki predstavnici, a političke elite su do sada odbijale poduzeti odlučne korake ka reformama. Zbog toga je BiH na dnu regiona kada je u pitanju integracija u EU. 

Lokalno vlasništvo zahtijeva da imamo odgovorne političare/ke koji u prvi plan stavljaju opće dobro, koji su svjesni svoje odgovornosti i koji žele dalje razvijati zemlju. Tužna bh. stvarnost je da politički akteri/ke, posebno Milorad Dodik i Dragan Čović, žele uništiti državu. Zajedno sa SDA strankom Bakira Izetbegovića, postoje tri velika bloka koji dijele zemlju na sfere utjecaja i teško se bave činjeničnom politikom – uvijek se radi o etnopolitičkim igrama moći, održavanju moći, razaranju – s druge strane, veliki potencijal BiH jedva da se koristi.

Voljela bih da međunarodna zajednica to prepozna i djeluje u skladu s tim. Umjesto toga, oni stalno nasjedaju na ove manipulatore.  Najnoviji primjer toga bio je mostarski sporazum s kojim je delegacija EU pokazala da očigledno   ne prozire igre nacionalističkih snaga i popušta pred njihovim trikovima.

Rezultat je poražavajući: izbori su održani, ali u ovom iskvarenom sistemu izbori nisu onakvi kakvi su u drugim zemljama. Ovim sumnjivim „sporazumom“ EU se nastavila udvarati i legitimirati nacionaliste, a volja građana/ki se ignorirala. Sada je najveća opasnost izmjena izbornog zakona koju zahtijeva  HDZ. Ako delegacija EU dopusti ono što je njima na umu – naime, utvrđivanje zone utjecaja jedne stranke – u osnovi će učiniti upravo ono što, prema Venecijanskoj komisiji ne bi trebalo učiniti: produbiti etničku podjelu BiH. Svako ko želi demokratizaciju BiH ne može joj (HDZ-u BiH) popustiti. Prema ocjeni renomiranih ustavnih stručnjaka, poput prof. Jensa Woelka, ustavnim izmjenama na čekanju (Sejdić-Finci i drugi) ionako treba dati prioritet kako bi se konačno provele presude u Strazburu koje se čekaju godinama. U tom kontekstu, promjenama izbornog zakona tada bi se moglo pristupiti na umjeren način i u skladu s EU. To bi bilo razumno rješenje. Sve drugo značilo bi trajno propuštanje prilike za normalizaciju i demokratizaciju BiH.


[1] https://epi.yale.edu/epi-results/2020/component/epi

[2] https://ba.boell.org/bs/2021/02/13/25-godina-nakon-daytona-put-za-demokratsku-i-prospertitetnu-bosnu-i-hercegovinu

[3][3] https://www.youtube.com/watch?v=F0TuLp6PEYE

Prethodna vijest

U Britaniji Bosanka može biti baronesa, u BiH teško i načelnica općine

Naredna vijest

Obilježavanje 8. marta – Međunarodnog dana žena dnevnim stajanjem u 12:00 sati: “Sama nije tražila”