Tribunal ne može biti smatran odgovornim za ono što se dešava nakon samih presuda, odnosno nakon što su te osobe odslužile svoje kazne, poručio je bivši tužitelj Kenneth Scott.

Piše: Senka KURT

Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, kojeg smo svi s područja zemlje koja se pominje u naslovu ovog suda zvali Haškim, sigurno je nakon svih ratova, agresija, zločina i događanja ostao i danas najveća dilema i kamen spoticanja.

U romanima velikih izjava o ulozi i definiciji Tribunala, izdvojićemo za početak onu bivšeg tužitelja Kennetha Scota.

– Ne kažem da je Tribunal bio savršen u radu, ali vjerujemo da jeste bio značajan i da je ostavio značajno naslijeđe. Najznačajniji element tog naslijeđa je upravo pravda koja mora postojati jer neće biti pomirenja bez zadovoljenja pravde, barem u određenoj mjeri i osiguranja odgovornosti počinilaca – rekao je svojevremeno Scott.

Istaknuo je kako je ključna funkcija Haškog tribunala bila, prije svega, da se zadovolji pravda, a “pomirenje je nešto čemu smo se nadali da će doći na osnovu te zadovoljene pravde”.

– Presude Haškog tribunala trebalo je samo da postave temelje za istinsko pomirenje i mir na ovim područjima. Međutim, Tribunal ne može biti smatran odgovornim za ono što se dešava nakon samih presuda, odnosno nakon što su te osobe odslužile svoje kazne – naglasio je Scott.    

Nakon svega, a i danas, kad obilježavamo tačno 27 godina, od kako je inicirano osnivanje Suda, najvažnije jeste da smo, na ovaj ili onaj način, očarano ili razočarano, zadovoljni ili nezadovoljni presudama, shvatili da je pravda dostižna.

Smisao svih suđenja i presuda bila je da se spriječe svi budući zločini, da se iz onoga što se dogodilo i iz presuda Suda izvuku pouke za cijelu Planetu. Da će zločini biti kažnjeni.

U 161. predmetu 90 presuda

Za nešto manje od 25 godina, koliko je zvanično radio, pa nakon toga promijenio ime u  Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (do čega ćemo nešto kasnije doći) Tribunal je donio 90 presuda, u ukupno 161. predmetu.

Pa ćemo još malo o brojevima – 19 osoba oslobođeno je krivnje, 15 je prepušteno nacionalnim sudovima, 20 optužnica je povučeno, a kod 17 optuženih smrt je bila brža od pravde. Najpoznatiji takav slučaj je onaj Slobodana Miloševića.

Upravo oni koji su slijedili Miloševićevu politiku dobili i najveće kazne. Za zločine u Hrvatskoj osuđeno je šestero Srba na ukupno 92 i pol godine zatvora. Za zločine u BiH šestero Srba osuđeno je na doživotni zatvor, a još 46 na ukupno 798 godina zatvora. Za zločine na Kosovu osuđena su šestorica na ukupno 113 godina zatvora.

Kad je riječ o Hrvatima, jedina optužnica za zločine u Hrvatskoj završila je oslobađajućom presudom, a za zločine nad Bošnjacima u BiH osuđeno je 17 osoba na ukupno 268 godina zatvora.

Kod Bošnjaka zabilježeno je šest presuda. Četvorica pripadnika Armije BiH dobila su 45 godina zatvora za zločine nad Srbima, a dvojica su za zločine nad Hrvatima srednje Bosne dobila ukupno 5 i pol godina zatvora.

Sudilo se i kosovskim Albancima te Makedoncima, po jedna pravomoćna presuda od 13 odnosno 12 godina. Protiv Slovenaca i makedonskih Albanaca nije podignuta nijedna optužnica.

Pred Tribunalom se pojavilo 4.670 svjedoka. Upravo su oni najzaslužniji što je cijeli svijet, često i tokom potresnih, tragičnih, ljudskom umu teško dohvatljivih iznesenih svjedočenja, saznavao šta se zapravo dešavalo tokom krvavih devedesetih na brdovitom Balkanu.

Tribunal se od početka rada nosio s percepcijama koje su stvorene tokom ratnih godina, ratne propagande, a nakon toga i izjavama vladajućih elita koje su vodile zemlje bivše Jugoslavije nakon ratova.

Mnogima od njih, pričat će poslije i glasnogovornik Suda Nenad Golčevski nikada nije bilo u interesu da se razotkriju ratni zločini koje su počinile snage iz njihovog naroda, ponekad i one koje su bile pod njihovim zapovjedništvom.

Djelomično zbog takve kampanje, a djelomično i zbog neujednačene kvalitete presuda i dan danas se u većini zemalja bivše Jugoslavije zadržala percepcija da je Haški tribunal politički.

Ipak, kad se sve podvuče, utvrđivanje karaktera sukoba i ratnih zločina te milioni stranica svjedočanstava, koje više niko i nikada ne može izbrisati i koje mogu s nekoliko poteza mišem, biti svima na Zemlji dostupni za nekoliko sekundi, spadaju, pored presuda, u najvažnije i najvrijednije naslijeđe rada Tribunala.

Kako se sjeća profesori Arria?

Priču o Haškom tribunalu počinjemo sjećanjima političara, diplomate, ambasadora, profesora Diega Enrique Arrie, rođenog u Venecueli, nekadašnjeg ministra, a od 1. januara 1992. do 1. septembra 1993. stalnog predstavnika Venecuele u UN. U martu 1992. kada se razbuktava rat na području bivše Jugoslavije, a počinje agresija na Bosnu i Hercegovinu, profesor Arria bio je predsjednik Vijeća sigurnosti UN.

Pred Haškim tribunalom svjedočio je dva puta – 11. i 14. aprila 2003. godine, te iste godine od 22. – 25. septembra. Kompletno svjedočenje objavio je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 2011.

Tako dolazimo do svjedočenja prof. Arrie od 22. februara 1993. godine.

– Dana 22. februara 1993. prisustvovao sam sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, gdje sam govorio u ime svoje države i glasao u korist Rezolucije 808 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija da se osnuje međunarodni sud za krivično gonjenje prekršilaca humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji. Kako je vrijeme pokazalo, osnivanje suda bio je nesumnjivo značajan događaj. Neke članice Vijeća iskreno su vjerovale da će prijetnja preduzimanjem pravnih postupaka protiv onih koji su odgovorni za počinjene zločine uticati na tok rata. Drugi su vjerovali isto to, ali su u toj inicijativi vidjeli priliku da se pokažu aktivnijima protiv agresora, a da ne moraju pribjeći upotrebi sile da bi ih zaustavili. Trebalo je nekoliko godina da se aktivira ova inicijativa, koja prvobitno nije naišla na veliku podršku. Zbog odgađanja sprovođenja postalo je očigledno da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija i dalje vjerovalo da su pregovorimogući i naginjao je prema tome da skroji mirovni sporazum po svaku cijenu. Tužilac nije bio važna stvar i nije bilo hitno da se bilo koga krivično goni; zapravo, svoju prvu presudu (u slučaju Tadić) izrekao je u maju 1995. godine. Kandidata kojeg su nesvrstane zemlje u Vijeću sigurnosti predložile Generalnom sekretaru Boutrosu Boutros Galiju, uglednog pravnika profesora Cheriffa Bassiounija, opstruisale su neke stalne članice uz aktivnu podršku jednog višeg člana Pravne službe Sekretarijata koji je lobirao neke od nas da uskratimo podršku profesoru Bassiouniju. Pribojavali su se da će profesor Bassiouni odmah početi da krivično goni upravo čovjeka sa kojim su pregovarali: Slobodana Miloševića. U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija bilo je opštepoznato da pregovarači nisu htjeli da ubrzaju sudski proces prije nego što završe svoje pregovore, što je ustvari i bio slučaj (trebalo je mnogo vremena da se imenuje tužilac i aktivira sud). Druga važna stvar bila je činjenica da je profesor Bassiouni egipatskog porijekla – navedeno je u izjavi prof. Arrie.

Od iniciranja rezolucije, dakle tog 22. februara usvjanja proći će više od tri mjeseca. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini traju masovna zvijerstva, a svijet se premišlja.

No,  25. maja ( za nas rođene u vrijeme Titove Jugoslavije, bio je to važan datum) 1993. Vijeće sigurnosti donosi Rezoluciji 827. koja predviđa osnivanje Međunarodnog suda “sa isključivim zadatkom da krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije.”

Čuvena Rezolucija 827

Visoke svjetske zvaničnike, ambasadore, zainteresirane i uglavnom nezainteresirane birokrate u UN, svakodnevno su stizale vijesti o masovnim masakrima, silovanjima, mučenjima u logorima, strašni prizori iz opkoljenih gradova, kolone prognanih, spaljeni gradovi i sela.

Rezolucija 827 je uz odluku o osnivanju MKSJ donijela i Statut ove institucije, kojim je bila regulisana nadležnost Suda, organizaciona struktura, kao i krivični postupak u općtim crtama.

Bio je to prvi sud za ratne zločine koji su osnovale Ujedinjene nacije i prvi međunarodni sud za ratne zločine nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju. Taj dan je označio početak kraja nekažnjivosti ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji.

To je ujedno i prvi Tribunal koji nije osnovan sporazumom čak niti pobjedničkih država nakon nekog rata, nego Rezolucijom. Počeo je s radom 18. novembra 1993. u Den Haag u Nizozemskoj. To je i bio argument kritičarima, koji su tvrdili da je Sud osnovan protupravno. Međutim, Žalbeno vijeće je u presudi  Dušku Tadiću (osuđen u oktobru 1995. na 20 godina zatvora za zločine u Prijedoru) s uvjerljivim pravnim razlozima odbacilo mnogobrojne argumente odbrane optuženika kojima je osporavana nadležnost Vijeća sigurnosti UN-a da ustanovi to ad hoc kazneno sudsko tijelo. U toj presudi navedeno je da ustanovljenje Tribunala ne znači da je Vijeće sigurnosti na njega delegiralo neke svoje dužnosti, niti znači uzurpaciju dužnosti drugih tijela UN-a, nego “mjeru koja doprinosi ponovnom uspostavljanju i održanju mira u bivšoj Jugoslaviji”. No, u svojoj kasnijoj praksi, Tribunal je sebi pridavao na svoju štetu neke dužnosti koje prema na čelu specijalizacije ne spadaju u kazneni sud.

Među činjenice koje svakako treba spomenuti jeste i ona da je sudije Tribunala birala Opća skupština UN-a između 22 i 33 kandidata koju predlaže Vijeće sigurnosti. Birani su na četiri godine s mogućnošću ponovnog izbora. Tribunal se sastoji od vijeća od po tri člana koja presuđuju u prvom stepenu te od Žalbenog vijeća od pet sudija.

Prema usvojenom Statutu, Haški je sud bio nadležan za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od početka 1991. Posebno su izdvojena i “teška kršenja” Ženevske konvencije iz 1949. godine, u šta između ostalog spada ubistva, mučenje i neljudsko postupanje, uništavanje i oduzimanje imovine, ratno zarobljavanje, nezakonite deportacije, uzimanje civila za taoce…  Statut je formulirao i “kršenje zakona i običaja rata”, te i u članu 4. kažnjavanje genocida, prema Konvenciji o genocidu iz 1948. godine.

– Genocid je svako dalje navedeno djelo “počinjeno s namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”, kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima skupine; (c) namjerno nametanje skupini takvih životnih uvjeta kojima je cilj njezino postupno ili djelomično uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja porođaja u okviru skupine; ili (e) prisilno premještanje djece iz skupine u neku drugu skupinu – navedeno je u Konvenciji.

Nunberg, Tokio, Hag

Konačno, Statut Tribunala predviđao je i kažnjavanje za  zločine protiv čovječnosti, koji su najprije priznati i u Statutu i u presudi Nunberškog tribunala. Haškim Statutom navodi se da su u sukobu na području bivše Jugoslavije takva neljudska djela dobila oblik tzv. “etničkog čišćenja” kao i rasprostranjenog i sustavnog silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja, uključujući i prisilno prostituiranje.  

Iz perspektive žrtava, njihovih porodica, počinitelja zločina, političara, civila, prognanih i onih koji su imali sreću u svojim domovima dočekati Daytonski sporazum, u novembru 1995. godine, te velika obećanja o povjerenju i pomirenju na uzdrmanom i uzavrelom području bivše Jugoslavije, objava početka rada Haškog tribunala, čini se bila je tek jedno od velikih obećanja međunarodne zajednice.

Posebice kad je riječ o žrtvama iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pa i Kosova, koje su dugo čekale na međunarodne intervencije, s gnušanjem gledale usvajanje “još jedne rezolucije”, gotovo s dosadom primale vijesti o još jednoj konferenciji, mirovnom planu ili ponovnom susretu “za zelenim stolom”.

No, kad su već krajem 1996. godine, ni godinu dana nakon Dejtona, počele stizati prve presude stvari su se počele okretati u potpuno drugom smjeru. Prvi je presuđen Dražen Erdemović, bio vojnik 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske (VRS). Nakon što je zauzeta Srebrenica u julu 1995. godine, učestvovao je u pogubljenju stotina nenaoružanih bosanskih Muslimana iz te enklave. Bio je prva osoba koja se potvrdno izjasnila o krivici pred Međunarodnim sudom, a kasnije je svjedočio u drugim postupcima pred MKSJ-om i pružio značajne i detaljne dokaze o detalje počinjenim zločinima. Osuđen je na 5 godina zatvora.

Uslijedila je zatim presuda u maju 1997. Dušku Tadiću, zatim 1998. slučaj Mucić i drugi za zločine u logoru “Ćelebići” (Zdravko Mucić – 9 godina, Hazim Delić – 18 godina zatvora, Esad Landžo – 15 godina, Zejnil Delalić – oslobođen krivice, te iste godine je i Anto Furundžija osuđen na 10 godina za zločine u Lašvanskoj dolini.

Te tri prve godine Tribunala bile su čini se otrežnjene. Počelo je, činilo se, puno agilnije i brže nego što se iko nadao. Presude su, treba to naglasiti, uvijek dočekivane na nož. Za žrtve su bile preniske, nezadovoljavajuće, za stranu onoga kome se izriče krivnja previsoke, nepravedne.

U javnosti su se već počeli pojavljivati posteri, štampani su i u medijima. Svojevrsne potjernice s licima onih koji bježe od pravde. Male slike, nalik onima kako smo se slikali za ličnu kartu ili pasoš. Kao poštanska marka, jedan do drugih naredana crno – bijela lica. Ispod njih imena, prezimena, datumi rođenja. Potjernice su bile zalijepljene u uredima širom bivše Jugoslavije. Neki su ih imali tek kao podsjećanje da pravda ipak postoji, na drugom kraju, uglavnom u Srbiji takvi su posteri uništavani ili čuvani u znak protesta, uvjerenja da to što radi Sud nije u redu, da nikada niko s tih crno bijelih sličica neće stići u Hag, da je riječ o zavjeri.

Kako se polako svi iz ratnog ludila vraćaju u realnost jača i kriticizam prema Haškom tribunalu. Uglavnom iz zvaničnog Beograda, gdje je na vlasti još koju godinu Slobodan Milošević. Javno i tajno označavan kao glavni inspirator svih dešavanja na Balkanu. Sve češće se pominje da će se i njegov lik naći na posteru, upravo negdje pored vojnog i civilnog zapovijednika Republike Srspke – generala Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Iz Beograda gotovo svakodnevno stižu ocjene – Haški sud je političko tijelo, osnovano upravo da kazni jedino i isključivo Srbe. Srbijanska javnost dijeli se na glasne huškače i pobornike bojkota Tribunala i manju grupu onih koji podržavaju rad Suda u Hagu i traže hapšenje svih osumnjičenih.

U Srbiji je nekažnjivost za dobro utvrđene zločine ostala do danas pravilo, u Hrvatskoj i BiH ima i dalje predmeta koje treba procesuirati. Jedan dio predmeta prebačen je kasnije u nadležnost lokalnih, domaćih sudova. No, to je također bio težak, mukotrpan i trapav put.

U decembru 1999. godine Haški sud, četiri godine nakon osnivanja ponovo potresa javnost cijeloga svijeta, kada je na 40 godina zatvora osudio Gorana Jelisića, odgovornog za stravične zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Brčkom. Te godine saznat ćemo da Duško Tadić ostaje u zatvoru 25 godina.

Godinu kasnije pred sud dolazi novi problem. Barem iz vizure vlasti na Balkanu. Sudi se zločincima u slučaju “Lašvanska” dolina. Najpoznatiji među njima Tihomir Blaškić osuđen najprije je na 45 godina zatvora.

Nezadovoljstvo radom suda prebacuje se iz Beograda u Zagreb. Tamošnje vlasti potpuno su u šoku. Hrvatska tvrdi da je i sama bila žrtvom Miloševićevog sistema i nekadašnje Jugoslovenske narodne armije. Zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini promatraju se kao odbrana domovine, čisto domoljublje. Zatežu se odnosi između Zagreba i Haga. I Hag i Brisel i Berlin i Washington čekaju da u Zagreb dođu na vlast oni koji presude promatrati iz pravne, a ne političke perspektive.

Helikopteri, avioni i kamioni traže zločince

Za to vrijeme snage Ujedinjenih nacija, pa i savezničkih vojski, pod različitim imenima, u  prepoznatljivim uniformama, full operemi, u transporterima, tenkovima, helikopterima, avionima i kamionima krstare po vrletima u potrazi za najtraženijim zločincima.

Ponekad smo noću, kad helikopter prođe iznad naših glava u gluho doba bili uvjereni da “SFOR hapsi” i da ćemo ujutro na vijestima dobiti najnoviju vijest o tome da je Hag dobio još jednog stanara. Nadali smo se uvijek nekim “velikim ribama”, nesvjesni da su i “male ribe” zapravo činile nezamislive zločine i da su i danas u noćnim morama mnogih iz Podrinja, Prijedora, Lašve, Hercegovine.

Hag 2001. radi punom parom. Ljeto donosi gotovo šokantne vijesti. Prvo je u julu stigao Slobodan Milošević, kojem hapšenje 1. aprila u Beogradu nije bilo šala nego zbilja. Mjesec dana kasnije ba 46 godina zatvora osuđen je  Radislav Krstić, general VRS za zločine u Srebrenici.  Bilo je to najtoplije ljeto u Nizozemskoj.

Za logore smo već odavno znali, gotovo svakodnevnom smo slušali i čistali svjedočanstva žrtava zbog kojih je bilo teško zaspati. Tako su u novembru 2001. godine stigle presude za zločine u Keratermu (Duško Sikirica – 15 godina,  u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju (Zoran Žigić -25 godina, Mlađo Radić – 20 godina…)

Mjesec prije u predmetu “Kupreškić i drugi” opet za zločine nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini,  Drago Josipović je osuđen na 12, a Vladimir Šantić na 18 godina zatvora. Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić, po kojima je slučaj i nazvan, oslobođeni su krivice. 

Na kaznu zatvora od 25, odnosno 15 godina osuđeni su Dario Kordić i Mario Čerkez, također u slučaju “Lašvanska dolina”. Ovu je grupu iz Zagreba “ispratila” tadašnja nova vlast, izabrana nakon smrti prvog predsjednika neovisne Hrvatske Franje Tuđmana.

U javnosti su Kordićevu grupu nazivali “Lašvanski vitezovi”, tepali im raznim imenima, dojučerašnje simpatije prema pravdi, pravednosti, respekt prema Haagu, istopio se kao lanjski snijeg. Otrovne strijelice sijevale su prema Briselu. No, Zagreb je bio prilično nemoćan. Prednjačio je u prilasku Europskoj uniji, a pravila su bila stroga, ispunjavanje uvjeta prema Tribunalu. Svaka se vlast potom u Hrvatskoj našla na vrućoj stolici – razapeta između domoljublja s jedne i Europske unije s druge strane.

Za to vrijeme haški procesi teku. Presude u slučaju Višegrad (Mitar Vasiljević), Foča (Dragoljub Kunarac, 28 godina, Radomir Kovač – 20…), donesene su 2002. godine.

Kako se Biljana Plavšić nagodila za genocid?

Početak 2003. godine donosi kraj suđenja Biljani Plavšić, nekadašnjoj članici Predsjedništva BiH, predsjednici Republike Srpske, te jednoj od rijetkih žena čija je adresa nakon rata dugo godina bila Sheveningen. Za ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, teško kršenje običaja i pravila rata, a zahvaljujući nagodbi oslobođena je tužbe za genocid, Plavšić je osuđena na 11 godina zatvora. Veći dio kazne izdržavala je u Švedskoj.

Te će godine sudije izreći i kaznu Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću Šteli za zločine u Hercegovini – 20 i 18 godina, te u decembru 2003. Stanislavu Galiću, komandantu Sarajevsko – romanijskog korpusa VRS. Najprije je osuđen na 20 godina, a  zatim na doživotni zatvor. Kaznu služi u Njemačkoj.

Nije ni ukusno, niti fer tek tako nabrajati zločince, njihova zlodjela, godine koje su dobili za sve nečovječno i nehumano što su počinili nedužnim, nevinim djeci, ženama, muškarcima, mladićima.

Prlić i drugi ispraćeni s pjesmom

Tek javnost je čekala nekoliko ključnih slučajeva. Odavno se, naročito među novinarima, govorilo kako će u Haag i Jadranko Prlić, ratni visoki dužnosnik tzv. paratvorevine “Herceg Bosna” formirane na području Hercegovine, a poslijeratni (neki kažu i dobar) šef bosanskohercegovačke diplomacije. Za Prlićem i još šestoricom bivših čelnika “HB” Brunom Stojićem, Slobodanom Praljkom, Valentinom Ćorićem, Milivojem Petkovićem i Berislavom Pušićem optužnica je izdata upravo 2004. godine. Optužbe su bile teške, od ubistava, deportacija, osnivanja logora, etničkog čišćenja. U Haag su stigli kao heroji, dobrovoljno su se predali, ispraćeni su s zagrebačkog aerodroma s pjesmom. Izjasnili su se da nisu krivi ni po jednoj tački optužnice. Suđenje će trajati sve do maja 2013. godine. Ovo je bio najdruži proces u povijesti tribunala. Poznat i po tome što je završio tragično. Nakon što mu je pročitana optužnica Slobodan Praljak ustao je i popio otrov. I do danas se vode diskusije kako je moguće da u utvrdi, za kakvu se do tada smatrao i Tribunal i Sudnica, osuđenih tajno pronese bočicu koja će ga ubiti.

Ratni predsjednik Skupštine Republike Srpske, prvi poslijeratni član Predsjedništva BiH Momčilo Krajišnik u Haagu će 2009. biti optužen na 20 godina zatvora, ratni potpredsjednik Vlade RS Radoslav Brđanin, 2006. dobit će kaznu od 30 godina, 2007. ratni zapovjednik Armije BiH general Sefer Halilović bit će oslobođen optužbi, godinu kasnije zapovjednik snaga Armije BiH u području Srebrenice Naser Orić nakon kazne od dvije godine, također će biti oslobođen. Milan Martić, optužen za zločine u Hrvatskoj, u takozvanoj Krajini, dobit će kaznu od 30 godina, a 2010. pred sud dolaze Veselin Šljivančanin optužen za zločine u Vukovaru, Vujadin Popović, Ljubiša Beara, osuđeni na doživotne kazne za zločine u Srebrenici, Ljubomir Borovčanin, osuđen na 17 godina zatvora. On na presudu nije uložio žalbu.

Zapovjednik Armije BiH general Rasim Delić u junu 2010. osuđen je na tri godine zatvora, no umro je u aprilu godinu kasnije, dok je bio na boravku na slobodi. Žalbeno vijeće je okončalo postupak i zaključilo da je presuda Pretresnog vijeća konačna.

Stigao i doktor Dabić

Dok su sudnice pune, u Hag stiže 2008. godine i Radovan Karadžić, o čijem su bjekstvu pričane legende, tražilo ga se po crnogorskim vrletima, dobro opremljeni vojnici međunarodnih snaga upadale su u njegovu kuću na Palama, pričalo se da živi u Južnoj Americi i poput nacističkih vođa skriva se po nekim selima. Hollywoodska produkcija dobro se potrudila pa napravila i film o Karadžićevom skrivanju, ne baš tako dobro filmsko djelo “Lov u Bosni”, u kojem je jedino dobro što glavnog tragača igra Richard Gere.

Dok se sva igra vodila, Karadžić se, saznat ćemo kasnije dobro zabavljao. Igrajući lik doktora Dragana Dabića, samozovanog iscjeljitelja, koji je “tihovanjem”, samo njemu znanom tehnikom pokušao liječiti ljude. Tračevi beogradskih žutih novina govorili su da je dr. Dabić češće mijenjao ljubavnice nego skrovišta u kojima se navodno skrivao od strogih srbijanskih vlasti. Tek kad je isporučen bio je dobro maskiran, s dugom sijedom bradom i šminkerskim repom na vrh glave. U martu 2016. godine osuđen je na 40 godina zatvora i nakon Slobodana Miloševića bio je najviše rangirani političar osuđen pred Tribunalom. Tri godine kasnije izrečena mu je konačna presuda – doživotni zatvor.

Živčani Mladić presudu dočekao u zasebnoj prostoriji

Još jedan bjegunac, generaln Ratko Mladić dolijao je u maju 2011. godine. Do tada se pretpostavljalo da se skriva u RS ili u Srbiji. Navodno su ga viđali i na nogometnim utakmicama, a vjerovalo se da ga štiti tadašnja paravojska u Srbiji. Živio je pod imenom Milorad Komadić. Gotovo neprepoznatljiv, nekadašnji vlasnik života i smrti hiljade nevinih iz Srebrenice, pred sudom se pojavio kao iscrpljeni starac. Optužen je za genocid, zločine protiv čovječnosti, tražila se kazna doživotnog zatvora. Jutro uoči izricanja presude kazao je:

– Znam da sam nevin! Sa mnom mogu raditi šta hoće, ali mi dušu ne mogu uzeti.

Njegovi advokati uporno su, gotovo svakodnevno tražili odgađanje presude, pozivali se na Mladićeva ljudska prava, izvještavali o njegovom lošem zdravstvenom stanju, a Mladić se s vremena na vrijeme javljao svojim “fanovima” direktno u TV program nekih beogradskih televizija.

Dok je čitana presuda u jednom je trenutku ustao i vikao: “Laž, laž” i psovao, pa je sudac tražio da ga stražari izvedu iz sudnice. Presudu je dočekao u zasebnoj prostoriji.

Osuđen je na doživotni zatvor.

I ova, baš kao i sve, sve, sve dosadašnje presude donesene u Tribunalu izazvala je različite reakcije. Baš kao i odluka da se iz Tribunala zauvijek pusti narodni zastupnik i ratni zločinac Vojislav Šešelj, predsjednik radikala iz Srbije. Njemu je suđeno od 2003. do 2014. kada je radi liječenja karcinoma pušten iz pritvora. Dvije godine kasnije osuđen je na 10 godina zatvora, no, u zatvor se nije vratio jer je Žalbeno vijeće u izdržavanje kazne uračunalo vrijeme provedeno u pritvoru, gdje je bio više od 11 godina.

Inače, Šešelj je od svakog suđenja pravio farsu, vrijeđao sudije, sudsko vijeće, tužioce, svoje žrtve. Činilo se da se unatoč stravičnim zločinima, koji su mu se stavljali na savijest, dobro zabavlja. Na žalost, čini to i danas, gotovo svakodnevno, jer je rado viđen gost medija u Srbiji. Nije odustao od politike zbog koje je osuđen..

Nakon 24 godine, 29. novembra 2017. godine, Sud, koji je osnovan s ciljem da procesuira najodgovornije za počinjene ratne zločine na području bivše Jugoslavije zatvorio je vrata. Njenovu misiju nastavio je mehanizam, preuzimajući tada preostale slučajeve – Šešelju, Karadžiću i Mladiću, te početak ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Frenkiju Simatoviću, bivšim pripadnicima srbijanske Službe državne sigurnosti.

Preostali slučajevi prebačeni su u nadležnost nacionalnih sudova, a na Kosovu i specijalni sud.

Specijalna matematika

Kad se sve podvuče, sabere, oduzme, pa i pomnoži, jer matematike političke, sudske, moralne, pa i one svakodnevne i u ovom slučaju ima, mora se reći – Haški je tribunal, napravio velike korake u procesuiranju ratnih zločina.

Izrečene su hiljade godina zatvora, doživotne kazne, otkriveni zločini o kojima smo tek nešto znali, razotkriveni planovi, nalogodavci, izvršitelji. Pravda je stigla i one koji nisu vjerovali da će se to dogoditi. Svjedoci su pred cijelim svijetom imali priliku da olakšaju dušu, da kažu šta im se dogodilo, sa svojom tragedijom upoznaju one koji su htjeli za nju znati. 

No, je li to dovoljno? Jesmo li očekivali više? Jesmo li trebali očekivati više?

Činjenica je, na žalost, da od toliko očekivanog, najavljivanog, proklamovanog pomirenja naroda bivše Jugoslavije nije došlo. Ali, zar je i trebalo? Jesu li optužnice, presude, svjedočenja trebale doprinijeti baš tome, naročito u svijetlu teškog priznavanje krivice, uzburkavanja duhova, otvaranja novih jazova ponajprije između Srba, Hrvata, Bošnjaka?

U nekom idealnom, ako takvog ima, svijetu, to je možda i mogao biti cilj. No, na ovim prostorima, koji na žalost, još uvijek gledaju u prošlost, a ne u budućnost to gotovo nije bilo ni očekivano. Smisleno bi bilo reći da je za početak (koji, evo ovdje traje još od 1995.) dovoljno što su najviši dužnosnici zločinačkih projekata osuđeni ili doživotno ili na visoke kazne. Možda, ako je dozvoljeno biti i maliciozan, što neki od njih nisu dočekali suđenje.

Kad nije bilo kritika na presude (a bilo ih je uvijek) svjetski su se i domaći kritičari osvrtali da je sud ne samo politički (najčešća kritika), nego birokratiziran, trom, spor, neodlučan.

U tom se smislu ukazivalo da je riječ o mašineriji, koja previše troši, a malo daje. Podaci kažu da je u martu 2016., godinu dana pred zatvaranje Sud imao 425 uposlenih iz 69 država, te da je osnovni budžet svake godine bio stotine miliona dolara. Tako je najveći budžet zabilježen u sezoni 2010./2011. 286.012,600 dolara, nešto manje u 2012./2013. – 250.814,000, te skoro 180 miliona 2014. na 2015.

Sud u Hagu obilježen je i skandalom kada je bivša glasnogovornica Florence Hartmann nakon kritike da je Sud dozvolio Srbiji da zaštiti dokumente o umiješanosti u genocid, a koje je objavila dobila kaznu od 7.000 eura.

Niko neće biti zaštićen

Bivši saradnik Suda Attila Hoare tvrdio je da je istražni tim radio na optužnici za “udruženi zločinački poduhvat”, koji je trebao obuhvatiti visoke vojne i političke dužnosnike Srbije Veljku Kadijevića, Blagoja Aždića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića, ali da je nakon interveniranja tužiteljice Carle del Ponte nacrt odbijen, a optužnica ograničena samo na Slobodana Miloševića.

S druge strane, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju htjeli to priznati ili ne ipak je opomena da niko ne može biti zaštićen od krivičnog gonjenja. Zločincima je to jasno dato do znanja, žrtvama je data mogućnost da kažu šta su doživjeli, vidjeli, čuli. Pokazano je jasno cijelom svijetu da će zločinci odgovarati za svoja zlodjela, da krivica nikada nije i ne može biti kolektivna, postavljen je temelj da je (međunarodna) pravda moguća, da visoki položaj nekog pojedinca ne može biti zaštita.

Koliko god patetično zvučalo, a patetika i emocije nemaju šta raditi kad su pravo i pravda u pitanju, ostaje činjenica da su izgubljeni životi, žrtve, razorene porodice, srušeni gradovi, spomenici, naša razorena sjećanja zaslužili ostvarenje pravde, uspostavu krivične odgovornosti. To je bilo ulaganje u mir i budućnost.  U Haagu smo mogli dobiti nešto od toga. Istinu, za početak. O ostalom smo se morali i moramo sami pobrinuti. Nema tog Haaga koji nam može osigurati povjerenje. Ni pomirenje. Papir stvarno trpi sve. Ali ne rješava ništa.