January 2021

EU podrška ženama žrtvama nasilja: Kada izađu iz kruga nasilja, žene se suočavaju sa mnogim poteškoćama

Projekat  „Ekonomske i socijalne prilike ka nezavisnosti žena, žrtava nasilja u porodici“, kojeg finansira Evropska unija, a implementiraju Fondacija INFOHOUSE iz Sarajeva i Udruženje „Budućnost“ iz Modriče, predstavljen je danas u Kući ljudskih prava.

Piše: Mirna Stanković – Luković

Opći cilj projekta je doprinijeti eliminaciji nasilja i diskriminacije žena, žrtava nasilja, kao jedne od najranjivijih skupina promicanjem njihovih ekonomskih, ali i socijalnih prava, rečeno je na konferenciji za novinare.

U narednih 36 mjeseci koliko će trajati projekt, 40 žena žrtava nasilja bit će podržano u razvoju njihovih ekonomskih aktivnosti samozapošljavanja.

Direktorica Agencije za ravnopravnost spolova u BiH Samra Filipović-Hadžiabdić kaže kako su napravljeni brojni koraci u posljednjih nekoliko godina kada je u pitanju zaštita žena od nasilja.

– Radili smo na usklađivanju zakonodavnog okvira s međunarodnim standardima, donošenje relevantnih strateških dokumenata, uspostavljanje multidisciplinarnog pristupa za zaštitu žrtava, servisi za žrtve nasilja. Identificirane su i određene slabosti u sustavu na kojima treba raditi, kazala je Filipović-Hadžiabdić.

Gianluca Vaninni, šef Odjela za socijalni razvoj, civilno društvo i prekograničnu saradnju Delegacije EU u BiH je istaknuo:

– Nasilje nad ženama je nasilje protiv cijelog čovječanstva i ne smije ga biti nigdje u svijetu. Iskorjenjivanje nasilja nad ženama i adekvatna i efikasna pomoć žrtvama je prvi korak ka globalnom miru, bezbjednosti i prosperitetu. To je preduslov za promociju, zaštitu i ostvarivanje ljudskih prava, rodne ravnopravnosti, demokratije i privrednog rasta.

Biljana Đukić, rukovoditeljica Sigurne kuće „Budućnost“ iz Modriče je naglasila da je Bosna i Hercegovina ratifikovala različite konvencije kada je u pitanju prevencija i zaštita žena i djece koji su žrtve nasilja u porodici.

– Na papiru je sve to lijepo izdefinisano, a u stvarnosti to tako ne funkcioniše. Brojne žene žrtve nasilja ne žele da prijave počinitelja, a brojne žene koje prijave nasilje povlači svoje prijave jer su svjesne da u konačnici neće biti ništa, rekla je rukovoditeljica Sigurne kuće.

Đukić kaže da je nasilje nad ženama i nasilje u porodici je još uvijek veliki problem, prije svega u ruralnim sredinama. Za veliki broj ćena nasilje je normalno iz razloga što one često nisu ni osviještene o tome šta je to nasilje u partnerskoj vezi.

– Negdje se podrazumijeva da je nasilje samo fizičko nasilje gdje su vidljive povrede dok za psihičko nasilje veliki broj žena ne doživljava kao oblik nasilja. Često se osjećaju loše, ali ne mogu da opišu to svoje stanje, kaže rukovoditeljica Sigurne kuće „Budućnost“.

Navela je primjer žene koja po peti put od avgusta boravi u sigurnoj kući. Radi se o ženi koja ima 39 godina i majka je četvoro malodobne djece. Prema riječima Biljane Đukić, žena je bez škole, bez podrške bližih srodnika, živi u vanbračnoj zajednici već 23 godine i žrtva je kombinovanog nasilja od kojeg je najdominantnije fizičko nasilje.

– Od avgusta, kada je prvi put primljena u sigurnu kuću, pa do 5. januara kada je primljena po peti put, tačno se vidjelo njeno i fizičko i psihočko propadanje. Kada je primljena peti put, primljena je sa teškim tjelesnim povredama – sa frakturom lobanje i slomljenim nosom. Kolika je zainteresovanost institucija govori činjenica da je ona primljena 5. januara u sigurnu kuću, a tek prekjuče smo dale izjave o preživljenom nasilju, rekla je Đukić.

Najstarija djevojčica je razvila poremećaj sna.

– Sanja krvave zidove, krvav strop, da je na osamljenom mjestu gdje je obavijena mrakom i čuje jezevi vrisak i nekoga ko zove u pomoć. I ona i njene sestre i brat su uvijek bili prisutni kada su se odvijale epizode nasilja. Pošto je ekonomski ovisna o svom mužu, ona se od avgusta vraćala nasilniku, u nadi da će se odnos između njih popraviti, ali to je rezultiralo frakturom lobanje, kazala je rukovoditeljiva Sigurne kuće.

– Ono što znamo iz iskustva jeste da 90% žena ne napušta nasilnu zajednicu iz razloga što su ekonomski zavisne. U takvim situacijama, jako je teško uzeti djecu i otići negdje, a nemate finansijskih sredstava. Mislim da su sigurne kuće ključne u ovakvim situacijama, kazala je Jelena Mišić, direktorica Udruženja „Budućnost“ koje sa ženama žrtvama nasilja radi od 2000. godine.

Često žene žrtve nasilja nemaju podršku članova najbliže porodice, situacija u kojoj se nađu se smatra sramotom, a nerijetko se čuje i da je nasilje u porodici „privatni problem“. Mišić naglašava da nasilje u porodici nije i ne može biti privatni problem.

– Trebamo raditi na razvijanju svijesti javnosti, učiti našu djecu da to nije nešto što je normalno, nije normalno da vas neko šamara, psihički uznemirava, maltretira, ekonomski iskorištava… Ja se iskreno nadam da će ovaj projekat biti korak naprijed u poboljšanju uslova života žena žrtava nasilja u Bosni i Hercegovini, rekla je Jelena Mišić.

Biljana Đukić, rukovoditeljica Sigurne kuće „Budućnost“ kazala je da se žene, i kada se osnaže da izađu iz kruga nasilja, tek se tada suočavaju sa brojnim poteškoćama.

– Veliki broj žena žrtava nasilja rijetko ostvari pravo na socijalne stanove, pravo na socijalnu pomoć iako veliki broj žena nema svoje prihode, nema imovinu na svom imenu, tako da i kada se odluče da izađu iz kruga nasilja ne mogu da plaćaju stanarinu kako bi se odvojile od nasilnika, rekla je Đukić, dodajući da je posebno poražavajuća nezainteresovanost institucija da im pomognu.

– Žene, posebno one koje imaju malu djecu, su žrtve ucjenjivanja od svojih muževa koji im govore da one nisu sposobne da se brinu o djeci, da će one izgubiti starateljstvo , da neće biti dobre majke koje će moći da zaštite svoju djecu i pruže im dobar život. One ostaju ili se vraćaju nasilnicima jer misle da tako čine manju štetu djeci, objašnjava rukovoditeljica Sigurne kuće iz Modriče.

Naglasila je da se dugo smatralo da ekonomsko nasilje najmanje utiče na zdravlje i dobrobit žena, međutim poslije se pokazalo da je to jedan od osnovnih razloga zašto žene ostaju u nasilnim zajednicama.

Direktorica Fondacije INFOHOUSE Dženana Alađuz istakla je da je ta fondacija zahvalna Europskoj uniji što su dobili priliku da osim osiguravanja malih grantova za poslovno osamostaljivanje 40 žena zagovaraju za promjene u zakonskoj regulativi kako bi osigurali veće poštivanje prava žena.

Statistike pokazuju da je svaka peta žena u BiH iskusila neki oblik nasilja od partnera, a samo je 5,5 posto njih potražilo pomoć nadležnih institucija. U Bosni i Hercegovini djeluje devet sigurnih kuća koje mogu zbrinuti 200 žena i djece žrtava nasilja. Najveći problem sa kojim se suočavaju sigurne kuće jeste činjenica da finansiranje utočišta za žrtve iz budžeta zavisi od broja korisnica, pa se povremeno dešava da socijalne službe žrtve ne upućuju u sigurne kuće, svesni da ne postoje budžetska sredstva za zbrinjavanje. Učesnice konferencije su navele da smiještanje u sigurne kuće ne mora biti jedino rješenje, te da bi ustupanje socijalnih stanova u blizini sigurnih kuća moglo značajno pomoći ćrtvama nasilja.

Osim toga, broj sigurnih kuća koje djeluju u Bosni i Hercegovini nije ni blizu standarda koje propisuje Istanbulska konvencija koju je BiH ratifikovala u novembru 2013. godine. Prema Istanbulskoj konvenciji, sigurna kuća bi trebala postojati u svakoj opštini u BiH.

Kroz projekt “Ekonomske i socijalne prilike ka neovisnosti žena, žrtava nasilja u porodici”, koji financira Europska unija, u narednom periodu osigurat će se potpora i mentorstvo ženama žrtvama nasilja u pokušaju da ostvare financijsku neovisnost.

– Kroz projekt će se nastojati ostvariti suradnja sa državnim institucijama, lokalnim kompanijama, policijskim stanicama te medijima u cilju postizanja većeg efekta projekta. Svi koji mogu osnažiti žene da prekinu krug nasilja i postanu neovisne iznimno su važni partneri i na takvoj suradnji će Fondacija INFOHOUSE i UG “Budućnost” maksimalno insistirati, rečeno je na konferenciji.

Pandemija korona virusa dodatno je pogoršala situaciju, s obzirom na činjenicu da se prema informacijama sigurnih kuća broj poziva na SOS telefone povećao za 20 posto.

Privatna imovina i javni interes: Čuvajte zemljišne knjige kao zjenicu oka svog

Da li bi sudski spor započet 70tih godina prošlog vijeka mogao  zaustaviti aktivnosti Opštine Novi Grad i RTV BiH na traženju investitora za gradnju kongresnog centra?

Dio zemljišta koje Opština Novi Grad i RTV BiH  nude investitorima za gradnju kongresnog centra ili stambeno-poslovnog kompleksa je privatno vlasništvo – oko 24.000 kvadrantih metara pripada nasljednicima sarajevskih porodica Mutevelić, Sokolović, Gulija, Rebo i Jošilo kojima je to zemljište izuzeto 1969. godine za potrebe gradnje RTV doma, ali nikada nije plaćeno, a ni izgrađeno, odnosno privedeno krajnjoj namjeni, tvrdi grupa građana koji posjeduju dokumentaciju na osnovu koje tvrde da su nasljednici.  Tvrde i da je RTV BiH nezakonito uknjižena kao vlasnik zemljišta koje im je dodijeljeno na korištenje.

Prema dostupnoj dokumentaciji na pojedinim parcelama koje su uknjižene kao vlasništvo RTV BiH zabilježeni su sporovi među kojima i sport sa Opštinom Novi Grad, a na pojedine parcele hipoteke po dugu za porez i PDV u ukupnom iznosu od oko 16 miliona KM. 

Bivši minister za prostorno uređenje u Vladi kantona Sarajevo Faruk Kapidžić pak upozorava da je regulacioni plan Opštine NG kojim je predviđena gradnja ovog centra nezakonit, da se ne može trgovati tuđom zemljom, da se javno zemljište kojima raspolaže opština ne može davati privatnicima za gradnju komercijalnih objekata i da su spornost vlasništva i hipoteka problem za dodjelugrađevinske dozvole.

Minimalna cijena zemljišta na ovoj lokaciji je  500 KM za kvadratni metar, a u eventualnom licitacijskom postupku bi mogla dostići vrtoglave cijene.

Piše: Rubina Čengić

Dio zemljišta koje Opština Novi Grad i RTV BiH  nude investitorima za gradnju kongresnog centra ili stambeno-poslovnog kompleksa je privatno vlasništvo – oko 24.000 kvadrantih metara pripada nasljednicima sarajevskih porodica Mutevelić, Sokolović, Gulija, Rebo i Jošilo kojima je to zemljište izuzeto 1969. godine za potrebe gradnje RTV doma, ali nikada nije plaćeno, a ni izgrađeno, tvrdi grupa građana koji posjeduju dokumentaciju na osnovu koje tvrde da su nasljednici.

“To zemljište nikada nije plaćeno nakon oduzimanja i još uvijek su u toku sudski  sporovi započeti 70-tih godina. Mi vjerujemo da je RTVBiH  nezakonito upisana kao vlasnik jer je nemoguće pravo korištenja pretvoriti u pravo vlasništva ukoliko nije plaćeno.  U međuvremenu je Opština Novi Grad spojila  pojedine izgrađene i neizgrađene gruntovne ćestice što je nezakonito i mi smo godinama u komunikaciji s Opštinom jer tražimo da zemljište  bude vraćeno izvornim vlasnicima, ali nam je rečeno da to pitanje nije u njihovoj nadležnmosti i da se obratimo sudu, kaže Izet Musić koji u javnosti zastupa ovu grupu.

Prema dokumentaciji koju posjeduju – zemljište je izuzeto 1969. godine u postupku eksproprijacije za potrebe gradnje zgrade tadašnje Radio-televizije Sarajevo i izvorni vlasnici su trebali biti obeštećeni. 1970. godine je dodijeljeno Radio-televiziji Sarajevo uz naknadu od 2.355.851,81 dinar i obavezu da izvornim vlasnicima plati razliku u obeštećenju koja bi mogla da se pojavi po osnovu sudskih sporova ili na drugi način, te obavezu da u roku od godinu dana počne s gradnjom koju treba završiti u roku od tri godine.

“Ukoliko Radio-televizija Sarajevo ne postupi po odredbi 4 (rokovi dati za počinjanje i završetak gradnje – op.aut.) gubi pravo korištenja građevinskog zemljišta na kome je bio dužan podići objekat. U zemljišnim knjigama Opštinskog suda i u Sarajevu uknjižiće se pravo trajnog korištenja u A listu na parceli  navedenoj u Rješenju, a izbrisaće se knjižbe prava korištenja u smislu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta provedene u korist bivšeg sopstvenika, stoji u Rješenju.

Nasljednici ne traže povrat zemljišta na kom je izgrađena zgrada, nego samo dio na kome nije ništa građeno.

“Zemljište koje nije plaćeno i nije izgrađeno, dakle nije privedeno krajnjoj namjeni treba  biti vraćeno, a to je oko 24.000 kvadratnih metara. Sada se tim povodom vodi niz sudskih sporova između nas,  RTV BiH i Opštine”, tvrdi Musić i naglašava da su nasljednici u proteklom period u zemljišnim knjigama uspjeli na nekim parcelama zabilježiti spor nad nekretninom  što investitorima onemogućava da dobiju građevinsku dozovlu.

Inače ova grupa nasljednika predstavljena firmama MinasCo i ZEUS  je 2014. godine potpisala Sporazum o zajedničkoj gradnji  na ovom zemljištu sa tadašnim direktorom RTV BiH Muhamedom Bakarevićem, potom ponovo  u  julu 2015 sa tada novim direktorom BHRT-a Belminom Karamehmedovićem da bi u septembru 2015. dobili obavijest da BHRT izlazi iz Sporazuma.

“Nije se radilo o ulasku i izlasku iz Sporazuma o gradnji s grupom građana, nego sa kompanijama  „MinasCo“ d.o.o. i   Z E U Z  d.o.o. Investment group. Nakon što je Poslovodstvo BHRT-a utvrdilo da se radi o kompanijama koje nemaju poslovni bonitet, odlučeno je da BHRT jednostrano istupi iz Sporazuma o gradnji o čemu su pisanim putem obaviještene ostale strane, potpisnice Sporazuma. Opravdanost naših sumnji potvrdio je sudski proces koji se vodi protiv navedenih kompanija  po drugom pitanju. S obzirom da je predmetna nekretnina  vlasništvo BHRT-a, BHRT je odlučio da u proces prodaje zemljišta krene samostalno, putem javnog oglasa. Za prodaju zemljista imamo odobrenje Upravnog odbora, kaže Dženita Jusufbegović, pomoćnica direktora RTV BiH. (https://bhrt.ba/javni-poziv-za-iskazivanje-interesa-za-kupovinu-nekretnina-u-svrhu-izgradnje-kompleksa-kongresni-centar-sarajeva/)

Karamehmedović  kaže da je opština prava adresa za ova pitanja.

“Mi se ne bi igrali da nemamo tumačenja da je to naša zemlja, ali Opština je prava adresa jer su ZK-izvadci u njihovoj nadležnosti. Osim toga – svako ima pravo da potražuje svoja prava, a oni ako misle da su u pravu – imaju sud. Mi da mislimo da to nije čisto ne bi raspisivali poziv za prodaju zemljišta, kaže Karamehmedović i podsjeća da su Izet Musić i preduzeće MinasCo dio optužnice za organizovani kriminal u okviru kog se terete i Alija Delimustafić i sutkinja Lejla Fazlagić zbog kojih je 2016. Musić hapšen.

I Bakarević tvrdi da im prilikom potpisivanja Sporazuma nije priznao vlasništvo nad zemjištem, nego da se radilo o zajedničkom traženju investitora.

“To je bio neobavezujući Sporzaum, ničim se BHRT nije obavezao kreoz taj sporazum osim da zajednički tražimo potencijalno ulagače. Kako nije išlo na način na koji smo mislili da će ići mi smo izašli iz tog sporzauma bez ikakvih posljedica za bilo koga. Nisam tada imao saglasnoit Upravnog odbora jer se BHRT nije oibavezao ni na šta i nikakve posljedice tim sporzaumoim ne bi mogle biti izazvane. Vlasništvo BHRT nad tim zemljištem je nesporno, upisano je u knjige, a oni tada nisu tvrdili da je zemljište nihovo, a bilo su, kao i mi, zainteresovani za traženje potencijalnog investitora da gradi na tom području”, kaže Bakarević. Na pitanje zašto bivša njima kaže da su oni tada bili jedini koji su se javili i tvrdili da mogu naći investitora.

Njihova jedina uloga je bila da s nama traže investitora, kaže Bakarević. No Marija Putica koja je bila članica Upravnog odbora BHRT-a u to doba tvrdi da direktor nije mogao potpisati bilo kakav sporazum bez saglasnosti UO koje za takav Sporazum nij bilo.

“Ni po zakonu, ni po statutu direktor ne može potpisati nikakav sporazum koji se odnosi na imovinu bez saglasnoti UO koju mi tada nismo dali, kaže Putica

Izvor blizak RTV-domu kaže da se često priča o vlasništvu nad zemljištem, da dio parking ne smiju koristiti jer im je rečeno da je to vlasništvo Opštine, da se često priča o gradnji različitih objekata u kompleksu oko RTV Doma, da se pominjala i gradnja neke ambasade, te da su evidencije vlasništva BHRT-a u zemljišnim knjigama u neredu jer većina nekretnina nije uknjižena….

Prema dostupnoj dokumentaciji na pojedinim parcelama koje su uknjižene kao vlasništvo RTV BiH zabilježeni su sporovi među kojima i sport sa Opštinom Novi Grad, a na pojedine parcele hipoteke po dugu za porez i PDV u ukupnom iznosu od oko 16 miliona KM. 

U Opštini Novi Grad načelnik Semir Efendić nije odgovarao na pitanja na ovu temu koja su mu upućena par puta, ali iz Služba za imovinsko-pravne odnose kažu da je uvidom u službenu evidenciju, kao i podatke kojima raspolaže kojim raspolažu, većinski vlasnik zemljišta na kom je predviđena izgradnja kongresnog centra  Radio Televizija BiH, te manjeg dijela Općina Novi Grad Sarajevo i Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo.

“Mi se isključivo rukovodimo zvaničnom evidencijom i načelom povjerenja u zemljišne knjige iz kojeg proizilazi da je vlasnik zemljišta ona osoba koja je upisana u Zemljišne knjige koje potpuno i istinito odražavaju činjenično i pravno stanje”, piše u odgovorima iz Službe za imovinsko-pravne odnose.

Kako je u vrijeme pred lokalne izbore u BiH u novembru 2020. godine ova gradnja često bila tema razgovora, tadašnji minister za prostorno uređenje Faruk Kapidžić je bio protiv gradnje Kongresnog centra na spornoj lokaciji.

“Više je razloga zašto sam protiv te gradnje. Prvo mislim da je laž da će to biti konrgresni centa, potom je tu pitanje zaštite okoliša i života ljudi postoji studija o vjetrokoridorima i pitanje zaštite zraka zbog čega postoji i zabrana izdavanja dozvola dok se ne promijene regulacioni planovi, potom pitanje zaštite  voda jer smo mu iskoristili kanalizacione kapacitete zbog ograničenih kapaciteta infrastukture za odvoz otpadnih voda i kanalizacije i to je problem i u drugim gradskim opštinama. Dakle u pitanju je zdravlje ljudi i okoline. Osim toga – prema urbanisitčkom planu grada koji je iznad  regulacionih planova opština nemoguće je graditi to što su oni zamislili, ta količina kvadrata je u sukobu sa urbanističkim planom, daleko je iznad dozvoljenih koeficijenata, pa je njihov regulacioni plan nezakonit. I na kraju imamo imovinsko-pravna pitanja jer postoje ljudi koji tvrde da tamo imaju imovinska prava koja nikada nisu rješenja jer nije došlo do izgradnje, pa bi sada bila pregažena njihova prava jer se ne može trgovati tuđom zemljom”, kaže Kapidžić i naglašava da je mali dio zemljišta predviđenog za spornu gradnju u vlasništvu Opštine. 

“Osim toga – ne može se javno zemljište kojima raspolaže opština davati privatnicima za gradnju objekata ili stanova koji se prodaju. Javno zemljište treba čuvati za javni interes i potrebe grada, a ne za privatne interese, pojašnjava Kapidžić i naglašava da u konkretnom slučaju niko ne može dobiti građevinsku dozvolu dok ne budu riješeni imovinski odnosi.

“Samo jedan investitor može biti vlasnik zemlje. Nemoguće je da je neko vlasnik, a da neko drugi ima građevinsku dozvolu, kaže Kapidžić.

Prema dostupnim informacijama, cijena zemljišta na spornom lokalitetu,  bez licitacije, je oko 500 KM.  Ukoliko bi se desile bilo kakve nezakonitosti sa ovim zemljištem Opština Novi Grad ili RTV BiH bi se mogle naći u situaciji da moraju obeštetiti izvorne vlasnike po toj ili znatnoj višoj cijeni. No advokat Azur Prnjavorac, uz ogradu da ne zna detalje konkretnog slučaja, pojašnjava da je moguće da su još uvijek u toku sudski sporovi započeti 70-tih godina prošlog vijeka, ali i da je moguće da je neko kome je zemljište dodijeljeno na korištenje mogao postati vlasnik “na osnovu dosjelosti” što je posjedovanje tuđe nekretnine “protokom dvadeset godina savjesnog posjeda” ili da je moguće da je evidentirano u zemljišnim knjigama na osnovu tvrdnje svjedoka ili na drugi način.

“Moguće je da još uvijek traju sudski sporovi započeti tako davno, a moguće je i da su napravljene neke nezakonitosti. Situacija u zemljišnim knjigama u BiH je jako loša, kaže Prnjavorac.

Između razgovora sa zvaničnim izvorima ostaju nezvanično prikupljene i informacije iščitane u zakonima i arhivama koje kažu da općinsko vijeće može izuzeti gradsko građevinsko zemljište u privatnoj svojini u postupku eksproprijacije, da opštine vode zemljišne knjige i da zaista mogu spajati čestice i da u tom procesu može biti i nezakonitosti, ali da bi u zemljišnim knjigama uvijek trebao ostati trag o promjeni vlasništva.

Sutra predstavljanje novog projekta za podršku ženama žrtvama nasilja kojeg podržava Evropska unija

Konferencija za medije na kojoj će biti predstavljen projekat  „Ekonomske i socijalne prilike ka nezavisnosti žena, žrtava nasilja u porodici“ kojeg finansira Evropska unija, a implementiraju Fondacija INFOHOUSE iz Sarajeva i Udruženje “Budućnost” iz Modriče, će se održati sutra u Kući ljudskih prava, sa početkom u 12 sati.

Prisutnima će se obratiti Samra Filipović-Hadžiabdić, direktorica Agencije za ravnopravnost spolova BiH, Dženana Alađuz, direktorica Fondacije INFOHOUSE iz Sarajeva, Jelena Mišić, direktorica Udruženja „Budućnost“ iz Modriče i Biljana Đukić, rukovoditeljica Sigurne kuće „Budućnost“ iz Modriče.

Kroz projekat će najmanje 40 žena žrtava nasilja bit podržano u razvoju njihovih ekonomskih aktivnosti samozapošljavanja. Na ovaj način će im se osigurati podrška i mentorstvo u pokušaju da poboljšaju svoju financijsku nezavisnost i ostvare svoja ekonomska i socijalna prava, kao i rodnu ravnopravnost.

– Pomozimo ženama da se osnaže, pronađu poslovne prilike, i oslobode nasilnika zajedno!, poručuju iz Fondacije INFOHOUSE i Udruženja Budućnost.

Fondacija INFOHOUSE iz Sarajeva i Udruženje „Budućnost“ iz Modriče će u naredne tri godine aktivno raditi na osnaživanju bh. žene, ne samo da podignu svoj glas protiv nasilja, već i da pokrenu svoje biznise, te postanu ekonomski neovisne od nasilnika.

Statistike pokazuju da je svaka peta žena u Bosni i Hercegovini iskusila neki oblik nasilja od svog partnera, a samo je 5,5% njih potražilo pomoć nadležnih institucija. Prema podacima iz osam sigurnih kuća u BiH, žene koje trpe nasilje pretežno dolaze iz porodica koje imaju niska primanja i nedovoljno su obrazovane. Opći cilj projekta je doprinijeti eliminaciji nasilja i diskriminacije upravo tih žena, žrtava nasilja, kao jedne od najranjivijih skupina, kako promicanjem njihovih ekonomskih, tako i socijalnih prava. Važno je spomenuti da će se kroz projekat nastojati ostvariti suradnja sa državnim institucijama, lokalnim kompanijama, te medijima u cilju postizanja većeg efekta projekta.

Centar za upravljanje kvalitetom zraka u KS: Već 30 godina zagađuju i popravljaju, dosta je šuplje priče!

Iz Vlade Kantona Sarajevo, nedavno su najavili uspostavljanje Centra za upravljanje kvalitetom zraka u KS. Da li će ovaj centar biti još jedan u nizu ureda u javnim institucijama ili će građani imati neku konkretnu korist od uspostave Centra?

Piše: Mirna Stanković Luković

Centar za upravljanje kvalitetom zraka u KS bi trebao djelovati kao zasebna uprava pri kantonalnom Ministarstvu komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša. U Centru će se prikupljati i obrađivati statistički podaci o zagađivačima i zagađenju, pripremati analize i dokumenti koji će omogućiti planiranje i poduzimanje mjera protiv zagađenja.

Fizičar Martin Tais za Interview kaže da je uspostavljanje Centra dobra stvar koja je Sarajevu potrebna, ali koja je, na kraju, ipak samo informativna.

– Rješenje nije samo Centar. Rješenje je, po mom mišljenju dugoročno. Vlada Kantona i opštine treba da naprave viziju – do kada? Koliko godina će trajati ovo što oni planiraju? Neka naprave strategiju! Mora se napraviti vizija gdje će se reći – za deset godina ćemo riješiti problem, svake godine ćemo izdvojiti toliko sredstava, treba da naprave strategiju i izvedbeni plan i to je to. Centar samo služi da informiše građane. Dosta je građanima informisanja!, smatra Tais.

Anes Podić iz Eko akcije vjeruje da nam je Centar neophodan kako bismo riješili problem zagađenja zraka.

– Nama dodatni istraživački resursi, koji će onda kreirati politike, definitivno trebaju. U KS trenutno samo jedna osoba se bavi problemom zagađenja zraka, a prije rata je na tome radio cijeli Institut na mašinskom fakultetu. S jednim čovjekom i dva inspektora i nekoliko tehničara koji održavaju stanice, vi tu bitku ne možete dobiti, kaže Podić za Interview.

Podić smatra da ćemo tek vidjeti, ovisno od kvaliteta kadrovske popunjenosti da li će to biti još jedna od naših institucija koje postoje samo na papiru i koje služe kao vid stranačkog zapošljavanja ili će to zaista postati vrijedna institucija kakva nam je zaista neophodna.

– Vi u gradu imate različite izvore zagađenja, međutim mi nemamo dijagnozu koliko koji izvor učestvuje u ukupnom zagađenju. Da biste izradili neku strategiju, da biste izdvojili neke oskudne novce za borbu protiv zagađenja, vi morate imati tačnu dijagnozu stanja, kaže Podić i dodaje da studiju koja nam je potrebna već nekoliko decenija sada radi švedska Agencija za zaštitu okoliša za šest gradova u Federaciji BiH.

– Međutim to je nešto što se mora redovno raditi da vidite, ako ste donijeli neke mjere, koliko su bile uspješne, treba li ih mijenjati, da li je potrebno nešto radikalno drugačije. Bitka ne može biti dobivena bez istraživačkih resursa. Do sada su tu rupu popunjavale konsultantske kompanije, ali je vrlo upitan kvalitet svih tih do sada urađenih studija jer uvijek bude neki kompromis javnog i privatnog interesa. To je definitivno pogrešan model za rješavanje ovih problema, kaže Podić.

– Ta rupa se može popuniti, zavisno od kadrovske popunjenosti, a mi baš nemamo sjajnu istoriju oko toga. Ipak, lakše je natjerati državnu instituciju da radi kako treba nego privatnu koja se samo okrene drugom izvoru novca i koja nije osjetljiva na javne kritike, smatra Anes Podić iz Eko Akcije.

Martin Tais vjeruje da će sve odluke koje Kanton donese smanjiti emisije. Ipak, naglašava da su sve Vlade posljednjih 30 godina radile na tome.

– Zagađuju i popravljaju, ali ništa nije napravljeno. Imamo toliko zagađenje, a samo nam vremenski uslovi pomažu. Kad stanu vjetrovi, eto nas opet u vrh, kaže Tais i insistira na tome da se mora imati vizija i strategija i da se mora znati koliko je svake godine potrebno novca, i svake godine provjeravati šta je urađeno.

– Bez toga nema ništa. Građani moraju vidjeti da ima rješenja. Sve je ovo dobro što se radi, ali to je palijativna njega, kaže Tais.

Anes Podić ne misli da nam treba toliko strategija.

– Do sada tog papira u Kantonu Sarajevo nije nedostajalo. Problem je bio implementacije, potpunog nedostatka političke volje da se problem riješi, kaže Podić i naglašava da se problem ne može riješiti bez novca.

Tais podsjeća da je jednom predložio da se za rješavanje pitanja zagađenja izdvaja tri posto budžeta Kantona Sarajevo.

– To je oko 20 ili 30 miliona godišnje i da se zna u šta će se taj novac uložiti – izbacivanje uglja, uvođenje plina, utopljavanje zgrada… da to ima smisao i da se rješava strateški, a ne ad hoc, ako ima para, kaže Tais.

I Martin Tais i Anes Podić smatraju da je uspostavljanje ovog Centra neophodno, ali da postoji još mnogo drugih stvari koje treba uraditi da bi građani osjetili promjene u kvaliteti zraka.

– Centar je dobra stvar. Sve informacije će biti na jednom mjestu, ali to je još uvijek samo informativni centar. Informacije hoće biti bolje i omogućit će planiranje, kompjuterske simulacije… Ali moramo imati viziju i strategiju! Nema više šuplje priče!, kaže Tais

– Mi taj Centar moramo imati, kaže Podić.

Aktivista Faris Fezagić kađe da pozdravlja ove bitne promjene u odnosu na veliki, dugogodišnji prije svega zdravstveni, ali i ekonomski problem svih građana Kantona Sarajevo.

– Nadalje će biti potrebno pratiti rad i svsishodnost ovog centra kao centra koji bi trebao imati za cilj redovno i transparentno objavljivanje podataka o nivou zagađenja zraka u KS, kako na dnevnoj bazi za vrijeme zimskih mjeseci, tako i tokom čitave godine. Ovo je samo jedan od bitnih segmenata koje mi kao društvo trebamo urediti ukoliko želimo da postanemo mjesto zdrave prirodne okoline, prvenstveno  građana KS, kao, također i svih drugih  kategorija, kao što su poslovni ljudi i veliki broj turista koje provode vrijeme u Kantonu Sarajevo, kaže Fejzagić za Interview.

U srijedu, 20. januara, novoimenovani ministar komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Enver Hadžiahmetović je održao sastanak sa članovima radne grupe koja je izradila elaborat o opravdanosti uspostavljanja Centra za upravljanje kvalitetom zraka u KS. Elaborat je usvojen zaključkom Vlade KS krajem januara prošle godine, pri čemu je prihvaćen prijedlog da se centar formira kao uprava u sastavu Ministarstva, ali je do konkretnijih aktivnosti došlo tek sada.

Na sastanku je naglašeno je i kako je u međuvremenu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o organizaciji i djelokrugu organa uprave i upravnih organizacija Kantona Sarajevo formirano Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, čijim odredbama je predviđeno da se u njegovom sastavu nalaze Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove i Uprava za stambena pitanja.

– U slučaju formiranja centra kao uprave u sastavu Ministarstva, neophodno je prethodno pristupiti izmjenama navedenog zakona kako bi se njime predvidjelo uspostavljanje centra kao uprave. Također bi bila neophodna izmjena odredbi Odluke o zaštiti i poboljšanju kvaliteta zraka u Kantonu Sarajevo, a što bi formiranje centra prolongiralo za naredni period i to sa neizvjesnim ishodom, rečeno je na sastanku.

Ministar Hadžiahmetović je naglasio da je formiranje Centra jedan od prioritetnih ciljeva i zadataka Vlade Kantona Sarajevo.

Posavka Samra Šakanović – Prgić: Kada znaš kako je kad nemaš, znaš i koliko možeš pomoći

Donja Mahala, selo blizu Orašja, uskoro će dobiti biblioteku zahvaljujući grupi mladih volontera koje predvodi Samra Šakanović – Prgić, 29-godišnja aktivistica i spisateljica. Projekat koji je počeo kao „Putujuća biblioteka“ će sada imati svoju stalnu adresu u Donjoj Mahali.

Piše: Mirna Stanković – Luković

– Prvo smo putovali, ali smo vidjeli da to iziskuje puno vremena, a nismo ni imali toliko knjiga. Najviše se tražilo dječjih knjiga, tako da smo te knjige najviše skupljali. Uvidjeli smo da u Donjoj Mahali imamo jedan slobodan prostor, pa smo odlučili tu otvoriti biblioteku i sada radimo na tom projektu, kaže Samra za Interview.

Do sada su od ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine prikupili oko 300 knjiga

– Knjige stižu sa svih strana. Nedavno su mi se javljali ljudi iz Tuzle, Sarajeva, Bijeljine, Bihaća. Javljaju se ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine što me baš čini sretnom, kaže Samra Šakanović – Prgić.

Otvaranje biblioteke je samo jedna od aktivnosti volontera okupljenih u Udruzi građana Nela iz Orašja. Iako su zvanično registrovani 2018. godine, grupa mladih aktivista-volontera s radom je počela dvije godine ranije. Samra je tada volontirala u Crvenom križu.

– Pitali su me da li želim da posjetim Bihać i Veliku Kladušu, da pomognemo migrantima tamo. Pristala sam. Kada sam otišla tamo, vidjela sam u kakavoj situaciji se nalaze ti ljudi. U tom trenutku sam odlučila da i ja okupim jednu manju grupu ljudi koja će redovnije ići u Veliku Kladušu, s obzirom da se Crveni križ više fokusirao na Bihać, a da su moji porjeklom iz Velike Kladuše i da je pomoć potrebna i tim ljudima, sjeća se Samra.

Udruga danas okuplja oko 50 članova, od kojih je 10 aktivno i na koje, kako kaže Samra, uvijek mogu računati. Često putuju i pitaju ljude da li poznaju nekog kome je potrebna pomoć.

– Posavina je velika da bi smo mi znali sve socijalno ugrožene porodice. Nedavno su mi javili da ima jedna majka sa malenom djevojčicom, kojoj je potrebno mnogo, mnogo toga, ali šporet je bio najpotrebniji. Ona to nama nije ni rekla, već kada smo ušli u njenu kuću kad nas je pozvala na kavu, vidjeli smo da šporet koji ima jako dimi i da to nisu uslovi u kojem treba da boravi dijete, pa smo odlučili da prvo riješimo taj šporet, pa kasnije da pomognemo u hrani, odjeći i školskom priboru za djevojčicu, kaže Samra.

Uglavnom djeluju u Posavini, iako su do sada pomagali i u Tuzli i Odžaku. Samra Šakanović – Prgić kaže da ove aktivnosti iziskuju puno vremena i novca, ali nastoje da se odazovu gdje god je to potrebno, mada i u samom Orašju ima toliko stvari koje moraju obaviti da se ponekad moraju fokusirati samo na svoju općinu.

Samra kaže da su korisnici njihovih akcija često iznenađeni s kojom brzinom volonteri Udruge Nela uspijevaju bezbijediti potrepštine.

– Mi radimo brze, kratke akcije. Ukoliko je nekome potrebna hrana, može računati da će već sutradan od nas dobiti pakete hrane i odjeće, ili taj šporet, na primjer. Ljudi se iznenade s obzirom da su mnogo puta čuli mnogo lažnih obećanja. Ne mogu da vjeruju da mi radimo tako brzo, a mi jednostavno tako moramo. Mi ne možemo mjesecima skupljati hranu ili odjeću, kaže predsjednica Udruge.

Akcije uglavnom oglašavaju na društvenim mrežama i tako prikupljaju sve što je potrebno. Orašje i Posavina su, po riječima Samre Šakanović – Prgić, je relativno mala sredina.

– Tu nema mnogo ljudi, mnogo ih se iselilo, ali ovde su ljudi dobri. Nisam objavila nijedan apel, a da je prošao nezapaženo i da nismo skupili ništa. Naši volonteri znaju i sami finansirati akcije, ali ljudi se uvijek odazivaju na naše pozive, kaže Samra za Interview.

Humanitarnim radom i akcijama bavi još od početka srednje škole.

– Odrasla sam u porodici koja se teško borila i izborila. To je radnička, siromašna porodica i uvijek sam znala kako je to kad nemaš. U trenutcima kada se moja porodica oporavila vidjela sam koliko mogu pomoći ljudima koji su u situaciji u kojoj smo mi bili, kaže Samra i dodaje da je počela sam sa sitnicama, pravljenjem nakita koji je prodavala na humanitarnim akcijama, skupljala pomoć za socijalno ugrožene porodice. Volontirala je Crvenom križu, Merhametu, Udruženju žena oboljelih od raka dojke…

U svojim ranim 20-im se suočila sa depresijom i anksioznošću.

– Tada je u mom životu bilo sve poprilično dobro – počela sam raditi na televiziji i radio postaji, imala sam vlastite emisije koje sam kreirala, a 2013. sam bila i Miss Županije Posavske i prva pratilja Miss Hercegovine. Stvarno mi je išlo super u životu i možda bi mi neko i pozavidio, a zapravo sam se osjećala loše i tužno. Jednostavno me je stiglo mnogo toga, prošlosti, teških trenutaka, sjeća se Samra.

Pokušavala je, kaže, na sve moguće načine i sama da se izbori, uz terapiju koju je primala. Nedugo nakon što je završila sa terapijom, jedan mladić iz Posavine je izvršio samoubojstvo.

– Bio je samo nekoliko godina mlađi od mene. Rečeno je da je i on patio od depresije. Baš zbog toga sam i odlučila pisati knjige. Knjige koje ja pišem su motivacijske. Najviše se fokusiram na žene zato što mislim da se najmanje njihov glas čuje i sve drže za sebe. Posebno je to izraženo kod žena sa ruralnog područja. Zato sam odlučila za njih da pišem, za sve žene koje su prošle kroz neko teško životno razdoblje. Skoro sam izdala i drugu knjigu „Snaga žene“, kaže Samra.

Udruga Nela radi i na projektu „Mladi su naša budućnost“ u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, zajedno sa Institutom za razvoj mladih Kult i CRS-om. Pokušavaju organizovati kreativne, likovne i literarne radionice za mlade koji su različitih religija.

– S obzirom da sam ja u međureligijskom braku, da sam udana za katolika i da trenutno živim u selu u kojem sam jedina muslimanka, veoma mi je važno da jednog dana kada budem imala svoju djecu, da im pokažem kako to nije ništa strašno, ružno, nemoguće, objašnjava Samra.

– Pravimo radionice gdje spajamo djecu iz Orašja, u kojem su pretežito muslimani, iz okolnih sela u kojima su pretežito katolici, a radimo i sa djecom iz mjesta prema Brčkom, gdje su djeca pravoslavne vjeroispovjesti, kaže predsjednica Udruge Nela i dodaje da su djeca, posebno posjetama vjerskim institucijama.

– Djeca ne mogu da vjeruju kada uđu u neku drugu vjersku ustanovu, na primjer u pravoslavnu crkvu, pa odmah poslije toga uđemo u džamiju. Djeca stvarno super reagiraju na te stvari. Mi to zovemo „međureligijski izleti“ i djeca jedva čekaju, uvijek pitaju „kad će izlet?“, kaže Samra.

Djeca vrlo brzo shvate šta je zajedničko u svim religijama. Ne ustručavaju se pitati, a pitanja ne ostaju bez odgovora.

– I svećenici i popovi i efendije se iznenade kako su djeca radoznala i kako zaključuju mnogo toga, kaže Samra.

Samra Šakanović – Prgić je danas nezaposlena, ali ne i besposlena. Za sebe kaže da je u fazi promjene, ali ono što se kod ove mlade žene ne mijenja već godinama jeste njena potreba da svijet oko sebe učini boljim mjestom za život.

Priča Fahrudina Tinjaka: Ili pristupnica SDA ili otkaz

Više od 500 radnika KJKP Rad je danas predalo peticiju da se Fahrudin Tinjak, direktor Pogona Javna higijena, vrati na posao nakon što mu nije ponuđeno novo radno mjesto, kako je predviđeno ugovorom o radu. Tinjak je jedini od četiri izvršna direktora koja je imenovao Mirsad Hošić koji je završio – na ulici.

Piše: Mirna Stanković – Luković

Pred Fahrudina Tinjaka je krajem decembra stavljen izbor. Na jednom kraju stola Mirsada Hošića, v.d. direktora Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća Rad, stajala je pristupnica za Stranku demokratske akcije, a na drugom Tinjakov ugovor o radu.

– Dobio sam ponudu od direktora Rada da potpišem člansku kartu SDA da bi me rasporedili na radno mjesto sa mojom stručnom spremom. Druga opcija je bila ulica. Ja kao ja, pošto je razgovor bio u četiri oka, rekao sam da ću se praviti da nisam to čuo, kaže donedavni izvršni direktor Pogona Javna higijena u Radu Fahrudin Tinjak za Interview.

Nekoliko dana kasnije, 30. decembra, Tinjak dobija Obavjest da mu je istekao mandat i da treba doći po Razdužni list. Međutim, u Tinjakovom Ugovoru o radu za mjesto v.d. izvršnog direktora kojeg je potpisao Mirsad Hošić postoji Član 16. u kojem stoji:

Fahrudin Tinjak

„Istekom ovog Ugovora v.d. izvršnom direktoru će se ponuditi Ugovor o radu u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima“.

Tinjak je jedini od četiri v.d. direktora koje je Mirsad Hošić imenovao u junu 2020. godine koji je dobio otkaz. Ostala trojica, Selim Babić, bivši generalni direktor Rada, a za Hošićevog mandata v.d. direktor Pogona građevinskog održavanja i izgradnje javnih saobraćajnica, Hasan Karačić, v.d. direktor Službe za pravne, kadrovske, opće poslove i poslove unutrašnje zaštite i Haris Kukavica, v.d. direkotr Pogona održavanja, su nakon isteka mandata preraspoređeni na druga radna mjesta. Za razliku od ova tri izvršna direktora, Fahrudin Tinjak je na lokalnim izborim ušao u Općinsko vijeće kao član stanke BOSS na čiju je ruku za većinu računao općinski načelnik Semir Efendić.

– Taj pritisak je vjerovatno bio od načelnika Općine Novi Grad zbog formiranja nove većine u Općinskom vijeću. Ja sam cijeli slučaj predao advokatu, kaže Tinjak i dodaje da je nakon izbora napustio stranku BOSS.

Tinjak je otkaz dobio dok je bio na bolovanju. Od uprave Rada je tražio obrazloženje zbog čega mu nije ponuđeno drugo radno mjesto u skladu sa ugovorom o radu. U odgovoru, uprava se pozvala na uredbe i moratorij na zapošljavanje koji, očigledno nije bio na snazi i za Babića, Karačića i Kukavicu.

– Moratorij nema veze sa mojim ugovorom o radu, a u obrazloženju se nigdje ne spominje Član 16 mog ugovora o radu, kaže Fahrudin Tinjak, koji je po struci profesor filozofije i sociologije.

Ali, otkud profesor filozofije i sociologije na mjestu direktora Pogona Javna higijena? Iako je izbjegao odgovor na direktno pitanje da li je u pitanju bilo stranačko zapošljavanje, Tinjak naglašava da je u uslovima za poziciju i izvršnog i generalnog direktora uslov – završen fakultet društvenog smjera.

– Ispunjavao sam uslove za poziciju, kaže Tinjak.

Stranački ili ne, Fahrudin Tinjak je za radnike, posebno nekvalifikovane, bio dobar direktor. Zbog toga je, u znak podrške, 520 uposlenika Rada predalo peticiju za povratak Tinjaka na posao. Peticija je predata 26. januara premijeru Kantona Sarajevo Edinu Forti i ministru komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša Enveru Hadžiahmetoviću.

– To je čovjek koji je došao prije nešto više od tri godine, potpuno nepoznat. Svi smo imali rezervu prema njemu. Vrlo brzo se uklopio među običan svijet, nije tražio ni od koga da radi na nekoj vikendici, kući, bilo kakve usluge i protuusluge. Naprotiv, u svako doba dana i noći je dolazio na posao, pomagao ljudima, iznalazio rješenja u ovako teškoj situaciji. U kriznim momentima, kad je korona nastupila, to je jedini od pet direktora koji je dolazio i privatnim kanalima pronalazio i radnicima donosio maske, odijela, rukavice. On je 24 sata bio sa običnim radnikom, kaže za Interview Fahrudin Čovrk koji je u ime radnika predao peticiju Vladi Kantona Sarajevo.

Fahrudin Tinjak kaže da je nakon otkaza dobio ogromnu podršku i od ljudi iz svih političkih stranaka, ali ono što mu je najvažnije, od svih radnika, njegovih kolega iz firme.

Aldin Mujezinović, jedan od radnika koji su potpisali peticiju, kaže da nije imao nikakve dileme da li će potpisati.

Fahrudin Čovrk i Aldin Mujezinović

– Ako opet treba, gdje god treba, ne samo ja, nego je preko 500 komunalnih radnika potpisalo da se gospodin Tinjak vrati na funkciju. Mislim da trenutno u Kantonu nema osobe koja bi mogla bolje obavljati posao od njega. On je potpuno posvećen, tu je 24 sata dnevno za nas. On je radio i prvu i drugu i treću smjenu. Kojeg god radnika da pitate za njega, svaki će vam dati isti odgovor. Nema radnika kojem nije izašao u susret, kaže Mujezinović i dodaje da se Fahrudinu Tinjaku radnici nikada ne mogu dovoljno zahvaliti za sve što je za njih učinio.

Njegov kolega Admir Jakubović dodaje da je tek kada je Tinjak zaposlen na mjesto izvršnog direktora 2017. godine dobio radno odijelo. Za sedam godina koliko je proveo u KJKP Park i sedam godina u Radu, to prvo radno odijelo neće zaboraviti. Kaže, šehidsko je dijete i nema babu da ga „gura“, samo želi pošteno raditi svoj posao.

– Hvala bogu pa postoje ljudi koji misle na radnike i pokušavaju da pomognu, ali su manjina. Ja samo hoću da istovaram smeće, ništa drugo ne tražim, kaže Jakubović

Admir Jakubović

Fahrudin Čovrk, poslovođa, kaže da je od 1.150 uposlenika Rada, 520 potpisalo peticiju, uprkos prijetnjama i pritiscima koji su na njih vršeni da ne potpišu.

– Ja nisam imao pritisak da ne potpišem peticiju, ali sam čuo da neki radnici jesu. Potpisao sam, i opet bih, i uvijek za gospodina Tinjaka i za gospodina Čovrka, kad bi me posla koštalo, kaže Aldin Mujezinović.

Prema riječima Aldina Mujezinovića, Fahrudin Tinjak je ulagao vlastita sredstva da bi pomogao radnicima. Niko od uposlenika Rada se ne sjeća da se do sada desio slučaj da direktor završi na ulici nakon isteka mandata.

Međutim, ovo nije prvi problem sa kojim se Fahrudin Tinjak susreo za vrijeme mandata Mirsada Hošića. Sasvim slučajno je saznao da je podnesen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv jednog od njegovih poslovođa zbog – pranja platoa ispred kapela na gradskom groblju Bare.

– Po saznanju da je bivšem ministru komunalne privrede Srđanu Mandiću umrla majka, iz poštovanja, naredio sam poslovođi da se opere plato. Ja bih to i dan danas uradio za svakoga, kaže Tinjak.

Zahtjev je uputio njegov šef, bez njegovog znanja i tražio izjave od drugog pogona Rada, da se dostave izjave gdje su radnici bili određenog dana u određeno vrijeme.

– Ja sam, slučajno ili ne, dobio kroz poštu taj odgovor od pogona održavanja i vidio o čemu se radi. Pozvao me direktor i objasnio sam da su napravljene nepravilnosti od strane mogu šefa, koji je preskočio mene i tražio informacije od drugog pogona bez mog znanja. Sa generalnim direktorom nisam imao problema oko toga jer je to pitanje obustavljeno, kaže Tinjak.

Advokat Fahrudina Tinjaka je poslao zahtjev KJKP Rad kao upozorenje sa obrazloženjem da mu ponude mjesto, kako je to propisano Članom 16. ugovora o radu.

– Advokat je jučer poslao zahtjev, sada čekamo odgovor. Ako odgovore negativno idemo na sud. Sada je igra čekanja i živaca, kaže Tinjak za kraj razgovora za Interview.

Tinjakov slučaj nije jedini, ali jeste jedan od rijetkih koji su dospjeli u javnost. Nedavno je bez posla u preduzeću „Komunalac“ iz Hadžića ostao i Enes Kazić, koji je na lokalnim izborima bio protivkandidat Hamdi Ejuboviću za mjesto načelnika.

Prof. dr. Teufik Goletić: Neophodno je izgraditi sistem dijagnostičkih laboratorija koje su sposobne da rano otkriju nove viruse

Novi soj koronavirusa, takozvani britanski soj, zbog kojeg mnoge evropske zemlje produžavaju lockdown je, prema zvaničnim informacijama, prisutan u 60 zemalja svijeta. U Sjedinjenim Američkim Državama se pojavio još u novembru, a nedavno je potvrđeno njegovo prisustvo i u Sloveniji.

Razgovarala: Mirna Stanković – Luković

Iako ovaj soj još uvijek nije stekao promjene koje mogu utjecati na stečeni imunitet koji ljudi dobijaju ili nakon infekcije ili nakon vakcinacije, realno je očekivati da bi mogao uzrokovati treći peak pandemije i u Bosni i Hercegovini.

Tim povodom smo razgovarali sa prof. dr. Teufikom Goletićem, šefom Laboratorije za molekularno-genetička i forenzička ispitivanja pri Veterinarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu čiji je tim u junu prošle godine izolovao bh. soj virusa SARS-Cov-2. Za sada nadležni nisu pokazali interes za nastavkom izolacije i sekvencioniranja virusa iz kliničkih uzoraka u BiH što bi omogućilo da znamo koji soj virusa cirkulira u BiH i da li je novi soj već stigao.

INTERVIEW: Svaki dan slušamo o novim sojevima virzsa SARS-Cov-2. Koliko je očekivano da virusi generalno mutiraju i razviju se novi sojevi?

Prof. dr. Teufik Goletić: Budući da je u pitanju RNK virus i da ti virusi imaju problem da prilikom svoje replikacije RNK polimeraza pravi određene pogreške, da se dešavaju mutacije, odnosno promjene u nizu nukleotida u virusnom genomu, to za posljedicu najčešće nema bitnih posljedica i u nauci razlikujemo sinonimne i asinonimne promjene. Te sinonimne promjene, ukoliko ne radimo sevencioniranje virusa, potpuno neopaženo jer niti utiču na prenosivost virusa niti na njegovu eventualnu patogenost. Međutim, ono što se se vremenom, zbog akumulacije tih promjena na nukleotidnom nivou dešava jesu te asinonimne promjene, odnosno promjene koje rezultiraju promjenom u sastavu virusnih proteina. Tu ćemo se vratiti na područje SARS-Cov-2 virusa i na činjenicu da je ovo pandemijski virus, da humana populacija prethodno nije imala nikakav dodir s ovim virusom i da zbog toga je on i omao ove pandemijske razmjere i zahvatio je sve kontinente, upravo zbog toga što smo mi bili „imunološki naivni“. To znači da nismo imali niti ćelijskog, niti humoralnog imuniteta koji počiva na antitijelima da bismo odgovorili na taj virus. To je situacija u kojoj virus nalazi prijemljivog domaćina, odnosno osobe koje su osjetljive na infekciju u koje se virus može nekontrolisano širiti. Kada dođe do tih promjena, a mi smo već godinu dana u kontaktu sa tim virusom, taj virus nastoji da se prilagodi svom domaćinu, nastoji da izbjegne različite zamke koje mu naš imuni sistem postavlja, nastoji da u svom genomu napravi odgovarajuće promjene kako bi se što bolje prilagodio našem organizmu. Ako su te promjene u sastavu proteina na koje najčešće naš imuni sistem reaguje, a kad je u pitanju SARS-Cov-2 to je S-protein, onda možemo doći u situaciju u kojoj antitijela koja smo stvorili na jedan varijantni soj neće biti u potpunosti efikasni ka novom varijantnom soju. Zbog toga se ti varijantni sojevi nazivaju „variant of concern“, odnosno izazivaju zabrinutost.

Naime, varijantno sojevi mogu potencijalno utjecati da stepen efikasnosti antitijela stečenih bilo prirodnom infekcijom, bilo vakcinacijom. Ono što bih htio da pošaljemo kao informaciju u ovom trenutku, to je činjenica da ovaj varijantni soj o kojem se najčešće govori – engleski ili B.1.1.7., još uvijek nije stekao takve promjene, pogotovo na nivou S-proteina, koje bi dovele u pitanje efikasnost stečenog imuniteta. Japanski soj, na primjer, tu je riječ o putnicima iz Brazila, o jednom varijantnom soju koji se očigledno pojavio u Brazilu, ali koji je doživio neke promjene u domenu za koji se vezuju receptori naših stanica sa virusom što omogućuje ulazak virusa u stanicu. Te promjene su trenutno, čini se, ali se mora dobiti više podataka, takve da mogu dovesti u pitanje stečeni imunitet, odnosno da možemo doći u situaciju reinfekcije. To trebamo pratiti. Ono što mi ovde pokušavamo da radimo, i mislim da ima raspoloženja i u Federalnom ministarstvu zdravlja, jeste da sekvenciramo viruse iz kliničkih uzoraka i da ih sami pratimo – da li imamo varijantnih sojeva, i ako ih imamo koji su. U ovom trenutku, taj engleski varijantni soj o kojem se najčešće govori nije takav da će ugroziti naš stečeni imunitet.

INTERVIEW: Brazilski varijantni soj izgleda da ipak može?

Goletić: Još uvijek nema podataka o zastupljenosti brazilskog varijantnog soja izvan Brazila, ali nam taj primjer putovanja ljudi iz jedne u drugu državu, naročito kada vi transportom za 24-48 sati možete doći sa jedne tačke zemljine kugle na drugu, govori u prilog koliko sistem nadzora, osobito na graničnim prijelazima i na aerodromima mora biti ozbiljan da bismo bili u prilici da preduprijedimo unos nečega što bi nam izazvalo nove poteškoće u smislu eventualno novih, strožih epidemioloških mjera ili situacije u kojoj bi se pojavio varijantni soj koji bi bio potpuno neosjetljiv na stvoreni imunitet.

Ali ponavljam, takvog varijantnog soja nema!

INTERVIEW: Prema ovome što ste objasnili, čak i kada steknemo imunitet, bilo kroz vakcinu ili kroz preležanu bolest, mi ćemo morati nastaviti sa preventivnim mjerama, kontrolama i pratiti virus?

Goletić: Široka primjena vakcina u populaciji će zaista promijeniti pravila igre i to u korist ljudske populacije. To je vrlo snažan alat koji nam stoji na raspolaganju. Međutim, ako taj stepen kolektivnog imuniteta ne bude podignut na 75 i više posto, uvijek postoji mogućnost da u određenoj populaciji postoji jedan broj ljudi koji su osjetljivi na infekciju. Virus traži načine da prevari imunitet svog domaćina. To se zove „selektivni pritisak“. Mi ćemo i dalje biti prijemljivi, iako manje, na taj soj, ali u najvećem broju slučajeva će biti slabija klinička slika reinfekcije.

INTERVIEW: To je, praktično, kao i sa svakom drugom vakcinom. Kada primite vakcinu protiv morbila, to ne znači da ne možete dobiti morbile, ali se značajno smanjuje mogućnost komplikacija.

Goletić: Tako je. To je za očekivati, ali ovo je još uvijek relativno novi virus, moraju se pratiti njegove promjene na način na koje se prate promjene influenca virusa A i B. Ja ne kažem da nas to čeka, ali nije ni nemoguća, da ćemo nakon određenog vremena morati raditi promjene vakcinalnog sastava. Zato je jako bitno da u svakoj zemlji imamo sistem praćenja promjena na nivou genoma, da bismo mogli informirati proizvođače vakcina. U svoj ovoj priči koja nas je zadesila i koja nikome nije ni malo prijatna, treba biti jako sretan i zadovoljan što je nova tehnologija proizvodnje vakcina informacione RNK takva da omogućava jako brze korekcije u sastavu vakcine koje će biti prilagođene cirkulirajućem soju. Sistem monitoringa virusa koji će uključivati i sekvencioniranje virusa je izrazito bitan da bismo donosili prave odluke – kakve epidemiološke mjere provoditi i koja je to vakcina najbolje odgovara u datom trenutku, jer nam je cilj da imamo vakcinu koja je sigurna i efikasna. A ne treba zaboraviti ni da će vakcinirane osobe koje budu stekle odgovarajući imunitet mogu biti ponovo inficirane, ali postoji bitna razlika između infekcije i razvoja bolesti. Vi ne morate biti bolesni, ali možete biti inficirani i prenositi bolest na osobe koje nemaju antitijela. Zbog toga nas, na žalost, još uvijek čeka situacija u kojoj ćemo morati da se pridržavamo ovih mjera distanciranja, nošenja maske, itd.

INTERVIEW: Mi u Bosni i Hercegovini imamo jako veliko broj ljudi koji ne žele da prime vakcinu, koji smatraju da COVID-19 ozbiljna bolest, a potreban je imunitet kod 75% stanovništva da bismo pričali o kolektivnom imunitetu.

Goletić: Uloga svih nas jeste razbijanje predrasuda oko vakcina generalno. Mi, nažalost, živimo u društvu koje je izloženo različitim pritiscima, osobito ekonomske prirode, imali smo i lockdown, u pojedinim dijelovima svijeta on je još uvijek aktuelan i to je drastičan ekonomski udar na sve nas. Logično je da ljudi u takvim situacijama pokušavaju naći za ono što se dešava. Također pokušavaju da se nose s tim na način da to pokušavaju kontrolirati. Jedan od načina je nepriznavanje problema ili ne želite da vidite da imamo realan problem. Mi taj problem imamo i ima ga cijeli svijet, a još uvijek, iako je ovo jako teško reći zbog onih koji su izgubili svoje najbliže, takav da se s njim s aspekta populacije uspješno nosimo. Moramo da razbijemo te predrasude, što se prvenstveno odnosi na sigurnost i efikasnost vakcine, a onda i na činjenicu da svi radimo da se skrene pažnja ljudima da se ponovo javljaju bolesti koje smo uspješno prevenirali vakcinacijama, poput difterije, tetanusa i pertusisa, protiv zaušnjaka zbog toga što je, recimo, u 2019. godini 20 miliona djece uopšte nije primilo odgovarajuću vakcinu, što zbog Covid-a, što zbog negativne kampanje koja se vodi protiv vakcinacija.

Procjenjuje se da svake godine vakcinacija smanjuje smrtnost ljudske populacije za dva do tri miliona ljudi. To je kompletno stanovništvo ove države!

INTERVIEW: Nedavno je objavljeno istraživanje koje je pokazalo da u zemljama Zapadnog Balkana tri četvrtine ispitanika vjeruje u teorije zavjere i kada su vakcine u pitanju.

Goletić: Slažem se, ali to nije specifikum samo za zemlje Zapadnog Balkana.

INTERVIEW: Nije specifikum za Zapadni Balkan, ali ako uporedimo nalaze istraživanja za Zapadnu Evropu gdje oko jedne četvrtine ispitanika vjeruje u teorije zavjere, to je ipak mnogo veći broj.

Goletić: Ja Vas ipak pitam, kada izađete iz zgrade, da li vidite da ljudi, ipak, u najvećem broju slučajeva nose maske, da se, ipak, ona masovna okupljanja izbjegavaju, bez obzira što tri četvrtine vjeruje u teorije zavjere protiv kojih sam ja apsolutno?! Ljudi se pridržavaju mjera i temeljem toga mi u ovom trenutku imamo relativno povoljnu situaciju. Zašto kažem relativno? Zato što svakom kome se desi da oboli, a onda, ne dao bog da smrtno završi, njegovoj porodici to može biti i jeste „kraj svijeta“. Da, postoji ta percepcija, tu percepciju možemo i moramo zajednički rušiti mi profesionalci humane i veterinarske medicine, ali i mediji i novinari koji treba da se informiraju o onome o čemu pišu. Ja znam da je ovo vrijeme kada senzacija prodaje nešto i kada je puno lakše se prikloniti toj struji. Vjerujte, kada bih ja tako nešto izjavio, vjerovatno bih imao deset različitih medija koji bi htjeli da o tome razgovaraju. Kada kažem da zaista vjerujem da je ovaj virus nastao procesom prirodne selekcije, jedno ili dvoje bi htjelo razgovarati o tome. Tu vidim, između ostalog, i ulogu medija i novinara, i naravno svih, osobito onih koji se bave javnim zdravljem. Moramo raditi na vraćanju povjerenja, moramo ljude informirati o čemu se ovdje zaista radi, ali informacije treba da budu naučno utemeljene. Mi ovdje imamo jako dobrih infektologa, epidemiologa, virosologa, radiologa, svih onih koji su na različite načine uključeni u svu ovu priču borbe i protiv SARS-Cov-2 virusa, ali i drugih bolesti. Trebamo imati dovoljno vremena da ljudima kojima to nije primarni posao pojasnimo o čemu se radi. Pa i kada je u pitanju vakcinacija, zaista treba ljudima pojasniti šta dobijaju, a šta gube. Jako je malo situacija u svijetu u kojima je pokrivenost vakcinom bila 100%, i tako će se desiti i sa SARS-Cov-2 virusom. Međutim, nama je ključno da stvorimo jednu kritičnu masu neprijemljivih ljudi, jer u takvoj situaciji virus jednostavno više neće imati dovoljno prijemljivih jedinki da bi osigurao svoju cirkulaciju i na taj način nestati. Vremenom virus može potpuno nestati jer neće imati dovoljno domaćina. Ne smijemo nikada zaboraviti da mi nismo izolovano ostrvo, da nama ljudi dolaze iz različitih dijelova svijeta, pa i iz zemalja koji ne vode na ovaj način brigu o javnom zdravlju. Oni nam ponovo mogu donijeti virus. Na kraju krajeva, mi smo virus uvezli u državu kod njegove prve pojave. To smo pokazali sekvencioniranjem virusa ovdje na Veterinarskom fakultetu kada smo utvrdili da je virus došao iz Zapadne Evrope i to je sasvim bilo logično. Tu moramo imati sistem nadzora, monitoringa, koji će što je prije moguće „uhvatiti“ takve slučajeve i poduzimati odgovarajuće mjere, a imamo još uvijek na raspolaganju dovoljno mjera. Naravno, ako svi tome pristupamo predano, ako ne bude tako bilo, onda se bojim da ćemo sistem ozdravljenja ovog društva, i fizičkog, i ekonomskog, i socijalnog, i psihološkog, zatno produžiti. Mislim da to niko ne želi i da to nikom to nije u interesu. Svi mi trebamo krenuti od sebe, zapitati sebe u kojoj mjeri ja doprinosim ili ne doprinosim širenju tog virusa, u kojoj mjeri ja poštujem epidemiološke mjere, a onda kritizirati bilo koga drugog. To je također dio tog kolektivnog imuniteta.

Vrlo često kolektivni imunitet se percipira samo kao zaštitna antitijela u populaciji. Ne! Kolektivni imunitet podrazumijeva i ponašanje ljudi, svjesnost rizika i činjenice da smo svjesni da pranjem ruku i kihanjem u lakat štitimo i sebe i druge. Kolektivni imunitet je način života.

INTERVIEW: U junu kada je izoliran bh. koronavirus, u jednom intervjuu ste zvučali prilično optimistično i vjerovali ste da ćemo lakše ući u koštac sa virusom ukoliko dođe do drugog peaka. Čini se da to ipak nije bio slučaj.

Goletić: Razumijem ovo o čemu govorite i moguće da je to percepcija najšireg stanovništva, međutim, ja bih vas ipak podsjetio da mi nismo nijednog trenutka došli u poziciju da se kaže da, na primjer, profesor Goletić može biti primljen, a XY ne može zato što nemamo mjesta u našim bolnicama. To se ipak nije desilo i treba odati priznanje zdravstvenom sektoru, bez obzira koliko puno i ja imao zamjerki. Činjenica je da ni onda kada smo imali daleko najveći broj pozitivnih slučajeva, kada je bio prilično visok stepen hospitalizacije, nijednog trenutka nismo došli u poziciju da biramo ko može, a ko ne može dobiti zdravstvenu skrb. Govorim, naravno, o teškim slučajevima. Ja znam da neko ovo što govorim može protumačiti iz vlastitog iskustva, pa kaže „Ja nisam mogao da dobijem nadležnog epidemiologa, probao sam danima da ga zovem zbog izolacije“: To je jedna od stvari koju trebamo unapređivati i potpunop se slažem da tu ima prostora, ali svi oni kojima je zaista trebala hospitalizacija su hospitalizirani. Mi smo dijelili sudbinu sa ostatkom svijeta i mi, u suštini, imamo prilično dobre rezultate. Jesu li mogli biti bolji? Jesu! Međutim, s obzirom na organizaciju društva u cjelini, ustvrdiću da imamo zadovoljavajuću situaciju. Neću reći dobru i odličnu, ali zadovoljavajuću u svakom slučaju.

INTERVIEW: Kada je krenuo drugi peak, da li Vas je ikada iko kontaktirao, s obzirom da imate izolate?

Goletić: I to što je napravljeno u tom prvom valu je napravljeno našim vlastitim sredstvima, sredstvima Veterinarskog fakulteta i zahvaljujući podršci Međunarodne agencije za atomsku energiju i UNDP-u koji nam je na preporuku Federalnog ministarstva zdravlja i pomoćnika ministra Gorana Čerkeza pomogao nabaviti potrebne hemikalije. Međutim, to nije sistemski pristup. Mi u ovom trenutku i u ovom drugom valu nismo to mogli finansirati iz vlastitih sredstava, a nije bilo baš ni pretjeranog interesa da se ponovo radi izolacija ili da se bar radi sekvencioniranje da bismo na vrijeme detektirali određene mutacije. Mislim da u ovom trenutku imamo pozitivne signale od strane Federalnog ministarstva zdravlja i pomoćnika ministra Čerkeza koji nalazi načina da se pokuša na neki način sistemski riješiti pitanje sekvencioniranje kako bismo znali šta nam to cirkulira na terenu i šta eventualno možemo očekivati.

INTERVIEW: Da li iko u Bosni i Hercegovini radi to osim vaše laboratorije?

Goletić: Izolaciju virusa je do sada jedino uradio Veterinarski fakultet. Kada je riječ o sekvencioniranju perjanica jeste Veterinarski fakultet, ali su osim nas to isto napravili i u Genetičkom centru Alea na čelu sa kolegom Rijadom Konjihodžićem. Mi smo zajedno dvije kompletne sekvence sa Veterinarskog fakulteta i dvije kompletne sekvence koje su oni napravili deponovali u GISAID, međunarodnu neprofitnu genomsku bazu. Koliko mi je poznato, takve kapacitete ima i KCUS, Institut za javno zdravstvo Republike Srpske, a ima i drugih laboratorija koje bi se mogle uključiti. Treba poslati poruku da mi imamo kompetentne ljude.

INTERVIEW: Šta se dešava sa svim tim što vi uradite?

Goletić: Naši izolati su pohranjeni na sigurno na -80 stepeni i možemo ih u bilo kojem trenutku „oživjeti“. Sekvence su dostupne međunarodnoj naučnoj javnosti i kada se prate neke od mutacija, budite uvjereni da se naše sekvence porede sa sekvencama iz drugih zemalja u regionu i u svijetu. Na taj način ova mala država, zahvaljujući prije svega entuzijazmu pojedinaca i institucija, je dala svoj doprinos svjetskoj naučnoj zajednici sa četiri kompletne sekvence. Kolege sa KCUS su uradili 26 ili 27, ali u Njemačkoj. Možemo napraviti puno više, ali je pitanje u kojoj mjeri nas neko želi „iskoristiti“ ili ne.

INTERVIEW: Može li se SARS-Cov-2 porediti sa Španskom gripom?

Goletić: Ma ni blizu! Potpuno je drugačiji kontekst u kojem se odvijala Španska gripa, drugačiji je kontekst u smislu patogenosti ondašnjeg H1N1 1918, razvoj medicine, naučne spoznaje, brzine kojima smo reagirali, sve je to potpuno različito.

Ako vam kažem da je prema nekim podacima objavljenim u stručnim časopisima samo u Španiji od Španske gripe, koja nije bila obuhvaćena ratnim zbivanjima, umrlo osam miliona ljudi, onda će vam biti sve jasno, s obzirom da mi sada još uvijek ne bilježimo ni tri miliona preminulih od SARS-Cov-2 na svjetskom nivou.

Jedna takva kataklizma bi zaista dovela u pitanje opstanak civilizacije kakvu znamo. Ono što ja upozoravam kada je u pitanju visoko-patogena influenca ptica, poznatija kao ptičja gripa, mi također, na žalost nemamo dovoljno razvijen sistem nadzora, njega čas ima čas nema kad je u pitanju taj azijski podtip H5N1 koji još uvijek cirkulira u svijetu. Taj podtip influenca A virusa je do danas od laboratorijski potvrđenih slučajeva kod ljudi uzrokovao smrtnost od 53%. To znači da je svaka druga inficirana osoba preminula! To bi bila istinska katastrofa! Moramo sve učiniti da to spriječimo. Pokušavam skrenuti pažnju kako je jako, jako bitno izgraditi sistem dijagnostičkih laboratorija koje su sposobne da rano otkriju bilo koji patogen, uključujući i najnovije patogene, jer to je jedini način da preveniramo ono što bi bilo zaista kataklizmično. Nikoga ne želim da plašim s ovim što pričam, međutim, naučene lekcije iz 2002. i 2003. godine kada se pojavio SARS i 2012. i 2013. kada se pojavio MERS su dale priliku zemljama jugoistočne Azije da brzo reaguju, da onako brzo nakon pojave upale pluća tada nepoznatog uzroka, utvrde novi SARS-Coc-2 virus. Ja se nadam da će ova država naučiti barem nešto iz vega ovoga što nam se dešava i da prestankom ove pandemije neće prestati svaki dalji interes za dalji razvoj dijagnostičkog sistema koji se lijepo uspostavio, ali koji se dalje može unapređivati.

INTERVIEW: Da li možemo očekivati treći peak?

Goletić: Bojim se da možemo. Mi u ovom trenutku imamo jednu povoljnu situaciju na način da su neke države u kojima je dijagnosticirana pojava novog varijantnog soja iz Velike Britanije B.1.1.7. uvele lockdown. Uvele su obavezno PCR testiranje i da aviokompanije vraćaju osobe koje nemaju negativan PCR test u posljednjih 48 sati. To će smanjiti mogućnost unosa tog varijantnog soja kod nas. Međutim, ako kažemo da je, na primjer u Sjedinjenim Američkim Državama ovaj varijantni soj zamijećen već u novembru, da je on polako dobijao na mahu i da se pretpostavlja da će u martu predominantan soj biti varijantni B.1.1.7., a ne ovaj dosadašnji divlji tip, onda otprilike možemo predvidjeti šta bi se to kod nas moglo dogoditi u BiH. Hoće li to biti april ili nešto kasnije, ili ga već imamo, ne želim prognozirati jer je to vrlo nezahvalno, ali je realno očekivati da ćemo imati još jedan peak. Imam razloga da vjerujem i optimista sam da on neće biti onako visok kao što je bio u novembru, ali da bi mogao biti ukoliko se opustimo. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije taj varijantni soj je prisutan već u 60 zemalja svijeta i nije isključeno da je već kod nas, međutim, mi moramo uložiti nešto sredstava koja, uopšte nisu velika da bismo znali tačno šta u kom trenutku imamo.

Trio koji (ni)je svirao u pandemiji: Svirke mogu počinjati u šest i završavati u deset

Nastupali su u pabovima, klubovima, restoranima, kafanama… Kada je, kao prepisana iz naučanofantastičnog horora, počela epidemija izazvana nepoznatim virusom u Wuhanu, gradu na ušću rijeke Hanshui u Jangce, gdje su poplave redovne kao suša u pustinji Atacama, još su svirali.

Piše: Edin Salčinović

Zatvarali su se najveći međunarodni aerodromi, ali je još bilo teško zamisliti da može biti zatvoren i pab. Samo, prije virusa širila se priča, a s pričom i strah. Možda bi prikladnije bilo reći nesigurnost. Kako god, svirki je bilo manje. Onda je, jednog dana, riječ epidemija, u službenim izvještajima i medijima, zamijenila riječ pandemija. Zatim smo naučili šta znači riječ lockdown. Potom smo se upoznavali sa finim semantičkim nijansama koje razlikuju izolaciju od samoizolacije. Onda su se neki podsjetili, a neki naučili, šta je policijski sat. U svakom slučaju, niko više nije svirao. Mislim, u pabu. Kafani. Restoranu. Da, na onim mjestima koja zovemo lokali.

I muzičke zvijezde, sa scene koju kod nas zovu regionalna, počele su javno prijavljivati nedostatak rada i novca. Cover bendovi i muzičari koji nastupaju u “lokalima”, bili su lišeni takvog luksuza, kao što su lišeni i tantijema. Da, mislim na javno oglašavanje.

Ko su uopšte ljudi koji sviraju u pabovima, klubovima, restoranima, kafanama? Jeste, u lokalima. Dino Džihić, one man show, je profesor b/h/s jezika i književnosti koji nikad nije radio u struci. Esma Numanović, kantautorica, studentica je master studija Međunarodnih odnosa i diplomatije. Mirza Sijerčić je student saksofona na Muzičkoj akademiji Sarajevo. Njih troje sa nama su podijelili svoje priče. Neko je uspio svirati i prošle godine, neko je ostao bez nastupa. Svi su tokom lockdowna radili na autorskim stvarima. I svi se slažu da nedaće koje je donijela pandemija dijele sa velikim brojem ljudi koji čine esnaf.

Priča br. 1: U pandemiji sam imao 170 svirki

Dino Džihić, one man show

Mislim da je sve stalo 14. marta. Sjećam se da sam zadnju svirku imao u Aquariusu, i bilo je baš dobro. Onda su došle zabrane. Kao i svako, mislio sam da će trajati do ljeta. Sigurno sam tri mjeseca proveo kući, bez svirke. Naravno, neki ljudi još nikad nisu počeli svirat. Ali, pošto sam ja one man show, za mene se uvijek nađe kvadratni metar. Tako da, čim su lokali otvoreni, počele su opet i svirke.

Kad god nastupam, nosim svoju opremu. Volim da mi je sve pod konac. Moj koncept one man showa sličan je onome što radi Ed Sheeran, samo malo kompleksnije. Sviram gitaru u looperu, na lyerima, sviram ritam, pa perkusije overdub, sve to u stvarnom vremenu dok pjevam pjesmu. Pod rukom imam touchpad, na kojem sviram udaraljke ili samplove, a pod nogom kick od bubnja, koji sviram uporedo s tim. Tako da sve zvuči kao da sviraju tri ili četiri čovjeka. To je pravo zahtjevan koncept. Uz sve to, ima i puno kablova.

U ta tri mjeseca koja sam proveo kući, u sobi sam, od svoje opreme, smontirao studio. Radio sam autorske stvari. Radio sam i pjesme za druge izvođače. Napravio sam i nekoliko online svirki, koje sam steamovao na Facebook i Instagram. Uspio sam sve smiksati, poslati digitalni signal na Facebook, snimiti mobitelom, i ide live stream. Ljudi su to dobro popratili, komentarisali su, naručivali pjesme. A i meni je nedostajala publika, pa mi je bilo zadovoljstvo što bar tako sviram. Nastojao sam da počnem iza policijskog sata, kada ljudi moraju biti kući. Mada, mislim da online koncerti ne mogu funkcionisat. To ja kao da pustite snimak sa Youtubea. Stvarno nema smisla da neko plati da bi gledao online koncert.

Snimao sam i spot za jedan svoj singl. U spotu je trebalo da avion preleti iznad mene, to bi odgovaralo temi pjesme. Na internetu sam vidio da ima jedan let sa sarajevskog aerodroma. Otišli smo do piste, ali avion nije poletio. Kasnije sam zvao aerodrom, pitao kada ima prvi let. Gospođa koja se javila, pitala je: ”Let za gdje?”. Za bilo gdje. Ona je pitala: “Pa gdje želite da putujete?”. Bilo gdje, samo da poleti avion.

Poslije sam malo izgubio volju. Rasteglo se. U medijima se priča o kraju svijeta i pandemiji apokaliptičnih razmjera. Trebalo mi je da od toga malo pobjegnem u prirodu.

Dođe ovakva situacija, čovjek počne preispitivat da li je ovo posao kojim će se bavit još pet ili deset godina. Prije pandemije, 10 ili 12 godina svirao sam između 250 i 300 svirki godišnje, i u BiH, i na Jadranu, i na Atlantiku, tako da je bio pravi šok što odjednom ne mogu svirati. Počne su gubiti i entuzijazam, čovjek više ne želi da svira. Onda se u maju sve otvorilo, ljudi su opet počeli praviti svirke. Svirao sam i neke male svadbe, okupljalo se desetak ljudi. Na tim prvim svirkama nisam se osjećao kao da sam na svom terenu. Ispao sam iz fazona, što se kaže. Ali kasnije je krenulo, opet sam se osjećao ispunjeno. Onda je počela turistička sezona u Hrvatskoj. Tamo inače sviram preko ljeta. To mi je jedini highlight prošle godine, nešto za što mogu reći da je lijepo. Proveo sam dva mjeseca na Jadranu, svirao na otocima, a uspio sam se i odmoriti.

Nije bilo nešto drugačije, osim što su se kafići ranije zatvarali. Svirke su kretale ranije, jer se zatvaralo u ponoć. A ljudi su bili opušteni, moguće da su svi poželjeli druženje, o pandemiji se uopće nije govorilo. Turista je bilo, ne mogu reći da nije. Već deset godina sviram tokom ljetne sezone na Jadranu, ne bih rekao da je bilo nešto pretjerano manje turista. Sviram u jednom mjestu na Pelješcu, i tu je bilo čak 30 posto više gostiju. To je mjesto u kojem se skupljaju surferi, a ove godine nisu mogli otić u Španiju ili negdje drugo.

Na kraju sam u 2020. godini imao oko 170 svirki, s tim da tu računam i dva i po mjeseca prije zatvaranja. U januaru sam ima 30, svirao sam svaki dan. U februaru 25 ili 26.

Što se tiče finansija, sviram za isto novaca kao i prije, ali vidi se da je ljudima teže organizovat svirku, izmirit sve troškove itd. Ipak, uvijek sam bio realan. I prije pandemije, i sada. Tako da, svi koji su me zvali da dođem svirat, nisu pitali može li sada nešto jeftinije. Mada, i to bi bilo ok ako bi dobio kvantitet, nekih četiri ili pet svirki mjesečno u tom prostoru. U tom slučaju mogu praviti kompenzaciju, jer imam stalni angažman. Sam sam sebi menadžer otkad radim, tako da uvijek nastojim ugovorit ono što mi odgovara. Ako idem u jedan grad, pokušavam ga odmah povezat sa drugim i trećim. Ali, da radim samo zbog novca, možda bih počeo radit nešto drugo. A šta god drugo da počnem radit, neće me ispunjavat kao ovo.

Iako sam po zanimanju profesor b/h/s jezika i književnosti, nikada nisam radio u struci. Samo sam u školi odradio pripravnički. U životu sam radio svašta, ali je sve bilo hobi, a muzika posao. Mislim da je to jedini način da se živi od muzike, ako se na sve gledao kao na ozbiljan posao, koji čovjek i voli. Mada, meni je posao dok se vozim na destinaciju, dok postavljam opremu, a kada sjednem svirat, počinjem uživat. To više nije posao. Posao je prije i poslije svirke.

Ne bi mi bio problem raditi nešto drugo, ako bi ostali bez svirki. Prijavio sam se na mnogo konkursa otkako je počela pandemija, za novinara, za animatora u migrantskom kampu, ali kada sam izbalansirao stvari, nisam počeo raditi ni jedan od tih poslova iz razloga što još imam svirki. Ako bi izgubio tri ili četiri svirke mjesečno, novi posao mi već ne bi bio rentabilan.

Nadam se da će svijet poslije pandemije izgledati kao i prije pandemije. Bar 90 posto. Ako se ljudi ne naviknu previše na život u izolaciji, biće dobro. Najviše me strah asocijalizacije. Ljudi postaju nesložni u rješavanju bilo kakvog zajedničkog problema. Žao mi je što je tako.         

Priča br. 2: Nula je postala jako frustrirajuća

Esma Numanović, kantautorica. Foto: Adis Nović

Do marta ove godina sam nastupala, s tim da je bilo sve manje nastupa. Primijetilo se da će naići rezovi, da neće biti baš mnogo prilika za svirku. U medijima su već tada počele najave da dolazi velika opasnost po građanstvo i da ćemo sve manje i manje biti u prilici da imamo bilo kakvu interakciju sa publikom. Mislim da sam oko 1. marta održala posljednju svirku. Nakon toga, do dana današnjeg, nisam imala nastupe na kakve sam navikla (jednom prilikom sam otpjevala svoje dvije pjesme). Tako da, što se tiče finansijskog aspekta, prestala sam zarađivati od live nastupa.

Prije sam imala jako intenzivne i česte nastupe, pogotovo posljednje tri-četiri godine. Prvi put na stage sam stala prije devet godina. U početku je to bilo jednom u dvije sedmice, kasnije i po pet puta sedmično, čak i dva puta dnevno. Nekada je bilo jako zamorno, ali mi je donosilo i veliko zadovoljstvo, kako zbog toga što imam toliko angažmana, tako i zbog toga što je mnogo dragih lica dolazilo na te svirke. Pored toga je donosilo i zaradu, uredno sam plaćala studij, te sam od 18 godine sam sve radila samostalno. Sa novonastalom situacijom ta zarada je srezana na nulu. Ta nula je postala jako frustrirajuća.

Od samog starta pandemije sam upozoravala na mnoge kategorije koje će biti ugrožene, ali nisam smatrala muzičare i muzičarke automatski najugroženijom kategorijom. Ispostavilo se da su kulturni i sportski radnici, kao i svi ljudi koji moraju imati izravnu interakciju sa publikom, dobro osakaćeni.

Da smo prepušteni sami sebi – jesmo. Niko nije ni očekivao da će neko trčkarati za nama i spašavati nas. Međutim, kao i svi ljudi u ovoj državi, i mi plaćamo poreske doprinose, zaslužni smo za zaradu kafića, pubova i klubova gdje su se održavale takve svirke. Veliki je priliv novca od događaja, koncerata i svirki. Međutim, to je trenutno stavljeno u drugi plan i ja to razumijem. Prije svega, kod nas ni zdravstvo nije dovoljno funkcionalno, uz dužno poštovanje prema svim zdravstvenim radnicima.

Ljudi su se smijali Nini Badrić kada je izjavila da su muzičari u škripcu. Smijali su se i drugim popularnim muzičarima koji su tražili bilo kakav honorarni posao. Narod smo koji voli da se smije, valjda na taj način zaobilazimo tugu. Ali muzika je svugdje prisutna, u shopping centrima, čekaonicama, u svakom prostoru. Život bez muzike i muzičara/ki bi bio sablasan.  

U svemu tome, moja sreća je bila što sam imala dovoljno dobar stalni posao da mogu ostati finansijski neovisna. To podrazumijeva plaćanje kirije, režija, hrane, sopstvenih izdataka… Sada se većini život sveo na puko preživljavanje, što užasno zvuči. Svi ljudi kojima su live nastupi bili primarni izvor prihoda postavljaju pitanje šta i kako dalje? Znam mnogo ljudi kojima je egzistencija ugrožena.

U međuvremenu sam shvatila da želim praviti svoju muziku. Tokom pandemije sam objavila dvije pjesme. Jednu u aprilu, drugu u septembru. To mi je dalo motiv da radim dalje. Snimila sam i jednu pjesmu 2019, tako da imam tri singla. Osjećam da želim u potpunosti krenuti u pravcu kreiranja autorske muzike. Na taj način mogu postati etablirana muzičarka, kantautorica i pjevačica sa svojim imenom i prezimenom. Zbog toga sam prestala raditi sa bendom. Ostao je hobi bend koji više ne može ni probati, jer su prostori za probu mali. Meni je preostalo uzeti gitaru, instrumentale mojih prijatelja i za to vezati tekstove koje sam godinama pisala. Sada intenzivno radim na objavljivanju prvog albuma.

U situaciji u kojoj se trenutno nalazimo coveri su, čini mi se, finansijski isplativiji od autorske muzike. Živim nastupom se može zaraditi lijepa svota, ako kvalitetno radite svoj posao. To je za mene bilo sjajno, imala sam prihode za sve što mi je trebalo. Od autorske muzike, kao mlada i nova umjetnica, još nisam zaradila niti fening. Srećom, nikad nisam ni maštala da bih od muzike mogla zarađivati.

U Bosni i Hercegovini još nisam pronašla diskografsku kuću koja bi bila zainteresirana za moje radove. Većina tih kuća se bavi drugim žanrovima. S obzirom na to da moj žanr nije toliko popularan (nisam sigurna ni koji je to žanr), ne očekujem da neka diskografska kuća stane iza mog rada. Naravno, bilo bi lijepo da takvo nešto postoji, ali bih se vjerovatno morala kretati prema Zagrebu, Beogradu ili drugim gradovima u regionu. Međutim, to nije moj cilj. Moja želja je da moj prvi album bude sarajevski, bosanskohercegovački album, koji bi ostao ovdje, u analima ovih lijepih prostora. Nade polažem u to da ću biti sposobna objaviti „samizdat“.

Pjesme sam objavila na svom YouTube kanalu i putem platformi za digitalni stream, kao što su Spotify, Deezer, iTunes i sl. Sa reakacijama publike sam jako zadovoljna. Nisam megalomanka, pa se zbog toga većina ne bi složila da su cifre zadovoljavajuće. To su još uvijek mali brojevi pregleda koji ne mogu parirati velikim zvijezdama na Balkanu i u svijetu.

Pandemija će se možda nastaviti, ali ja moram raditi. Nadam se da me neće zaustaviti u tom procesu. Ipak, ako bi predugo trajala, nisam sigurna šta da očekujem.

Alternativa za žive nastupe bi moglo biti uspostavljanje domaćih digitalnih platformi za održavanje online koncerata, koji su u nekim regijama svijeta već uveliko zastupljeni. U Evropi su održavani drive-through koncerti. Ljudi dođu u automobilima na veliku poljanu i slušaju izvođača koji je na velikoj sceni i poštuju se sve epidemiološke mjere. Također, možemo uzeti u obzir strane trendove, kao što je Tiny Desk Concert (NPR) ili live nastupi sa manjim muzičkim formacijama, koji bi se eventualno naplaćivali. Međutim, u ovom trenutku ne znam ko bi izdvajao novac za to.

Dua Lipa je nedavno imala online koncert koji je pratio ogroman broj ljudi. Karte su se plaćale online, te je svako imao svoj pristupni link. Nama najbliži koncert koji može parirati spomenutom jeste novogodišnji koncert koji je za svoju publiku nedavno priredio jedan od najpopularnijih muzičara na Balkanu, Dino Merlin. Zajedno sa svim ljudima koji su bili zaduženi za produkciju, realizaciju, te audio i video performanse je „zadao zadaću“ mnogim drugim muzičarima i muzičarkama. Još jedan od sjajnih nastupa koje sam primijetila jeste „Live In The House“ koji je snimila Seka Aleksić. To su dva videa objavljena na Youtube-u, koji ukupno čine 60 minuta nekih njenih pjesama izvedenih u totalno novom maniru na koji do sada nismo navikli. Neko će se možda iznenaditi, ali taj video se može uporediti sa Erykahom Badu, koja je na sličan način prethodno snimila „Quarantine Concert Series“. Ta „sobna stvar“ je bila plasirana na YouTube i ostvarila je veliku gledanost. Ipak, to su zvijezde koje imaju veliki broj pratilaca, što implicira i određenu zaradu. Što se tiče cover bendova i nas koji smo manje popularni, znam samo da Jelen Music Show iz Banjaluke organizuje live koncerte, te da BHRT emituje emisiju Corner, u kojoj nastupaju bosanskohercegovački muzičari/ke.

Kada bih ja sada organizirala bilo koji tip navedenih koncerata, ne znam gdje bi mi bila glava, a gdje rep. Polomila bih se, i fizički i psihički, a na kraju uopšte ne mogu ni da kalkulišem kakva bi bila korist od svega toga. Na svu sreću, oko sebe imam ljude koji vole ono što radim, pa mi je lakše kada oni/e kažu: “Jao, kaćeš više?”. Svjesna sam da ću najaviti i napraviti hampu od prve naredne svirke, ma u kojem god formatu da se ona održala.

Počinjem vjerovati da će onog dana kada bude proglašen kraj pandemije – to biti „raspašoj“ . Ne znam ni da li ćemo se ikada vratiti na koncerte i proslave prijašnjeg formata, ali vjerujem da će proći mnogo vremena do nove adaptacije na „novu/staru realnost“. Međutim, možda nas je i ovo, na jedan bolan način, naučilo nekim stvarima. Želim vjerovati da ćemo iz ovoga izaći kao pobjednici i bolji ljudi.

Priča br. 3: Na kraju, niko nije ostao gladan

Mirza Sijerčić, saksofonist

Priča je počela prije nego što je proglašen lockdown. Kada se počelo govoriti o epidemiji u Sarajevu, počele su se otkazivati svirke. Sjećam se da sam u tom periodu imao pet-šest svirki. I tako jedna po jedna, i odjednom ih je nestalo. I onda je jednog dana sve zatvoreno, dva mjeseca nema nigdje ići, nijedne svirke.

Ja sam free lance muzičar, ne sviram samo u jednom bandu, nego u nekoliko projekata, tako da sam prije pandemije imao cirka devet svirki mjesečno.

Za vrijeme lockdowna, jedan od prvih projekata koje sam radio bilo je sviranje jam sessiona sa kolegama iz Mostara. Bile su to kratke instumentalne kompozicije, koje su izazvale jako dobre reakcije. Ubrzo su se počeli raditi online koncerti.. Radila je dubioza Dubioza Kolektiv, Zoster, kao i moj band Sunday Stories. Ipak, ostali smo mnogo uskraćeni, ne samo zbog toga što nismo mogli nastupati, nego nismo realizovali ni studijska snimanja, jer smo trebali snimiti još šest pjesama koje su nastale za vrijeme pandemije. Pored toga, počeo sam raditi filmsku muziku. Sada se mogu više fokusirati na to, umjesto da čekam da se grad oslobodi da mogu izaći svirati.

Svi su našli neki način da se finansiraju. Mada, znam mnogo ljudi koji su se vratili živjeti sa roditeljima. Neki su radili i druge poslove, pa su im ti prihodi dobro došli. Koliko god razmišljali o tome, niko na kraju nije ostao gladan.

Otkako je počela pandemija, muziku najviše snimam kod kuće. Ako i hoćemo da sviramo kao bend, moramo se snimit individualno, pa to uskladit. Većina studenata Muzičke akademije prvi put se susrela sa ovim načinom rada – snimite se, pa snimak šaljete profesoru.

Muzička akademija je specifičan studij, potreban je međuljudski kontakt. Ne možete imati normala čas saksofona preko kamere. Video blokira, zvuk nije dobar, ili kasni pa nikako da se uskladimo… A saksofon je vrlo specifičan instrument, zahtijeva posebnu tehniku disanja, to se ne može vidjeti ni uživo, ali se može pokazati i objasniti efektnije nego preko kamere. Također, najgrublje rečeno, lakše je uživo predavati duvački instrument. Za klavir možete snimiti klavijaturu, vidi se rad prstiju, ali na saksu to ne ide. Pored toga, moramo gledati kako su usta postavljena, kako se puše i kako to što se puše zvuči.

Glumac Goran Navojec je, 2011. ili 2012. godine, svirao saksofon u bendu moga daidže – Karne. Vidio sam kod njega taj instrument, i bio sam oduševljen. Kako sam kasnio sa upisom u Muzičku, umjesto 2010, akademiju sam upisao 2012, otvorilo se mjesto za studiranje saksofona. To je bila prava sreća.

Što se mene tiče, mogu biti zatvoren. Ali, Krizni štab je odredio da policijski sat počinje u jedanaest sati. Vazda će biti ljudi koji će izaći u šest i vratit se kući u deset. Tako da se tim policijskim satom ništa nije promijenjeno. S vremenom će to dojaditi i gazdama lokala, počet će zvati muzičare, svirke će kretati ranije da bi se završilo u deset, zatvorilo u jedanaest. Ako ova situacija potraje, to će vjerovatno biti ishod.

Online koncerti mi izgledaju besmisleno. Vi ste i prije na internetu mogli načini snimke koncerata. Vrhunski producirane. Sada se ljudi snimaju u kući. Ali video kao video, snimi se, posluša, osjećaj je totalno drugačiji od live koncerta. Problem je što nema interakcije između muzičara i publike. I to je sve. Ostalo je praćenje predavanja iz kreveta, čekajući da prođu dvije ključne sedmice.

Tekst je urađen u okviru projekta Novinari pogođeni pandemijom izvještavaju o posljedicama pandemije (Pandemic-affected Journalist Reporting on Pandemic-affected People).

Interview.ba traži novinara/ku: Postanite dio tima!

Interview.ba portal raspisuje konkurs za radno mjesto – Novinar/ka. 

Kandidati/kinje moraju ispunjavati sljedeće uvjete: 

– Fakultet iz oblasti društvenih nauka (Komunikologija, žurnalistika…)

– najmanje dvije godine radnog iskustva u novinarstvu.

Prednost imaju kandidati/kinje koji/e:

– Poznaju programske aplikacije MS Office

– poznaju engleski jezik i

– dobro funkcionišu u timu.

Nudimo:

– redovna primanja (900  KM + porezi)

– mogućnost profesionalnog usavršavanja

Ukoliko ste zainteresirani za ovu poziciju, pošaljite CV  i najmanje tri novinska članka putem maila interview@interview.ba.  

Kandidati/kinje koji ispunjavaju uslove konkursa biće pozvani na razgovor.

Lokacija: Sarajevo

Broj pozicija: 1

Datum objave:21.01.2021.

Trajanje oglasa: 7 dana (ističe 28.01.2021.)

Žene iz Gračanice sašile 160 vreća za spavanje migrantima u Tuzli: Gledati nečije dijete napolju, na ovom minusu rijetko koja majka može

Januarske noći bi mogle postati barem malo toplije za 160 migranata koji život provode pod vedrim nebom u Tuzli.

Piše: Mirna Stanković – Luković

To je zasluga deset udruženja žena, pojedinki, firmi i građana Gračanice koji su svim srcem podržali ideju svoje sugrađanke Nihade Okanović da se za ljude u pokretu sašiju vreće za spavanje.

– Posebno nas je ponukalo to što smo vidjeli šta se dešava u Bihaću. U Tuzli imamo između 150 i 200 migranata koji se okupljaju oko autobuske stanice i koji žive na otvorenom. Niko ne vodi računa o njima. Zato smo odlučili da im pokušamo pomoći sa tim vrećama, mada ne znamo koliko će to njima pomoći. Krenuli smo sa iskrenim nijetom i radimo od srca, kaže Nihada Okanović za Interview.

– To je nešto najljepše što sam čula da je neko uradio. Ove žene su i ranije organizovale akcije pomoći, ali ovo je nešto najljepše što sam čula da je neko uradio za migrante. Žene su sjele, izdvojile svoje vrijeme i uradile to za njih. Njima je to toliko potrebno da, da su samo tri vreće skrojile, to je velika pomoć, kaže tuzlanska aktivistkinja Dženeta Delić – Sadiković.

Kaže da su vreće za spavanje su ono što migranti traže tokom čitave godine.

– To im je potreno i ljeti i zimi, 365 dana u godini. Kada ih pitate šta im je napotrebnije, odmah će vam reći vreća, čak i prije hrane, jer u putu će im neko kupiti kiflu ili nešto, a vreću im niko neće dati, kaže Delić – Sadiković i dodaje da migranti, kada biraju između deke i vreće, opet će izabrati vreću, jer su deke teške i propuštaju.

– Vreća za spavanje im je najpotrebnija, ali i najteža za nabaviti jer nisu ni jeftine. Jedna vreća košta oko 30 ili 35 maraka, kaže tuzlanska aktivistkinja.

Uz podršku jedne lokalne firme koja se bavi trgovinom tekstilom i materijalom za šivenje, žene iz Gračanice su uspjele sašiti tople vreće čija cijena po komadu ne prelazi 18 maraka. Novac se prikuplja iz donacija građana i pokriva samo troškove materijala. Sve žene koje učestvuju u šivenju vreća su radile besplatno.

Hana Kapetanović, predsjednica Udruženja „Tragom tradicije“ iz Pribave čije su članice iznijele najveći dio posla, za naš portal kaže da je ideja krenula od vreća koje su pravljene od izolacije koja se stavlja ispod laminata. Međutim, kada su napravili te vreće, vidjele su da one ne daju ono što su one željele.

– Htjele smo da to bude bolje, kvalitetnije i trajnije. S našom vrećom neće moći leći u snijeg, ali negdje na suhom će biti toplije. Vreća od izolacije je vodonepropusna, ali se lako podere, kaže Kapetanović.

– Krenuli smo s tom idejom jer mi se čini da je od ove djece svako digao ruke. Ja ih zovem djecom, jer većina njih mi mogu biti djeca po godinama, a gledati nečije dijete napolju, na ovom minusu rijetko koja žena i majka može, kaže Kapetanović.

Kada su shvatile da im za vreće ipak treba kvalitetniji materijal, Hana Kapetanović je otišla kod Mustafe Šabića, vlasnika firme koja se bavi prodajom tekstila, da vidi da li oni imaju adekvatan materijal.

– Oni su nam ponudili cijenu koja je trostruko niža od njihove maloprodajne cijene. U startu su nam pomogli, dali nam vjetar u leđa i materijal su nam dali „na obraz“ da bismo što prije mogle početi šiti. Mi smo akciju kasnije oglasili na Facebooku da bi narod mogao svojim donacijama pomogao da pokrijemo troškove materijala, kaže Kapetanović.

Troškovi su največim dijelom pokriveni, ali prema riječima Nihade Okanović koja je inicirala ovu akciju, ostalo je još oko 800 maraka duga prema firmi koja je dala materijal za vreće.

– Nedavno nam se javila još jedna firma koja je voljna da nam donira krzno kojim oblažemo vreće. Donacije stalno pristižu pa se nadamo da ćemo ubrzo izmiriti taj dug. Vlasnik tekstilne firme nam je dao krzno po cijeni od šest maraka po metru, a za jednu vreću je potrebno oko 1,90 metara, kaže Okanović.

Vreće koje su skrojile i sašile žene iz Gračanice će podijeliti volonteri Međunarodnog foruma solidarnosti Emmaus koji ljudima u pokretu na području Tuzlanskog Kantona svakog dana obezbjeđuju jedan obrok. Ovoga puta, uz obrok će dobiti i prijeko potrebnu vreću za spavanje.

– Nema ništa gore nego kad ti baš traži vreću, a ti znaš koliko mu je to potrebno. Vreće su toplije od deka. Kad treba da kažem da nemam vreću, bude mi teže nego kad nemam hranu. Hranu će naći za dvije, tri, pet maraka, neće umrijeti od gladi. Vreće su zaista najneophodnije na njihovom putu , čak i ljudima koji su smješteni u kampovima, kaže aktivistkinja Dženeta Delić Sadiković.

Prema riječima Nihade Okanović, udruženja u Gračanici već neko vrijeme pokušavaju da daju svoj doprinos, da pomognu na bilo koji način. Prošle godine su dijelili higijenske pakete, a žene su pripremale i hranu koja je podijeljena Emmaus-a. Pa ipak, pojedini, čini se, sumnjaju u njihove namjere.

– Pribojavali smo se osuđivanja javnosti kada smo krenule u ovu priču. Svakakvih informacija stiže do nas, od toga da se ljudi pribojavaju da li će to sve neko naplatiti. Mi smo zaista ušli srcem u ovaj projekta, volonterski, baš da pomognemo toj djeci koliko možemo, kaže predsjednica Udruženja „Tragom tradicije“ Hana Kapetanović.

Bez obzira na sumnje i negativne komentare pojedinaca, gračanke se nisu pokolebale.

– Drago mi je što su te žene došle u prvi plan, što se vidi da ta udruženja imaju funkciju, da rade, imaju volju i želju da pomognu, kaže Nihada Okanović.

– Ja bih voljela da se i ostala udruženja priključe, da budu inspirisani našim ženama. To je možda simbolično, ali je naš način da damo doprinos, dodaje.

Tačan broj ljudi u pokretu koji borave na području Tuzlanskog Kantona nije poznat, a Dženeta Delić – Sadiković naglašava da su statistički podaci kojima svi imamo pristup neprovjereni i nepouzdani.

– Teško je reći koliko je migranata u TK jer se taj broj svaki dan mijenja. Jučer su neki došli iz Srbije, neki se vratili iz Velike Kladuše… Otrilike, samo u Tuzli ih je oko 200, u Gradačcu oko 50, u Srebreniku oko 70, ali to se stalno mijenja, kaže Delić – Sadiković.

Broj migranata u Tuzlanskom Kantonu je neuporedivo manji nego u Krajini i Bihaću, ali prema riječima aktivistkinje Delić – Sadiković, situacija sa smještajem je identična. Većina ih je na ulici, u napuštenim kućama, fabrikama, vagonima… Pitanje njihovog smještaja uopšte nije riješeno. U Tuzli postoji dnevni centar za ljude u pokretu gdje mogu dobiti obrok, istuširati se i ugrijati, ali to je sve što imaju na raspolaganju.

1 2 3 5