Problem prekomjernog zagađenja zraka u Bosni i Hercegovini je moguće riješiti primjenom najboljih iskustava iz svijeta, prilagođeno našim okolnostima, odavno upozorava Anes Podić iz Udruženja Eko akcija.
Piše: Senka Kurt
– Preduslov je da se političke elite natjeraju da im zdravlje ljudi postane prioritet. Dok god se gradovi tretiraju kao niz građevinskih parcela koje treba unovčiti, a ne kao mjesta na kojima žive ljudi, rješenja neće biti – uvjeren je Podić.
Prema statistikama Svjetske zdravstvene organizacije, 2017. godine, BiH se nalazila na drugom mjestu po broju umrlih od bolesti uzrokovanih zagađenjem zraka lebdećim česticama.
Saopćenja garnirana crnim statistikama
Zakoni i brojne strategije kojih u BiH imamo u ovoj oblasti, napravljeni u posljednjih 15 godina na svim nivoima vlasti, na papiru izgledaju i profesionalno i odgovorno, naslanjaju se na odgovarajuće propise EU. Sve dok ne uđete u detalje.
– Onda se otkrije da je njihova primjena skoro pa nepostojeća, da često nedostaju ključni podzakonski akti, da je kaznena politika izuzetno blaga, da institucije koje bi se trebale starati o njihovom provođenju osiromašene i kadrovima i opremom – upozorava Podić.
I dok se po raznoraznim institucijama, ministarstvima, zavodima pišu saopćenja puna žalopojki garnirana crnim statistikama, činjenica je da smo zbog zagađenosti u opasnosti od kako se rodimo.
Izmjerene dnevne koncentracije nečistih, opasnih, otrovnih čestica u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Kaknju, Lukavcu, Ilijašu često premašuju granične vrijednosti i do deset puta. Ispada da se hvalimo kad na tablici najzagađenijih gradova na svijetu budemo “šampioni”, a sumnjičavo vrtimo glavom na upozorenja relevatnih svjetskih organizacija, koje godinama ponavljaju da je vrijeme da se bh. vlasti uozbilje i počnu raditi.
Europska agencija za okoliš (EEA), početkom je godine, baš kad smo se dičili prvim mjestima među najzagađenijim sredinama svijeta, upozorila kako su se u Europi znatno smanjile emisije brojnih onečišćivača zraka tokom proteklih decenija, što je dovelo do poboljšane kvalitete zraka u cijeloj regiji.
EEA je istakla da je posao tek na početku, te upozorila da se procjenjuje kako sitne lebdeće čestice (PM2.5) u zraku skraćuju očekivano trajanje života u Europskoj uniji za više od osam mjeseci.
Na žalost, kod nas su te pomalo apstraktne brojke odavno stvarnost. Tek smo se par dana iščuđavali podatku kojega je iznijela Jasminka Bjelavac iz Fondacije Heinrich-Böll-Stiftung da se čak do 20 posto od oko 18 milijardi eura BDP-a (bruto domaćeg proizvoda) troši na posljedice loše kvalitete zraka u našoj zemlji. Kad sad svemu dodate koronavirus, situacija je dramatična. Bolje rečeno, očajna!
Znaju to posebno porodice, čiji su najmiliji podlegli bolestima, čiji je okidač i bio otrovni zrak. Prema podacima iz Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona samo u 2018. godini, a riječima dr. Nadine Nuhbegović, zagađen zrak je uzrokovao 29 posto smrti od moždanih udara, 20 posto smrti od raka pluća, 31 posto bronhitisa kod odraslih osoba te 23 posto bronhitisa kod djece.
A kad smo kod djece, gdje smo navodno najosjetljiviji, evo još jednog šokantnog podatka, s kraja 2019., a prije pojave pandemije.
Koji dan uoči ove godine u UKC su svakodnevno hospitalizirana djeca s respiratornim problemima, a što se povezivalo sa zagađenjem zraka.
Načelnik Klinike za dječje bolesti dr. Edin Husarić potvrdio je da je 19. decembra 2019. u UKC Tuzla hospitalizirano 73 djece.
– To su najčešće djeca od 3 do 6 mjeseci. Ovo je do sada najveći broj smještene djece na Klinici. Danas smo uz 73 djece smjestili i 53 majke. Mi njih zadržavamo pet do sedam dana i kad se steknu uslovi za nastavak terapije kući onda ih puštamo – kazao je dr. Husarić.
Mogli bi sa sigurnošću ustvrditi da bi slična situacija bila (ili već jeste) i ovih dana, no, preokupirani smo novom zdravstvenom krizom i (pra)starim boljkama našeg zdravstvenog sistema.
Moglo bi se zato reći da je nekome ova pandemija i dobrodošla da se izbjegnu pitanja o tome šta su vlasti (nivo nije bitan) uradile da ovu zimu dočekamo drugačije. Sa koronom ili bez nje, odgovor je isti. Nisu uradile ništa. Jer vlastima, očito je svako stanje u kojem mogu zaraditi i zagaditi odgovara.
Uzdrmana atmosfera u svemiru lobija
Glavni izvori zagađenja, to već i ptice znaju u našoj zemlji su termoelektrane, mala kućna ložišta i ona centralnog grijanja na ugalj i drva, motorna vozila s dizel motorima. I na kraju, a možda i najbitnije odustvo svakog interesa nadležnih da se planski, sistematski, profesionalno pozabave ovim pitanjima.
Bez obzira što imamo zakone, nemamo adekvatnu kaznenu politiku, mehanizam izdavanja okolinskih dozvola ne daje rezultate, inspekcije nemaju dovoljno ljudskih i tehničkih kapaciteta, godišnji iznosi koje plaćaju zagađivači Fondu za okoliš su niski, zavodi za zdravlje bave se statistikama, parlamentima ne pada na pamet da uvode dodatne zakone i mjere…
Ispunjavanjem samo nekih od nabrojanih problema smanjila bi se znatno opasnost po naše zdravlje. No, time bi bila uzdrmana atmosfera u svemiru raznoraznih lobija, koji na sve načine politički, ekonomski, strukovno utječu na pogoršanje situacije.
Sarajevo je pravi primjer takve lobističke, interesno – političke politike, u kojem je gradnja nebodera, grandioznih zdanja, kongresnih i koncertnih centara na dionici ventilacionih koridora postala pitanje “biti ili ne biti”.
O tom sad naširoko priča još uvijek aktuelni ministar prostornog uređenja, arhitekta Faruk Kapidžić (SDA), koji tvrdi da je spriječio najgore, ali da nije siguran kako će dalje biti, kad padne sadašnja vlada u Kantonu Sarajevo.
– Ni jedna politika prošlih 20 godina, a ni narednih 20 neće brinuti o boljem životu građana. Ni opozicija ni pozicija – kaže Kapidžić za Interview.ba.
On tvrdi da ćemo posljedice u Sarajevu vidjeti obzirom da je nova vlada “četvorke” koja uskoro treba (ponovo) na vlast, najavila da će ići u spajanje ministarstva prostornog uređenja i infrastrukture.
– Oni smatraju da se urbanizam treba raditi na nivou općina. Ja sam pokazao da to nije tako i poremetio im sve marifetluke. Sad je cilj, uzeti općinske načelnike, onda niko nikoga neće blokirati, radiće kako taj građevinski lobi, koji sad glumi opoziciju SDA-u, misli da treba raditi. Pa znate da su umalo prodali Skenderiju da bi se tu pravila četiri nebodera. To je sad spriječeno, ali ne znači da će tako ostati – tvrdi Kapidžić.
Na takve poteze građevinskog lobija godinama je upozoravao i jedan od najčuvenijih sarajevskih arhitekata Said Jamaković, naročito kad je bila planirana gradnja visoke zgradetine na Marin dvoru. Od prvobitne koncertne dvorane došlo se do visokog objekta.
– Neko želi udvostručiti svoju zaradu tako što će duplirati visinu i kvadraturu objekta na Marindvoru, bez obzira što bi time ugušio grad – upozoravao je tada Jamković.
Sarajevski arhitekta sjeća se da je cijeli prostor Marindvora bio pod nadzorom Tužilaštva.
– Ljudi su hapšeni, saslušavani u raznim slučajevima, do „Steleksa“ do „Bosnasporta“. Ja sam kao direktor Zavoda za planiranje tada preporučio Općini Centar da provjeri historijat gruntovnice, da se vidi kako je ko došao do placeva na tom mjestu. Pazite, tom se biznisu teško oduprijeti, veliki su novci tu – kazao jee Jamaković.
A da je sve u Sarajevu haotično, dokaz je i izjava lidera SDA Bakira Izetbegovića s početka godine.
– Novopečeni bogataši su u stvari kreirali razvoj Sarajeva. I u tome svemu nije kriva samo SDA. Pogledajte ko je aktuelni direktor Zavoda za planiranje – kazao je Izetbegović, zaboravljajući da je donedavno i sam vedrio i oblačio upravo iz ureda istog Zavoda.
Nezavisni zastupnik u Skupštini KS Damir Nikšić bio je tada jedini protiv prodaj zemljišta u općini Centar, na kojem bi se naknadno gradio neboder.
– Ne znam kako da to objasnim, izgleda da taj građevinski lobi ima veliku moć, pa preko političara i njihovih podignutih ruku na raznim nivoima vlasti sve završi – kazao je Nikšić.
Pa su se onda opet poriječkali novac i uticaj, a struku niko ništa nije pitao.
– Arhitekti su sada sklonjeni, nema ih nigdje. Niko ih ništa ne pita. Da bi zaradili svoju platu, ne smiju ništa da kažu, jer sutra neće moći raditi ništa – bio je jasan arhitekta Hasan Ćemalović.
Očigledno da je građevinski lobi jači od zakona, struke, aktivista. I od navodne brige za naše zdravlje. Jer gdje nikne neboder tu trava ne raste. Važna je spratnost. Gradnja na najatraktivnijoj lokaciji u državi za sada je stopirana. Do kada?!
Gradi se i u Tuzli, niču neboderi kao gljive poslije kiše, kaže za Interview.ba Džemila Agić iz Centra za ekologiju.
– Gradi se, najažnije je pitanje kakva je lokacija, koliko investitor želi ponuditi, kakav objekat graditi. Nema ozbiljnog pristupa o tome koliko to štetno utiče na već komplikovanu situaciju zagađenja zraka. Puno se gradi, zgrade, kompleksi, hoteli. Ima još planova za gradnju novih mega projekata. Bez ikakvih analiza. Sve je to moguće. Kao i sve drugo kod nas – kaže Agić.
Na pitanje ko stoji iza svega ona ističe da je u pitanju “prećutno odobrenje nadležnih”.
Kao i u slučaju GIKIL-a ili SODA-a, koji rade bez potrebnih dozvola.
– Često im se produžava rad ili odobrava neispunjavanje nekih uslova zbog interesa pojedinaca. Sve pod plaštom zaštite radnika. Iza svega se zapravo nalazi interes jedne skupine ljudi, menagmenta ili onih koji su u vezi s vlasnicima – kaže Agić.
Kad je Tuzlanski kanton u pitanju mnogo je razloga za brigu. GIKIL se i dalje provlači bez okolinske dozvole, gradi se Blok 7, koji će proizvoditi električnu energiju iz uglja baš u vrijeme kad cijela Europa radi dekarbonizaciju.
Kalimero, pa to je nepravda
Predsjednik Nadzornog odbora GIKIL-a Abdel Đozić na početku razgovora za Interview.ba upozorava nas kako u BiH postoje dvije identične fabrike, koje se bave proizvodnjom koksa, GIKIL i zenički Arcerol Mittal.
– Mittal ima okolinsku dozvolu, rade na isti način kao i mi u Lukavcu, a mi dozvolu nemamo – dodaje Đozić.
Na pitanje kakav je to izgovor i šta taj argument znači, Đozić odgovara da “postoje dvostruki aršini”.
– Ne znam zašto je to tako. Mogu samo pretpostaviti. Mi u GIKIL-u jedini u BiH imamo fabriku đubriva. I sad đubrivo ne možemo proizvoditi. Moramo ga uvoziti iz Hrvatske, iz Kutine. Zato ja mogu sumnjati da postoji lobi kako bi mogli spriječiti tu proizvodnju da bi morali uvoziti – dodaje on.
Ističe kako se ne nada da će GIKIL dobiti okolinsku dozvolu, bez obzira što je od početka ove godine uloženo 5 miliona KM u smanjenje emisije u okoliš.
– Problem je kompleksan. Tu su se zapetljali federalno ministarstvo okoliša i inspekcije. A mi trpimo štete – dodaje Đozić.
Svjestan je, kaže, da je Koksara jedan od najvećih zagađivača, ali ih u Tuzlanskom kantonu ima još.
– Narod je vlast. A ako narod ignoriše zagađivanje, bolesti, gubitke života, povrede na radu, mizerne plate, stanje se neće mijenjati – ističe.
Dodaje kako sve ide sporo, te da se “ne može se preko noći ugraditi nekakav filter”.
- Strategija mora postojati – zaključuje Đozić.
A kad nemamo strategiju ili je ne znamo napraviti onda bi je mogli prepisati. Evropska unija planira ukinut upotrebu fosilnih goriva do 2050, čemu će se i BiH morati prilagoditi. To će biti bolan proces obzirom da se u BIH najveći dio električne energije dobija iz termoelektrana, što podrazumijeva nepopularne mjere otpuštanja velikog broja zaposlenih u rudnicima.
A da BiH ema namjeru ispoštovati principe koje zahtijeva EU pokazuje i ponovno ulaganje u TE Blok7 u Tuzli, Ugljeviku, ulaganje u TE Banovići, Stanarima…
Koliko je vlastima stalo do zdravlja građana pokazuje i primjer iz Mostara, gdje su građani mjesecima dežurali, prosvjedovali, branili se od gradskih vlasti i policije, a sve zbog deponije Uborak. U ljeto prošle godine 10 tona opasnog mulja sa postrojenja za prečišćavanje vode završilo je na deponiji, a prema Zavodu za agropedologiju FBiH sadržavao je opasni piralen i druga kemijska kancerogena jedinjenja. Mostarska vlast a čelu s (vječitim) gradonačelnikom tvrdila je da ovdje nije riječ o brizi za zdravlje nego o političkim potezima njegovim oponenata.
Politička pijaca i piralen
Slično je bilo i u banjalučkom “Incelu”. Slučaj opasni piralen u podzemnim vodama u stavljen je ad acta pod oznakom – nije opasno za zdravlje građana, bez obzira što je 23 radika, koji su bili u dodiru s ovom materijom završilo na liječenju zbog trovanja krvi.
U oba slučaja na stranu zagađivača stavili su se prvi ljudi grada – gradonačelnici Ljubo Bešlić i Igor Radojičić. Jedan po zanimanju jedan mašinski, drugi inžinjer elektotehnike, koji nemaju baš puno znanja o opasnosti piralena. Ali su politiku dobro savladali!
Nezavisni odbornik Grada Banja Luka Saša Lazić kazao je kako je u jeku afere “piralen” pitao gradonačelnika Banjaluke Igora Radojičića da li vidi očitanja na instrumentima koje su postavile ekološke udruge, a da mu je Radojičić odgovorio da su to instrumenti sa pijace, te da nisu validni!?
