November 2020

POSLOVANJE KOMPANIJE „PAVGORD CG“: Tužbe, dugovi, imovina bez dozvola, poslovne veze sa optuženima za šverc

Poslovanje Gordana Pavlovića u Bosni i Hercegovini godinama prate kontroverze i sumnje u nezakonitosti. Slično je i sa onim u Crnoj Gori, gdje rad njegove firme „Pavgord CG“ prate tužbe, poreski dugovi, imovina bez upotrebnih dozvola te konekcija sa osobama iz kriminalnog miljea. Pavlovića podržava Milorad Dodik.

Pišu: Vladimir Otašević i Jovo Martinović

Kompanija „Pavgord CG“, bosanskohercegovačkog biznismena Gordana Pavlovića Gocija je sa prihodom od 1,3 miliona eura za 2019. godinu, bila treća u Crnoj Gori kada je riječ o trgovini na veliko čvrstim, tečnim i gasovitim gorivima. Potvrđuje to i Izvještaj o stanju energetskog sektora Crne Gore za 2019. godinu. Radi se o kompaniji koja je osnovana u Podgorici 15. septembra 2014. godine. Kao njen osnivač i izvršni direktor tada je prijavljen Gordan Pavlović. Poslovanje njegove firme u Crnoj Gori prožeto je tužbama, poreskim dugovima, kao i imovinom bez dozvola.

Kompanija „Pavgord CG” iako uspješno posluje u Crnoj Gori, suočena je sa dvije tužbe kod crnogorskih sudova, koje još nisu evidentirane u katastru. Pavlović nije na vrijeme plaćao porezne obaveze. Tako su država Crna Gora i Opština Kotor upisale terete na njegovoj nepokretnoj imovini u potezu Sutivana.

Zabilježba zaključka o obezbjeđenju poreskog potraživanja od 7. maja 2015. godine u korist Crne Gore, dug u iznosu od 17.407 eura – piše u zabilježbi upisanoj u maju 2015. godine, koja je i danas aktivna u podacima Uprave za nekretnine. Skoro tri mjeseca kasnije evidentiran je na istu imovinu i teret Opštine Kotor zbog duga od 22.380 eura.

Imovinu u Kotoru kompanija “Pavgord CG“ stekla je kupovinom od kompanije „Vuk & Petroleum“, protiv čijeg izvršnog direktora i ovlašćenog zastupnika Duška Nikaljevića je podignuta optužnica za šverc cigareta koju je u junu ove godine potvrdio Viši sud u Podgorici. Prema optužnici, Nikaljević i Đoka Camaj su tokom 2018. godine na teritoriji Crne Gore, Srbije, Italije i evropskih zemalja organizovali kriminalnu grupu radi krijumčarenja cigareta na sivom tržištu Srbije i Crne Gore. Nema naznaka da je kompanija „Pavgord CG“, odnosno da je njen vlasnik imao neke veze sa tim optužbama za krijumčarenje cigareta, baš kao što nisu dokazane slične sumnje i u Bosni i Hercegovini godinama prije.

Podsjetimo da su na sličan način firma „Pavgord“ u Bosni i Hercegovini, odnosno Gordan Pavlović, bili povezivani sa švercom cigareta i kafe.  Još 2008. godine je crnogorska policija uhapsila Rajka Vučevića iz Foče koji je u Pavgordovom kamionu ilegalno prevozio cigarete. Sud u Pljevljima mu je izrekao tromjesečnu zatvorsku kaznu.

Znatno veću kaznu dobio je vozač Pavgorda Dragan Sarić, državljanin Crne Gore. On je osuđen na četiri godine zatvora zbog šverca oko 25 tona kafe. Korišten je kamion Pavgorda, koji je navodno bio samo iznajmljen bilećkoj firmi bilećkoj „Red Star Papić“ čiji je direktor Milan Papić osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu. Pretpostavljalo se da je na ovaj način prevezeno više od 300 tona kafe koja je u većoj mjeri prevožena u Crnu Goru.

Gordan Pavlović je u oba ova slučaj bio tek svjedok, a uzalud su advokati optuženih ukazivali na njegovu odgovornost. Dokaza navodno nije bilo, osim sumnji da je Pavlović u stvari (su)organizator šverca.

Slično se ponavlja i sa poslovanjem u Crnoj Gori. Pavlović je uvijek „tu negdje“, nikada glavni akter, ali njegovo ime je na određeni način u pozadini priče.

Crnogorska firma „Vuk & Petrol“ je pod istragom Osnovnog državnog tužilaštva iz Podgorice još od početka 2015. zbog poslovanja sa podgoričkom firmom „Zetatrans“ – po prijavi o značajnim bilansnim greškama kada je u pitanju djelatnost skladištenja u „Zetatransu“ za vrijednost od 1,037 miliona eura.

„Pavgord CG“ je inače, u maju 2016. godine kupio od „Vuk & Petroleuma“ pet benzinskih pumpi u Crnoj Gori, da bi ih potom početkom februara 2019. godine preprodao. Kupac je hrvatska „INA“ za 10 miliona eura. Pregovori između Pavlovića i Hrvata su trajali još od kraja 2016. godine, a jedna od spornih stavki bio je i poreski dug od tri miliona eura naslijeđen od „Vuk & Petroleuma”. 

Izvršna direktorka „Pavgord CG“, Danijela Drašković tada nije htjela odgovoriti na pitanja dnevnog lista „Pobjeda“ da li je dug plaćen i da li je prilikom  ugovora o kupoprodaji tražena saglasnost od Agencije za zaštitu konkurencije za koncentraciju učesnika na tržištu. Draškovićeva je odgovorila da su to pitanja za  „INA Crna Gora“.

Direktorka „Pavgord CG“ je prije desetak godina, tačnije do maja 2010. godine, imala  istu funkciju i u sada ugašenoj firmi „Euro petrol”, koja je 2011. godine bila pod istragom Osnovnog državnog tužilaštva i Uprave policije Crne Gore zbog određenih poslovnih malverzacija, kad je u pitanju trgovina naftom. Da je istražni postupak 2011. godine postojao, potvrđeno je iz Uprave carina Crne Gore.

„Uprava carina je u julu mjesecu  2011. godine, odgovorila  na zahtjev Uprave policije,  a po nalogu Osnovnog državnog tužioca,  i dostavila carinsku dokumentaciju vezano za firmu   D.O.O „Euro Petrol”  iz Podgorice, koja je predmet vašeg inetresovanja”, saopštili su iz PR službe Uprave carina.

Tužilaštvo smo pitali i šta se desilo sa tim predmetom, međutim odgovor do zaključenja teksta nije stigao. Nismo dobili ni odgovor Danijele Drašković, koja je pitanja oko kompanije “Euro Petrol” proslijedila Nreki Gojčaju, nekadašnjem ovlašćenom zastupniku sada ugašene kompanije.

“Euro Petrol je poslovao u skladu sa zakonom. Niko iz tužilaštva a ni policije nas nije kontaktirao za bilo kakve izjave”, rekao je Gojčaj. 

Centralni registar privrednih subjekata (CRPS) bilježi da je kompanija “Euro petrol” ugašena u februaru 2013. godine.

Osim navedenog, u podacima Uprave za nekretnine može se vidjeti da je kompanija „Pavgord CG” u kotorskom naselju Škaljari kupila trospratnu zgradu sa potkrovljem, koja nema upotrebnu dozvolu. Na toj imovini evidentiran je i teret „nema građevinsku dozvolu za potkrovlje”, ali i zabilježba sudskog spora u Osnovnom sudu u Kotoru po tužbi Podgoričanina Darka Buškovića, od maja prošle godine.

Stambeno-poslovni objekat u Kotoru

Darko Bušković je bio izvršni direktor sada ugašene podgoričke kompanije „Montecement”, koja je bila u vlasništvu švajcarske kompanije „Capital Venture Adriatic GMBH”. Tužba Buškovića je upisana kao teret na imovini kompanije Pavlovića u Kotoru, Budvi i Baru.

Nema racionalnog, ekonomski potkrijepljenog obrazloženja za desetine miliona koje je Pavlović posljednjih godina investirao u Bosni i Hercegovini za kupnju brojnih vlasničkih i suvlasničkih udjela u firmama, kupovinu hotela i drugih nekretnina.  Evidentno je da do sada za sve poslove ima podršku predsjednika SNSD-a Milorada Dodika, još od samog početka svojih poslovnih uspjeha. Gordan Pavlović godinama odbija odgovoriti na medijske upite.

 Gordan Pavlović i Milorad Dodik

Duga je lista firmi i nekretnina do kojih je Pavlović došao uz sumnje u regularnost. Kupio je tako za miliona maraka odmaralište firme Maglić u Igalu, za što je MUP podnio krivičnu prijavu protiv stečajnog upravnika ove firme.

Iz izvještaja MUP-a RS

Tu su Tehnokom,  Fabrika obuće Foleda Miljevina, u Foči na prostoru nekadašnje Fabrike čarapa podiže servis i tehnički pregled, građevinske i trgovinske firme, desetine poslovnih prostora. U Novom Sadu za približno milion i 600 hiljada eura kupuje Motins, fabriku za proizvodnju dijelova za automobilsku industriju. Kupuje hotele u Višegradu, Foči, Gacku. Hotel u Rudom je preprodao ruskom “biznismenu” Rašidu Serdarovu.

Posjeduje i Srbinjeputeve kao i izuzetno profitabilni Rudnik mrkog uglja Miljevina kojeg je za šest  miliona maraka neposrednom pogodbom kupio od Vlade RS.

Od 2010. do 2019. godine  prema podacima APIF-a (Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge), samo njegova kompanija Pavgord je imala sveobuhvanu dobit od 65 miliona maraka!!

  izvor: akta.ba

Posljednjih godina od banaka kupuje višemilionska potraživanja prema firmama. Tako je kupio:

– potraživanja Bobar banke u stečaju od firme “Aqua city” za 4,2 miliona KM

– postao je većinski vlasnik Žitoprometa Bijeljina na osnovu potraživanja Pavgorda od 4,8 miliona maraka

– zajedno sa novosadskom firmom Galens kupio je 44% dionica bivše Pavlović banke  (sada naziva Naša banka) za 7 miliona maraka

 – 165 miliona maraka potraživanja litvanske UKIO banke od fabrike Birač Zvornik, Pavlović je otkupio za 12 i po miliona maraka.

 Fabrika glinice Birač Zvornik

Pavlović je otkupio i 63 % potraživanja povjerilaca “Šećerane Bijeljina” za 10 miliona maraka. Šećerana Bijeljina bila je do prije nekoliko godina u vlasništvu biznismena Zorana Ćopića, koji je osuđeni saradnik crnogorskog narkobosa Darka Šarića. Biznis u Crnoj Gori Pavlović počinje baš kao nekada u Bosni i Hercegovini, objekat po objekat, da bi se odjednom desetine miliona maraka investirale u kupovinu velikih, profitabilnih firmi koje su igrom slučaja ili pak ne, “gurnute” u stečaj.

Kako se u BiH dijele pare za snimanja filmova: Nekim udruženjima milion za četiri godine, nekome ništa

Mirsad Ademović, scenarista i režiser iz Srebrenice, s adresom u Irskoj, koji je i zamjenik predsjednika Udruženja “Makpro”, tvrdi da je Fondacija za kinematografiju Sarajevo zloupotrijebila njegove lične podatke kroz njegov filmski projekat “Fatima – godine genocida”, ali i da u Fondaciji ima nepotizma i korupcije pri dodjeli sredstava za finansiranje filmskih projekata iz budžeta.

Piše: S. Degirmendžić – Fokus.ba

Zbog svojih saznanja Ademović je zatražio od nadležnih da ponište ovogodišnji konkurs za dodjelu novca za filmske projekte koje dodjeljuje Fondacija, a sve je prijavio Federalnom ministarstvu kulture i sporta, a pismima koja je dostavio i Fokusu obraćao se i federalnom premijeru Fadilu Novaliću.

Naime, on tvrdi da je nakon što je Fondacija za kinematografiju objavila konkurs za izbor korisnika sredstava za pozicije sufinansiranja filmskih projekata za 2020. godinu, kao autor filma “Fatima – godine genocida”, uredno i na vrijeme dostavio aplikaciju Fondaciji. Ademovićev film nije prošao na konkursu za dodjelu sredstava, ali on tvrdi da su mu tokom konkursne procedure zloupotrijebljeni lični podaci.

– Navedeni filmski projekat sadrži i podatke kao što su: jedinstveni matični broj, broj lične karte, scenarij kao i potvrde i ugovore institucija čiji su dokumenti označeni kao “povjerljivo“, među kojima i dokument filmskog distributera Blitz d.o.o. (grana CineStar) iz Zagreba. Međutim, šok je uslijedio kada sam saznao da su četiri od ukupno pet članova žirija, prilikom pregledavanja pristiglih filmskih projekata u periodu konkursne procedure od 12. do 19. augusta 2020. godine, putem e-maila i vibera pristigle projekte dijelili svojim kolegama i prijateljima u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Zagrebu i Beogradu. Šokiran sam jer ja, kao preživjela žrtva srebreničkog genocida, čija je adresa prebivališta još uvijek u Srebrenici, te pošto se u filmskom projektu nalaze moji lični podaci kao i scenarij s nazivom projekta koji je vrlo “osjetljiva“ tema za RS i Srbiju, zahvaljujući članovima žirija Fondacije, moje kretanje kao i kretanje moje porodice u tim mjestima postalo je rizično, a u nekim mjestima i opasno – tvrdi Ademović.

Ademović: Tvrdi da Fondacija dodjeljuje novac pojedincima za lično bogaćenjeTo je bio i jedan od razloga zbog kojih se obratio nadležnima u FBiH. Međutim, oni mu nisu odgovorili, zbog čega je Ademović uputio i prigovor Agenciji za zaštitu ličnih podataka BiH, te je angažirao advokata.

– Kako bih skrenuo pažnju na problem s kojim sam se suočio, ne svojom krivicom, i ujedno zaštitio svoje lične podatke, obratio sam se Fondaciji za kinematografiju i Ministarstvu kulture i sporta FBiH koji se do danas nisu oglasili. Ovo da se kojim slučajem desilo u bilo kojoj državi zapadne Evrope, javni tužilac bi već bio na terenu. Stoga, obratio sam se i Agenciji za zaštitu ličnih podataka u BiH, a kompletan predmet proslijeđen je advokatu na postupanje. Želim naglasiti da su žiri i Upravni odbor Fondacije ove godine otišli toliko daleko da se s pravom moramo zapitati s kojom sigurnošću filmski autori i aplikanti uopće mogu dostavljati svoje lične podatke i filmske projekte na konkurs ako im Fondacija ne garantira sigurnost i zaštitu ličnih i poslovnih podataka?- pita se Ademović.

S druge strane, Ademović pojašnjava zašto mu je bila važna podrška, barem simbolična, države BiH za realizaciju njegovog projekta.

– Želim napomenuti da je projekat “Fatima – godine genocida“ s budžetom od dva miliona maraka već dobio finansijsku podršku koproducenata iz Italije i Irske, a očekivali smo i odgovor potencijalnog koproducenta iz Turske. Međutim, da bi se ugovori s navedenim koprodukcijama u iznosu od 80 posto ukupnog budžeta u potpunosti finalizirali i saradnja s koproducentima realizirala, bilo je potrebno da projekat ima i ostatak od 20 posto finansijske podrške od bar jedne institucije matične države projekta – kaže Ademović.

On izražava sumnju i u to da Fondacija za kinematografiju Sarajevo transparentno dodjeljuje sredstva iz budžeta za filmske projekte. Kao primjer navodi to što je i ove godine, već četvrti put zaredom, prilikom raspodjele novčanih sredstava za pozicije sufinansiranja filmskih projekata za 2020. godinu, Upravni odbor Fondacije dodijelio sredstva Udruženju “Oktavijan” iz Mostara, na čijem je čelu Slaven Knezović.

Prema Ademovićevim riječima, ”Oktavijan” nije opravdao ni to što su mu sredstva dodijeljena proteklih godina, te nije mogao ostvariti pravo na ponovno sufinansiranje Fondacije. On ukazuje i na to da je predsjednik Udruženja “Oktavijan” u rodbinskim vezama sa Zorom Dujmović, federalnom ministricom kulture i sporta, odnosno da mu je ona navodno snaha, te da je zbog toga ovo udruženje u povlaštenom položaju.

– Upravni odbor Fondacije ove godine dodijelio je 237.000 KM Udruženju “Oktavijan”, što je sa iznosima odobrenim ovom udruženju u zadnje četiri godine ukupno 1.139.064,00 KM. Iako novac dobijaju za snimanje filmova, od 2016. godine “Oktavijan” još nije počeo snimati niti jedan film. Treba se znati da je producent “Oktavijana” u 2016. godini snimio film „Mrtve ribe“ koji je pogledalo svega 80 gledalaca i koji je skinut s repertoara CineStara u Hrvatskoj. I ovo su neki od pokazatelja da dodjela sredstava treba biti podložna strožijim provjerama i kontroloma. Pošto je trenutni saziv UO Fondacije za kinematografiju u tehničkom mandatu, iskreno se nadam da će Vlada FBiH prilikom imenovanja novog Upravnog odbora prečešljati način raspodjele novca u Fondaciji za kinematografiju i utvrditi šta je i na koji način kome dodijeljeno, šta nije, a šta nikad neće ni biti dodijeljeno. Također, nadam se da će se budući saziv Upravnog odbora pridržavati Pravilnika o kriterijima odabira članova žirija za vrednovanje filmskih projekata i da kreativne i skupocjene filmske projekte neće vrednovati ljudi koji nikada nisu napisali ni slovo o filmu, kao što su fotografi – ljudi koji slikaju svadbe ili lokalni općinski odbornici. Također, nadam se da će Fondacija za kinematografiju novčana sredstva bh. poreskih obveznika konačno dijeliti po transparentnim kriterijima koji uključuju relevantne umjetničke vrijednosti projekata, a ne kao do sada netransparentnim odlukama u režiji snahe, kćerke, kuma i prijatelja – kaže Ademović, dodajući da dok neki ne mogu dobiti ni marke iz budžeta za svoje projekte Fondacija za kinematografiju Sarajevo podržava s još između 30.000 i 40.000 KM godišnje Mostar film festival za koji tvrdi da je “porodični “ biznis Udruženja ”Oktavijan.”

Faksimili Odluka Fondacije o dodjeli sredstava za Udruženje “Oktavijan”: Ademović tvrdi da sredstva nisu dodijeljena u skladu s pravilima

SUSPENDIRANI PA NAGRAĐENI PRODUCENT

Sve ove tvrdnje i sumnje Ademović dodatno obrazlaže izjavom da je tokom prošlogodišnjeg konkursa u Fondaciji njegov projekat „Fatima – godine genocida“ žiri Fondacije bio podržao odlukom da mu se dodijeli 150.000 KM. Međutim, u to vrijeme, kako navodi Ademović, njegov projekat je zastupala jedna producentska kuća iz Tuzle, na čijem je čelu bio producent koji je zbog toga što, pak, nije prošao njegov filmski projekat, uputio prijetnje SMS-om jednom od članova žirija koji je diskvalificirao tu produkcijsku kuću, čime je iz konkursa za dodjelu sredstava ispao i Ademovićev film koji je faktički bio kolateralna šteta zbog nesuglasica između producenta i članova žirija.

– Ja se tada nisam protivio takvoj odluci, čak sam i podržao stav Fondacije jer ne podržavam takvo ponašanje i s tom produkcijskom kućom sam raskinuo ugovor o saradnji. Fondaciji sam izrazio podršku bez obzira na to što moj projekat nije prošao, jer sam osudio nedolično ponašanje tog producenta. Tada sam dobio ponudu od jednog člana Upravnog odbora Fondacije da njegovom producentu ustupim svoj projekat i obećanje da će on biti podržan ove godine te da će, osim dodijeljenih sredstava od Fondacije, moj filmski projekat iz drugih fondova dobiti jos dodatnih 100.000 KM. Naravno, ispostavilo se da su to bila samo obećanja koja bi “zamazala oči” i da javnost slučajno ne bi saznala o navedenim prijetnjama i nelogičnim ali i skandaloznim ocjenama žirija. Naknadno sam saznao da su tom „diskvalificiranom“ producentu 11 dana kasnije dodijelili 29.500,00 KM. Skandalozno je da Fondacija za kinematografiju novac poreskih obveznika, koji bi trebao biti usmjeren za filmske projekte relevantne umjetničke vrijednosti, dodjeljuje u svrhe ličnog bogaćenja uskog kruga ljudi i članova njihove porodice – zaključuje Ademović.

U namjeri razjašnjenja ovog svojevrsnog “Gordijevog čvora”, krenuli smo redom tražiti komentar na Ademovićeve tvrdnje od prozvanih institucija i pojedinaca.

Fondaciji za kinematografiju Sarajevo uputili smo upit o tome na osnovu kojih kriterija i dokaza dodjeljuje sredstva za realizaciju filmskih projekata i ko prati način utroška sredstava, odnosno da li se ona dodjeljuju i troše namjenski. Također, pitali smo da li se Upravni odbor ili neko iz Fondacije očitovao o prigovoru reditelja Mirsada Ademovića koji im se obratio pisanim putem 27. augusta ove godine, te smo tražili očitovanje o navodima da je došlo do “ zloupotrebe povjerljivih ličnih i poslovnih podataka iz filmskog projekta “Fatima – godine genocida“”, kao i da se očituju o Ademovićevim tvrdnjama u vezi s dodjelom sredstava Udruženju “Oktavijan“, te njegovom zahtjevu za poništenje konkursa. Pisani odgovor Fokusu iz Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju prenosimo u cijelosti.

– Odabir korisnika sredstava, osnov za korištenje sredstava Fondacije iz reda stvaralaca i djelatnika sa sjedištem u Federaciji Bosne i Hercegovine, način raspoređivanja sredstava, procedure za izbor korisnika sredstava Fondacije, kriterij za izbor korisnika Fondacije i druga pitanja značajna za zakonit i efikasan rad Fondacije za kinematografiju se vrši po procedurama i kriterijima regulisanim u Pravilniku o procedurama i kriterijima za izbor korisnika sredstava Fondacije za kinematografiju, broj: 02-6/13 od 23. 1. 2013. godine, i Poslovnikom o radu žirija Fondacije za kinematografiju 02-63/13 od
2. 9. 2013. godine. Vezano za upit o prigovoru Udruženja „Makpro“ Zenica o odavanju tajnosti ličnih podataka i neregularnosti procedure izbora filmskih projekata za 2020. godinu, broj 24/20 od 27. 8. 2020. godine, a proslijeđen u Fondaciju za kinematografiju 28. 8. 2020. godine, Upravni odbor Fondacije za kinematografiju je 30. 9. 2020. godine izvršio uvid u istu, te je obavijestio Udruženje „Makpro“ Zenica da vezano za navode o odavanju tajnosti ličnih i poslovnih podataka te svih posljedica koje su proistekle nakon završene konkursne procedure Fondacije za kinematografiju, Upravni odbor Fondacije za kinematografiju nije nadležan za uklanjanje posljedica spomenutih navoda. Također, predsjednik i članovi žirija su prilikom preuzimanja dokumentacije za vrednovanje projekata pristiglih po objavljenom konkursu za odabir korisnika sredstava upućeni na Poslovnik o radu žirija Fondacije za kinematografiju broj: 02-63/13 od 2. 9. 2013. godine, u kojem je naznačeno da se predsjednik i članovi žirija obavezuju da ne istupaju u javnosti ili na neki drugi način, bilo pojedinačno ili u cjelini, sve dok traje postupak vrednovanja pristiglih projekata. Upravni odbor Fondacije za kinematografiju nije nadležan sankcionisati članove žirija vezano za posljedice proistekle iz navodnog nedoličnog ponašanja pojedinaca. U dopisu navodite i sredstva doznačena Kazališno-filmskoj udruzi “Oktavijan”, konkursnim procedurama za odabir filmskih projekata u skladu odabirom žirija za vrednovanje filmskih projekata. Ovim putem vas obavještavamo da ugovori za projekte Kazališno-filmske udruge “Oktavijan” su u ugovorenim rokovima, koji su i u skladu s Pravilnikom o procedurama i kriterijima za izbor korisnika sredstava Fondacije za kinematografiju, broj: 02-6/13 od 23. 1. 2013. godine – navodi se u odgovoru Fondacije za kinematografiju Sarajevo.

Premda i sama Fondacija navodi da radi po Pravilniku na koji se i poziva u odgovoru, ipak ostaje nejasno da li je u slučaju Udruženja “Oktavijan” ispoštovan član 30. Pravilnika, u kojem se navodi:

– Krajnji rok za ispunjavanje uvjeta iz Ugovora o dodjeli i korištenju bespovratnih sredstava Fondacije, rok završetka filma koji imaju producentske kuće, odnosno pravne osobe kojima su odobrena sredstva, je 3 godine po potpisivanju istog. Ukoliko ne bude ispunjen uvjet iz stava 1. ovog člana producentskoj kući, odnosno pravnoj osobi kojoj su odobrena sredstva obustavit će se isplata i na zahtjev Fondacije će dodijeljena sredstva u punom iznosu vratiti na račun Fondacije koja će se preusmjeriti u nove projekte. Iznimno, Upravni odbor može ovaj rok produžiti za još jednu godinu – navodi se u članu 30. Pravilnika o procedurama i kriterijima za izbor korisnika sredstava Fondacije za kinematografiju.

Provjerili smo na zvaničnoj stranici Fondacije kome su sredstva dodjeljivana protekle četiri godine za filmske projekte i u svakoj odluci, čije faksimile donosimo u prilogu ovog teksta, nalazi se i Udruženje “Oktavijan” kojem je proteklih godina dodijeljeno više od million maraka.

ŠTURI ODGOVOR IZ MINISTARSTVA

Federalnu ministricu kulture i sporta Zoru Dujmović pitali smo da se očituje u vezi s navodima iz Ademovićevog pisma o tome da se Udruženju “Oktavijan” dodjeljuju sredstva za snimanje filmova, a da ih oni ne snimaju, kao i da li će Ministarstvo na čijem je čelu preduzeti nešto u tom pravcu. Također, zamolili smo ministricu Dujmović da nam odgovori na pitanje da li je ona u rodbinskim vezama sa Slavenom Knezovićem, predsjednikom Pozorišno-filmskog udruženja “Oktavijan” Mostar, te da je Udruženje zbog toga u povlaštenom položaju. I odgovor iz Kabineta ministrice Dujmović u kojem nije odgovoreno na sva naša pitanja prenosimo u cijelosti.

Odgovor iz Kabineta ministrice Dujmović: Na upit o rodbinskim vezama nije odgovoreno

– Vezano za Vaš upit, nakon primitka Zahtjeva reditelja Mirsada Ademovića ispred Udruženja „Makpro“, isti je upućen Upravnom odboru Fondacije za kinematografiju na postupanje. Do današnjeg dana Upravni odbor nas nije izvijestio o pomenutom predmetu te im je upućena urgencija za postupanje – navodi se u odgovoru iz Kabineta ministrice kulture i sporta FBiH Zore Dujmović.

Pisani upit s navodima da je Udruženje “Oktavijan” dobilo protekle četiri godine više od million maraka, a da nije snimilo nijedan film, uputili smo i Slavenu Knezoviću, predsjedniku ovog udruženja. Pitali smo Knezovića i da li je u rodbinskim vezama s ministricom Dujmović, te smo tražili konkretne podatke o tome koliko je Udruženje “Oktavijan” iz Mostara dobilo sredstava u posljednje četiri godine od Fondacije i na koje projekte su utrošeni.

Knezović: Nije odgovorio na pisani upit, ali u telefonskom pozivu pitanja nazvao “nebulozama” FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Umjesto pisanog odgovora, Knezović je telefonski pozvao novinarku Fokusa i pitao: “Da li ste mi Vi poslali ove nebuloze?”

Knezovića smo zamolili da se, s obzirom na to da je pozvao po završetku radnog vremena i da je telefonska veza bila izuzetno loša, o čemu potvrđuje i snimak razgovora, na naš upit očituje pisanim putem, shodno tome da smo mu upit i mi uputili e-mailom. Do danas odgovor nismo dobili.

Kajinoj firmi više od 400.000 KM budžetskog novca za kupovinu najosnovnijih sredstava za rad

Iako je, banjalučko preduzeće “Čistoća”, u većinskom vlasništvu privatnog lica, Grad Banjaluka je tom licu nastavio da obezbjeđuje sredstva za kupovinu najosnovnijih sredstava za rad. Samo u ovoj godini iz gradske kase, na pomenute namjene, potrošeno je preko 400.000 KM.

Piše: O. Tešić/etrafika

Preciznije, Grad Banjaluka je u posljednje dvije godine iz budžeta izdvojio 405.000 KM za kupovinu kontejnera i kanti za odlaganje otpada. U sklopljenim ugovorima o nabavci, koji se nalaze u posjedu eTrafike, između ostalog navodi se i to, da će kontejneri i kante za odlaganje otpada, koje je gradska uprava kupovala od firme “Procesna oprema inženjering” d.o.o. Laktaši, biti isporučeni preduzeću “Čistoća” a. d. Banjaluka.

U ovoj kupovini, vjerovatno, ne bi bilo ništa čudno da se “Čistoća”, preduzeće čija je osnovna djelatnost održavanje i čišćenje grada, ne nalazi u privatnom vlasništvu kontroverznog biznismena, Mladena Milanovića Kaje, koji inače važi za bliskog prijatelja čelnih ljudi SNSD-a i najviših funkcionera te partije na republičkom i državnom nivou.

Naime, krajem septembra 2016. godine, u medijima je objavljeno da je banjalučka “Tržnica”, jedno od brojnih preduzeća koje se nalazi u Kajinom vlasništvu, postala većinski vlasnik Komunalnog preduzeća “Čistoća”.

Kako je tada navedeno, Tržnica“ je za 1,67 miliona KM kupila 24,8 odsto akcija “Čistoće” od investicionih fondova, što joj je bilo dovoljno da poveća svoj vlasnički udio u tom preduzeću na 51,02 odsto, a većinsko vlasništvo omogućilo je Milanoviću da i formalno preuzme upravljanje „Čistoćom“.

Prije navedene kupovine, Grad Banjaluka je bio najveći akcionar “Čistoće” sa udjelom od 30 odsto, zatim “Tržnica“ sa 26,1 odsto, a značajne udjele imali su i VB fond sa 17,9 odsto, Zepter fond sa 10,1 odsto, ZIF Aktiva Invest fond sa 6,2 odsto, te Fond za restituciju Republike Srpske sa udjelom od pet odsto akcija.

Iako se “Čistoća”, dakle, već četiri godine nalazi u većinskom vlasništvu Mladena Milanovića Kaje, to nije spriječilo odlazeću vladajuću garnituru u gradskoj upravi, da mu iz budžeta Banjaluke plaća nabavku osnovnih sredstava za rad.

Dio ugovora

Tako je, na primjer, u Obavještenju o dodjeli ugovora za nabavku kontejnera i kanti za odlaganje otpada, koji je Grad Banjaluka 17. jula ove godine sklopio sa “Procesnom opremom inženjering” d.o.o. Laktaši, cijena kupoprodajnog ugovora iznosila 281.675,75 KM (Dokument – Ugovor 281.675 KM).

Mjesto isporuke kupljene robe, kako je precizno navedeno u ugovoru, bio je krug preduzeća “Čistoća” u Banjaluci.

ugovoru od 23. juna, vrijednom 8.780 KM (Dokument – Ugovor 8.780 KM), Grad Banjaluka sa istom firmom iz Laktaša sklapa skoro identičan “dil”, a mjesto isporuke kontejnera i kanti takođe je isto – krug “Čistoće”.

Identičan obrazac prisutan je i prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora iz 14. februara ove godine, čija je vrijednost 29.800 KM (Dokument – Ugovor 29.800 KM), kao i ugovora sklopljenog 6. decembra prošle godine, vrijednog 8.680 KM (Dokument – Ugovor 8.680 KM)

U krug “Čistoće”, isporučeni su i kontejneri i kante za odlaganje otpada, koje je Grad Banjaluka 31. decembra 2018. godine kupio za 76.810 KM (Dokument – Ugovor 76.810 KM).

Kad se sve zbroji, to znači da je iz gradske kase, odnosno novcem poreskih obveznika iz najvećeg grada Srpske, za potrebe preduzeća u većinskom vlasništvu Kaje u protekle dvije godine “iskeširano” tačno 405.745,75 KM.

Odbornik Narodnog pokreta “Banjaluka zove” u Skupštini grada, Saša Lazić, za eTrafiku kaže da je navedena kupovina sredstava za rad “Čistoći”, novcem iz gradskog budžeta još jedan dokaz u prilog tome, da je potrebno što prije da se izvrši revizija poslovanja svih preduzeća koja posluju u nadležnosti grada.

“Više puta pominjao sam potencijalno neravnopravan odnos Grada kao partnera takvim preduzećima usljed manjeg udjela u vlasničkoj strukturi, kao što je slučaj i sa ‘Eko toplanama’. Isto važi i za ‘Čistoću’. Neophodno je steći uvid u sve segmente poslovanja i samog ulaganja oba partnera, Grada i većinskog vlasnika, da bi mogli suditi o ovim investicijama Gradske uprave”, kaže Lazić za naš portal.

On dodaje i to, da bi zbog provjere postupaka Gradske uprave, odnosno, načina korištenja njihovih ovlaštenja bilo neophodno, kako kaže, ukrstiti sve podatke o ulaganju u infrastrukturu “Čistoće”, kao i svih drugih preduzeća koja posluju po sličnom principu.

O razlozima zbog kojih je Gradska uprava kupovala kontejnere i kante za odlaganje otpada firmi koja se nalazi u većinskom vlasništvu privatnog lica, odgovor smo tražili od nadležnih u Odjeljenju za komunalne poslove Grada Banjaluka.

U odgovoru koji smo dobili pisanim putem, iz tog Odjeljenja Gradske uprave, tvrde nam da je nabavka kontejnera i kanti za odlaganje otpada sprovedena u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama, kao i ostalim zakonskim i podzakonskim aktima.

“U skladu sa Zakonom o komunalnim djelatnostima i u skladu sa Odlukom o komunalnom redu, obaveza Grada Banjaluka je da nabavlja posude za odlaganje otpada, tj. kontejnere. Grad Banjaluka se prijavio na javni poziv Fonda za zaštitu životne sredine za sufinansiranje projekata i na istom prošao, čime su obezbijeđena dodatna sredstva za nabavku kontejnera za odlaganje otpada. Nakon završenog procesa nabavke kontejnera, isti su isporučeni u krug preduzeća ‘Čistoća’, koja kao vršilac komunalne usluge u gradu, postavlja kontejnere na lokacijama određenim od strane Odjeljenja za komunalne poslove”, navodi se u odgovoru.

S druge strane, novoizabrani gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković, za eTrafiku kaže, da će nova vlast u gradu morati na odgovoran i stručan način, da se pozabavi načinom na koji su pojedina gradska preduzeća, koja su danas u većinskom privatnom vlasništvu, finansijski pomagana od strane Grada.

“Slažem se s tim da preduzeća kao što su ‘Čistoća’ ili ‘Eko toplane’ budu pomagana od strane grada, budući da se radi o firmama koje imaju ogroman značaj za normalno funkcionisanje Banjaluke. Međutim, kao gradonačelnik zalagaću se za to da ulaganja u ta preduzeća, kao i dobit koja se u njima stiče budu raspoređeni tačno po procentu udjela u njihovoj vlasničkoj strukturi. Onoliko kolika je vlasnička struktura Grada u ‘Čistoći’, toliko mogu da iznose gradska ulaganja u to preduzeće, odnosno uzimanje dobiti. To je osnovna stvar i jedino na taj način će biti spriječene malverzacije i razne zloupotrebe, kojima je dosadašnja vlast bila sklona”, kaže Stanivuković za naš portal.

Podsjećamo, većinski vlasnik banjalučke “Čistoće”, Mladen Milanović Kaja, po mnogim procijenama trenutno je najbogatiji biznismen blizak vlastima u Republici Srpskoj.

Pored “Čistoće”, Kaja je vlasnik kompanije “MG Mind”, “Mrkonjić puteva”, zatim banjalučke “Tržnice”, kao i nekoliko nekretnina u strogom centru Banjaluke. Njegova kompanija „MG Mind“ kupila je krajem 2018. godine i akcije Nove banke, čime je postala najveći pojedinačni akcionar te banke.

Vrijedi podsjetiti i to, da je prije nekoliko godina Milanović kupio i Komunalno preduzeće  iz Ljubljane (KPL), što je tada izazvalo burne polemike u slovenačkoj javnosti.

Između ostalog, slovenački mediji tad su navodili da je Milanović dobar dio svog bogatstva stekao zahvaljujući prisnim vezama sa tadašnjim predsjednikom RS Miloradom Dodikom , te da se zbog sumnje na korupciju, Milanović našao na crnoj listi Svjetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, kao i Američke banke za razvoj.

Heroji našeg vremena: Život u BiH bez suživota i pomirenja nema smisao

Uskom, neoznačenom šumskom stazom na Trebeviću, spustili su se Amir Smječanin i Krsto Rakić do Kazana, mjesta na kojem su od sredine 1992. do druge polovine 1993. godine ubijani građani Sarajeva. U ime mirovnih aktivista, položili su cvijeće za žrtve, čiji se broj ne zna ni danas, 27 godina nakon što su njihova tijela bačena u jamu.

Piše: Mirna Stanković

Osim Kazana, cvijeće su položili i na spomen obilježju žrtvama kod Tržnice, gdje je 28. avgusta 1995. godine život izgubilo 43 građana Sarajeva, i na spomen obilježju poginulim stanovnicima Aerodromskog naselja.

“Danas smo se okupili i obišli sve ovo samo da pokažemo da nismo zaboravili gdje smo bili, šta smo radili i šta smo prošli i da smo spremni i kroz trnje i kroz blato proći da obavimo ono što nam je nijet, što smo naumili”, kaže Amir Smječanin, član Općinskog udruženja logoraša Novi Grad Sarajevo 92-96.

Krsto Rakić, član Udruženja logoraša Višegrad, kaže da su ovom aktivnosti pokazali da poštuju žrtve sa sve tri strane.

“Idemo i obilježavamo ta mjesta zločina. Poklanjamo se svim žrtvama, jer su za nas sve žrtve iste”, kaže Rakić.

Smječanin i Rakić su predstavnici udruženja koja učestvuju u USAID-ovom projektu PRO – Budućnost, a koji se zasniva na izgradnji mira i pomirenja. Projekat je okupio više od 20 udruženja, ali i pojedince žrtve rata i torture iz različitih dijelova BiH koji danas rade zajedno za ostvarivanje svojih prava.

Prvi susret, ipak, nije bio jednostavan. Krsto Rakić iskreno priznaje da mu nije bilo prijatno prvi put nakon rata i nakon proživljene torture sjesti sa, kako kaže, borcima sa sve tri strane.

“Taj prvi momenat za mene nije bio baš nešto, čak sam mislio da napustim to sve, međutim, vremenom i samim mojim aktiviranjem i kroz kontakt sa ljudima, utvrdio sam da smo svi mi, sa sve tri strane, preživjeli isto, samo u različitim uniformama”, kaže Rakić.

Smriječanin tvrdi da svako ko kaže da je taj prvi susret jednostavan – laže.

“Živjeti u sredini u kojoj je bilo dosta stradanja, u kojoj je stalno nametana tema “oni su ovakvi, oni su onakvi, oni su ovo, oni su ono”, doživiš taj šok okupljanja sa tim ljudima. To nije bio negativan šok, jer tek kasnije shvataš, iz sastanka u sastanak, da su to ipak ljudi sličnih razmišljanja, sličnih pogleda. Došli su tu jer žele da sudjeluju u tim mirovnim aktivnostima. Već poslije prve godine su se počele slagati neke kockice. Evo, ja za svojih deset godina aktivnosti, nikad loše iskustvo nisam imao sa bilo kojim aktivistom. Nikad! Imali smo situacija, bilo je prepirki, ali nikad niko nikoga nije povrijedio, zloupotrijebio”, kaže Smječanin koji je imao samo 11 godina kada je zarobljen u Trnovu i odveden u logor u Kalinoviku. U tom je logoru ubijen i njegov otac.

I Smječanin i Rakić, uprkos vlastitom ratnom iskustvu, odbijaju dijeliti ljude po nacionalnosti. Smatraju da je to alat koji političari koriste da bi ostali i opstali na vlasti.

“Oni su napravili taj monopol priča, potpaljivanja, stvaranja tenzija, vakuuma, ali to sve ide u njihovu korist. Oni nisu ništa uradili za dobrobit naroda. Oni sve što rade rade protiv naroda, protiv države, zadužuju nas, zavađaju… Zavađaju ljude koji ne razmišljaju svojom glavom. Mene ne mogu zavaditi, jer ja ne dozvoljavam da iko razmišlja mojom glavom”, kaže Smječanin.

“Zločine su činili neljudi. Ja pravim sopstvenu klasifikaciju – dijelim sve na ljude i neljude, ne dijelim ih po nacionalnosti. Jedno je ratnik na liniji, a drugo čovjek koji je ubijao civile. To je za mene nečovjek”, kaže Rakić.

Krsto Rakić smatra da se ovakva situacija, kakva je danas u Bosni i Hercegovini, više ne može izdržati. Ni 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ništa se ne dešava. Rakić ukazuje da mladi ljudi odlaze iz zemlje, da je privreda stala, a čim treba “neka politička stvar da se uključi, odmah se pominju neka nacionalna dijeljenja, što nama apsolutno ne odgovara”.

S njima se slaže i Darko Bodul, predsjednik Udruge HVO branitelja Općine Novi Grad Sarajevo.

“Dok god imamo ove političare, neće nikad biti mira niti bilo čega drugog, jer oni samo podgrijavaju tu atmosferu napetosti, ugroženosti naroda i ostalo, iako su u BiH ugrožena sva tri naroda – i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Nema posla, mlađi ljudi bježe odavdje, ostaje stara populacija koja više ne može ni raditi i koji i ovo malo mirovina ili penzija koje imaju više troše na lijekove i plaćanje režija, a iskreno rečeno, možemo živjeti kao bubreg u loju da imamo pametne političare. Pametni smo, imamo resurse, imamo sve mogućnosti da napredujemo, ali na žalost, ne možemo”, kaže Bodul.

Godine razmjenjivanja iskustava i druženja su stvorile neraskidive veze između ovih ljudi. Nelagoda suočavanja sa “drugim” dovela je do toga da su žrtve torture pronašle razumijevanje, podršku i zajednički cilj prema kojem idu.

“To su godine našeg poznanstva i našeg druženja, bez obzira da li su to ljudi iz Mostara, Višegrada ili bilo kog drugog grada. To su obični ljudi, obični smrtnici koji su isto tako proživjeli slične stvari koje sam ja proživio u Kalinoviku, oni su proživjeli u nekim drugim logorima”, kaže Amir Smječanin.

Krsto Rakić je svoju ratnu priču o zarobljavanju u Sarajevu čuvao za sebe punih 18 godina. Sada tu priču priča po cijeloj Bosni i Hercegovini.

“Sada vidim da mi samo zajedno možemo prebroditi ove probleme koji su nastali poslije rata”, kaže Rakić.

Amira Smječanin su zbog njegovog mirovnog aktivizma pojedinci nazivali izdajnikom. Kaže da će uvijek biti ljudi koji će ga podržavati, ali i onih koji će ga osuđivati zbog onoga što radi.

“Meni su bitni oni koji me podržavaju. Ja smatram da ono što radim ima jednu pozitivnu poruku i ljudi koji iole žele dobro Bosni i Hercegovini će podržati ovu priču. Oni koji žele da žive u nekim torovima, nek im je sretno i daleko im lijepa kuća od moje!”, kaže Smječanin i naglašava da je tokom svog rada u Općinskom udruženju prikupio 600 ili 700 izjava bivših logoraša, a u velikom broju njih stoji da su ljudima u logorima pomagali “i Srbi, i Hrvati, i vojnici, i vojvode”.

“Poenta je – u moru zla uvijek postoji neko dobro. To je uvijek tako bilo, samo što je zlo poklopilo dobro i to dobro se koprca, otima se, pokušava se malo proširiti, a koliko će uspjeti to ne znam”, kaže Smječanin.

Mirovne aktiviste koji u okviru projekta PRO Budućnost rade na miru i pomirenju u Bosni i Hercegovini, Amir Smječanin smatra herojima.

“Život u Bosni i Hercegovini bez suživota i pomirenja nema smisao. Rekao sam sebi gdje god budem mogao da učestvujem u mirovnim aktivnostima, gdje god ima mira ima i života. U kući ako nema mira nema ni života, da krenemo od kuće!”.

Mirovni aktivisti posjećuju mjesta stradanja civila širom Bosne i Hercegovine i ukazuju na sadašnji položaj žrtava rata i torture.

“Otac mi je ubijen u logoru, stradalnik sam u svemu tome i imam puno pravo da kažem da ti ljudi trebaju biti spomenuti i treba spominjati da su ljudi ubijani u logoru, da su preživljavali torture, da imaju danas posljedice. To je neosporno. Treba obilježavati ta mjesta. Ali ne treba osuđivati stradalnike, već ljude koji su to naređivali. Mi kao obični smrtnici, bili zatvoreni na Dobrinji ili u Rudom ili u Višegradu, mi smo običan narod i mi smo stradalnici. Drago mi je što sam dio ove ekipe. Uvijek ću se rado odazvati da se pošalje ta poruka, da se zna da smo mi živi, da želimo suživot”, kaže Smječanin.

“Rat je najgora opcija. Samim svojim aktivnostima mi hoćemo da ostavimo pečat u ovom vremenu da bismo mladim generacijama objasnili da nikada više ne uzimaju pušku u ruke, da je to najgore rješenje, jer samo zajedno možemo ići naprijed i ka boljoj budućnosti”, kaže Krsto Rakić.

Predsjednik VSTV Milan Tegeltija na vrućem, limenom, krovu

„VSTV zaslužuje drugačijeg, profesionalnog predsjednika”  jasna je poruka koju je u petak 27. novembra 2020. u javnost plasirao Ured Visokog predstavnika u BiH (OHR) te pozvao Milana Tegeltiju, predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) da podnese ostavku „kako bi se vratio integritet ovoj istaknutoj pravosudnoj funkciji.“

Piše: Dženana Alađuz

Podsjetimo prije samo 4 dana portal Istraga.ba objavio je audio snimak u čijem je centru upravo Tegeltija. Na snimku koji je nazvan “Potkivanje 2”, čuje se Milan Tegeltija dok razgovara na telefon sa Milijanom Buhom, doskorašnjom članicom VSTV-a. “Taktiku ćete prepustiti meni jer se vi u to ne razumijete”, kazao je Tegeltija Buhi koja je insistirala da njena sestra Sanja Čagar bude imenovana za sudiju Osnovnog suda u Banja Luci.

Na ovaj poziv OHR-a, ali i američke ambasade u BiH te OSCE-a koji su počeli žestoko kritikovati rad pravosuđa a naročito VSTV-a, Tegeltija je odgovorio nizom gostovanja na medijima te postovima na svom facebooku koji se svode na to da je žrtva montiranog procesa čiji je život u pitanju.

 „S obzirom da je obavljanje moje dužnosti predsjednika VSTS sa sjedištem u Sarajevu, izloženo izuzetno snažnom protivustavnom i protivzakonitom političko-obavještajnom i paraobavještajnom ugrožavanju mog fizičkog i ličnog i profesionalnog integriteta, sa ciljem moje eliminacije sa mjesta predsjednika VSTS, a koje, iako je potpuno neustavno i nezakonito, nailazi na odobravanje jednog dijela javnosti, medija, pa i dijela međunarodne zajednice i OHR -a, pred mene se danas, nažalost, postavlja jedno osnovno pitanje?”, napisao je u svom obraćanju Tegeltija i nastavio:

„Da li u tako nemogućim, opasnim, protivustavnim i elementarno nesigurnim uslovima mogu, FIZIČKI, dalje da budem prisutan u Sarajevu ili Federaciji BIH uopšte. Očigledno je da sam tamo apsolutno dozvoljena legitimna meta svake moguće nezakonitosti uključujući u nekoj krajnjoj liniji i ugrožavanje mog života. Postalo je posve jasno, kada sam u Sarajevu ili FBIH svaka moguća nezakonitost ili nezakoniti atak na moju ličnost u mom slučaju postaje potpuno dozvoljen pa čak i poželjan”, naveo je on.

Stoga je jučer u nedjelju 29.11.2020. Tegeltija pozvao ostale članove VSTV na sastanak u Banja luku putem službene viber grupe:

“Poštovani članovi VSTS, sjednicu VSTS sam planirao za četvrtak ili petak sljedeće sedmice, kako god vam više odgovara. Zbog specifičnosti situacije s jedne strane i epidemioloških razloga s druge strane, prije svega bih zamolio da čujem vaš stav u pogledu načina održavanja sjednice ( uživo ili on line). S tim u vezi, zamolio bih vas takođe za stav o potrebi održavanja pripremnog sastanka dan prije održavanja sjednice. Vaše stavove želim da imam u vidu prije donošenja odluke o održavanju sjednice i eventualno pripremnog sastanka koji bi se održao u Banja Luci u srijedu, u zgradi Osnovnog suda koji ima izuzetno veliku centralnu sudnicu u kojoj se mogu ispoštovati sve epidemiološke mjere. Također želim da vas obavijestim da procjenjujem da postoji ozbiljna mogućnost da su prostorije VSTS kompromitovane neovlaštenim i nezakonitim uređajima za audio-video snimanje te vas molim da to imate u vidu ukoliko boravite u prostorijama VSTS dok naredne sedmice ne obezbjedimo pregled svih prostorija VSTS od strane SIPE. Raniji pregled je vršila OSA BIH”, napisao je Tegeltija članovima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.

Ovu poruku su objavili mediji, prvi Istraga.ba, što je Tegeltija proglasio još jednim dokazom o „obavještajnom napadu na VSTV“. Bivši ministar Dragan Mektić je na svom twitter nalogom takvu izjavu proglasio paranoidnom

Najveće afere predsjednika Tegeltije

Isti Ured Visokog predstavnika u BiH koji je i predložio osnivanje VSTV-a. danas traži smjenu njegovo prvog čovjeka. Kako je uopšte nastao VSTV?

Prilikom donošenja entitetskih zakona o visokim sudskim i tužilačkim vijećima, visoki predstavnik za BiH je donio i Uputu nadležnim entitetskim organima da otpočnu pregovore o prenošenju nadležnosti u oblasti pravosuđa na državu kako bi se formiralo Visoko sudsko i tužilačko vijeće za BiH sa cjelovitim nadležnostima u oblasti pravosuđa. Formiranje VSTV-a BiH ocijenjeno je kao najbolji način da se osiguraju potpuno ujednačeni standardi za imenovanje i disciplinsku odgovornost sudija i tužilaca na cijeloj teritoriji BiH.

Uspostavljanje VSTV-a BiH bio je i zahtjev Evropske unije, budući da je u Studiji izvodljivosti Evropska komisija ovaj zahtjev postavila kao jedan od uslova za početak pregovora za zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU-a i BiH.

U martu 2004. godine, entitetski premijeri i ministar pravde BiH su potpisali Sporazum o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz utemeljenje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH čime su stvorene pretpostavke za donošenje Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, što je i učinjeno od strane Parlamentarne skupštine BiH u junu 2004. godine.

Niti jedan prijašnji predsjednik VSTV-a (Branko Perić i Milorad Novković) nije imao niti proizveo ovoliki broj afera. Bloger, pravnik-kriminalista i aktivista Borislav Radovanović kao i urednik portala demos.ba Nermin Bise  čak sumnjaju i u validnost Tegeltijine diplome. Urednik portala “DEMOS.ba”, Nermin Bise, zatražio je podatke o obrazovanju i stručnim kompetencijama Milana Tegeltije i Ružice Jukić.  Umjesto toga dostavljeno mu je rješenje protiv kog sad slijedi pravna bitka

Radovanović piše „Moji izvori tvrde da je Milan Tegeltija pravni fakultet banjalučkog univerziteta upisao u redovnom upisnom roku (jun-jul) 1993. godine, pa sasvim razumljivo pitamo: kako je mogao diplomirati 1995. godine? Nikad ovaj fakultet nije izlazio iz okvira osmosemestralnog obrazovanja, šta podrazumijeva četiri godine studiranja. Po zvaničnoj biografiji Tegeltija je već 1997. godine imao položen i pravosudni spit. I pravosudni ispit položio je na istom fakultetu na kom je ekspresno stekao diplomu. Ljudi moji, negdje 1997. godine Tegeltija je trebao pripremati diplomski rad (pod uslovom da je sve dodiplomske obaveze ispunio u rekordnom roku), a on je uspio i pravosudni ispit položiti.“

Podsjetimo na Tegeltijine  najveće afere:

  • Sumnjivo žrijebanje (oktobar 2020) Mediji su pisali da je Tegeltija želeći vratiti većinu u VSTV-u omogućio sumnjivo žrijebanje: “žrijebanjem odlučeno da Republičko tužilaštvo RS predstavlja Bošnjakinja. Kako trenutno u tom Tužilaštvu nema nijedne tužiteljice bošnjačke nacionalnosti, ostavlja se prostor da u VSTV bude izabrana Svetlanka Bijelić, koja bi mogla vratiti većinu na Tegeltijinu stranu.“
  • Vikend- kuća (januar 2020): U imovinskom kartonu Tegeltija je naveo da kuća sa bazenom zajedno sa zemljištem površine 922 kvadrata vrijedi svega 200 hiljada maraka. Finansiranje izgradnje pokriva kreditom od 180 hiljada maraka. Kao hipoteku je založio poslovni apartman čiju vrijednost godinu kasnije procjenjuje na 125 hiljada maraka. Prema procjenama trojice stručnjaka za nekretnine koje je konsultirao portal Žurnal, vikend-kuća Milana Tegeltije sa pripadajućim pratećim objektima i zemljišten košta najmanje pola miliona maraka
  • Potkivanje 1 ( maj 2019) Žurnal je objavio video snimak razgovora između Milana Tegeltije, biznismena Nermina Aleševića i predaju novca inspektoru SIPA-e Marku Pandži. Nermin Alešević od onoga ko otkriva krivično djelo postao je osumnjičeni kojeg se tereti tereti za davanje dara i drugih oblika koristi kao i za neovlašteno prisluškivanje i tonsko snimanje!?
  • Novac od arbitraža (maj 2019)  Tegeltija je 2018. godine – mjesec dana nakon što je u tri arbitraže zaradio 44.000 KM,  iznos zbog kojeg bi mogao prekršiti Smjernice za sprečavanje sukoba interesa – zatražio povećanje dozvoljene granice zarade od naknada za sudije i tužioce, pokazuje analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH). On je tražio da se procenat naknade poveća sa 20 na 40 posto prosječne plate nosilaca pravosudne funkcije. Za BIRN BiH je kazao da mu nisu u potpunosti isplaćene sve naknade iz tri arbitraže.“Ne mislim da sam prekoračio ni jedan dio u tim Smjernicama. Mislim da sam unutar Smjernica sa 40 posto. Ja sam unutar Smjernica. Meni nije ništa isplaćeno u okviru tih 20 posto”, kaže Tegeltija i dodaje da nije znao koliki će iznos zaraditi kada je dogovarao rad na arbitražama Većina članova VSTV-a odbila je da odgovori na pitanja BIRN-a BiH oko izmjena Smjernica i Tegeltijine zarade. U Misiji OSCE-a u BiH kazali su da smatraju kako predsjednik Tegeltija nije bio dovoljno pažljiv i otvoren u vezi s naknadama i da je o tome trebao obavijestiti nadležnu komisiju i druge članove VSTV-a.

Prije 13 h Tegeltija je na svom twitter profilu napisao

Za sve kojima nije jasno, i ako je neki clan oficijelne viber grupe uradio copi paste poruka službene komunikacije clanova savjeta , koja nije otvorena za javnost, i to je obavjestajni napad na instituciju. Ubaceni obavjestajac-paraobavjestajac može biti svako.“

Da li će Tegeltija i nakon Potkivanja 2 ostati predsjednik VSTV-a?

Francuz Antony autostopom obišao 80 država svijeta, došao i u BiH

Francuz Antony D’Oliveria autostopom i pješačenjem obišao je 80 država svijeta. Prije dva dana stigao je i u Bosnu i Hercegovinu. Sreli smo ga danas u Sarajevu, gdje je na hladne ploče naše Ferhadije zalijepio fotografije koje je zabilježio putujući državama svijeta, te s građanima/kama razgovarao o svom iskustvu. 

Piše: Adin Šabić

Na putovanje s ruksakom i nekoliko osnovnih životnih namirnica odlučio se krenuti 2013. godine, a jedan od glavnih razloga je bio želja da upozna ljude širom svijeta, da promiče ideju jednakosti svih nas bez obzira na razlike, te da spozna samog sebe.

“Hodam sam sa svojim ruksakom, a to su idealni trenuci da zagrebem u unutarnji dio sebe, da se spoznam koliko god je to moguće. To zaista volim. No, ono što me čini još sretnijim jeste da upoznajem i druge ljude, kulture i običaje, što je jedna divna karakteristika ove moje avanture”, kaže Antony. 

Tijekom ovih sedam godina putovanja zabilježio je brojna iskustva sa stanovnicima/ama država koje je posjetio.

“Bilo mi je jako teško u Venecueli, Južnoj Africi i Maroku. A posljednje teško iskustvo bila je Koreja. Ljudi su misli da sam migrant i to je značajno otežavalo moje putovanje”, kaže ovaj mladić, te dodaje da uvijek ima i finih iskustava.

Najviše je oduševljen gostoprimstvom ljudi iz Madagaskara. “Od svih država koje sam posjetio tamo sam najviše uživao. Ostao sam tamo 30 dana i upoznao mnoge prijatelje. Naprosto uživate u predivnoj prirodi ovog područja, ali i različitosti među ljudima, zasta je to unikatan prostor. Divne ljude sam upoznao u Indiji i Kolumbiji. A prilikom putovanja u Tel Avivu upoznao sam predivne Palestince”, priča nam ovaj Francuz.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, kaže kako je većina stanovnika vrlo susretljiva.

“Prije BiH bio sam u Hrvatskoj i vidim veliku razliku u smislu ljudske povezanosti. Kada je došao u BiH policija na granici me je pregledala, ali sam vidio da su veoma susretljivi. Međutim, kada radim izložbe mislim da pojedini ljudi u Sarajevu imaju stereotipe. Dođu pogledaju i onda krenu s osuđivanjem, što me malo čini nervoznim. Mislim da nema potrebe nikoga osuđivati, dok ga ne upoznate”, poručuje.

Putovanje, kako priča, nosi više izazova od samog susreta s ljudima, pogotovo ako pješačite ili koristite nešto nesigurniji prijevoz. “Kada sam bio u Kostariki sjećam se da sam čamcem htio da pređem rijeku i skoro sam pao u vodu. U sljedećem trenutku vidio sam ogromnog krokodila, koji nije bio baš tako daleko od mene i koji se kretao u mom smjeru. Ponekad moram biti oprezan kada su u pitanju priroda, životinje, ali i ljudi”, ističe Antony.

Da opreznosti nikad nije dosta svjedoči i iskustvo iz Egipta, kada je prvi put vidio kamilu, životinju koja naseljava sjeverni i istočni dio Afrike, te Bliski istok. “Odlučio sam da priđem bliže kamili, u tom trenutku jedna od njih je ustala i počela trčati prema meni, bila je jako brza, a ja sam od straha bježao. Nisam se baš nadao da će se takvo nešto desiti”, govori kroz smijeh.

S obzirom na to da tijekom putovanja, osim što mu je nužan prijevoz, koji ostvaruje autostopom, mora imati hranu, pitali smo ga kako zarađuje novac kojim si omogućuje da upoznaje kulture širom svijeta.

“Novac zarađujem svojim izložbama. Nakon sedam godina putovanja moram biti  odgovoran. Trenutno pokušavam da skupim kupim novac za nastavak putovanja, ali i produciranje dokumentarnog filma o ljudskoj jednakosti. Sve donacije koje skupljam pomoći će mi da ostvarim svoje želje. Nadam se da ću u tome uspjeti”, kaže Antony.

Cilj mu je da jednog dana posjeti sve države svijeta, te da o svom iskustvu izvještava ljude putem svoje Facebook stranice, ali i uživo sastajući se s njima, te da širi pozitivnu ideju jednakosti jer, kako kaže, razlike ne treba shvaćati kao prepreke, već kao ljepotu življenja i mogućnosti učenja o svima nama. 

Rat u BiH uništio je snove Rusmira da postane pilot, umjesto toga obukao je vojnu uniformu: „Nakon svega vas zaborave“

Odrastajući u jednom mirnom okruženju i sretnom djetinjstvu, Sarajlija Rusmir Piralić kao dijete koje je rođeno u Jugoslaviji, nije ni sanjao da će jednog dana biti sudionik rata. Kao odličan učenik osnovne škole upisao je Srednju Vojnu školu koja je tada bila u Rajlovcu sa željom da jednog dana postane pilot.

Piše: Adin Šabić

Foto: Interview.ba

„Kada je krenula opsada Sarajeva, napustio sam školu i uključio sam se dobrovoljno sa 17. godina u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. Za razliku od mojih drugova već sam u 14. godini znao dosta toga o oružju s obzirom na činjenicu da sam o tome učio u školi. U tom dijelu sam bio „spreman“. Kompletno poimanje šta se tada dešavalo zasnivalo se na tome da neki tamo pucaju na mene, na moje komšije, na moju raju“, ovako počinje priču Rusmir za naš portal.

Iz školskih klupa, našao se na blatnjavim livadama, snijegu i hladnoći, držeći mrtva tijela poznanika i prijatelja koji su s njim dijelili bol rata: „Umirali su mi ljudi na rukama ili prilikom nošenja kroz šume, a mojom glavom tada su samo kružile misli: ‘Nema više ko nije poginuo ili umro’. Jednostavno se nalazite tu gdje ste i mislite da će takvo ružno i opsadno stanje trajati čitav život“.

A svijest o tome da li je on nekoga tokom rata ubio nema, jer takvo nešto nije vidio. „Kada se dvije vojske susretnu pucaju jedni na druge, pa se desi, šta se desi. Takva su ratna pravila, ljudi sa svih strana pokušavaju da prežive“, ističe, te dodaje kako na sreću nikada nije bio ozbiljnije ranjen, iako je bilo opasnih situacija.

„Jednom prilikom sjedili smo drug i ja na otvorenom. U blizini je pukla granata i geleri su otišli u našem smjeru. Na sreću preživjeli smo iako su svi mislili da smo mrtvi, čak su i dojavili da sam poginuo. U sljedećem trenutku javio sam da sam živ. Nakon sat vremena kada sam se vratio na isto mjesto gdje sam sjedio, podigao sam svoju jaknu koja je bila izrešetana sa milion gelera, a ja sam u trenutku kada se sve to desilo bio naslonjen na jaknu, na meni nije bilo ogrebotina“, kaže Rusmir.

Dani rata bili su obilježeni i glađu. Kako govori Rusmir znali su ponekad dobiti samo krišku hljeba i malo masla, dok je nekad i to izostajalo zato što bi čovjek koji donosi hranu bio ubijen. Tada bi, kako priča, bili gladni i po četiri dana. „Sjećam se da sam bio 59 dana na terenu van Sarajeva. Za to vrijeme smo jedan dan jeli grah, a drugi dan pasulj. U civilnom svijetu je također bilo strašno. Sarajevo je bilo pod najdužom opsadom u historiji ratova“.

Vremenom su ljudi prema njegovim riječima počinjali shvatati svaku lošu stranu rata i željeli su samo da prestane. „Kad su svi shvatili da se od metka može poginuti, a da se metkom ne može uništiti tenk onda je došlo do promjene razmišljanja, više nikom rat nije bilo ni zanimljiv, već se čekalo kad će to sve skupa završiti“, ističe Rusmir.

Poslije 1994. godine svi mlađi članovi vojske su, kako kaže, prekomandirani u manevarske jedinice ili neke druge specijalne. „Možete zamisliti kako je to bilo super za nekoga ko je formirao takve jedinice da ima mlade koji imaju godinu i pol ratnog iskustva. Mogao je od njih da formira jedinice koje prave podvige poput probijanja i jurišanja. Hoću da kažem koliki je to bio teret na mladim ljudima u tom periodu. Bili su smještani tamo gdje su, osim onoga što su pretrpjeli, morali još više istrpjeti. Samim time psihološki efekti nakon rata su veći po maloljetnike i mlađe ljude koji su ratovali, a onda vas po završetku svega zaborave“, kaže Rusmir.

A kako su maloljetni brci zaboravljeni najbolje poznaje Rusmir, koji je ujedno i predsjednik Udruženja maloljetnih boraca KS. “Prema Dokumentacionom centru zabilježen je 661 poginuli maloljetni borac, a postoji spisak od 100 maloljetnih boraca koji su ušli kao maloljetni i poginuli kao maloljetni. Nakon rata nije bilo programa zbrinjavanja za nas. Mi smo specifična generacija za koju se trebao napraviti program za školovanje i zapošljavanje. Međutim 20 godina nakon rata, a povodom ovog jubileja oko potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, i dalje su neriješeni problemi te populacije. U samim zakonskim rješenjima dva puta se pominje riječ maloljetni dobrovoljac. Maloljetni dobrovoljci imaju pravo na besplatan nadgrobni spomenik ili nišan nakon smrti, tako da to dovoljno govori o tome kako nas društvo doživljava. Svi žele da se distanciraju od ratnog perioda i govore kako to treba zaboraviti i gumicom izbrisati. Dijelim mišljenje, ali mi smo ipak živi, tu smo. Osjećamo se prevareno, odbačeno i izigrano od političara, od države, svih drugih, koliko sam shvatio voljeli bi da nas nema“, navodi

Sama činjenica da Rusmir već nekoliko godina nema stalni posao, iako je završio Kriminalistički fakultet govori tome u prilog koliko su ovakve kategorije stanovništva bitne nadležnima u Bosni i Hercegovini.
No, to ga ne sprječava da na sav glas mladim ljudima širom Bosne i Hercegovine u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, govori o potpunom besmislu ratovanja i da im promiče ključne ljudske vrijednosti poput mira, prihvatanja i tolerancije.

„Period poslije rata radim na tome da više nikada ne dođe do rata na bilo koji način! Utječem na to da se izbija opcija ratovanja zato što imam lično iskustvo. Nekada su neki ljudi sjedili za jednim stolom pa su se posvađali, zatim ratovali, a potom opet došli za isti stol i potpisali mir, a samo u tom periodu između tih stolova je masa boli, suza, smrti, genocida, ratnih zločina koje je platilo obično stanovništvo koje želi da živi u miru. Mir nema alternativu“, kaže Rusmir.

Kada je krenuo u rat sa svojih 17. godina nije razumio šta je porodica i koju bol su preživjeli svi njegovi ukućani, osobito njegova majka. “Kad pukne granata u gradu, nije važno da li je desno ili lijevo, ona pukne ravno u srce”. Ovako je svaku granatu tijekom rata doživjela njegova mama, saznat će to Rusmir nakon rata u jednom neformalnom razgovoru u stanu s majkom i bratom.

Danas puno bolje razumije kakvu je bol njegova majka preživljavala dok su padale granate, a on bio izložen lice u lice sa smrću, tačnije koju je bol preživljavala svaka majka čiji su se sinovi našli u sličnoj situaciji. Zahvaljujući tom iskustvu danas svoju djecu uči o važnosti mira.

„Moja djeca su još mala, ali u svakom slučaju želim da misle svojom glavom, a ono što im želim jeste da kao naredne generacije pokušaju da rade na tome da dožive 1000 – godišnji mir“, zaključio je.

APEL: Individualna, ljudska i građanska prava ne mogu više biti na čekanju 25 godina poslije! Izmjene ustava nisu nemoguć proces, ali u BiH nema političke volje za tim.

Prije dvije sedmice, a povodom obilježavanja 25 godina od potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski mirovni sporazum), Inicijativa Građanke za ustavne reforme uputila je Apel na adrese ambasada u BiH, Delegaciji Evropske Unije u BiH, kancelariji Visokog predstavnika u BiH (OHR), predstavnicima Bundestaga kao i na nekoliko adresa u EU parlamentu.

Piše: Dženana Alađuz

Ovim Apelom članice Inicijative su ukazale da i „danas 25 godina poslije, vidimo da je sistem određen Ustavom BiH nefunkcionalan, da je Dejtonski mirovni sporazum samo zamrznuo konflikt i zacementirao temelje za etničke podjele, zarobljenu državu, okvir za separatističke zahtjeve. Država u kojoj živimo je država etničkih grupa, ne građana i građanki.“

-Do danas niti jedna institucija na koju je Apel upućen nije odgovorila, kazala je za naš portal Željka Umićević iz Helsinškog parlamenta građana Banja Luka/ Inicijativa Građanke za ustavne promjene.

Kako je došlo do ovog javnog Apela,  pitali smo Lejlu Gačanicu, članicu Inicijative Građanke za ustavne promjene?

-Prema CEDAW konvenciji koja je sastavni dio našeg Ustava, rodna ravnopravnost i sprječavanje diskriminacije po osnovu spola je jako važan segment. Naš Ustav u vrlo opštoj formulaciji govori o diskriminaciji, pa između ostalog i o diskriminaciji po osnovu spola. Prošle godine, UN Komitet za eliminaciju diskriminacije prema ženama razmotrio je Šesti periodični izvještaj o implementaciji Konvencije te u Zaključnim zapažanjima ponovio preporuku o neophodnosti ugradnje zabrane diskriminacije između muškaraca i žena u javnoj i privatnoj sferi. Inicijativa zagovara izmjene koje će osim ove stavke obezbijediti da bh Ustav prepoznaje žene kao ravnopravne Građanke ove države u pravima i slobodama. Nas Ustav jeste nametnut, ali nije nepromjenjiv. Znate, izmjene ustava nisu neki nedodirljivi ili nemoguć proces, ali u BiH nema političke volje za tim. Čak i kad se tiče izmjena Ustava u korist rodne ravnopravnosti, što ni na koji način ne utiče na bilo čije etnonacionalne interese.

Na pitanje u čije ime je ovaj Apel – za čije interese je on važan, Gačanica odgovara:

U Apelu su zahtjevi koji dolaze iz građanske sfere, to je ono što građani/ke zahtjevaju. Ustav jeste ograničen etničkim principima pa ipak je neophodno zaustaviti štetu koju ti isti principi prave, degradirajuci građane/ke na isključivo etničke kategorije. Ili one koji su obespravljeni unutar Ostalih-.

Iako Ustav BiH ne priznaje pojam građanin/ka kako kaže Gačanica Inicijativa ne vidi da je to problem:

-Uvođenjem građanskih prava želimo postići da se žene i muškarci ravnopravno prepoznaju kao građani/ke ove zemlje.

Bez obzira na nedostatak odgovora za Inicijativu Građanke za ustavne reforme 25 godina poslije, individualna, ljudska i građanska prava ne mogu više biti na čekanju samo zbog toga jer etnonacionalistička politizacija uslovljava ili zaustavlja svaki pokušaj progresivne ustavne reforme. Politički dogovori i rasprave koje vode nacionalističke i ekstremne politike i stranke o budućnosti BiH se vode u zatvorenim prostorima, u kojima građanski zahtjevi nemaju pristup, niti su uključeni. Ovo sve ozbiljno produbljuje podjele i udaljava BiH od perspektive Evropske unije, stav je ove inicijative. Stoga Inicijativa apelira da u svojstvu onih koji imaju uticaja:

• Insistirajte na zaustavljanju napada na BiH kao cjelovitu državu.

Separatističke tendencije osnažuju, prijeteći novim ratovima i potičući mržnju. BiH je država svih njenih građana i građanki koji zaslužuju život bez bremena prošlosti i oslobođen straha od novih sukoba. Region Zapadnog Balkana je ranjiv i ove tendencije mogu potaći dalju nestabilnost. Ne smijemo dozvoliti manipulacije nacionalističkih stranaka unutar i prema BiH.

•Potičete očuvanje demokratskih načela, u čemu međunarodna zajednica ima ozbiljnu ulogu.

Pregovori oko Dejtonskog mirovnog sporazuma, provedba, tumačenja i izmjene Ustava su u rukama vladajućih nacionalističkih stranaka. Promjena iznutra je čvrsto ograđena zidom ličnih i nacionalističkih interesa. Građansko društvo u borbi za demokratiju stoga mora dobiti i podršku izvana, koristeći procese koji ovu državu trebaju staviti na čvrste demokratske noge. Ovo je momentum za ozbiljno podsjećanje na to, uključujući rješenja koja će omogućiti stabiliziranje države i razvoj građanskog društva.

• Podržite građanske inicijative za izmjene Ustava i omogućite građanima/kama da po prvi put uspostave ‘vlasništvo’ nad Ustavom.

Ustav BiH, kao dio mirovnog sporazuma, jeste osigurao integritet države, ali njime nije ostvarena društvena kohezija. Ovo je Ustav iz nužde: nije počivao na saglasnosti suverenog naroda, nego je bio rezultat međunarodnih pregovora. Stoga, postojanje utemeljenih i legitimnih zahtjeva građana i građanki za izmjene Ustava mora biti uvaženo i provedeno. Podsjećamo, bosansko-hercegovački građani i građanke su ti koji stupanjem Ustava na snagu njime i raspolažu. U BiH već godinama postoje zagovaranja i zahtjevi za provedbe odluka Evropskog suda za ljudska prava povodom diskriminacije u izbornom procesu, te zahtjevi naše Inicijative – zahtjev za prisutnošću, identificiranjem, prepoznavanjem žena unutar Ustava ne samo kao pojedinaca i pojedinki već i grupe, želeći jednak tretman u pravima (i njihovu garanciju). Nužno je podržavanje građanskih zahtjeva da bismo obezbijedili državu kakvu građani i građanke žele a ne kakvom je za nas kreiraju retrogradne i štetne politike. Naš apel je odraz naše dugogodišnje borbe za ravnopravnost u društvu, državi i Ustavu. Nakon 25 godina, Dejtonski sporazum i Ustav BiH su nepromijenjeni, a njihova različita tumačenja u skladu sa nacionalističkim interesima već godinama podrivaju demokratska prava i vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje od EU. Stoga apeliramo da u sagledavanju društveno-političkog položaja i izazova u i oko BiH uzmete u obzir i građane i građanke. Mi nismo nijemi u našim zahtjevima ali zbog konstantne buke nacionalizma i govora mržnje, građanski zahtjevi se ne čuju dovoljno ili bivaju utišani.

BiH i zapadni Balkan u Zelenoj agendi EU: Fond od 9 milijardi i investicije 20 milijardi eura

Četvrta po redu konferencija „Zelena ekonomija u BiH – mogućnosti i prepreke“ čije održavanje je Fondacija Heinrich Böll najavila u Sarajevu 26. i 27. novembra 2020. će u cjelini biti posvećena Deklaraciji o Zelenoj agendi koju su predstavnici BiH potpisali 10. novembra 2020. u Sofiji na  samitu Berlinskog procesa.

Piše: Rubina Čengić

Potpisnice Deklaracije su ugovorne strane Energetske zajednice EU: Albanija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija, a ovim činom im se otvara pristup  fondu od 9 milijardi eura za provedbu mjera čime će, opet, otvoriti vrata investicijama EU u iznosu od 20 milijardi eura.

Deklaracija o Zelenoj agendi za zapadni Balkan je dio Zelenog plana EU  koji predstavlja spisak mjera s kojim bi do 2050. godine Evropa postala klimatski neutralan kontinent, a da pri tom privredni rast ne bude povezan s upotrebom resursa. Mjere su sprječavanje klimatskih promjena i zagađenja, razvoj energije, mobilnosti i cirkularnosti ekonomije kao i razvoja biodiverziteta, održive poljoprivrede i proizvodnje hrane. Sve ovo je  važno jer na početku 21-og vijeka od osam miliona vrsta koje postoje na planeti – njih milion je u opasnosti, a šume i okeani su stalno izloženi onečišćenju i uništenju.

EU će do 2030. godine definisati energetske i klimatske ciljeve u skladu s pravnim okvirom Energetske zajednice i pravnom tekovinom EU, a obećanje je da će u cijelom ovom procesu biti zaštićeno zdravlje i dobrobit građana, ali i  sačuvana radna mjesta.

Pojednostavljeno: cilj je smanjiti zagađenje, bolje štititi okoliš, štedjeti električnu energiju ili trošiti onu iz obnovljivih izvora. Dakle provesti energetsku tranziciju koja, između ostalog, uključuje i pojmove zelena arhitektura, dekarbonizacija, ali i građanska energija.

No ključno pitanje je može li BiH sve to realizovati!

Arhitektica Sanela Klarić, ekspertica za održivu arhitekturu i zeleno certificiranje nije optimista u pogledu izvršenja zadatka iz Zelene agende.

“Postoje i agenda i novac, ali postoje uslovi da bi se taj novac povukao, a BiH ima problem jer nema jasne strateške vizije. Saobraćaj, grijanje, način na koji industrija koristi energente – jako je malo čistih energija, upravljanje otpadom je neadekvatno… Mnogo je građana koji su svjetski toga, ali nemamo političku volju i viziju da BiH to popravi,  nemamo  infrastrukturu da povučemo novac za ruralni razvoj, nisu izgrađeni kapaciteti građana jer taj novac ide njima, to su grantovi za razvojne investicije, a ne socijalne na koje su naše vlade navikle naše građane. Mi vjerovatno nećemo iskoristiti sav taj novac, ali prilika postoji i ja se iskreno nadam da će se pojaviti i politička volja, posebno poslije lokalnih izbora i da ćemo poslije opštih 2022. promijeniti političku volju i kreirati jasne ciljeve”, kaže Klarić.

Profesor s tuzlanskog Elektrotehničkog fakulteta i predsjednik Regionalnog centra za održivu energetsku tranziciju ReSet Mirza Kušljugić upozorava da BiH ima konvencionalni koncept razvoja energetskog sektora baziran na fosilnim gorivima, odnosno uglju, dok svi trendovi u svijetu daju budućnost energiji na bazi obnovljivih izvora, uz sve druge koncepte energetske tranzicije.

“Mi sada moramo napraviti zaokret i resetovati svoje politike, sagledati i s ekonomskog i s političkog aspekta budućnost energetike u pravcu koji nam vrlo korektno sugeriše EU preko Energetske zajednice kao najbolji interes za BiH, a to znači suočavanje s činjenicom da je naš elektroenergetski sistem dugoročno neodrživ. Priključenje ovom sporazumu predstavlja zadnju priliku da uhvatimo korak s vrlo ambicioznim i radikalnim procesima koji će se događati u našem okruženju i EU i to jeste naš ekonomski interes jer u suprotnom, ukoliko u narednih par godina povučemo pogrešne poteze, ulazimo u fazu u kojoj ćemo za tri do pet godina imati situaciju da će procesima koji krenu biti veoma teško upravljati, nekima i nemogući. Osim toga, Zelena agenda će se desiti pod uticajem tržišta, postojala politička podrška ili ne“, kaže Kušljugić i  naglašava da BiH mora trošiti više električne energije iz sunca i vjetra, da su okolnosti za to povoljne, ali da za to cijelo društvo mora biti organizovano.

„BiH ima potencijal da provede svoje obaveze ukoliko se priključimo ovom procesu. Osim toga – povećali bismo našu energetsku sigurnost, a imamo i komparativnu prednost jer imamo izuzetno jeftinu proizvodnju električne energije iz akumulacionih hidroelektrana i možemo je vrlo jednostavno plasirati za izvoz“, veli Kušljugić i zaključuje da je Zelena agenda „zadnja prilika za BiH da uhvati korak sa Evropom“.

Ekonomista  Damir Miljević smatra da u BiH nema ozbiljne namjere da se mijenja ponašanje.

EU se odlučila za zelenu energiju i zelenu ekonomiju i ponudila ruku zemljama regije, pa i BiH, i sada samo od nas zavisi da li ćemo tu ruku prihvatiti, a realno gledano niko nema odgovor šta je alternativa ako to ne uradimo“, kaže Miljević i upozorava da u BiH postoje pogrešan pristup raspolaganju energijom.

„BiH troši  65 posto više energije po jedinici društvenog proizvoda nego CG ili 15 posto više nego Srbija, 70 posto više nego je ta potrošnja u Evropi. Osim toga, mi preko računa za električnu energiju plaćamo naknadu za obnovljive izvore energije i time finansiramo male hidroelektrane i solarna postrojenja. U posljednjh pet godina smo u te svrhe dali oko 120 miliona KM, a da smo dio tog novca upotrijebili da sva domaćinstva u BiH dobiju po osam led-sijalica – ušteda bi bila daleko veća od količine energije proizvedene za taj novac. Da se malo više zabavljamo s energetskom efikasnošću mogli  bi uštedjeti na nivou domaćinstava 30 do 40 posto ukupne potrošnje, a kod privrede između 20 i 40 posto i postoje procjene da bi to na nivou BiH moglo biti oko pola milijarde eura godišnje. Znači ima mnogo prostora za racionalizaciju i kod građana i kod privrede, ali mi nemamo razrađen sistem podsticaja za smanjivanje potrošnje“ upozorava Miljević i naglašava da je električna energija u BiH jeftina, pa ljudi nemaju motiv da štede ili mijenjaju ponašanje.

Džemila Agić, direktorica Centra za ekologiju i energiju  iz Tuzle i ekspertica za efikasno korištenje energije  upozorava da BiH ima visoke emisije CO2 i potrošnju energije, te da se  mora razmišljati kako to smanjiti i kako se prilagoditi Zelenom planu EU jer se on uklapa u potrebni razvojni plan BiH.

„Naši političari nemaju viziju, hrabrost i znanje, ali ima mladih ljudi i potencijala koji znaju mnogo o zelenim tehnologijama, mediji govore o tome, Centar za ekologiju promovira programe, ali nadležni kao da nisu svjesni toga“, veli Agić i naglašava da u BiH više od 70 odsto domaćinstava izdvaja više od 10 odsto ličnog primanja za plaćanje električne i toplotne energije što ih svrstava u energetski siromašne porodice.

„Ljudi u domaćinstvu imaju loše električne uređaje koji troše mnogo energije i imaju objekte koji troše mnogo toplotne energije, u zavisnosti čime se griju. Ono što bi trebalo uraditi jeste da institucije vlasi prepoznaju problem, definišu energetski siromašna domaćinstva i smisle plan mjera da ih spase tog siromaštva. To bi bio program sufinansiranja nabavke električnih uređaja i zamjena starih za nove, ali i sanacija objekata uz sufinansiranje i podsticaj. Svaka država smišlja programe za sebe. Ta domaćinstva treba obići i savjetovati. Primjerice, Centar  samo jednim krugom savjetovanja u 1.000  domaćinstava uspio da im pomogne da troškove smanje za 6,2 ili 40.000 KM“, pojašnjava i naglašava da ugroženim kategorijama stanovništva ne treba plaćati dio troškova, nego pomoći da smanje potrebe za energijom. Njeni praktični savjeti su da obične sijalice  budu zamijenjene LED-sijalicama boje dnevne svjetlosti, između bijele i žute, i snage između 10 i 12 vata, da prilikom kupovine električnih uređaja treba voditi računa o veličini i energetskom razredu i, recimo,  isključivati  svjetlo kada nije potrebno.  

Klarić pojašnjavajući da i zelena arhitektura donosi ogromne benefite za trošenje električne energije i kvalitet života.

“U posljednje vrijeme u BiH i regionu gradimo objekte koji imaju sindrom bolesnih zgrada jer koristimo jeftine materijale koji su vještački proizvedeni, a vrlo malo koristimo lokalno proizvedene materijale koji nisu toksični i za čiju proizvodnju treba manje energije, a time smanjujemo i transport. Zelena arhitektura podržava smanjenje energije koja se koristi za grijanje, hlađenje i rasvjetu tako da prilikom projektovanja zgrada arhitekti paze da se ti troškovi smanje na minimum. Uvođenje obnovljivih izvora energije koji se, kroz čiste tehnologije, proizvesti dovoljno energije koja je potrebna da oni funkcionišu, a ako tu dodamo integralni dizajn i iskorištavanje resursa kao što su voda, zemlja i zrak, pa dodamo i upravljanje otpadom – sve to značajno popravlja kvalitet života”, pojašnjava Klarić i naglašava da je ovakva gradnju u prvoj fazi skuplja za 15 do 20 posto, ali je  zdravija i  smanjuje račune za energiju i do 15 posto, a s vremenom, uz korištenje obnovljivih izvora, oni padaju na nulu, pa se investicija vrati i počinje da donosi novac.

Ekonomista Vedad Suljić, direktor Regionalnog centra za edukaciju i informisanje naglašava da, dok će u Eu do 2050. svaki drugi građanin proizvoditi električnu energiju za vlastite potrebe, u BiH nema političke volje da se pomogne građanima u procesu dekarbonizacije ili prestanka korištenja prljavih goriva.

“Građani u BiH prije svega ne znaju dovoljno o dekarbonizaciji, ali malo šta mogu sami učiniti jer sada ne postoji institucionalna podrška da možete instalirati solarni panel na kuću i proizvoditi energiju i puštati je u mrežu jer ne postoji regulativa za to, a ne postoji jer nema političke volje tamo gdje se odlučuje o tome. Sama tehnologija je jako pojeftinila i može se primjenjivati masovno, skoro svako domaćinstvo, bez značajnih investicija, s jednom do tri hiljade maraka može proizvoditi struju za svoje potrebe. Ali zakoni koji to regulišu, iako su napisani, stoje negdje i čekaju političku volju što je šteta jer postoji veliki broj građana koji imaju potencijal da budu dio energetske tranzicije koja je u službi Zelene agende. Ogromna je fragmentacija nadležnosti koja uveliko usložnjava ove procese jer su resursi jako teško djeljivi na administrativne ili druge grane”, priča Suljić i pojašnjava da koncept građanske energije podrazumijeva da građani više nisu samo kupci i potrošači energije, nego aktivno učestvuju u proizvodnji, investiranju, rizicima, profitiranju i takav pristup dovodi do pobune građana koji ne žele objekte koje bi neko htio graditi.

“Naše strategije i planovi ne poznaju ove termine i energetsku tranziciju u cjelini, nego počivaju na recidivima starih sistem koji počivaju na uglju i gasu i teško je sada očekivati radikalni zaokret koji bi dominanto bio potaknut iznutra. Lično očekujem da će neke inicijative biti proizvod uticaja iz Brisela i Vašingtona i samo to bi moglo promijeniti kurs zapadnog Balkana”, kaže Suljić.

Azrudin Husika,  predsjednik Regionalnog centra za edukaciju i informisanje i profesor na sarajevskom Mašinskom fakultetu, smatra da u BiH nema spremnosti za promjene koncepta jer nikom ne odgovara zatvaranje termoelektrana jer bi time bio ugrožen sektor rudarstva.

“Problem je što jedan dio biznisa u BiH ne vidi da im ne odgovara daljnje povećanje eksploatacije uglja, nego da trebaju smanjivati potrošnju i tražiti otvaranje radnih mjesta u nekim drugim oblastima gdje je njihov kvalitet veći nego u tradicionalnoj energetici. Sredine koje su oslonjene na ugalj ne vide kako da naprave zaokret – nemaju znanja, kapaciteta, a i nedostaje pomoć s viših nivoa vlasti i iz EU da bi vidjeli šansu u nečem drugom, pa neki rudnici, na svu sreću ne svi, planiraju povećanje obima proizvodnje”, kaže Husika i naglašava da je u BiH prisutan trend rasta gradnje vjetroelektrana i solarnih postrojenja, da je najavljena i promjena sistema poticaja, ali da se i dalje planira gradnja novih termoelektrana i korištenje fosilnih goriva što nije na liniji dekarbonizacije i klimatske neutralnosti.

“U područjima koja su dominantno naslonjena na ugalj ljudi imaju malo ili nimalo informacija o Zelenoj agendi i onom što nas čeka, šta možemo koristiti na putu dekarbonizacije, to znanje i informacije se čuvaju na višim nivoima i neophodno je da se radi s lokalnim zajednicama kako bi one uvidjele šansu u energetskoj tranziciji. Bez toga će efekti biti ograničeni, a period u kom ćemo osjetiti rezultate znatno duži u odnosu na pristup odozgo prema dole”, kaže Husika.

Problem je i zbrinjavanje otpada jer na teritoriji BiH ima oko 10 000 divljih deponija koje mahom ne zadovoljavaju standarde zaštite zdravlja ljudi i okoliša. 

Maja Čolović Daul, stručnjakinja za okoliš i upravljanje otpadom upozorava da je problem to što su divlje deponije najčešće daleko od očiju i što je briga o tom problemu fragmentirana po entitetima i niže, pa nema strateškog pristupa rješavanju problema s nivoa države.

“Zagađenje zraka vidimo i zato nam je problem, ali  jedan od najstarijih i najozbiljnijih problema jeste upravljanje otpadom. Odgovornost snose i vlast i stanovnici jer nema kontrole, inspekcije, operatora koji upravljaju ambalažnim otpadom, a ima naselja gdje svaka kuća ima svoju kantu i može plaćati odvoz smeća prema količini, ali ljudi to ne koriste nego smeće bacaju u prirodu, a vlast ih ne sankcioniše, valjda da ne skuplja negativne poene”, pojašnjava Čolović Daul i zaključuje da BiH ima sjajne strategije, ali „kao da vlast ne zna da ih provodi, ne planira aktivnosti, ne definiše prioritete i indikatore koji pokazuje doprinos provedenih aktivnosti“.

“Mi ne evaluiramo rezultate i akcione planove, a trebali bi svake dvije godine. Čini mi se da to nije popularno pitanje”, kaže Čolović Daul. Nije sigurna da će otpad biti  dio prioriteta vlasti na nivou BiH iako se priča o  strategiji za upravljanje zaštitom okoliša, ali se nada da će više informacija imati naredne godine jer „i UN pokušava da nešto radi u BiH u okviru održivog  razvoja“. Osim toga naglašava da otpad može biti novac, ali da je uloga države ključna u uspostavi procesa reciklaže i tržišta otpada

Iz EU poručuju da je za  postizanje klimatski neutralnog i kružnog ili cikličnog gospodarstva potrebna potpuna mobilizacija industrije i 25 godina ili jedna generacija, ali da je nešto već i urađeno – EU je u razdoblju od 1990. do 2018. emisiju stakleničkih plinova smanjila za 23 %, a gospodarstvo je poraslo za 61 %, ali bi postojeće politike emisije stakleničkih plinova do 2050. smanjile samo za 60 %, pa ih treba unaprijediti.

EU će mijenjati i direktive vezane za promet, intenzivirati prevoz roba željeznicom i unutrašnjim plovnim putevima, ali će raditi i na unaprjeđenju ruralnog razvoja kako bi strategija „od polja do stola” doprinijela  razvoju kružne ili ciklične privrede. Za sve ovo do 2030. godine biće potrebna dodatna godišnja ulaganja u iznosu od 260 milijardi eura i moraće biti kontinuirana. Biće mobiliziran i javni i privatni sektor, a Evropska komisija će uspostaviti suradnju s Grupom Evropske investicijske banke (EIB), nacionalnim razvojnim bankama i institucijama, te s drugim međunarodnim finansijskim institucijama. Primjera radi, EIB je postavio cilj udvostručenja klimatskog cilja s 25 % na 50 % do 2025. čime je postao Evropska banka za klimu. 

Da bi svi stanovnici EU bolje razumjeli promjene i  njihov značaj, o energetskoj tranziciji će se razgovarati u školama,  ustanovama za osposobljavanje i na fakultetima s učenicima, roditeljima i širom zajednicom. Komisija će pripremiti evropski okvir kompetencija kako bi pomogla u razvoju i procjeni znanja, vještina i stavova o klimatskim promjenama i održivom razvoju. Pobrinut će se i za dodatne materijale te olakšati razmjenu dobrih praksi  kroz EU-mreže programa za osposobljavanje nastavnika.

Husika smatra da u BiH treba raditi sa lokalnim zajednicima na promociji dobre prakse i demonstraciji projekata iz regije jer u regiji ima i novih  modele biznisa na bazi nove energije –  energetske zadruge  i projekti građanske energije, a u promociju se trebaju uključiti i  NVO, ali i da treba  vršiti pritisak na donosioce odluka da shvate da je to razvojna šansa, a ne prijetnja daljem razvoju ekonomije u BiH i u to se treba uključiti stručna zajednica i NVO. I Suljić smatra da građani moraju napraviti pritisak i pokazati da žele zelenu agendu, ali da za to moraju  imati razvijenu svijest i dovoljno znanja u čemu mogu pomoći međunarodne organizacije.

“BiH ima preko 16.000 rudara i mnogih drugih djelatnosti koji zavise od uglja, a green deal predstavlja način da se zbrinu oni koje će pogoditi energetska tranzicija  kao što su rudari“, kaže Suljić.

Agić smatra da „BiH treba pratiti plan EU i  uklopiti se u projekte kakve vodi EU jer je to način da se bavimo pametnim pitanjima važnim za budućnost koja bismo morali otvoriti i bez EU s tim da s njom možemo dobiti i poticaj“.  Miljević smatra da je provedba Zelene agende u BiH stvar opredjeljenje i da će,a ko je prihvatimo, biti mnogo posla oko toga, a Klarić očekuje od građana da se probude i traže promjenu, posebno mladi.

“Moramo tražiti da se iskoriste potencijali. Politička volja je bitna, ali građani moraju da naprave uslove da se politička volja pojavi”, kaže Klarić.

I Čolović Daul smatra da je „presudan pritisak javnosti na samu vlast“, a Kušljugić upozorava da „zelenu ekonomiju neće razvijati vlade i elektroprivrede, nego građani moraju shvatiti šta to znači za njih“.

“Procesi u zemljama u regionu se uglavnom događaju pod uticajem vanjskih pritisaka, ali i prilika i šansi, no  društvo treba suočiti s činjenicom da u EU počinje nova industrijska revolucija putem dekarbonizacije i digitalizacije. Kada postignemo koncenzus koji se naslućuje među stručnjacima, a to je da je energetska tranzicija neminovna, važno je uključiti širu javnost jer  će ona biti nosilac procesa koji mora biti pravičan jer niko ne smije biti gubitnik”, kaže Kušljugić.

SDA, HDZ I SNSD BLOKIRAJU PUT U EU: Zaustavljena antikorupcijska reforma sistema javnih nabavki

Koalicija na državnom nivou SNSD, SDA i HDZ riješila je da zaustavi antikorupcijsku reformu sistema javnih nabavki. Namjeravaju zaustaviti usvajanje Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama zakona o javnim nabavkama, a u proceduru pustiti prijedlog novog Zakona o javnim nabavkama u kome neće biti antikorupcijskih odredbi.

Piše: Slobodan Golubović / Žurnal

Evropska unija je krajem 2017. godine pozvala BiH da ubrza proces usklađivanja sa direktivama EU o javnim nabavama i koncesijama iz 2014. godine, a posebno da se u Zakon o javnim nabavkama uvedu odredbe o borbi protiv korupcije i sukobu interesa. Savjet ministara BiH je u novembru 2017. godine usvojio Odluku o osnivanju radne grupe za izradu Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama zakona o javnim nabavkama (Nacrt ZIDZJN). Radnu grupu, pored predstavnika Agencije za javne nabavke, Ureda za razmatranje žalbi i Direkcije za evropske integracije, činili su i stručnjaci iz oblasti javnih nabavki iz različitih ministarstava i agencija u Bosni i Hercegovini. Kroz konferencije i okrugle stolove omogućeno je široj javnosti (NVO, ponuđači, akademska zajednica i dr.) da učestvuje u reformi sistema javnih nabavki. 

Nacrt ZIDZJN je završen sredinom 2018. godine i dostavljen Agenciji za javne nabavke koja je potom zatražila mišljenje od nadležnih institucija (Ministarstvo pravde BiH, Ured za zakonodavstvo BiH, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Ministarstvo finansija i trezora BiH, Direkcija za evropske integracije BiH i Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH), kao i Evropske komisije. Nakon dugotrajnog procesa dobijanja mišljenja i određenih dopuna, Nacrt ZIDZJN je dobio pozitivna mišljenja od svih pobrojanih institucija i stvoreni su uslovi za njegovo upućivanje u dalju proceduru. 

Međutim, dogodilo se nekoliko politički režiranih promjena na poziciji direktora Agencije za javne nabavke (AJN) u posljednjih nekoliko mjeseci. AJN još uvijek nije dostavila Nacrt ZIDZJN Savjetu ministara BiH. Funkciju vršioca dužnosti direktora u ovoj Agenciji trenutno obavlja Tarik Rahić, pa ga je Žurnal u skladu sa tim kontaktirao sa namjerom da dobijemo njegov odgovor na pitanje zašto Nacrt ZIDZJN nije proslijeđen u dalju proceduru. Međutim, Rahić nije odgovarao na naše telefonske pozive.

Novi Zakon o javnim nabavkama piše osoba sa kriminalnim dosijeom Da su antikorupcijske odredbe u Nacrtu ZIDZJN trn u oku interesno-političke koalicije na državnom nivou potvrđuje uključivanje entitetskih privrednih komora u izradu ”novog” Zakona o javnim nabavkama, a što je preko medija bliskih SNSD-u najavioZoran Tegeltija, predsjedavajući Savjeta ministara BiH. Odmah nakon Tegeltijine najave, ozvaničeno je da su Područna privredna komora Banja Luka i Privredna komora FBiH u oktobru 2020. godine oformile stručni tim za izradu prijedloga novog Zakona o javnim nabavkama (ZJN) koji čine stručnjaci iz BiH i regiona.  

Prema saznanjima Žurnala, članovi stručnog tima entitetskih privrednih komora koji su učestvovali u izradi prijedloga ZJN, između ostalih, su Dragan Vukajlović, osoba sa kriminalnim dosijeom upravo zbog korupcije u javnim nabavkama, i Siniša Tešanović koji treba da bude izabran za člana Ureda za razmatranje žalbi (URŽ) o čijem je izboru Žurnal nedavno pisao. 

Zanimljivo je to da je pomenuti stručni tim za manje od mjesec dana uspio završiti svoj zadatak, a Žurnal je od izvora bliskih stručnom timu došao u posjed jedne od verzija teksta Zakona koji su izradili. Prema mišljenju većine stručnjaka iz oblasti javnih nabavki sa kojima smo se konsultovali, tekst izrađen od strane stručnog tima privrednih komora najvećim dijelom je plagijat Nacrta ZIDZJN koji je izradila Radna grupa Savjeta ministara BiH, a čije usvajanje, podsjetimo, opstruiše Tarik Rahić, novoimenovani v.d. direktora Agencije za javne nabavke. 

Stručnjaci koje smo konsultovali ističu da postoje 3 ključne razlike u tekstu prijedloga Zakona o javnim nabavkama (ZJN) privrednih komora i Nacrta ZIDZJN. 

Prva i najbitnija razlika je u tome što su iz ZJN privrednih komora uklonjene antikorupcijske odredbe koje se odnose na uvođenje instituta inspekcijskog nadzora u javnim nabavkama. Inspekcijski nadzor prema tekstu Nacrta ZIDZJN trebao bi vršiti Inspektor za javne nabavke iz Agencije za javne nabavke sa ovlašćenjima od velikog značaja za borbu protiv korupcije u javnim nabavkama. Provodeći inspekcijski nadzor, ukoliko utvrdi da je povrijeđen Zakon o javnim nabavkama, Inspektor za javne nabavke bio bi ovlašćen da izrekne i uruči nalog za naplatu novčane kazne, izda prekršajni nalog za učinjeni prekršaj, podnese zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i, što je za borbu protiv korupcije u javnim nabavkama najbitnije, podnese prijavu za učinjeno krivično djelo, te da obavijesti drugi organ o potrebi preduzimanja mjera iz nadležnosti tog organa (op. a. policija, tužilaštvo…).

Druga bitna razlika je u tome što je kod postupaka male vrijednosti u ZJN privrednih komora povećan vrijednosni prag do koga je dozvoljeno zaključenje ugovora. Za direktni sporazum sa 6.000 KM vrijednosni prag je povećan na 8.000 KM, a za konkurentski zahtjev sa 50.000 KM na 80.000 KM za robe i usluge, odnosno sa 80.000 KM na 100.000 KM za radove. S obzirom na to da su postupci male vrijednosti u javnim nabavkama označeni kao najmanje transparentni postupci, ovo povećanje vrijednosnog praga do koga je dozvoljeno zaključenje ugovora samo podstiče veće pronevjere javnog novca.

Treća razlika je vezana za Ured za razmatranje žalbi (URŽ) koji bi prema ZJN privrednih komora bio  preimenovan u Državnu komisiju za žalbe u javnim nabavkama (DKOM), a jedan od uslova koje moraju ispunjavati članovi DKOM-a je da imaju radno iskustvo u struci najmanje 10 godina, što znači da je znatno sužen krug ljudi koji mogu biti imenovani i onemogućeno uključivanje mladih ljudi u rad ove institucije. 

Iz svega predhodnog je jasno da postoji smišljena opstrukcija antikorupcijske reforme javnih nabavki, pa samim tim i puta Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju, od strane koalicije SNSD, SDA i HDZ. Razlog su antikorupcijske odredbe koje bi doprinijele sprečavanju, otkrivanju i dokazivanju brojnih korupcijskih afera poput ”Respiratora” u FBiH, odnosno ”Mobilne bolnice” i ”Travel 4 Fan” u RS i druge.

1 2 3 5