DOSJE MOSTAR / Ima li Mostar alternativu?

“Sve je to dole propalo”, kazao mi je Srđan Gavrilović kada sam mu rekao da želim napraviti reportažu o alternativnoj sceni u Mostaru. Moja zadatak zapravo nije bio da napišem reportažu o mostarskoj alternativnoj sceni, nego da provjerim šta alternativci misle o lokalnim izborima u Mostaru. Preciznije, da ispitam da li su predstojeći izbori za njih stvarno izbori. Zbog toga sam mu bez razmišljanja mogao odgovoriti: “Još bolje ako je tako”. Nakon što je malo “provrtio po glavi”, Srđan mi je dao broj Tire iz benda Brainswitch i predložio da posjetim Mostar Rock School. Osim toga, ne od Srđana, dobio sam listu barova i klubova u kojim se okupljaju alternativci

Riječ alternativci u narednim rečenicama će izazivati zabunu. Većina ljudi kojima sam se nasumično obratio me pitala: “Ko su ti alternativci?”. Društvo kojem sam se pridružio u jednom kafiću me pitalo želim li da me upoznaju sa nekim iz Udruženja mladih “Mitropolit Leontije”. Nisam se samo nasmijao, složio sam se da su članovi tog udruženja nekakvi alternativci u Mostaru, ali ne oni koje tražim. Alternativcima smo, u prvoj deceniji ovog stoljeća, nazivali ljude koji su svoj identitet definirali kroz različite globalne subkulturne pokrete. Tako je riječ alternativci pokušavala ujediniti one koji su se dijelili na metalce, repere, skejtere, grafitere, pankere etc. Alternativci su činili izolirane socio-kulturne grupe koje kao takve nisu izravno participirale u političkom životu, mada su neke nosile i jasno artikulirale političke ideje. Apolitični ili ne, takvi alternativci su mi trebali odgovoriti na pitanje da li su lokalni izbori u Mostaru za njih stvarno izbori.

Virus, bura i heavy metal

Po dolasku u Mostar prvo sam nazvao Tiru iz benda Brainswitch. Nažalost, ni on, ni ostali članovi benda neće biti u gradu sve dok sam ja tu. Pitao je možemo li to što treba obaviti online. Možemo, ali to će morati sačekati neku drugu priču. Odlučujem dobar slučaj potražiti u nekom od lokala sa spiska.

Kad god sam došao u Mostar zatekao sam se u gužvi, zbog toga je čudno, i blago sablasno, vidjeti skoro pust grad. Turista nema, neki ugostitelji ne rade, godina je očigledno loša. Ipak, rezoniram da nisam došao u grad duhova samo zbog virusa SARS-CoV-2, dio odgovornosti prenosim i na buru. Kako god, prazne bašte mi nisu ni od kakve koristi.  Najbolje će biti da malo odmorim i sreću iskušam navečer.

Noć je, i bura ne prestaje. U mjestu u kojem sjedim šifra za wi-fi je heavymetal819. To je ono što mi treba. O izborima, međutim, niko ne priča. Razgovara se o muzici, tv serijama, prepričavaju se anegdote, kruže tračevi, jedan gitarista i jedan bubnjar posvećeno razgovaraju o pjesmi koju su uvježbavali na probi. Moja pitanja o izborima uglavnom nikog ne zanimaju. Za njih će, smatraju, sve ostati isto. Zaključak s kojim se slažu: da izbori mogu nešto promijeniti bili bi zabranjeni. Na moju primjedbu da Mostar 12 godina nije imao lokalne izbore odgovaraju da upravo to potvrđuje prethodni zaključak: izbori se oraganizuju da se ništa ne bi promijenilo. Ako se i promijeni, može biti samo gore, kažu. Nađe se ipak neko ko je spreman novinaru odgovoriti učeno i mudro. Riječi diskriminacija, sumrak demokratije, pravo biranja, ludačka košulja podsjećaju me na jedne proteste na kojim sam bio 2007. ili 2008. godine. Novinarka nekog radija, možda je bio Federalni radio, možda Radio Slobodna Evropa, pitala me zašto sam tu. Moj odgovor joj se toliko svidio da je primijetila: “Ti sigurno studiraš filozofiju”. Odgovor kojim sam sebi, novinarki i slušaocima tog radija objasnio zašto sam tu, naravno, nije imao nikakve veze sa razlozima zbog kojih su protesti organizovani. Možda bi se i organizatorima protesta taj odgovor svidio, da su ga čuli, ali svejedno ne bi imao nikakve veze sa razlozima zbog kojih su organizovali proteste. Tako sam shvatio da odgovori koji zvuče kao da ih izgovaraju studenti filozofije nemaju nikakve veze sa stvarnim društveno-političkim događajima. Sjećam se i da mi je, dok sam išao kući, čovjek koji je sjedio pored mene u autobusu ponudio da kupim šteku cigareta koju je skrivao ispod jakne. Događaj koji je policija nazvala društvenim neredom on je iskoristio da opljačka kiosk. Tako sam shvatio i da svako ima svoj razlog zbog kojeg je izašao na proteste. Ni njegov razlog, naravno, nije imao nikakve veze sa stvarnim razlozima zbog kojih su organizovani protesti. Ipak, drago mi je što postoje mladi ljudi koji vjeruju da su promjene moguće, vjeruju i da izbori mogu biti efikasan mehanizam za pokretanje promjena, nadam se da za deset godina neće, poput mene, biti ovisni o cinizmu.

Sutradan sam se našao u grupi nešto drugačijih alternativaca: mladi ljevičari. Možda se ne mogu svrstati među one koje sam došao čuti, ali barem pričaju o izborima. Doduše, o onim koji su nedavno održani u Crnoj Gori. Dritan Abazović, Zdravko Krivokapić, Milo Đukanović imena su koja spominju. Govore i o “malom Schengenu”. Kada ih pitam o izborima u Mostaru kaže da se nema šta reći. Smatraju da će SDA i HDZ podijeliti vlast. Ostali moraju igrati po njihovim pravilima, smatraju. Irvin, najentuzijastičniji među njima, sa oduševljenjem mi priča o Crvenim brigadama (Brigate Rosse), militantnoj komunističkoj organiziciji koja je u Italiji intenzivno djelovala 70-ih i 80-ih godina. Priča o otmici talijanskog premijera Alda Mora 1978. godine, emfatično govori o tome kako su ih se u zatvoru plašili kriminalci i članovi mafije. Ne želim ga podsjećati da talijanskom vladom trenutno predsjedava Giuseppe Conte, a predsjednik države je Sergio Mattarella. Umjesto toga govorim mu o reportaži zbog koje sam došao, rado se ponudio da me poveže sa Marinom Đapić, voditeljicom Street Art Festivala Mostar. Marina bi rado razgovarala sa mnom, međutim, trenutno nije u Mostaru. I to ćemo ostaviti za online i neku drugu priču.

Ko nije glasao, glasat će

U kafeu Vinyl zatičem polaznike Mostar Rock Schoola. Osim njih, tu sjede i profesori i učenici Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru, pa se u bašti i kafeu uglavnom čuje engleski. Naravno, ne razgovara se o izborima. Većina “učenika rocka” nema pravo glasa, ali nekima je ovo prva prilika da izađu na izbore. Doslovno, jer u Mostaru i oni koji su rođeni 1993. prvi put mogu izaći na lokalne izbore (procjenjuje se da u Mostaru između 10 I 12 hiljada ljudi prvi put izlazi na izbore). Moje pitanje šta im znači to što mogu prvi put izaći na izbore njima zvuči glupo. Uzvraćaju protupitanje: šta je tebi značilo kada si moga prvi put izaći na izbore.

Bila je to 2006. godina. Ko se još sjeća da su među kandidatima za člana predsjedništva BiH bili i Bešćo Alibegović, Adil Žigić, Irena Korjenić Javor, Snežana Avdalović, Branislav Ristić… Ja sam naravno bojkotovao izbore, ali ne zbog toga što sam smatrao da su izbori glupost, naprotiv, bilo je to moje čvrsto političko očitovanje – bio sam ubijeđen da sam anarho-individualist. Sjećam se, ipak, da su mojoj generaciji ti izbori mnogo značili. S napunejnih 18 godina svi su pričali samo o izborima. Tada još nisu postojali konzervativci i liberali, partije centra, eurobirokrati, građanske opcije i sve ostalo što danas postoji u političkoj ponudi, ako su I postojali mi za njih nismo znali, političare smo dijelili na nacionaliste i antinacionaliste. Te 2006. očekivale su se velike promjene. U izboru za bošnjačkog člana predsjedništva dvoboj su vodili Sulejman Tihić i Haris Silajdžić. Ne znam da li je to imalo neke veze sa političkim marketnigom, ali se sjećam da je narodna mantra bila za Harisa i SDA, i neki ljudi iz moje generacije su glasali za pobjedu te mantre. Željko Komšić se prvi put pojavio kao SDP-ov kandidat za hrvatskog člana predsjedništva i pobijedio. Emir Sinanović iz moje generacije glasao je za Ivu Miru Jovića. SDS je prvi put doživio poraz, za srpskog člana predsjedništva bio je izabran Nebojša Radmanović iz SNSD-a. Politički analitičari, eksperti i laici počeli su govoriti o Bosni i Hercegovini kao o budućoj socijaldemokratskoj državi. Iz zvučnika u autobusu neki ljudi su pričali o planu koji će brzo riješiti sve naše ekonomske i društveno-političke probleme. Priznajem da sam se zabrinuo. I priznajem da je to bio malodušan, uskogrudan, može se reći sitnosopstvenički strah. Tih godina mnogo sam čitao savremenu bh. književnost u kojoj se pisalo o ratu i poraću. Moji profesori književnosti su govorili da u mirnodopskim vremenima nema književnosti, da je u tim zemljama u kojim vlada mir dosadno i da se nema o čemu pisati. To mi nije bilo logično, ali kada su tražili da nabrojim nekoliko savremenih švedski ili finskih pisaca, nisam znao. Stjeran u kut, morao sam pristati da moje (ne)znanje bude mjera za literarnu relevantnost i oduzeti pravo ljudima koji žive u uređenim zemljama da pišu književno-umjetničku fikciju. Nisam imao ništa protiv ekonomskog blagostanja u kojem ćemo živjeti, niti protiv funkcionalnog društveno-političkog sistema, samo mi se činilo da je ostati bez književnosti previsoka cijena za život u toj Norveškoj i Švedskoj. Naravno, socijaldemokratija nikad nije došla u Bosnu i Hercegovinu, ali su došli skandinavski krimići i trileri, prevođeni su kao svjetski bestseleri. Tako sam shvatio da postoji i mirnodopska književnost, i da za pisanje nisu potrebni rat i tranzicija. Priča o mojim prvim izborima nije ispala loše, uspio sam nasmijati nekoliko mladih ljudi, a nadam se i da nisu svi izvukli pouku da ne trebaju glasati.

Polazeći iz Mostara pokušavo sam da se ne složim sa Srđanom Gavrilovićem koji alternativnu scenu u Mostaru ocjenjuje riječima “sve je to dole propalo”. Ovo su samo dojmovi skupljeni za nepuna dva dana, siguran sam da ima dovoljno ljudi koji će znati da nisu podudarni sa stvarnošću, i da Mostar ima alternativu. Vidjeli ste da godinama donosim krive sudove, nema razloga da tako ne bude i sada.

Prethodna vijest

Britanska ambasada, UN, UNFPA misle o mladima u BiH: Uspostavljena tri principa omladinskog aktivizma

Naredna vijest

Dan bez automobila u BiH: istinska akcija ili događaj bez značaja?