Dok su se mnogi plašili da će se desiti mostarizacija cijele BiH desila se behaparlamentarizacija Mostara, gdje institucionalna zakonodavna vlast služi kao kanal za puko izglasavanje kafanskih stranačkih dogovora.
Piše za Interview.ba Adis Nadarević
Sjećate li se jeseni 2008. godine i kakva se samo kampanja na Facebooku vodila uoči lokalnih izbora u gradu Mostaru? Ne sjećate se? Naravno da se ne sjećate jer je 2008. godine Facebook u cijelom svijetu imao nepunih sto miliona korisnika koji su ga koristili uglavnom da postavljaju pokoji citat ili selfie. Čak ni selfie se tad nije zvao selfie jer je ova riječ na koju smo navikli kao da postoji oduvijek zvanično ušla u upotrebu tek 2013. godine.
Za Facebook se tada moralo sjesti za kompjuter pošto je mobilni internet prije dvanaest godina bio još uvijek relativno nova stvar a i nije bio nešto ni praktičan. Naime, prvi komercijalni mobitel sa Android operativnim sistemom koji će donijeti revoluciju u pristupu Internetu „s nogu“ lansiran je upravo dok se u Mostaru vodila posljednja kampanja za izbor gradskog vijeća – u septembru 2008. godine.
Ta se kampanja vodila dva mjeseca nakon što je odigrano finale Europskog prvenstva u nogometu EURO 2008 u kojem su snage odmjerili Španjolci i Nijemci. Ljubitelji nogometa će se rado prisjetiti sastava finalista i spomenuti kako su pobjedu Španjolcima donijeli Casillas na golu, Ramos, Marchena, Puyol i Capdevilla u odbrani, naturalizirani Brazilac Senna, Iniesta, Xavi, Fabregas i Silva u veznom redu, te u vrhu napada usamljeni Fernando Torres, tada još dovoljno mlad da s pravom nosi nadimak El Niño.
Njima su se suprotstavili na golu Nijemaca Jens Lehmann, u odbrani Friedrich, Mertesacker, Metzelder, Lahm, u vezi Frings, Hitzlsperger, Schweinsteiger, Ballack i Podolski, a špica je u toj ekipi Elfa igrao Miroslav Klose. Ono što je zajedničko skoro svim ovim igračima je da su u danas u penziji. Ramos se još dobro drži, Iniesta završava karijeru u Japanu, Podolski je nekako završio u turskoj Alanyi, a Casillas se od nogometa oprostio prije par dana ne sluteći da će se Ljubo Bešlić duže zadržati u fotelji mostarskog gradonačelnika nego on među stativama.
Nadtrajao je Ljubo i Baracka Obamu koji je na čelo američke administracije zasjeo otprilike kad i on na čelo mostarske, a da bismo se još malo prisjetili kako je svijet izgledao te 2008. godine spomenimo da je Kinu vodio danas zaboravljeni Hu Jintao, u Iranu je predsjednik bio Mahmoud Ahmadinejad, Reçep Tayyip Erdogan je bio premijer Turske u usponu, Velika Britanija je još uvijek bila u EU i premijer joj se zvao Gordon Brown a Libiju je vodio Muammar Gaddafi, koji je tada još bio i živ.
Živi su bili i Michael Jackson, George Michael, David Bowie i Prince, Michael Schumacher nije bio u komi nego je uživao u pauzi prije svoga povratka u Formulu 1. Živa je bila i Amy Winehouse koja je te godine poharala Grammyje, a živ je bio i Robert F. Boyle kojem je dodijeljen počasni Oscar.
READ ENGLISH VERSION OF THIS ARTICLE!
Uglavnom, i bez ovog preopširnog nabrajanja vam je jasno da se puno toga u svijetu promijenilo u zadnjih dvanaest godina u kojima Mostarke i Mostarci nisu bili u prilici izići na izbore i birati ko će donositi i provoditi odluke na nivou koji im je najbliži. U međuvremenu su se po gradu izlijevale fekalije iz kanalizacionog sistema čija je izgradnja praćena aferama, gradski komunalni otpad se odlaže na ilegalnu deponiju Uborak i prijeti zdravlju stanovnika, tekući rashodi jedu tri četvrtine gradskog budžeta a cjelokupne finansije grada su u rukama dva čovjeka – gradonačelnika i načelnika Odjela za finansije.
Nekom koincidencijom ova dva čovjeka dolaze iz stranaka čiji su lideri nakon dvanaest godina natezanja oko izbornih pravila za lokalne izbore postigli historijski sporazum i dogovorili način na koji će se birati 35 gradskih vijećnika. Uglavnom, sve se svodi na to da je postignuta garantirana zastupljenost konstitutivnih naroda i da se jača uloga predsjednika Gradskog vijeća. U tome svemu, bitno je naglasiti da predsjednik Gradskog vijeća i gradonačelnik ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda.
Dakle, reklo bi se kako postoji velika šansa kako se u suštini ništa neće promijeniti i da će se i dalje Mostarom vladati onako kako to dogovore HDZ i SDA, samo što će tu sad biti i neki svježi gradski vijećnici da dogovor demokratski legaliziraju i legitimiziraju dizanjem ručica. Odnosno, dok su se mnogi plašili da će se desiti mostarizacija cijele BiH desila se behaparlamentarizacija Mostara, gdje institucionalna zakonodavna vlast služi kao kanal za puko izglasavanje kafanskih stranačkih dogovora. Toliko što se onog jačanja institucionalnog okvira iz Mišljenja Europske komisije tiče…
A stanje na terenu govori u prilog ovoj tezi. Nije baš ni da se samo ostatak svijeta mijenjao kao što je nadugačko naglašeno u prvoj polovini ovog teksta… Promijenila se i politička slika Mostara.
Pogledamo li rezultate lokalnih izbora iz 2008., vidjećemo da je SDA imala najbolji izborni rezultat i osvojenih 12 mjesta u Gradskom vijeću. HDZ BiH je bio tek treći i imao je sedam vijećnika, onoliko koliko i drugoplasirana stranka na izborima – stariji čitatelji će se sjetiti da je nekad postojala i djelovala stranka pod nazivom Radom za boljitak. U Gradsko vijeće su još ušli SDP i HDZ 1990 sa po tri vijećnika, Stranka za BiH sa dva i HSP sa jednim vijećnikom.
Danas Radom za boljitak praktično više i ne postoji, nekadašnje konkurente HDZ 1990 i HSP je sa još nekoliko stranaka HDZ usisao kroz Hrvatski narodni sabor i tako faktički dokinuo pluralizam u bh. Hrvata. SDA je još uvijek najjača kad je deklarativno zalaganje za interese Bošnjaka u pitanju a opozicija ovoj stranci je doživjela ono što se desi svakom organizmu nakon decenije hibernacije – tešku atrofiju mišića u kojima teško da ima snage za organizaciju ozbiljne alternative.
Dakle, možemo biti naivni i vjerovati da su lideri HDZ i SDA napokon odlučili da građanima vrate njihovo ljudsko pravo da biraju i budu birani, možemo vjerovati i da je diplomatski napor predstavnika stranih država i organizacija urodio plodom, možemo vjerovati i da su Dragan Čović i Bakir Izetbegović iz nekog razloga odlučili poštovati presudu Europskog suda za ljudska prava po tužbi Irme Baralije nakon što su godinama ignorirali odluku Ustavnog suda svoje države… A možemo jednostavno i pogledati stanje na terenu i uvidjeti kako su Čović i Izetbegović jednostavno zaključili kako ne postoji šansa da im išta pokvari stranačke interese u Mostaru i da bi se obojici isplatilo da poentiraju na fiktivnom rješenju problema čije je postojanje bilo u obostranom interesu.
Trenutna homogeniziranost hrvatskog glasačkog tijela HDZ-u garantuje ključnu ulogu nakon izbora a postavke na kojima će se izbori održati podrazumijevaju da će njihovi najbolji neprijatelji iz SDA imati zajamčen kontinuitet dosadašnje simbioze. A izbori u Mostaru će biti dobra prilika da se još jednom potvrdi kako su izbori u BiH za narod redovno sjajna prilika da ponovo izaberu ono čime nisu zadovoljni.
