GOLA ISTINA Adin Šabić: Poruka iz Njemačke

Yassina ElhosayNija upoznao sam na ulazu u jednu od trgovina na Skenderiji početkom februara ove godine. Mladić od 19 godina iz Maroka svaki dan je provodio vrijeme sjedeći na jastučiću ispred trgovine kako bi skupio nešto novca za hranu i smještaj u Sarajevu.

Nije prodavao maramice, niti je prilazio ljudima, a opet su svi prilazili njemu i davali mu novac, a on bi svakom od njih uzvrati osmijeh koji je otkrivao kristalno bijele zube. Mislim da je upravo taj osmijeh mladića koji nema kuću, kojem je ostala porodica u drugoj državi i koji se bori da preživi, bio najveći znak zahvalnosti koji je u tom trenutku mogao bilo kome dati za svaku marku koju je dobio.

Prišao sam mu i pozvao ga na kafu, što je rado prihvatio. Na putu do kafića počeo je svoju životnu priču. Kazao mi je kako je otišao iz svoje države zbog siromaštva. Njegova porodica broji mnogo članova, a radi samo otac, koji nije u stanju sve da ih prehrani. Kao najstariji od svoje braće odlučio je da budućnost potraži u nekoj boljoj državi.

Tokom ispijanja kafe pričao mi je o svojim željama, kako jednog dana želi biti fudbaler, završiti obrazovanje i pomoći svoju porodicu. Ali i o tome kako mu mnogo nedostaju njegovi bližnji i kako je najviše poželio svoju mamu, što se osjetilo u njegovom glasu i vidjelo na njegovom pogledu. No, isto tako se osjetila volja, snaga, odlučnost, želja jednog mladog života da uspije u svojoj nakani. 

I nekoliko narednih dana smo pili kafe. Čak me upoznao i sa svojim prijateljem Youssoufom s kojim putuje. Nisu željeli ostati u BiH, obojica su željeli otići do Španije i tamo nastaviti edukaciju.

Iako je mlad, život ga je naučio da sve shvati ozbiljno, da pravi sigurne poteze i da razmišlja na način čovjeka puno zrelijeg od njegovih godina. Jednom prilikom mi je kazao kako ličim na nekog njemačkog fudbalera, pošto je u tom svijetu, voli fudbal i poznaje dosta igrača i tada mi je rekao što nisam znao “God has created forty similarities”, na što sam se našalio i rekao da trebam pronaći preostalih 38. 

Za to vrijeme druženje s njim, pričao mi je o svojim putovanjima, od Turske, Grčke, Crne Gore, pa sve do Bosne i Hercegovine. Pokušao mi je približiti koliko je mučno bilo prepješačiti sve te države, sva ta polja, planine, proći teror policije, i koliko god sam se trudio nikada to nisam mogao pojmiti, i vjerovatno nikada neću, jer moje tijelo taj teret nije osjetilo i tu patnju nije proživjelo.

Jedno jutro mi je napisao da je otišao za Tuzlu jer je čuo da je otamo lakše otići za druge zemlje Europe, što je bio i njegov cilj. Bilo mi je mnogo drago što se uspio prebaciti jer je tražio prijevoz dosta vremena. Pričao mi je kako mu je u Tuzli bilo okej. Redovno smo se čuli i tu je proveo dosta vremena zbog Korone, nije mogao da se kreće dalje. Hvalio je naše ljude, govorio je kako su spremni pomoći onim migrantima koji su dobri.

U međuvremenu njegov prijatelj Youssouf otišao je za Sloveniju vozeći se ispod kamiona, i on je ostao sam u kući koja je ranije bila iznajmljena za njega i još nekoliko migranata.  Ali je ubrzo upoznao nekoliko migranata iz Maroka te se sprijateljio s njima. Poslije toga čuli smo se još nekoliko puta. Jučer mi je stigla poruka nakon deset dana od posljednjeg puta kad smo se čuli. “Ćao Adine, kako si? Želim da ti kažem da sam stigao u Njemačku”. Proveo je 18 sati vožnje svezan ispod kamiona. “Bilo je jako mučno, tijelo mi je toliko bilo hladno, ali sam uspio”.

Poslao mi je i videe kako je to njegovo putovanje izgledalo. Brzina kamiona, vjetar, miris benzina, mogućnost da padnete, druga vozila iza – samo su neke misli koje su mi protutnjale kroz glavu dok sam gledao ovaj video. I onda mi je palo na pamet: “Ko bi se ispod kamiona 18 sati vozio da mu nije zor, ko bi prepješačio pet država, ko bi spavao po ulicama, ko bi trpio da se ne može okupati, da nema hrane i medicinskih sredstava?  Vjerujem da niko to ne bi uradio do velike nevolje, još pogotovo ne momčić od 19 godina kao što je Yassine”.

Mene je ova poruka iz Njemačke neizmjerno uveselila, jer znam da će ako ništa sada imati normalan kamp i bolju hranu, možda će dobiti i šansu da ostane tu i krene svoj život ispočetka. Uveselila me jer je on i dalje toliko pun optimizma, snage i želje za promjenom i korača prema svom cilju bez obzira na sve prepreke. Sigurno bismo i mi ponešto mogli naučiti od njega.  

Na kraju svega, to je samo jedan mladić, bez obzira iz kojeg kraja ove planete došao, koji traga za svojim snovima, a barem nam to niko ne može zabraniti, da sanjamo i da se borimo da jednoga dana te snove ostvarimo.

Prethodna vijest

Obustava rada u Mittalu, radnici na čekanju, stižu reakcije

Naredna vijest

FBiH i kantoni omogućili naknade za više od 30.000 demobiliziranih branilaca