Druge države Europe pokazale su kako i tijekom pandemije Korona virusa štite žene koje trpe nasilje, te im osigurale hotele I druge načine privremenog smještaja. Žene u Bosni i Hercegovini nisu dobile ništa od toga, čak su im i vrata sigurnih kuća zatvorena zbog straha od širenja ovog virusa.
– Ova kriza nas je sve iznenadila i zatekla. Posebno je problematično to što se nije vodilo računa o ženama koje trpe nasilje. Odjednom je zatvoreno sve, tako da one nemaju mogućnosti da se obrate sigurnim kućama. To je krivica kriznih štabova koji o tome nisu razmišljali, a naravno i države i njenih mehanizama kojim bi se trebala omogućiti zaštita od nasilja – kaže zastupnica Naše stranke u Parlamentu FBiH Miomirka Mila Melank za Interview.ba.
Objašnjava kako u susjednim državama postoji mogućnost da se žene koje trpe nasilje obrate za pomoć putem SOS telefona, te da ni to u BiH ne funkcioniše.
– Nisu obezbjeđene državne potpore ovim SOS telefonima. Naime, oni svi funkcionišu preko nekih nevladinih organizacija. Postoje dva broja telefona koja mogu da se nazovu jedan u RS, jedan u FBiH ali oni ne garantuju ništa više od psihološke pomoći. Bilo bi nužno da država osigura neprestano funkcionisanje SOS telefona, da žene koje dođu u takvu situaciju da mogu da se obrate. Jedini mehanizam koji sada preostaje jeste policija, međutim, da li policija reaguje u situaciji kada dođe do eskalacije – pita se ona.
Ističe da bi nešto fleksibilnije mjere koje su uvedene mogle biti od pomoći, ali da je ova kriza generalno pogodno tlo za nasilnike.
– Žene su inače kod nas još uvijek u toj podređenoj ulozi i u našem mentalitetu s kojim se trebamo boriti, a sad su posebno u ovoj pandemiji-.
Zastupnica SDP-a u Parlamentu FBiH Mira Grgić kaže za Interview.ba kako su zatvorena vrata sigurnih kuća jedna od mnogih kontroverznih mjera kriznih štabova.
– Osnivaju se linije za psihološku pomoć, ukazuje se u medijima na povećanje nasilja u porodici, a ovamo na drugoj strani taj isti krizni štab koji upozorava na mogućnost povećanog nasilja zatvara sigurne kuće – ističe ona.
Navodi kako postoje druga rješenja.
– Osim testiranja, imate mjere samoizolacije. Imamo na desetine hiljada ljudi s obaveznom samoizolacijom, isto tako se moglo organizirati i za žene koje trpe nasilje, pošto u tim sigurnim kućama nisu sve sobe zajedničke. Bila je veća mogućnost za samoizolaciju, nego što je to u privatnim kućama – poručila je Grgić.
Jadranka Milićević, direktorica Fondacije CURE kaže kako su žene prepuštene same sebi.
– Imali smo nedavno slučaj, akutno nasilje, preporučili su sklonište, a tamo su rekli „ne primamo do daljnjeg zbog Korone nikakve slučajeve“. Oni nemaju mogućnost zato što je kod njih zabrana! Zar ne bi bilo logično da se prilikom mjera mislilo na ovo pitanje i da im se omogući kontrola, da se testiraju na Koronu i da se smjeste u sigurnu kuću? Žena kad bi tražila da se nad njom izvrši testiranje na Koronu znamo da će prije umrijeti gore u bolnici nego što će doći na red. Centri za socijalni rad nemaju svoja skloništa i po tome bi naša policija trebala postupiti kao što je to slučaj u Austriji da dislocira nasilnika, međutim, mi to nemamo ništa regulirano – zaključila je.
Zvanični podaci govore da je 52,8 posto žena u BiH do svoje 15 godine doživjelo neki od oblika nasilja, a nastupanjem pandemije i pridržavanjem mjera kriznih štabova stručnjaci smatraju da se može očekivati porast nasilja.
