GOLA ISTINA Adin Šabić: Oprosti nam Denise, oprosti nam Ana

Nisu sarajevske ulice ništa manje sigurne Denise. Šinama ide onaj isti tramvaj gdje su ti uzeli mladost i priliku da izgradiš budućnost. A u njemu ništa manje straha! 

Piše: Adin Šabić za Interview.ba

Ljudi spuštaju poglede, kriju torbe, trude se da što manje dišu…Ništa nismo naučili. Još uvijek stojimo dok druge tuku, prijete im nožem, uzimaju novčanik. Žmirimo i mislimo „Nije to moja stvar“. Ne reagiramo, čekamo da prođe, a na sljedećoj stanici izađemo i zaboravimo!

Ne znamo mi Denise da svako naše dijete možeš biti ti, a da svaki roditelj može biti Ana. Mislimo da nam se to nikada ne može desiti. A dešava se, jer koliko god si ti Denise Anin, ti si i naše dijete, dijete Sarajeva, dijete Bosne i Hercegovine!

O njima da ti i ne pričam. Njima ti nisi bio upozorenje. Oni ništa nisu uradili da nas zaštite. Nakon tvoje smrti pričali su bajke i davali su nam zaštitare nekoliko sedmica, a poslije toga su nas pustili da opet strahujemo. Ni suze tvoje majke svih ovih godina nisu otopile kamena srca i nikada neće. 

Oni ne koriste javni prijevoz, njih prati deset zaštitara, imaju specijalna auta, male su šanse da se njima desi ono što je tebi. Zato oni tebe ne razumiju. Kada dođu kući njih obgrle djeca i obaspe sreća, zato oni ne mogu tvoju Anu da razumiju.

Ne znaju oni kako je kad ti srce istrgnu. Tu bol nisu nikada doživjeli, i da je Bogdo nikada neće ni doživjeti. Ne znaju oni kako je kada tijelo hoda, a duša se suši. Noći neprospavane su njima strane, baš kao dani bez vizije i nade. Zato dragi Denise oni ne razumiju, i ne rade ništa da zaštite svako drugo dijete koje može biti ti.

Sarajevski parkovi su prazni, sve je manje djece u njima. Tamo stoje pogrdni natpisi. Obavijeni su tamom bez dječijeg smijeha i radosti. Ne smiju roditelji da ih puste, jer se boje da ih više vidjeti neće, boje se da im se nešto desiti neće.

Mi šutimo. Baš kao i onog 6. februara kada smo šutjeli. Trpimo i govorimo bit će bolje dok nam djecu ubijaju, otimaju, siluju. Nismo mi naučili ništa, a sve smo vidjeli. Kako? 

Kako smo postali tako hladni? Kako smo dozvolili danas nije briga? Otkad su naša srca slična njihovim? Zar mi nismo oni koji pomažu, razumiju, žive skupa, dijele momente, život, zrak? Zar mi nismo ljudi više? 

Oprosti nam Denise, oprosti nam Ana. U ovom svijetu straha, mi smo zaboravili da smo ljudi. Mi smo zaboravili na naše dijete, na našu majku, na njihovu patnju, na našu sramotu. I na kraju oprostimo samima sebi, zato što ni danas nakon 12 godina ne mislimo na našu djecu, i ne sjetimo se 6. februara, i žutog tramvaja garažnog broja 209.

Prethodna vijest

Zapovjednici ruske vojske i NATO-a razgovarali o prevenciji incidenata

Naredna vijest

U BiH u prošloj godini više od 1,64 miliona turista