Hemofilija je rijetka bolest s kojom se rađa jedna osoba na 10 000 muške novorođenčadi. Jedan od njih bio je i Borislav Đurić, koji ima i indvaliditet, a sve se zakomplikovalalo kada ga je sa devet godina pretukao stariji dječak. Međutim, on je sve to shvatio kao motivaciju za unaprijeđenje života ljudima iz Bosne i Hercegovine koji se bore sa sličnim problemima. Đurić je danas izvršni direktor u dvije ustanove – Koaliciji organizacija u zdravstvu u BiH i Omladinskoj organizaciji “Centar”, ali i motivacijski govornik, organizuje NLP treninge te širi ideje volonterizma i humanosti širom naše zemlje. Razgovarali smo sa njim o njegovom odrastanju i liječenju s obzirom na hemofiliju i invaliditet, ali i o raznim vrstama diskiriminacije i nemogućnostima kroz koje je prolazio, te koja je tajna njegovog pozitivnog životnog stava.
INTERVIEW.BA: Hemofilija je veoma rijetka bolest s kojom se rađa jedna osoba na 10 000 muške novorođenčadi. Kako je kod vas otkrivena, koja je bila prva reakcija vaših roditelja?
ĐURIĆ: Kao beba sa nekih devet mjeseci sam pao, te sam imao unutrašnje krvarenje u predjelu trbuha. U prvi mah, kako u mom rodnom Mrkonjić Gradu tako i u Banjaluci, doktori nisu znali o čemu se radi. Malo je falilo da umrem. Život mi je spasio dežurni hematolog, čuveni dr Zrilić, koji je posumnjao na hemofiliju i eto, danas sam tu sa vama. Moji roditelji su u tim momentima bili izbezumljeni, a i nakon toga im je trebalo dosta vremena da prihvate činjenicu da bolujem od hemofilije, što se manifestovalo strahovima. To je utjecalo na moje odrastanje. Pored svega onoga što sa sobom nosi hemofilija, ambijent uzrokovan strahom je moj položaj dodatno otežavao. Zato je važno osigurati psihosocijalnu podršku, kako za roditelje oboljele djece tako i za pacijente, bilo da se radi o hemofiliji ili nekom drugom teškom oboljenju.
INTERVIEW.BA: Ova bolest je prouzrokovala i invalidnost, pa su to sigurno bile velike promjene u životu. Koji su neki od problema sa kojima se susrećete tokom obavljanja svakodnevnih aktivnosti zbog toga?
ĐURIĆ: Hodam uz pomoć štaka, a jedno vrijeme sam bio vezan za invalidska kolica. Kada govorimo o invaliditetu, komplikacije su nastale u periodu dok sam imao devet godina. Tada me je brutalno pretukao stariji dječak, koji se na taj način htio dokazati pošto je u školi od druge djece čuo da mene niko ne smije istući. Jednostavno, pogrešno je to shvatio. Vršnjačko nasilje je i danas zastupljeno, mora mu se sistemski prići i zato u svom radu posebnu pažnju pridajem prevenciji nasilja. Zamislite dječaka od devet godina koji se ne može igrati ili koji ne ide redovno u školu. Koji zbog raznoraznih krvarenja, dane ili sedmice provodi u bolnici. U međuvremenu počinje rat i odrastam, te sam se sve teže nosio sa tim zbog same bolesti, ali i zbog nestašice kvalitetnih lijekova, što se nastavila i niz godina nakon rata, zbog čega sam prošao kroz pravi pakao. Pored problema sa obrazovanjem i liječenjem, oboljeli su izloženi etiketiranju, stigmi i diskriminaciji. To itekako na vas utječe, tako da se osjećate jadno i zaista je teško prevazići taj osjećaj niže vrijednosti. To su sve teme kojima se danas bavim.
INTERVIEW.BA: Osobe sa nekom vrstom invalidosti imaju i problema poput pronalaska posla, nemogućnosti obrazovanja.. ali, vi ste društveno aktivni i pokušavate riješiti ove probleme. Koliko su ljudi zainteresovani da se društveno aktiviraju, vjeruju li da se neki od problema mogu riješiti?
ĐURIĆ: Ljudi žele, ali ne znaju prave načine, potrebno ih je ohrabriti i uputiti, a za sve to nam treba vrijeme i novac, ali se može. Moji prijatelji i ja smo očigledan primjer. Realizovali smo desetine projekata usmjerenih ka razvoju zajednice ili društva u cjelini. Od projekata posebno ističem izgradnju Omladinskog doma. Kroz aktivnosti koje organizujemo u domu prođe stotine djece i mladih na godišnjem nivou. Dali smo nemjerljiv doprinos unapređenju položaja rijetkih oboljenja u BiH. Očigledno se može, moji prijatelji i ja smo primjer, a ima ih još puno, samo treba imati jasne ciljeve, biti fleksibilan i prilagoditi se datim okolnostima, biti posvećen…
INTERVIEW.BA: Mnogi od nas pokleknu i pri manjim životnim izazovima. Ipak, vama se to nije dogodilo pa ste i društveno aktivni. Koja je tajna vašeg pozitivnog stava stava kroz život?
ĐURIĆ: Gledajući smrt po bolnicama, počeo sam više da cijenim svoj i život uopšte. Patnje su me naučile da cijenim sve ono što je lijepo. Radim puno na duhovnosti, očuvanju zdravlja i trudim se da budem okružen fenomenalnim ljudima. Kada mi je teško, ponavljam u sebi “nema povlačenja, nema predaje”, a kada se lijepe stvari dešavaju, za trenutak zastanem i pomolim se, zahvalim Gospodu na tome. Nema univerzalnog recepta, no, ako želimo uspjeh, onda moramo naći jako duhovno uporište, pronaći svoju svrhu iz koje crpimo motivaciju… Vjerujem da je ljubav iznad svega.
