Nekadašnja senatorka Federalne države Hamburg, Krista Sager: Dio uspjeha je to što smo se mogli nadograditi na konzervativne vrijednosti

Aktivistica i nekadašnja predsjednica Zelene Partije u Njemačkoj, te nekadašnja  senatorka Federalne države Hamburg Krista Sager boravi u Bosni i Hercegovini povodom obilježavanja 20 godina rada Fondacije Heinrich Boll Stiftung u Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Jedan od razlog njenog dolaska u našu državu jeste i Prva povorka ponosa koja će biti održana u nedjelju, 8 septembra. Za Interview.ba Sager je govorila o tome kada je uveden brak u Njemačkoj za gej i lezbjeske parove, kakve su bile reakcije, koje mogućnosti danas imaju LGBTIQ osobe u ovoj državi, te šta misli o onima koji kažu da homoseksualnost uništava tradicionalni brak.

“HAMBURŠKI BRAK” BIO JE PROBOJ:  „Bez njega sljedeće reforme na saveznoj razini teško i ne bi bile tako efektivne. Uslijedili su brojni javni prilozi i rasprave o diskriminaciji homoseksualaca i lezbijki u društvu, a mnogi gay ljudi se više nisu skrivali, već su našli hrabrosti da javno govore o svojoj situaciji.

INTERVIEW.BA: Hamburg je kao prva savezna pokrajina 1999. po prvi put zvanično uveo brak za gej i lezbijske parove. U to vrijeme, Vi ste bili senatorka, između ostalog zadužena za pitanja ravnopravnosti. Kako je došlo do te inicijative?

SAGER: Cilj nam je bio provesti jednaka prava homoseksualaca i lezbejki na federalnom nivou i unaprijediti društveno prihvaćanje i poštovanje gay ljudi u društvu u cjelini. To, naravno, uključuje pravo na brak sa svim pripadajućim pravima. To nismo mogli regulirati na razini Hamburga, ali mogli smo ponuditi gay zajednici registrirano civilno partnerstvo u hamburškom matičnom uredu, koje smo nazvali “brak u Hamburgu”. To smo uspjeli nametnuti u koalicijskom sporazumu i potom ga provesti u vladi.

INTERVIEW.BA: Kakve su bile reakcije?

SAGER: Reakcije su bile vrlo različite. Konzervativna opozicija se, naravno, tome usprotivila i polemizirala protiv ovog navodnog napada na brak i porodicu. To je bilo posebno apsurdno, budući da je tadašnji vođa konzervativne Kršćansko-demokratske unije (CDU) bio gay, što se u politici i u medijima znalo, ali to građani/ke tada nije znalo. Bilo je jako važno je da su hamburški matičari odgovorili uglavnom pozitivno. Prvo “partnerstvo” u hamburškom matičnom uredu tada je bilo vrlo lijepa i dostojna ceremonija. Svi ti lijepi, lijepo obučeni, sretni parovi sa svojim prijateljima, braćom i sestrama i uzburkanim majkama i očevima, to je bila tako pozitivna poruka sa divnim slikama o ljubavi. Ni mediji nisu mogli odoljeti tome. Imali smo skoro samo pozitivne izvještaje, društveni mediji tada nisu imali značenje kao danas. Ali naravno, neki ljudi su nas mrzili, a dobijala sam i prijeteća pisma. Bilo je i glasova LGBT zajednice koji su mislili da je cijela stvar buržoaska glupost. Međutim, većina političke zajednice shvatila je da je riječ o više od prava na sklapanje braka, ali i anti-diskriminaciji u širem smislu. “Hamburški brak” bio je proboj, bez kojeg sljedeće reforme na saveznoj razini teško da bi bile tako efektivne. Uslijedili su brojni javni prilozi i rasprave o diskriminaciji homoseksualaca i lezbijki u društvu, a mnogi gay ljudi se više nisu skrivali, već su našli hrabrosti da javno govore o svojoj situaciji.

INTERVIEW.BA: Šta je dovelo do legalizacije?

SAGER: Gay ljudi su danas u Njemačkoj praktički jednaki. Tokom 2001. godine uslijedilo je „registrirano civilno partnerstvo“ na saveznoj razini za cijelu republiku, odgovarajuća prilagođavanja u poreznom zakonu, u zakonu o državnoj službi, u pravima na informiranje u bolnici ili uzastopce. Pravo na usvajanje i prelazak iz “registriranog civilnog partnerstva” u brak tada su trajali duže, jer su se stranke velikih ljudi jednostavno previše bojale za svoje glasove. Brak je u potpunosti  određen 2017. godine. Rodna ravnopravnost i zabrana diskriminacije s obzirom na seksualnu orijentaciju postali su danas važniji, npr. u smjernicama koledža, škola i kompanija. 

INTERVIEW.BA: Kakva je danas zakonska regulativa? Kakve mogućnosti i prava istospolni parovi danas imaju u Njemačkoj?

 

SAGER: Naravno, puno je lakše postići proboj protiv diskriminacije u velikoj sjevernoj Njemačkoj metropoli koja je liberalnija, tolerantnija i kosmopolitijanija od malog vjersko-konzervativnog grada u južnoj Njemačkoj. Također je značajno što je u Hamburgu već dugo postojala politički aktivna i odvažna LGBT zajednica koja se vrlo rano branila od diskriminacije i špijuniranja. U Hamburgu je takođe velik broj gay ljudi. Gotovo svi imaju prijatelja homoseksualaca ili lezbejku ili krug poznanika. Ali naravno, bilo je i mnogo ljudi koji smatraju da bi homoseksualci trebali potajno raditi ono što žele, tiho i tajno.

INTERVIEW.BA: Protivnici istospolnih zajednica vole da navode kako se time tobože uništava  tradicionalni brak. Šta Vi kažete na te argumente?

SAGER: To je, naravno, vrlo konstruktivan argument: brak ili porodica ne vrijede manje jer drugi ljudi na to imaju pravo. Hoće li se moje pravo glasa moći smanjiti dopuštanjem glasovanja drugima? Vjerujem da je čak dio našeg uspjeha bio u tome što smo se u antidiskriminacijskoj raspravi mogli nadograditi na konzervativnim vrijednostima: spremnosti da se zalažemo jedni za druge u dobrim i u lošim vremenima. Imala sam mnogo dirljivih iskustava, npr. stari homoseksualni parovi koji su prošli kroz policijsku kontrolu i koji su sada mogli otvoreno priznati drugima, ili starije majke i očevi, koji sada mogu vidjeti pozitivnije budućnost svog homoseksualnog djeteta.

INTERVIEW.BA: U Njemačkoj za vrijeme Nazi režima nije samo ubijeno 6 miliona Jevreja, nego i Roma i homoseksualaca. Kako se Njemačka danas suočava s tom mračnom prošlošću?

SAGER: Bilo je i postoje različiti oblici pritiska na LGBT zajednicu da se to riješi, npr. izložbe, spomen-obilježja, naučne prezentacije i integracija u školske časove. S druge strane, bojim se da suočavanje sa zločinima nacističke ere više nije od najvećeg značaja za mlađu generaciju, kao što to ima za moju generaciju, već upravo ovo pitanje.

INTERVIEW.BA: Vi imate i danske korjene. Danska ima naročito liberalnu politiku prema homoseksualnim parovima. Parovi koji su svoje brakove sklopili u Danskoj, automatski dobivaju status službeno priznate porodične zajednice, kako na teritoriji Evropske unije, tako i u mnogim drugim zemljama na drugim kontinentima. Šta to konkretno znači?

SAGER: Brak je u Danskoj mnogo manje birokratski nego u Njemačkoj – čak i za heteroseksualne parove. Zato je od Njemačke do Danske odavno postojao pravi bračni turizam s profesionalnim agencijama za brak. Tada ljudi imaju dansku potvrdu o braku, bilo da su homoseksualni ili heteroseksualni. Ne prepoznajući to što bi sa sobom donijelo mnoge bilateralne sukobe i probleme, jedva se zemlja usudi. Nažalost, parovi koji žive u inostranstvu nemaju nužno ista prava kao u Danskoj. Srećom u mnogim evropskim zemljama postoji zakonska jednakost bez obzira na seksualnu orijentaciju. 

INTERVIEW.BA: U BiH se kolektivna prava neke etničke ili vjerske skupine po pravilu stavlja ispred prava pojedinca. To je princip koji kao takav u Evropskoj uniji ne postoji, gdje građanska i ljudska prava čine osnovu zajedničkog života. Zašto su manjinska prava tako važna za jedno društvo?

SAGER: Prava manjina su ljudska prava koja svako može uživati bez obzira pripada li manjinskoj ili većinskoj grupi u društvu. Bez ovih prava nije moguć građanski, miran i siguran suživot za sve. Društvo i politika imaju obavezu zaštititi pojedince od političkih i religiozno motiviranih napada i braniti pravo na razvijanje vlastite ličnosti i pravo na sreću za sve. Društvo koje to čini je, vjerujem, podložnije, kreativnije, mirnije i spremnije za izazove globalizacije od društva u kojem se diskriminacija tolerira.

Prethodna vijest

Trgovina dugovima u BiH: Kupi, zaduži, prodaj, ne daj… i još ništa nije gotovo

Naredna vijest

INSANE INSAN: Sloboda je kada svoje misli i emocije izražavaš neovisno o jeziku i zemlji iz koje potičeš