September 2019

Profesorica Gimnazije ”Mustafa Novalić” iz Gradačca Aida Sahadžić: Rat je godinama iza mladih, nisu dužni nositi tuđe breme na svojim leđima

Učenici srednjih škola iz Gradačca, Zavidovića, Lukavca, Karlovaca i Sremske Mitrovice bili su dio sesije Modela međunarodnog krivičnog suda (MICC WeB), koja je održana od  20. do 27. septembra u Sarajevu u okviru projekta „Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) podržanog od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH), a implementira ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI BiH) u saradnji s Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH). Profesorica Gimnazije ”Mustafa Novalić” iz Gradačca istakala je kako je ova aktivnost dala mladima priliku da nauče osnovna pravila o pravu i pravdi, ali isto tako dala šansu da učenici iz različitih sredina spoznaju da razlike među njima nisu tako velike da bi ih razdvajale.

MLADI IMAJU ISTA MORALNA NAČELA: ”Zajedničkim aktivnostima mladi imaju priliku postati svjesni kako posjeduju ista moralna načela što može biti dovoljan razlog za dalju saradnju”.

INTERVIEW.BA: Koliko je simulacija Međunarodnog krivičnog suda bitna u kontekstu pomirenja među mladima iz tri zemlje učesnice na sesiji?

SAHADŽIĆ: Naravno da je važna. Pokazala je da je bitno problem sagledati sa tri različite strane. Predrasude po kojima je jedino istina jedne strane ispravna postoje. Sada su učenici slušali argumente drugih koji opravdavaju ili osuđuju nešto i tako su dolazili do kompromisnog rješenja koje je prijeko potrebno.

INTERVIEW.BA: Koliko djeca u Bosni i Hercegovini uče o prošlosti sa područja bivše Jugoslavije?

SAHADŽIĆ: Nastavni plan i program nisu prilagođeni tome da govore o zadnjim sukobima i to je istina, ali je istina i to da mnogo toga zavisi od profesora. Objektivnost  i način pričanja profesora o Srebrenici, Prijedoru i svim drugim mjestima gdje su se desili zločini utiče na to u kojem će pravcu otići razmišljanja mladih.

INTERVIEW.BA: Znamo da je Gradačac multietnična sredina. Međutim, da li svjedočite nekim vidovima netrpeljivosti među građanima?

SAHADŽIĆ: Gradačac je između ostalog poznat po brojnim međuetničkim brakovima što doprinosi tome da je riječ o izuzetno tolerantnoj sredini u kojoj čak ni u Drugom svjetskom ratu nije bilo međureligijskih sukoba. To je grad u kojem postoji i određeni broj nacionalnih manjina, ali je važno istaći da ozbiljnijih vidova netrpeljivosti nije bilo.

INTERVIEW.BA: Kada su mladi u pitanju, da li je njima potrebno pomirenje?

SAHADŽIĆ: Kako bismo imali svijetlu budućnost, pomirenje je nešto o čemu trebamo pričati i danas i sutra, a mladi trebaju imati snage za takvo nešto.

INTERVIEW.BA: Koliko je važno da se projekti poput Budi inspiracija promovišu i zastupaju u postkonfliktnim društvima kao što je Bosna i Hercegovina?

SAHADŽIĆ: Mladima se mora dati prilika. Rat je godinama iza njih i oni nisu dužni nositi tuđe breme na svojim leđima. Bitno je pružiti im priliku da grade suživot koji je vrijedan čovjeka.

INTERVIEW.BA: Smatrate li da mladima učešće u ovakvim aktivnostima može pomoći da u budućnosti budu više uključeni u svakodnevnicu?

SAHADŽIĆ: Sesija je srednjoškolcima pokazala šta je i kako izgleda jedan pravni postupak. Vidjeli su da advokat mora posjedovati argumente za svaki svoj korak. MICC sesija će im svakako proširiti znanja.

INTERVIEW.BA: Kakvi su Vaši utisci o MICC sesiji?

SAHADŽIĆ: Svaku novu priliku želim iskoristiti da ponovo budem dio  sesije kao što je ova. Mladi su mogli uvidjeti da posjeduju ista osnovna moralna načela što je dovoljan razlog za saradnju u budućnosti.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija” koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH, a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

 

 

Učenici iz Tuzle i Maglaja: Imati priliku četkama i valjcima preći preko poruka mržnje bio je fenomenalan osjećaj!

Učenici nekoliko srednjih škola iz Bosne i Hercegovine sudjelovali su u aktivnosti transformacija javne površine (Paintback), koja je održana 22. maja u Zenici u okviru projekta „Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH), a implementira ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI BiH) u saradnji s Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH). Mladi iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Maglaja i Travnika su zajedničkim snagama prefarbali neprihvatljive grafite s nacionalističkim sadržajima i transformirali ih u svojevrsni umjetnički mural. Učenik Gimnazije „Edhem Mulabdić“ Haris Mustabašić iz Maglaja i učenica Gimnazije „Meša Selimović“ Maja Mešković iz Tuzle su srednjoškolci koji su sudjelovali u akciji i koji su poručili da ne žele biti pasivni, te da žele promjene!

RAZLIKA KOJA JE POVEZALA SREDNJOŠKOLCE IZ BH. GRADOVA: „Shvatili smo da  mi mladi u bilo kojem trenutku možemo na svoju inicijativu ukloniti nešto neprihvatljivo s javnih površina. Mislim da je ta spoznaja ustvari razlika koju je preslikavanje poruka mržnje napravilo“. 

INTERVIEW.BA: Krajem maja ove godine sudjelovali ste u aktivnosti transformacija javne površine (Paintback), koja je održana u Zenici. Tom prilikom preslikali ste neprihvatljive grafite. Kakav je bio vaš osjećaj kada ste zidove s porukama mržnje pretvorili u umjetničko djelo?

MEŠKOVIĆ: Imati priliku doslovno uzeti stvar u svoje ruke i četkama i valjcima preći preko svastika, homofobičnih i drugih poruka mržnje bio je fenomenalan  osjećaj.  Vjerovali smo da smo mi mladi svojim radom uklonili i izbrisali mržnju. Svi smo se osjećali bar malo sigurnije u sam proces koračanja prema boljem društvu i zajednici, koja će nadam se biti malo više naprednija kao i koračanja prema zajednici u kojoj pojedinci neće osjetiti potrebu da šalju poruke mržnje, niti da tu samu mržnju prema drugom i drugačijem osjećaju

MUSTABAŠIĆ: Preslikavanjem neprihvatljivih grafita osjećao sam da radim pravu stvar. Prvenstveno zbog toga što smo uklonili  ono što je napravljeno s mržnjom, a umjesto toga smo mi mladi napravili mural veselih boja koji će uljepšati taj dio Zenice.

INTERVIEW.BA: Koja je glavna poruka koji ste htjeli poslati Vašim učešćem u ovoj aktivnosti drugim srednjoškolcima, ali i generalno građanima?

MEŠKOVIĆ: Poruka koju smo kao učesnici Paintback-a htjeli da pošaljemo svima, pri čemu prije svega mislim na druge srednjoškolce za koje sam uvjerena da se slažu s nama, jeste da mi kao mlade osobe nemamo nikakav problem s poduzimanjem bilo kakvih radnja što se samog procesa pomirenja tiče. Htjeli smo na neki način istaći da nismo i ne želimo biti pasivni. Istaći da smo spremni otvoriti diskusiju.

MUSTABAŠIĆ: Željeli smo poručiti da mržnju u nama trebamo  potisnuti i trebamo početi razmišljati na neki pozitivniji i vedriji način. Svako biće je zaslužilo život bez nasilja i zlostavljanja jer ćemo samo tako krenuti u sretniju budućnost. Svako ko uradi dobro djelo i pomogne nekome zaista se osjeća sretno, a sreća je ustvari i smisao života. Mi smo se tog dana osjećali sretno.

INTERVIEW.BA: Ako se vratite nekoliko koraka unazad, koliko se promijenio Vaš pogled na neprihvatljive grafite. Da li ste sada dobili želju da ih preslikate i u sredinama iz kojih vi dolazite?

MEŠKOVIĆ: Želja da neprihvatljive grafite iz svoje sredine uklonim mi se uvijek vrtjela u mislima, međutim samo uklanjanje nisam smatrala realističnom opcijom dok na pripremi za Paintback nismo počeli pričati o grafitima, porukama mržnje i kako oni utiču na sredinu. Nakon same akcije i nakon rezultata koje smo postigli, shvatili smo da je ustvari ideja uklanjanja grafita ostvariva. Shvatili smo da  mi mladi u bilo kojem trenutku možemo na svoju inicijativu ukloniti nešto neprihvatljivo s javnih površina. Mislim da je ta spoznaja ustvari razlika koju je preslikavanje poruka mržnje napravilo. Razlika koja nas je povezala.

MUSTABAŠIĆ: Taj pogled se itekako promijenio, obzirom da ranije uopće nisam primjećivao slične grafite, a sada sam svjestan koliko tih grafita zapravo ima. Na sreću, u Maglaju iz kojeg ja dolazim gotovo da i nema takvih grafita, ali kada bi bilo siguran sam da bih bio spreman da pokrenem akciju za preslikavanje tih grafita.

INTERVIEW.BA: Kako ste Vašim vršnjacima opisali aktivnost transformacija javne površine (Paintback) i jesu li i oni poželjeli da sudjeluju u nekoj od narednih aktivnosti koje se održavaju u okviru projekta “Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija)?

MEŠKOVIĆ: Grupa iz naše škole koja je bila dio akcije Paintback  sa sobom je donijela mnoštvo uspomena, novih iskustava i poznanstva. Vršnjaci i kolege iz razreda i škole bili su upućeni u ideju preslikavanja i svi su izrazili želju za sudjelovanje  u nekoj od narednih sličnih aktivnosti, što me naročito raduje.

MUSTABAŠIĆ: Kroz priču i slike o doživljenom upoznao sam ih s našim aktivnostima i mnogi su bili oduševljeni zbog čega su i sami poželjeli da učestvuju u narednim aktivnostima u sklopu “Budi inspiracije”.

INTERVIEW.BA: Koliko se u školama koje pohađate govori o pomirenju kao jednim od najznačajnijih procesa u BiH?

MEŠKOVIĆ: U školi koju ja pohađam u Tuzli, na pomirenje i proces pomirenja gleda se kao na nešto što se podrazumijeva i nešto što je obavezno da se desi. O pomirenju u našoj maloj zajednici pričamo kao o nečemu što se u suštini trebalo već preći u godinama iza nas, ali nakon sudjelovanja u aktivnostima u sklopu projekta „Budi Inspiracija“ shvatila sam i ja, ali i moji kolege, da ustvari pogled na pomirenje varira od sredine do sredine. Shvatili smo da sve dok svi ne budemo imali neko zdravo mišljenje o pomirenju, prilike za  takvo nešto neće biti. Nakon razgovora s koordinatorima s projekta i prijateljima iz drugih država, nastojimo što više da na tu situaciju gledamo objektivno i da što aktivnije pričamo o pomirenju. Da nit svijesti o pomirenju prenesemo na druge.  

MUSTABAŠIĆ: Smatram da je to koliko se govori o pomirenju  nedovoljno iako su svi duboko svjesni da bez pomirenja nema blistave i sigurne budućnosti za buduće naraštaje.

INTERVIEW.BA: Jeste li stekli nove prijatelje i koliko vas je ova aktivnost zbližila sa srednjoškolcima iz drugih gradova?

MEŠKOVIĆ: Bogatstvo koje smo stekli na druženjima u sklopu projekta je neprocjenjivo i to baš u vidu novih prijatelja. Povezali smo se s vršnjacima iz drugih gradova iz BiH, ali i susjednih zemalja. Ono što je važno je da još uvijek aktivno planiramo nove susrete i nakon sudjelovanja u projektu.

MUSTABAŠIĆ: Neke od mladih koji su sudjelovali sam poznavao i ranije, ali sam stekao i nove prijatelje. S obzirom na to da sam i ranije učestvovao u projektima od “Budi inspiracije” tako da mi je  aktivnost pomogla da se još više zbližim s njima. To je ono zbog čega bih ponovo učestvovao na sličnim aktivnostima. Važno je da se upoznajemo, kako bismo imali svijetlu budućnost u našoj zemlji.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija” koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH, a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

 

 

Martina Vičić-Crnković o MICC sesijama: Cilj je da mladi ne budu jedni drugima daleki ili ne daj Bože neprijatelji

Profesorica hrvatskog jezika, Martina Vičić- Crnković s timom učenika iz Karlovca sudjelovala je na sedmodnevnoj sesiji Modela međunarodnog krivičnog suda (MICC WeB), koja je održana 20. do 27. septembra u Sarajevu, u okviru projekta „Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH), a implementira ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI BiH) u saradnji s Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH). Za Interview.ba je kazala kako je ova sesija bila prilika da učenici iz Hrvatske, Srbije i BiH koji nisu bili direktni sudionici u ratnim zbivanjima, dobiju sliku o onome šta se dogodilo, ali i da se druže i povežu jedni s drugima.

IZNIMNO VAŽNO UČITI O ISTINITIM ČINJENICAMA: „Povijest pišu pobjednici, a ko je za koga pobjednik, to je pitanje. Iznimno je važno da se s ovom temom upoznaju na racionalan način  koji nije politički obojen“.

INTERVIEW.BA: Koliko je simulacija Međunarodnog krivičnog suda bitna u kontekstu pomirenja među mladima iz tri zemlje sudionice na sesiji?

VIČIĆ-CRNKOVIĆ: Kada je riječ o pomirenju, osobito u BiH mislim da je riječ o jako bitnoj temi. Prije svega jer pruža mogućnost da se mladi upoznaju i druže, što mislim da inače nemaju priliku zbog neke vrste antagonizma koji vuku iz obitelji traumatiziranih ratom. Takve obitelji možda imaju i direktne posljedice ratnih zbivanja, kao što je smrt nekoga iz bliže obitelji pa je ovo dobra prilika da učenici iz jedne neutralnije pozicije promotre situaciju koja nije tako jako subjektivna.

INTERVIEW.BA: Da li prema Vašem mišljenju djeca dobivaju dovoljno informacija u školskim klupama kada je riječ o sukobima na području bivše Jugoslavije? Uče li o pomirenju?

VIČIĆ-CRNKOVIĆ: Ekipu učenika iz Karlovca sam dovela vođena iskustvom s prethodne sesije na kojoj sam imala priliku sudjelovati 2015. godine. Razlog zbog kojeg sam to uradila jesu jako dobri dojmovi jer ovakav vid aktivnosti pruža upravo to, znanje koje ne mogu dobiti u okviru nastavnog plana i programa u Hrvatskoj, a bojim se ni u ostalim zemljama regije, a radi se o problemima kojima se stalno vraćamo u svojoj svakodnevnici. Naša društva se iznova sapliću u povijesne momente koji su nerazrješivi.

INTERVIEW.BA: Kakva je sredina iz koje dolazite, da li ima srednjoškolaca druge nacionalnosti? Postoji li određeni vid netrpeljivosti?

VIČIĆ-CRNKOVIĆ: Karlovac je nastao 1579. kao dio Vojne krajine za potrebu obrane od Turaka, a nakon prestanka turske opasnosti postao je trgovački grad u kojem su živjeli i trgovali Hrvati, ali i Židovi, Nijemci, Srbi, Muslimani. Dakle, bio je stoljećima multikulturalni grad. Nakon Domovinskog rata situacija nije ista. To danas ne znači da nema bilo koje od ovih grupa stanovnika, ali je taj ukupni broj manji. Postoji li netrpeljivost? Ne bih rekla iako mislim da su političari skloni baciti kamenčić spoticanja pod noge svaki puta kad trebaju provesti odluku koja njima odgovara, onda se vratimo na temu ustaša, četnika i partizana.

INTERVIEW.BA: Kada su mladi u pitanju, da li je njima potrebno pomirenje?

VIČIĆ-CRNKOVIĆ: Mladima je prije svega potrebno upoznavanje sa situacijom. Ona se ne može riješiti dok se dobro ne upozna. Nisam sigurna koliko se kurikulumi povijesti u regionu uopće bave temom rata i na koji način. Povijest pišu pobjednici, a ko je za koga pobjednik, to je pitanje. Iznimno je važno da se s ovom temom upoznaju na racionalan način  koji nije politički obojen.

INTERVIEW.BA: Smatrate li da mladim učešće u ovakvim aktivnostima mogu pomoći da u budućnosti budu više uključeni u svakodnevnicu?

VIČIĆ-CRNKOVIĆ: Mladi su danas poprilično inertni i čekaju da im se ponude riješene stvari. Vole uređene sustave i to je razlog zbog kojeg su skloni emigracijama u takve sisteme umjesto da građanskim aktivizmom promijene sliku u vlastitoj zemlji. Traže uređene sustave, ali ih ne žele inicirati. To je nešto što nedostaje. Nedostaje svijesti da možemo jako puno promijeniti ako to želimo. 

INTERVIEW.BA: Kakvi su Vaši utisci o protekloj sesiji? Da li biste ponovo pristali dovesti učenike na jednu od ovakvih aktivnosti koje se realizira u okviru projekta „Budi inspiracija“?

VIČIĆ-CRNKOVIĆ: Apsolutno. Mladima sesije poput ove mogu samo koristiti što su i sami naglasili u razgovorima koje obavljamo. Iznimno su zadovoljni, a to je najvažnije. Cilj sesije i jeste bio da mladi ne budu jedni drugima daleki ili ne daj Bože neprijatelji.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija” koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH, a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

Profesorica Gimnazije iz Sremske Mitrovice Tijana Bojić: Pomirenje nam je potrebno i u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj

Profesori i učenici iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske imali su priliku sudjelovati u četvrtoj sesiji Modela međunarodnog krivičnog suda (MICC WeB), koja je održana je od 20. do 27. septembra u Sarajevu, te učiti o međunarodnom pravu, ljudskim pravima, ali i medijima. Ova aktivnost realizovana je u okviru projekta „Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH), a implementira ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI BiH) u saradnji s Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH). Profesorica Gimnazije iz Sremske Mitrovice Tijana Bojić je poručila kako je aktivnost MICC sesije animirala mlade iz tri različite zemlje da se druže i saznaju više jedni o drugima.

UČENICI UČE LEKCIJE KOJE NEMAJU U NASTAVNIM PLANOVIMA I PROGRAMIMA: „Učešćem u projektu Budi inspiracija su saznali tumačenja termina genocid, datume nastanka Ujedinjenih nacija i slične forme koje dosada nisu poznavali“.

INTERVIEW.BA: Koliko je simulacija Međunarodnog krivičnog suda bitna u kontekstu pomirenja među mladima iz tri zemlje učesnice na sesiji?

BOJIĆ: Potpuno je nevažno iz koje zemlje dolaze učenici koji učestvuju u sesiji jer je jedino važno da svi dođemo sa jednom idejom o tome šta se desilo. Ipak, malo toga znamo o tome kako druga strana razmišlja zbog čega je ovo sjajna prilika da se upoznaju sa istorijskim činjenicama koje nisu znali kao i da saznaju kako funkcionišu sudovi. U dosadašnjim razgovorima sam zaključila da ima učenika koji su oduševljeni, ali i onih koji su razočarani, sredine nema.

INTERVIEW.BA: Da li prema Vašem mišljenju djeca dobivaju dovoljno informacija u školskim klupama kada je riječ o sukobima na području bivše Jugoslavije? Uče li o pomirenju?

BOJIĆ: U sklopu postojećeg nastavnog plana i programa učenici uče činjenične podatke jer tema rata ne postoji u okviru tog programa. Postoji samo obrada teme rata kao istorijskog događaja. Učešćem u projektu Budi inspiracija su saznali tumačenja termina genocid, datume nastanka Ujedinjenih nacija i slične forme koje do sada nisu poznavali.

INTERVIEW.BA: Kakva je sredina iz koje dolazite, da li ima srednjoškolaca druge nacionalnosti? Postoji li određeni vid netrpeljivosti?

BOJIĆ: Vojvodina je poznata kao multikulturalna sredina koja ima mnogo nacionalnih manjina. Mitrovica je kao opština sastavljena od uglavnom iste religijske ili nacionalne grupe pa se do sada nismo susreli sa problemima netrpeljivosti.

INTERVIEW.BA: Koliko je bitno pomirenje za države poput Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske?

BOJIĆ: Sesija im pomaže da se suoče s prošlošću za pozitivnu budućnost što govori o tome da su ovakvi događaji donijeli više koristi nego štete na planu pomirenja. Potrebno nam je, i u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj.

INTERVIEW.BA: Smatrate li da mladim učešće u ovakvim aktivnostima mogu pomoći da u budućnosti budu više uključeni u svakodnevnicu?

BOJIĆ: Moram naglasiti da je uključenje mladih u svakodnevnicu jedan od ciljeva pa se nadam da će ih aktivnost animirati i probuditi interesovanje bar kod određenog broja učesnika. Ukoliko se to desi, onda se nadam da smo ovdje uradili dobar posao kako bi mladi radili pozitivne stvari za svaku od ovih zemalja.

INTERVIEW.BA: Jeste li ranije učestvovali na MICC sesijama i da li biste se ponovo prijavili?

BOJIĆ: Tri puta sam imala priliku učestvovati na MICC sesijama i naravno da bih došla ponovo. Kada smo se prvi put uključili u projekat prihvatili smo to raširenih ruku kao što bismo prihvatili i svaku novu priliku u kojoj se mladi povezuju.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija” koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH, a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: 25 je dobar broj, za centimetre ali ne i za političare

Kad je jedno od nas odlazilo na službeni put prije 20-tak godina ono drugo bi dugo gledalo u daljinu, brojilo dane do povratka, koristilo svaku priliku da tipka poruke, te srca, te emojy koji plače (sad će najdraži suprug izgubiti imidž alipašinskog tafgaja, ali cijena istine je takva).

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Ja sam čak znala leći na njegovu stranu kreveta, ko nešto mi manje prazan…Čak bih ga i dočekala sa službenog puta, ako ne baš u negližeu i pernatim štiklama, onda bar vruća.

Godine su učinile svoje. Jučer sam primjetila da je otišao na službeni put jer mi je alarm na telefonu zazvonio sa napomenom “pokupi oboje djece!” Pošto su na dva suprotna kraja grada itekako mi je zafalio…Ali to ne znači da se ne volimo i dalje. Iako više ne grlim njegov jastuk i dalje mi je simpatičan.

Uprkos svim dokazima, ja jesam duboko romantična osoba, i kao takva mogu reći da je dio svake prave, duboke i trajne ljubavi – bar one koja je preživjela 20 godina,  korist. I ne treba se stiditi toga. Riječ korist nije psovka.

* Dijete sisa majčinu dojku u svojih prvih 5 minuta života i tako naredne tri godine, sigurno ne zato što iz silne ljubavi prema mamici želi da je oslobodi pritiska u grudima.

* Kad uz njegovu/njenu pomoć doživiš orgazam života, onako zarumenjena, plamenih obraza samo misliš kako i kad da ga ponovo doživiš. Jer tebi to prija, dakle ti imaš korist…

* Ako si došao do nekih parica pa razmišljaš gdje da ih oročiš, spreman si pješke obići svih 20 banaka u BiH ne bi li negdje dobio pola marke više. Dakle, da se okoristiš…

* Vikendicu kupuješ gdje ti je najbolje, najbliže, najzelenije…

* Stan uzimaš da ti je sve na ruku, tu prevoz tu pijaca a i mama je u blizini.

* Doktora biraš, šta košta da košta, koji će ti se javiti kad je tebi najzgodnije, saslušati te kad je tebi najbitnije…

* Na more ideš sa prijateljima čija su djeca otprilike slične dobi kao tvoja ne bi li bar jednom u životu mogao na miru popiti kafu, a da niko ne skače po tebi.

* Svaki dan kupuješ kod iste žene na pijaci jer ti uvijek ubaci jednu voćku više za onog tvog ili ti kaže kad nemaš sitno ”drugi put…”

Dakle, sve nas  kad preživljavamo svakodnevnicu ili planiramo budućnost motivira – korist.

Pa što onda dopuštamo da nas ovih petorica šestorica jebu svaki dan već 25 jebenih godina? Koju korist smo ostvarili za svo ovo vrijeme njihove vladavine?

Da nije možda fenomenalna infrastruktura zbog koje mogu do mora stići za 2 sata? Aha, šifra Vranduk.

* Zdravstvena njega na svjetskom nivou? Ne daj Bože da moram u Hitnu pomoć.

* Moja diploma vrijedi na svim svjetskim univerzitetima? Da, ali za koju svrhu nije pristojno da napišem…

* Imam priliku da radim u svom gradu u svojoj zemlji. Više od 18000 mladih mjesečno nemaju zato i odlaze.

Možda rade za našu budućnost, zapitaće se stranački bot koji me čita po službenoj dužnosti.

Dok uvode porez na prevoz i topli obrok, otvaraju crkve i džamije a zatvaraju fabrike, samo zbog naše budućnosti zapošljavaju podobne a ne sposobne, a sve to u cilju transparentnosti i prosperiteta nadgledaju njihove sudije i tužioci? Da, sigurno, sve ovo rade – za našu korist.

Učenice Gimnazije Karlovac iz Hrvatske Iva i Lucija: Želimo srušiti međusobne predrasude o narodima Jugoslavije!

Četvrta sesija Modela međunarodnog krivičnog suda (MICC WeB), koja se održava u okviru projekta „Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH), a implementira ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI BiH) u saradnji s Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH), počela je prošlog petka u Sarajevu. U sedam dana koliko traje ova aktivnost, srednjoškolci iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije imat će priliku naučiti nešto novo iz oblasti međunarodnog prava, ljudskih prava i medija. Učenice srednje škole Gimnazija Karlovac Iva Pavletić i Lucija Katić govorile su o iskustvu stečenom sudjelovanjem na MICC sesiji, pomirenju, te sklapanju novih prijateljstava.

JASNO JE DA SMO SVI DRUGAČIJI, ALI NE NA LOŠ NAČIN: „I da smo svi isti, opet se ne bi slagali. Prošlost ne smijemo zaboraviti, ali ni dopustiti da se ponovi. Želimo pokazati da se možemo zbližiti i funkcionirati zajedno“.

INTERVIEW.BA: Koliko Vam je simulacija Međunarodnog suda pomogla da bolje razumijete dešavanja iz prošlosti? 

PAVLETIĆ: Prisustvovali smo predavanjima o Međunarodnom-krivičnom sudu u Jugoslaviji, slušali o povijesti, s timovima u koje smo podijeljeni, te radili na zasebnim dijelovima prava. Ja sam bila sudac na slučaju Friedrich Flick te prošli kroz slučaj i koncept kojim bi trebalo da se služimo prilikom suđenja. Sve to je pomoglo da bolje razumijemo prošlost za bolju budućnost.

KATIĆ: Prije svega, drago mi je da sam sudjelovala u nečemu što je mi je donijelo novo iskustvo i nova poznanstva. Iz cijelog procesa ćemo, sigurna sam, izaći s novim mišljenjima o događajima iz prošlosti za kreiranje bolje budućnosti.

INTERVIEW.BA: Da li škola koju pohađate omogućuje dovoljno znanja o sukobima s područja bivše Jugoslavije?

PAVLETIĆ: Na MICC sesijama naučila sam jako puno, od čega mnogo  stvari koje ne mogu naučiti u školi i to ne samo o ljudskim pravima, pravu i već i jako puno od drugih ljudi koji sudjeluju zajedno sa mnom na sesiji, o njihovoj kulturi, vjeri i sličnome. 

KATIĆ: Škole ne pružaju dovoljno znanja i mogu reći da sam zadovoljna količinom znanja koje nam prenose treneri na sesiji. To je bio prvi razlog zbog kojeg sam poželjela sudjelovati, da bih naučila nešto novo.

INTERVIEW.BA: Prema vašem mišljenju, da li je pomirenje naroda bivše Jugoslavije potrebno ili su već pomireni jedni s drugima?

PAVLETIĆ: Smatram kako je jako potrebno. Kolektivno moramo naučiti iz grešaka iz povijesti i zajedno naći kompromis, pronaći način da se razumijemo.

KATIĆ: Itekako, to je naš konačni cilj i pouka sesije. Nikada ne zaboraviti zločine, ali čvrsto krenuti u bolju budućnost. Jedni drugima moramo pružiti priliku.

INTERVIEW.BA: Dolazite iz Karlovca, gradića u Hrvatskoj. Postoji li u vašem okruženju netrpeljivost? 

PAVLETIĆ: Svakako da postoji. Vjerujem da toga ima u svakoj od država bivše Jugoslavije, to je tema koja je postala ”opća kultura”. Predrasude su tu, pamtit ćemo ih još dugo. Ono što ja smatram jeste da prošlost ne smijemo zaboraviti, ali ni dopustiti da se ponovi. Na tome moramo raditi. Jasno je da smo svi drugačiji, ali ne na loš način. I da smo svi isti, opet se ne bi slagali. Potičem multikulturu i smatram da je jako pozitivno što sam danas upoznala ljude druge vjere, ljude koji pričaju slično, a opet toliko je različitih riječi u našem jeziku.

KATIĆ: Pojedinci koji insistiraju na tome još uvijek postoje. Još se osjeti poslijeratna tenzija. Izražavanje  mišljenja protiv pripadnika naroda koji su proveli određeno nasilje nad Hrvatima još uvijek postoji.

INTERVIEW.BA: Ako biste imali priliku da opet sudjelujete u jednoj od ovih aktivnosti da li biste to učinile i zašto? 

PAVLETIĆ: Ponovo bih sudjelovala na ovako impresivnim sesijama, jer ovo je prilika kako za putovanje i stjecanje prijatelja, tako i za podizanje svijesti za rješenje problema među ljudima. Kroz druženje i zabavu smo naučili mnogo, a to želim i drugima.

KATIĆ: Naravno, ovo je izvrstan način za upoznavanje novih ljudi i jedno predivno iskustvo. Mi mladi želimo pokazati da se možemo zbližiti i funkcionirati zajedno. Želimo srušiti međusobne predrasude o narodima Jugoslavije.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija” koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH, a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

 

Phil Rees: Bio mi je pištolj uperen u stomak, vozio sam se u autu s talibanima, pričao s liderom Al Quaide…

Phil Rees je vršilac dužnosti direktora Al Jazeerinog odjala za istraživačko novinarstvo. U Dohi živi od 2013. godine, diplomirao je na Univerzitetu u Oxfordu, a 1982.  godine počeo je raditi na BBC-ju kao novinar pripravnik. Tokom 23 godine provedene u toj kompaniji, pokrivao je Aaziju, Bliski Istok, Afriku te Južnu i Sjevernu Ameriku. Autor je brojnih članaka, a bio je prezenter i producent u više od 60 dokumentarnih filmova. Osvojio je više od 20 međunarodnih nagrada, uključujući i po dvije nagrade Royal Television Societyja i Televizijskog festivala u Monte Carlu.Autor je dokumentarnih filmova koji se bave tematikom Balkana, uključujući dva snimljena za BBC „Posljednje uporište Srba“ koji je snimljen na Kosovu 1997. godine, i „Sloba i Mira“. Njegovu knjigu „Večera s teroristima“ objavljenu 2006. godine pohvalio je i Noam Chomsky kao i list „The Guardian“, a mi smo iskoristili njegov boravak u Sarajevu tokom AJB DOC Film Festivala da pored prisustva na radionici iz istraživačkog novinarstva koju je držao, za interview.ba popričamo s njim o specifičnostima dokumentarnog žanra, njegovim iskustvima prilikom snimanja dokumentaraca u brojnim zemljama širom svijeta i susreta sa različitim kulturama i tradicijama prilikom boravka u njima, njegovom viđenju globalnih političkih tokova i stvarnom utjecaju političkih hegemonija i lidera svijeta, o medijskoj propagandi, ratovima, o novinarstvu i onome što ono jeste, a šta nije.

NA KORAK OD SMRTI: “U Šri Lanki gdje je vojnik faktički uperio pištolj u moj stomak, kada sam pokušao nešto snimiti.  Sjećam se, da je zbog šofera koji je srećom dan ranije vozio predsjednika Šri Lanke u autu, ovaj popustio, a ja sam rekao da snimamo za predsjednika nešto, što naravno nije bilo istina”.

INTERVIEW.BA: Šta znači biti na terenu u zemljama zahvaćenim ratom kao autor dokumentaraca, da li je podjednako rizično kao i biti ratni reporter i dopisnik?

REES: Jeste, ali se ova dva načina prezentacije razlikuju po tome što u dokumentarnom filmu drugačije koristite  riječi, sliku i vremenski okvir, koji može biti od nekoliko sekundi, minuta, pa do nekoliko sati. Svi ljudi koji su ušli u to polje, bilo da je u pitanju tradicionalni dokumentarac ili onaj koji iziskuje direktnu akciju u njemu, moraju imati sposobnost da nam različite priče iz različitih segmenata što bolje približe. U suštini je novinarstvo u pozadini svega, jer autor dobrog dokumentarnog filma mora prvenstveno biti novinar, jedno ne isključuje drugo. Imate sada neke koji će reći da rade „soft“ dokumentarce bazirane na likovima, ali oni i dalje moraju biti novinari. Između novinara reportera i autora dokumentaraca ne pravim apsolutnu razliku, ali nažalost vidim šta se dešava i kako se dijele ta dva polja pod utjecajem news televizija i instant novinarstva koji kreiraju informacije koje će ljudi prikupljati. Oni na neki način odvajaju informacije od sadržaja, i iskaču iz konteksta, a imati sadržaj i ne iskočiti iz konteksta je suština svega. Danas mediji kopiraju novinske agencije, rade na principu copy pastea, što je u suštini drugorazredno novinarstvo. U tome nema nešto što je fundamentalno pogrešno, ali to nije bit novinarstva.

INTERVIEW.BA: Znamo da ratni reporter, dopisnik mora biti na licu mjesta šta god da se dešava. Pretpostavljam da i autor dokumentaraca ne smije izbjegavati takve opasnosti ukoliko želi doći do željenih informacija ili rezultata svog istraživanja. Gdje ste se na licu mjesta suočili sa najvećim poteškoćama i strahovima?

REES: Prikazao sam to u svom dokumentarcu tokom radionice koju sam ovdje držao. Što duže ostanete na terenu, što više toga vidite i istražite, rizik je naravno veći, ali je i manja mogućnost da budete kontrolisani od strane nekoga, npr. odnosa s javnošću koji su povezani sa različitim organizacijama i agencijama i koji prenose vrlo propagandne sadržaje. Neki moji prijatelji su ubijeni, neki kidnapovani, a ja sam srećom bio privilegovan da nisam imao takvih problema. Vozio sam se u autu sa talibanima odakle je i nastala moja knjiga „Večera sa teroristima“, o tome koliko je pravedno ono za šta se oni bore. Kada sam putovao u Alžir gdje je bio građanski rat 1994. godine, i ovi sa istočne strane ubijali ove sa zapadne, mene su zaustavili vojnici da mi traže pasoš, a ja sam imao press akreditaciju, međutim, to vam je situacija kada stvarno ne znate šta će biti, iako su me pustili da prođem. Slično iskustvo imao sam u Šri Lanki gdje je vojnik faktički uperio pištolj u moj stomak, kada sam pokušao nešto snimiti.  Sjećam se, da je zbog šofera koji je srećom dan ranije vozio predsjednika Šri Lanke u autu, ovaj popustio, a ja sam rekao da snimamo za predsjednika nešto, što naravno nije bilo istina.

INTERVIEW.BA: Snimili ste i dokumentarac „Slobo i Mira“. Da li je Srbija ili tadašnja Jugoslavija zapravo, imala mali utjecaj na kreiranje svoje budućnosti, i jeste li Vi s te strane na ovim, balkanskim prostorima osjećali manju prijetnju po vlastitu sigurnost?

REES: Da, da, sjećam se Miloševića veoma dobro. Živio je nekako u sapunici, kako bih rekao za nešto što je vanvremenski i nekako hermetički odsječeno od ostatka svijeta, tako da ni njega ni Miru nije bilo briga za medije, oni su imali neki svoj zatvoreni svijet prema svemu što je dolazilo izvana i što se dešavalo u njihovoj okolini. Međutim, neki drugi ljudi koje sam tada upoznao, poput npr. Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije kojeg su ubili, što je strašno, bili su veoma fini. Sjećam se jednog momenta na Kosovu 1997. , kada nas je na putu ka Prištini vojni komandant srpske vojske zaustavio, imali smo press akreditacije i naredio svojim vojnicima da stanu ispred nas, mi smo tada rekli da radimo za BBC, što to je bilo prilično jezivo, jer ne znate šta će biti.

INTERVIEW.BA: U jednoj od epizoda dokumentarnog serijala „ Za stolom sa teroristima“ emitovanog u programu Vaše matične kuće, govorite o mogućnosti da prije bilo kakvog rata protiv terorizma kojeg zapadne sile kvalifikuju kao globalnu prijetnju, one pokušaju raditi na uspostavljanju dijaloga i traženju miroljubivog rješenja. Zbog čega takvi mirovni pregovori ne počinju, gdje je ključ za ovakvo ponašanje poltičkog establišmenta država Zapada?

REES: Ujedinjene nacije jesu nastale kao odgovor na svijet koji nas je zadesio poslije Prvog i između dva svjetska rata, u nadi da do Drugog svjetskog rata neće doći, ali je 1950. godina već početak naglog uspona Sjedinjenih Država i njihove dominacije u svijetu. Ljudi iz UN-a gledali su rat u Vijetnamu i protivili se tome što ne mogu da urade, ali u Ujedinjenim narodima nemate ključne globalne aktere poput SAD, Kine, Sjeverne Koreje. SAD nisu članica niti jedne međunarodne organizacije niti saveza, osim dominacije koju ostvaruju u UN-u.

INTERVIEW.BA: Po svemu bi se dalo zaključiti da se izgradnja mira politici zapadnih zemalja, a prije svega Americi, ne isplati. Suštinski se svodi ili na diplomatsko zavlačenje s jedne, što je politika EU ili na konkretne i brutalne akcije kakve implementiraju Sjedinjene Države vodeći ratove širom svijeta. Gdje je u svemu tome prostor za običnog čovjeka i koja je od ove dvije različite struje političkog djelovanja država na međunarodnom planu za Vas prihvatljivija?

REES: Za vrijeme Busha, Cheneya, stalno se manipulisalo nad javnošću u načinu vođenja njihove politike zbog rata u Iraku, ali kada imate državu koja više od polovine svog nacionalnog dohotka troši na naoružanje i onda kroz takvu vojnu i finansijsku prevlast dominira, onda je to situacija tipičnog kolonijalizma gdje se evropske države okreću Americi, dok ona ostavlja evropsku politiku. SAD su sasvim iskočile iz diplomatskog pregovaranja i State Department nema tu moć o kojoj govorimo. Njihovo predstavljanje supremacije i moći izvana na način da im niko izuzev njih samih nije potreban je pogrešno, jer su duboko ovisni o drugim globalnim akterima. Naravno da sam naklonjeniji politici EU, međutim, kada imate preko 50 posto svijeta okrenutog sebi zbog finansijske i militarne kontrole nad njim, onda je to tipični historijski kolonijalizam, gdje evropske politike zapadnih zemalja poput npr. britanske postaju produžena ruka američke politike. Politički utjecaj američkog kongresa je međutim, gotovo nebitan.

INTERVIEW.BA: Obišli ste mnoge zemlje gdje se ljudi zaista srčano bore za svoju slobodu i ideje. Pitanje u tome je gdje je njihov smisao i da li je vrijedan ljudskog života. Kakav je osjećaj uopšte sresti se sa pripadnicima Tamilskih tigrova ili sa talibanima koji također ubijaju u ime svojih ideja, djeluju li oni uopšte kao normalni ljudi i vjeruju li zaista istinski u to što su nam posredstvom medija plasirale američka i prozapadnjačka propaganda?

REES: Prema mom viđenju, niko nema pravo da nekoga upuca, da nekoga demonizira, dehumanizira. Bile su situacije kada sam pričao sa talibanima potpuno posvećenim u ispravnost svoga vjerovanja, koji vjeruju da je to što oni rade pravedno, ali to vam je isto ono viđenje kao i kada sam u Alžiru sreo čovjeka koji je rekao da su mu vojnici upali u kuću i ubili mu brata pred očima, i da je on bio prisiljen da potegne obarač. To bi bilo korektno viđenje kada bi američki mediji pričali javno o tome kako su napadali talibane i kako su se oni osjećali tada kada su ih ovi napadali, kao što to znaju raditi u obrnutom slučaju. Pričao sam i preko telefona sa liderom Al Quaide Aymanom al-Zawahirijem. Vozio sam se zajedno sa talibanima u autu, ali me to nije prestrašilo, jer sam već u Alžiru putovao sa njihovim vojnicima koji su tada govorili da bi me ubili da sam Francuz. Mislim da na takve stvari morate biti spremni u ovom poslu. Morate dakako graditi odnose s ljudima i komunicirati. 

INTERVIEW.BA: Koliko je doticaj sa stvarnim prostorom i ljudima u dijelovima svijeta poput Sri Lanke, Pakistana, Afganistana, Kolumbije i drugih koje ste prikazali u svojim dokumentarcima, za Vas otvorio nove vidike, šta je to što niste znali ili o čemu ste imali drukčije stavove prije toga, da li je zaista u tim dijelovima svijeta o kojima nas izvještavaju toliko bezizlazno?

REES: Naravno da nije. Zapadni mediji, američki u savezu sa mainstreaming medijima zapadnoevropskih zemalja, kreiraju vlastitu sliku geopolitičke karte svijeta koju svuda šalju, a koju je i Chomsky opisao, ali ona nije tačna. Kada je 30 godina poslije raspada Sovjetskog Saveza jedan sovjetski novinar opisivao kako je odlazio u tom vremenu da vidi kako rade američki mediji, rekao je da bi njima Gulag bio zagarantovan da su radili kao danas, međutim,  oni danas rade potpuno isto, pa ne vidim u čemu je razlika.

INTERVIEW.BA: Kako tretiraju revolucionarne pokrete u nerazvijenijim dijelovima svijeta. Imaju li oni sa negativnim publicitetom bolji prolaz od ljevičarskih koji poput pokreta otpora u Kolumbiji o kojoj ste također uradili dokumentarac, rade na oživljavanju ideja koje je Zapad srušio?

REES: Uvijek postoje idioti. Francis Fukuyama napisao je knjigu „The end of history“, ali treba biti totalno glup pa povjerovati u to da kraj svijeta završava sa američkim imperijalizmom, jer Amerika već sada pokazuje svoje slabosti. Pokazala je iste u ratu u Afganistanu, u Iraku i ponovo ih i iznova pokazuje. Zamisli Amerike o njenom imperijalizmu i preuzimanju kontrole nad teritorijem Srednjeg Istoka, pokazala se neuspješnom, u Afganistanu su pali, i poslije 11. Septembra postalo je jasno da se radi o teoriji zavjere, jer je Amerika malo htjela kontrolisati Srednji Istok, pa joj to baš i nije pošlo za rukom. Amerika troši 600 biliona dolara na naoružanje, što je više nego ostatak svijeta zajedno. Za mene je imbecilno vjerovanje koje imaju mnogi Amerikanci i dalje o svojoj superiornosti i nadmoći, što im poturaju američki političari koji izvoze takvu sliku u svijet, ali vi i dalje imate pritiske iznutra brojnih grupa koje lobiraju i koje se suprotstavljaju Trumpovoj politici. 

INTERVIEW.BA: Pripadate britanskoj školi novinarstva, radili ste i za BBC. Postoji li razlika između britanskog i američkog izvještavanja?

REES: Britanski državni mediji se bave novinarstvom, dok su američki  mediji komercijalizovani. Amerika je multikorporacijski mainstreaming, mada srećom postoje još uvijek Netflix ili HBO na kojima možete pogledati dobre dokumentarce ili ono što radi Michael Moore sa dokumentarcima kao što su „Where to invade next“ ili „Capitalism: A Love Story“. S druge strane, Jugoistočna Evropa je dobar prostor za istraživačko novinarstvo i tu ima dobrih istraživačkih projekata kao što je radio npr. George Soros.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: S***m vam se na državu!

Pa je onda posve logično da se nakon Dodikove prozivke o arlaukanju hodžinom, ostavlja poruka u vidu crijevnog sadržaja. I to je tako u svakoj primitivnoj kulutri. Ovaj nesrećni Rajaković, nije nikakav izuzetak, on samo udara fekalni muhur na povijesni nazadak.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Probavni trakt Danela Rajakovića

Svi ste vjerovatno vidjeli fotografiju na kojoj izvijesni Danel Rajković vrši veliku nuždu ispred džamije u Gacku.

Ako sete malo bolje pogledali, to je Tužilaštvo domaće vršilo nuždu po svima nama i zdravom razumu.

Zašto?

Pa zato što je Danel Rajković pod istragom Tužiteljstva BiH i osumnjičen je da je tijekom 2019. godine, u više navrata, putem društvenih mreža, upućivao ozbiljne, uvredljive i teške prijetnje, usmjerene na pripadnike bošnjačkog naroda u BiH, te upućivao ozbiljne prijetnje imamu džemata Bosanki Novi, prema kojem je slao prijetnje za život i sigurnost vjerskog službenika i članova njegove porodice.

I ništa nije urađeno!

Dakle, Tužilašvo je moralo sačekati da Danel defekira ispred džamisjkih vrata, e kako bi izdalo nalog SIPI za hapšenje.

I ne, nije ovo tekst o mladiću, koji je možda i psihički bolestan, ponajmanje je ovo tekst o njemu. Ovo je tekst o institucijama države, računajući gore pomenuto Tužilaštvo, ovo je tekst o nama kao ljudima, o mentalitetu, o navikama, ideologiji i ostatku sranja koja su se pretvorila u sranje Danela Rajkovića u Gackom. 

Vodu im dajte!

A šta imamo u Gackom? U Gackom imamo jedan ultranacionalistički srBski habitus, koji je pripremao, odgajo i strpljivo čeko ovog mladića sa njegvom tjelesnom izlučevinom broj dva. U Gackom imamo ljude, opštinske ljude, koji nisu vodu pustili u gatačku džamiju, jer džematlije nisu platile istu za vrijeme rata. I možda bi se grehota i mogla pripisati lokalnoj islamskoj zajednici, da nije jedne male trivije-gatačka džamija je do temelja srušena, doslovno pretvorena u prah i pepeo za vrijeme rata, pa je Bošnjacima bilo malo nezgodno plačati račune za vodu nepostojećeg objekta. Eto, takva je situacija u zajednici u kojoj je uzrastao i odrastao nesrećni Danel Rajaković.

Takva se politika vodi i takva se politika vodila na mikronivou zajednice koja je proizvela ovo fekalno zlo od prije par dana.

Od aralukanja do ansua, kratak je put

Nego, kako entitet RS gleda na sranje po zdravom razumu i džamiji u konačnici?

Neosporni Bog i gruntovni vlasnik entiteta, Milorad Dodik to znaju svi, smatra da hodža «araluče», kad uči ezan. Smatra i zna, da nekretninama u blizini džamija u RS-u opada materijalna vrijednost, zbog hodžinog navedenog «urlikanja». Smatra i zna, da je najljepši onaj grad koji džamije nema. A Dodik se samo naslonio kao na pritku na politiku, koja je zatomila sve i jedan islamski vjerski objekat u toku rata na teritoriji RS-a. (Vidjeti pod Ferhadija, Aranudija i 1173 druge).

Jednom je potpisnik ovih redova u hiperboličnom nastupu bijesa rekao, kada Dodik kaže da je ezan «aralukanje», onda će običnom podaniku biti dovoljno i govno pred džamijom da se potvrdi u Vođinim očima. I tako i bi u realnosti.

Jer, obični Dodikov kmet, šta radi, na sebi svojstven način izražava potpuno nipodaštavanje drugog i drugačijeg na teoritoiji svetog srBskog entiteta. Pa je onda posve logično da se nakon prozivke o arlaukanju hodžinom, ostavlja poruka u vidu crijevnog sadržaja. I to je tako u svakoj primitivnoj kulutri. Ovaj nesrećni Rajaković, nije nikakav izuzetak, on samo udara fekalni muhur na povijesni nazadak.

Nije on ništa prljaviji u svojoj glavi od svih onih kojima je ezan istinsko «aralaukanje». Ne, on je samo sklon pojednostavljivanju do nivoa smrdljive vulgarnosti.

Kazniti Rajaka u RS-u i (ili) ga hospitalizovati, ne znači NIŠTA, jer je gore iznad svih onaj Demijurg što prska mržnju i širi smrad virtuelnih govana. Ovo govno pred džamijom je posljedica, a ne uzrok svih zala i sublimirane mržnje. A ovaj Rajaković je personifikacija izmanipulisanog dogmatskog roba. Pa je zato kazna njemu, bez kazne po komandnoj odgovornosti upravo besmislena. Jer, njegvo govno jeste materijalni izuzetak, ali je ideološko pravilo.

Govno smrdi od glave

Na koncu, da se vratimo nespretnom i nesrećnom Tužilaštvu, pravnoj, etičkoj i svakovrsnoj crnoj rupi moje zemlje. Mogle su čike i tete, preplaćene na nerad povesti računa i obratiti pažnju davno, baš davno na ovog Danela i njemu sličene…Mogli su, ali ko bi se nadjebavao i vrijeme trošio na marifetluke oko toga «čiji će kadar ući kod njih». Mogli su se baviti svojim poslom, ali hej, ko bi gušio i kočio slučajeve Memić i Dragičević???

Ko će se baviti nasilnikom i psihopatom koji prijeti iamu, prijeti islamskoj zajednici, kad je ljepše sačekati da se pokenja pred džamijskim vratima. Tako je to kod nas, u nas  i zbog nas.

I baš zato, ovo je sranje od države.

A grijeh Danelov je koliko god smrdljiv bio- najmanji. Grijeh ovog možebitno poremećenog čovjeka je mizeran u odnosu na grijeh sistema koji ga je stvorio i na grijeh institucija, koje su raširenih prstiju gledale na njegovu narastajuću mržnju i violenciju.

Pa vam mogu reći,-serem vam se na državu, koja zemlju svoju ne ljubi, koja svetinje svoje uništava, koja zlo namjesto dobra proizvoodi, koja na prva mjesta svoja otpad ljudski postavlja i koju zaboli donji dio leđa za ološem i izmetom koji je proizvela.

Budite mi dobri i zdravi, sa istinom u glavi!

Usvojen zakon: Kazne za zagađenje okoliša od 500 do 50.000 KM

Predstavnički dom Parlamenta FBiH usvojio je danas Prijedlog Zakona o zaštiti okoliša koji propisuje novčane kazne za prekršaje za pravne i fizičke osobe od 500 KM do 50.000 KM.

Zakon ima za cilj smanjeno korištenje, sprečavanje opterećenja i zagađenja okoliša, sprečavanje narušavanja, kao i poboljšanje i obnova oštećenog okoliša, te zaštitu zdravlja, uključujući pravo na zdrav život, očuvanje i zaštitu prirodnih resursa i njihovo racionalno korištenje.

Među razlozima za donošenje Zakona o zaštiti okoliša su očuvanje, zaštita, obnova i poboljšanje ekološkog kvaliteta i kapaciteta okoliša, kao i kvaliteta života, te mjere i uslovi upravljanja, očuvanja i racionalnog korištenja prirodnih resursa.

Tim zakonom se uvode nove odredbe koje su veoma bitne za zaštitu okoliša kao što je skraćenje rokova za izdavanje okolinske dozvole. On reguliše pitanje obnove okolinske dozvole, što do sada nije bio slučaj, a njegove odredbe daju podlogu za izradu podzakonskih propisa kojim se definiraju kategorije pogona i postrojenja, kao i nadležnost za postupanje.

Također, Predstavnički dom je u formi nacrta usvojio i tekst Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima za koji je navedeno da predstavlja dobar osnov za izradu prijedloga.

Pročitajte još: 

Federacija BiH uvela kućni pritvor s elektronskim nadzorom

(Vijesti.ba/Interview.ba)

 

 

Iva Ištvanić: Najveći problem je kada se ljudi podjele u svojoj glavi, kada nemaju slobodu razmišljanja da budu što jesu

Zajedništvo, borba protiv segregacije i jednako pravo na obrazovanje su neke od riječi kojima bismo opisali borbu srednjoškolaca iz Jajca protiv uvođenja sistema „dvije škole pod jednim krovom“. Na tom putu nisu bili usamljeni, jer osim što su oduševili bh. javnost i podsjetili nas da granice ne postoje te da se sve može kad se male ruke služe, inspirisali su i profesoricu Hrvatskog jezika Srednje strukovne škole Ivu Ištvanić da istraje u ovoj borbi sa njima. Ona je za Interview.ba rekla da su ovi učenici bili njena inspiracija, jer su se borili za bolje mjesto u kojem će odrastati njeno dijete, te je poručila kako je najveći problem kada se ljudi podijele u svojoj glavi. Ovaj grad smo nedavno posjetili u okviru projekta “Čitaj više, misli više”. Imali smo priliku razgovarati sa mladima, koji su i dalje postojanje ovakvih škola predstavili kao jedan od glavnih problema Jajca, što je i bio naš povod za razgovor sa Ištvanić.

ŽELIM DA ŽIVIM U DRŽAVI GDJE IME MOGA DJETETA NEĆE BITI BITNO: „Djeca koja su se borila su tinejdžeri i u najosjetljivijem razdoblju svog života, pa je za njih sve to bilo nešto jako emotivno. Kada neko dijete to radi od srca i smatra nešto ispravnim, ono slijedi svoj unutarnji glas koji govori „to je uredu, idem to uraditi“. Tako sam zamišljala da će sutra i moje dijete odrastati u sredini gdje njegovo ime, bilo Marko ili Muhamed, neće predstavljati nikakav problem“.

INTERVIEW.BA: Jedna ste od nekoliko profesorica koje su se pridružile borbi učenika iz Jajca i usprotivili se nastajanju još jedne škole koja bi razdvaja djecu. Sa ove distance, smatrate li da ste pobijedili ovu bitku i koja je bila Vaša motivacija?

IŠTVANIĆ: Ne mogu tvrditi ni da smo pobijedili, ni da nismo. Ovo je pobjeda u nekoj mjeri, jer segregacija nije urađena i učenici se nisu fizički razdvojili, ali diskriminacija i dalje postoji, što je jedan od velikih problema. Naš jedini cilj je bio jedinstveni nastavni plan i program koji smatramo jedinim ispravnim, sve drugo i dalje dovodi u pitanje diskriminaciju i jednih i drugih i trećih učenika. A dok god postoji bilo kakav nacionalni predznak u nastavnom planu i programu, mislim da diskriminacija mora postojati. Tokom naše borbe, svi su govorili kako je to odlično, ali nitko od škola nije htio da poduzme bilo što. Svi mi koji smo sudjelovali u tome, bili smo emocionalno pogođeni i prisno smo tome pristupili, unijeli smo se u to da pomognemo učenicima. Oni su bili naša najveća motivacija jer se nisu htjeli razdvojiti ni pod koju cijenu, a mi smo samo slijedili njihov pozitivan primjer, tu predivnu ideju.

INTERVIEW.BA: Bh. javnost je ovakva reakcija srednjoškolaca iz Jajca obradovala, vjerovatno zbog toga što su mladi danas dosta pasivni i neaktivni. Šta je razlog tome?

IŠTVANIĆ: Pasivnost nastaje tako jer nas uče od početka da ne smiješ izražavati svoje mišljenje, da se mora misliti kako i ostali da ne bi dolazili u konflikt ili druge probleme. Najveći problem današnjih ljudi je strah. Od nas profesora, samo je nekolicina sudjelovala, a ostali su se bojali za svoj položaj što je razumljivo. Svi smo bili ugroženi, prijetili su nam na sve moguće načine, pa čak i otkazom. Zato je razumljivo jer se određen broj ljudi bojao, iako vjerujem da su unutar sebe smatrali to ispravnim. Mi smo rekli „idemo, pa šta bude, ako je to najveća kazna, neka bude“.  Ja sam u to vrijeme bila trudna i moja motivacija je bila da moje dijete odrasta u što boljim uvjetima jer je situacija trenutno u Bosni i Hercegovini zastrašujuća. Ako si imalo drugačiji od predodžbe kako bi trebao izgledati od određenih ljudi, odmah si na margini društva.

INTERVIEW.BA: Kažete da ste se borili za bolje sutra svog djeteta. Vjerujete li i dalje u to?

IŠTVANIĆ: Djeca koja su se borila su tinejdžeri i u najosjetljivijem razdoblju svog života, pa je za njih sve to bilo nešto jako emotivno. Kada neko dijete to radi od srca i smatra nešto ispravnim, ono slijedi svoj unutarnji glas koji govori „to je uredu, idem to uraditi“. Tako sam zamišljala da će sutra i moje dijete odrastati u sredini gdje njegovo ime, bilo Marko ili Muhamed, neće predstavljati nikakav problem.

INTERVIEW.BA: Zašto smo dopustili da nas podijele zastave, ograde, jezici i nastavni programi?

 

IŠTVANIĆ: Kada je riječ o školstvu, problem je maternji jezik koji je isti kod svih, jer se razumijemo. Ne znam zašto postoji hrvatski, bosanski ili srpski, jer jezik je samo sredstvo komunikacije i ništa više. Problem je i što je školstvo na kantonalnoj, a ne državnoj razini. Skučeni smo nekako u tom prostoru da bismo mogli nešto poduzet. Mi kroz borbu nismo imali poticaj ni države, niti je netko stao uz nas, pa da vam bude lakše. Mislim da je najveći problem kada se ljudi podjele u svojoj glavi, kada nemaju slobodu razmišljanja da budu što jesu, te tako nastaju i ostale podjele.

INTERVIEW.BA: Fenomen ‘dvije škole pod jednim’ krovom je, nažalost, i dalje prisutan u Bosni i Hercegovini. Da li je jedinstvo ključ za dalju borbu kako bi se one ukinule?

 

IŠTVANIĆ: Da, mislim da je rješenje u jedinstvu. Mi smo projekt “Bolja škola” napravili sa Školegijom, ali oni su samostalan organ, ne vlast. Smatram da je jedino rješenje taj jedinstveni plan i program za sve, jer sve drugo dovodi do određene diskriminacije. Zašto neko mora slušati bosanski, hrvatski ili srpski jezi? Maternji jezik svi razumijemo i to bi bilo najjednostavnije, jer ako ja kažem tisuću ili hiljadu, zašto bi me netko ispravljao, svi me valjda razumiju sta sam htjela reći.