August 2019

Mirza Halilčević: Na Prvu bh. povorku ponosa izlazim s mamom

Ne postoji univerzalna karta za LGBTIQ osobu, kao što ne postoji niti jedan unificirani obrazac za bilo koga od nas. Mnogi među nama žive sa predrasudama o tome da je homoseksualnost bolest, ili se pitaju kako je kao takava odjednom postala nečija identifikacija, potreba ili opredjeljenje. Mirza Halilčević je gay, a za sebe kaže da je to samo jedan od njegovih brojnih identiteta, te da se sa istim toliko srodio da više ne osjeća ni potrebu o tome govoriti. Smatra da su njegovi identiteti poput antifašiste, feministe, građanina, radnika, prijatelja, brata i iznad svega čovjeka, znatno bitniji i od njegove seksualne orijentacije, jer time nije apriori određen kao osoba. Vjeruje da posjeduje mnoge druge osobine, kvalitete i specifičnosti po kojima drugima može biti prepoznatljiv i bitniji od toga što je LGBT osoba. Za  naš portal govorio je o načinu na koji se sa istim suočio, o porodičnim, prijateljskim i partnerskim odnosima, o nasilju, društvu, marginalizaciji i problemima LGBT osoba o kojima malo znamo, Povorci ponosa, te o njegovom životu u rodnoj Tuzli i po dolasku u Sarajevo.

ZA LJUBAV SE ITEKAKO VRIJEDI DAVATI: „Nema univerzalne definicije kako izgleda ljubav među homoseksualnim parovima, jer je to prilično individualno s jedne, a s druge strane postoje neki društveni faktori na koje moramo obratiti pažnju, jer jako je teško pošto smo mi isto tako dio ovoga društva. Trudim se nekako naći tu ljubav i davati je nesebično“. 

INTERVIEW.BA: Možete li se sjetiti sebe u godinama Vašeg odrastanja?

HALILČEVIĆ: Vidiš, to je zanimljivo… rijetko govorim o tome, a negdje me to prilično definisalo. Ja nikada ne bih izdvojio period školovanja kao jedno od ljepših sjećanja. Ne zbog toga što sam doživljavao neko nasilje od svojih vršnjaka, niti zbog nečega što bih nazvao nekim emocionalnim bulingom, nego jednostavno zbog toga što mi se, kada gledaš iz perspektive osobe koja je donekle struktuirana, više ne prolazi kroz to gdje ti nešto preispituješ, pa nešto isprobavaš, eksperimentišeš, pa razmišljaš – pa možda i jesi gej, pa onda malo i bježiš od toga što jesi… moje odrastanje je bilo intenzivni proces razmišljanja i preispitivanja. I nekako je direktna posljedica svega toga ono što ja danas jesam. Iako sam izuzetno ponosan na taj dio razvoja, ne bih ga ponavljao. To je zahtjevno, jer ti negdje u svojoj iskonskoj dubini predviđaš, pretpostavljaš, slutiš da sa tvojim emocijama i seksualnošću nešto nije u skladu sa standardom i to te muči. Nije baš da mi ne vidimo kako drugi ljudi doživljavaju svoju seksualnost, i rod i rodnost i svoje tijelo. Ja sam se prihvatio te borbe prilično mlad. Neki ljudi se probude u 50. godini i odluče se autovati sebi, pa drugima. To je isto uredu, samo što je i to direktna posljedica represivne okoline, jer svako autovanje, u suštini, zapravo je suprostavljanje većini, sistemu, očekivanjima!   

INTERVIEW.BA: U kojem tačno periodu ste shvatili to da je Vaša seksualna orijentacija drugačija od one kakvu ima većina ljudi, jeste li bježali od toga da se s tim suočite?

HALILČEVIĆ:  Ti na neki način tražiš da se manifestiraš, da se nađeš, da se potvrdiš. To je nemoguće potisnuti, to pitanje rodnosti i seksualnosti, jer se to negdje duboko veže uz pore tvoga bića. Možeš se ti na trenutak okupirati poslom, školovanjem, ali u tom periodu razvoja tvoja seksualnost nekako traži prostor ekspresije, samoekspresije. To je nemoguće izbjeći, i ja sam još negdje u periodu osnovne škole znao, samo nisam bio informisan da se to tako po teoriji zove, imena svih tih različitih identiteta i rodnih karakteristika, ali mi je negdje bilo jasno. To je još teže, jer nešto kao nazireš, ali nisi siguran ni šta bi s njim, ni gdje bi, i onda to ustanovljenje koje dolazi negdje u srednjoj školi i polako se nešto kao gradi, do dana današnjeg, da je to čini mi se toliko integrisani dio mene. Mada, moram istaći kako je čitanje i obrazovanje apsolutno ključno. Mislim da upravo moj period potpunog otkrovenja nastupio onog trenutka kada sam krenuo čitati o homoseksualnosti, gledati filmove, istraživati, pisati, tražiti odgovore…. taj proces je fascinirajući – kada imate osobu koja traga i koja nađe izvor i čitavu jednu nauku koja nudi odgovore! Naravno, mene je vremenom queer i gender teorija krenula zanimati, pa je to preraslo i u profesionalni hobi, ali je nauka kao takva prvenstveno zadovoljilo i sve moje lične apetite za znanjem.

INTERVIEW.BA: Da li je bilo teško saopštiti to Vašim roditeljima? Koliko Vam je vremena trebalo i kako su oni na to reagovali?

HALILČEVIĆ: Negdje sam u sebi bio neko vrijeme ljut na mamu. Tačnije oboje smo bili ljuti, tražili smo u nekom izvjesnom periodu odgovore i ona i ja. I njoj je na tom nivou svijesti, i meni na mom nivou svijesti bilo prirodno da tako reaguje. Negdje ona vjerovatno nije znala bolje, ja nisam znao bolje. Bio je to period tenzija, da se razumijemo, nisam ja otišao iz svog malog rodnog sela zbog nje, ja sam otišao zbog sebe, zbog potrebe za građenjem autonomije vlastitog života. Danas mi imamo izuzetno kvalitetan odnos sa onoliko razumijevanja koliko smo u mogućnosti i spremni da damo, sa mojom sestrom također, i to je ono što je bitno, što je meni kao članu te porodice bitno. Važno je razumjeti i tu moju mamu, stati u njene cipele, jer nije lako. I ona se u sebi donekle suočava sa tim osjećajem krivice, sa preispitivanjem, je li to opravdano ili neopravdano, a s druge strane, ja nesebično tražim da me se voli, da me se prihvati. I onda ako imaš dvije osobe gdje obje traže neke svoje odgovore, onda je odmor i mala pauza u odnosu prava stvar. Ja sam ih našao i tog momenta smo se i mi našli, mogli smo vidjeti jedno drugo. Ja je danas mnogo bolje vidim i mnogo mi je jasnija ta slika nje, zašto je reagovala kako je reagovala. Sjećam se tog momenta s mamom. Bila je veoma iznenađena, što je sa neke ove tačke posmatranja i razumljivo da je to neka vrsta kulturnog šoka i njoj, i meni samom. Nekako to i danas preispituješ, ali sada je nekako ok, sve je taman kako je trebalo biti!

INTERVIEW.BA: Ko je bila prva osoba sa kojom ste podijelili spoznaju o Vašoj seksualnoj orijentaciji?

HALILČEVIĆ: Sjećam se toga kao da je bilo danas. Bio sam sa svojom drugaricom Elmom koja je inače sva nenormirana, nestandardizirana, sa najrazličitijim bojama kose, prije svega izuzetno pametna, topla, srdačna, ljubazna, žena koju strašno volim, na rock festivalu u Jelahu, Rastock u Jelahu. Ona je bila tu u momentu kad se osjećaš dovoljno pozvanim da progovoriš…Sjećam se i cjelokupne atmosfere tu…ja sam osjetio, nikada o tome nisam ranije razmišljao, a onda ide taj momenat totalne sreće kada ti potpuno bezbrižno govoriš: „pa možda sam ja gej“.  Imao sam tada nekih možda 19, 20 godina, ali divno, mogu da vizualiziram – sjedili smo negdje na trotoaru i ona je bila tu, meni je to jako bitno, ona se tu našla. Divna je ta atmosfera, primjer otvorenosti kakvo jedna zajednica npr. treba da stvori, mada svako ima neku svoju vrijednost i svako vrijeme je nečije pravo vrijeme. Moje je bilo tad.

INTERVIEW.BA: Krijete li od drugih ljudi Vašu seksualnu orijentaciju?

HALILČEVIĆ: Od onoga momenta kada sam zapravo bio siguran da je to to, ja to ni u jednom momentu nisam krio, samo danas više ne osjećam potrebu da govorim o tome niti da negdje budem eksterno sa strane potvrđen. Ja jako dobro znam šta sam, ko sam, u kom pravcu idem, koje su neke moje vrijednosti, šta mi je bitno. Nemam problem to podijeliti sa prijateljima/cama, kolegama/icama, podijelim to nekako nonšalantno, pokušavam to normalizirati. Vrlo vjerovatno da ljudi koji me poznaju znaju da se i taj moj aktivizam usko veže uz to. No, i to je jedna velika privilegija, da se krećeš među ljudima gdje je moguće govoriti o tome nonšalantno. Itekako sam svjestan toga. I zato i govorim, kada god imam priliku. Trudim se otvarati taj prostor kod drugih, jer, eto, ja imam te resurse. Imam dobro poslovno okruženje, podržavajuće, srdačne prijatelje, osjećajne članove/ice porodice. Ne uzimam to zdravo za gotovo, jer znam kako je i nemati sve to i uznemirava me činjenica da mnoge LGBTI osobe možda nemaju sve to.

INTERVIEW.BA: Osjećate li negdje u sebi tu nesigurnost i nelagodu, kao da Vam „piše na čelu” ono što ljudima zapravo niste ni rekli,  da li Vas je strah zbog toga?

HALILČEVIĆ:  Strah je uvijek postojan, ali to je vrlo parališući osjećaj. Ja se trudim, jer onda kad te parališe, onda si nemoćan što je isto prirodna emocija. Znaš, negdje naše tijelo prirodno reaguje, da li na neke naše prethodne traume ili nešto, ali trudim se prevazilaziti te strahove, iako me nekada stignu…uhvate me nespremnog. Ima dana kada se uopće ne obazirem, ima okolnosti kada skeniram sve oko sebe i prostore i ljude i sve. I to je isto jedan sistem koji se izgradi poslije nekog vremena. Ja jako dobro znam gdje mogu izaći, u koja doba, kada se mogu vraćati, kojim putem, zašto izbjegavam javni prijevoz, kada pređem na drugu stranu ulice, kada stisnem ključeve u ruci i čekam samo da se nađem s druge strane haustora, kada hodam kao „muškarac“ sa kapuljačom… Ja tačno znam koje kompromise pravim i gdje se prilagođavam, za rad mogućeg života.  

INTERVIEW.BA: Da li ste ikada bili žrtva nasilja i nečijeg agresivnog ponašanja, uvreda, prijetnji, jeste li ikada strahovali za vlastiti život i sigurnost?

HALILČEVIĆ: Tu se radi o emocionalnom nasilju, sa nekim zapostavljanjem, sa ignorisanjem nekih mojih zahtjeva, sa nečim što je mnogo teže dokazati, nego fizičko nasilje, jer tebe kad neko udari, naravno da je grozno, ali tebi kada neko opali šamar, stvari su vrlo jasne. Srećom nisam bio nikada izložen nekom fizičkom nasilju. Prijetnjama, izrugivanju, dobacivanju – da. Emocionalno nasilje je nasilje koje je prije svega jako teško dokazati, a s druge strane mi živimo u vrlo pasivno agresivnom društvu koje obiluje takvim oblicima nasilja, emocionalnim nasiljem, ucjenama koje te negdje prate čini mi se od djetinjstva, i onda to stalno obeshrabrivanje, oduzimanje vrijednosti. Vjerovatno da se to i povećava sa autovanjem. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da me neko emocionalno zlostavljao zbog toga, to je nešto što treba uzeti s rezervom, ne kažem da je nešto više ili manje bitno, nasilje je nasilje i svaki oblik nasilja treba imenovati, samo što je neki malo teže dokazati, neki malo lakše zbog svoje očitosti, ali vrlo vjerovatno da jeste bilo zbog toga.

INTERVIEW.BA: Kada ste se Vi prvi put autovali tj. javno progovorili o Vašoj seksualnoj orijentaciji?

HALILČEVIĆ: Nešto se ne mogu baš sjetiti kada je to prvi put bilo javno. Pretpostavljam da je to bilo također za neki medij, gdje me se pitalo za lična iskustva, za čak neki moj komentar, a da je to negdje otvoreno bilo moje imenovanje i izjašnjavanje. Ne mogu se sjetiti. Vrlo vjerovatno je to bio neki komentar na fb, neki moj članak, ali eto, nemam danas problem da govorim o tome, da se izjašnjavam, mada iskreno- izbjegavam. Kako izbjegavati uopće te identitarne politike, jer mene ni taj seksualni identitet nužno ne definiše kao osobu, to je samo jedan dio. Mnogo je drugih komponenti koje su meni bitne i kao čovjeku i kao građaninu, i nekako se trudim ne isticati to, što je opet, vrlo izazovno, obzirom da sam i sam svjestan koliko je nekad važno biti glasan i jasan i otvoreno imenovati stvari. Bitan mi je recimo moj antifašistički identitet, moj feministički identitet, moj građanski koji je čini mi se krovni identitet. Trudim se zaista razumjeti svijet oko sebe i kroz svoje djelovanje i rad otvarati prostor za razgovor i razvijanje solidarnosti. Trudim se ne birati stranu i ne ići u ekstreme.

INTERVIEW.BA: Da li je partnersko nasilje u homoseksualnim vezama tabu tema u našem društvu, kao što je i LGBTIQ populacija generalno, a da li je s druge strane u takvim vezama to često prisutan problem? Imate li Vi takva iskustva?

HALILČEVIĆ: S tim treba biti izuzetno oprezan, jer ljudi stavljaju fokus na to i onda se to često može kao argument zloupotrijebiti, a to je ono što bih ja htio izbjeći. Nema u homoseksualnim partnerskim odnosima manje ili više nasilja nego što to ima u društvu i u svijetu u kojem živimo. Postoji nasilje koje jeste negdje simptomatično, koje je direktno posljedica, često (auto)homofobije, ali i nasilje koje je posljedica nečije nedovoljno razvijene ličnosti. Postoji nasilje i da li sam se sretao negdje s njim – da, jesam. Negdje sam se i sretao i bio taj nad kojim je vršeno, a negdje i taj koji je vrlo vjerovatno vršio isto takvo pasivno nasilje nad partnerom. Svi mi imamo te komponente u sebi, niko nije sasvim imun na to. To su stvari sa kojima treba biti izuzetno oprezan, jer ljudi se toga uhvate, i onda razvijaju neke vlastite teorije zavjere o destrukciji LGBTI osoba. Nema kategoričkog odgovora na to, ali i među homoseksualnim parovima nasilja definitivno ima, i negdje je ono dijelom posljedica okruženja, a dijelom je i svako odgovoran individualno za sebe, kao što je i svako odgovoran za način na koji tretira svoga partnera/icu. Dakle individualno je to na šta je sve i koliko partner spreman, kakve su ti granice, koliko si spreman daleko ići, ali nasilja svugdje, pa tako i ovdje ima.  

INTERVIEW.BA: Da li Vam je teško pronaći odgovarajućeg partnera, imate li sreće u ljubavi?

HALILČEVIĆ: Danas sam sretno slobodan. Tu je proces skrivanja, i otkrivanja, pa onda otkrivaš sebe, pa se bojiš da ne budeš povrijeđen, pa upoznavanje, gdje su ti granice, dokle si spreman ići, šta si spreman uraditi, šta nisi… Nikad ne znaš u startu na šta će nešto da liči. Za ljubav se itekako vrijedi davati. To je jedna super psihoterapeutkinja koju jako volim Brene Brown rekla o ranjivosti, jer ti zapravo nikada ne znaš šta će biti i koliko ćeš biti povrijeđen, da li će se to ili nešto desiti ili neće, ali trudim se nekako naći tu ljubav, davati nesebično. Još su te dvadesete godine pomalo sebične, jer zahtijevaju dosta rada na na sebi i onda je teško, znaš kako ide – obrazovanje, gradiš se, posao, prva radna iskustva, malo se zabavljaš, i onda je teže. Nema univerzalne definicije kako izgleda ljubav među homoseksualnim parovima, jer je to prilično individualno s jedne, a s druge strane postoje neki društveni faktori na koje moramo obratiti pažnju, jer jako je teško pošto smo mi isto tako dio ovoga društva.

INTERVIEW.BA: Koje su najveće poteškoće i problemi u partnerstvima među istospolnim osobama?

HALILČEVIĆ: Ja znam neke partnerske odnose koji su prekidani, neke veze, zbog toga što jedan od partnera nije bio spreman na autovanje, i onda, ova jedna osoba je spremna, ova druga nije, ili jedna osoba trpi nasilje, druga osoba se teško nosi sa tim nasiljem, jedan od partnera možda pati i od određenih mentalnih poteškoća nastalih kao posljedica homofobije. To su ti neki izolovani faktori koji direktno utječu na partnerstvo, onda ti neki destruktivni faktori koje pokazuje sistem obrazovanja, onda opće siromaštvo, kapitalizam, opća anksioznost, jer i mi živimo u ovom svijetu. Jako je teško u jednom takvom svijetu ostvariti odnos, sa tim nekim attachmentom, ono što je ljubav, i sačuvati neku tu vlastitu autonomiju, i napraviti balans između te autonomije i davanja, i pripadanja. Poznajem neke srećne parove, poznajem neke malo manje srećne, ima svega, ali postoje društveni faktori koji itekako utječu, jer ako društvo negdje na političkom nivou nije dalo tu jednu potvrdu ozbiljnosti, ako društvo ne tretira LGBTIQ partnerstva kao ozbiljna, ne da im legitimitet ni kada je u pitanju brak, ni kada su u pitanju sve pravne obaveze koje iz toga proističu, negdje se osjeti taj efekat u odnosu između homoseksualnih partnera.

INTERVIEW.BA: Da li Vam se nekada slučajno dešavalo da ste pogriješili u procjeni i da ste sa takvom namjerom pristupili osobama koje nisu gay?

HALILČEVIĆ: Nisam. Meni se nekako čini da sam ja intimno, vrlo seksualno inteligentan, da mogu da pretpostavim ako neko flertuje i šalje neke signale, i onda znaš, to se razvija, čitava ta neka drama iz koje ljudi komuniciraju… Nekako ti to jednostavno znaš. Negdje sam ja vrlo oprezan s tim, vrlo taktičan.

INTERVIEW.BA: U fazama Vašega traženja i potvrđivanja vlastitog identiteta je li Vam se nekad desilo da Vam se dopala osoba suprotnog spola?

HALILČEVIĆ: Ne znam, vjerovatno, ali ne ako govorimo o nečemu što je trebalo stvarno da se desi. Sve je to ustvari bilo prikrivanje, jer si u tom periodu odrastanja prilično stidljiv i svi te pitaju za neke djevojčice, negdje sam ja tu i sebe uvjeravao, to je bilo neko možda samozavaravanje, što je zapravo autohomofobija – vlastita, indiviualna nemogućn da se prihvati homoseksualni idetitet. Nije to dugo trajalo srećom, srećom po mene, jer ljudi nekada završe u brakovima i onda se poslije otkrivaju. Poznajem ljude koji žive u brakovima i koji imaju seksualne odnose sa strane. To je nešto što me zanima, čime bih se ja bavio, veoma zanimljiva tema je koliko je takav život moguć i koliko su to dupli životi. Ja sam eto imao sreću da sam među ljudima koji me podržavaju, prihvataju, pa sam negdje brže i izrastao i razvio se, ali razumijem te ljude. Treba mnogo snage da se čovjek suoči  i sa sobom, sa vlastitim demonima, sa vlastitim nesigurnostima, jer negdje odatle počinje život ispočetka.

INTERVIEW.BA: Jeste li možda posjećivali Povorke ili Parade ponosa u nekim drugim gradovima u regionu ili šire? Možete li uporediti status LGBTIQ osoba u tim sredinama u odnosu na naše društvo?

HALILČEVIĆ: Vidiš, nekako nisam nigdje bio na drugim povorkama nikada. Tako se desilo. Naravno, na bh. povorku dolazim. Negdje mi je vrlo intimno to lično bitno, sretan sam zbog toga, dolazi i dosta mojih prijatelja izvana, dolazi moja mama, moja sestra. To je ta solidarnost, ta briga za zajednicu koja se uvijek manifestuje kroz ljubav i to mi je mnogo veći nivo. To je i naš prostor, to je prostor i za naše prijatelje, za našu porodicu, to je čini mi se jedan univerzalan prostor gdje svaki građanin/ka ima neki svoj razlog za doći. Kristina Ljevak je baš napisala jedan super osvrt na svom blogu, nešto kao – neka se naši političari/ke jave kada uspiju ujediniti ljude iz najrazličitijih krajeva Bosne i Hercegovine i raditi uspješno kao što su članovi i članice organizacionog odbora. Ja sam imao priliku razgovarati sa nekim od organizatora povorke iz regiona, i svi se oni slažu, kako je savezništvo na Balkanu zaista pozitivan primjer dobre prakse i saradnje. Radujem se. Jako sam sretan.

INTERVIEW.BA: Osim što ste aktivista, Vi ste i novinar i pišete sjajne članke namijenjene pravima LGBTIQ osoba. Autor ste i više publikacija, radili ste mnogo istraživanja u oblastima LGBTIQ prava. Možete li nam otkriti još neko svoje lice, ko je Mirza u privatnom životu, šta voli da radi?

HALILČEVIĆ: Osim toga što imam full time posao i što radim, vrijeme provodim čitajući, volim da čitam. To su rodne teorije, feminističke filozofije, oblast queer teorije, ima tu i beletristike, psihologije, domaćih i stranih autora. Čitam po 4-5 knjiga odjednom. To je kao neka moja struktura. To je moj svijet i uvijek se povlačim u moj prostor sigurnosti, prostor samoljubavi… Nemam puno slobodnog vremena, jer jako puno radim i pišem, a taj moj identitet radnika je isto bitan, i trudim se da radim stvari koje mi pričinjavaju zadovoljstvo. Imam i taj društveni život, nemam puno prijatelja, ali ovi ljudi sa kojima jesam i koji su sa mnom, trudimo se nekako rasti u tim odnosima, razvijati, zabavljati, naravno i voljeti. Imam sreću i privilegiju da me okružuju divni ljudi koji su i u Sarajevu i u Tuzli, i koji su dobar dio mog života, oni zaslužuju ogromnu zahvalnost i moje blagoslove. Oni su profesori, boemi, psiholozi, pedagozi, izuzetno pametni, srdačni i topli ljudi, sa kojima se eto, tu i tamo ponekad opustim uz čašicu-dvije razgovora. To su posebni trenuci, kada malo manje preispitujemo život.  

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Tenak je ušao u majmune

A zaboravljaju humaonoidi da je svaka srpska priča sa tenkom u glavnoj ulozi i Novostima kao medijskom podrškom, okončana traktorskim desantom Srba na Beograd i medijskom šutnjom.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba 

Ustaša in fabula

Ponekad se čini da Srbijom upravlja par ustaša NDH-ovaca negdje iz dalmatinske zagore, koji na neki volšeban način pomjeraju figure na političkoj tabli, tako da naprave štetu ovoj državi tamo na istoku. Jer kako drugačije objasniti parkiranje tenka T-55 ispred beogradskog stadiona «Rajko Mitić» popularne Marakane, do li kao čisti ustaški poganluk i provokaciju?

A vidite šta je na stvari-prije samo sedam dana razularene ustaše su u okolini Knina pretukle nedužne ljude, povratnike, starosjedioce, samo zato što su Srbi i navijači Crvene Zvezde. I kako omogućiti ustašama da nastave tući Srbe po Hrvatskoj? Jednostavno, najjednostavnije, dovezete borbeni tenk ispred beogradske Marakane.

No, nije dovoljno u ovoj ustaškoj nakani, dovesti bilo kakav tenk. Tenkove je dovozio i Pinoče u Čileu, nije to to. A jok, date direktivu medijima poput nacionalsitičkih srbijanskih novosti i FB stranica «Delija» da prenesu svijetu, urbi et orbi, kako je riječ o zarobljenom tenku sa vukovarskog ratišta (sic!).

To, brate, to sestro! Tako se zakuhava nacionalistička kaša!

Dakle, imamo tenak koji ima patinu ubijanja civila po Vukovaru, imamo u pozadini tenka narisanu šapku ratnog zločinca Ratka Mladića, imamo kompletnu arkanovsku scenografiju uoči jedne utakmice, imamo salvu nacionalističkih uvreda i militantnih oznaka kroz djelovanje nekakve  «Južne armije» navijačke sekcije Crvene Zvezde…ma milina jedna. E tako se kvalitetno navalači gnijev na ono nešto srpske bijede i nejači po Hrvatskoj ili po kantonu 10 u BiH, gdje Dragan Čović&comp sprovode majorizaciju jednog naroda.

I zaista, nema, nema drugog objašnjena za nakaradnu i suludu politiku jedne zemlje, u ovom slučaju Srbije, nego da je vode crne ustaše koje joj žele sve najgore.

Nema drugog objašnjenja, osim što možda, jebi ga, ima.

 

Majmunski san o tenku

 

Možda, samo možda treba pretpostaviti da državu Srbiju, zajedno sa sportskim klubovima i ostalim udruženjima vode potpuni idioti uzrasli na naconalističkom hljebu i mlijeku koji su sposoboni sami sebe, ne diskvalifikovati iz nekih UEF-inih takmičenja, nego i iz lige civilizovanih naroda.

Tim idiotima još uvijek su popaljive slike ispraćaja JNA tenova iz Beograda u intervecionistička klanja diljem Jugoslavije. Tim idiotima su slike cvijeća pomješane sa slikama Arkana, tigrića i resto bjelotehniče mafije, baš na ovakvim tenkovima. Tim idiotima je u glavi «slavno vojevnje» hiljadama tenkova po civilima nesrbima raspadajuće zemlje…

I ti idioti se nisu onda libili da svoje vlažne snove napune realnošću, pa su hiljade, milone malih tenkova ubacili i isprojektovali u svojim majmunskim mozgovima i materijalirali ih u onoj metalnoj šklopociji pored Marakane.

Velim, tenk ušao u majmune.

Jer, kako drugačije objasniti, do li majmunskom pameću da se vrhuška politička prvo usudila knozervirani tenk nekako gurati u 21. vijeku pred stadion? Kako objasniti do li majmunski da je propagandana mašinerija na čelu sa miloševićevskim «Novostima» smislila kako je riječ baš o «vukovarskom tenku»? Kako objasniti do li nepriličnim majmunisanjem da je baš pod svjetskim sportskim reflektorima, osvanuo pravi pravcati tenk, sa militantnim obilježjima iz zadnjeg klanja u pô centra Beograda?

A zaboravljaju humaonoidi da je svaka srpska priča sa tenkom u glavnoj ulozi i Novostima kao medijskom podrškom, okončana traktorskim desantom Srba na Beograd i medijskom šutnjom.

 

Dogodine u praznom Kninu

 

I zaista, nije bitno da li je to «vukovarski tenk» ili samostojeća šklopicija iz nekog hangara, važno je šta on predstavlja. A predstavlja rat, ubijanje, etničko čišćenje, izolacionizam, ma predstavlja bijedu i sramotu koju je srpski narod navukao na sebe zbog majmuna koji su ga vodili.

Pa taj, makar izmaštani vukovarski tenk, koji je itekako realan i opipljiv pred Marakanom, simbolizuje, šta??? Ubistvo preko 3000 ljudi samo u Vukovaru? Predstavlja ispaljivanje preko 6 miliona granata po tom Hrvatskom gradu? Predstavlja velikosprsku agresiju od Slovenije preko Bosne i Hercegovine, Hrvatske do Kosova?

I onda kad ovako posložite stvari, zaista je teško, preteško odrediti, da li tenk dovode-dovoze kakve ustaše teški srbomorsci ili ga nosi poplava srpskih majmuna sa povišenim tenkocitima u krvi.

Na koncu, tamo negdje u Kistanju, Benkovcu, Kninu, negdje u dalmatinskoj zagori sjedi dijete srpsko, navija za svoju Crvenu Zvezdu, maše nekom zastavicom i čeka dolazak ustaške bratije isprovocirane tenkom negdje u 500 kilometara udaljenom Beogradu.

Šta je dijete krivo? Kome je ono učinilo nažao? I u konačnici, hoće li se sa roditeljima morati iseliti stazama predaka, upravo tamo, prema tom mitskom 500 kilometara udaljenom Beogradu?

To ne znam, moraćete pitati protagoniste čeličnog igrokaza sa tenkom ispred stadiona «Rajko Mitić». Najiskrenije, mislim da njih boli dupe za srpsko dijete u Kninu, ma za svalo srpsko dijete mimo tzv. matice, jer da nije tako na pamet im ne bi palo ta guraju gusjeničnu napast na beogradski asfalt.

A opet, pogledam im uzore, od Arkana do Mladića, pogledam ljude koji osim što su izvršili zločine i genocid nad drugim narodima, koji su isto tako osramotili Srbe za vijek vijekova-ma ništa njima nije sveto.

Hoće li tenk, simbol zla devedesetih ostati ispred Mrakane, ne znamo. Hoće li Crvena Zvezda popiti nove sankcije zbog ove volšebne gluposti, ne znamo? Hoće li se neko u toj zemlji osvijestiti, pa reći, aman uzaman ljudi dokle više ludila-ni to na žalost ne znamo.

Tek znamo da će ljaga sa tenkom koji je ušao u glave majmuna ostati zadugo. Sve sa onom šapkom Ratka Mladića u pozadni-čisto da se zna-ne mogu ustaše napraviti zla srpskom naordu, koliko to mogu lokalni, domaći majmuni.

Nicola Minasi: It should be common interest to the politicians to liberate the potential of the country

What is the present and what should be the future for BH society, who are the strongest and who are the weakest links in the society fabrics,  how to stop the brain drain from BiH and how to liberate the potential… are just some of the questions which the eight Italian ambassador in BiH, HE Nicola Minasi, addressed in this open and enlightening interview for our portal.

I WILL MARCH IN PRIDE PARADE: “Since this country is based on differences, it is quite important that the acceptance of different ideas, different orientations becomes something not be afraid of. Differences do not reduce our rights or our strengths. So I’ll participate in support of a democratic initiative and out of respect for human rights”. 

INTERVIEW.BA:  One day after the meeting of the three members of Bosnia’s multi-ethnic presidency on which they failed to break a deadlock on forming a new government amid divisions over the country’s bid to join NATO, you had a meeting with one of the presidency members, Mr Milorad Dodik. I presume the country bid to join NATO was the main topic of your discussion?

MINASI: The purpose of this meeting was to discuss current issues of Bosnia and Herzegovina and to hear all views, this is a normal political dynamic. For example, on the same day I also had a meeting with the president of PDP, Mr Borenović. With President Dodik one main point was the issue of government formation and which ways are available to find a consensus. We had a frank discussion.

INTERVIEW.BA:  Do you find conversation with him too frank?

MINASI: In politics it is important to have real discussions on issues of merit, on content. On this issue of government formation in BiH it is up to the leaders of political parties, who have signed the agreement on August 5th, to find a way to reach consensus and give a government to the country. Also the opposition is called to react responsibly and fulfill its role in the interest of the country. Sometimes it is important to step back from the public scene to find an understanding. I think this is what is needed from all sides in this case.

INTERVIEW: Did Mr Dodik confirm again his opinion about ANP and NATO? If I can quote him correctly he said: “as long as I am here I am against it. We will go in NATO and ANP only if Serbia went.”

MINASI: Cooperation with NATO is something that BiH has already opted for and a lot of work has been done on the operational aspects in the past, without major problems. The question is how to define the type of interaction and this is something that can be the object of an agreement, without any prejudice on the future, as it does not imply a decision on future membership. What matters is that all sides set out their views, find the common points and work for a solution. I believe this discussion is important and that an understanding is possible through direct talks, so I would not dramatize this issue.

INTERVIEW.BA:  What Mr Borenović said about these issues? Is he for NATO or not?

MINASI: We had an interesting conversation about the challenges for the country and he discussed about his party’s position on the regional situation and type of cooperation with NATO. He encouraged a general debate on these issues and said he would promote it at various levels.

INTERVIEW.BA: How do you see the role of other two members of the presidency in this failed chance to unlock the country and form a government and reach agreement?

MINASI: This is really a matter of collective leadership, especially in this country with the arrangement that exists through the Dayton Agreement. So this is not about one winning and the other losing, it is about winning or losing all together, in the interest of all citizens, because we are talking about government formation. So, the most important thing, regardless of the public attention and public statements – I would say there is even too much attention on what everybody says every day, every hour, which does not always help – is that they keep discussing. What matters is that there is a constructive approach towards finding a common solution that is mutually accepted.

INTERVIEW.BA: Mr Minasi you are ambassador in BiH from 2017. Do you see any positive changes in this country?  What is your opinion about the EU accession process?

MINASI: First of all, I am impressed by the people of this country, by…

INTERVIEW: How we are patient?

MINASI: (laugh) Yes, by the patience but I am also impressed by the energy of people and for example by the number of artists, many of which are known worldwide. I also meet a lot of business people who are very successful and recognized abroad. It looks like the many problems that people have endured have also produced a world class of individuals, that can compete successfully anywhere. The point is how to deploy all these skills for the improvement of the country. A lot of potential needs to be liberated and maybe this could best happen talking also about reconciliation, especially among young people. But reconciliation as a topic doesn’t come to the political sphere. I think this is one of the main starting points, and also the EU opinion is very clear on this. It is also up to the politicians to honor these requests for improvement and give more confidence to the public that the quality of political and social life can be improved. It is important to really liberate the potential of the country.

INTERVIEW.BA: You mentioned that artists are one of the strongest point of this country. But this is not common opinion here especially if the artist or intellectual is not part of the system, like Martina Mlinarević Sopta, who is faced on a daily basis with nationalistic attacks.

MINASI: Definitely Martina Mlinarević Sopta is one of the individuals that I met who I found most interesting. Criticism of public figures exists everywhere in the world, but I find very grave when debates take on a nationalistic tone here. This goes really against the principles of culture, media freedom and free discussion. Everybody has the right to their own opinion but must also respect opinions of other people. There cannot be room for promoting hate.

Freedom of speech is one thing, but threats and incitation to violence are intolerable and illegal. In fact they should be prosecuted by the judiciary.

INTERVIEW.BA: It is not that only free thinker and artists face with attacks from the oppressive members of the society. What about minorities? How will bh. society react on announced Pride Parade that will be held in Sarajevo on September 8th? Will you march also?

MINASI: Freedom of association is a human right and human rights exist for everybody, without any discrimination based on race, religion or sex, even if we do not share other people’s opinions or lifestyles. So I’ll participate in support of a democratic initiative and out of respect for human rights. I also believe this initiative is special in this country, because every debate on sexuality is also a debate about accepting differences. Since this country is based on differences, it is quite important that the acceptance of different ideas, different orientations becomes something not be afraid of. Differences do not reduce our rights or our strengths.

INTERVIEW.BA: BiH as a member of European union is perceived as a last possibility for this country to go further, to fight successfully against corruption. We still has a long way to go and with Brexit around the corner it is reasonable to fear for the stability of EU on the end of this process. What is your opinion about EU stability?

MINASI: One thing is sure – membership in the EU is not a magic solution in itself, it is the culmination of a process. During this process the country needs to fight against corruption, to adopt better public standards, better administration and a more open economy. The process in itself is the most important thing, because already now you can start enjoying the benefits of EU standards by enforcing appropriate legislation. For example by aligning the regulations to the common EU market, which would make it easier to export products, to respect environmental regulations, to make air cleaner, to fight pollution and corruption. In the EU there is a solid base of regulations that will stay there anyway, regardless of the transformations in the EU space. So Bosnia and Herzegovina can only benefit from engaging in this process. But for that you need a government…

INTERVIEW.BA: How would you describe todays relationship between Italy and BiH? 

Italy is either the first or the second trading partner of all countries in the Western Balkans and Croatia and the second one in BiH. There is a spontaneous, natural interest in having the whole Western Balkans in the EU and actually to encourage unification of the economic space. This can only bring advantages to all the countries and this will also generate better investments from the EU and also from outside of EU. The business environment in Italy and Bosnia is kind of similar, especially for small companies for which it is easier to invest. The amazing thing is that so many small companies from Italy are investing here and in connection with bigger companies in Italy, which also improved the bilateral trade and this is creating lots of jobs.

INTERVIEW.BA: Do you have some numbers about jobs?  

MINASI: We calculated that 12.000 people from Bosnia and Herzegovina work either for the Italian companies or thanks to the Italian companies. And actually we want to connect these also with schools, to allow the students to get the training in the country, to find jobs with these companies here without having to go abroad.

INTERVIEW.BA: Is this the receipt for stopping the brain drain from BiH?

MINASI: For those who live abroad, the important thing is to come back with new ideas, with new determination. If most people from the diaspora can live peacefully and effectively together abroad why do they not do the same here? Yes, globalization takes people abroad but important thing is that people also come back and invest. The answer to brain drain should be brain circulation: to have people who after studying come back here, invest and help the change. This is possible. I firmly believe in this. I would like to witness steps forward to this, towards this direction in liberating the potential of the country. And Italy definitely will be a partner in this.

Intervju je dostupan i na bosanskom jeziku: https://interview.ba/interview/item/23446-nicola-minasi-zajednicki-interes-politicara-treba-da-bude-oslobadanje-potencijala-drzave

Nicola Minasi: Zajednički interes političara treba da bude oslobađanje potencijala države

Šta je sadašnjost, a šta treba da bude budućnost bh. društva, koje su to najjače, a koje najslabije društvene karike, kako zaustaviti odljev mozgova iz BiH i kako osloboditi potencijal…samo su neka od pitanja koje je adresirao osmi ambasador Italije u BiH njegova ekselencija Nicola Minasi u otvorenom i inspirativnom intervju za naš portal.

UČESTVOVAT ĆU U POVORCI PONOSA: “Budući da se ova država temelji na razlikama, vrlo je važno da prihvaćanje različitih ideja, različitih orijentacija, postane nešto čega se ne treba bojati. Razlike ne umanjuju naša prava ili naše snage. Tako da ću učestvovati u podršci demokratskoj inicijativi i iz poštovanja ljudskih prava”.

INTERVIEW.BA: Dan nakon sastanka tri člana bosanskog multietničkog predsjedništva na kojem se nisu uspjeli pomjeriti sa mrtve tačke kada su u pitanju formiranje vlasti i podijeljena stajališta o kandidaturi za članstvo u NATO, imali ste sastanak sa jednim članom predsjedništva, gospodinom Miloradom Dodikom. Pretpostavljam da je pristupanje članstvu u NATO bila glavna tema vašeg razgovora? 

MINASI: Razgovor o pitanjima koja su aktuelna za Bosnu i Hercegovinu kako bi se upoznao sa svim stavovima bila je svrha ovog sastanka, to je normalna politička dinamika. Na primjer, isti dan sam imao sastanak i sa predsjednikom PDP-a gospodinom Borenovićem. Glavna tema razgovora sa članom Predsjedništva BiH Dodikom bila je pitanje formiranja vlasti i kako je moguće uspostaviti konsenzus. Imali smo iskren razgovor. 

INTERVIEW.BA: Da li smatrate da je razgovor s njim bio isuviše iskren? 

MINASI: U politici je bitno da razgovarate o meritornim pitanjima, o suštini. Pitanje formiranja vlasti u BiH se tiče lidera političkih partija, koji su potpisali sporazum 5. avgusta, da pronađu način kako da dođu do konsenzusa i uspostave vlast u državi. Također, opozicija je pozvana na odgovorno djelovanje i ispunjavanje svoje uloge u interesu države. Nekad je bitno odstupiti sa javne scene kako bi se pronašlo rješenje. Mislim da je upravo to ono što je potrebno u ovom slučaju. 

INTERVIEW: Da li je gosp. Dodik ponovo potvrdio svoje mišljenje o ANP-u i NATO-u? Pokušaću ispravno citirati ono što je rekao: “sve dok sam ja ovdje biću protiv toga. Mi ćemo ići u NATO i ANP samo ako Srbija ode.” 

MINASI: Saradnja s NATO-om je nešto za što se BiH već opredijelila i u posljednje vrijeme je učinjeno puno na operativnim aspektima, bez većih problema. Pitanje je kako odrediti vrste interakcije i to je nešto što može biti predmet dogovora, bez ikakvih predrasuda o budućnosti, jer to ne implicira odluku o budućem članstvu. Ono što je važno jeste da sve strane izraze svoje stavove, pronađu zajedničke tačke i rade na pronalaženju rješenja. Vjerujem da je ovaj razgovor važan i da je razumijevanje moguće kroz direktne razgovore, tako da ne bih dramatizirao ovo pitanje.

INTERVIEW.BA: Šta je gosp. Borenović rekao o ovom pitanju? Da li je on za NATO ili ne? 

MINASI: Imali smo zanimljiv razgovor o izazovima za zemlju i on je govorio o stavu svoje stranke kada je u pitanju regionalna situacija i vrsta saradnje s NATO-om. On se zalaže za opštu raspravu o tim pitanjima i rekao da će je promovisati na različitim nivoima. 

INTERVIEW.BA: Kako vidite ulogu druga dva člana Predsjedništva BiH u ovoj propaloj šansi da se otključa zemlja, formira vlast i postigne dogovor? 

MINASI: Ovo je zaista pitanje kolektivnog vodstva, posebno u ovoj zemlji sa uređenjem koje postoji kroz Dejtonski sporazum. Nije riječ o pobjedi jednog ili gubitku drugog, već o pobjedi ili gubitku svih zajedno, u interesu svih građana, jer govorimo o formiranju vlasti. Dakle, najvažnija stvar, bez obzira na pažnju javnosti i javne izjave – rekao bih da se čak isuviše pažnje posvećuje onom što svi govore svaki dan, svaki sat, što ne pomaže uvijek – da oni i dalje razgovaraju. Ono što je važno jeste da postoji konstruktivan pristup pronalaženju zajedničkog rješenja koje će biti obostrano prihvaćeno.

INTERVIEW.BA: Gospodine Minasi, Ambasador ste u BiH od 2017. Vidite li neke pozitivne promjene u ovoj zemlji? Kakvo je Vaše mišljenje o procesu pridruživanja EU?

MINASI: Prije svega, impresioniran sam ljudima ove zemlje, sa ….

INTERVIEW: Koliko smo strpljivi?

MINASI: (smijeh) Da, strpljenjem, ali također sam impresioniran energijom ljudi i, primjerice, brojem umjetnika, od kojih su mnogi poznati širom svijeta. Također, srećem puno poslovnih ljudi koji su u inostranstvu vrlo uspješni i priznati. Izgleda da su mnogi problemi koje su ljudi izdržali stvorili svjetsku klasu pojedinaca koji se mogu uspješno natjecati bilo gdje. Poenta je u tome kako iskoristiti sve ove vještine za unapređenje zemlje. Treba osloboditi puno potencijala i možda je najbolji način da se to realizira da se govori o pomirenju, posebno među mladima. Ali pomirenje kao tema ne spade u političku sferu. Mislim da je to jedno od glavnih polazišta, a također je i mišljenje EU u vezi s tim jasno. Također, od političara zavisi da li će ispoštovati te zahtjeve za poboljšanjem i uvjeriti javnost da se kvalitet političkog i društvenog života može poboljšati. Važno je zaista osloboditi potencijale zemlje.

INTERVIEW.BA: Spomenuli ste da su umjetnici jedna od najjačih tačaka ove zemlje. Ali to ovdje nije uobičajeno mišljenje, pogotovo ako umjetnik ili intelektualac nije dio sistema, poput Martine Mlinarević Sopta, koja se svakodnevno suočava s nacionalističkim napadima.

MINASI: Definitivno je Martina Mlinarević Sopta jedna od ličnosti koje sam upoznao i koja mi se učinila najinteresantnijom. Kritika javnih ličnosti postoji u cijelom svijetu, ali smatram vrlo žalosnim kada rasprave poprime nacionalistički ton kao što je to ovdje slučaj. To je stvarno protiv principa kulture, slobode medija i slobode izražavanja. Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali mora poštovati i mišljenje drugih ljudi. Pri tome, ne smije postojati prostor za promoviranje mržnje. Sloboda govora je jedno, ali prijetnje i podsticanje na nasilje je nedopustivo i nezakonito. Zapravo, to treba da procesuira pravosuđe.

INTERVIEW.BA: Nije samo da se slobodni mislioci i umjetnici suočavaju s napadima opresivnih članova društva. Šta je sa manjinama? Kako će bh. društvo reagirati na najavljenu Paradu ponosa koja će se u Sarajevu održati 8. septembra? Hoćete li i Vi marširati?

MINASI: Sloboda udruživanja je ljudsko pravo i ljudska prava postoje za svakoga, bez ikakve diskriminacije koja je bazirana na rasi, religiji ili spolu, čak i ako ne dijelimo mišljenje ili način života drugih ljudi. Tako da ću učestvovati u podršci demokratskoj inicijativi i iz poštovanja ljudskih prava. Također, vjerujem da je ova inicijativa posebna u ovoj zemlji, jer svaka rasprava o seksualnosti je ujedno i rasprava o prihvaćanju razlika. Budući da se ova država temelji na razlikama, vrlo je važno da prihvaćanje različitih ideja, različitih orijentacija, postane nešto čega se ne treba bojati. Razlike ne umanjuju naša prava ili naše snage.

INTERVIEW.BA: BiH kao članica Evropske unije doživljava kao posljednju mogućnost da ova država ide dalje, da se uspješno bori protiv korupcije. Pred nama je još dug put, a s Brexitom iza ugla razumno je strahovati za stabilnost EU na kraju ovog procesa. Kakvo je vaše mišljenje o stabilnosti EU?

MINASI: Jedno je sigurno – članstvo u EU samo po sebi nije čarobno rješenje, to je kulminacija procesa. Tokom ovog procesa, zemlja se mora boriti protiv korupcije, usvojiti bolje javne standarde, bolju upravu, i otvoreniju ekonomiju. Proces sam po sebi je najbitnija stvar, jer već sada možete početi uživati u prednostima EU standarda I primjeni odgovarajućeg zakonodavstva. Na primjer, prilagođavanjem propisa zajedničkom tržištu EU, što bi olakšalo izvoz proizvoda, poštivanje ekoloških propisa, čišćenje zraka, borba protiv zagađenja i korupcije. U EU postoji čvrsta baza propisa koji će se ionako zadržati bez obzira na transformacije u prostoru EU. Dakle, Bosna i Hercegovina može imati samo koristi od učestvovanja u ovom procesu. Ali za to vam je potrebna vlast…

INTERVIEW.BA: Kako biste opisali današnji odnos između Italije i BiH? 

MINASI: Italija je ili prvi ili drugi trgovinski partner svih zemalja Zapadnog Balkana i Hrvatske, a drugi u BiH. Postoji spontani, prirodni interes da čitav zapadni Balkan bude u EU i da zapravo potakne ujedinjenje ekonomskog prostora. To može samo donijeti prednosti svim zemljama i to će, također, stvoriti bolje investicije iz EU, ali i izvan EU. Poslovno okruženje u Italiji i Bosni je prilično slično, posebno za mala preduzeća u koja je lakše ulagati. Iznenađujuća je stvar što toliko malih kompanija iz Italije investira ovdje i postoji veza sa većim kompanijama u Italiji, što je, također, poboljšalo bilateralnu trgovinu i to stvara puno radnih mjesta.

INTERVIEW.BA: Da li znate o kojem broju radnih mjesta se radi? 

MINASI: Prema našim procjenama, 12.000 ljudi iz Bosne i Hercegovine radi za italijanske kompanije ili zahvaljujući italijanskim kompanijama. A mi zapravo želimo da ovo povežemo i sa školama, kako bismo omogućili studentima da se obučavaju u zemlji, da pronađu posao u tim kompanijama ovdje, da ne moraju ići u inostranstvo.

INTERVIEW.BA: Da li je to recept za zaustavljanje odljeva mozgova iz BiH?

MINASI: Za one koji žive u inostranstvu važno je vratiti se sa novim idejama, sa novom odlučnošću. Ako većina ljudi iz dijaspore može mirno i učinkovito živjeti zajedno u inostranstvu, zašto oni to isto ne učine ovdje? Da, globalizacija odvodi ljude u inostranstvo, ali važno je da se ljudi vrate i investiraju. Odgovor na odljev mozgova treba biti cirkulacija mozgova: imati ljude koji će se nakon studija vratiti ovdje, investirati i pomoći u promjeni. Ovo je moguće. U to čvrsto vjerujem. Želio bih biti svjedok takvog napretka, koji ide u smjeru oslobađanja potencijala zemlje. A Italija će definitivno biti partner u tome. 

Interview is also available in English language: https://interview.ba/interview/item/23452-nicola-minasi-it-should-be-common-interest-to-the-politicians-to-liberate-the-potential-of-the-country

 

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Kad ti ga muž kupi…

Došao je najdraži s puta. Iz zemlje Evropske unije. Dar za jedno, dar za drugo dijete. I poseban poklon za ženicu. Poderem onaj omot kao kesicu čipsa kad unutra- krema za bore oko očiju.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Kad se tad nisam razvela neću nikad.

Krema za bore? To mu je prva asocijacija na mene? Kad razmišlja čime da me obraduje pomisli baš na kremu za bore? Kako li je išao taj misaoni proces, sigurno nešto  u stilu:

“Hmmmm šta bi je najviše obradovalo? Šta li joj najviše treba? Čime ću joj najbolje pokazati da mislim na nju? Ah da, znam, kremom protiv fucking bora jer je situacija dosegla kritičnu tačku. To nisu bore to je kanjon Rakitnice. Mora ih usisavati kad se vrati iz grada…”

A ja držim onu kremu u dlanu i kontam gdje bi ga najviše bolilo…On je ipak bio u zemlji Evropske unije, meda i mlijeka, svakog mogućeg branda sa fantastičnim kopijama, i sve što je imao da kaže na to bogatstvo ponude jeste-krema protiv bora.

Pa kad sam ja to ostarila u njegovim očima, pomislim i zaledim se- šta je iduće?

Poklon-kupon za zubara, dvije proteze po cijeni jedne? Brijači aparat ili epilator? Neki dan sam se žalila da mi puše oko krsta, garant je naručio vuneni pojas za leđa!!!

Znam da neki od vas sad misle “važna je pažnja”. E pa nije!

Sudeći po kvantiteti izjava, o našoj dobrobiti najviše  misle Bakir i Dodo. Nemojte više majke vam!

Evo sad i Konaković hoće da spriječi Paradu jer brine za “naše dobro”. Kad je on u pitanju samo ću reći njegova visina nije znak veličine.

Da,da, bar nam nije kupio kompletić turban i kravatu u otrovno zelenoj boji da imamo da se uredimo. Ali, pitam vas kao žena, majk, kraljica, dvoje djece, tri kredita i 25 godina nije zaslužilo nešto drugo, što asocira na ljubav ili bar seks? Na primjer neki seksi lingerie? Bar u EU ima velikih brojeva! Ili neki Swarovski ugrabljen u zadnji tren  na aerodromu? Znam parfem! Ima ih na svakom koraku! Ne pitam za marku niti mi je bitna godina…

Samo nešto što je… lijepo, lagano, zavodljivo, mekano ali i jako, zanimljivo, možda malo i smiješno ali na dobar način,onaj zbog kojeg ga ne ispuštaš iz ruku… E na to hoću da pomisli kad bira dar, da se sjeti.

Praktične stvari kozmetičke, higijenske ili kućanske znam i sama kupiti.

Slavo Kukić: Prijetnje Dodika taktika koju prakticira 25 godina, neće on učiniti ništa

Čini se da dogovor koji su predstavnici nacionalnih stranaka, tačnije SDA, HDZ-a i SNSD-a, potpisali početkom ovog mjeseca ima sve manje mogućnosti da se realizuje do 5. septembra. Iako je međunarodna zajednica u potpunosti ohrabrila bosanskohercegovačke političare na putu uspostavljanja državne vlasti, Godišnji nacionalni plan (ANP) ponovo je kamen spoticaja među članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Tako je jučer otkazana sjednica na kojoj su trebali biti imenovani mandatari i potpisan ANP. I dok jedni prijete blokadom vlasti – što građanima nije ništa novo, drugi traže dodatno vrijeme za pronalaženje kompromisa. O tome ko će dobiti novu političku bitku i kome je ona važna za Interview.ba govorio je politički analitičar Slavo Kukić.

ŠTA ĆE SE DOGODITI AKO VLAST NE BUDE FORMIRANA? „Ništa. Objektivno, ni sada ni u zadnje četiri  godine nismo nikada  imali vlast, imali smo samo fingiranje vlasti, a efektivnu vlast nismo. Država je mikrosustav koja može funkcionirati i bez institucija državne vlasti, dakle bez zakonodavne i izvršne vlasti“.

INTERVIEW.BA: Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine pali su na još jednom testu za uspostavu državne vlasti, ali i uspostavljanje dogovora o ANP-u. To su najbolje pokazali rezultati jučerašnjih sjednica. Dodik je striktan svojim zamislima, hoće li se one kao i u većini slučajeva ostvariti?

KUKIĆ: Pitanje je radi li se ovdje o tome da, sve što mi imamo predstavu, želi samo Dodik ili se radi da takvo stanje, status quo, odgovara podjednako i Dodiku i Čoviću i Izetbegoviću, a mi to doživljavamo na ovaj način, iz prostog  razloga jer je Dodik bahatiji i više nastupa kao čovjek s ulice, te nema u sebi suptilnosti koju imaju Izetbegović i posebice Čović. Ako se pođe od toga, postavlja se pitanje postoje li ikakve mogućnosti da Dodik odustane od svojih isključujućih, ekstremističkih stavova, koji u podtekstu imaju  stalnu ambiciju za pretvaranje Republike Srpske u državu i za stalnim oduzimanjem ingerencija državnosti BiH. Teorijski postoji takva mogućnost, međutim, u ovom odnosu snaga kakve imamo danas i u ambijentu kada međunarodni centri moći se ponašaju gotovo kao pa nezainteresirano, kao nijemi promatrači, mislim da je ta mogućnost zaokreta svedena na razinu samo teorijski. Drugim riječima, onda kada se Dodik nađe pod nekom vrstom snažnijeg pritiska, odakle god on dolazio, budući da je on pragmatičan političar, što je od devedesetih godina pokazao deset puta, mijenjajući različite vrste majica, onda je mogućnost takvog zaokreta realna. Ali, u ovom momentu taj pritisak ne postoji, niti postoji pritisak Zapada, kao ni od Aleksandra Vučića koji bi mogao izvršiti taj pritisak. Dapače, on ga ohrabruje zbog svojih unutarnjih potreba, i s druge strane, on za takvu politiku ima potporu Moskve kojoj je stalo da muti vodu na prostoru bivše Jugoslavije, gdje god može, a u ovom momentu su moguće dvije lokacije – Srbija i BiH. Mogućnost takve promjene nije scenarij kojeg treba pretpostaviti u najbližoj budućnosti.

INTERVIEW.BA: Kolike su mogućnosti da su se bh. lideri dogovorili i da već znaju ishod ove situacije, ali da za građane kreiraju drugačiji pozorišni komad?

KUKUĆ: Njima ne odgovara nikakva društvena promjena, ni usvajanje europskih standarda, posebice ambijent u kojem bi profunkcionirala pravna država, jer u tom ambijentu su objektivno svi pred realnom opasnošću da za ono sto su radili prethodnih 20-ak godina, odgovaraju pred zakonom. Ako je tako, onda oni imaju neku vrstu konsenzusa među sobom. Ovo je stanje agonije za običnog čovjeka, u kojem on sve češće pakira kofere i odlazi. Primjera radi, najnovija priča oko obilježavanja 24 godine oslobađanja Drvara, Grahova i Glamoča, kojeg organizira HDZ Livanjskog kantona. Radi se o 24 godine na koje je srpsko stanovništvo iz svih dijelova FBiH gleda kao na 24 godine progona srpskog stanovništva iz ovih gradova. Postavlja se pitanje što je posrijedi: ako su Dodik i Čović doista partneri koji su na istom zadatku svakodnevnog destruiranja  BiH, je li se radi o nekoj vrsti kratkog spoja? Ma ne, to je predstava za javnost, koje je potrebno i jednom  i drugom. Potrebno je Čoviću da stvori dojam u javnosti da je puklo između njega i Dodika, kao vrsta dimne zavjese  zbog „Aluminija“, zbog prijetnji štrajkom liječnika u HNK-u, zbog mase drugih detalja, zatim je potrebno da može pravdati užasan položaj Hrvata u RS-u,  ali ta dimna zavjesa je potrebna i Dodiku jer on svojom jučerašnjom izjavom da će vlastitim prsima s drugim stanovnicima Drvara onemogućiti dolazak u taj grad svih koji tamo dolaze s namjerom da slave ono sto je bio progon Srba, treba mu da bi učvrstio svoj položaj lidera Srba u RS-u i kako bi nastavio manipuliranje Srbima u FBiH, posebno na području gdje su većinski narod. A što se njihove brige i želje tiče, da te 24 godine obilježe ili kao godine oslobođenja ili progona, nemaju veze s tim, njima trebaju godišnjice zbog današnjih projekata koji su objektivno protiv naroda ove zemlje, pa kako god da se on Bogu moli i etnički izjašnjava.

INTERVIEW.BA: Dodik je jučer izjavio da su američki i britanski ambasadori savjetovali druga dva člana Predsjedništva BiH za otkazivanje sjednice. Kolike su šanse da se takvo nešto dogodilo?

KUKIĆ: Ne znam da li su ambasadori izvršili pritisak na Komšića, ali ne isključujem to kao mogućnost jer, vjerojatno vođeni temeljnom idejom ili nadom da se u sljedećih pet, deset dana  ili mjesec pokuša dodatnim pritiskom privoljeti Dodika, koji bi se vršio i na Vučića. Uostalom, on će ovih dana provoditi vrijeme s američkim sekretarom (op.a. Mikeom Pompeom) i bit će sigurno  pod nekom vrstom političkog nadzora i ne isključujem tu mogućnost. Sve što sto može otvoriti vrata rješenjima koje pripadaju sferi političkog  kompromisa je okej, što se moje pozicije tiče. Međutim, nisam siguran da će ta vrata biti otvorena i prema onome koliko Dodika poznajem jer je tip klasičnog seoskog kabadahije i malo je vjerojatno, budući da ima snažnu potporu iz Moskve, da se u ovom momentu može očekivati od njega takva evolucija ili zaokret.

INTERVIEW.BA: Koliko je realno za očekivati da se vlast formira do 5. septembra?

KUKIĆ: Mislim da neće. To što Dodik prijeti  je dio uobičajene taktike koju prakticira 25 godina, no neće on učiniti ništa, neće time izazvati nikakve strahove ili reakcije bilo koga. Šta će se dogoditi ako vlast ne bude formirana? Ništa. Objektivno, ni sada ni u zadnje četiri  godine nismo nikada  imali vlast, imali smo samo fingiranje vlasti, a efektivnu vlast nismo. Država je mikrosustav koja može funkcionirati i bez institucija državne vlasti, dakle bez zakonodavne i izvršne vlasti. Jučer je u Italiji pala 65. vlada nakon Drugog svjetskog rada, a Italija funkcionira kao država. BiH je preživjela prethodne četiri godine, iako objektivno nismo imali ni Vijeće ministara u kapacitetu državne vlade, kao što nismo imali parlament u kapacitetu Državnog  parlamenta. I jedna i druga pozicija su bile sfere prepucavanja nacionalističkih ideologija. Prema tome, neće se dogovoriti ništa,  doći ce 5., zatim 6. septembar, nastavit će se prepucavanje. Pitanje je samo koliko će to utjecati intenzivnije na odluke ljudi da spakiraju kofere i odu oni i njihova djeca jer imaju pravo na život, pošto im sve učestalije pukne strpljenje. Posljedice trpimo sami. Vidio sam nedavno rezultate istraživanja Kulta po kojem  četiri petine mladih ljudi, kada bi imali priliku, otišli bi iz BiH, ili podatke Agencije za statistiku BiH da je u zadnje četiri godine skoro 19.000 ljudi odreklo se bh. državljanstva, među njima preko 8000 mladih i to je trend o kojem treba razmišljati. To je dio naše sumorne budućnosti zbog koje će ova zemlja sve manje biti srpska i bošnjačka i hrvatska, a sve više zemlja staraca koji čekaju da umru.

 

Konvoj: Čovjeka najviše sputavaju strah i neznanje

Mnogi ih porede sa Indexima i smatraju njihovim nasljednicima. Možda po zvuku i ne tako slični, ali po ubjeđenju da kvalitetna muzika ne mora pod svaku cijenu podleći komercijalnim utjecajima, grupa Konvoj je jedna od onih koje pamtimo i po ratnim koncertima. Ova grupa nastala 1988. godine, kada je osvojila prvu nagradu na tada popularnom festivalu "Nove nade, nove snage", iza sebe ima pet studijskih albuma. Grupa Konvoj danas djeluje u sastavu: Hamdija Salihbegović- gitara, Nedžad Merdžanović- vokal, Ahmo Osmić- bass gitara i Bojan Crnogorac- bubnjevi. Sa Nedžadom Merdžanovićem- Nećkom i Hamdijom Salihbegovićem- Hamom koji su autori svih pjesama (zajednički muzika i aranžmani i Hamo stihovi pjesama) ove grupe, razgovarali smo za interview.ba.

KVALITET: Mislim da je korijen svega toga naša ljubav prema muzici. Nama je bitno da prvenstveno sebe zadovoljimo, da smo mi zadovoljni tim što radimo, pa onda to i naiđe na pozitivan odjek među ljudima.

INTERVIEW.BA: Vaša pjesma „Komšija“ oslikava naš bosanski mentalitet. Kakav je danas taj komšiluk, je li zaista onakav kakvim ga opisujete u ovoj pjesmi u kojoj navodite:  „Zašto svima teško pada što je sretan onaj komšija sa prozora“?

SALIHBEGOVIĆ: Ova pjesma je reakcija na svijet u kojem živimo trenutno, posljednjih 20 godina i ko zna koliko ćemo još živjeti. Došlo je danas do toga da ljudi umjesto da se zbližavaju, podapinju noge jedni drugima. Sve je više tih animoziteta među ljudima i nekih bespotrebnih trzavica. Mi nekako pripadamo generaciji koja je bila kao one neke izlizane floskule „mir u svijetu“, „dobro čini, dobro će ti se vratiti“. Kakvo je vrijeme danas, pokušaj sada pokucati nekome na vrata da tražiš fildžan ulja da ti posudi, gledaće te kao da si manijak.

INTERVIEW.BA: Da li je u BiH „previše pravih prilika za pogrešne ljude“, kako glasi stih iz vaše pjesme „Ludnica“ sa posljednjeg albuma „Mimosvijet“. Da li je Vama pružena prilika kakvu zaslužujete?

MERDŽANOVIĆ: Stvar je u našim rukama, nema nama u muzičkom smislu ko pružati priliku. Sve što smo uradili, uradili smo u sopstvenom aranžmanu, niko se nije tu previše poturao sem par prijatelja koji cijene naš rad i pomažu finalnu produkciju. Osim toga imali tu sreću da se prepozna naš kvalitet i rad od pokojnog Davorina Popovića- Pimpeka, do stare garde iz produkcije BH televizije danas. Kao anegdotu mogu ispričati gostovanje Pimpekovo na televiziji u Crnoj Gori kada nije pričao o Indexima, nego o nama, o tome kako u Sarajevu ima mala raja iz grupe Konvoj koji sviraju bolje od Indexa. Mi smo na tom valu i dan danas, što je možda i izazov, upravo da bi održali kvalitet i ljepotu muziciranja.

INTERVIEW.BA:  U ratu kojeg se nerado sjećamo, bili ste aktivni, pisali angažovane tekstove. U pjesmi „Kad zablude me ostave“ pominjete gradove i puteve u plamenu koje ostavljate iza sebe. Šta Vam je najviše pomoglo u tome da takve emocije i stanja potisnete ili prevaziđete, jeste li danas sretni koliko biste htjeli?

SALIHBEGOVIĆ: Nekad pričamo o našim omiljenim pjesmama. Meni je upravo ova „Kad zablude me ostave“ favorit, a Nećku je pjesma „Vjetar briše sve“. Te stihove sam ja u tri navrata pisao na dva terena (period 1992. – 1995.), i govori o ličnim zabludama bio rat ili ne bio, o onome što nam je bitno, što  nije bitno u životu, upravo o tome što smo prošli u tim godinama i uspomenama koje nas vežu za neke stvari kada je sve funkcionisalo kako treba.INTERVIEW.BA: Jesmo li mi u BiH dokoni ljudi, čini mi se da ste se pokušali na takav način našaliti u Vašim pjesmama „Ograjisana“ ili „Šta će reći selo“?

MERDŽANOVIĆ: Naravno da jesmo, nama život prolazi u tom nekom obliku. Volimo sjediti ispijati kafe po čitav dan i pričati kako nam je teško, kako nema posla, a niko se nije počešao po glavi i zapitao se da li bi možda mogao pokušati potražiti taj posao. Posla i ima, samo se treba pokrenuti, tako da mi ustvari živimo jedan nadrealan način života. Svako je od nas bio barem negdje na Zapadu gdje je mogao posvjedočiti o tome kako ljudi žive. Iz jednog razgovora sa jednim našim čovjekom koji živi u Americi, kada sam ga upitao kako je, on kaže da je „busy“, dakle u poslu, on čak ni ne odgovara na to da je dobro ili da nije dobro,  u poređenju sa nama kada počnemo o tome da nas boli plećka ili trepavica, pa nadalje. Sad zamisli ti taj odgovor i naše odgovore koji mnogo govore o tome gdje smo.

INTERVIEW.BA:  Kada Vas slušam stičem dojam da niste zastupljeni koliko ste kvalitetni. Da li ste ikada iskreno priželjkivali  komercijalni uspjeh, i zbog čega Vas je više mamila klupska scena, prostori poput npr. jazz klubova u odnosu na velike koncertne dvorane?

SALIHBEGOVIĆ: Danas je vrijeme takvo da moraš biti agresivan u promociji, gdje moraš biti malo i dosadan da bi dopro do ljudi. To je međutim zato što je prisutno određeno zagušenje u medijskom prostoru, gdje postoji širok izbor medija- od radija, televizija, portala, da dok ti sve to obiđeš u jednom intervalu, već ono što si prvo obišao ljudi ili nisu popratili, ili je već stara vijest za 24 sata.  Mi smo u pauzi od deset godina između četvrtog i petog albuma radili dosta toga za pozorište, imali zajedničku saradnju sa Mikijem (Miki Trifunov) koji je kasnije upriličen kao jedan muzičko-scenski performans – zvao se Svjedok  i igrao je redovno u Kamernom teatru, ali i gostovao širom „regije“… Posljedica svega toga je to da su nas neke generacije mimoišle, što se u ovom prebrzom vremenu ne prašta.INTERVIEW.BA: Jeste li stvarno takvi u ljubavi- ljubomorni, kao što pjevate u Vašoj pjesmi „Ljubomoran“, citiram: „Ja te čekam iza ugla da se pojaviš ti…Malo sam ljubomoran, danima pratim te, ko’ da sam umobolan…“, ili je to reakcija na takve partnerske relacije?

SALIHBEGOVIĆ:  Postoji ta naša strana gdje se mi stvarno volimo dobro zezati i zabavljati, neopterećeno od bilo čega, a postoji i ozbiljna strana kada pravimo stvarno ozbiljne pjesme i ozbiljnu muziku, pa smo ponekad i sami u iskušenju kako posložiti album ili recimo koncert. Onda se ljudima čini da mi želimo da se dodvorimo tako da za svakoga ima nešto, što naravno da nije istina, mi smo jednostavno takvi. Ta pjesma je bila naša zezancija i blesava varijanta koja nam se učinila interesantnom. Ne znam tačno šta je bilo inspiracija, ali znam samo da smo se dobro zabavljali dok smo je radili.

INTERVIEW.BA: Od čega živi Konvoj, možete li Vi preživjeti od muzike?

MERDŽANOVIĆ: Pristojan život živimo. Imamo za režije, za registraciju auta, za gorivo, imamo za odlazak na more, za odlazak na skijanje na planinu, nekad i zimnica legne, šta preko toga čovjeku još treba? Nismo nerealni u prohtjevima, ne zamišljamo sebe u vožnji helikopterom do …ne znam, recimo svirke u Srebreniku, nego odemo autom najnormalnije, tako da živimo neki skroman život. Živimo od muzike, ali na više načina. Konvoj je emotivna strana muzike, a realna strana gdje zarađujemo za te svoje režije je studio „Antika“ gdje smo uradili preko 20 muzičkih rješenja za pozorišne predstave, radili smo za druge izvođače, radijske i TV džinglove, svoje albume tu radimo i sl. Sa ove komercijalne strane to je jedan od izvora prihoda, a postoji još i treća strana. Naime, umjetnički sam voditelj dječijeg hora „Suncokreti“, a Hamo ima istoimenu školu pop-rock gitare. Dani su ispunjeni, i luksuz je, a bogami i sreća to što živimo od muzike. Zahvalni smo na svakom trenutku koji provodimo s njenim veličanstvom.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Martina heroina milosti puna!

I u svemu tome, u vihoru opetovanog fašizma, grlim bistu moje Marije Bursać, a kroz nju grlim Martinu Mlinarević. Jedna mi je pretkinja, druga mi je SESTRA! Jedna mi je ostavila biologiju, genetiku, naslijeđe i obavezu, a druga je moj živi podsjetnik kako herojem treba biti!

Danas hodam po prkosnim Prkosima. Danas hodam po stazama mojih predaka, po kući vjetrovitoj  od trave i neba sazdanoj, po svijetu Marije Bursać. Danas, klečim pred spomenikom prve žene narodnog heroja Jugoslavije.

Treba nam Marija, više nego ikad! Treba nam ponosna, hrabra, a prkosna. Treba nam žena sa čeličnim mudima što na crtu smrti fašistima izlazi.

I gle, imamo mi u mojoj zemlji ovovijekovnu Mariju. Martina se zove, a Mlinarević preziva.

I znate gotovo sve o njoj, a još više znate o mraci i nesoju ljudskom što je iz njene Hercegovine tjera.

Znate sve o  gnjidama i ološu ustaškom što najstrašniju smrt Martini priželjkuje.

Znate sve o “dobrim katolicima”, što krunicu najutro mole, a onda kancer Marti mojoj zazivaju. Znate sve i o “finom zapadohercegovačkom svijetu”, što finoću na Thomsonovim koncertima trenira sve za dom spremnim, dok se “huzura” Martinog gnuša…

Ma znate i one koji bi pružili podršku Martini, koja opet kupi prnje i napušta Hercegovinu, mržnjom okupanu, znate, velim i za one što bi joj uputili lijepu riječ, samo ne smiju, jer i lajk ima oči u Čovićlendu.

A siguran sam da znate i čitav svijet dunjalučki po Bosni i Hercegovini, koji zna i voli Martinu, samo mu je pogled ograničen njegovim ličnim strahovima i obodima kasaba u kojim žive.

Pa znate i emancipatore i emancipovane, što se ne udostojiše lijepu riječ reći Martini, odbjegloj u svojoj zemlji, a iz svoje zemlje, jer im se to ne uklapa u parizer-političku agendu i francusku toaletu na crvenom ćilimu SFF. Sve njih to smara, i kud, zaboga, sad da se javi Martina, kad treba sve sa akreditacijama pijančiti mukte po Sarajevu?!

Sve vi znate i sve mi znamo, ali eto ne znate da ta “naša carica”, “naša Marta” sa svojim Goranom glavi mjesta mora tražiti i ovu i iduću, i onu tamo noć i do noći noć…

Jer Martina je sazdana od prkosa, ko ona Marija na Prkosima, Martina ustašićima na crtu izađe pa veli-“Oni bi da određuju gdje će tko hodati. Oni bi da istjeravaju iz domova. Oni bi silovali. Oni bi pokopali. Jer oni su Bog i batina žlibine, oni su vlasnici hercegovačkog pejzaža, gospodari gradova. Oni su pseudomoralisti sto ližu oltare i razglabaju o mom krevetu, a istovremeno jebu dje stignu i koga stignu, jer jebati koga zapravo žele, jebiga – ne mogu. Oni su istančanog glazbenog ukusa i nacionalne svijesti, a sakupljaju ih s podova cajkaških birtija svih vikenda, specijalno o Gospojini i sličnim najvećim danima njihovog skrušenog života. Oni su pravednici koji šutke šute na pedofile mantijske. One su majke, ponizne svetice, koje mi žele “sve najbolje u bolesti”, licemjerne tračarošice što prvoj jaranici žele sve najgore, a kamoli nekom drugome. Pazi, gamadi, nije isto kad ovo napišete na portalčićima koje posjećuje tek vaša baba i jos 3 tetke iz komšiluka, i kad ih ja ovako izvučem iz deponije. U meni je 182cm snage. I kamenog inata. A postat će ovaj kamenjar bolje mjesto za neku buduću djecu, da žive slobodno, da rade slobodno, da ljube slobodno, bez ovih maloumnih okova, postat će materemi, koliko god trebalo za to života dati”.

I da, to je Marta, prkosna, kamena, istinita, bez dlake na jeziku, energija u 182cm uzidana. Ona je naša (jedina) Marija Bursać, heroina našeg doba, koja pokazuje čelična muda, blistav um i kilotone istine.

Na koncu, nisu je izbacili sa Festivala u Čitluku zbog laži i prijetvora, nisu joj okrenuli leđa i u kletvi smrt kancerom zazivali zbog ulizištva, nego zbog ISTINE.

I svima njima zajedno nije prvi put. Svim tim malenim opetovanim impotentnim crvićima sa crvićima u gaćama nije prvi put-o ne!

Oni gotovo ritualno, deceniju i više skaču po Martini, zaviruju u njene fizičke otvore i ubacuju svoje otrove.

Njima je Marta “prijetnja po bezbijednost”(sic!)

Mada, kad bolje razmislim i jeste!

Jet sredina koja u tisućama hrli na legalan Thomsonov koncert, koja izmiješta i zabranjuje bajramski koncert, ja šta će drugo nego osjećati strah od Martine. Dabome da je svakom odistinskim štovatelju fašizma i ustaške kama-ideologije Martina Mlinarević i promocija njenog “Huzura” jako gadljiva stvar.  „Kako bi se izbjegli incidenti“ veli organizator festivala u Čitluku, a misli-ne talasaj nam ustaško žito Mlinarevićeva.

I u svemu tome, u vihoru opetovanog fašizma, grlim bistu moje Marije Bursać, a kroz nju grlim Martinu Mlinarević. Jedna mi je pretkinja, druga mi je SESTRA! Jedna mi je ostavila biologiju, genetiku, naslijeđe i obavezu, a druga je moj živi podsjetnik kako herojem treba biti!

Jedna mi je puškom i srcem stvorila svijet slobode i djetinjstva, druga mi svaki sekund stvara put svjetlosti sadašnje.

Jedna… mah nema veze, izdrži Marta, trebaš nam svima.

Trebaš i meni ponajviše, dok se prisjećam kako si bacila ključeve od stana i rekla, Dragane, ti i Vanja imate đe kod nas u Hercegovinu!

E pa dok je svijeta i vijeka, Marta moja, ti i Goran imate đe u Krajinu- da spojimo u neraskidiv lanac prvu i posljednju ženu narodne heroje moga svijeta!

Mario Knezović: Ono što mi je potrebno, dođem i uzmem sam, ako mi treba

Filmovi, noćne svirke, poznate ličnosti – sve su to neki od glavnih simbola Sarajevo Film Festivala koji se ove godine održava po 25. put. Poznati bend Zoster uljepšao je jednu festivalsku večer u Hastahani, a mi smo iskoristili priliku i razgovarali sa frontmenom ovog jedinstvenog benda, istovremeno duhovitim i ozbiljnim (kada treba odgovoriti izazovu da nam protumači neke od pjesama koje je napisao) Mariom Knezovićem. On trenutno sa porodicom živi u Zagrebu, priprema novi materijal koji bi okvirno trebao izaći na proljeće, a kaže da je pola pjesama za novi album, koji će zvučati nešto drugačije od prethodnih, već završio. Za Interview.ba pričao nam je o životu u Zagrebu, razlikama između ovog grada i rodnog Mostara, ljepotama prelijepe Hercegovine, svojim hobijima, maštanjima, izazovima i monolozima sa kojima se suočio pišući pjesme čiju poentu treba razumjeti.

INTERVIEW.BA: Već neko vrijeme živite u Zagrebu. Dopada li Vam se život tamo i možete li povući paralelu sa rodnim Mostarom?

KNEZOVIĆ: Zagreb je grad od milion, a Mostar od 100 tisuća stanovnika, pa je samim tim razlika ogromna. Mostar je grad u kojem sam se rodio, grad kojeg volim i koji se voli, a Zagreb se zavoljava, zato što to nije moj grad, ali tu žive moja djeca, to je njihov grad. Zagreb je okej,  i što se tiče mentaliteta, satkan je od svih provincija- i od Hercegovine i Bosne i Slavonije, Dalmacije, Istre. Sačinjen je od puno mentaliteta koji rađaju jedan novi, koji se, hajmo reći, meni sviđa- jedan malo građanski život koji meni u Mostaru nedostaje (poput  baleta, violina…)

INTERVIEW.BA: Da li bi Zoster bio to što jeste da je nastao negdje u Krajini, na visočkim piramidama, a da nije potekao sa hercegovačkog kamena i šta je to što vrijedi posebno istaknuti u „Hercegovini – Kaliforniji“, gdje ima „kuća od Ante i od Jove“,  a da nije „Sve čega nema i što mi fali“, kako navodite u Vašim stihovima?

KNEZOVIĆ: Ne znam stvarno da li bi Zoster bio Zoster, kao što ne znam ni da li bih ja bio ja, ni da li bi ti bila ti, da si negdje drugo, tako da to nećemo nikada ni saznati. Mi smo mediteranci, južnjaci. Kada gledaš kroz povijest, u Hercegovini su rubovi carstava velikih i cijeli Balkan djeluje tako kao jedan hodnik kroz koji su prolazile velike sile.

 

Hercegovina je ostala tako jedna zemlja u kamenu koja je suha, osim gdje ima vode i žedna zemlja, koja danas ima puno potencijala da se izgradi na svojoj autentičnosti.Ako pravimo vino, znamo da ne možemo napraviti puno, ali zato možemo napraviti dobro vino. Nije to neki kvantitet, već kvalitet- nije dakle Hercegovina obuhvatila cijeli svijet, ali može davati malo, a dobro.

INTERVIEW.BA: Šta je danas rokerski život, je li to „Sex, drugs and rock’n’roll“ ili Vi to tako ne shvatate, kako ga Vi vidite? Možete li sa njim da uživate neke privilegije i kakve?

KNEZOVIĆ: Danas je rokerski kao i svaki drugi život, samo što je on rokerski – praviš svoje pjesme i radiš ono što voliš, mada i drugi koji nisu rock također prave svoje pjesme. Najveća privilegija je raditi to što voliš, putovati- jer nikad nisi na jednom mjestu, imati vremena za sve, da sve stigneš imati- i obitelj i djecu, imati neku ličnu bazu, i tu nema neke kolizije. Nužno rokerski danas i ne znači da je sve, hajmo reći propast, narkomanija, „sex, drugs and rock’n’roll“. Nije mi mjerilo da mi ljudi prilaze i da me časte, niti smo mi išli za tim da nam to bude privilegija. Privilegija je samim tim što to radiš, a ove tipa – ima li ženskih, da li mi je nešto „džaba“, misliš „hajrovao“ nešto da li sam, neka to i dalje ostane mit, reći ću „sve je super, vrh, top“.

INTERVIEW.BA: Razmišljate li i dalje o Njemačkoj i o odlasku, kao u Vašim stihovima „Ja nikad nisam bio nigdje, a ti si brate bio svugdje, imao si priliku da vidiš, imao si priliku da znaš“?

KNEZOVIĆ: Razmišljamo još o Njemačkoj, mada imamo sve što nam treba, ali ćemo se izboriti za ostalo što bude potrebno jer smo sposobni. Ja nisam pobornik davanja, nego uzimanja, jer zašto bi meni neko nešto davao?

Ono što mi je potrebno, dođem i uzmem sam ako mi treba, tako da će Njemačka još malo pričekati nas.S druge strane, imate jako puno ljudi s ovih prostora  koji odlaze u Njemačku, Irsku i bogatije zemlje. To je sa jedne strane hendikep za nas jer odlazi naša publika, a sa druge strane, ta publika se izmješta u sredine koje su bogatije, gdje ćemo mi njima vjerovatno odlaziti svirati, što znači da će ulaznice za naše koncerte tamo biti za naše pojmove nezamislivo skupe, tako da sve ima svoje prednosti i mane.

 

INTERVIEW.BA: Postoji li nešto za čim žalite, što mislite da u životu niste dobili, a željeli ste da „jamite“ , šta sad imate i općenito i da li Vas „hvata“ kriza srednjih godina?

KNEZOVIĆ: Nema ništa što sam želio, a da nisam dobio, jer što želim ne dobijam, ja to uzmem sam. Zdrav sam čovjek u najboljim godinama, zašto bi meni neko nešto davao? Ljudi se vode strahom da će izvisiti i da moraju biti prvi, jer se boje da će biti zadnji, pa onda moraju po svaku cijenu jamiti. Ja se ne bojim, jer za sve nedostatke sam ja odgovoran i kriv i odgovoran za sve što ne znam, a ne neko drugi, tako da ne čekam da mi drugi sve servira ispred mene i donese. A pohlepa je nešto drugo, ljudi ubiju vola radi kile mesa. To je sve iz straha za vlastitu egzistenciju da će im nešto faliti, da neće imati, pa onda oni uzimaju i više nego što im treba.

INTERVIEW.BA: Vaša pjesma „Brod koji tone“ sa posljednjeg albuma „Srce uzavrelo“ ističe kako „nećete napustiti brod koji tone“. Da li je to zaista tako i ima li pjesma veze sa lokalpatriotizmom, ili opisuje Vaš karakter, Vaš odnos kao čovjeka prema drugima?

KNEZOVIĆ: To se može odnositi na šta god hoćeš. Nisam bio u takvim kušnjama, nego sam to postavio kao hipotezu – šta ako se ja sad okuražim. Nekada zaboravim šta sam htio reći, ali se držim i da ono što želim reći, to i kažem, nema tu nikakvih skrivenih igara, vrlo je jasno.Kada zavrtim film, možda sam i ja nekada ostavio nekoga u nevolji, a da to i ne znam, možda jednostavno nisam primijetio.

Slabić sam i ja, kao i svi drugi, nisam uopće neki super junak.

INTERVIEW.BA: Znači li ono Vaše „Budi svoj kad jesi gdje jesi, a kad nisi i nemoj“ da nas pozivate na to da ostanemo normalni,  ili da budemo dosljedni sebi  i da li je naša sredina generalno, previše sklona prilagođavanju tuđim ukusima?

KNEZOVIĆ: To ne znači da trebamo popiti metak samo zbog svojih ideala, nego da uključimo i razum, a ipak ostanemo svoji. Taj stih „budi svoj kad jesi“ mogu protumačiti ovako:  Balkan je pun emocija i ljude na Balkanu vodi emocija, a onda bi oni i kad nisu svoji, htjeli da jesu i onda to ide u ludilo. Zapravo sam htio reći: „ budi racionalan, uključi racio, emocija je ok, ali za naš Balkan“.

INTERVIEW.BA: U svojoj pjesmi „Osjećam se“ čini mi se govorite i o bezizlaznosti čovjeka u njegovom traženju svog puta. Jeste li zaista prolazili kroz takve faze kao što ste to snažno poetski istaknuli u stihovima „Osjećam se kao Hirošima, u meni gore vatre, osjećam se kao dijete, kad izgubi mater“?

KNEZOVIĆ: Podjele oko nas su svakako nametnute, samo je problem kada su podjele prepreka. To su razlike, jer ja jesam Mostarac, ali na primjer, nisam Čapljinac. U pjesmi „Izbjeglica“ ja govorim o tome,  jer smo svi mi bili izbjeglice, 90 posto stanovnika BiH, pa i ja. Imam svijest o tome šta znači biti izbjeglica, iako nisam bio daleko, negdje 50 kilometara od rodnog grada, što je sasvim dovoljno da budeš izmješten. Možeš biti izbjeglica i u drugu ulicu, a da to remeti nešto tvoje na šta si navikao. Razlika je i između izbjeglice i prognanika, jer biti izbjeglica pod prisilom, izmješten ne svojevoljno, nego pod opasnošću, je uvijek nelagodno i traumatično. Ima takvih raznih stanja koja su produkt raznih oscilacija, situacija koje sam i ja kao autor vremenom zaboravio. Uz tu pjesmu, kada kažem „Osjećam se kao Hirošima“, ja volim reći moj glavni stih „Rado se na sjećam“.Meni je to baš neki western, kao „Dobar, loš, zao“,  gdje on fura  svoj film, bez obzira na društvo u kojem živi, gdje ima svoja pravila po kojima pošteno živi, on će zbog njih i poginuti, on će i pogubiti, on ne traži milost niti bi je dao.

 To je kosmički pravedan odnos, neki moj imaginaran, izmišljeni lik.

INTERVIEW.BA. Imali ste i nekoliko filmskih uloga. Privlači li Vas uopšte ovaj, od muzike ne manje, ozbiljan svijet?

KNEZOVIĆ: Ne znam kako, ali oni uvijek dođu do mene. Ja sam prvi film snimio sa Danisom Tanovićem „Cirkus Kolumbija“ i onda je neko gledao taj, pa me zvao za neki drugi i tako. Sada na Sarajevo Film Festivalu igram dva filma, radi se o „Bog postoji i zove se Petrunija“ i „Take me somewhere nice“. Nikada mi nije bila ozbiljna namjera baviti se glumom, ali mi je dobro došlo kao izazov i dobro mi je to raditi.

INTERVIEW.BA: Kako provodite slobodno vrijeme? Da li imate neki za nas nepoznat hobi?

KNEZOVIĆ: Volim nogomet i meni je ostalo u mašti da sam ja neki super nogometaš, ali ne znam koliko je to realno, mislim da nije. Sebe sam uvijek zamišljao u deset najboljih. Više ni to ne radim jer ne možeš skupiti ekipu za nogomet.

 

 

Božidar Novaković: Mladi imaju viziju!

U okviru projekta „Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija) koji je podržan od strane Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH), a realizuje ga Nacionalni Demokratski Institut (NDI BiH) u saradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE (IH), djeluje i grupa pod nazivom „Youth Vision“ koju čine 28 mladih političara i političarki iz čitave BiH. Upravo ova grupa je i najzaslužnija za kreiranje dokumenta „Vizija mladih o budućnosti BiH“ čiji je sadržaj bio tema javne diskusije održane u Tesliću početkom avgusta. Da li i kakvu viziju imaju mladi u BiH, koliko im u tome pomaže obrazovni sistem ili ne, kao i o drugim temama koji se tiču mladih pričali smo sa Božidarom Novakovićem, predsjednikom Savjeta mladih Partije demokratskog progresa Sarajevsko-romanijske regije i stručnim saradnikom na radiju Istočno Sarajevo, jednim od članova Youth Vision-a.

INTERVIEW.BA: Animiranje mladih za pomirenje je tema projekta ali i javnih diskusija koje organizirate. Da li je pomirenje i danas aktuelna tema koja bi možda trebala biti dio i formalne, obrazovne politike u BiH?

NOVAKOVIĆ: Sigurno je da obrazovni sistem mora uvesti više tema poput ove jer sistem kojim se danas služimo nije prošao značajne reforme već više od 20 godina. Banalne reforme nisu dovoljne da poprave stav mladih o životu ovdje. Treba da radimo na tome da teme poput ove dođu do svih, da zainteresovanost za ovakve projekte postane veća kako bismo spriječili odlaske. Jedan od najvažnijih koraka ka poboljšanju sistema jeste usklađivanje kadrova sa potrebama tržišta: 60 posto mladih, bilo to sa visokom ili srednjom stručnom spremom je nezaposleno, a posljedica takvog stanja jeste odlazak iz ove zemlje.

U Istočnom Sarajevu zbog odlaska mladih ljudi na sezonske poslove ili za stalno u inostranstvo, trenutno je nemoguće pronaći slobodnog konobara. Takvi ljudi odlaze da rade kako u gradove regije tako i u evropske gradove gdje za isti posao dobijaju tri ili četiri puta veću platu i ja ih razumijem. U njihovim životima je obezbjeđenje egistencije jedan od najvažnijih faktora.

Vjerujemo u naš projekat, jer on može doprinjeti uređenju cijele države. Ono što vidimo kao glavni problem koji mora biti riješen jeste problem obrazovne politike, uvođenja prakse, evaluacije i rada na unapređenju nastavnog plana i programa. Jedno je sigurno, mladi nisu zadovoljni ovakvim sistemom, pa kao i u zemljama regije iz dana u dan napuštaju svoje domovine.

INTERVIEW.BA: Koliko su projekti poput Budi inspiracija potrebni mladima danas?

NOVAKOVIĆ: Da bi se bilo šta pokrenulo, bilo da se radi o reformama na višem ili nižem nivou, potrebno je da se obezbijedi dijalog,  jer jedan čovjek koliko god bio pametan ne može sam ostvariti veliki napredak. Pogotovo ako pripada ideologiji na koju većina nije navikla ili je ne razumije. Potrebno je da se mladi ljudi sastanu i razmjene mišljenja. Mi smo ovim projektom okupili ljude iz nevladinog sektora i ljude iz svijeta politike koji su iznijeli mišljenja na osnovu kojih je moguće pokrenuti nove projekte. Naravno, ništa nije idealno, ali moramo težiti ka što idealnijem rješenju. To idealno rješenje tražimo upravo na ovaj način, pozivanjem ljude iz raznih sektora, obrazovanja, ekonomije, prava i slično i njihovim povezivanjem dolazi do inicijativa.

INTERVIEW.BA:Da li su mladi zainteresovani za dijalog u okviru ovog projekta, za rad sa vašom grupom?

NOVAKOVIĆ: Naša grupa stalno obilazi nove gradove, građani upućuju reakciju, feedback pomoću kojeg obogaćujemo dokument, tako da je uvijek tu neka nova energija, mišljenja i ideje.

Kada je pomirenje u pitanju, problem nije u mladima. Za vrijeme provedeno na ovom projektu, kao i na sličnim prethodnim projektima, ni u jednom trenutku  nisam promjetio animozitet među mladima. Problem je u političkoj eliti, političarima koji vladaju i manipulišu građanima pomoću nacionalističke retorike.

INTERVIEW.BA: Spomenuli ste problem nacionalističke retorike, koliki uticaj ona ima na mlade?

NOVAKOVIĆ: Kad su građani dovedeni u situaciju da su im primanja ograničena na 400 ili 500 KM onda se javljaju i teme koje povlače nacionalizam. Tada čujete rečenice – ovaj političar brani RS… Mi se pitamo „gdje, kako je to brani“? Tako se patriotske teze zloupotrebljavaju. Ne može se patriotizam mjeriti značkom na reveru. Nedavno je potpisan sporazum o formiranju vlasti, a potpisali su ga SNSD, SDA i HDZ…Ponovo su zajedno, a sva se priča se još od izbora svodila samo na politiku zasnovanu na nacionalizmu. Tako se još jednom dokazalo da se sve vrti u krug.  Krug koji obuhvata i mlade. Taj sistem vjeruje da priča o nacionalizmu pobjeđuje, da ih održava na vlasti. Naša grupa mladih ljudi želi uticati i promijeniti baš to, da se počnemo baviti temama koje ne podrazumijevaju  nacionalizam u sebi.

INTERVIEW.BA: Koja je vaša poruka za mlade u BiH?

NOVAKOVIĆ: Ovim projektom želimo pokazati da smo spremni na promjene i da i mladi moraju raditi na tome. Moraju dati mišljenje, prijedloge … moraju biti poduzetni. Mi projektom želimo zadržati  mlade ljude, uvesti državu prava jer situacija u našoj zemlji u kojoj se dešavaju  ubistva poput slučajeva Memić i Dragičević pokazuju da ovo nije bezbjedna i demokratska država i mi  želimo djelovati na takvo stanje, promijeniti ga.  Mi imamo viziju i mi je moramo ostvariti.