May 2019

Učenici Druge gimnazije Sarajevo: Paintback akcijom u Zenici “zadali” smo prvi udarac mržnji

Učenici Druge gimnazije iz Sarajeva Marko Velimirović, Damir Bajraktarević i Amina Terzić su zajedničkim snagama s grupom učenika srednjih škola iz Zenice, Maglaja, Travnika i Tuzle, te s istinskom željom da doprinesu stvaranju bolje budućnosti u Bosni i Hercegovini, tokom maja prefarbali sve neprihvatljive grafite i poruke mržnje na zidu jedne javne zgrade u Zenici i napravili svojevrsni umjetnički mural. Velimirović, Bajraktarević i Terzić su za Interview.ba govorili o tome koliko im je transformacija javne površine (PaintBack), koju u okviru USAID projekta “Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija“ implementira Nacionalni Demokratski Institut u saradnji sa Organizacijom mladih za ljudska prava BiH (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE, pomogla da se zbliže s mladim ljudima iz različitih dijelova BiH, kako su se osjećali kad su vidjeli finalni proizvod, te zbog čega bi svi mladi u ovoj državi trebali biti dio ovakve akcije i tako prkositi govoru mržnje.

PAINTBACK JE NAŠA POBJEDA: “Bili smo zapanjeni promjenom koja se desila, pogotovo kada smo nakon farbanja uporedili oslikani zid sa slikom prije Paintback-a. Smatram da ne možemo u cjelosti pobijediti mržnju, ali da smo ovom akcijom napravili korak naprijed, i da ćemo, ukoliko ovako nastavimo, ukloniti većinu ovih simbola mržnje.”

INTERVIEW.BA: Obraćate li pažnju na grafite koji šire mržnju i da li imaju utjecaj na vas?

VELIMIROVIĆ: Grafiti su danas pojava svakodnevnice i kao dio kulture nove generacije, naravno da ćemo obraćati pažnju na njih. Ipak, taj vid izražavanja se može zloupotrijebiti i kao takav ima veliki utjecaj. Govor mržnje se ističe više nego pozitivna poruka. Iako možda ne može direktno utjecati na individualca, može stvoriti pogrešnu sliku široj masi. Mladi u toj situaciji su najviše izloženi, jer više prate tu kulturu grafita prema tome njihovo mišljenje se može zasnivati na njoj.

TERZIĆ: Prije učešća u Paintback akciji nisam obraćala pažnju na zgrade pored kojih prolazim i šta na njima piše, dok sada primjećujem sve više i više negativnih poruka i želim to promijeniti. Na mene kao pojedinca ovakvi grafiti utječu, ali na zajednicu utječu mnogo više.

BAJRAKTAREVIĆ: U Sarajevu ima mnogobrojnih grafita, a oni postoje jer mladi uporno traže nove načine da se izraze, te tako pokazuju svoju kreativnost. Kao jedna mlada osoba, ne samo da obraćam pažnju na grafite, nego se čak i zanimam za njih. U raznim dijelovima Sarajeva primjećujem i razne umjetnike koji se potpisuju. Naravno, pričam o pravim graffiti artistima koji „šaraju“ na pravi način, a ne koji samo crtaju navijačke poruke i potpisuju sebe ili vulgarne stvari.

INTERVIEW.BA: Zidove ispisane porukama mržnje ste ofarbali i napravili predivan mural u Zenici. Kako ste se osjećali kada se to desilo? Da li ste to vidjeli kao vašu pobjedu nam mržnjom?

VELIMIROVIĆ: Meni nije prvi put da farbam i crtam grafite, ali jeste prvi put da zajedno planiram i skupa radim s više ljudi. Na neki način to je naša pobjeda. U tom trenutku se nismo obazirali na to šta je neko pisao po zidu, već smo htjeli da to promijenimo i da vidimo kako će izgledati rezultat, a na kraju je sve ispalo odlično.

TERZIĆ: Bili smo zapanjeni promjenom koja se desila, pogotovo kada smo nakon farbanja uporedili oslikani zid sa slikom prije Paintback-a. Smatram da ne možemo u cijelosti pobijediti mržnju, ali smatram da smo ovom akcijom napravili korak naprijed, i da ćemo, ukoliko ovako nastavimo, ukloniti većinu ovih simbola mržnje.

BAJRAKTAREVIĆ: Osjećao sam se predivno. Tim što smo uradili pokazali smo da nema mjesta za mržnju i postavili smo primjer, koji će nadam se utjecati na druge ljude, te ih potaknuti da i oni to urade na zidovima ispisanim porukama mržnje u njihovoj okolini. Upravo zato smatram da smo pobijedili mržnju ili barem zadali prvi udarac.

INTERVIEW.BA: Da li ste tada shvatili koliku moć imaju boje kad se ujedine s jakom inicijativom?

VELIMIROVIĆ: Naravno. Nisam se prije toliko obazirao na to da promijenim neku lošu sliku, pogotovo ako je to grafit govora mržnje na zidu. Mi smo navikli na to u našoj sredini. To je naš problem. Bitno je potaknuti mlade i pokazati im da se to može uraditi vrlo lako, jer sve što tu koristimo je naša kreativnost i želja za promjenom. Ovaj događaj je samim tim potaknuo mnogo nas da se uključimo u društveni aktivizam. Dao nam je priliku da iskoristimo boje na način s kojim većina mladih danas nije upoznata.

TERZIĆ: Za sve je svakako potrebna jaka inicijativa. Trebalo je nešto da nas sve ujedini, jer samo smo zajedničkim snagama mogli ostvariti ovako veliki projekat.

BAJRAKTAREVIĆ: Tada sam upravo shvatio da nisu samo boje jake kada se ujedine, nego kada se ujedine dobra organizacija, pozitivni ljudi, i samim time boje, rezultat može biti veoma utjecajan na društvo.

INTERVIEW.BA: Da li ste već pronašli mjesto u Sarajevu koji biste željeli ofarbati?

VELIMIROVIĆ: Sarajevo je veliki grad i teško je izabrati jedno mjesto na kojem bi se to uradilo. Bez obzira na to, nekoliko mojih prijatelja i ja smo planirali započeti niz takvih akcija na parkingu kod Olimpijske Dvorane ˝Zetra˝.

TERZIĆ: Nemam neku određenu lokaciju na umu, ali sam sada definitivno više svjesna svog okruženja i sigurno ću vidjeti neki grafit koji je potrebno prekriti.

BAJRAKTAREVIĆ:  Šetajući po Jezeru, Breci i Grbavici sa svojim prijateljima našao sam mnogobrojne zidove koje bih u sklopu ovog projekta volio obojiti.

INTERVIEW.BA: Da li vam je Paintback pomogao da se zbližite s mladima iz drugih dijelova Bosne i Herecegovine, i da li ste već stekli nova prijateljstva?

VELIMIROVIĆ: Bio je to veoma zanimljiv pristup zbližavanja s mladima iz drugih dijelova države. Dosta nas se nije znalo, ali smo imali isti cilj, pa su tako i razgovori započinjali o planovima farbanja. Odmah nakon što smo počeli raditi, sve je teklo veoma brzo i pristojno. Pričali smo s ljudima iz čak četiri različita grada Bosne i Hercegovine i imali priliku da dobijemo uvid u njihovo mišljenje o projektu. Ostavili smo jedni drugima kontakte da ako u budućnosti budu u blizini, uradimo opet nešto slično.

TERZIĆ: Paintback nam je pomogao da se zbližimo s mladima iz ostalih dijelova države, i još smo u kontaktu s većinom.

BAJRAKTAREVIĆ: Stvorena su nova prijateljstva i poznanstva koje ću vrjednovati čitav svoj život.

INTERVIEW.BA: Zbog čega bi svi mladi u ovoj državi trebali biti dio ovakve akcije i na taj način prkositi govoru mržnje?

VELIMIROVIĆ: U Bosni i Hercegovini su još prisutne rane i ožiljci prošlosti. Ta mržnja nas neće nigdje odvesti osim u iste greške koje su se desile. Mi mladi, trebamo da budemo nova snaga koja će napraviti korak od toga i krenuti naprijed. Nemamo mnogo mogućnosti da budemo uključeni u odluke koje utječu na ovu državu ili da budemo pozitivni primjere drugima, ali ovo je jedan od tih načina. Mi dirigujemo svoju budućnost pa zašto je ne bismo napravili boljom od prošlosti?

TERZIĆ: Svako bi trebao biti dio ovakve priče jer samo udruženim snagama možemo napraviti promjenu u društvu i smanjiti govor mržnje. Osim toga, ovakav projekat je odlična prilika za druženje i stvaranje novih poznanstava što uveliko doprinosi rušenju predrasuda i stvaranju tolerancije u zajednici.

BAJRAKTAREVIĆ: Svi mladi bi trebali biti dio ovakve akcije zato što se jednom zajedničkom pozitivnom idejom pobjeđuje mržnja koja konstanto sputava sve zemlje Balkana. Kroz ovakve akcije se shvati koliko je mržnja daleka prošlost, te postoji samo kao fiktivna zamisao. Jedino tada, svi možemo uživati u skladu i harmoniji, i mi mladi u tom slučaju možemo imati svijetlu budućnost u našoj zemlji.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH, a implementira ga Nacionalni demokratski institut BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH i Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

Predrag Kojović: Bh. pravosuđe je velika korporacija za trgovinu utjecajem

O stanju u bosanskohercegovačkom pravosuđu razgovarali smo sa predsjednikom Naše stranke i zastupnikom u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Predragom Kojovićem, koji smatra kako je stanje u pravosuđu među najvećim preprekama za napredak ove zemlje i kako se rješenje ovog problema nalazi u kombinaciji poteza međunarodnih institucija i same pravosudne zajednice.

VISOKA PRIMANJA OTVORILA APETIT TUŽIOCIMA: „Danas imamo pravosuđe kao „odmetnuti element“ koji je slobodu za nesmetan rad shvatio kao odsustvo ikakve odgovornosti, a visoka primanja su im samo otvorila apetite i želju za još novca i utjecaja. Zbog toga imamo sudije i tužioce koji trguju predmetima, koriste svoje pozicije za korupciju, nepotizam i generalno premrežavanje društva svojim štetnim utjecajem.

INTERVIEW.BA: Naša stranka je u jučerašnjem saopštenju tražila od OSCE-a da interveniše u slučaju afere koja potresa Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Da li taj zahtjev stvarno smatrate opravdanim?

KOJOVIĆ: U formulisanju tog saopštenja vodili smo se mišljenjem brojnih pravnih eksperata koje smo kontaktirali, između ostalih vidite da naprimjer i profesor Edin Šarčević podržava ovaj poziv kojeg treba gledati u širem kontekstu rješavanja krize koja ne potresa samo VSTV nego zahvata naše pravosuđe u cjelini. U tom smislu međunarodne organizacije i institucije ne mogu vječno bježati od svoje odgovornosti i biti u ulozi vječitih posmatrača. Tačno je da OHR ima mandat da, jednostavno rečeno, „smjenjuje i postavlja“ ali tu imamo i druge organizacije koje se bave vladavinom prava kakva je OSCE i one moraju imati proaktivnu ulogu, naročito u situaciji u kojoj je očigledno da su pravosudne institucije u potpunosti podređene interesima političkih i, slobodno ću reći, kriminalnih krugova. OSCE i OHR moraju intervenisati u okviru svojih nadležnosti u pravcu mijenjanja takvog stanja.

INTERVIEW.BA: Smatrate li da je stanje u pravosuđu baš takvo kakvim ga opisujete?

KOJOVIĆ: Nekorumpirano pravosuđe lišeno političkog utjecaja je od ključne važnosti za sve druge procese koji nas čekaju u približavanju EU. To smo vidjeli i u mišljenju Evropske komisije i jasno je da bez striktne vladavine prava nema evropske Bosne i Hercegovine. Očigledno je da ovakvo pravosuđe kojim upravlja ovakav VSTV nema kapacitet da građanima osigura vladavinu prava, jer vladavina prava podrazumijeva da se najstrožiji standardi ponašanja i djelovanja primjenjuju upravo na nosioce funkcija u pravosuđu. Danas je naše pravosuđe na čelu sa VSTV-om jedna velika korporacija za trgovinu utjecajem i nema sfere života u našem društvu na koju korumpirani tužitelji i sudije nemaju štetan utjecaj.

INTERVIEW.BA: Kažete kako je VSTV „korporacija za trgovinu utjecajem“, ali postoji li efikasan način da se to promijeni?

KOJOVIĆ: Reforma pravosuđa je jedan eklatantan primjer kako politika i struka zajedno mogu obezvrijediti svaki napor da se uspostave kvalitetne institucije u ovoj zemlji. Međunarodna zajednica je prije petnaestak godina sudijama i tužiteljima osigurala idealne uslove za rad, dali su im sjajne plate i poziciju da svoj posao obavljaju nesmetano – ako to žele. Međutim, ono sa čim se nije računalo bilo je ljudska pohlepa tako da danas imamo pravosuđe kao „odmetnuti element“ koji je slobodu za nesmetan rad shvatio kao odsustvo ikakve odgovornosti a visoka primanja su im samo otvorila apetite i želju za još novca i utjecaja. Zbog toga imamo sudije i tužioce koji trguju predmetima, koriste svoje pozicije za korupciju, nepotizam i generalno premrežavanje društva svojim štetnim utjecajem.

INTERVIEW.BA: I, koji bi bio način da se to promijeni?

KOJOVIĆ: Postoje brojni mehanizmi čija bi kombinirana primjena mogla popraviti ovo stanje. Osim intervencije međunarodnih institucija koja jeste neko instant-rješenje ali nije održivo na duže staze, pravosuđe se mora mijenjati iznutra. Nažalost, čitamo ovih dana pisma podrške koja razna udruženja nosilaca pravosudnih funkcija upućuju svojim predstavnicima u VSTV-u na osnovu čega možemo zaključiti jedino kako je ovakav model rada u interesu kompletne pravosudne zajednice! Jedan od načina da se stanje počne mijenjati je da se časni tužioci i sudije distanciraju od ovakvog VSTV-a i svojih predstavnika u njemu. Udruženja sudija, tužilaca i advokata moraju uskratiti podršku ovakvom načinu zastupanja svojih interesa, jer u suprotnom pristaju da cijela  pravosudna zajednica bude označena kao dio te korumpirane korporacije. Znači, djelovanje međunarodnih institucija u kombinaciji sa djelovanjem same pravosudne zajednice na personalnim promjenama i izmjenama zakona bi bio idealan recept za rješavanje problema u pravosuđu i snažan korak ka ozdravljenju našeg društva u cjelini. 

Rasim Ibrahimagić: Polovično ostvareni rezultati bh. vlasti na putu ka EU sada se vraćaju kao bumerang

Bosna i Hercegovina se još jednom našla na začelju liste, a ovog puta se radi o Paketu proširenja Evropske unije. Predstavnici Evropske komisije zadali su bh. vlastima 14 zadataka koje moraju ispuniti kako bi se otvorili pregovori za pristupanje EU. Predstavnik Inicijative za monitoring evropskih integracija Rasim Ibrahimagić za Interview.ba govorio je o, između ostalog, bitnosti rješenja problema u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH za evropski put, preklapanju između svih nivoa vlasti u BiH te je uporedio bh. vlasti sa drugim zemljama koje su dio ovog Paketa.

NIJEDAN PROBLEM SE NE RJEŠAVA: “Ništa se ne događa, a nijedan problem između naših država se ne rješava, jer to nekima pogoduje.”

INTERVIEW.BA: Kako komentarišete sadržaj Mišljenja EK i koje bi mogle biti glavne prepreke na bh. putu prema Evropskoj uniji?

IBRAHIMAGIĆ: Svih 14 ključnih prioriteta koje je istakla Evropska komisija u svom Mišljenju o aplikaciji BiH za članstvo u EU su prepreke. Nažalost, ni naše vlasti, ali ni EU, nisu uradili dovoljno da se stvore preduslovi koji bi omogućili savladavanje ovih prepreka. Čak se i u samom Mišljenju navodi da se Evropskom vijeću preporučuje da to Mišljenje razmatra tek nakon što se formira vlast na svim nivoima u BiH. S druge strane, nije urađeno dovoljno na uspostavljanju i jačanju demokratskih institucija koje bi mogle pristupiti rješavanju ključnih prioriteta. Komisija traži ukidanje veta u administrativnim tijelima, što trenutno imamo u samom mehanizmu koordinacije, zatim osiguranje pravne sigurnosti putem ujednačavanja sudske prakse širom BiH, a nemamo nikakvu vrhovnu sudsku instancu, već naprotiv četiri odvojena pravosudna sistema itd. Ovo su pitanja kojima se EU godinama bavila u BiH s polovično ostvarenim rezultatima i koji se sada vraćaju kao bumerang.

INTERVIEW.BA: Jedna od stavki EK je neophodnost funkcionisanja sudstva, te jačanje borbe protiv korupcije. Jucer smo svjedočili protestima ispred Visokog sudskog i tužilackog vijeća BiH, na kojem su tražene njihove ostavke. S obzirom na to, koliko vremena bi moglo potrajati stvaranje jednog drugačijeg pravosudnog sistema u nasoj zemlji?

IBRAHIMAGIĆ: VSTV se zapravo dva puta pominje u ovih 14 ključnih prioriteta. Prvi put kroz jačanje institucionalnog okvira, uključujući i ustavni nivo, gdje Evropska komisija traži nezavisnost pravosuđa, uključujući i VSTV-a. Drugi put se VSTV pominje u oblasti vladavine prava, gdje se traži usvajanje novog zakonodavstva o VSTV-u i Sudu BiH koje bi bilo u skladu sa evropskim standardima. Tempo kojim se trenutno odvijaju procesi u BiH nam ne može garantovati da će se o ovim pitanjima otvoriti bilo kakva ozbiljna rasprava u ovom mandatnom periodu. Polazišne tačke političkih partija po pitanju reforme pravosuđa i VSTV-a su nažalost veoma daleko, a ako tome dodamo i moguće ekstenzivno tumačenje kojim se jednim od prioriteta Komisije traži ustavno normiranje pravosuđa i VSTV-a, onda tek možemo pretpostaviti da će ovo pitnje čekati neki novi saziv Parlamentarne skupštine BiH.

INTERVIEW.BA: Zanimljiva je stavka i u kojem se traži da se obrati posebna pažnja na nizak kvaliteta obrazovanja i nedovoljnu orijentaciju na potrebe tržišta rada. Čini se da je ovo jedan od glavnih problema, čije rješenje se ne nazire uskoro?

IBRAHIMAGIĆ: Analitički izvještaj koji prati Mišljenje Evropske komisije je zapravo jedan sveobuhvatan dokument i analizira stanje u svim oblastima od značaja za evropske integracije, uključujući političke kriterije, ekonomske, ali i spremnost BiH da usvoji evropsku pravnu stečevinu u svim tzv. pregovaračkim poglavljima. Obrazovanje je samo jedna od tih stavki, pa tako Analitički izvještaj u dijelu koji se odnosi na poglavlje 26 – obrazovanje i kulturu, jasno određuje da BiH mora imati strategiju za usmjereno obrazovanje i obuku koja će adresirati potrebe tržišta rada. Ovdje je problem što EU želi imati državne strategije u različitim oblastima, što se često osporava od određenih političkih struktura, tvrdeći da je to uzurpiranje ustavnih nadležnosti entiteta ili kantona.

INTERVIEW.BA: Preklapanja između različitih nivoa vlasti također su jedan od problema na koje je ukazala EK. Pokazalo se da ovo nije problem samo na državnom nivou, već bi problem bio i na evropskom putu. Da li su bh. lideri pokazali spremnost da bi se ovaj problem mogao uskoro riješiti?

IBRAHIMAGIĆ: Nadovezujući se na prethodno pitanje, političkim strukturama u BiH mora biti jasno da nadložnosti na različitim nivoima ne smiju biti prepreka državi u pristupanju Evropskoj uniji. Tu se i sama Evropska komisija jasno odredila zahtijevajući ustavnu klauzulu koja će omogućiti državnim vlastima da privremeno preuzmu nadležnosti nižeg nivoa vlasti ukoliko postoji opasnost da se neko EU pravo ne uvažava ili krši na tom nižem nivou. Ovaj zahtjev Komisije se naravno referira na period kada BiH pristupi Uniji, ali treba biti svjestan da je jedan takav mehanizam potreban i u ovoj pretpristupnoj i pristupnoj fazi. S tim u vezi, Komisija je kao prioritet navela i ukidanje prava veta u svim administrativnim tijelima i ova dva zahtjeva su zapravo na neki način komplementarni. Ako bi ovo dvoje naše vlasti riješile na početku, neki drugi istaknuti ključni prioriteti bi svakako bili rasterećeni različitih blokada.

INTERVIEW.BA: Kako ocjenjujete izvještaje za druge zemlje i da li je primjetan napredak u njima, u poredjenju sa BiH?

IBRAHIMAGIĆ: Neki brzi presjek stanja nameće zaključak da je Sjeverna Makedonija ostvarila najveći napredak. Druge zemlje su ostvarile djelimičan napredak, što uključuje Albaniju, Srbiju i Crnu Goru, s tim da i prema tim zemljama postoje određene zamjerke. Kosovo i BiH takoreći tapkaju u mjestu, a s obzirom da je ovim paketom o proširenju obuhvaćena i Turska, moramo reći da se za nju ocjenjuje da se udaljava od Evropske unije. Dakle, u poređenju sa BiH, ako izuzmemo Tursku koja sama odbacuje svoju EU perspektivu, Bosna i Hercegovina možda jedino bolje stoji od Kosova, a i to možda samo zbog političkog momenta, jer Kosovo otežava regionalne odnose zbog uvedenih carina na uvoz robe iz Srbije i BiH. Da nije ovih carina, teško bi bilo ocijeniti koja zemlja je na začelju

Ulični umjetnik Faruk Čeliković: Bitno je da se mladi upoznaju, da vide da se ne razlikujemo „mi“ i „oni“ – „oni“ i „mi“

Više desetina mladih iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Maglaja i Travnika je tokom maja u Zenici, a u okviru USAID-ovog projekta „Budi inspiracija,“ kojeg implementira Nacionalni Demokratski Institut (NDI) u saradnji sa svojim lokalnim partnerima YIHR BiH i Fondacija INFOHOUSE, prefarbalo neprihvatljive i uvredljive grafite sa nacionalističkim sadržajima i transformirali ih u svojevrsni umjetnički mural. Ulični umjetnik sa diplomom mašinskog inžinjera Faruk Čeliković iz Zenice bio je team lider ove grupe mladih i nakon kreativne radionice za učenike zajedno sa Deninom Šehovićem i Eminom Lagumdžijom, kreativnim timom INFOHOUSE-a, transformisao „zidove mržnje“ u prostor promovisanja ljubavi i pomirenja. Za Interview.ba ovaj Zeničanin koji je u svijetu grafita više od 15 godina govorio je o važnosti uklanjanja poruka mržnje za suživot i budućnost mladih, koliko ovakve akcije mogu osvijestiti mlade i biti ključ međusobnog pomirenja, kao i o tome kako se putem farbanja zidova može prkositi govoru mržnje.

OFARBAJMO ZIDOVE MRŽNJE! “Mladima smo pokazali da oni svojim primjerom, naravno legalno i kroz određene projekte, mogu prvenstveno uljepšati svoje okruženje, a potom i prekriti poruke mržnje na zidovima koje su jako štetne.”

INTERVIEW.BA: Nakon rata u Bosni i Hercegovini, na zidovima zgrada u mnogih bh. gradovima često osvanu poruke mržnje. Koliko je važno da se one uklone?

ČELIKOVIĆ: Važno je da se uklone jer nam one poput nekih reklama usade u podsvijest i mijenjaju nam samu percepciju shvatanja toga. Ukoliko se konstantno pišu uvredljivi grafiti protiv ljudi drugačije seksualne orijentacije ili protiv nacionalnih manjina i drugih nacionalnosti, te ako to niko ne mijenja i ne prekriva, postat će nam normalno i počet ćemo razmišljati na taj način.

INTERVIEW.BA: USAID-ov projekat Budi inspiracija i njegova Paintback akcija promovišu razumijevanje i pomirenje. Da li je po Vašem mišljenju ovakva akcije zaista uticala na svijest mladih i pomirenje?

ČELIKOVIĆ: Super je bilo to što su mladi iz različitih krajeva i različitih nacionalnosti bili na ovoj akciji koja može mnogo uticati na način njihovog razmišljanja. Zapravo, najbitnije je da su shvatili da nema drugačijeg razmišljanja kada se udruže u nekom zajedničkom cilju koji će donijeti opće dobro za sve nas. Bitno je da se ljudi upoznaju, da vide da se ne razlikujemo „mi“ i „oni“, „oni“ i „mi“, nego da smo svi jednaki. Ipak, koliko god da na mlade utiče njihovo okruženje, oni putovanjem, druženjem i upoznavanjem drugih kultura i običaja mogu značajno promijeniti svoje razmišljanje. To im je bio moj jedini savjet.

INTERVIEW.BA: Koja je snaga poruke koju šalje ulična umjetnost?

ČELIKOVIĆ: Na Paintback akciji smo mladima kroz prezentacije pričali o snazi poruka koje se šalju kroz uličnu umjetnost. U svijetu postoje primjeri tih umjetnika koji su u mnogo čemu značajni jer su svojim djelima uticali na svijest javnosti. Hiljadu puta će se spomenuti Banksy koji je svojim aktivizmom pokušao da osvijesti samu javnost na koorporativno društvo, na gaženje običnog malog čovjeka i potlačene članove društva. Čak je išao i u Palestinu, te na zidovima koje razdvajaju Gazu i Izrael pokušao proširiti vidike javnosti tako što je slikao o tome. Kod nas je isto tako bilo jer smo mladima na radionici pokazali da oni svojim primjerom, naravno legalno i kroz određene projekte, mogu prvenstveno uljepšati svoje okruženje, a potom i prekriti poruke mržnje na zidovima koje su mnogo štetne.

INTERVIEW.BA: Da li ste u našim gradovima nailazili na socijano – angažovane poruke na zidovima?

ČELIKOVIĆ: U usporedbi s drugim gradovima u Evropi u kojima sam bio, mogu reći da kod nas nema tih nekih socijalno – angažovanih poruka. Nažalost, većinom su zastupljene uvredljive poruke, odnosno grafiti na zidu. Pisanjem takvih poruka i vrijeđanjem drugih i drugačijih, ne diže se nivo kreativnosti koji mi od mladih tražimo jer bi svaka mlada osoba trebala da ispolji svoju kreativnost, ali pisanjem nekih smiješnih ili socijalno – angažovanih poruka, ne na ovaj način. Kod nas mladi ljudi i dan danas žive tim jednoličnim životom, ne kreću se, ne uživaju, ne istražuju neke nove stvari.

Ipak počinje i kod nas da živi kultura murala. Mladi pokušavaju da izraze svoju kreativnost na javnim mjestima. Uprave gradova nas podržavaju u tim naumima i dozvoljavaju nam da, ukoliko je nešto u ruševnom stanju, a mi imamo jednu lijepu ideju, to odradimo. Podržavaju nas i međunarodne organizacije jer veliki je uspon te kulture murala u svijetu. To je trenutno velika industrija gdje mladi ljudi na taj način zarađuju i dobijaju sponzorske ugovore. Sve u svemu, ukoliko nešto lijepo izgleda i nosi lijepu poruku svidjet će se svima.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH, a implementira ga Nacionalni demokratski institut BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH i Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

 

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Zbrisano Briševo

Ljudima su rezani nosevi, lomljeni udovi, presijecane tetive, odsijecani polni organi prije strijeljanja. A strijeljani su najsrećniji. Ostai su ubijani klanjem, prelmlaćivanjem motkama, krampovima i ostalim poljoprivrednim alatkama. Žene i djevojke su bile primorane da gledaju ubijanje svojih najmilijih, a nakon toga su silovane.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

A lažemo sami sebe!

Jer da se ne lažemo, već dva dana bi cijela Bosna i Hercegovina bila na nogama, a BiH se namjesto toga češka po stražnjici i zbija imbecilne šale sa padom austrijskog kancelara Sebastijana Kurca.

A zašto na nogama?

Pa zato što su srBske horde vandala (jer to nije mogao uraditi jedan čovjek) uništile spomen obilježje poginulim stanovnicima Briševa. Ali mi ne znamo ni gdje je Briševo, ni šta se tamo desilo, ni ko su vandali. Ništa mi ne znamo.

A Briševo je bilo predominantno hrvatsko naselje jugozapadno od Prijedora u koje su 24 jula ’92  u 9 časova izjutra umarširali četnici, preciznije do zuba naoružana Peta kozaračka brigada iz Prijedora i 6. krajiška brigada iz Sanskog Mosta, potpomognute lokalnim srpskim snagama iz obližnjih prijedorskih sela. Ulasku četnika, predhodilo je tepih- granatiranje Briševa.

I ono što se desilo nakon toga predstavlja najveće pojedinačno stradanje nevinog civilnog hrvatskog stanovništva u BiH u jednom danu. Na najsvirepiji način, u nekoliko sati je ubijeno 67 civila. Najmlađi je bio 14-godišnji Ervin Matanović, a najstariji 81-godišnji Stipo Dimač. U tom zvjerskom napadu zapaljeno je 65 kuća i crkva, a selo je doslovno zbrisano sa zemljom. Oni koji nisu pobijeni odvedeni su u zloglasne prijedorske logore.

 

Od odsijecanja ekstremiteta do silovanja

 

No, nije to ono najgore, najgori su načini ubijanja.

Ljudima su odsijecani ekstremiteti, lomljeni udovi, presijecane tetive, odsijecani polni organi prije strijeljanja. A strijeljani su najsrećniji. Oni ostali su ubijeni klanjem, prelmlaćivanjem motkama, krampovima i ostalim poljoprivrednim alatkama. Žene i djevojke su bile primorane da gledaju ubijanje svojih najmilijih, a nakon toga su silovane. Za silne ubijene pripremljeno je 15 masovnih grobnica. Bio je to jedan od prvih velikih organizovanih zločina u Bosni i Hercegovini i oficijelni početak etničkog čišćenja i genocida u konačnici.

I da, za ovo većina stanovnika moje zemlje ne zna! Jednako kao što ne zna da danas od predratnih 400 Hrvata Briševa, u mjestu živi svega nekoliko povratnika, Bogu i naordu iza leđa, daleko i zaboravljeno od svih. Ti mirni, tihi ljudi, koji su doživjeli i preživjeli potpuno istrijebljenje, kakvo se ne pamti na bilo kojoj mikrolokaciji, odlučili su praštati i živjeti.

Ovom prilikom, valja se podsjetiti riječi Ivana Atlije, kojem je ubijeno više članova bliže i dalje porodice. “Ubijali su koga su htijeli bez ikakvog razloga, jer su sve bili civili, pošto nije bilo nikakvih naoružanih formacija osim njih. Poslije toga tjednima su pljačkali kuće i palili one koje su ostale”.

Bilo je to potpuno istrijebljenje jednog malog mjesta u Bosni, za koje se izgleda ne zna.

Što će reći da su srBski zločinci uspjeli u namjeri totalnog etničkog čišćenja. A kad smo kod totalnog etničkog čišćenja, treba reći da su čitave porodice zatrte. Tako je Matanovića ubijeno 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero…

U pokolju su npr. ubijeni otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

 

Uzaludan apel: Pustite nas da odemo!

 

Krvoprolića se prisjeća i Banjalučki biskup monsinjor Franjo Komarica, koji je te ’92 godine uputio dramatičan apel i srpskoj vojsci i svijetu: «Htjeli ste taj teritorij, imate ga. Zašto nas ubijate i mrcvarite, pustite nas da odemo»

Ni srpska strana, ni svijet nisu poslušali monsinjora Komaricu. Masakr je aminovan šutnjom, a Briševo je zbrisano sa lica zemlje.

 

Čoviću, gdje je Briševo?

 

E, sad ono najvažnije: Pitajte samozvanog vođu Hrvata u BiH, Dragana Čovića, gdje je Briševo i neće vam znati pokazati na karti. Ma pitajte ga, šta je Briševo, neće znati. Jer njega mrtvi, na najmonstruozniji način ubijeni sunardonici, odistinski ne interesuju. To je obična svjetina, koja živi i mre na teritoriji njegovog hababa Dodika, pa je prema tome nepostojeća. Bila i biće!

Ne vjerujete?

Evo konkretno, na  obilježavanju 25. godišnjice stradanja stanovnika Briševa nije bilo nijednog predstavnika Hrvata iz Vlade RS-a, a preživjeli Briševljani najviše zamjeraju predsjedavajućem Predsjedništva BiH Draganu Čoviću što do sada NIKAD nije posjetio njihovo stratište.

Kažem, možda bi se Čović do neba drao i pričao o Briševu da to ide njemu u sitnošićarsku političku korsit. A trenutno ne ide. Zato i silni kvazihrvatski portali muče o mučeništvu svojih sunarodnika u Krajini. Ne uklapa im se smrt nevinih rudara, zemljoradnika i stočara u idilični brak sa Dodikom i njegovim srBskim kompanjonima. Zapravo, po njima, Hrvata nikada i nije bilo u Krajini! (sic!)

A za to vrijeme, svi mi živimo u hipnotičkom neznanju, neznanju o dešavanjima u našoj zemlji, u našem komšiluku.

Pa tako, kao što ne znamo za onog dječaka Ervina Matanovića od 14 ljeta koji je prvo mučen, a onda krampovima zatučen do smrti tog 24. jula ’92, e jednako tako ne znamo i za vandale koji su uništili spomen-ploču sa Ervinovim imenom.

A eto, prije dva dana, monstrumi zadojeni mržnjim, uništili su nedavno postavljeno spomen- obilježje pobijenim Briševljanima. Onako lagano, opušteno, jer im se može. I jer Briševo više NE POSTOJI!

I šta mislite da li su ovo varvarstvo osudili Čović, Dodik i resto državnorazbijačke bratije?

Šta mislite jesu li se oglasili silni i presilni mediji, portali, mreže i ostali telali nacionalistički?

Maravno da nisu!

I naravno da se sve zna i sve saznati može-od onog srBskog združenog upada u Briševo, preko maskara, do jučerašnjeg uništavanja spomen-obilježja.

Sve mi možemo i hoćemo, samo smo do zla Boga nezainteresovani i nijemi. A zbrisano Briševo pamti. Svaka slomljena riječ, svako slovo imena, iza kojeg stoji nevino ubijen čovjek u Briševu, gleda u nas i naše nečinjenje.

Na kraju, treba li napominjati- za ovaj masakr ni danas niko nije odgovarao.

Ulični umjetnik Faruk Čeliković: Poruke mržnje na zidovima poput reklama mijenjaju svijest

Od malih nogu zaljubljenik u hip – hop kulturu i dugogodišnji ulični umjetnik Faruk Čeliković bio je koordinator druge Paintback akcije, koja se u okviru projekta “Budi inspiracija” nakon Mostara, održala i u Zenici. Mladi iz pet gradova Bosne i Hercegovine su imali priliku farbati zidove mržnje koji ih dijele s ciljem promovisanja ljubavi i pomirenja, a Čeliković je ponudio idejno rješenje i nadgledao sav proces rada. Za Interview.ba ovaj Zeničanin govorio je o važnosti uklanjanja poruka mržnje za suživot i budućnost mladih, koliko ovakve akcije mogu osvijestiti mlade i biti ključ međusobnog pomirenja, kao i o tome kako se putem farbanja zidova može prkositi govoru mržnje.

OFARBAJMO ZIDOVE MRŽNJE! “Mladima smo na radionici pokazali da oni svojim primjerom, naravno legalno i kroz određene projekte, mogu prvenstveno uljepšati svoje okruženje, a potom i prekriti poruke mržnje na zidovima koje su mnogo štetne.”

INTERVIEW.BA: Nakon rata u Bosni i Hercegovini, na zidovima bh. zgrada iscrtane su poruke mržnje. Za suživot i budućnost mladih koliko je važno da se uklone?

ČELIKOVIĆ: Važno je da se uklone prvenstveno zbog toga što je to naša svakodnevnica, što prolazimo pored tih dijelova grada i svaki dan vidimo takve poruke. One nam se poput nekih reklama usade u podsvijest i mijenjaju nam samu percepciju shvatanja toga. Ukoliko se konstantno pišu uvredljivi grafiti protiv ljudi drugačije seksualne orijentacije ili protiv nacionalnih manjina i drugih nacionalnosti, te ako to niko ne mijenja i ne prekriva, postat će nam normalno i počet ćemo razmišljati na taj način.

INTERVIEW.BA: Paintback akcija promoviše ljubav i pomirenje. Farbaju se zidovi mržnje koji nas dijele. Da li po Vašem mišljenju ovakve akcije mijenjaju svijest mladih i utiču na njihovo međusobno pomirenje?

ČELIKOVIĆ: Super je bilo to što su mladi iz različitih krajeva i različitih nacionalnosti bili na akciji koja može mnogo uticati na način njihovog razmišljanja. Zapravo, najbitnije je da shvate da nema drugačijeg razmišljanja kada se udruže u nekom zajedničkom cilju koji će donijeti opće dobro za sve nas. Bitno je da se ljudi upoznaju, da vide da se ne razlikujemo mi i oni, oni i mi, nego da smo svi jednaki, te da je to samo način razmišljanja našeg okruženja i političkih vrhova koji žele da zavade kako bi trajno ostali na vlasti u ovakvom sistemu koji samo njima odgovara. Ipak, koliko god da na mlade utiče njihovo okruženje, oni putovanjem, druženjem i upoznavanjem drugih kultura i običaja mogu značajno promijeniti svoje razmišljanje. To im je bio moj jedini savjet.

INTERVIEW.BA: Koja je snaga poruke koju šalje ulična umjetnost?

ČELIKOVIĆ: Na Paintback akciji smo mladima kroz prezentacije pričali o snazi poruka koje se šalju kroz uličnu umjetnost. U svijetu postoje primjeri tih umjetnika koji su u mnogo čemu značajni jer su svojim djelima uticali na svijest javnosti. Hiljadu puta će se spomenuti Banksy koji je svojim aktivizmom pokušao da osvijesti samu javnost na koorporativno društvo, na gaženje običnog malog čovjeka i potlačene članove društva. Čak je išao i u Palestinu, te na zidovima koje razdvajaju Gazu i Izrael pokušao proširiti vidike javnosti tako što je slikao o tome. Kod nas je isto tako bilo jer smo mladima na radionici pokazali da oni svojim primjerom, naravno legalno i kroz određene projekte, mogu prvenstveno uljepšati svoje okruženje, a potom i prekriti poruke mržnje na zidovima koje su mnogo štetne.

INTERVIEW.BA: Da li se u Vama budi revolt kada prođete ulicama gdje su upečatljive poruke mržnje? Kakav poriv dobijete?

ČELIKOVIĆ: S obzirom na to da sam mnogo putovao po Evropi, mogu reći da kod nas nema tih nekih socijalno – angažovanih poruka. Nažalost, većinom su zastupljene uvredljive poruke, odnosno grafiti na zidu. Pisanjem takvih poruka i vrijeđanjem drugih i drugačijih ne diže se nivo kreativnosti koji mi od mladih tražimo jer bi svaka mlada osoba trebala da ispolji svoju kreativnost, ali pisanjem nekih smiješnih ili socijalno – angažovanih poruka, ne na ovaj način.Kod nas mladi ljudi i dan danas žive tim jednoličnim životom, ne kreću se, ne uživaju, ne istražuju neke nove stvari. Svakodnevnica im je ista, internet, kafići i nargile i to je sve u njihovom životu i upravo zbog toga se ovakve stvari dešavaju.

INTERVIEW.BA: Koliko ovakve akcije mogu promijeniti mišljenje ljudi o uličnoj umjetnosti, s obzirom  na to da ona nije u velikoj mjeri zastupljena u BiH?

ČELIKOVIĆ: Ja iz iskustva mogu reći da dobijamo različite komentare, nekad se nekom nešto sviđa, nekad ne, ali ipak počinje da živi kultura murala. Mladi pokušavaju da izraze svoju kreativnost na javnim mjestima. Uprave gradova nas podržavaju u tim naumima i dozvoljavaju nam da, ukoliko je nešto u ruševnom stanju, a mi imamo jednu lijepu ideju, to odradimo. Podržavaju nas i međunarodne organizacije jer veliki je uspon te kulture murala u svijetu. To je trenutno velika industrija gdje mladi ljudi na taj način zarađuju i dobijaju sponzorske ugovore. Sve u svemu, ukoliko nešto lijepo izgleda i nosi lijepu poruku svidjet će se svima.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH, a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH i Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

 

 

Mersiha Lisica: Kriza je i u UAE, ne nasjedajte na slatke ponude za posao

Sarajevska advokatica Mersiha Lisica više od deset godina živi u Emiratima, gdje radi u svojoj branši. Često sreće ljude “iz regije” ili sa “prostora Jugoslavije”  koji imaju probleme u vezi sa radnim pravima i sa neplaćenim kreditnim obavezama, stog moli ljude s naših prostora da ne nasjedaju na sumnjive poslovne ponude od velikih poznatih kompanija sa veoma visokom plaćom i drugim uslovima koji se nude. Za Interview.ba govori o tome kako se odlučila na rad u Emiratima, problemima s kojim se tamo susreću naši državljani, te pravnom sistemu ove države.

IZAZOV JE ŽIVJETI U UAE: Doseljenici sa naših prostora dolaskom ovamo sanjaju san onih koji se za naš pojam rasipaju novcem i dopuštaju sebi ležernost i nešto što mi sebi ne bismo smjeli dozvoliti. Upravo to dovede naše ljude do toga da se malo više pruže finansijski od onog što njihova mjesečna primanja dozvoljavaju: skupi izlasci, skupa brendirana garderoba, tulumarenje po skupim jahtama, ulaznice za skupe koncerte, skupocjeni nakit, skupa auta, skupi objedi u restoranima… Mnogi se zanesu i zaborave da kod kuće imaju porodicu i da im se sve to može jednog dana obiti o glavu. 

INTERVIEW.BA: Kako je uopšte došlo do toga da živite u Emiratima i počnete raditi u advokaturi?

LISICA: Više od 10 godina živim u Emiratima. Prvi put sam ovdje došla 2007. godine i odmah shvatila da je ovo zemlja sa mnogo mogućnosti da se pokaže znanje i da ono od poslodavca bude primljeno s poštovanjem. U BiH sam imala siguran posao i pristojnu zaradu, ali mladalački duh i želja za  izazovima su me doveli do odluke  da sve to napustim i započnem potpuno drugačiji život u okruženju sa drugačijom tradicijom i kulturom. Moj prvi posao u UAE je bio u kompanij za promet nekretninama i mnogi su mi govorili da je nemoguće da  ovdje dobijem posao u struci sa svojom diplomom Pravnog fakulteta iz Sarajeva. No, nisam odustajala jer sam uvijek vjerovala da sam rođena da budem pravnica. Nakon dvije godine u Abu Dhabiju sam dobila posao pravne savjetnice u uglednom advokatskom uredu, a moja sarajevska diploma je priznata. Tu sam usavršila znanje o pravnom sistemu u UAE što mi je pomoglo i da radim istraživanja za svoj magistarski rad na temu „Komparacija zakonske regulative o zloupotrebi opojnih droga u BiH i UAE“, koji je na Pravfnom fakultetu Univerzitetu u Sarajevu ocijenjen najvećom ocjenom i posebno pohvaljen kao prvi istraživački rad sa osvrtom na analiziranje sudskih presuda iz jedne od arapskih zemalja. Od tada je krenuo moj put ka usavršavanju jednog po jednog polja UAE zakonodavstva.

INTERVIEW.BA: Radite li sa ljudima iz BiH i ako da – na kojim pitanjima najčešće?

LISICA: Nažalost ja sam možda jedina pravna savjetnica sa prostora bivše Jugoslavije koja ima dugogodišnje iskustvo u advokatskim uredima u UAE, tako da je moj rad, pored svih drugih nacionalnosti kojih ovdje, a ima ih više od 200, obuhvatio i rad sa ekspatriotima iz cijele Jugoslavije: Srbije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Slovenije, pa naravno i BiH. Naši građani koji borave i rade u UAE najvećim dijelom imaju probleme iz domena Zakona o radu, te probleme sa neisplaćivanjem kreditnih pozajmica bankama i finansijskim kućama. Ima tu i drugih slučajeva, poput odštete u slučaju saobraćajnih nezgoda. Krivična djela krađe i prevare ili teža krivična djela gotovo da nisu zastupljena među doseljenicima sa naših prostora. Drago mi je da su naši ljudi svjesni da su kazne za krivična djela u UAE veoma stroge i da se pridržavaju i poštuju limite jer kada dođete u neku novu sredinu koja se razlikuje od one na koju ste navikli – obično je teško navići se. U UAE je potpuno drugačije – svi znamo šta je zabranjeno, držimo se toga i upozoravamo naše ljude koji dolaze da to isto čine. Ljudski je poštovati religiju, tradiciju i zakone zemlje koja ti je pružila dobrodošlicu.

INTERVIEW.BA: Radna prava i pozajmice – zašto se dešavaju ti problemi?

LISICA: Posljednjih nekoliko godina vidan je trend dolaska naših mladih «trubuhom za kruhom» i u UAE. Mnogi poslove traže na razne načine, ali najvećim dijelom putem interneta koji opet otvara ogroman prostor za probleme i prevare. Ministarstvo za ljudske resurse i emiratizaciju u UAE je više puta obavještavalo rezidente da ne nasjedaju na sumnjive poslovne ponude od velikih poznatih kompanija, ponude sa veoma visokom plaćom i drugim uslovima koje se nude. Ljudi sa naših prostora koji već borave u UAE znaju za to i svaku novu poslovnu ponudu dobro provjere. Problem nastaje kada naši ljudi koji posao traže iz BiH, putem interneta, dobiju nevjerovatne ponude plaća koje se rijetko mogu sresti u UAE u posljednih nekoliko godina –  prihvate uslove i uplaćuju iznose za izradu ulazne vize, karte i dodatnih troškova na račune takozvane agencija za zapošljavanje. Nakon što ta ”agencija” primi novac na račun ili putem Western Uniona – prestaje se javljati pošiljaocu i oni ostaju prevareni i bez novca i bez posla. Takve prevare se mogu naći u cijelom svijetu, ali trend rasta ovakvih prevara se u UAE počeo dešavati kada je porastao broj ljudi koji traže posao, a ponuda poslova se smanjila. Prema ovdašnjem Zakonu o radu problemi nastaju i  kada uposlenik dobije otkaz jer poslodavac odbija da ispuni svoje obaveze u skladu sa Zakonom. Nakon toga zaposlenik pokreće postupak za naplatu potraživanja i to zna biti veoma dugo, i do pola godine, i donosi problem osobi koja do tada nije uposlena i čeka presudu suda.  Zato molim mlade koji namjeravaju doći u UAE da dobro provjere ponude i kompanije koje su im dostavile ponude, da kasnije ne bi imali probleme, te da se informišu više o Zakonu o radu UAE.

INTERVIEW.BA: Kakav je uopšte pravni sistem u Emiratima?

LISICA: Pravni sistem u Emiratima je u osnovi  šerijatski. Međutim, razvojem modernog društva i privrede, šerijatske zakone je zamijenili svjetovno pravo, odnosno  pravo koje donosi država. Šerijat je zadržan u potpunosti u Porodičnom zakonu. Nakon dugogodišnjeg rada u UAE mogu reći da su zakoni veoma dobro smišljeni za moderno društvo i njihova primjena putem interneta, te uvođenje sistema „one day court“ čine da UAE bude jedna od vodećih zemalja koja u konačnici ima veoma brzo rješavanje sudskih postupaka. Vi možete mnoge dokumente ili postupke pokrenuti online, da ne bi gubili dragocjeno vrijeme u šalter salama, i time su  gužve smanjene za 50 posto. I najvažnije – zakon je ovdje isti za sve! Tu su sudije lokalni ili emiratski državljani, ali i pravnici iz raznih arapskih zemalja kao sto su Egipat, Tunis, Alžir, Sudan… Oni primjenjuju zakon i ako ima nekakvih odstupanja – to nije zbog zakona, već zbog njihovog načina primjene. Naime,  mogu se potkrasti razne greške, slučajne ili namjerne, ali uglavnom kod primjene nema razlike između emiratskih državljana i doseljenika. Vi u zatvorima možete vidjeti veoma veliki broj UAE-državljana koji su osumnjičeni za neka krivična djela ili su osuđeni za njih, čak i članovi porodica vladajućih šeika ukoliko se ogluše o zakonsku regulativu bivaju zatvarani i odslužuju kaznu zatvora. Mnogima to izgleda nezamislivo, ali je tačno.

INTERVIEW.BA: Vidjela sam na internetu vaš tekst o kreditima – možete li malo objasniti kazneni sistem za dug prema bankama?

LISICA: U posljednjih pet godina tendencija rasta broja dužnika prema bankama je ogromna samim tim što je opala tržišna potražnja skupe radne snage i veliki broj dobro plaćenih stručnjaka je ostao bez posla. Gotovo svaka druga porodica ili pojedinac u UAE nije mogao da odoli dobrim uslovima kreditiranja smatrajući UAE sigurnim tržištem rada i samim tim predviđajući sigurnu osnovu za podizanje kredita. Sfera interesovanja poslodavaca se promijenila i jeftina radna snaga je sve više tražena. Kada ostanu bez posla i nisu u mogućnosti da plaćaju mjesečne rate kredita, dužnici se nalaze u velikom problemu. Do sada je banka tolerisala da klijent ne plati pet rata; nakon toga slijedi otvaranje slučaja u policiji, kada banka položi garantni ček u iznosu kredita koji je klijent prilikom podizanja  bio obavezan da potpiše i položi u banci. U tih pet mjeseci kašnjenja dužnik se susreće sa velikim brojem poziva agenata koji rade za banku i koji ga opominju da plati ratu, najavljujući odnošenje garantnog čeka u policiju. Sada se u mnogim bankama taj period tolerancije spustio na tri mjeseca kašnjenja. Podnošenjem garantnog čeka u policiji započinje procedura utuživanja dužnika, kao krivično djelo izdavanja čeka bez pokrića. Policija će dužnika pokušati da kontaktira na telefon koji je priložen u podnesku banke kako bi ga nagovorila da izmiri obaveze. Vrlo često se dogodi da banka stavi pogrešan broj telefona i kontakt adresu kako policija dužnika ne bi mogla upozoriti na postojanje podneska jer u tom slučaju predmet odmah ide u nadležno tužilaštvo. Tada dužnik biva proglašen „traženim“, te postoji mogućnost da bude zaustavljen na aerodromu prilikom putovanja, pri rutinskoj kontroli saobraćajne policije ili ukoliko koristi neki od bedževa za prolaz, a izdati su od državnih institucija. Također, dužnik može biti uočen na nekim mjestima u institucijama gdje se koriste facedetection kamere. Često sudovi, ako je dužnik nedostupan, donose sudsku presudu u odsustvu, a to pretežno biva kazna zatvora – za dug od 20 000 AED (9300KM). Praksa je da se dosudi kazna zatvora od mjesec do mjesec i po dana s tim da se mjesec dana računa za 23 dana. Nekada se dužniku, kada se odazove sudu, dozvoljava odbrana sa slobode s tim da mu uzmu pasoš.  Novost u UAE krivičnom postupku, a u vezi sa finansijskim dugovanjima, jeste određivanje novčane kazne u zamjenu za zatvorsku kaznu. To je veoma dobra okolnost za ljude koji mnogo putuju i „ban“, odnosno zabrana putovanja mu remeti kontinuitet obavljana poslovnih obaveza.

INTERVIEW.BA: Koliko uopšte može da traje taj postupak? 

LISICA: Sudstvo u UAE je veoma efikasno i ekspeditivno u rješavanju krivičnih slučajeva. Nekada ova procedura traje samo dva do tri dana i nakon toga bez problema možete da nastavite normalno da živite i radite u UAE skinuvši zabrane koje vam bivaju postavljene kada postanete „traženi“. U Dubaiju, prema novim promjenama Zakona o krivičnom postupku, tražena osoba može svoj problem da riješi u roku od jednog sata ukoliko je to osoba koja nije povratnik u vršenju istih krivičnih djela i ukoliko iznos dugovanja ne prelazi 100.000AED (46.511KM). Banke ili finansijske kuće mogu ovu proceduru započeti samo ukoliko imaju vaš garantni ček koji ste potpisali prilikom uzimanja kredita. Važno je napomenuti da je u cilju svake osobe da što prije riješi ovakvo stanje, jer procedura može biti jako stresna u momentu dešavanja. Međutim, ako logično pogledamo proceduru, ona ide najviše u korist dužnika i države koja želi smanjiti broj zatvorenika i smanjiti troškove njihovog boravka u zatvoru. Također, prilikom uplate novčane kazne koju sudija dosudi, odbija se svaki dan proveden u pritvoru gdje se jedan dan zaračunava kao 100AED (46.51KM). Ovdje se smata da osobe koje su već zapale u probleme prvenstveno trebaju psihološku podršku pošto se ljudi zbog nepoznavanja zakona i zakonske procedure u UAE najvećim dijelom uspaniče i kuju planove kako da odu iz UAE, proklinju dan kada su se odlučili na uzimanje kredita ili tome slično. To se dešava posebno osobama koje su u ovim kriznim danima ostale bez posla i već više od godinu dana ne mogu naći posao kako bi počeli vraćati dugove. Njihova reakcija je opravdana, jer se nalaze u zemlji u kojoj rijetko ko ima svoga bližnjeg i samim tim potporu u teškim momentima. Postavljaju pitanje od koga naći novac da se dug vrati, pokušavaju da pozajme, ali danas je teško naći nekog ko će dati veću pozajmicu za vraćanje duga, jer nije siguran da će taj novac dobiti natrag. U ovoj situaciji ja molim dužnike da ne posežu za novim kreditima, posebno kod sumnjivih finansijskih kuća koje imaju veoma čudne uslove ugovora, kao na primjer ako u roku od tri mjeseca ne vratite pozajmljeni novac, nakon toga plaćate dupli iznos pozajmice. Ovakvim kreditiranjem dužnik se uvlači u još veće „dužničko ropstvo“, te time ne rješava svoj prvobitni problem. Savjet je da se suzdrže, presaberu, udahnu duboko i krenu u rješavanje svog slučaja, sami ili uz pomoć advokata. Provesti nekoliko dana u pritvoru nije lijepo iskustvo, ali nije ništa strašno spram muke koju sami mučite razmišljajući šta da radite. Za početak treba pokušati pregovarati sa bankom, ukoliko je dužnik voljan dobiti clearance od banke i izbjeći naprijed objašnjenu proceduru.

INTERVIEW.BA: Izgleda kao da su ljudi neoprezni ili naivni?

LISICA: Veliki je izazov živjeti u zemlji poput UAE. Doseljenici sa naših prostora dolaskom ovamo sanjaju san onih koji se za naš pojam rasipaju novcem i dopuštaju sebi ležernost i nešto što mi sebi ne bismo smjeli dozvoliti. Upravo to dovede naše ljude do toga da se malo više pruže finansijski od onog što njihova mjesečna primanja dozvoljavaju: skupi izlasci, skupa brendirana garderoba, tulumarenje po skupim jahtama, ulaznice za skupe koncerte, skupocjeni nakit, skupa auta, skupi objedi u restoranima… Mnogi se zanesu i zaborave da kod kuće imaju porodicu i da im se sve to može jednog dana obiti o glavu. Koriste kreditne kartice koje im slatkorječivi agenti bukvalno „uvale“ bez imalo muke obećavajući da neće imati nikakvih problema ako nekada i preskoče uplatiti minimalni mjesečni iznos. Dižu kredite za kojekakve nepromišljene investicije, pri tom misleći da nisu u svojoj zemlji i da lako mogu otići iz UAE u slučaju da ne mogu platiti rate. Naravno da ima ljudi koji su smisleno podigli kredit kako bi riješili stambena pitanja u svojoj zemlji, ali se to, igrom slučaja, obrne kada izgube posao. Upravo je to najveći problem koji se već od početka finansijske krize 2016. godine proteže u UAE, ne samo sa ljudima iz naših krajeva. Veliki je broj uposlenika koji su izgubili posao, čak i u do sada najsigurnijim državnim kompanijama gdje su otpušteni kao „cut cost“ ili rezanje troškova, Zakonodavstvo u UAE i banke usavršavaju načine naplate svoga potraživanja i od onih koji su uspjeli izbjeći ostanak u Emiratima, a dužni su. Znači, bijeg nije rješenje, kako to mnogi misle.

INTERVIEW.BA: Koliko naših ljudi ima u UAE, čime se bave, kako žive?

LISICA: U Ujedinjenim Arapskim Emiratima je iz godine u godinu sve više doseljenika iz Bosne i Hercegovine i Balkana uopšte. Međutim, struktura se drastično promijenila u posljednje tri godine. Prije su većinom u UAE boravili i radili naši visokoobrazovani stručnjaci iz različitih profesija sa porodicama i bili su veoma dobro poštovani i plaćani.  Najviše ih je bilo iz Energoinvesta gdje sam i ja radila prije dolaska u UAE. Sada se mnogo šta promijenilo, te pretežno dolaze na rad osobe bez porodica na veoma nisko plaćene pozicije, u nadi da će im to biti odskočna daska za nekakve bolje mogućnosti i veću zaradu. Neki uspiju da se probiju na tržištu, nekima to ne pođe za rukom. Iskreno – žao mi je što moram da iznesem ovakvu konstataciju, ali mladi prihvataju ponude sa kojima je u UAE veoma teško preživjeti. Vrlo često mi padnu na pamet i pitam se kakvu magiju koriste da bi istrpjeli do kraja mjeseca.  S druge strane, imamo još uvijek stručnjaka, pretežno doktora, koji su visoko cijenjeni i doprinose svojim radom i istraživanjima razvoju medicine u UAE. Među njima mogu s pravom navesti dr. Suada Trebinjca, dobitnika većeg broja priznanja dodijeljenih od vladajućih državnika. Naša dijaspora u UAE sve više raste i ponosni smo što možemo naći naše ljude na različitim pozicijama i tu su uvijek da pridju u susret ukoliko nekom nešto zatreba. U UAE je prelijepo živjeti jer je sigurnosni sistem države mnogo bolji i sređeniji nego u ex-Yu zemljama. Inovacije i uređenost su na svakom nivou društva. Zato treba uživati u ovoj državi koliko god se može, ali u granicama svojih mogućnosti.

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Instinkti su proradili

Dok traje bura u pravosuđu, dižu se novi krediti za našu praunučad a država polako nestaje naša kolumnistica se našla pred jednom običnom svakodnevnom dilemom… Biti ili ne biti ista, kao i svi.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Odmjerila sam ga vrlo otvoreno, kako to samo vozač što se dosađuje na semaforu može. Vitak do granice mršavosti, odlična kosa, lijep ko lutka, njegovan. I mlad, baš mlad. Nikad njegova ruka nije uzela voltaren mast. Deep relief njegovoj generaciji znači nešto sasvim drugačije. Ono su sve njegovi zubi, sve. Oči su mu kristalno jasne. Pa kako i ne bi? Nije ni stigao imati prošlost.

Najviše me iznervirao način na koji se kreće. Lagano, fluidno.Kao neko ko se sasvim dobro osjeća u svojoj koži. A koža? Sjajna, hidratizirana pukom mladošću. Zategnuta. Vrlo zategnuta. Koliko dugo bi odzvanjao pljesak na takvoj koži? Oči su mu se raširile kao u zeca tren prije nego što pobjegne. Ne može da mi pročita misli, s takvim kristalnim očima to je sigurno, ali jasno vidi da u mojim očima nema standardnog odobravanja kakvo obično prati takve prime primjerke. Nešto mračno, drevno, mu je uzvratilo pogled.

Da podignem ručnu, otvorim vrata i lagano krenem prema njemu? Ili samo otvorim zadnja vrata i čekam? Kakav bi bio naš prvi poljubac? Povisok je. Nikad nisam voljela visoke momke puno je posla oko njih, logistike a i ruke zabole. Ali bože moj ne može sve biti po mom…Kakva je statistička šansa sa onakvim usnama i zubima da se ne zna ljubiti? Da niko nije probao prije mene?

A ostalo? Ah pa već sam rekla, ako je u stanju fluidno hodati po sarajevskim ulicama gdje i rovokopači propadaju pa valjda će biti sposoban i na drugom terenu. Upalila sam sva 4 žmigavca i uhvatila rukom za vrata.

Instinkti su proradili. Prokleta mladost. Ubrzao je svojim dugim nogama i nisam ga više mogla pratiti. Ah šta da se radi? Uzela sam telefon i nazvala najdražeg. “Šta ima za ručak?Ako ti kuhaš, večeras ti se možda i posreći”.

Prekinula sam vezu smješeći se sebi u retrovizoru. Sva ta dvoličnost, a dokaza nigdje. Ni koverte, ni snimka, ni vibera.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Higijesnka asanacija balija u Čajniču

Četnički monstrumi su ih zatvorili u objekat lovačkog doma, a onda su kroz prozore na nedužne ljude bacali ručne bombe. Jedna, dvije, tri, četiri, pet…deset…Jauk, miris baruta, mesa i smrti, sve se stopilo u tih pet minuta užasa. Nakon toga asanacija…

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Pored lovačkog doma u Čajniču ‘92 zvjerski je mučeno i ubijeno 42 civila Bošnjaka.

Ovih dana ljudi su došli da obilježe godišnjicu stradanja i ništenja najmilijh.

I svih ovih godina dočekivao ih je sramotni muk komšija Srba i lokalne zajednice. A onda je taj muk narastao, raširio se, razgranao i danas su ljudi na zidovima lovačkog doma mogli pročitati grafit koji su ispisale zvijeri-Kolji balije!

Tako je to kad se bezmalo tri decenije njeguje kultura obmane, laži, poricanja i negiranja zločina. Ovo je terenski prikaz socijalne patologije kojom je srBska politika inficirala svoj narod. Ovo je kastracija empatije, pravdanje zločina i projekcija zločinca u žrtvu. Kolji balije, opetovano u grafitu uokvirenom krstovima na mjestu ubijanja Bošnjaka, samo govori o 30 godina političke srBske siturianosti na pogrešnoj strani istorije koja se poput košmarnog sna ponavlja. Iznova i iznova.

Tamo su ubijeni ljudi, zaboga!

 

Ubistvom Bošnjaka borimo se protiv zaraza

 

Ali kako objasniti sebi i svijetu ovakvo ubistvo baš te empatije? Kako objasniti normalnom ljudskom umu realizovanu i u zidu ispisanu mogućnost potencije zločina? I postoji li nekakva teorijska potka, koliko god ona nastrana bila, po kojoj zločinci i zastupnici zločinaca do srži obesmišljavaju zdrav razum?

Da, naravno da postoji. I za to postoji pisani trag! Ma šta pisani, publikacijom dokumentovani, sve ukoričen ne bi li simulirao naučni rad.

E pa ljudi moji, stigao je i taj “naučni rad” iz RS-a o prirodi masovnih grobnica u kojima su skončali nesrbi u genocidu i masovnim zločinima.

U najnovijem smeću autori Miroslav Baljak i Dragan Đokić iz nekakvog Istraživačko-edukacijskog centra Zvornik kažu:

“Grobnice su humana i higijenska obaveza Vojske RS-a, a ne skrivanje zločina”

Pa pojašnjavaju:

“Cilj je izbjegavanje zaraza i naknadnih ljudskih žrtava..”

Dakle, ubistvo Bošnjaka, masovno ubistvo nesrba bilo gdje na teritoji BiH bila je borba protiv zaraze?! Jer kako drugačije objasniti ubijanje nevinih ljudi, civila koje je neposredno potvrđeno i u ovoj tzv. studiji, nego da je to prevetniva od zaraze za Srbe. Samo prvi čin ništenja prije asanacije.

Šta reći? Koju silu zazvati da kazni monstrume? Kako zdravom razumu ovo privesti i prevesti??? Ne, ne, nema tu više pomoći!!!

I pomoći odista nema, ali ima analize diskursa zla u koji je situriana ova monstruoznost. Naprvo, riječ je o nedavno objavljenom radu koji je prikazan u jednako ridikuloznoj i sramnoj publikaciji „Srebrenica, stvarnost i manipulacije“. Rad potpisuju gore pomenuti Miroslav Baljak i Dragan Đokić, nekakvi kvaziprofesori, ali je Baljak itekako oficir, major Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Da, da dobro ste pročitali i zato nemojte niti jednog trenutka odricati nominalnu opasnost ovog njihovog smeća od «naučnog rada» u kojem se o masovnim grobnicama iz devedesetih govori kao o “asanaciji bojišta, humanoj i higijenskoj obavezi Vojske Republike Srpske.”

A pun naziv smeća, koje je naučnim radom prestavljeno je “Asanacija bojišta – humana i higijensko sanitarna obaveza VRS, a ne čin skrivanja zločina». Kao što rekoh potpisuju ga ni više ni manje nego doktor Đokić i oficir Baljak koji je na stalnom oficirskom radu u OS BiH.

Ako iko zna kako se poštuje Ženevska konvencija to su oni. Ili bi trebali biti. Ali šta sad, svima se desi da se praksa otme kontroli i siluje teoriju.

 

Robovi iz štala prije asanacije

 

Tako je u tom srBskom nacionalističkom narativu zla nastao i srebrenički genocid i svi zločini pojmljivi i manje pojmljivi ljudskom umu od Prijedora do Trebinja, pa eto i zločin u gore pomenutom Čajniču. I sva objašnjena su stala u jednu rečenicu, više prostu, a manje proširenu-Otelo se, jebi ga!

Obljetnica u Čajniču je baš svježa, naime 20, maja su srpski vojnici odlučili da pobiju bošnjačke civile-zarobljenike koji su bili u lovačkom domu na Mostini, dvadesetak kilometra od Čajniča.

A za one koji ne znaju, Čajniče izolovano, tamo daleko prema Crnoj Gori, bilo je poprište svojevrsnog sadističkog eksperimenta, znanog kao mikrorobovlasništvo. Dosta «dobrih domaćina» Srba u svojim štalama, šupama i drugim objektima držalo je civile Bošnjake kao robove, koji su radili sve samo da ne budu ubijeni. Naravski u teoriji krvi i tla, ili asanacije kako je nazvaše doktori i oficiri, smrt je bila neizbježna. Pa su ljudi, lovljeni kao zvijeti cijelo proljeće ’92 u Čajniču, simoblički na kraju svojih života odvedeni u lovački dom na Mostini, gdje su i sprovđenje egzekucije.

 

Bomba po glavi stanovnika

 

A egzekucije su izvođene krajnje neuobičajeno. Budimo do kraja jasni, bila je to jedna velika egzekucija u kojoj su ubijena 42 čovjeka. Četnički monstrumi su ih zatvorili u objekat lovačkog doma, a onda su kroz prozore na nedužne ljude bacali ručne bombe. Jedna, dvije, tri, četiri, pet…deset…Jauk, miris baruta, mesa i smrti, sve se stopilo u tih pet minuta užasa. A onda su neljudi ušli i rafalima dokusurli preživjele. Koliko je to ljudskom mozgu strano! Koliko li je to zla u nekoliko minuta!

Ali, nije neko zlo, ako ste suludi teoretičari zavjere poput gore pomenutih Baljka i Đokića, koji nam 27 godina nakon masakra daju uputstva i šta raditi dalje, nakon ubijanja. Kako spriječiti smrad kostiju i mesa, da ne ugrozi «slobodne ljude» u ovom slučaju Srbe. Stvar je jednostvana, teoretišu umstvenici, koji pišu dalje preporuke:

«Leševi se sahranjuju bez sanduka, redaju se po slojevima jedan do drugog, svaki sloj se zasipa dezinfekcionim sredstvom i zemljom visine 0,5 – 0,75 metara, a iznad nivoa humka visine jedan metar. Humke se vidno obilježavaju kao masovne grobnice» – preciziraju njeni autori. Tako jednostavno, lako i nonšalantno, kao da je riječ o receptu za kolače.

Sad jeste da su ubijeni Bošnjaci, koji i nisu baš ljudi u srBskoj-lineovoj skali živog svijeta, ali trebalo je tijela asanirati i u Čajniču, da se koje dijete ne zarazi. Ružno je to. Jer, ljeto je bilo vrelo i šta sad da se usčuje svo ono meso 42 tijela u raspadanju?

Onda su u «asanacionom humanom» piru sve te kosti sa mesom, doslovno smiješanim mesom zakopane. Prije toga dezinfikovane. Sve po propisu. Otkopane, pa opet zakopane. Dezinfikovane. I opet tako… I na koncu, opet zakopane. A vidite o čemu se radi, ovi vojnici serBski u Čajniču samo su revnosnije od drugih, od bilo koji drugih, bilo gdje na svijetu vršili asanaciju i humanitarno-higijensku obavezu, kako danas preporučuju autori «naučne studije».

 

Asanacija Mehmeda Fazlagića

 

Zapravo, toliko su dobro radili svoj posao da većina posmrtinih ostataka nikada nije pronađena, a oni koji su otkopani, bili su neprepoznatljivost svega i svačega. Smješa je to, kojoj je oduzet život, 20. maja 1992. godine u Čajniču, smješa, kojoj je nakon ubistva bombama oduzeto posthumno dostojanstvo i smješa kojom su u tzv. asanacionim radovima oduzete bilo kakve šanse da se ikada pornađu i identifikuju barem kao kosti pobijenih ljudskih bića. Da im potomci i rodbina obezbijede dostojanstvenu sahranu.

Da li se autorima tzv. humano-higijenske-asanacije desilo nekada nešto loše u životu?

Nije. Izgleda.

Sigurno se nije desilo Baljku i Đokiću da kao dječaci gledaju kako im vojnici odvode oca u smrt, u onu zlokobnu Lovačku kuću nadomak Čajniča. Njima, eto nije, ali devetogodišnjoj Nirzami Fazlagić, zato jeste: «Kad smo došli pred zgradu otac mi je rekao da ostanem po strani da me ne vide i da će on brzo doći. Ja sam se prislonula uz zid, gledala i čekala. Kako je babo prilazio zgradi u tom momentu su dva muškarca obučena u vojna odjela, u punoj ratnoj spremi povikala ‘Pa Fabijane, neka si nam došao, nismo te mogli uzeti kući od tvoje djece’. Zgrabili su ga ispod ruku, jedan od njih ga je udario nogom, a onda su ga odveli. Uzaludno sam čekala da se vrati, plakala, ali nije dolazio…», opisuje Nirzama svoj posljedni susret sa ocem Mehmedom (Fabijanom) Fazlagićem te ’92 godine.

A Mehmed je toliko «dobro» higijenski asaniran, da mu se do dan danas niti za jednu jedinu kost ne zna. I džaba sve DNK analize, uzorci, forenzička istraživanja… Na terenu muk. Naprosto, je «humana i higijensko -sanitarna obaveza» Vojske Republike Srpske bila jača od svega.

A ta higijesnko-sanitarana obeveza traje do dan danas. Nema VRS-a, ali ima ta obaveza i postoje ljudi koji je barem teoretski kazuju. I mislite da su zločinci odistinski barem na ovom svijetu odslužili kaznu? Jok! Eno ih hodaju po Čajniču utjerujući strah u kosti malobrojnim Bošnjacima povratnicima.

 

Sanitarna Kornjača

 

Tako je osuđen jedino Milun Kornjača i to na sedam godina te Milorad Živković, načelnik Stanice javne bezbjednosti Čajniče koji služi zatvorsku kaznu od pet godina jer je naređivao hapšenja civila i lično u njima učestvovao. Duško Kornjača, ‘gospodar života i smrti’ u Čajniču tokom ratnih godina nedostupan je pravosudnim institucijama, a prema nekim saznanjima nalazi se u Novom Sadu. Čisto ili što bi gore pomenuti «naučnici» rekli potpuno higijensko-sanitarno u skladu sa doktrinom Vojske Republike Srpske i njenih ideologa.

A kad se ovako poslože stvari, jer ne mogu nikako drugačije, onda je zdravom razumu u inat najlogičnije da se na zloglasnom lovačkom domu, 27 godina poslije, porodice preživjelih dočekuju sa-Kolji balije!

Srećko Latal: Ulazak SBB-a i DF-a u koaliciju sa SDA bio neophodan korak ka formiranju vlasti na državnom nivou

Stranka demokratske akcije (SDA) dobila je dva nova saveznika u formiranju državne i federalne vlasti, a to su Demokratska fronta (DF) i Savez za bolju budućnost (SBB). Mada su lideri SBB-a i DF-a do jučer izričito tvrdili kako ne bi nikada bili dio koalicije sa SDA, te da bi radije išli u koaliciju sa crnim đavolom ili skočili sa Avazovog tornja, očigledno je da su se predomislili, jer kako kažu, ipak je u pitanju suverenitet Bosne i Hercegovine. Politički analitičar Srećko Latal za Interview.ba smatra da je razlog tome čista matematika, jer je staroj koaliciji SDA-HDZ-SNSD nedostajalo glasova za državne klupe. Za Interview.ba govorio i o vremenu koje će biti potrebno za formiranje federalne i državne vlasti u Bosni i Hercegovini, ali i o razlozima zašto je SDA izabrala baš DF i SBB kao koalicione stranke za formiranje vlasti.

INTERVIEW.BA: Koliko je SDA ojačala svoju ulogu, u odnosu na SNSD i HDZ BiH, ulaskom SBB-a i DF-a u državnu i federalnu vlast?

LATAL: Ne bih to tako posmatrao i nadam se da SDA ne posmatra na taj način. Ulazak SBB-a i DF-a u koaliciju sa SDA je bio neophodan korak kako bi se konačno formirala vlast na državnom nivou, jer se postojeći dogovor lidera SNSD-a, HDZ-a i SDA. Mislim da ćemo pričekati formiranje vlasti na federalnom nivou još puno više. Evidentno je da se bez SNSD-a i HDZ-a ne mogu donositi nikakve odluke u Vijeću ministara BiH, a posebno u Parlamentu BiH. Nadam se da će, ukoliko konačno dođe do formiranja vlasti na državnom nivou, ta vlast funkcionisati po principu dogovora i kompromisa, te da će funkcionalnija nego vlast koju smo vidjeli u protekla dva ciklusa. Također se nadam da neće gledati ko je jači, a ko slabiji, jer mislim da sa takvim politikama sile neće zadovoljiti interesi građana.

INTERVIEW.BA: Zašto je SDA toliko instistirala na ulasku DF-a i SBB-a u vlast?

LATAL: Postoje dva razloga za to. Prvi i osnovni razlog je čista matematička priča, jer je SDA, HDZ-u i SNSD-u nedostajao određen broj glasova u Parlamentu BiH kako bi njihova eventualna koalicija imala dovoljnu većinu. S druge strane, SDA pokušava uvijek proširiti tu neku bošnjačku platformu političkog djelovanja kako bi odluke koje će ta vlast donositi, imale legimitet podrške bošnjačih stranaka.

INTERVIEW.BA: Predstavnici bošnjačkog naroda dobili su tri ministarska mjesta u Vijeću ministara BiH. Na koji način bi nova koalicija SDA-DF-SBB mogla odlučiti koja ministarska mjesta će pripasti kome?

LATAL: Imamo informacije iz javnosti, ali i ličnih izvora o raspodjeli mandata, ali mislim da je to irelevatno jer u našoj zemlji nizom godina postavljaju ljudi na pozicije, zato što su odani strankama ili liderima, a ne zato što su sposobni da obnašaju dužnost ili što su dobri u svojim profesijama. Ne želim reći da ljudi koji će biti postavljeni na te pozicije neće imati kapacitet za te poslove, ali lični ili profesionalni kapacitet i integritet u BiH već dugo nije osnova za postavljanje na određene pozicije. Mislim da se generalno bh. javnost, a pri tome mislim na novinare i analitičare, često fokusira na politička pitanja, poput koja će politička stranka biti dio vlasti i ko će zauzeti koju poziciju, a ne šta će ti ljudi zaista uraditi, što je puno bitnije za bh. građane i budućnost naše zemlje.

INTERVIEW.BA: Koliko su bh. političari principijelni kada kažu da neće biti dio neke koalicije, ali ipak vremenom odluče suprotno?

LATAL: Mislim da pravimo grešku što raspravljamo ili razmatramo takvo ponašanje kao nešto specifično isključivo za BiH. Znamo da je politika umjetnost mogućeg. Ono što vidimo u svijetu je da državnici i političare prave pa raskidaju dogovore, pa rade stvari za koje stvari za koje kažu da nikada neće. Mislim da je puno veći problem interes kojeg političari štite, jer, nažalost, više-manje svi u političkim strankama, pa čak i u onim bošnjačkim, fokus stavljaju zadnjih nekoliko godina na stranačke i lične interese, a možda čak i na interese etničkih skupina. Sve se manje vodi računa o interesima Bosne i Hercegovine. A ako nisu zaštićeni interesi svih naroda BiH, onda neće biti zaštićeni interesi nikoga.

INTERVIEW.BA: U Kantonu Sarajevo trenutno vlada šestorka koju, između ostalog, čine SBB i DF. Da li bi moglo doći do promjena u ovoj vlasti, s obzirom na novu koaliciju?

LATAL: To je odgovornost političkih stranaka, prije svega, i nešto što se mijenja iz dana u dan. Kao i većina bh. građana, svjestan sam da se govori o tome da će vlast u Kantonu Sarajevo pasti, to je nešto o čemu se priča već mjesec, dva. Mislim da se ne bi trebali baviti pitanjima da li će doći do toga ili ne, već kako vlast obnaša svoju dužnost, da li rade u interesu građana i mislim da je to ključno pitanje po kojem bi trebali cijeniti naše političke predstavnike, a ne po tome ko govori šta i u kojoj će biti koaliciji.

INTERVIEW.BA: Uz SBB i DF u vlasti, možemo li očekivati i skoro formiranje Vijeća ministara BiH?

LATAL: Sudeći prema zadnjim dešavanjima i informacijama, mislim da bi mogli vidjeti konačno formiranje vlasti na državnom nivou u narednih par sedmica do mjesec dana. Prema izjavama političara, ukoliko do toga ne dođe u sljedećih mjesec dana, očekuje nas još veća politička kriza. Milorad Dodik je najavio povlačenje srpskih i hrvatskih predstavnika iz Vijeća ministara BiH i Parlamenta BiH u tehničkom mandatu. Odgovornost je na njima i vidjet ćemo ubrzo kojim putem će krenuti za formiranje državne vlasti. Smatram da nam fokus ne treba biti ko će biti u vlasti i da li će biti formirana vlasti, jer to političkim strankama nije u interesu i ako im se ne žuri sedam mjeseci nakon izbora, zašto bi nama? Evidentno je da će proći još dosta vremena do formiranja federalne vlasti, te će vremenom ići još teže, jer HDZ BiH uslovljava sa dogovorom vezanim za izmjene Izbornog zakona BiH. Većini stranaka je fokus na pozicijama, raspodjeli ministarskih i ostalih pozicija, a ne toliko na zaštiti ljudi koje predstavljaju, što je ipak odgovornost građana koji ih biraju.