Naravno, bez iznenađenja: Narodna skupština Republike Srpske usvojila je u četvrtak Nacrt izmjena i dopuna Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, ukratko – formiranje rezervnog sastava policije RS-a. Ostalo je igrokaz. Usvajači ovog “nacrta” su se dirljivo potrudili da uvjere i sebe i sve unaokolo kako su sutrašnji naoružani rezervisti samo zbog elementarnih nepogoda, vanrednih situacija i migranata koji nadiru baš u RS. Eto i smirujuće napomene da će se o novcima za te dodatne policajce, njihovu obuku, opremu (čitaj oružje) i plate razgovarati tek uz budžet za dogodine. Nekako je realaksirajuće i da, prema resornom ministru Lukaču, neće odmah biti regrutovani svi, “samo” oko hiljadu pripadnika rezerve, već za početak tek sto do dvjesta…Ostali će doći “kada budu pozvani na izvršenje zadatka”. Kojeg zadatka, vidjet će se ali, da se ne daj Bože ne pomisli da su oružane formacije za nešto drugo i tajnovito mimo zločeste prirode. Uostalom, sve sada ide na doradu prije nego što se vrati na raspravu i glasanje u entitetsku skupštinu.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Dakle, pitanje je bilo samo kada će odluka biti objelodanjena. U skladu sa realnošću i potezima Dodika koji je odavno već “upaljač” u igri spojenih političko-kriminalnih sudova u cijeloj BiH, ali ne i jedini. Crvena linija u toj igri već se sluti, a sa prostora iza nje povratka za BiH teško može biti. Koliko je njih toga (ne)svjesno a koliko ih baš to hoće, stvar je procjena.
Nastavak igrokaza proizvodnje mržnje, straha, kobajagi odlučnih odgovora, gromkih reakcija i prijetnji – poznat je svakome ko je iole shvatio smisao cijele igre. Vlastodršci koji evo sedmi mjesec neće da se dogovore o formiranjiu vlade, elementarnom potezu što je uslov za funkcionisanje kakvog-takvog sistema u kojem ovo ne može proći, odigravaju svoje opasne role. Notorni politički diletant Izetbegović, koji je eutanazirao svaki sistem oko sebe, upecan na udicu lukavog fakina Dodika, odgovara na zadivljujući način: SDA je “zatražila od svojih kadrova u svim nadležnim institucijama i tijelima (u kojima su svi na bijelom hljebu do u nedogled, ‘nako, jer nema ni postizbornih institucija ni “tijela”) da pokrenu inicijativu za popunu i opremanje aktivnog sastava policije u Federaciji BiH i kantonima u skladu sa trenutno važećim standardima”. Ljuta trava, na ljutu ranu!
I još, “da se zvanično pokrenu procedure za izmjene zakona u FBiH i kantonima kojima će se omogućiti uvođenje utvrđenog rezervnog sastava policije…” Tako se eto neće ponoviti da nas neprijatelj zatekne u šetnji razoružane “jer rata neće biti”. Porodično iskustvo je jako važno.
Igrokaz je pozanat i ponavlja se do šprdnje vidljivo. Proizvoditi i samo proizvoditi do iznemoglosti “pobjedu” nad ostalima u istoj državi u ime nedodirljivog liderstva u vlastitom plemenu. Tada će i svaki dosadašnji enormni korupcijski kriminal biti posušen, a novo profiterstvo ovjereno fanatizmom očišćenog etnosa. I neupitno dobrih svih naših, i zlih svih njihovih.
Da se ne lažemo. Naravno da Dodik samo vuče novi potez podizanja ionako napumpanih animoziteta, jer apsolutno dobro zna da će izazvati reakciju sa druge strane – spontano ili dogovoreno – koja odgovara slijedećem koraku u zaoštravanju, na što će se ili odšutjeti što nije loše, ili odgovoriti agresivno, što je još bolje. I proizvesti strah od pitanja – šta će biti dalje. To je ime igre. Igra straha uvijek ide dalje. Dokle?
Da vidimo, sasvim koncizno i pojednostavljeno, šta ovo znači, kuda vodi i za čiji račun:
Sve neophodne operacije za dovođenje dovde u minulih tridesetak godina dovršene su. Nekadašnje BiH društvo, istorijski uvijek bitnija supstanca od države, rastureno je. Ciljano i dubinski. Krug poroizvodnje mržnje, animoziteta, sve do neprijateljstava uz iskopavanja “istorije” koja navodno kazuje da smo već vjekovno zajedno samo na silu, a zapravo neprijatelji – zatvoren je. Vjera, nacija, identitet itd. samo su zloupotrebljene poluge za lažno dokazivanje ovoga. Da bi se nasilje nad istinom, realnošću i logokom realiziralo, valjalo je stvoriti, podjarmiti, korumpirati novu generaciju “vođa” i proglasiti ih liderima podijeljenog društva. Urnek je isti, od škole za što manje znanja, kroz stranaku, trening poslušnosti na udijeljenom radnom mjestu, do političkih karikatura u vrhovima. A širi mentalni okvir je, “Neka je vala i Notre Dame izgorio i srušen, isto k’o juče Vijećnica ili Stari most…”
Cilj uništavanja države a posebno potpune dekadencije društva je postignut i priznat kao mjera novih “vrijednosti”. Degradiranje društva je bio uslov za svekoliku eliminaciju prethodno dostignutih civilzacijskih vrijednosti i obračun sa onima koji su baštinili te vrijednosti. I kojima prijetnja oružjem nije bila mjera odnosa.
Zov za dalja naoružavanja apsolutna je prepreka za postojanje i funkcioniranje zajedničke države i društva, uz poštivane svih postojećih specifičnosti. Novokomponovani a silni patuljci valjda doista vjeruju kako se “oni što nisu njihovi” mogu potrpati u voz pa preseliti ko zna gdje. Dobrovoljno, išlo bi jako teško. Makar se zvalo i “humano preseljenje”. Silom, novim ratom, moguće je ali i poznato kako se to završava. Nije “dobro” čak ni za inozemne, posebno evropske birokrate koji ne znaju ni kuda su pošli, a ne sjećajući se ni otkud su došli.
Privesti se pameti, što je očigledno najteže, jedino je rješenje. Pa smiriti političke pasjaluke i ciljanu proizvodnju mržnje, sjesti za sto i – podijeliti uz znanje da niko ovdje nije ni sam ni važniji od drugih – ono što je zajednički interes. Nikad neću zaboravioti mudrog čovjeka u Bejrutu koji mi je kazao prije nekoliko godina, nakon njihovih nebrojenih ratova i proizvedenih mržnji, da su shvatili kako je umjetnost politike prihvatiti pa podijeliti “gubitničku stranu kompromisa”. Mudrost nije bitka da se od zajedničkog dobitka otme najviše. To je zlo. Dobitak se dijeli trgovački i prirodno, a gubitak mudrošću i političkom zrelošću.
I šta sad, ako se prepustimo velikim ništarijama malih kalibara što smišljaju sve ovo ovako, pokrivajući se onima što su ih birali. Zato tamo onima treba “majku majčinu…” uz dvije, tri hiljade “naših” novih policajaca. Jadno i pogrešno. Nema te cifre novih policajaca na koju se neće odgovoriti još većim brojem “njihovih”. I ući u rušenje cijele države. A siguran sam, još uvijek, da bi ona bila uspješno zajednička, sa slobodama koje pripadaju svakom građaninu, ako to jeste, a ne tuđim interesom blokirani poslušnik. Tada ni država ne bi bila u trećini privatne prćije koja je, nažalost, goli interes izabranih prevaranata. Onih što znaju da će ih podanici opranih umova i kupljenih egzistencija, podijeljeni i uplašeni starim i novim policijama, podržavati do kraja, svog vlastitog.
Strah je, zato u kobajagi politici, čudo jedno. Mazohističko i samoubilačko.
