April 2019

Amina Hasečić: Mladi su davno prevazišli etničke barijere, mnogi političari nam mogu pozavidjeti

Amina Hasečić, studentica je Pravnog fakulteta u Sarajevu i članica grupe mladih aktivista „Youth Vision Group“, koji tokom 2019. godine u okviru projekta „Budi inspiracija“ rade na izradi dokumenta „Vizija mladih za budućnost BiH“. Svjesna činjenice da se svake godine broj mladih koji odlaze iz ove države, povećava, Hasečić se nada da će finalnim dokumentom napraviti pomak i da će situacija krenuti ka boljem. Za interview.ba ova mlada aktivistkinja govorila je o njenom odrastanju u Bosni i Hercegovini, posljedicama rata, strahovima mladih, kao i na koji način će Youth Vision Group pomoći mladima u ovoj zemlji.

Neka prošlost to i ostane: „Treba  da se spominje i opominje, da se ne bi ponovilo, da se mlađe generacije upoznaju o svemu, ali ne treba da se forsira i da se utječe na mišljenje mladih i da se kroz te priče gradi njihovo mišljenje, jer se može izgraditi pogrešno. Smatram da mi mladi imamo mnogo značajnijih tema kojima se trebamo baviti.

INTERVIEW.BA: Opišite nam Vaše odrastanje u Bosni i Hercegovini?

HASEČIĆ: Kada je riječ o mom odrastanju na prostoru Bosne i Hercegovine, mogu reći da mi zaista nikad ništa nije nedostajalo, da živim solidan život jednog građanina ove države. Živim u maloj  porodičnoj općini Ilijaš u kojoj sam završila O.Š. „Hašim Spahić“, poslije čega sam upisala gimnaziju u  Srednjoškolskom centaru „Nedžad Ibrišimović“. Tokom svog srednjoškolskog obrazovanja uključila sam se u razne nevadine organizacije, radila na mnogim projektima u NVO sektoru, te gradila svoje obrazovanje, osim formalnog i u neformalnom obrazovanju. Odskočna daska u mom uspjehu neformalnog obrazovanja bila je organizacija Munja Inkubator društvenih Inovacija u Sarajevu u kojoj sam počela svoje prve porake neformalnog obazovanja i svoje prve projekte. Ključni projekti u mom uspjehu koje bih izdvojila su projekti Koalicije „Pod Lupom“ i projekat Vijeća mladih Američke Ambasade u Bosni i Hercegovini. Osim toga, dugogodišnji sam volonter Crvenog križa Ilijaš i Kluba Mladih Crvenog križa Federacije Bosne i Hercegovine. Također sam bila uključena i u Asocijacije srednjoškolaca Bosne i Hercegovine, te Savjetodavni odbor mladih pri kabinetu načelnika općine Ilijaš. NVO sektor mi je, osim roditelja i formalnog obrazovanja, omogućio da u društvu u kakvom živimo, pruži život kakav mlada osoba treba da ima.  Trenutno sam studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sararajevu, te svoje školovanje planiram nastaviti u Geveni, Švicarska, na Europskom kampusu i baviti se međunarodnim humanitarnim pravom.

INTERVIEW.BA: Sada ste odrasla osoba, studentica Pravnog fakulteta u Sarajevu, osjećate li posljedice rata?

HASEČIĆ: Bosna i Hercegovina je uvijek bila multietnička država i uvijek će biti, sviđalo se to pojedincima ili ne. Mislim da kao osoba koja je rođena poslije rata, ne mogu da dam konkretno mišljenje na ovo pitanje, ali već sam u jednom intervjuu spomenula da nam mnogi političari mogu pozavidjeti jer smo davno prevazišli etničke barijere i želimo stvarati jedinstvenu i zajedničku državu. Želimo živjeti u miru, u zemlji razvijene ekonomije, visoke demokratije, boljeg obrazovanja i sigurnosti svih građana. Ko je odakle, koje je etničke pripadnosti, nove generacije više ne gledaju. Saradnja mladih kroz mnoge projekte je na zavidnom nivou, što dokazuje činjenicu da ne marimo za dešavanja u prošlosti, ali stojim iza toga da svaki počinitelj treba biti kažnjen, nebitno odakle dolazi. Zbog ostanka u državi, borimo se za bolji položaj, za naše ideale i egzistenciju.

INTERVIEW.BA: Kakve ste slike kreirali o tome ko je kriv i ko je čiji, te da li su stavovi Vaših roditelja doprinijeli tome?

HASEČIĆ: Obzirom da mi je otac služio u Specijalnoj policijskoj jedinici tokom rata, i branio ovu državu, obavljao dužnost kao i svaki građanin ove države, nikada nije nametao svoj stav i mišljenje o tome ko je kriv i zbog čega se nešto desilo. Kao mlada i zrela osoba stvaram svoj stav i mišljenja. Kada se osvrnem na historiju BiH, postoje nesalomljive činjenice kojima možemo kriviti nekoga, ali svi teže ka svojim idealima koje pokušavaju ostvariti. Roditelji mi ni tokom školovanja, upisa srednje škole ili čak fakulteta nisu nametali mišljenja, jednostavno mi dopuštaju da sama biram ono što želim biti i čime se želim baviti, te kakvu sliku o svim dešavanjima gradim. Mislim da je dobro rečeno: „Svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.“

INTERVIEW.BA: Kada izađete s Vašim drugovima na kafu da li razgovarate o ratu?

HASEČIĆ: Već sam spomenula da su ta dešavanja u prošlosti, a ono što je u prošlosti treba da ostane tu. Treba  da se spominje i opominje, da se ne bi ponovilo, da se mlađe generacije upoznaju o svemu, ali ne treba da se forsira i da se utječe na mišljenje mladih i da se kroz te priče gradi njihovo mišljenje, jer se može izgraditi pogrešno. Mladi trebaju da se informišu o tome, jer ako ne budu znali šta se dešavalo na ovim prostorima, mogućnost da se njihovo neznanje iskoristi u ponavljanju istog je moguća. Trebamo pisati o dešavanjima, jer što nije zapisano, kao da se nije ni desilo. Smatram da mi mladi imamo mnogo značajnijih tema kojima se trebamo baviti, ali ne isključujem činjenicu da se treba razgovarati i ovom problemu. Ako se pitate zašto sam rat nazvala problemom,  razlog toga je da ako mladi ne nauče da grade svoje mišljenje, da se formiraju kao ličnost bez predrasuda i mišljenja koja su im nametnuta od njihovih autoriteta, onda može doći do problema da se prošlost ponovi, jer mladi koji nemaju svoj stav  i koju su lakovijerni lako padaju pod utjecaj drugih osoba. Ali sada postavljam ključno pitanje: da li o tome razgovaraju ljudi koji su na vlasti i da li rade nešto povodom toga da se situacija smiri i da se stvori kvalitetniji život svih etničkih grupa u našoj državi? Mislim da nam je odgovor jasan, jer kada su u pitanju ljudi na vlasti, oni gledaju svoje interese koje mogu postići kroz sva dešavanja u prošlosti. Ovo pitanje ću samo završtiti citatom našeg bh. pisca, Meše Selimovića koji kaže: „Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja“, mislim da je pouka jasna. Ne smijemo dopustiti vremenu da učini svoje.

INTERVIEW.BA: Koliko ste uključeni u politička dešavanja u Bosni i Hercegovini?

HASEČIĆ: U prethodnom pitanju sam spomenula projekat Koalicije „Pod Lupom“ – Prvi put biram, kroz koji smo, kao vršnjački edukatori, obučili 30.000 mladih osoba koje prvi put stiču pravo glasa u čitavoj BiH.  U toku tog projekta, i kao studentica Prava, uključila sam se u dešavanja na političkoj sceni, ali ne kao aktivan član političke partije. Svaka polička partija se zalaže za svoje stavove da bi sebi omogućila bolji položaj na političkoj sceni, ali ti stavovi traju samo tokom izbornih kampanja. Kao i svaka osoba, ispunjavam svoju građansku dužnost i izlazim na izbore, jer sasvim je normalno i legitimno da prema određenoj političkoj partiji imamo simpatije. Osim toga, i dalje nisam pristalica partija i njihovih stavova, jer kao što sam rekla, bore se za svoj bolji položaj i svoju egzistenciju. „ Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede… U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije…“

INTERVIEW.BA: Gdje sebe vidite za pet godina?

HASEČIĆ: S obzirom na to da sam spomenula da svoje obrazovanje želim nastaviti u Geveni, na Europskom kampusu i graditi sebe u oblasti Međunarodnog humanitarnog prava, sebe vidim i dalje kao građanku Bosne i Hercegovine, koja će se poslije završetka studija vratiti u svoju državu, nastaviti raditi tu i boriti se za bolji položaj mladih i svih građana. U oblasti Međunarodnog humanitarnog prava, koje je nastalo iz historijske struje: tzv. Haškog prava koje se ranije nazivalo ratno pravo i tzv. Ženevskog prava koje se je nazivalo i humanitarno pravo, obje struje su grane jus in bello, međunarodnog prava koji se odnosi na prihvatljiva postupanja tijekom rata i oružanog sukoba, želim svoju karijeru nastaviti u kreiranju i određenju ponašanje i odgovornosti zaraćenih država, neutralnih država i pojedinaca uključenih u ratovanje u odnosu jednih prema drugima, kao i u odnosu na zaštićene osobe, pri čemu se u pravilu mislim na civile.

INTERVIEW.BA: Koji su strahovi mlade osobe u BiH, konkretno u Vašem slučaju?

HASEČIĆ: Konkretni strahovi su da neću sebe pronaći ovdje, da sistem u kojem živimo, nećemo moći promijeniti, te da sebi, možda neću uspjeti stvoriti normalan život i omogućiti egzistenciju za sebe i svoju porodicu. Ali zahvaljujući ljudima koji prepoznaju potencijal mladih osoba koje se trude, rade i žele nešto ostvariti, smatram da je to još samo jedna stepenica u životu koju trebam prevazići. Ipak se svi strahovi prevazilaze trudom i radom, željom da postignemo ono za čim žudimo, jer da nema straha, ne bi bilo prepreka, te ne bi sebe mogli graditi kao osobu i kroz sve situacije koroz koje prolazimo, sazrijevati.

INTERVIEW.BA: Kao članica Youth Vision grupe koja radi na kreiranju dokumenta “Vizija mladih za budućnost BiH”, kako možete pomoći mladima u ovoj zemlji i koji je Vaš glavni cilj?

HASEČIĆ: Kroz dokument „Vizija mladih za budućnost BiH“, Youth Vision grupa se bazirala na svakodnevnicu kojom je okružen jedan mladi čovjek u Bosni i Hercegovini. Glavni cilj ovog dokumenta je da kreiramo mjere i strategije za rješavanje problema s kojima se susrećemo i da skrenemo pažnju vlastima na te probleme. Želimo skrenuti pažnju na ekonomske i nedostatke u obrazovnom sistemu i sigurnosti. Jer ako pojedinac ne osjeća sigurnost u svojoj državi, on odlazi da svoju sigurnost pronađe u drugoj. Svjesni smo činjenice da mladi odlaze, svake godine se taj broj povećava, a glavni razlog su navedeni problemi. Stanje se mora i treba poboljšati,  građani trebaju sigurnost, ali steći će je samo u poboljšanju stanja u državi. Zahvaljujući ovom dokumentu, nadamo se da će vlasti prihvatiti činjenice i spoznati greške koje čine, te prihvatiti  činjenicu da se situacija u ovoj državi mora promijeniti. Nadamo se da ćemo finalnim dokumentom napraviti pomak i da će situacija krenuti ka boljem putu.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH i Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Hvala Deutsche Welle

Minulog  ponedjeljka,  22. aprila,  internacionalna  radio – mreža  Deutsche Welle emitovala je komentar  povodom  sto  godina  od osnivanja  Komunističke partije Jugoslavije. Tada Socijalističke  radničke  partije  Jugoslavije  (komunista), kasnije preimenovane  u  Komunistički partiju, odnosno Savez kominista Jugoslavije.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Tog datuma,  prenoseći  pomenuti  komentar, prisjetila  se  na  balkanskim  prostorima  beogradska  “Politika”.  Možda je i još neko ali,  tražio sam i nisam našao.  U današnjim  okolnostima i svemu onome  što je nadvladalo,  reklo bi se da to nije ni čudno. Naprotiv. Generalno uzevši, danas su pobjednici oni  koji su u ponajdužem periodu  kroz  tih stotinu  godina  bili  politički i na svaki drugi način poraženi pa im je od tog stoljeća muka. I sada je tako kako je. U “istoriji”  percipiranoj  na današnji način njih kao  vazda  poraženih  nema i nikada ih nije bilo sem kada  ove  nove  “pobjede”  moraju da posluže  potpunom  zaboravu  onih starih vremena. Otud i tišina ovim povodom.    

Šta je bilo kad je bilo, ipak, nije glavni povod  za ovu malu refleksiju. A i da jeste, odavno smo se navikli  da niko nikome  nikakvim  argumentom neće  ni za mrvu promijeniti  percepcije kojima se iz ovih ili onih ubjeđenja čita istorija onako  kako  je ko hoće čitati. Uz nove male ljude na vlasti, današnje  izabrane “lidere” koje smo  znači  zaslužili, eto nam i novih  udžbenika  i  njihovih   istina. Ko zna da se  te “istine” ni u putu nisu srele sa činjenicama, njegova je privatna stvar. Isto je i sa vlastitim sjećanjima. 

Kolumnista  DW potrudio  se da ispoštuje i jedno i drugo. Pa je u uvodu kojim se lociraju tema i povod  za  nju napisao: “Osnivanje Komunističke partije Jugoslavije  bio je početak  burne  istorije  organizacije koja je doživjela  olimpijske visine  borbe za  pravdu, slobodu,  jednakost,  međunarodno razumijevanje i saradnju, ali i katastrofalno strmoglavljivanje u kaljugu rata,  bratoubilaštva, nepravde, neslobode i ideološke isključivosti…

Tačno je i jedno i drugo. U odnosu na to, možda je dobro  što se  sredina  na koju  se ovo  odnosi,  eto pravi  da  ne  zna i da nije bitno  šta se to dešavalo  cijeli jedan vijek. Jer današnji  proizvođaći  sjećanja na istoriju – kao da je riječ o tome, a ne o faktima – ili bi se držali  prve polovice  konstatacije  a prešutjeli nastavak, ili obratno. A život uči da, uglavnom,  jare i pare teško mogu zajedno. Naravno, mrziteljima i samog  pomena  “komunizma” od toga  je zlo, kao i onima  koji znaju u čemu je nekada grandiozna  ideja završila, sa kime i zašto.

Kolumnista  DW je ipak uporan. I sa ogromnim  razlogom  podsjeća  na “neporecivu  činjenicu da su jugoslovenski komunisti predstavljali  jedinu  snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog vijeka:  I Hitlera i Staljina…”  Koje li frustracije  današnjim  “pobjednicima” nad  ovakvom  istorijskom  činjenicom.

Potom  DW ima  pravo i obavezu i da kaže kako je “takozvana  ‘partijska država’  (partitokratija)  koju su patentirali  jugoslovenski  komunisti  i danas bolest od  koje  boluju  bezmalo sve nekadašnje  republike.”  Pa zaključuje  da je “burna  istorija  KPJ-SKJ  možda  najbolja  potvrda  teze  da  se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom projektu koji je, naročito u posljednjim  godinama  postojanja, povjeren pohlepnim, nezrelim, nesposobnim  i vlastoljubivim  elitama, ili, tačnije, uzurpiran od njih…”

Današnja  realnost  koja se može  prepoznavati  kako  kome odgovara  u svakom  slovu  pomenutog  komentara – prihvatati ili osporavati – jeste  uz sve ostalo i u činjenici da ova nova  vlastodržačka  naplavina  nije smogla ni snage ni mudrosti  da se  bar  prosto, suho faktografski,  osvrne  javno  na minulo stoljeće, ono od  Kongresa  u  Beogradu  održanog  od 20. do 23. aprila 1919.  do danas. Ne  svečasrki,  već “radno”.  Eto čak ni oni  koji, kobajagi,  baštine  neki izvorni  gen  te partije. Pa da se neko upita  kakav  je  trag  ostavilo  to  što  je trajalo  cijelo  stoljeće, neupitno  pretežno  na  dobrobit  “običnog”  čovjeka,  uz sve što je bilo drugačije  kasnije. I kakve se pouke  danas mogu iz toga  izvući. Sebe radi. Šta se od svega  prepoznalo kako valja, a čime su se opet zaigrali vječiti zaljubljenici u crne “pandorine kutije”. Kako je moguće pomisliti da se cijeli jedan vijek može  gurnutu  pod  tepih, ili označiti  grubo i bez nijansi, pretežno  crvenih, a  istorijski vrijednih  pomena i analize. Kako je moguće da nikome nije palo na pamet da je istorija doista  jeste “učiteljica života”.

Ko zna, možda se nije imalo vremena od  gerilskih  bitaka za fotelje  u podrumima te istorije, možda je  takvima i učitelja i znanja  navrh  glave,  jer to danas  malo čemu služi. Uostalom, ako i  zatreba,  mali  sve mogu  kupiti pojeftino na novim  velikim  buvljim  pijacama  istorije.

Jadno  je drušvo koje nije u stanju da se  prisjeti  vlastite  duge  prošlosti  i  suoči sa onim što ona obvjektivno  jeste, ma kako je ko i iz kojih razloga interpretirao. Zato tim  nesposobnjakovićima  kukala  majka  i  kada  je budućnost  u  pitanju. Odnosno, bilo bi tako da ih  ikakva druga  budućnost, mimo njihove  samo  profiterske  uopšte i interesuje. Velike ideje, poput  onih sanjarskih začetih aprila 1919. smiješne su im.

A što se onog malog broja ljudi tiče kod kojih nije sve baš tako, ali  bi  još uvijek voljeli čuti nešto o minulom stoljeću – sretni su što evo  imaju  Deutsche Welle. Ako i nije baš sve onako  kako  je napisano, potrudili  su se, iz vlastite perspektive,  da ne lažu. I poruka je jasna:  Ne zaboravite  tih sto godina, ima puno razloga. Hvala im na tome, i lijepo normalnima  ovdje.

Ostalima  se  svakako  više  pomoći  ne može.     

Iguman Danilo Pavlović za Interview.ba: Imamo najljepšu zemlju i najljepša bogatstva, ali nemamo dovoljno pameti

Grčka riječ Iguman u prevodu znači starješina ili upravitelj manastira, a manastir u pravoslavlju označava zajedničku nastambu u kojoj, prema pravilima, žive monasi ili monahinje. Kratko rečeno manastir je duhovno i kulturno središte pravoslavnog svijeta. Jedan takav, najstariji u regiji, nalazi se u Žitomislićima kraj Mostara. Smješten ispod brda u dolini rijeke Neretve, okružen je velikim vinogradima, na malom proplanku uz magistralni put prema moru. Kako kažu posjetioci koje smo usput sreli, miriše na spokoj i odiše mirom i tišinom.

Iako je u svojoj dugoj istoriji postojanja dva puta uništen i rušen, manastir Žitomislići danas spada u red najljepših pravoslavnih građevina u regiji. Ovaj manastir slovi za najbolji primjer obnove i održavanja jednog kulturno-historijskog spomenika u BiH. O istoriji, obnovi manastira, o Mostaru i povratku Srba u Hercegovinu, o ljubavi i mržnji te odlasku ljudi iz BiH razgovarali smo sa Danilom Pavlovićem, igumanom manastira u Žitomislićima.

Razgovarao/la: Đenan Jelin

Foto: Đenan Jelin

INTERVIEW.BA: Igumane Danilo, kada i kako je sagrađen manastir?

Iguman Danilo: Malo ljudi zna da je Manastir u Žitomisliću sagrađen iste godine kad i mostarski Stari most -1556. godine. Porodica Miloradović iz Dubrava kraj Stoca su bili veliki zemljoposjednici i njihova su se imanja prostirala od Stoca sve do Neretve. U 16. vijeku Miloradovići su tražili od kadije da im se dozvoli da podignu manastir. Odobrenje su dobili ali je zanimljivo da je u toj dozvoli pisalo da se daje odobrenje da se „obnovi“ manastir u Žitomislićima što ukazuje da je ovdje postojao i stariji hram, i prije 16 vijeka. Od 16.vijeka je postao najznačajniji centar duhovnosti i kulture za pravoslavni narod u Hercegovini. Kako je manastir na dobrom mjestu, radi blizine mora, ovdje se lako trgovalo žitom zbog plovnog puta prema Jadranu tako da je vrlo brzo postao velikim sjecištem puteva. Ovdje je 1858. godine otvorena prva škola u BiH za opismenjavanje srpske djece i prva škola za sveštenike. Škola je radila do 1972. godine i postojala je kroz sve sisteme, bila je veoma značajna.

INTERVIEW.BA: Šta se kasnije desilo sa manastirom, ko ga je srušio?

Iguman Danilo: Kada je u Drugom svjetskom ratu uspostavljena NDH 1941. godine, svi monasi koji su živjeli ovdje su ubijeni, manastirsko bratstvo je ubijeno, i manastir je zapušten. Onda se u njega uselila njemačka vojska, tačnije u jedan od konaka u kojem je bila biblioteka i arhiva. Nažalost kada su Nijemci odlazili izbio je požar i sve je izgubljeno, a veliki dio dragocjenosti je izgorio. Nakon Drugog svjetskog rata u manastir dolaze sestre monahinje koje su ga obnovile. Onda je opet u junu 1992. godine manastir do temelja uništen. Sredinom 2002. godine smo počeli rekonstrukciju, obnovili smo ga na istim temeljima od istog materijala, izgradili istom tehnologijom gradnje. Vratili smo ikone i dragocjenosti koje su monahinje prije rata odnijele u Trebinje i ove godine otvoren je muzej. Manastir je danas spomenik prvog reda zaštićen od Zavoda i Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.

INTERVIEW.BA: Od čega se sastoji manastir i ko živi u njemu?

Iguman Danilo: Nas četvero ovdje živi. A sam kompleks je sastavljen od crkve, tri konaka, sobe za spavanje, imamo trpezariju i kuhinju, dio za goste, suvenirnicu, salu za primanje gostiju te muzej. Veliki je značaj muzeja, ne samo za nas nego za Kanton i za grad Mostar, jer u njemu je jedna od najvrjednijih zbirki vjerskih spisa, šest knjiga od kojih su pet rukopisi – najstariji iz 14. vijeka koji je pisan na koži, a ostale su 17.i 18. vijek također rukopisne knjige, pisane staroslavenskim jezikom. Tu su i ikone iz različitih perioda i tako su u muzeju grupisane, ikone srpskih domaćih autora, ikone koje su radile italokretski slikari i ikone koje su radili ruski slikari. Najstarija ikona je iz 16.vijeka.

INTERVIEW.BA: Koliko je manastir važan za pravoslavce Hercegovine, Srbe povratnike?

Iguman Danilo: Nažalost, manje od stotinjak ljudi, četrdeset i četiri porodice su se vratile u Žitomisliće. Imamo tridesetak krštenja godišnje. Krštenja se obavljaju ovdje i nije riječ samo o domaćim ljudima, nego dolaze sa svih strana, naročito preko ljeta. Evo imamo najavljen dolazak para iz Beograda koji dolaze za Vaskrs da krste dijete. Prošle srijede je bio par iz Belgije, također su došli da ovdje krste dijete. Vjenčanja su možda mjerodavnija, oko dvadeset ili trideset godišnje. To su obično ljudi koji žive ovdje, iz Mostara i okolice. Mnogi dođu u posjetu, ali se ne zadrže.

INTERVIEW.BA: U Mostaru je prije rata živjelo oko 25.000 pripadnika srpskog naroda, u dolinu Neretve vratilo se svega 6000. Što onemogućava povratak?

Iguman Danilo: Crkva je jedina koja se nedvosmisleno vratila i od početka bila podrška povratnicima, još u vrijeme kad povratak nije bio popularan. U našoj zemlji su se desile velike migracije ljudi. Nažalost, stvoreni su etnički čisti prostori i sad je veoma teško vratiti se u onu poziciju kako je to bilo prije rata. Veliki broj ljudi je odmah nakon rata otišao izvan BiH, mnogi su kasnije otišli u inostranstvo i naprosto se demografska slika promijenila. Mi ne možemo uticati da povratak bude veći, ali se moramo truditi da povratak bude održiv. Dobar pokazatelj je da ima djece koja su se ovdje rodila, da idu u školu, ima studenata koja studiraju na oba univerziteta u Mostaru, čak ima studenata iz Istočne Hercegovine koji u Mostaru studiraju i to je nešto što ipak pokazuje da Mostar kao multikulturalni grad ima budućnost.

INTERVIEW.BA: Nedavno ste izjavili da Mostar nije podijeljen grad i da vjerski praznici tome svjedoče?

Iguman Danilo: Mislim da on nije podijeljen u glavama ljudi. Uvijek prenosim razmišljanja običnog čovjeka, ono što političari rade i što nam se nameće godinama je nešto što je nebitno, mislim da normalni ljudi ne učestvuju u podjeli grada i da se na blagdane to naročito vidi. Mi smo imali otvorenje muzeja na kojem je bio muftija i predstavnici katoličke crkve. Na sve naše praznike dolaze, ne samo sveštenici i imami, nego dolaze i obični ljudi, vjernici, tako da za praznike imamo jedan broj ljudi koje nisu naše vjere i to je pokazatelj da ljudi ne pristaju tako lako na podjele.

INTERVIEW.BA: Postoji li u Mostaru međureligijski dijalog?

Iguman Danilo: Mi u Mostaru nemamo Međureligijsko vijeće formalno organizovano zato što katolička Biskupija ne učestvuje u radu MRV-a međutim postoji na nivou države. Međureligijsko vijeće postoji u ostatku Hercegovine, u Stocu i Trebinju postoje pododbori. Iako u Mostaru nemamo formiran odbor imamo svoju međureligijsku saradnju koja je na dobrom nivou, i sa islamskom zajednicom i katoličkom crkvom. Imamo i više od tog formalnog organizovanog dijaloga, imamo ljudski,normalan dijalog.

INTERVIEW.BA: Tome sigurno u prilog ide i nedavna proslava rođendana muftije mostarskog Salema ef. Dedovića koji ste zajedno proslavili ?

Iguman Danilo: Proslava rođendana se desila spontano, vidim da je to postalo kao senzacionalna vijest. Ustvari Salem efendija je dva dana mlađi od mene i ja sam to znao, došao je na otvorenje muzeja, a ja sam se sjetio da mu je rođendan, čestitao mu, i iznenadio ga tortom. I to je nešto što je potpuno normalno za nas i naše odnose, to je ta međureligijska saradnja koja postoji među nama, ona neformalna, ljudska. Onda su to mediji prenijeli i rekli su da je to bila slika koja je oduševila region. S jedne strane mi to stvarno nije bila namjera a sa druge strane mi je drago da su to ljudi ipak prepoznali kao nešto lijepo i pozitivno. Tako da nije istina da samo ružne stvari bivaju čitane, ipak ljudi vole nešto lijepo.

INTERVIEW.BA: Šta mislite o odlasku mladih iz BiH?

Iguman Danilo: Zanimljivo je da ljudi koji odlaze da su uglavnom ljudi koji imaju zaposlenje ovdje, ili su sposobni da bi i ovdje radili. Dakle ne radi se o nekoj teškoj ekonomskoj krizi, ja mislim da je kriza veća u tome što nemaju sigurnost, mnogo je vremena prošlo poslije rata a tako smo se malo pomjerili naprijed. Zahvaljujući prije svega politici.

INTERVIEW.BA: Za šta je potrebna veća hrabrost, za ostanak ili odlazak?

Iguman Danilo: I jedno i drugo je hrabrost, meni je bilo na početku teško ljudima govoriti da se vrate zato što niko od nas nije imao iskustvo povratka i nismo ni znali šta nas to sve čeka. Odlazak je naravno teži a ostanak, teško je također jer ne znamo šta nas sutra čeka, zato moramo imati nadu u bolje sutra, nadu u Boga, nadu u to da će ipak dobro nekad da pobijedi. Imate čitave generacije mladih ljudi koji sad imaju po 25 godina koji nikad nisu imali iskustvo života sa nekim ko je, uslovno rečeno drugačiji. A medijski, vaspitno i obrazovno se stvara jaz, tako da mislim da mnogo trebamo raditi na dijalogu i razbijanju predrasuda.

INTERVIEW.BA: Znate li da u Mostaru postoje mladi ljudi koji nikad nisu bili “uslovno rečeno na drugoj strani”, a nikada nisu bili na Starom mostu?

Iguman Danilo: I dalje je velika moć politike koja uspijeva da u ljudima stvori nevidljivu granicu i da ljudi na to pristaju. Kako mlad čovjek pristaje na to da nema barem dozu radoznalosti da vidi nešto novo i nešto drugo, pogotovo ako ti nešto neko brani, prosto da imaš prirodni poriv da u inat probiješ granicu. Nezamislivo da neko ima preko dvadeset godina, da živi u Mostaru i da ga ne interesira kako izgleda recimo Karađozbegova džamija! Da ima budistički hram ovdje negdje, ja bih prvi ušao da vidim kako izgleda. Nažalost, znam za takve slučajeve, djeca iz Gacka ili Nevesinja nisu nikad vidjeli katoličku crkvu ili džamiju, ili djeca iz Gruda i Posušja ne znaju ništa o pravoslavlju i islamu…A onda kad odemo vani, onda svi žive normalno. To mi je skoro jedan od katoličkih sveštenika rekao, kaže „ljudi lažu, tamo vani se normalno druže i Hrvat i Bošnjak i Srbin, a kad dođu ovdje onda ne smiju od svoje rodbine, ovdje na raspustu glume..“.

INTERVIEW.BA Vaskrs je u nedjelju, kako teku pripreme?

Iguman Danilo: Prethodilo mu je 40 dana posta. Ovo je sada posljednja sedmica prije Vaskrsa, imamo Veliki Četvrtak i Veliki Petak kada se slavi uspomena na Hristovu posljednju večeru, njegovo izdajstvo i raspeće na krstu. U nedjelju ujutro se slavi njegovo vaskrsenje tako da imamo bogosluženje u svete dane, i najsvečanije bude u nedjelju kada služimo nedjeljnu ponoć, u subotu na nedjelju. Tada bude najviše ljudi, time se završava post i počinje praznik Vaskrs – najveći pravoslavni praznik. Naravno svi ste pozvani i dobrodošli da zajedno proslavimo u miru i blagostanju.

 

 

 

 

 

 

 

Šuhret Fazlić: Bihać nije dobio ni marku od državnih organa BiH za izbjeglice i migrante

Izbjeglice i migranti u Bosnu i Hercegovini počeli su pristizati početkom prošle godine. Prema posljednjim statistikama u našoj državi boravi ih oko 5300 od čega je najveći broj na području Unsko-sanskog kantona. Gradonačelnik Bihaća, inače grada koji je primio najviše izbjeglica i migranata do sada, već duže vrijeme poručuje kako ovaj grad vodi tešku borbu oko problema migracija, a da u tome podrške od državnih institucija uopće nema. Za Interview.ba govorio je o otvaranju novog migrantskog centara na području Bihaća, deportaciji migranata iz susjednih država u Bosnu i Hercegovinu, novcu namijenjenom za migrante i izbjeglice, kao i odnosu građana Bihaća prema ovoj populaciji.

BEZ ADEKVATNE POMOĆI: „Državne institucije su te koje  ne upravljaju krizom i jednostavno su to svalili na leđa Grada Bihaća i Velike Kladuše i mi se moramo s tim nositi bez ikakve adekvatne njihove pomoći“.

INTERVIEW.BA: Iako postoje prihvatna mjesta poput tvornice „Bira“, da li se mogu adekvatno zadovoljiti potrebe migranata u Bihaću?

FAZLIĆ: Važno je da se zna da mi ovdje ne želimo da rješavamo problem migranata i izbjeglica u Bosni i Hercegovini, to sam jasno kazao i ministru Mektiću.  Imamo problem u Bihaću s kojim se nosimo godinu i po dana. Bira nije prihvatni centar, nije migracioni centra, to je samo mjesto gdje su migranti trebali do Novo godine da budu, kako ne bi bili na snijegu dok se ne uredi bivši Đački dom u Borićima.

INTERVIEW.BA: Ranije je bilo govora o tome da će se u Bihaću uspostaviti novi migrantski centar. Da li postoje određene ideje za lokaciju i koliko bi migranata moglo biti smješteno na tom području, s obzirom na to da ste već ranije kazali da bi do kraja 2018. godine migranti i izbjeglice trebali biti izmješteni iz grada, a sada je već april?  

FAZLIĆ: Ne želim da razgovaram o izgradnji migracionog centra u Bihaću tako kako ga vidi Ministarstvo sigurnosti BiH. Imamo sad ovdje problem u Biri. Gradsko vijeće je donijelo zaključak da se migranti izmjeste iz urbanog područja i mi sad tražimo lokacije, te ćemo shodno tome na sljedećoj sjednici Vijeća predložiti tu lokaciju.

INTERVIEW.BA: U medijima ste izjavili da Hrvatska policija u BiH svaki dan dovodi 30, 40 ili 100 migranta. Kako je moguće da se tek tako deportuju migrant i izbjeglice iz susjednih zemalja s obzirom na to da znamo da postoje međunarodni zakoni i konvencije?

FAZLIĆ: Lično sam svjedočio vraćanju migranata i izbjeglica ne na zvaničnom graničnom prijelazu, nego na nezvaničnom graničnom prijelazu. Radilo se o grupama od 20 do 100 migranata i izbjeglica, a prilikom vraćanja policija Hrvatske ulazila je duboko u teritoriju Bosne i Hercegovine. O tome smo informisali sve nadležne institucije i to je ono što nama čini problem. Hrvatska time krši međunarodne zakone i konvencije. Ne vraćaju oni migrante koji uhvate na granici, oni vraćaju migrante koje su uhvatili u Zagrebu. Bilo je slučajeva da vrate migrante koji su uhvaćeni u Mariboru, a vraćali su i migrante koji su uhvaćeni na granici između Slovenije i Italije, to je kršenje međunarodnih zakona koje se direktno održava na Bihać.

INTERVIEW.BA: Koji su to najčešći sigurnosni rizici s kojim se susreću građani u Bihaću, s obzirom na to da znamo da su ranije i protestvovali, ne zbog većine izbjeglica i migranata, već zbog one manjine koja narušava javni red i mir?

FAZLIĆ: Dešavaju se pokušaji otimanja mobitela, bilo je razbojništava, provale u objekte, vikendice…U posljednje vrijeme učestala je i krađa automobila, a nakon krađe prelaze ilegalno granice. To su najčešći slučajevi.

INTERVIEW.BA Koliko rade više institucije na saniranju problema s migracijama, konkretno mislimo na Ministarstvo sigurnosti kao državnu instituciji, a zatim i druge na nivou FBiH i Kantona?

FAZLIĆ: Državne institucije, dakle Ministarstvo sigurnosti, DGS i Služba za strance BiH su glavni proizvođači i generatori ove krize. Oni su u stvari ti koji  ne upravljaju krizom i jednostavno su to svalili na leđa Grada Bihaća i Velike Kladuše i mi se moramo s tim nositi bez ikakve adekvatne njihove pomoći.

INTERVIEW.BA: Znamo da pristižu određene sume novca od međunarodnih organizacija za migrante i izbjeglice. Šta je s tim novcem, da li Bihać kao grad s najviše migranata i izbjeglica dobija išta od toga?

FAZLIĆ: Bihać nije dobio marku jednu od državnih organa Bosne i Hercegovine. Mi smo aplicirali s određenim projektima prema Ambasadi Velike Britanije, prema Evropskoj komisiji i prema Fondu Otvoreno društvo i realizovali smo određene projekte.

INTERVIEW.BA: Već ste ranije govorili da za mnoge migrante i izbjeglice nije poznat identitet. Na osnovu čega i kako se oni kažnjavaju za djela koja čine? 

FAZLIĆ: To je jedan od problema gdje se najbolje vidi nerad Službe za strance BiH. Ljudi kada dođu u Bosnu i Hercegovinu oni unište svoje dokumente i onda trebaju da se prijave za međunarodnopravnu pomoć, prijave se, dobiju određene dokumente, a nakon toga su dužni da u roku od 15 dana podnesu papir za azil, međutim, oni to nikad ne podnesu i oni su ovdje faktički nelegalno, ne znamo ni ko su ni šta su. Mi smo od prvog dana upozoravali da nam se može potkrasti da dođe neko za koga ne znamo kakva mu je sigurnosna prošlost. 

INTERVIEW.BA: Koliko su građani Bihaća senzibilizirani prema izbjeglicama i migrantima, da li im pomažu nakon nekoliko negativnih iskustava ili ih sve više izoluju?

FAZLIĆ: Ako je tu iko osvjetlao obraz onda su to građani Bihaća. Mi smo od prvog dana pomagali migrantima, hranili ih, pružali im pomoć i odjeću, to radimo i sada, ali da vam kažem, to sve predugo traje. Da je njih stotinu-dvije, hiljada ili dvije mi bismo se nekako i nosili s tim, ali to je puno veći broj, a oni svakodnevno pristižu. Međutim, bez obzira na sve mislim da građani Bihaća imaju razumijevanja i da su pokazali da smo humani.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Čitaj više, misli više“, koji se sprovodi uz podršku Heinrich Boll Stiftung organizacije u BiH, a implementira ga Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

Kandidatkinja za premijerku BPK Aida Obuća: Mnogo je prepreka za žene u politici, ali one mogu istrajati

Aida Obuća jednoglasno je predložena za mandatarku buduće Vlade Bosansko – podrinjskog kantona Goražde, a mogla bi postati i prva premijerka od osnivanja ovog kantona. Rad u politici joj nije stran, jer je u svojoj desetogodišnjoj karijeri bila predsjedavajuća Općinskog vijeća BPK Goražde, ali i prva žena koja je bila predsjedavajuća Skupštine ovog kantona. Obuća je za Interview.ba govorila o ženama i političkom angažmanu u BiH, te kako je odgajana da se poslovi ne dijele na muške i ženske, već na radnike koje znaju dobro ili loše raditi svoj posao.

POSLOVI SE NE DIJELE NA MUŠKE I ŽENSKE: “Zato nikada nisam doživljavala da se poslovi dijele na muške i ženske, već na one koji dobro i loše rade svoj posao”.

Interview.ba: Koliko Vam je kao ženi bilo teško izboriti se za svoje mjesto u bh. politici?

Aida: To je rezultat mog dugogodišnjeg rada, kako u profesionalnom smislu kao diplomiranog pravnika, tako i mog angažmana u Stranke demokratske akcije. Sve je krenulo prije deset godina kada sam izabrana u Općinsko vijeće Općine Goražde i tada počinje moj politički angažman, gdje sam se nadograđivala i usavršavala. Zatim sam došla u Skupštinu BPK-a, a sada sam dobila mogućnost da postanem mandatar ovog kantona. U stvari, jedan kontuiran rad i konstantno usavršavanje na kraju je prepoznalo Predsjednistvo SDA.

Interview.ba: Rekli ste kako ste se počeli baviti politikom prije deset godina. Kako je izgledao Vaš početak, šta vas je inspiralo na politički angažman?

Aida: Mogla bih reći da sam se počela aktivno baviti politikom tek kada sam se profesionalno usavršila, odnosno nakon završetka Pravnog fakulteta u Sarajevu, te kada sam se zaposlila i imala iza sebe neku karijeru, ali i kada sam se izgradila u profesionalnom smislu i shvatila da se trebam početi više društveno se angažovati. Taj društveni angažman uslijedio je kroz politički. Smatram da, ukoliko želimo kvalitetno pomoći zajednici iz koje dolazimo, ali i ženama, onda ne možemo prepustiti da se stvari dešavaju i prolaze pored nas. Moramo krenuti stvari postepeno mijenjati u onom pravcu u kojem mi hoćemoJa nisam željela nijemo posmatrati da se stvari dešavaju pored mene, već sam željela aktivno se uključiti i u svom domenu doprinijeti određenim promjenama. Smatram da stvari kreću u pozitivnom pravcu.

Interview.ba: U Bosni i Hercegovini se politika i dalje smatra poslom kojom se većinom bave muškarci. Da li ste kod višegodišnji angažman i sami nailazili na neke prepreke i predrasude, samo zato jer ste žena?

Aida: Često sam slušala žene koje govore da im je jako teško da se bave politikom jer je to prevashodno posao rezervisan za mušku populaciju. Međutim, ja to nisam nikada tako doživljavala iz razloga što sam u svojoj porodici odgajana tako da nema muških i ženskih poslova, već da se svaki posao može raditi na kvalitetan način, ukoliko je osoba kvalitetna. Zato nikada nisam doživljavala da se poslovi dijele na muške i ženske, već na one koji dobro i loše rade svoj posao. Da budem iskrena, unutar SDA sam stalno imala podršku muških kolega, podjednako kao i ženskih kolegica. Nikada nisam naišla na osporavanje samo zbog toga sto sam žena, već je dolazilo do razmimoilaženja oko nekih stvari jer nemamo iste stavove, ne zbog toga jer to predlažem kao žena. Nisam naišla na osporavanja, a dokaz tome je i sama kandidatura za mandatara kantona, koja je rezultat jednoglasne podrške svih članova Predsjedništva SDA i Kluba poslanika koju čine tri muškarca i dvije žene.

Interview.ba: Mali broj žena prisutan je na bh. političkoj sceni, ali se i to polako mijenja. Koliko žene mogu uraditi da se ova situacija promijeni kako bi se što veći broj žena angažovao u političkom životu?

Aida: Sve je do žena. Žene su te koje moraju odlučiti da, ukoliko žele da se bave politikom, istrajati na tom putu jer prepreka je mnogo. Također, mnoge od nas će radije možda izabrati lagodan život, mimo stresnih situacija koje politika i politički angažman sami po sebi donose, ali žene mogu ustrajati na tome ukoliko se odluče. Uvijek kažem da su žene te koje, ukoliko se odluče odraditi neki posao, onda će ga odraditi kvalitetno i do kraja. Posebno me raduje sto je moja kandidatura toliko odjekula u mojoj političkoj partiji, a nadam se i u drugim jer, ukoliko jedna žena može biti mandatar vlade, znači da je sve počelo da se kreće u tom pravcu. Jesam prva, ali se nadam da će to sada krenuti lančano, te da će biti više žena na ovim rukovodećim pozicijama.Žene jesu prisutne u politici, ali ne onim pozicijama na kojima se odlučuje, a ovo je upravo mjesto gdje se odlučuje i povjereno je jednoj ženi.

Interview.ba: Uskoro biste mogli postati mandatar, a kasnije i prva premijerka BPK Goražde. Imate li plan kako poboljšati život građana?

Aida: Ja se aktivno bavim politikom deset godina. U prethodnom mandatu sam bila predsjedavajuća BPK Goražde, a dobila sam i mogućnost da budem prva mandatarka i, ako se sve završi kako smo planirali, ubrzo bi se moglo desiti da postanem premijer vlade BPK-a. Četiri godine u prethodnom mandatu sam bila jako aktivna, uz premijera sam radila na mnogim projektima, pomagala sam kao prva žena zakonodavne vlasti, a sada ću to nastaviti raditi kao neko ko je na čelu izvršne vlasti. Nadam se nastavku pozitivnog trenda rasta ovog kantona, dovršiti započete projekte, a posebno smo ponosni na historijski projekat putnog povezivanja Sarajevo – Goražde, za koji sam vezana i u kojem sam učestvovala od početka. Smatram da je najbitnije raditi na finansijskoj stabilnosti kantona jer smo jedan od kantona koji ne može funckionisati bez finansijske pomoći FBiH, to je neka finansijska injekcija od FBiH. Jako je bitno i da naš rad bude timski, zakonski i transparentan, te da budemo socijalno osjetljivi, pravedni i odgovorni.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Čitaj više, misli više“, koji se sprovodi uz podršku Heinrich Boll Stiftung organizacije u BiH, a implementira ga Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

Stanivuković o tetku Kruniću: Svako ko priča više ne priča. Ne može, mrtav je!

Poznati bosanskohercegovački biznismen Slaviša Krunić, koji je ranije upozoravao na prijetnje i torturu koju je nad njim provodila vlast Republike Srpske, ubijen je sinoć oko 22:30 sati u blizini porodičnog imanja. U jednom od svojih medijskih pojavljivanja kazao je kako je „kao rođeni Banjalučanin postao nepodoban“, kao i to da je doživljavao brojne pritiske za otkup njegovih firmi kako bi na čelo došao čovjek koji će biti „pod kontrolom“. Poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Draško Stanivuković za Interview.ba je rekao kao je njegov tetak Krunić bio veliki humanitarac, te da nije poznavao ni vjeru ni naciju, nego je ljude dijelio na „čovjek“ i „nečovjek“. Istaknuo je da se ovim ubistvom nad Banjalukom nadvila jedna velika sjena koja treba da nas opominje kakav je čovjek trebao da živi, a kakvom čovjeku nisu dali da živi.

VELIKA TORTURA VLASTI RS: „Definitivno su mu pola života uzeli ovi koji čine vlast, koji vode RS, a drugu polovinu oni koji su naručili ubistvo i koji su ga ubili“.

INTERVIEW.BA: Krunić  je ubijen sinoć pred ulazom na porodično imanje u mjestu Jablan kod Trna blizu Banje Luke. Još su nepoznati detalji cjelokupnog slučaja, a u toku su i privođenja velikog broja osoba za koje postoji sumnja da su počinili ubistva. Da li ste bili na licu mjesta i imate li više informacija trenutno?

STANIVUKOVIĆ: Bio sam na licu mjesta. Ubistvo je planirano duži vremenski period i to se jasno vidi iz činjenice da su znali kuda ide, kojim putem dolazi do kuće s obzirom na to da može iz dva pravca da dođe, gdje ga je najbolje sačekati, tačnije na jednom uglu gdje se skreće i auto najviše usporava, odnosno mora stati da bi skrenulo, i tu su prišli i ubili ga. S druge strane je vidljivo da je u komunikaciji bilo više osoba. Automobil je prije njegovog dolaska dva-tri puta išao i vraćao se imanju, a nijednom nisu pucali dok zvanično Slaviša nije sjeo, što znači da su čekali signal, nakon čega je neka treća grupa pucala.  To je pripremljena likvidacija, ubistvo. Iza svega toga stoji kao i inače u ovoj državi i regionu krupni kapital i interes.

INTERVIEW.BA: Zašto je Krunić ubijen? 

STANIVUKOVIĆ: Živio je svoj život i radio svoj posao i kao takav opet smetao. Sjedio sam više puta s njim i razgovarali sam u više navrata. Govorio mi je o torturi koju je imao s vlašću i koja je bila nemilosrdna prema njemu, samo iz jednog razloga, što nije bio neko koga mogu kupiti ili bolje rečeno neko koga mogu kontrolisati. Njima samo odgovaraju oni koje oni mogu kontrolisati. Jasno je da je imao veliku torturu i definitivno su mu pola života uzeli ovi koji čine vlast, koji vode RS, a drugu polovinu oni koji su naručili ubistvo i koji su ga ubili.

INTERVIEW.BA: Znaju li se imena naručilaca ubistva, ko najviše pada pod sumnju?

STANIVUKOVIĆ: Spominju se već neka imena, ali vidjet ćemo, ne bavim se istragom. Moje nije da upirem prstom, ali jeste da kažem ono što su činjenice. Svi su znali da je njegov život bio ugrožen i da nije bezveze imao obezbjeđenje, čovjeka koji je sjedio u auto kada je on na nekom piću ili kafi kako mu neko ne bi stavio bombu pod auto, ljude koji mu štite porodicu, a pritom se nije bavio nikakvim nečasnim radnjama.

INTERVIEW.BA: Kako komentarišete činjenicu da se povodom ubistva niko iz Grada Banjaluke nije oglasio?

STANIVUKOVIĆ: Nema reakcije prvog čovjeka grada Banjaluke. Danas je primio dvoje-troje zvaničnika sve sa osmijehom, nema sažaljenja, nema milosti. Imate danas i sramotnu izjavu iz MUP-a koji kažu da je bezbjednost na zadovoljavajućem nivou. Ako je ovo na zadovoljavajućem nivou, onda mi jednostavno imamo osjećaj da živimo u različitim svjetovima. Neki ljudi ne poznaju smrt i tragediju.

INTERVIEW.BA: Šta se dešava u Banjaluci, u Republici Srpskoj, spisak postaje sve veći?

STANIVUKOVIĆ: Milan Vukelić, Jovan Arbutina, Nikola Đurović,  David Dragičević, Slaviša Krunić, spisak se povećava iz dana u dan. Teško je reći šta se dešava, ali gubi se duša i suština bivstvovanja da u ovoj zemlji treba biti čovjek. Jednostavno krupni kapital i politički interesi preuzimaju sve poluge ovog života i onda oni ljudi koji dijele druge vrijednosti na ovaj način završe. Krupni kapital, profit, krupni interesi, građevinski lobi, farmaceutski, naftni, sve su to stvari koje postaju iznad života, iznad toga da je suština biti dobar čovjek. Kada se izgubi glavna nit i kada takve hijene dobiju poluge moć kako kapitalizmom, tako političkim funkcijama, onda dobijete da zemlja izgleda ovako.

INTERVIEW.BA: Gdje običan čovjek u svemu tome? Šta njemu preostaje?

STANIVUKOVIĆ: Svaki ovaj potez udaljava čovjeka od želje za borbom…nema Slaviše, nema Davida, nema Nikole…i kaže čovjek „pa neće biti ni mene“. Ja sam danas imao jedan neprijatan susret. Bila je pauza u Narodnoj Skupštini RS, izašao sam da telefoniram i dok sam telefonirao prilazi žena i kaže: „smiri se, smiri se, stišaj“, a ja kažem: „jeste li vdjeli ovo za Slavišu“, na šta ona meni: „joj šuti, ima toga i bit će još, samo šuti“. Ona je meni to rekla iz najbolje namjere, ali se oslikava suština današnjeg običnog čovjeka u Banjaluci, RS-u i FBiH. Oslikava se da oni meni iz najbolje namjere kažu da šutim, jer svako ko priča više ne priča, ne može, mrtav je! To je tako, bez bilo kakve paranoje i umišljaja, to je surova realnost. Nekad je bilo ono samo da se ne puca, ali počelo se i pucati.

INTERVIEW.BA: Šta i kuda dalje Draško, šta nam je činiti?

STANIVUKOVIĆ: Slaviše je bio moj prijatelj, rod, njegova kćerka iz prvog braka je moja nerođena sestra s kojom sam odrastao. Imamo motiv da se borimo. Imate časnog Milana Vukelića čiji je duh i dalje nad Banjalukom, duh čovjeka koji nije htio da uništi dušu ovog grada. Imate Slavišu koji je zapošljavao 2000 ljudi. Zbog tih ljudi moramo dići glavu i boriti se i vratiti dostojanstvo ovom gradu. Ovo kada sam danas saznao u meni su bile dvije struje. Prva je koja kaže: „pa čekaj kuda ovaj brod ide“, a druga je ona definitivno jača koja treba da prevagne u svakom čovjeku da je ipak ovo borba koja vrijedi. Neko će reći šta vrijedi? Slavišina djeca su ostala bez njega, ali duh koji on ostavlja je duh borbe. Sve što je on uradio će živjeti. Jeste neki taman oblak u pravom smislu danas nad Banjalukom, ali je taj duh taj oblak nad nama i mora nas tjerati naprijed. Iako gubimo nadu, niko drugi ne može vratiti osim nas koji smo sad živi. Ovdje treba pokrenuti inicijativu da postoji doživotna kazna za ovakve egzekutore za ovakve nalogodavce i time se ne treba baviti MUP. Očekujem da se proglasi dan žalosti zbog ovog ubistva.

Branko Ćulibrk: Jedino volim drugačije nego što to društvo nameće

„Dajte im drugu državu“, „izolujte ih“ i „ubijte pedere“ – ovo je djelić realnosti koju žive LGBTIQ osobe u Bosni i Hercegovini, a osim verbalnih napada, svakodnevno trpe fizičko nasilje i uznemiravanje.  Branko Ćulibrk, LGBTIQ aktivista iz Prijedora za Interview.ba kaže da se u našoj državi, ali i državama bivše Jugoslavije njeguje nasilje i da je ono u većini slučajeve usmjereno na marginalizirane skupine od kojih je jedna od najugroženijih LGBTIQ populacija. A kada smo ga pitali kako on sebe vidi drugačije od drugih kazao nam je  „jedino volim drugačije nego što to društvo  nameće“. Ovaj 33. aktivista govorio nam je o tome kada je shvatio da je gej, kako su ga prihvatili u porodici i prijatelji, odnosu okuženja, poslovnom angažmanu, predrasudama, nasilju, ali i o Povorci ponosa koja će biti održana krajem ove godine.

LGBTIQ OSOBE SU NAŠI PRIJATELJI, BRAĆA, SESTRE: „To su sve one osobe koje mi svakodnevno vidimo i s kojima provodimo život. Ono što jeste problem i u čemu se razlikuju LGBTIQ osobe jeste što posredstvom pritiska društva kriju svoju seksualnu orijentaciju i ljubav prema osobama koje vole od straha od nasilja i straha da će ih društvo odbaciti“. 

INTERVIEW.BA: Kada ste postali svjesni svoje seksualnosti?

ĆULIBRK:  Svoje seksualnosti počeo sam biti svjestan u pubertetu i tada sam prvi put osjetio da nešto što je nametnuto kao “normalno” nije ono što je u skladu s mojom prirodom i nekim mojim unutrašnjim nagonom prema osobama istog spola.

INTERVIEW.BA: Često osobe koje su gej ili lezbejke imaju strah od reakcija okoline, pa se trude da prikriju svoju seksualnost, odnosno predstavljaju se kao neko ko zaista nisu. Jeste li Vi posezali za konformističkim principom?

ĆULIBRK: Moj utisak je da se u suštini nisam vodio tim konformističkim principom na pristajanje prilagođavanju sredini u kojoj živimo. Sebe nikad nisam vidio kao drugačijeg, kao nekog nenormalnog, bolesnog ili sve ono što društvo kao takvo lijepi LGBTIQ osobama, baš suprotno, osjećao sam se integrisano u sredini i društvu u kojem živim sa svim svojim kapacitetima, sposobnostima, inteligencijom, kompetentnošću da radim i obavljam stvari za koje sam se odlučio. Smatram da me to sve vrijeme držalo i guralo da ne budem osoba koja će se povući, koja se neće znati za sebe boriti i dozvoliti da ga društvo uguši zbog onoga što ja u stvari jesam.

INTERVIEW.BA: Kome ste prvo kazali da ste gej i kakav je bila reakcija?

ĆULIBRK: Ja sam se prvi put outovao prijateljici i to onda kada sam prvi put bio u vezi s momkom i tada sam imao potrebu da svoju ljubav koju sam osjetio izrazim  svojim bliskim osobama i jednostavno kažem da sam gej i da imam momka. Moram reći da sam u tom trenutku naišao na ogromnu podršku mojih prijatelja, što je meni zaista bilo ohrabrujuće i dan-danas sam zahvalan svim svojim prijateljima koji su tada stali uz mene i koji su razumjeli moju ljubav i nisu je vidjeli kao bolesnu i nenormalnu. Vjerujem da mi je to dalo ogromnu snagu i podstrek za sve ove godine, pa evo i dan-danas da se bavim aktivizmom i borim se za jednakost i protiv nasilja nad LGBTIQ osobama.

INTERVIEW.BA: Bosanskohercegovačko društvo je patrijahalno i tradicionalno. Da li je bilo teško reći roditeljima da ste gej?

ĆULIBRK: Nemam roditelje, tako da se njima nisam outovao. Outovao sam se svojoj rođenoj braći i oni su me prihvatili.

INTERVIEW.BA: Na koji način ste prihvatili vašu ljubav, s obzirom na to da postoje ljudi koji se opiru svojim osjećanjima, negiraju ih, iako su svjesni da griješe?   

ĆULIBRK: Meni je ta ljubav bila potpuno prihvatljiva zato što je moja, zato što je ja osjećam i imao sam potrebu da je prigrlim kao takvu, a ne da je odbacujem  kao nešto nenormalno.

INTERVIEW.BA: Obično znamo da je prijelaz iz osnovne škole u srednju poprilično turbulentan zbog puberteta, kako je reagovalo okruženje na vašu seksualnost?

ĆULIBRK: Kada govorimo kako je biti gej u srednjoj školi to se razlikuje od generacije do generacije. Ja sam srednju školu završio prije 15 godina i tada je okruženje u kojem sam odrastao bilo poprilično nasilno i agresivno, pogotovo prema osobama koje se ne vide kao jednake i ravnopravne u društvu, a to su između ostalog LGBTIQ osobe. U srednjoj školi nisam bio out, tako da ne mogu reći da me je bilo ko diskriminisao zbog seksualne orijentacije ili da sam trpio nasilje. Međutim, ono što jeste činjenica, mi živimo u okruženju koje strašno njeguje nasilje kao princip funkcionisanja i ta potreba dominacije nad slabijim je generalno problematična. Nikad nisam dozvolio da me takve stvari koče u životu.

INTERVIEW.BA: LGBTIQ osobe redovno se susreću sa brojnim predrasudama. Šta je Vaše „oružje“ za borbu protiv predrasuda?

ĆULIBRK: Prvo moramo razumjeti društvo u kojem živimo, a predrasude jesu produkt jednog ogromnog neznanja o različitim temama, pa i o ljudskim pravima, pogotovo LGBTIQ. Dijeljenje iskustva i svih životnih teškoća jedne marginalizovane osobe mnogo doprinosi boljem razumijevanju i potencijalnoj empatiji. Zaista vjerujem da je Povorka ponosa jedan od mehanizama da ljudi razumiju poziciju LGBTIQ osoba i da će zaista negdje i doprinijeti tome.

INTERVIEW.BA: Šta je najgore što ste doživjeli kao osoba drugačije seksualne orijentacije?

ĆULIBRK: Definitivno najgora stvar je bila fizičko nasilje. To je najgore iskustvo koje mi se desilo. Jedna grupa momaka iz Prijedora me fizički napala. Ta grupa nikada nije sankcionisana, ali drugi slučaj fizičkog napada i prijetnji smrću je sankcionisan, ali ne adekvatno. Ja sam oba slučaja prijavio kao motivisane mržnjom, međutim, prvi nije došao do kraja, nije doživio epilog, a drugi slučaj je procesuiran kao prekršaj. Nijedan slučaj nije kategorisan kao zločin iz mržnje iako su to knjiški primjeri u kojima vas neko tuče i govori da ste „peder i da treba da te ubiju“.

INTERVIEW.BA: Da li ste imali problema prilikom zapošljavanja zbog vaše seksualne orijentacije?

ĆULIBRK: Iskreno nisam. Otkad sam završio fakultet, radim u civilnom sektoru koji je sam po sebi tolerantniji kada govorimo o LGBTIQ pitanjima, tako da generalno nisam. Moj prvi poslodavac i sadašnji  su znali za moju seksualnu orijentaciju, međutim, fokus je bio na mojim kompetencijama, na sposobnostima i svemu onome što je bilo potrebno za rad, a ne na tome da li sam gej, strejt, pripadnik određene političke partije ili nešto drugo. Mislim da je ovo izuzetak i da su u većini slučajeva LGBTIQ osobe primorane da kriju svoju seksualnu orijentaciju od poslodavca.

INTERVIEW.BA: Šta biste voljeli da imate mogućnost, a što druge heteroseksualne osobe imaju?

ĆULIBRK: Prvo moramo govoriti o osnovnim pravima kao što je sloboda izražavanja. Generalno LGBTIQ osobe u javnom prostoru nemaju mogućnost da izraze svoju ljubav adekvatno. Zatim  nemamo pravo na životno partnerstvo, a ni na brak. Javno okupljanje LGBTIQ osoba je poprilično neprihvatljivo kod nas. Dalje, želim da se nasilje adekvatno procesuira i da vladavina prava ima primat u ovoj državi. U situaciji smo da živimo u društvu koje je homofobično, koje je ekonomski i socijalno poprilično devastirano, politički uništeno i sama činjenica da ste pripadnik neke manjine je poprilično nezgodna pozicija za svakog od nas. Kad razmišljam o svim teretima koje doživljavam, činjenica je da smo svi prije svega građani ove države i da dijelimo iste probleme, kao i svi drugi u bh. društvu. S druge strane imamo tu otežavajuću okolnost da kao pojedinci i pojedinke ne možemo javno biti sa svojim identitetima to što jesmo i uživati sva jednaka prava kao i drugi u BiH. To i jeste najveći problem u ovom društvu, što većina marginalizovanih grupa, ne samo pripadnici LGBTIQ osoba, već govorimo i o osobama sa invaliditetom, Romima, demobilisanim borcima itd. jednostavno nemaju jednaku poziciju u ovom društvu.

INTERVIEW.BA: Spomenuli ste brak, izuzev što vi ove mogućnosti trenutno u BiH nemate, vidite li sebe nekad u braku?

ĆULIBRK: Brak kao institucija nosi malo tu heteronormativnu vrijednost, ali da, sva ona prava koje imaju i ostali građani i građanke, želim da imam.

INTERVIEW.BA: U bosanskohercegovačkom društvu LGBTIQ osobe se posmatraju kao drugačije. Po čemu ste vi to drugačiji?

ĆULIBRK: Ja jedino volim drugačije nego što društvo kao takvo nameće. Mislim da je bitno napomenuti da LGBTIQ osobe su naši prijatelji, braće, sestre ili drugi članovi porodice i to su potencijalno sve one osobe koje mi svakodnevno vidimo i s kojima provodimo život. Ono što jeste problem i u čemu se razlikuju LGBTIQ osobe jeste što posredstvom pritiska društva kriju svoju seksualnu orijentaciju i ljubav prema osobama koje vole od straha da će ih društvo odbaciti.  Kada se govori u javnom diskursu o borbi za prava LGBTIQ osoba ili o povorkama ponosa najčešće se prenose neke fotografije seks parada ili sličnih manifestacija iz svijeta i iz puno razvijenijih društava i naravno da se stvara jedna pogrešna slika o tome svemu i da se takvim ponašanjem obezvrednjuje značaj borbe za osnovna ljudska prava. Moramo biti svjesni i odgovorni da ono što prenosimo i serviramo kao materijal kojim pokušavamo da predstavimo borbu za nečija prava ponekad nije adekvatan način, a i lažan je.

INTERVIEW.BA: Da li ste ikada pomisli „odoh ja iz BiH u neku drugu demokratskiju državu…negdje ću moći slobodno hodati ulicom  i gdje me niko neće gledati prijeko“? Je li vam ikad takvo nešto palo na um?

ĆULIBRK: Jeste, naravno. Uvijek je pitanje da li ostati i boriti se tu gdje jesi ili ići ako već postoji mjesto gdje mogu uživati sva svoja prava potpuno ravnopravno. To je vječita dilema, ali ja sam stava da se nekada moramo zauzeti za sebe. U jednom momentu sam shvatio da ukoliko želim neku promjenu da moram biti ta promjena i da je moram nametati. Ne kažem da danas-sutra neću odustati, pokupiti se i otići u Njujork, Amsterdam ili Beč, ali za sada imam puno većih poriv da ovdje gdje jesam ne dozvolim da društvo propada i da nasilje bude potpuno prihvatljiva pojava u društvu.

INTERVIEW.BA: Povorka ponosa će biti održana 8. septembra. Šta želite postići izlaskom na ulice?

ĆULIBRK: Cilj Povorke prije svega jeste da je ona protest protiv diskriminacije i nejednakosti LGBTIQ osoba u bh društvu i u tom smislu ona je borba protiv nasilja nad LGBTIQ osobama. Ona je zahtjev za organizovanje javnog događaja  koji podrzumijeva izlazak jedne marginalizovane grupe u sferu javnog prostora kako bi se borila za jednak položaj u bh. društvu. Bosanskohercegovačka povorka ponosa je otvorena platfoma za pridruživanje svih osoba kojima su ugrožena ljudska prava i koji su diskriminisani u bilo kojoj sferi njihovog života, ali ovom prilikom pozivamo sve građane i građanke kojima je stalo do jednakosti u našem društvu da nam se pridruže 8. Septembra.

INTERVIEW.BA: Vidjeli smo šta se dešavalo u regionu kada su u pitanju povorke ponosa Beograd 2001. godina, Zagreb 2002. godina, Crna Gora 2013. godina, šta vi očekujete?

ĆULIBRK: Očekujem da će se Povorka ponosa održati. Što se tiče reakcija sigurno će biti pokušaja da se ona spriječi. Kada govorimo o pravima LGBTIQ osoba ona jesu najosjetljivija, jer se pruža najviše otpora. Iskustva iz regija pokazuju da obično kod organizovanja prvih povorki ponosa dolazi do najviše kontra reakcija, koje često podrazumijevaju i nasilje.  Želim da kažem da ništa ne radimo što nije u skladu sa zakonima, već samo zahtijevamo svoja prava i zahtijevamo ih javno, to je sve ono što želimo da uradimo kada govorimo o Povorci ponosa.

INTERVIEW.BA: Da li imate strah od toga da stanete u Povorku ponosa?

ĆULIBRK: Ne mogu reći da strah nije prisutan, to jeste neka anksioznost. Mi živimo u društvu gdje postoji realna opasnost od nasilja, i u tom smislu, mislim da je strah opravdan. Ono što je negdje puno prisutnije jeste naša odlučnost da se uhvatimo  u koštac i da se borimo za društvo u kojem ćemo svi biti jednaki i slobodni.

 

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: 128 hiljada djece za odstrel u BiH

Dok budete krvarili do smrti na onom Babanovcu, shvatite, to je samo posao, ništa više. A vas 128 hiljada, vaše kosti malene će biti ugrađene zlatnim slovima u najnoviju našu superpatriotsku utopiju, to se ne sekirajte. I još će vam roditelji zahvalnice dobiti. I u to budite uvjereni.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Stojim u ulici četničkog vojvode Rade Radića u Banjaluci i promatram svijet. Jer, baš je dobro stajati u ulici čovjeka koji je ubio partizanskog heroja Mladena Stojanovića i koji je po toj i takvoj milosti povijesti dobio svoju ulicu. A još je bolje stajati u ulici četničkog vojvode Rade Radića na Dan oslobođenja Banjaluke. Piše li se dan sa velikim «D» Bože dragi? Nema ni veze sve dok me četnička tabla grije preko ramena.

 

Mir dugih cijevi

 

Stojim u ulici R.R. pa se pitam, jesu li partizani tog 22. aprila ’45 oslobađali Banjaluku? Nisu li to učinili prepodobni bradati heroji» četnici, kako nas uči svijetla Karadžićeva i Mladićeva povijest? I na koncu, pitam se da li je Banjaluka uopšte oslobođenja?

Kako vidim po dugim cijevima, po najavama osnivanja pandurske teritorijalne odbane, po zveckanjem oružja, daleko smo mi od oslobođenja. Naravno, da se ne lažemo, Banjaluka živi ultranacionalističko sužanjstvo, sve pod onom četničkom tablom. Samo bi Banjaluka, na čelu sa svojim glavešinama Lukačem i Dodikom (koji su i dalje ćaća i mater Banjaluke) da se dodatno naoruža, pa da se sve sa oružjem i dugim cijevima brani od poplava, zemljotresa i požara.

I pitam se ja, Dragan Bursać, rab božiji, koji kurac će nam duge cijevi, njih 5000 hiljada za poplave, požare, zemljotrese, odrone i ostale prirodne kazne u gradu četničkog vojvode Rade Radića? Mislim, koji kurac? Zar nije bolje kupiti čamce, koji kanader i HTZ opremu. Ne HDZ! Ali, šta ja, Dragan Bursać znam o odbrani od prirodnih katastrofa? Koje sam ja mudo pa da kažem Parlamentu RS-a ili Parlamentu Federacije, ne brani se, majmuni jedni, zemlja dugim cijevima nego znanjem, ljepotom i umijećem?!

Jer, ništa ja ne znam. Da znam koliko ne znam, znao bih da je rat na pomolu. Eno i kurta i murta pišu o ratu tu iz ćoškića, koji je došao poput proljetnog povjetarca samo da ga, Bože zdravlja, apliciramo na naš mirom ispaćeni narod, koji već 25 godina očajava i čami u bezratnom stanju.

 

Ja došao na moblizaciju, kad ono međutim

 

Samo kome da se prijavim? Ko da me uzme? Regrutni centar Suljagićev nikako da nađem. Opet sa druge strane, Lukač i četnička kompanija neće da me prime, a i oni kriju svoje gnijezdo kao zmija noge. Ih kakvi su svi nesrećnici, rat, rat, rat kao jedino rješenje, a kad se trebaš prijaviti da ratuješ, drugog kolješ i krv mu piješ, ispade da je lakše dobiti krediti u kakvoj banci.

Nego, stvarno ljudi, ponukan paranoicima svakovrsnim, odlučio sam, čvrsto sam odlučio da pronađem tu stajaću vojsku koja će ratovati u ovom najnovijem ratu tu iza ćoškića. Jer, nije vrag da će ratovati samo po par hiljada rezervista sa obje strane. Pod stranama mislim na staru podjelu na četnike i balije, jer nisam u trendu. Vjerovatno će se zvati unijati i separatisti, kako god.

Elem, analitičati krvožedicni imaju problema sa gihtom, a to zna biti zajebano u rovu. Pored toga, preciznije uz kurac tome, djeca su im u Amerikama, Australijama ili se spremaju za Amerike i Australije, pa je izluzorno inkomodirati ih i zahtijevati da se vraćaju šta znam, na Vlašić u rov. A i sve da se vrate, znate li vi kako je slab internet signal na Babanovcu? I kao uz kurac, najsporije radi baš Inatagram. Pa se dijete treba prehladiti, čitav dan marširati, podnositi izvještaj komandantu Antidejton grupe ili Superbijelog orla, a onda u povečerje ne može postaviti instagram story. Jeste li vi normalni? Pa koje bi dijete tako i pod tim uslovima ratovalo? Niti jedno, informatički osviješteno.

Idemo dalje, idemo dalje, sve za iste pare. Djecu političara, dabome ne računamo, jer oni i nisu državljani države od čijih novaca žive njihovi roditelji. Zapravo dobar dio naših političara uposlenih na BiH jaslama nije državjanin BiH države, blago nama. Oni za Bosnu, protiv Bosne, u Bosni, kako god, ratovati neće, to smo naučili u prošlom i pretprošlom klanju, zar ne.

Pa majku mu jebem, mora neko ratovati, kad smo se već namrčili na rat. A vremena nema, izmiče nam april. A svi znamo, u Bosni ako misliš rat oposliti, u aprilu ga moraš započeti. Niti se valja se kasniti, niti se onda to ratom računa. Znam ja i za onu seosku-U ratu gazda daje volove, a bijeda sinove, pa opet ne znam ko će sinove na klanicu. Volove će tajkuni i budžetski korisnici sa primanjima većim od 5000KM, to nije sporno. Jebu me, da prostite, siromašni sinovi. Gdje su, gdje su, dođe mi da vrisnem!

I taman da odustanem, kad ono međutim!

 

Gdje ste mi pilići moji, jeste spremni za klanje?

 

«128.000 djece u BiH je gladno, bez odjeće, obuće, obrazovanja, tuđe njege… Oko 100.000 djece ugroženo je porodičnom situacijom, a oko 40.000 mališana živi u porodicama koje nemaju nikakve uslove za život.» kažu zvanični podaci Agencije za statistiku BiH.

A eto vas, pilići moji! Vi ćete ginuti i ratovati, da bi čike i tete koje naprđuju i huškaju na rat u svoje šihterice mogle upisati-U pravu smo bili, eto rata! Vi ćete ratovati mili moji, da bi se sujete političkih huškača, koji pertle ne znaju zavezati namirile! Vi ćete pokrivati svojim tijelima i leševima nerad, bahatost i javašluk od dvije i po decenije svih onih politički impotentnih, neukih i neobrazovanih. Vi, draga moja siromašna djeco, vi ćete biti prvi koje će poćerati u rov kakav navijač «Borca» ili «Želje», a koji je napumpan, «sad će rat» patriotskim taktikama lešinara od političara i novinara.

Jebi ga, takav je život. Neko po partijskoj direktivi od Sarajeva i Banjaluke pravi regrutni centar, neko drugi od Vlašića zborno područje, neko treći raspisuje mobilizaciju, neko četvrti sakuplja meso za rovove, a vi ćete ginuti. Jer, svi ovi u hrandibenom lancu iznad vas rade za platu.  Kako se ono kaže, rade svoj posao. Ništa lično, samo posao.

 

Djeci novopoginuloj

 

Pa, jebli ga vi, draga djeco novopoginula siromašna, jel’ vi znate koliko je teško napisati i sastaviti suvisao projeakt i dostaviti ga strancima, a da uključuje rat i vas u ratu? Jel’ vi milsite da je to lako, da se to može tek tako? Znate li vi djeco novopoginula, koliko truda treba uložiti pa naći odistinske paranoike koji vjeruju u rat, pa ih slušati mjesecima, dok i sami ne počnete vjerovati u rat tu iza ćoškića? Znate li vi djeco predpoginula, koliko je teško biti ozbiljan i ne nasmijati se poput ministra Lukača, dok svijetu objašnjavaš kako se protiv poplava i požara boriš dugim cijevima, zato što kratke nisu ni za kurac?

I sve je to teško, mnogo teže nego vas poslati da poginete. A vas slati u smrt, ooo, to je najlakše! I djeco draga, kad budete ginuli, nemojte se puno ljutiti na novinare, analitičare, na sve one koji su dobronamjerno kreirali rat za vas. Nemojte se ljutiti niti na ministre i njihove pomoćnike, nemojte  se ljutiti ni na «uzorne građane» kojima je rat sveto ime od uha do uha. Dok budete krvarili do smrti na onom Babanovcu, shvatitite, to je samo posao, ništa više. A vas 128 hiljada, vaše kosti malene će biti ugrađene zlatnim slovima u najnoviju našu superpatriotsku utopiju, to se ne sekirajte. I još će vam roditelji zahvalnice dobiti. I u to budite uvjereni.

Stojim ispod onog četnika Rade Radića, pa sve pljujem tablu, a one se pljuvačka slijeva pa se sve po mom čelu razmazuje. Nigdje mi mrdunli nismo!

Frontmen “Kultur Shocka” Srđan Jevđević, poznat i kao Gino Banana, za Interview.ba: Moje je Sarajevo, moja je Banja Luka, moj je i Mostar, jebemu…

Sredinom 80tih Srđan je osnovao bend „Gino Banana“ čija je legendarna pjesma „Mače moje čupavo“ iz 1986. godine postala veliki hit, svirala se i svirao je Gino po kultnim sarajevskim klubovima. Za vrijeme rata, u Sarajevu, režira mjuzikl „Kosa“. Na poziv velikog Chrisa Novoselića iz kultne grupe „Nirvana“ Srđan odlazi u Ameriku 1996. godine, gdje svira sa Novoselićem, a zatim i formira punk band „Kultur Shock“. Danas je to grupa sa članovima iz Slovenije, Bugarske i Amerike. U sklopu D.R.E.A.M turneje održali su tri koncerta, u Srebrenici u srijedu, Mostaru u četvrtak i sinoć u Sarajevu.

Srđanu je 57 godina i neće skoro sa scene. Čovjek je živa energija a sinergija sa ekipom iz benda kada su na bini je nešto što se mora doživjeti. Pored muzike piše i operu, bavi se režijom i psihologijom. Za naš portal govori o novom albumu, Americi, Dubiozi i Edi Majki, o Trumpu i Bernie Sandersu, socijalizmu i o Papi Franji Francisku. 

Razgovarao: Đenan Jelin

„U vremenu kada su svi naši snovi potopljeni plimom naše opake prošlosti koja se ponavlja, bend se vraća na pozornice širom Evrope kako bi širio muziku koja odzvanja sa ljudima koji su živjeli kroz ugnjetavanje i rat i sa generacijom koja je naslijedila zadatak razbijanja ideoloških granica i žele živjeti uspješan i sretan život u miru.“ 

INTERVIEW.BA: Srđane, svirali ste u Mostaru nakon četiri godine. Iza vas je deset albuma, ovo je jedanaesti i ujedno promocija novog albuma Dream? 

SJ: Da, mi postojimo 23 godine a ovo nam je jedanaesti album. Imamo tri živa i osam studijskih albuma. Ovaj zadnji je nastao vrlo spontano. Meni su rekli da mlađa generacija nema više toliko pažnje da sluša albume pa da moram raditi singlove. Ja ne mogu tako, ja sam konceptualni kreator svega što pravim, mora biti neka priča iza tog, inače nema smisla nikakvog. U principu, Kultur Shock se nije trebao desiti, ovo sve je trebalo da bude šala jednog albuma prije 23 godine koji se desio. Eto, mi smo potrajali do sada, radimo ovo od nemila do nedraga. 

Ovo traje duže nego sva tri moja braka zajedno a imam sina od 21 godinu.Kada se sve to skupa spoji, te dramatične okolnosti koje su nas sve okupile zajedno, sa svih strana svijeta, upornost koju mi imamo da budemo ono što jesmo, da budemo alternativni bend od početka do kraja, bez obzira koliko smo imali prilika i da potpišemo ugovore i da idemo da sviramo po televizijama, i festivalima… Opet se na kraju vratimo u male, slatke, smrdljive krugove, da gledamo ljude u oči ukazujući na zlo čovječanstva, buđeći mentalnu svijest naroda. To je sve jedan san, sve to što smo mi je nevjerovatan san koji sanjamo već 23 godine i koji nam polazi za rukom. Da radimo istim intezitetom kojim smo radili. Tako da sam im ja dohako, uradio sam pet singlova koji se zovu; Drama, Resilience – upornost, Evil – zlo, Awake – probudi se/budnost, i Mental. D.R.E.A.M.

INTERVIEW.BA: Tebi je 57 godina, otkud više energije za sviranjem?

SJ: Ne sviramo više stotinu koncerata godišnje kao što smo birvaktile svirali, ali ne zbog toga što smo stari, a jesmo stari ja imam 57 godina a nisam najstariji u bendu, nego zato što ova vrsta muzike ne trpi srednjost, moraš biti najbolji u onom što radiš. Ako mi odsviramo koncert i neko nam ne dođe i ne kaže gledao sam vas pet puta ovo vam je najbolji koncert do sada, mi nismo ništa uradili. To je ta vrsta muzike. Koliko ćemo još, šta ćemo – nemam pojma, vjerovatno ćemo doživjeti 25tu godišnjicu benda. Ovo traje duže nego sva tri moja braka zajedno a imam sina od 21 godinu. Ovo nam je najduža relacija u životu, ovdje su ljudi koje najviše volim i u određenim momentima najviše mrzim na svijetu, moja grupa. 

INTERVIEW.BA: Prije nekih deset godina bili su Wall street protesti u USA i u tom periodu si napravio pjesmu Build the wall. Kakva je danas situacija, možes li napraviti usporedbu, kakva je atmosfera pod Trumpom u Americi?

SJ: To se nama stalno dešava, napišemo pjesmu i onda se nešto desi iz pjesme, nevjerovatno. Ja mislim da Amerika konačno sada vidi, u ovom momentu, šta znači biti na ivici građanskog rata i šta znači biti na ivici zemlje trećeg svijeta. Zemlja trećeg svijeta ne mora da znači da si siromašna zemlja. Rusija je zemlja trećeg svijeta a nije siromašna zemlja. Zbog toga jer ne smiješ da se izraziš, mislim smiješ ali progutati će te mrak. Kultur Shock ne bi bio moguć u Rusiji. 

Fašizam je bolest i treba se liječiti kao i svaka druga bolest i prelazna je kao svako negativno ponašanjePrema tome, šta se dešava, dešava se fašizam. A fašizam je bolest i treba se liječiti kao i svaka druga bolest i prelazna je kao svako negativno ponašanje. Svako negativno ponašanje u modernoj psihologiji se objašnjava kao prelazna bolest i mnogo ga je lakše prenijeti na čovjeka koji je pored tebe nego pozitivno ponašanje. Tako da ovo nije ništa novo, fašizam je uvijek bio tu i uvijek se oslanjao na ubogi narod koji nema šta da jede. A postavljajući pred njega krivca onoga ko ne izgleda kao on i nije iste vjere kao on, tako se mobilizuje narod, tako se mobilizuje fizička sila i kompletan taj monopol fizičke sile koji kako Hegel reče jeste država.

INTERVIEW.BA: Trump te natjerao na razmišljanje?

SJ: Gledam Trumpa i kontam možda sam i ja bio u krivu ovo vrijeme. Uvijek sam govorio da je organizovana religija najveće zlo čovječanstva. I kontao sam da je nacionalizam nekako posljedica organizovane religije. Međutim Papa Francisko me totalno demantova u tome svemu. I sada zamisli ovo, u istoriji dolazi jedan čovjek koji je dobar čovjek, i odmah krenuo pomagati siromašnim ljudima. I gledaj sada, one najzagriženije katoličke zemlje, nevole ga ba, nevole ga. Jedinog dobrog čovjeka koji je došao kao Papa, ne vole ga jer pomaže siromašnim. Ja mislim da bi konzervativni lideri u Americi bili u stanju da ubjede svoje vjernike, ako bi se Isus pojavio i rekao da su konzervativci u krivu, oni bi uspjeli da kažu, „ma kakav Isus nebitan lik“. To je moje otkrivljenje. Trump me natjerao na razmišljanje da oni više vjeruju budali, luđaku. Nevjerovatno da osoba tog tipa moža da ubjedi ljude da je banana jabuka da je jabuka šljiva. 

INTERVIEW.BA: Spominjao si Bernie Sandersa?

SJ: Radi Berni Sandersa socijalizam u USA najzad nije prljava riječ. Najzad se može reći socijalizam a da će ljudi reći – a to je pravac u politici a ne jebeni komunizam. Ljudi razmišljaju, počne se razmišljati o Švedskoj i Danskoj. Ima tu još aluzija na SSSR i te gluposti u prostituciji imena socijalizam. Mislim da je njegov, Bernijev, ego veći od moga a moj je ogroman. Lik je super, jeste da je stariji i to je mana, a i malo je primadona. Objavio je da će se kandidovati za iduće predsjedničke izbore. Onako realno, nema on mnogo veće šanse da dobije Trumpa nego Trump njega. 

INTERVIEW.BA: Sada iz te američke atmosfere i sa te prekookeanske distanse, kada se dođe u BiH postoji li neki šok? 

SJ: Ma nema ba šoka ja sam stalno u Bosni. Kad dođem u BiH ne mogu da kažem da me ne čudi da dosad, do dana današnjeg, poslije svih ovih godina, da se nije pojavila jedna centralna partija ili stranka, pa ne mora biti lijeva nije važno, jedna sekularna građanska partija, samo jedna. Lijevičari su ideološki pametniji ljudi, ujediniti će bilo koga ko je građanski, ko je sekularan. Jedna sekularna građanska partija, koja bi se protegla i na Federaciju i na RS. Može da bude i neka joj bude cilj da bude sekularna. Da u njoj nema veze ko si šta si i tako dalje. I da ta partija postoji i ovdje i tamo i dole. Na sve tri strane. To me čudi, ili neće ili nema šanse. 

INTERVIEW.BA: Jesmo li manjina?

SJ: Jesmo li mi baš tolika manjina. Edo Majka i ja često pričamo o tome. On kaže da smo veća manjina nego što mislimo. Za mene vjera i nacija ne predstavljaju ništa u političkom smislu, to nije politički pojam već subjektivni indetitet koji je relativan. Neko ga i nema, ja ga nemam. Ja nemam ni vjere ni nacije. Ja nemam naciju, jer u ona doba sam bio Jugosloven, sad birat naciju, ja sam taj i taj, pa poslije svega doći u Ameriku.. Hajmo poći od toga da udružimo te ljude koji nemaju vjere i nacije! Svakako ovdje nema politike, ne moramo biti ni lijevi ni desni, to je politička varijanta. Ovdje u BiH toga nema, ustvari mi nikad u životu nismo imali politiku, mi smo imali vjeru i naciju. 

INTERVIEW.BA: Na čemu radiš u zadnje vrijeme, imaš li neke solo projekte? 

SJ: Imam jedan ekološki projekat Time of the water. Pišem operu „Light“ još uvijek, ustvari riječ je o Prometeju i Zeusu i njihovoj vječitoj borbi oko dobrobiti čovječanstva gdje jedan i drugi šalju svoje agente na zemlju, kroz život Nikole Tesle kao jednog od Prometejovih agenata. Od opere smo uradili prvu četvertinu. To će biti jako dugačak projekat. Radim i u pozorištu, sa ljudima sa specijalnim potrebama, svake godine. Radim pozorište za zatvore svake godine. Pišem, bavim se psihologijom. 

INTERVIEW.BA: Jednom si izjavio da komercijalna muzika nije nikad bila bolja a alternativna nikad gora. Šta kažeš za Dubiozu, jesu li još uvijek na dobrom tragu?

SJ: Dubioza uvijek ista i dobra, angažovana muzika, međutim izgleda da je alternativcima kao dosadila jer nije novo. Znaš šta je, gube svoj bend kojeg svi vole i sad im krivo. Nemojte biti takvi bola. Pustite ljude da rade svoj posao. Ja sam sebični starac, oni nisu. Ja volim da sviram u malim klubovima i hoću da budem mali bend od početka do kraja, što bi rekao Rambo ja sam sebe svjesno sabotiram. 

Uspjeh je štetan za umjetnost po mom mišljenju i u mom slučaju. Ali me veoma raduje uspjeh Dubioze kolektivUspjeh je štetan za umjetnost po mom mišljenju i u mom slučaju. Mi se vraćamo uvijek u male klubove. Sa druge strane uspjeh je fenomenalna stvar, zar nije lijepo što su oni uspjeli. Uvijek smo se bunili na Thompsona i cajke i ostale gluposti. Sad kad neko do naših uspije sad nam nisu dragi zato što su uspjeli, nemojmo tako. Veoma me raduje uspjeh Dubioze kolektiv. To su moja djeca, sjećam se kad sam išao od promotera do menadžera da ih uzmu – svi mi govorili oni su iz Bosne jebo to. U tom je fol, to neko konstantno profiliranje i baš mi je drago gdje su. 

INTERVIEW.BA: Spominjao si i Edu Majku i saradnju sa njim?

SJ: Edin zadnji album, realno to je jedan od najboljih albuma koji sam čuo. Jednostavno on svira sa bendom i to nije taj neki rap koji klinci danas slušaju i to me je totalno razočaralo. Dobro je neko rekao, Edu slušaju ljudi koji ne vole rep, a tebe slušaju ljudi koji ne vole metal. Dobar mu je zadnji album, jedan od najboljih do sada. Koliko god sam oduševljen tim što je naš mainstream prihvatio Dubiozu toliko me razočaralo to da su mogli malo na kvalitetu obratiti pažnju. A Edo je kvaliteta. 

INTERVIEW.BA: Ti sebe gledaš kao socijalnog komentatora svakodnevnice?

SJ: Muzika je moj izraz, najduže se njome bavim i radim od svega što radim. U tome sam još uvijek najbolji. Volio bih da budem dobar i u pisanju, mislim da mi je pisanje broj dva u mom kvalitetu, režiranje broj tri, tu je i psihologija…sve ja to volim međutim muzika je ono što radim od devete godine. Razlog zašto jeste izraz i komentiranje onoga što vidim da se dešava meni, nama, totalno sebična varijanta, kao što sam rekao ja sam sebični starac koji radi ono što mu se dopada i sviđa, a ja mislim da je umjetnost jedina kategorija ljudskog dejstvovanja gdje je sebičnost dopuštena. Jer ako radiš ono što se tebi sviđa, mislim da će se i drugima svidjeti mnogo prije nego ako pokušavaš da se svidiš drugima a sviraš ono što ne voliš. 

INTERVIEW.BA:  Sviraš u Mostaru, znaš da kažu da je Mostar jedan od zadnjih podijeljenih gradova u Evropi. Imamo djecu sa obe obale koja nikad nisu bila na onoj drugoj obali. 

SJ: To je bolno i grozno.  Ma treba nam jedna partija koja nije nacionalna, neka bude i pokret za početak… To je grozno. Neki dan ulazimo u BiH i dole na granici u Doljanima, moja žena, ja i sin, nije biološki, ali je kao moj, i ne zna naš jezik. Prepametano dijete. I ulazimo u BiH na granici, i on mi govori – e sad smo znači u BiH. Kažem jesmo. I hrvatske zastave svuda uz put piče kroz Hercegovinu, pita on pa ista je znači zastava BiH i Hrvatske. Kažem nije, i da ne mogu sada o tome govoriti, da ću mu objasniti poslije. I onda se vozimo kroz Bosnu vidimo BiH zastavu. I krenuli smo za Beograd na muziku, prolazimo kroz RS kaže on – e sad smo znači u Srbiji ovo je srpska zastava je li tako. Nismo, kako – eto tako, komplikovano.. To je bolno, taman će od BIH ostati fildžan država, kažu muslimanska. I gdje ću ja? Gdje ću ja moralno i mentalno u duši svojoj? Ja sam ovdje gdje sam. Ok, ako treba biću u muslimanskoj Bosni, znam više o Islamu, odrastao sam na Vratniku, znam više o muslimanskom miljeu u BiH vjerovatno više od ljudi koji su došli sa strane u gradove. Ali bole me sve te napetosti, to je moje bola. Moj je i Mostar jebemu mater, moja je i Banja Luka…

(Đenan Jelin, Interview.ba)

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Ime igre – strah

Naravno, bez iznenađenja: Narodna skupština Republike Srpske usvojila je u četvrtak Nacrt izmjena i dopuna Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima, ukratko – formiranje rezervnog sastava policije RS-a. Ostalo je igrokaz. Usvajači ovog “nacrta” su se dirljivo potrudili da uvjere i sebe i sve unaokolo kako su sutrašnji naoružani rezervisti samo zbog elementarnih nepogoda, vanrednih situacija i migranata koji nadiru baš u RS. Eto i smirujuće napomene da će se o novcima za te dodatne policajce, njihovu obuku, opremu (čitaj oružje) i plate razgovarati tek uz budžet za dogodine. Nekako je realaksirajuće i da, prema resornom ministru Lukaču, neće odmah biti regrutovani svi, “samo” oko hiljadu  pripadnika rezerve, već za početak tek sto do dvjesta…Ostali će doći  “kada budu pozvani na izvršenje zadatka”. Kojeg zadatka, vidjet će se ali, da se ne daj Bože ne pomisli da su oružane formacije za nešto drugo i tajnovito mimo zločeste  prirode. Uostalom, sve sada ide na doradu prije nego što se vrati na raspravu i glasanje u entitetsku skupštinu.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Dakle, pitanje je bilo samo kada će odluka biti objelodanjena. U skladu sa realnošću i potezima Dodika koji je odavno već “upaljač” u igri spojenih političko-kriminalnih sudova u cijeloj BiH, ali ne i jedini. Crvena linija u toj igri već se sluti, a sa prostora iza nje povratka za BiH teško može biti. Koliko je njih toga (ne)svjesno a koliko ih baš to hoće, stvar je procjena.

Nastavak igrokaza proizvodnje mržnje, straha, kobajagi odlučnih odgovora, gromkih reakcija i prijetnji – poznat je svakome ko je iole shvatio smisao cijele igre. Vlastodršci koji evo sedmi mjesec neće da se dogovore o formiranjiu vlade, elementarnom potezu što je uslov za funkcionisanje kakvog-takvog sistema u kojem ovo ne može proći, odigravaju svoje opasne role. Notorni politički diletant Izetbegović, koji je eutanazirao svaki sistem oko sebe, upecan na udicu lukavog fakina Dodika, odgovara na zadivljujući način: SDA je “zatražila od svojih kadrova u svim nadležnim institucijama i tijelima (u kojima su svi na bijelom hljebu do u nedogled, ‘nako, jer nema ni postizbornih institucija ni “tijela”) da pokrenu inicijativu za popunu i opremanje aktivnog sastava policije u Federaciji BiH i kantonima u skladu sa trenutno važećim standardima”. Ljuta trava, na ljutu ranu!  

I još, “da se zvanično pokrenu procedure za izmjene zakona u FBiH i kantonima kojima će se omogućiti uvođenje utvrđenog rezervnog sastava policije…” Tako se eto neće ponoviti da nas neprijatelj zatekne u šetnji razoružane “jer rata neće biti”. Porodično iskustvo je jako važno.

Igrokaz je  pozanat i ponavlja se do šprdnje vidljivo. Proizvoditi i samo proizvoditi do iznemoglosti “pobjedu” nad ostalima u istoj državi u ime nedodirljivog liderstva u vlastitom plemenu. Tada će i svaki dosadašnji enormni korupcijski kriminal biti posušen, a novo profiterstvo ovjereno fanatizmom očišćenog etnosa. I neupitno dobrih svih naših, i zlih svih  njihovih.

Da se ne lažemo. Naravno da Dodik samo vuče novi potez podizanja ionako napumpanih animoziteta, jer apsolutno dobro zna da će izazvati reakciju sa druge strane – spontano ili dogovoreno – koja odgovara slijedećem  koraku u zaoštravanju, na što će se ili odšutjeti što nije loše, ili odgovoriti agresivno, što je još bolje. I proizvesti strah od pitanja – šta će biti dalje. To je ime igre. Igra straha uvijek ide dalje. Dokle?

Da vidimo, sasvim koncizno i pojednostavljeno, šta ovo znači, kuda vodi i za čiji račun:

Sve neophodne operacije za dovođenje dovde u minulih tridesetak godina dovršene su. Nekadašnje BiH društvo, istorijski uvijek bitnija supstanca od države, rastureno je. Ciljano i dubinski. Krug poroizvodnje mržnje, animoziteta, sve do neprijateljstava uz iskopavanja “istorije” koja navodno kazuje da smo već vjekovno zajedno samo na silu, a zapravo neprijatelji – zatvoren je. Vjera, nacija, identitet itd. samo su zloupotrebljene poluge za lažno dokazivanje ovoga. Da bi se nasilje nad istinom, realnošću i logokom realiziralo, valjalo je stvoriti, podjarmiti, korumpirati novu generaciju “vođa” i proglasiti ih liderima podijeljenog društva. Urnek je isti, od škole za što manje znanja, kroz stranaku, trening poslušnosti na udijeljenom radnom mjestu, do političkih karikatura u vrhovima. A širi mentalni okvir je, “Neka je vala i Notre Dame izgorio i srušen, isto k’o juče Vijećnica ili Stari most…” 

Cilj uništavanja države a posebno potpune dekadencije društva je postignut i priznat kao mjera novih “vrijednosti”. Degradiranje društva je bio uslov za svekoliku eliminaciju prethodno dostignutih civilzacijskih vrijednosti i obračun sa onima koji su baštinili te vrijednosti. I kojima prijetnja oružjem nije bila mjera odnosa.

Zov za dalja naoružavanja apsolutna je prepreka za postojanje i funkcioniranje zajedničke države i društva, uz poštivane svih postojećih specifičnosti. Novokomponovani a silni patuljci valjda doista vjeruju kako se “oni što nisu njihovi” mogu potrpati u voz pa preseliti ko zna gdje. Dobrovoljno, išlo bi jako teško. Makar se zvalo i “humano preseljenje”. Silom, novim ratom, moguće je ali i poznato kako se to završava. Nije “dobro” čak ni za inozemne,  posebno evropske birokrate koji ne znaju ni kuda su pošli, a ne sjećajući se ni otkud su došli.

Privesti se pameti, što je očigledno najteže, jedino je rješenje. Pa smiriti političke pasjaluke i ciljanu proizvodnju mržnje, sjesti za sto i – podijeliti uz znanje da niko ovdje nije ni sam ni važniji od drugih – ono što je zajednički interes. Nikad neću zaboravioti mudrog čovjeka u Bejrutu koji mi je kazao prije nekoliko godina, nakon njihovih nebrojenih ratova i proizvedenih mržnji, da su shvatili kako je umjetnost politike prihvatiti pa podijeliti “gubitničku stranu kompromisa”. Mudrost nije bitka da se od zajedničkog dobitka otme najviše. To je zlo. Dobitak se dijeli trgovački i prirodno, a gubitak mudrošću i političkom zrelošću.

 I šta sad, ako se prepustimo velikim ništarijama malih kalibara  što smišljaju sve ovo ovako, pokrivajući se onima što su ih birali. Zato tamo onima treba “majku majčinu…” uz dvije, tri hiljade “naših” novih policajaca. Jadno i pogrešno. Nema te cifre novih policajaca na koju se neće odgovoriti još većim brojem “njihovih”. I ući u rušenje cijele države. A siguran sam, još uvijek, da bi ona bila uspješno zajednička, sa slobodama koje pripadaju svakom građaninu, ako to jeste, a ne tuđim interesom blokirani poslušnik. Tada ni država ne bi bila u trećini privatne prćije koja je, nažalost, goli interes izabranih prevaranata. Onih što znaju da će ih podanici opranih umova i kupljenih egzistencija, podijeljeni i uplašeni starim i novim policijama, podržavati do kraja, svog vlastitog. 

Strah je, zato u kobajagi politici, čudo jedno. Mazohističko i samoubilačko.