Kad mi je zajednički drug Edo javio za Zdravka, u utorak rano ujutro, nisam znao šta da radim. Obukao sam prvo što mi je došlo pod ruku i spustio se do Muhameda brice, u “frizerski salon DM” u ulici Kralja Tomislava kojoj su nakon rata pravovjerni “Bosanci” promijenili ime. Tamo je naš drugar šišao i brijao vojsku džaba, Zdravko navraćao na putu prema njegovom Radio-Zidu”, a ja prije odlaska u Oslobođenje, ako nisam tamo spavao. Grebo je vazda peckao Muhameda kako su crvena dvokrilna vrata berbernice “mimo svake urbanističke logike i lokalne ulične estetike, a i vide ti se sa okolnih brda…” Muhamed bi kobajagi ljutito odgovarao: “Znam ja da to nije zbog vrata i brda, već zato što si ti zakleti neprijatelj crvene boje pa zato to i govoriš…” I eto smijeha.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
U brijačnici iza crvenih vrata u uorak, našao sam Muhameda kako sjedi na stolici za “mušterije” i šuti. Nisam znao kako da počnem. Preduhitrio me, pa će upola glasa: Zdravko nam nikako nije dobro…Nije, velim tiho. Pogleda me i bi mu jasno. Opet šutnja, pa će iznebuha: “Eto, nikada nismo ispunili obećanje jedan drugom, ono što si zabilježio i u svojoj knjizi, da se ne zaboravi…” Tačno je, ima u toj knjizi priča pod naslovom “Tamo gdje ne stanuje Predsjednik”. To je smislio Muhamed nakon što se iz kuće dole, niz ulicu, jednog dana u ratu Izetbegović nekud odselio. Nekako u to vrijeme, uz stalne priče raje o “ispaljivanju” iz Sarajeva, zakleli smo se kod Muhameda da ćemo otići na kratki izlet negdje gdje se možemo dobro naspavati, popiti i pojesti nešto sočno, onda kada budemo mogli na blagajni željezničke stanice kupiti voznu kartu i sjesti u voz…U bilo kom pravcu.
Zdravko je tih dana, mjeseci i godina uzgajao duh Sarajeva na način koji mogu samo obični, prerijetkom milošću prirode darivani, a opet sasvim obični nepretenciozni genijalci. Ona me ista, vlastita knjižica podsjetila i na to, sada nakon što je Zdravko otišao da ostane. Prepričavalo se u ratu, opet tamo iza “crvenih vrata”, kako je Radio-Zid objavio jednom u kasnim noćnim satima, “vijest dana”. Pa kaže: Sarajevski mangup Džemo, odavno nastanjen negdje u SAD, uspio je nakon više pokušaja da kidnapuje predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Billa Clintona. Vijest nastavlja da je Džemo s Clintonom nestao u nepoznatom pravcu i da se, nekoliko sati nakon neviđene operacije, javio jednoj američkoj TV stanici, rekavši da će Clintona dovesti u Sarajevo da mu pokaže šta se sve ovdje dešava…
Pričalo se dalje kako su se javljali ljudi u program tokom noći da bi “potvrdili” da znaju Džemu, koji je “sasvim sigurno otišao u Washington da mazne predsjednika, jer to skroz na njeg liči”.
Tako su tekle kroz noć legende o duhu uz sjećanja na sreću, poprimajući razmjere nečeg zaista pravog i istinitog. A svi su od samog početka znali da Radio-Zid profesora teorije države i prava, doktora i doktorata dobijenih prije nego što je to onda “bilo normalno”, laureata raznih nagarada, priznanja, lenti i legija, počasnog člana svih akademija jaranstva i humanosti – ne radi zapravo ništa drugo nego samo od muke, mraka i ludila pravi crnohumornu zabavu u kojoj, eto, sa ogromnim zadovoljstvom “slobode” učestvuje svako onaj ko ima i mrvu neke struje, odnekud. Genije im je tada i tako davao ono što im je najvažnije, dokaz da je optimizam moguć, da im je duh živ, snaga zbiljska i da će opstati jer su takvi. Bila je to kuhinja digniteta. I glavni kuhar u njoj čovjek koji nije nikada nikome tu hranu nametao, jer nije bilo potrebno. Znao je ko je trebalo da zna.
Zdravko Grebo je vazda bio takav. Išli smo zajedno u razred u Prvoj gimnaziji, sjedili u istoj klupi. Prava škola, zapravo stotinu životnih škola pod jednim krovom.U tome se onda nije brojalo samo do dva, ili tri, kao danas. Zato je mnogo kasnije i formulisao pitanje citirano ovih dana, kojeg mnogi osjećaju ali ga samo izuzetno rijetki postavljaju na ovakav način: “Zašto je normalno da čovjek koji je fukara treba biti solidaran sa bošnjačkim, hrvatskim, srpskim tajkunom koji ga eksploatiše?!
Nedavno, dok smo se vozili u Tuzlu na neku multi-kulti NGO priču o pokradenom prošlom i neizvjesnom budućem, kazao je kao usput kako je naša priča propala, za sada, ali će se probuditi. Pitanje je jedino, hoće li biti onoliko masovna kao nekada, i ko će je artikulisati i povesti… Pa se vratismo na Zid i Clintona. Prisjetio se: Javio se povodom Džeme u eter neki “lokalni političari”objašnjavajući zabrinuto kako “potez gospodina Džeme može biti kontraproduktivan za našu mladu demoklratsku državu”. Onda se javio borac Suljo s “prve linije” kazavši jednom od tih političara da “ne sere bez veze nego neka uzme pušku i dođe na liniju, a što se Džeme tiče, on je bog i svaka mu čast od raje iz rova…” Vidim u kombiju, drago svima. Kaže Zdravko – eto o tome mislim danas uz ono, ko će povesti ako uopšte neko povede…Sjetih se tada kako je dao ostavku na članstvo u CKSKJ s kraja osamdesetih, zgađen onima koji su pametovali znajući dobro šta se iza brda valja.
Vazda je nekako drugačije i direktnije kazivao istine, uz puno koraka ispred “sistema” i nabiflane pameti. U svijetu je priznat kao rijetko ko iz današnjih generacija. U raji i među studentima voljen. Navijač malih a velikih, poput OFK Beograda sa Karaburme kao klinac, a onda fanatični Veležovac ne samo u vrijeme slave i BMV-a, već i sada kada se “rođeni” bore za goli život, preknjižila ih nova realnost drugim interesima. Pa i onim iz citata o fukari. A on je sa crvenima išao nedavno i tamo gdje je znao da će ga zbog zvijezde te boje lokalna halaša istući. Šta ima veze.
Takav je bio i u gimjaziji, mimo bilo kakvog “školskog komiteta” crtao je i ispisivao zidne novine koje nisu bile k’o vazda, malo lijepog rukopisa, malo fotografije i malo političke pravovjernosti. Bio je to potuno novi dah koji je već tada mirisao na kasniju idealistiku ’68. I kad smo igrali lopte bio je bolji od mnogih, žilav, mršav a ništa mu ne možeš.Dok smo poslije danju zajedno sjedili u Parkuši pa noću stizali studije, Zdravko je obarao rekorde na Pravu. U Beogradu je onda tamošnja univerzitetska i pravna elita napravila presedan pa mu magisterij priznali kao doktorsku disertaciju. Uz sve to često bi, godinama kasnije kao u polušali, znao da nam ubaci provokaciju itekako aktuelnog smisla. Poput onih pitanja iz njegove knjige koje se ovih dana Haris Pašović sjajno prisjetio: “Kako je Thomas Mann znao prepozati fašizam, a Heidegger nije? Kako ga Karl Schmit nije znao prepoznati, a Willi Brandt jeste…?” Neko bi onda pitao, Zdravko, zašto o fašizmu sada? A on bi: Znate vi jako dobro zašto i ko…!
Sve su ovo naoko male sličice o kobajagi ludostima velikog čovjeka kojeg će se neki sjećati možda i primarno po onome što mu ostaje upisano kao velika biografija. Za našu raju iz mladosti ta je jedinstvena biografija počela da se ispisuje još onim zidnim novinama kraj vrata učionice u hodniku, valjda jedinim pred kojima su se učenici ikad gurali da pročitaju i vide šta to smišlja vanzemaljac iz naših redova. Mnogi tada nisu slutili da će Zdravko postajati uzor onima što i danas vjeruju u Ideju, onu koja se ne množi i ne dijeli sa ideološkim šminkerajem, i namigivanjem unaokolo kome i kako treba. Nešto kontam, imao je bezmalo sve moguće diplome, plakete, zahvalnice i zvanja koje čovjeku podari veliki svijet – mnogo više nego vlastita kuća. A malo je ko što ga je znao uzimao to kao mjeru i znak prepoznavanja. Kada sve to ostane u sjeni obične, ljudske, spontane svakodnevne veličine, onda to doista jeste zasluženo čudo.
Znam da takav kakav je nije htio da iko išta govori o njemu kada dođe evo ovaj crni petak. Nekada, uoči rata, u nekoliko dana nas dvojica dobili smo sinove. Dogovor je bio da im damo isto ime. Tako je i bilo. Tu bi beskrajno prijateljsku činjenicu, kao razlog za narušavanje šutnje o njemu sada, vjerovatno uvažio.
