January 2019

Objavljeno

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Tako običan, veliki uzor

I

Kad mi je zajednički drug Edo javio za Zdravka, u utorak rano ujutro, nisam znao šta da radim. Obukao sam prvo što mi je došlo pod ruku i spustio se do Muhameda brice, u “frizerski salon DM” u ulici Kralja Tomislava kojoj su nakon rata pravovjerni “Bosanci” promijenili ime. Tamo je naš drugar šišao i brijao vojsku džaba, Zdravko navraćao na putu prema njegovom Radio-Zidu”, a ja prije odlaska u Oslobođenje, ako nisam tamo spavao. Grebo je vazda peckao Muhameda kako su crvena dvokrilna vrata berbernice “mimo svake urbanističke logike i lokalne ulične estetike, a i vide ti se sa okolnih brda…” Muhamed bi kobajagi ljutito odgovarao: “Znam ja da to nije zbog vrata i brda, već zato što si ti zakleti neprijatelj crvene boje pa zato to i govoriš…” I eto smijeha.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

U  brijačnici iza crvenih vrata u uorak, našao sam Muhameda kako sjedi na stolici za “mušterije” i šuti. Nisam znao kako da počnem. Preduhitrio me, pa će upola glasa: Zdravko nam nikako nije dobro…Nije, velim tiho. Pogleda me i bi mu jasno. Opet šutnja, pa će iznebuha: “Eto, nikada nismo ispunili obećanje jedan drugom, ono što si zabilježio i u svojoj knjizi, da se ne zaboravi…” Tačno je, ima u toj knjizi priča pod naslovom “Tamo gdje ne stanuje Predsjednik”. To je smislio Muhamed nakon što se iz kuće dole, niz ulicu, jednog dana u ratu Izetbegović nekud odselio. Nekako u to vrijeme, uz stalne priče raje o “ispaljivanju” iz Sarajeva, zakleli smo se kod Muhameda da ćemo otići na kratki izlet negdje gdje se možemo dobro naspavati, popiti i pojesti nešto sočno, onda kada budemo mogli na blagajni željezničke stanice kupiti voznu kartu i sjesti u voz…U bilo kom pravcu.

Zdravko je tih dana, mjeseci i godina uzgajao duh Sarajeva na način koji mogu samo  obični,  prerijetkom milošću prirode darivani, a opet sasvim obični nepretenciozni genijalci. Ona me ista, vlastita knjižica podsjetila i na to, sada nakon što je Zdravko otišao da ostane. Prepričavalo se u ratu, opet tamo iza “crvenih vrata”, kako je Radio-Zid objavio jednom u kasnim noćnim satima, “vijest dana”. Pa kaže: Sarajevski mangup Džemo, odavno nastanjen negdje u SAD, uspio je nakon više pokušaja da kidnapuje predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Billa Clintona. Vijest nastavlja da je Džemo s Clintonom nestao u nepoznatom pravcu i da se, nekoliko sati nakon neviđene operacije, javio jednoj američkoj TV stanici, rekavši  da će Clintona dovesti u Sarajevo da mu pokaže šta se sve ovdje dešava…

Pričalo se dalje kako su se javljali ljudi u program tokom noći da bi “potvrdili” da znaju Džemu, koji je “sasvim sigurno otišao u Washington da mazne predsjednika, jer to skroz na njeg liči”.

Tako su tekle kroz noć legende o duhu uz sjećanja na sreću, poprimajući razmjere nečeg zaista pravog i istinitog. A svi su od samog početka znali da Radio-Zid profesora teorije države i prava, doktora i doktorata dobijenih prije nego što je to onda “bilo normalno”, laureata raznih nagarada, priznanja, lenti i legija, počasnog člana svih akademija jaranstva i humanosti – ne radi zapravo ništa drugo nego samo od muke, mraka i ludila pravi crnohumornu zabavu u kojoj, eto, sa ogromnim zadovoljstvom “slobode” učestvuje svako onaj ko ima i mrvu neke struje, odnekud. Genije im je tada i tako davao ono što im je najvažnije, dokaz da je optimizam moguć, da im je duh živ, snaga zbiljska i da će opstati jer su takvi. Bila je to kuhinja digniteta. I glavni kuhar u njoj čovjek koji nije nikada nikome tu hranu nametao, jer nije bilo potrebno. Znao je ko je trebalo da zna. 

Zdravko Grebo je vazda bio takav. Išli smo zajedno u razred u Prvoj gimnaziji, sjedili u istoj klupi. Prava škola, zapravo stotinu životnih škola pod jednim krovom.U tome se onda nije brojalo samo do dva, ili tri, kao danas. Zato je mnogo kasnije i formulisao pitanje citirano ovih dana, kojeg mnogi osjećaju ali ga samo izuzetno rijetki postavljaju na ovakav način: “Zašto je normalno da čovjek koji je fukara treba biti solidaran sa bošnjačkim, hrvatskim, srpskim tajkunom koji ga eksploatiše?!

Nedavno, dok smo se vozili u Tuzlu na neku multi-kulti NGO priču o pokradenom prošlom i neizvjesnom budućem, kazao je kao usput kako je naša priča propala, za sada, ali  će se probuditi. Pitanje je jedino, hoće li biti onoliko masovna kao nekada, i ko će je artikulisati i povesti… Pa se vratismo na Zid i Clintona. Prisjetio se: Javio se povodom Džeme u eter neki “lokalni političari”objašnjavajući zabrinuto kako “potez gospodina Džeme može biti kontraproduktivan za našu mladu demoklratsku državu”. Onda se javio borac Suljo s “prve linije” kazavši jednom od tih političara da “ne sere bez veze nego neka uzme pušku i dođe na liniju, a što se Džeme tiče, on je bog i svaka mu čast od raje iz rova…” Vidim u kombiju, drago svima. Kaže Zdravko – eto o tome mislim danas uz ono, ko će povesti ako uopšte neko povede…Sjetih se tada kako je dao ostavku na članstvo u CKSKJ s kraja osamdesetih, zgađen onima koji su  pametovali znajući dobro šta se iza brda valja.

Vazda  je nekako drugačije i direktnije kazivao istine, uz puno koraka ispred “sistema” i nabiflane pameti. U svijetu je priznat kao rijetko ko iz današnjih generacija. U raji i među studentima voljen. Navijač malih a velikih, poput OFK Beograda sa Karaburme kao klinac,  a onda fanatični Veležovac  ne samo u vrijeme slave i BMV-a, već i sada kada se “rođeni” bore za goli život, preknjižila ih nova realnost drugim interesima. Pa i onim iz citata o fukari. A on je sa crvenima išao nedavno i tamo gdje je znao da će ga zbog zvijezde te boje lokalna halaša istući. Šta ima veze.

Takav je bio i u gimjaziji, mimo bilo kakvog “školskog komiteta” crtao je i ispisivao zidne novine koje nisu bile k’o vazda, malo lijepog rukopisa, malo fotografije i malo političke pravovjernosti. Bio je to potuno novi dah koji je već tada mirisao na kasniju idealistiku ’68. I kad smo igrali lopte bio je bolji od mnogih, žilav, mršav a ništa mu ne možeš.Dok smo poslije danju zajedno sjedili u Parkuši pa noću stizali studije, Zdravko je obarao rekorde na Pravu. U Beogradu je onda tamošnja univerzitetska i pravna elita napravila presedan pa mu magisterij priznali kao doktorsku disertaciju. Uz sve to često bi, godinama kasnije kao u polušali, znao da nam ubaci provokaciju itekako aktuelnog smisla. Poput onih pitanja iz njegove knjige koje se ovih dana Haris Pašović sjajno prisjetio: “Kako je Thomas Mann znao prepozati fašizam, a Heidegger nije? Kako ga Karl Schmit nije znao prepoznati, a Willi Brandt jeste…?” Neko bi onda pitao, Zdravko, zašto o fašizmu sada? A on bi: Znate vi jako dobro zašto  i ko…!     

Sve su ovo naoko male sličice o kobajagi ludostima velikog čovjeka kojeg će se neki sjećati možda i primarno po onome što mu ostaje upisano kao velika biografija. Za našu raju iz mladosti ta je jedinstvena biografija počela da se ispisuje još onim zidnim novinama kraj vrata učionice u hodniku, valjda jedinim pred kojima su se učenici ikad gurali da pročitaju i vide šta to smišlja vanzemaljac iz naših redova. Mnogi tada nisu slutili da će Zdravko postajati  uzor onima što i danas vjeruju u Ideju, onu koja se ne množi i ne dijeli sa ideološkim šminkerajem, i namigivanjem unaokolo kome i kako treba. Nešto kontam, imao je bezmalo sve moguće diplome, plakete, zahvalnice i zvanja koje čovjeku podari veliki svijet – mnogo više nego vlastita kuća. A malo je ko što ga je znao uzimao to kao mjeru i znak prepoznavanja. Kada sve to ostane u sjeni obične, ljudske, spontane svakodnevne veličine, onda to doista jeste zasluženo čudo.

Znam da takav kakav je nije htio da iko išta govori o njemu kada dođe evo ovaj crni petak. Nekada, uoči rata, u nekoliko dana nas dvojica dobili smo sinove. Dogovor je bio da im damo isto ime. Tako je i bilo. Tu bi beskrajno prijateljsku činjenicu, kao razlog za narušavanje šutnje o njemu sada, vjerovatno uvažio.

  

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Ana Janković, učesnica MICC WeB-a: Cilj je suočiti mlade sa bliskom prošlošću i raditi na razbijanju predrasuda

A

Ana Janković, članica organizacije “Otvorena komunikacija” iz Beograda, ovogodišnja je učesnica treninga trenera za rad sa učenicima na sesijama simulacije Međunarodnog krivičnog suda Zapadni Balkan(MICC WeB) iz oblasti prava, ljudskih prava i medija, koji se održava u sklopu projekta “Budi inspiracija” uz podršku USAID-a, a kojeg implementira NDI BiH sa partnerima Fondacijom INFOHOUSE i YIHR BiH. Iako se radi o simulaciji suda, primarni cilj ovog projekta jeste suočavanje i razgovor mladih o teškim temama iz bliske prošlosti, a Janković je za Interview.ba govorila o svom iskustvu, konceptu cijelog projekta, ali i razbijanju predrasuda.

KRAJNJI CILJ JE RAZBITI PREDRASUDE: “Nikada ne treba očekivati da ćete vi tog dana u tom trenutku nekome promeniti mišljenje, ali cilj je da se mladima, odnosno učesnicima projekta otvori um, da im pokažete da se može razmišljati na drugačiji način, da čuju priče ljudi koju su preživeli rat u BiH, ali i da uvek postoje dve, u ovom slučaju tri strane priče“.

INTERVIEW.BA: Šta vas je ponukalo da se prijavite na trening za rad sa učenicima na MICC Web sesijama, čime ste bili inspirisani?

JANKOVIĆ: U mojoj organizaciji u kojoj sam od 2015. godine dosta se bavimo promocijom debate, razvoja kritičkog mišljenja, tolerancije…S obzirom da nam je to bio primarni cilj, u jednom trenutku smo rešili da probamo raditi neke druge projekte koji imaju više veze sa pomirenjem u regionu, te razgovora o nekim teškim temama o kojima se prilično izbegava govoriti. Ušli smo u projekte vezane striktno za takve teme i to me je podstaklo da se prijavim i za ovaj, jer sam se uverila da deluje i da ima smisla. Jednostavno, sa učenicima samo treba razgovarati. Profesori i njihovi roditelji su dosta uplašeni i ne slažu se sa određenim retorikama, ili se slažu, ali iz nekih svojih raznih razloga odbijaju da sa mladima iskreno i otvoreno razgovaraju. Ja sam uvidela da su učenici sjajni, žele slušati i razgovarati, i ako im pružite priliku i date im prostor da se priča o temama iz prošlosti, konkretno o ratu, onda to može sjajno da prođe.

INTERVIEW.BA:  Nakon završetka ovog treniga, slijedi rad na sesijama sa učenicima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Kakav je koncept sesija?

JANKOVIĆ: Na sesijama će postojati pravni i novinarski deo. U pravnom delu će se raditi na tri slučaja, a učesnici će biti podeljeni na sudije, tužilaštvo i odbranu. Na kraju simulacije suđenja i čitanja presuda se dešava i konferencija za novinare, gde učesnici koji su bili u ulozi sudije, tužilaštva i odbrane odgovaraju na određena postavljena pitanja. Iako se radi o simulaciji suda, nama je ovde primarni cilj upravo razgovor o teškim temama iz prošlosti, a o kojima mladi retko kad razgovaraju, a dobra stvar je što ovde imamo učesnike iz Srbije, BiH i Hrvatske, tako da možemo čuti priče sa svih strana.

INTERVIEW.BA: Koji je krajnji cilj ovog projekta? Šta za mlade znači suočavanje sa prošlošću, i kakvu vezu može imati sa mogućim pomirenjem u regionu?

JANKOVIĆ: Krajnji cilj je razbijanje predrasuda i ukoliko su neki od učesnika odrastali pod raznim ratnim narativima i mržnjom, da se jednostavno takvi narativi razbiju. Nikada ne treba očekivati da ćete vi tog dana u tom trenutku nekome promeniti mišljenje, ali cilj je da se mladima, odnosno učesnicima projekta otvori um, da im pokažete da se može razmišljati na drugačiji način, da čuju priče ljudi koju su preživeli rat u BiH, i da uvijek postoje dvije, u ovom slučaju tri strane priče. I mi treneri nekad imamo određenu predrasudu u smislu da će se desiti neki problem, a zaista retko kada bude. Uglavnom sve prođe super, učesnici se vrlo brzo združe, vrlo brzo shvate da imaju ista interesovanja, da slušaju istu muziku, prate iste sportske klubove, gledaju iste filmove i vrlo brzo se kroz ta njihova interesovanja povežu i shvate da je nebitno kako se neko zove, iz koje zemlje dolazi, te kojoj nacionalnosti pripada. Takve razlike se vrlo brzo prevaziđu. Ukoliko neki učesnici odu, a da nisu potpuno prihvatili celu priču, prilično sam sigurna da odu s gomilom pitanja u glavi, a koja će na kraju sama krenuti da istražuju. Krajnji cilj je da ih postaknemo da razmišljaju na drugačiji način, da sami istražuju, da ne budu vezani za narative i priče koje dobijaju od svoje okoline.

INTERVIEW.BA: Da li je na ovaj način moguće iskorijeniti predrasude koje su, čini se, duboko utisnute u svijest sva tri naroda?

JANKOVIĆ: Ja mislim da jeste, mladim ljudima treba dati šansu i prostor da razgovaraju o stvarima koje nisu pune mržnje i koje ih ne uče pogrešnim stvarima. Iako ovaj projekat traje samo šest dana, mislim da je to sasvim dovoljno jer učesnici nakon tog projekta nastavljaju da se druže. Tu su i silne suze kad se rastaju na kraju sesije, tako da koliko god kratko trajala, ipak ostavi veliki trag na njima i dosta im otvori oči. Sa druge strane, oni vide i mogućnost učestvovanja u drugim projektima tog tipa.

INTERVIEW.BA: Iako često čujemo da prošlost treba zaboraviti, te se okrenuti budućnosti, ovdje se zapravo radi o suprotnome. Suština je suočavanje mladih s prošlošću. Da li je to pravi način?

JANKOVIĆ: Poenta cele priče je da je jako važno suočiti se, jer ako se ne suočimo nikad nećemo moći preći preko toga. Dokle god neke stvari guramo pod tepih, one će stalno isplivavati i ostavljat će negativne posledice. Stalno će biti ta neka opasnost od ponovnih sukoba i svađa. Potrebno je da se desi onaj trenutak kada se vi suočite sa činjenicom da ste pripadnik jednognaroda, i sami sebi kažete “određeni pripadnici mog naroda su činili zločine, ali ne znači da sam ih ja činio”. Dakle, mi ovdje potenciramo na individualnoj odgovornosti, tako da ako je jedan pripadnik nekog narod činio zlodela, ne znači da je automatski ceo narod kriv zbog toga, i to učesnike, odnosno mlade dosta oslobađa. Oni uvek dolaze pod nekom tenzijom da “ako je neko moj nešto uradio automatski sam i ja kriv”. Mi ih prvo oslobodimo od toga, i  onda to njima daje prostora da mogu razmišljati, te da nemaju odbojnost prema tim temama. To je jedan proces koji se dešava u toku šest dana kada mladi jednostavno shvate oni nemaju veze s takvim ljudima, ali je bitno da su svesni da su ti ljudi postojali i da kada ispričamo sve te priče i suočimo se sa prošlošću, mi možemo da nastavimo zajednički surađivati i razgovarati o nekim konkretnim stvarima, o napretku, budućnosti itd.

INTERVIEW.BA: Koja je vaša priča o pomirenju, kako ste vi doživjeli to razdoblje?

JANKOVIĆ: Ja sam 1993. godište i s obzirom na to da sam iz  Beograda, imala sam jako malo  kontakta kroz svoje odrastanje o toj temi. Nikada se nije pričalo, niko nije konkretno razgovarao sa mnom o toj temi. Išla sam u jezičku gimnaziju gde mi je u tom periodu bilo bitno da čitam knjige i idem po galerijama i muzejima i apsolutno me ništa drugo nije interesovalo, sve dok nisam krenula na fakultet. Prisustvovala sam jednoj debati i u tom trenutku sam shvatila da su se dešavale neke stavri o kojima ja ne znam mnogo, a tada sam počela upoznavati ljude koji su iz Hrvatske, BIH, Makedonije i Albanije. Shvatila sam da su ti neki narativi, koje sam ja u nekom periodu ignorisala, jer meni nisu bili važni, zapravo jako opasni jer vas drže vezanim da ne upoznajete ljude. Da nisam ušla u celu ovu priču, ostala bih uskraćena za dosta sjajnih ljudi iz Hrvatske i BiH sa kojima sam konstatno u kontaktu i mimo projekata. Važno je da mladi putuju, jako je tužno kada čujete da deca iz Srbije ili Hrvatske nikada nisu bila u Sarajevu i obrnuto. Prvi put kad sam išla u Zagreb su mi svi pričali “gde ćeš tamo, neko ćete prebiti, neko ćete ubiti”, ali ja sam jako tvrdoglava i rešila sam da odemo, a za Sarajevo već nisam dobijala takve priče jer sam se iz Zgreba vratila puna nekih pozivinih utisaka i bila sam potpuno oduševljena  svim tim. Potom su i  ljudi videli da sam ja u redu sa celom tom pričom, te su prestali da nameću svoje stavove. Jednostavno, istorija nas previše vezuje da bismo to mogli ignorisati, te da nikad ne posetimo Sarajevo, Zagreb ili Beograd.

INTERVIEW.BA: Pored pravnog dijela, šta ste još naučili tokom ovog treniga?

JANKOVIĆ: Prošli smo rad i priču o ljudskim pravima iz raznih perspektiva. Učili smo kako da priđemo određenim situacijama, tako da ukoliko se pojavi neki učesnik koji ima određene nacionalističke stavove, znamo na koji način da mu pristupimo, a da ga ne izgubimo zauvek. Mi ne želimo da stvorimo neku prepreku  u komunikaciji, nego da deci otvorimo put i potaknemo neki novi način razmišljanja, ne bi li on posle promenio svoje stavove. Dakle, učili smo mehanizme kako raditi na tome, i bilo je vrlo poučno. Ovo je jako važno, ne samo za ovaj projekat, nego za bilo kog mladog čoveka  koji radi na ovakvim temama, jer se ove tehnike mogu promeniti u razgovoru sa bilo kojom osobom iz okruženja koja ima slične stavove.

INTERVIEW.BA: Slušali ste i priče ratnih veterana, koliko je njihova uloga u sve ovome važna, te koliko mogu doprijeniti pomirenju u region?

JANKOVIĆ: Važno je, ne samo za ovaj projekat, nego za bilo kog mladog čoveka  koji radi na ovakvim temama, jer se ove tehnike mogu promeniti u razgovoru sa bilo kojom osobom iz okruženja koja ima slične stavove. Što se tiče savremenih svedoka, odnosno ratnih veterana sa kojim smo ovde razgovarali, bilo je jako potresno. U jednom trenutku mislim da je pola ljudi plakalo. Nije isto kada vi pročitate ili čujete nešto šta se desilo iz druge, treće ili pete ruke, kao kada slušate čoveka koji je imao jako tešku sudbinu za  vreme rata, i kada vi vidite šta se njemu sve izdešavalo,  koliko je loše prošao sa sve tri strane. Bilo je tu i šale kako bi se atmosfera malo opustila, ali u biti ta knedla u grlu stoji sve vreme dok slušate. Moram da naglasim da su organizacija ratnih veterana najpozvaniji da pričaju o ovoj temi jer su oni prošli horor rata i zaista je jako važno ići po školama i razgovarati sa srednjoškolcima upravo o takvim iskustvima. I sama ja dok nisam čula priče ljudi iz prve ruke, ljudi koji su preživjeli sve to, nisam bila svesna konkretno šta je to rat.

INTERVIEW.BA: Koja je vaša poruku mladima kako bi prevazišli ove predrasude?

JANKOVIĆ: Mladi se ne trebaju plašiti preispitivanja svake moguće činjenice koju dobiju, pročitaju i čuju. Također, ne trebaju se plašiti biti pametniji od svojih profesora i roditelja.

 

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Ratni veteran Spasoje Kulaga: Mladi trebaju znati naša iskustva jer nasilje i rat ne donose ništa lijepo

e798ca031ee391803a4d7c77b7db190a R

Spasoje Kulaga je bivši pripadnik vojske Republike Srpske, ratni veteran, svjedok dešavanja koja su zadesila BiH 90-ih godina prošlog stoljeća. S obzirom na svoje iskustvo, pozvan je da ove godine učestvuje u radu sa trenerima i srednjoškolcima na sesijama simulacije Međunarodnog krivičnog suda Zapadni Balkan (MICC WeB) iz oblasti prava, ljudskih prava i medija, koji se održava u sklopu projekta “Budi inspiracija” uz podršku USAID-a, a kojeg implementira NDI BiH sa partnerima Fondacijom INFOHOUSE i YIHR BiH. Kulaga je za Interview.ba kazao da je njegov zadatak pružiti mladima vjerodostojne i tačne informacije, a pored toga govorio je i o značaju suočavanja s prošlošću i pomirenja u regionu.

DA SE PROŠLOST NE PONOVI: “Formiranje mišljenja o jednom narodu ili grupi na osnovu toga što se nama desilo je često, a ne znamo da je na drugom mjestu žrtva postala počinilac. Kroz ovaj program upravo želimo razgovarati s mladim ljudima i podijeliti naša iskustva jer oni trebaju biti svjesni da rat i nasilje nisu nimalo lijepa iskustva.”

INTERVIEW.BA: Kako počinje vaša priča pomirenja i šta vas je inspirisalo da prisustvujete ovom programu?

KULAGA: U posljednih desetak godina aktivno sam uključen u rad na temama suočavanja s prošlošću, a učesnik sam i rata 92. godine kada sam teško povrijeđen. Nakon završetka rata uvidio sam da postoji potreba da se radi sa tom kategorijom ljudi. Počeo sam od sebe, kako da kvalitetnije živim i kako da se nosim sa problemima koji su nastali kao posljedica mog učešća u ratu. Želio sam svoja iskustva podijeliti sa svojim prijateljima i ljudima koji su također bili učesnici rata. Prvo smo to radili unutar etničke grupe, a potom je došla želja da se sretnemo sa ljudima, da ih tako nazovem “jučerašnjim neprijateljima”, te da vidimo kako oni žive, i kako se nose sa ratnim posljedicama.

INTERVIEW.BA: Šta za mlade znači suočavanje s prošlošću, šta iz Vašeg iskustva mogu naučiti, ali i primijeniti?

KULAGA: Posljednji rat je ostavio posljedice i na mlade ljude, te oni danas žele znati šta se to tačno desilo. Kao ratni veterani, direktni učesnici ratnih dešavanja i svjedoci tog vremena, mi imamo iskustva i znanja koja možemo iskoristiti, a možda smo i jedini koji možemo dati najtačnije informacije. S druge strane, to nema nikakve veze s politikom, mladi treba da čuju informacije od običnog, malog čovjeka i učesnika tih dešavanja. Treba da znaju kako je taj čovjek prošao i preživio rat i kakve je posljedice to ostavilo na njega, njegovu porodicu, ali i na cjelokupnu zajednicu. Moj cilj je da mladi nauče da nasilje nikome ništa ne donosi, te da se sjete naših iskustava, ukoliko bi u budućnosti bili u prilici da rješavaju neki konflikt.

INTERVIEW.BA:  Koliko je važno da mladi čuju  više strana jedne priče kako bi se oduprli etno – nacionalističkoj retorici?

KULAGA: Mladi često imaju priliku čuti neka dešavanja iz prošlosti koja se koriste kako bi oni na jedan način postali radikalniji zastupajući svoju stranu i priču kolektiva kojem pripadaju. Upravo zbog toga, mi na ovaj način želimo da ispričamo nekoliko istorija i priča ljudi, kako bi mladi bili svjesni različlitih iskustava iz svih dijelova BiH. U jednom dijelu BiH su se dešavali strašni događaji, dok samo 200 do 300 kilometara neki i ne znaju šta se desilo. Također, često je formiranje mišljenja o jednom narodu ili grupi na osnovu toga što se nama desilo, a ne znamo da je na drugom mjestu žrtva postala počinilac. To je toliko isprepleteno, i upravo kroz ovaj program želimo razgovarati s mladim ljudima i podijeliti naša iskustva jer oni trebaju biti svjesni da rat i nasilje nisu nimalo lijepa iskustva. Cilj nam je da njihova generacija ne doživi rat i da se prošlost nikada ne ponovi.

Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se  sprovodi uz podršku USAID BiH a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: On meni, nema Josipa!

89ca3e51b29e16a8249052ce0946112e I

Možda bi Josip Pejaković i bio operisan u kakvoj prestižnoj klinici, sve za svoje ili državne pare, da je šutio i mutio kao kakav uhljeb, da je pognute glave glasao za one što su pucali po narodu aprila ’92. Ali, eto nije!

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Čitam i ne vjerujem.

Piše ovako: «Kako operacija košta 35.000 eura, krenulo se u akciju prikupljanja novca za Josipa Pejakovića. Bosanci su krenuli u akciju spašavanja svog Conje koji ih je toliko puta nasmijao do suza. Švedski Radio Geteborg prenio je apel Facebook grupe “20 kruna za čovjeka” da se Bosanci i Hercegovci sa adresom u toj skandinavskoj zemlji odazovu za pomoć Josipu Pejakoviću, doajenu bh. glumišta, koji je već duže vrijeme teško bolestan.” 

 

Vrag je u socijalnom detalju

 

Ma nije vrag, ima svakojakih lažnih vijesti danas. Ljudi dušu đavolu prodaju za par stotina klikova i pregleda. Nije, taj isti vrag da nam država Josipu ne može pomoći? Ili barem doznačiti finansijsku pomoć, pa da se veliki Josip podvrgne operativnom zahvatu u inostranstvu?! Čitam dalje,  “Josip je trenutno u bolnici u Njemačkoj, gdje čeka operaciju koja će mu spasiti nogu od amputacije. Socijalno osiguranje koje ima u BiH, nije mu odobrilo plaćanje troškova ove operacije – navedeno je u apelu.”

Da, da, od svih riječi u saopštenju prepoznajem istinu. Ne, ne znam da li je Josip toliko teško bolestan, ne ne znam u kojoj je bolnici, ali ZNAM da socijalno osiguranje u BiH ne odobrava troškove plaćanja ove operacije. Jeste istina je, ošinu me u glavu spoznaja! Dabome da je istina, jer nema zemlje u svijetu koja tako mučki okreće guzicu svojim velikanima, poput Bosne i Hercegvoine. Nema zemlje pod šarom nebeskim u kojoj je tako kratak put od gore pomenutog doajena glumišta do osobe kojoj dijasporci sakupljaju novce za liječenje.

I sve mi prođe kroz glavu na mah, i sudbina Jadranke Stojaković i godišnjica smrti Nijaza Durakovića, Duška Trifunovića i smrt Zdravka Grebe, sve se to smuti u jednu kašu u mozgu, pa tugom udari u srce.

 

«Nagrada» za Bosnu u srcu

 

A jednako srce kuca u svih nas. I u ovog velikog Josipa što je išao po onoj velikoj zemlji Jugoslaviji i poput narodnog tribuna govorio ljudima da IMA BOSNE! Jednako srce sa komorama i pretkomorama je i o onih šupaka na vlasti, koji kroje sistem napravljen po mjeri nepsimenih kabadahija, što jede svoje najumnije ljude. Jednako srce je i unog Pelihvana, što je prodavao diplome na državnom kruhu, u svih je jednako srce, ali eto nije zdravstveno i socijalno.

Možda bi Josip Pejaković i bio operisan u kakvoj prestižnoj klinici, sve za svoje ili državne pare, da je šutio i mutio kao kakav uhljeb, da je pognute glave glasao za one što su pucali po narodu aprila ’92. Ali, eto nije! On je baš tog aprila ’92, sa sada već pokojnim profesorom Grebom stajao na Marijin Dvoru, podignutog čela, stisnute ruke, dubokog glasa i uzviknuo: «Ne dozvolimo da nam ovo Sarajevo netko sruši. Izađimo na ulice! Krenite rudari iz Breze, iz Zenice! Ne damo Bosne!»

 

Bosna, zemlja bez države

 

Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo, teško je reći. Čudni su putevi geostrategije i pomjeranja tektonskih ploča našeg srca, tek novce namiču za Pejakovićevo zdravlje dijasporci u Skandinaviji i Njemačkoj. Da li zaista moraš otići 4 ili 5 hiljada kilometra od Sarajeva, pa da nađeš Bosnu ili je sve laž? Ili nema nigdje više ni Sarajeva, ni one zemlje Bosne ni onog naroda za koji je Pejaković dizao glas i pesnicu? Tek, pouydano znamo, oni dobri rudari iz Breze su u još dubljim jamama, u još većem grotlu zemljinom, neoliberalnom, privatnim svrdlom izbušenom, ali šta je sa svima nama?

Iko smo to svi mi, što pristajemo da se se političari namiruju iz državnih (naših) novčanika, a da se djeca, veliki ljudi, borci i najbolji u nas liječe nafakom??? Ovo, ovo smo izabrali, da se vrzmamo po društvenim mrežama, ne bi li kome pomogli, dok se oko nas razmeću novcima našim.

Dobrim ljudima veliko HVALA, na pomoći velikom Josipu, dobri ljudi su sakupili 17 hiljada eura, od potrebnih 35, ali, šta je sa državom? Koliko je ona dala za operaciju?

«Moje srce je Bosna i ako mi neko može transplantirati Bosnu, ja ću živjeti vječno…”, kaže na jednom mjestu Josip Pejaković. Koliko simbolike! Može li čovjek sada reći, moj Josipe, nema više Bosne, barem ne u Bosni? I kako bi to smio reći čovjek pred gromadom ljudskom, što nam je i tekst za himnu napisala? Kako čovjek da se uspravi i kaže, nema Bosne Josipe, kada sa druge strane huči:

«SRAM TE BILO! Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema ni u onoj šubi na mom plafonu đe se đahkad hajvani zavlače. Jer u moju šubu i kad se hajvani zavlače postaju domaće životinje, a ti ni to ne moreš, znaš. Joj, kad te ‘nako jal za mali, jal za vel’ki nožni prst svežem kanafom pa te pustim niz Vrbas… «

SRAM ME BILO! I mene i bilo koga ko pomisli da Bosne i Bosanaca nema! Ima, da su koliko zrno bibera na planeti! Ima, al’ su po svijetu rasuti, pa ih ne vidiš i ne čuješ, dok ti ne zatrebaju! Ima ih da spasu  Josipa i tebe i mene, i sve nas! I možda su veći, baš zato što u Bosni nisu.

Pitaš li me u ime Josipove noge, njegovih komora i pretkomora srca našeg velikog, ima li DRŽAVE Bosne i Hercegovine, ne zemlje, nego države? Nema! Nema odavno, nema posve sigurno, nema u onom pasusu koji ti kaže da «socijalno osiguranje u BiH nije odobrilo troškove operacije». Pojelo nam Bosnu, državu bosnu, moj Josipe socijalno i sva druga osigruanja, koja kao prestarjela mačka na materinoj sisi usisavaju i ono malo života preostalog.

Ali sve će dobro biti. Ima još nade i to konkretne. Jer, akcija za pomoć Josipu Pejakoviću će trajati do 31. januara, a operaciju će izvršiti hirurg svjetskog glasa Milomir Ninković, Sarajlija koji živi i radi u Minhenu.

Ima, ima i Bosne i Sarajeva, možda su se malo uspavali, možda su se malo relocirali, ali ne bojim se ja za Josipa velokog Pejakovića. Strah me za nas preostale!

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Sead Đulić: “Uspavanka za Mladenku” je priča o stradaloj djeci u svim ratovima

70c19093a40b0e17693802d7fedfb60f S

Sead Đulić je pozorišni redatelj i dramski pedagog, aktivista te umjetnički direktor Mostarskog teatra mladih (MTM) kojeg je pokrenuo 1974. godine sa prijateljima. Također, predsjednik je i UABNOR-a Mostar. Iza njega su dvije objavljene knjige i stotine izvedenih predstava kao i veliki broj osvojenih nagrada. Neki ga zovu i neumornim graditeljem pozorišnih mostova, a mnogi su nakon njegovih predstava ostali dirnuti i šokirani u toj mjeri da nisu mogli pljeskati. Za Interview.ba govori o predstavi “Uspavanka za Mladenku” i razlozima zbog kojih je napravljena; o Mostaru, o antifašizmu i fašizmu te o borbi normalnog čovjeka protiv zla kojim smo okruženi.

NIKAKAV ZLOČINAC NE MOŽE BITI MOJ: “Na 25. godišnjicu zločina u Grabovici rekao sam da imam želju i potrebu, kao bivši oficir ARBiH, da o tom zločinu progovorim i napravim predstavu. Mojih osam mladih glumaca teatra nisu imali pojma o Grabovici, neki nisu znali ni gdje se nalazi. Predstavu nisam pravio protiv svojih, nego protiv zločina i zločinaca. Nikakav zločinac ne može biti moj!”
 
INTERVIEW.BA: “Uspavanka za Mladenku” vaše je autorsko djelo koje govori o zločinu u selu Grabovica kraj Mostara. U predstavi igraju mladi ljudi od kojih se većina nije rodila kada je zločin počinjen. Bilo je jako hrabro upustiti se u ovaj projekat? 

ĐULIĆ: Kako se primicala 25. godišnjica zločina, predložio sam članovima tetara, svojim glumcima, da napravimo pozorišno djelo koje će podsjetiti na zločin, suočiti nas sa onim što se dešavalo u ratu.
Rekao sam da imam želju i potrebu, kao bivši oficir A RBiH koji je u tom periodu bio na visokoj armijskoj funkciji da progovorim o Grabovici, ali i da je odluka na njima. Rekao sam im, “guglajte”, pitajte roditelje, pa ćemo odlučiti. Nakon desetak dana svi su rekli da o ovome moramo govoriti, ali kako? Zanimljivo da sa njihove strane, nije bilo straha, valjda to mladost nosi i nedovoljno poznavanje u šta se zapravo upuštamo. Polako smo počeli istraživati, čitali dokumente, izjave, presude, čitali o Grabovici gdje je, šta je i ko je tu živio, čitali podatke o stradalim. Što smo više čitali, bilo je više boli, tuge i suza na probama. Onda smo krenuli u proces osvještavanja tog materijala u scenska sredstva. Htjeli smo napraviti predstavu koja će na kraju imati poruku, naš stav, i moj kao autora, ali i njihov generacijski stav o tom zločinu, i o svim sličnim zločinima i posljedicama zločina na njihovo odrastanje i na njihov život. Kad je došlo do toga šta će nam biti lajtmotiv predstave, šta će povezati mnoštvo dokumentarne građe, jer ako nema emocije između gledališta i njih na sceni, onda je to kao da ljudi otvore dokumente i čitaju. Rekli smo, 33 civila su stradala u dubini teritorije koju kontroliše vojska od koje su stradali. Najstarija osoba je imala 87 godina, većinom su stradale žene, a najmlađe dijete imalo je svega četiri godine. U jednom danu ubijeni su djed i baka, njihov sin, žena i unuka Mladenka.
Dva unuka, dječaci od 10 i 12 godina slučajno su se sklonili, vidjeli šta se dešava i pobjegli u šumu. U konačnici, dijete je postalo poveznica, jer ono ne može nikome biti krivo. Dijete je čista tabla, čista bijela hartija, čista nevinost. Tada smo se dogovorili da pričamo priču o Mladenki, priču o svoj stradaloj djeci kroz Mladenku u svim ratovima. Ta odluka i pjevanje uspavanke na samom početku predstave praznoj kolijevci je ono što zapravo zgrabi publiku, što je veže da izdrži do kraja, da čuje priču.

INTERVIEW.BA: Kazali ste kako ovo nije predstava protiv “naših” nego protiv zločinaca. Bili ste oficir Armije RBiH u vrijeme zločina? 
 
ĐULIĆ: Predstava je odigrana deset puta do sad, pred različitom publikom. Nije još gotova, i dalje skupljamo građu. Uskoro ćemo od porodica žrtava dobiti jedan važan dokument koji mnoge stvari oko zločina u Grabovici rasvjetljava. Ono što je bitno, nismo se stavili ni na jednu stranu. Kazali smo, samo ono što su sudovi rekli, stvari koje su van razumne sumnje dokazane. Svidjelo se nekome ili ne. U tom procesu, kad se saznalo, imali smo puno pitanja i komentara zašto ne radimo predstavu i o Vranici gdje su stradali vojnici Armije BiH. To treba raditi, ali mislim da za budućnost ove zemlje za pomirenje i sučeljavanje s prošlošću, to treba da uradi neki hrvatski autor kad se steknu uslovi i okolnosti. Mi treba da govorimo o onom što su uradili vojnici vojske kojoj sam ja konkretno pripadao, odnosno vojnici koji su to uradili, kako kažu, i u moje ime. Mislim da je ovo predstava koja na najčasniji način „pere“ A RBiH, jer kad se svi na taj način očistimo, kad svi pometemo svako ispred svojih vrata, onda će zajedničko dvorište biti čisto i to je suština. I da, ovo nije čin hrabrosti, hrabrost je šutjeti o svemu. Mi smo uradili jednu normalnu ljudsku gestu, a biti čovjek nije hrabrost.
 
INTERVIEW.BA: Predstavu su nedavno gledali i članovi ubijenih porodica u selu Grabovica. Kakve su bile reakcije? 
 
ĐULIĆ: Jako teško, mnogo je to bolno, jer nije lako gledati predstavu i imati ubijenog oca i majku koje još nisi sahranio, 25 godina nakon zločina, i ne znaš hoćeš li. I sad to doživljavaš ponovno. Tako da je taj susret bio vrlo emotivan, ali s druge strane vrlo prijateljski, s puno zahvale i razumijevanja i želje da zajedno predstavu obogatimo, da jedni drugima pomognemo da se priča o Grabovici vrati u žižu i onih koji po službenoj dužnosti moraju zločin istražiti. Mnogo ozbiljnih ljudi nam je čestitalo, zvalo, uputilo poruke, na ulici prišlo, čak ljudi od kojih po političkom uvjerenju i stavovima koje javno iznose, ja konkretno nisam očekivao. Zvali su me i neki oficiri ARBIH koji su po komandnoj dužnosti bili uključeni u tu operaciju u okviru koje se desila Grabovica i pominjemo ih u predstavi. Zvali su me da čestitaju, da ponude pomoć. Neki su slali materijale i čovjeka obraduje da se to dešava.

INTERVIEW.BA: Osim kao umjetnika, ljudi vas prepoznaju kao aktivistu ili kako vi često volite reći deklariranog antifašistu. Zašto je danas u BiH teško reći da ste antifašista, posebno u Mostaru? 
 
ĐULIĆ: Zato što mi objektivno živimo mnoge oblike fašizma. Jer ako po definiciji gledamo šta je fašizam, jedna od prvih definicija kaže da je to autoritarni nacionalistički režim. Ako je tačno šta enciklopedije kažu, onda mi to živimo. Sve ove vladajuće stranke su vrlo autoritarne, sve su vrlo nacionalističke. U Mostaru hodamo ulicama koje nose imena najzloglasnijih fašista osuđenih i prepoznatih od cijelog svijeta kao fašiste. Vlast to neće da mijenja, solidariše se s tim, izjednačava sebe s tim. Imamo jedan od najljepših antifašističkih spomenika u BiH, Partizansko spomen groblje, a možda i šire, proglašen nacionalnim spomenikom BiH, koji je devastiran. I imamo aktuelnu gradsku vlast koja kaže da je vlasnik spomenika, a ne održava ga… Čak neki naručuju rušenje, imamo i te podatke. Jer i nečinjenje ničega je oblik fašizama.
 
INTERVIEW.BA: Da li vas je strah za generacije mladih ljudi koje su odrasle zatrovane politikama?
 
ĐULIĆ: Ako se ovako nastavi, plašim se, jer objektivno generacije rođene 1992. već imaju svoje potomke, a odrasli su na mnogim idejama neofašizma, odrasli su odvojeno. Ne treba zaboraviti na opasnost odvojenih vrtića, odvojenih osnovnih i srednjih škola, univerziteta, pa i mnogih firmi, stvara buduće ratnike i mržnju. Mi objektivno živimo u kulturi rata, a trebalo bi da živimo u kulturi mira. No ima i pozitivnijih priča. U mojim predstavama glume i Turčin i Albanac i Hrvatica i Bošnjak, i nema nikakvih problema i oni imaju jedinstven stav kada je zločin u pitanju. Zato što im je rečeno i omogućeno da zajedno istraže i da zajedno rade. Kada bi se u ovom gradu slične organizacije udruženja, udruge, samo malo pomogle i stimulisale, ja sam uvjeren da ne bi trebalo više od godine da se Mostaru vrati osmijeh na lice i da puno manje ljudi, kada idu sami ulicom, da pričaju sami sa sobom. Jer ovdje je ubijena nada. Nije problem što nema novca, ni radnih mjesta, u mnogim gradićima je ista situacija čak i gora, ali atmosfera je drugačija.
 
INTERVIEW.BA: O ovome navedenom godinama pišete i upozoravate. To ste saželi i u posljednjoj knjizi “Pred zidom”. Zašto pred zidom?
 
ĐULIĆ: Objektivno, koje god pitanje otvorite u gradu, koju god ideju predložite koja nije nacionalno upakovana, vi dođete pred Zid. Nije više bitno jeli on fizički, ili onaj ratni na Bulevaru. Mi smo jedini grad kojem je centar grada periferija dva gradića. Nama je centar grada najpustiji, ulica kojom prođemo, umjesto srce dešavanja. Šta god se pokuša postoji zid, čitav grad je pred zidom i to pred mentalnim zidom kojeg moramo rušiti. Stanje je moguće unaprijediti, ima dovoljno ljudi u gradu koji se ne slažu sa ovim, ali rasuti smo. Intelektualci su pristali da budu nacionalne marionete, dakle nisu intelektualci. Moraju se osvijestiti, moramo sva slobodnomisleća bića natjerati da sjednu i da gradu ponude rješenja. Evo posljednji primjer koji je komičan. Pred Novu godinu organizuju zimski grad. Mostar statistički najmultietničniji, ako je zimski grad , što ga otvaraš na dan ili veče adventa. Što ga završavaš na ratnoj liniji, što ga ne produžiš do Musale. Zašto su u Fejićevoj tri lampiona na Musali malo nekog nakita, dakle praviš doček Nove godine na nekom smiješnom mjestu. Jedini trg je Musala, što doček nije na Musali koja je u uslovno rečeno većinski bošnjačkom dijelu Mostara. A intelektualci šute. I odete u zimski grad i vidite da je bar 60 posto ljudi koji šetaju iz tzv. Istočnog dijela Mostara. Dakle građani hoće da žive bez opterećenja. Priča o Mostaru kao evropskoj prijestolnici kulture 2024. je ideja sjajna, ali ovako kako se kako se to radi, je smiješno. Uz puno poštovanje svih ljudi, to je nedovoljno kompetentno, i licemjerno. U reklamnom spotu sjajno blista partizanski spomenik i to gradonačelnik propagira, a istovremeno svojim nedjelovanjem ruši spomenik.
 
INTERVIEW.BA: Na čelu ste UBNORA. Ove godine od 11.do 16. februara biće održana posebna manifestacija praćena filmskim projekcijama i tribinama. Tradicionalno posjetit ćete i Partizansko spomen-groblje, jedan od simbola Mostara?
 
ĐULIĆ: Mi već tradicionalno radimo te dane antifašizma. Pripremamo pozorišne predstave, tribine, izložbe, posjetu svih spomen obilježja na teritoriji grada, filmske projekcije, svečanu akademiju, dodjelu februarskih priznanja i posjetu Partizanskom spomen groblju, već tradicionalno. Prošle godine bilo je oko 1500 antifašista s prostora bivše Jugoslavije, a ove godine očekujemo još i više.
 
INTERVIEW.BA: Na kraju ovog razgovora, Đuliću često kažete da ste prije svega Mostarac. Koliko Mostara danas uopšte ima u Mostaru?
 
ĐULIĆ: Da nije bilo rata, da je nastavljen razvoj Mostara, on danas ne bi ličio na onaj grad iz devedesetih. Bio bi potpuno drugačiji grad. Taj stari Mostar je rasut od Skandinavije do Amerike i tamo je nostalgija. Ja nisam takav. Ja sanjam Mostar 21. stoljeća, 25-tog, 30-tog stoljeća, bez obzira hoću li ga doživjeti. Mostar sa ovom traumatskim iskustvom, ali naslonjen na ono što smo imali. Neću da se stalno pozivam na Šantića i vrijeme Zore. Hoću da mladi znaju i za Ravijolu Kolak, koja je utemeljila Šantićeve večeri poezije. Hoću da se vratim u vrijeme Safeta Ćišića koji je odgovoran za kulturni identitet Mostara. Na vrijeme Alije Kebe, Vlade Puljića, na vrijeme Tučeka dirigenta u simfonijskom orkestru ali i vrijeme Jove Popare direktora itd. Želim da cijenimo i aktuelno vrijeme Elvedina Nezirovića koji piše sjajne stvari, vrijeme umjetnika Nedžada Maksumića. Da ne nabrajam druge. Samo taj spoj toga može vratiti duh Mostara. Moramo učiti mlade ljude da iz svog rječnika izbace ono što je usvojeno kao pravilo “ova i ona strana”. Kad to vratimo, od medija pa dalje, počnemo tako pisati, onda će biti drugačije, moći ćemo govoriti o kulturi mira. Ispred Udruženje antifašista i boraca NOB-a spremni smo da pokrenemo prijavu Tužilaštvu protiv N.N. izvršilaca zločina nad sedam franjevaca 1945. godine koji su odvedeni iz Franjevačkog samostana od partizanskih jedinica. Jer dok mi to ne istražimo i ne dobijemo relevantnu, bez razumne sumnje, dokazanu istinu, bićemo opterećeni, grad će biti taoc. Zbog ovog zločina, ili navodnog zločina, ne možemo da obilježavamo 14. februar u cijelom gradu. Jer imamo mrlju. To treba istražiti. Istog datuma kada se slavi oslobođenje Mostara od fašizma, u drugom dijelu se obilježava ubistvo franjevaca. To moramo istražiti. Ali se isto tako moramo suočiti i sa 15 momaka koji su zarobljeni u Vranici pa poslije pobijeni. Kao što se moramo suočiti sa Grabovicom, moramo se suočiti i sa ulicama Vokića i Lorkovića, Mile Budaka i sličnih. Kad to sve očistimo, moći ćemo progovoriti o zajedničkom Mostaru, evropskom gradu budućnosti. Tog duha ima, ali je na margini. Čovjek se iznenadi kad vidi te male zajednice, koje žive i kako se okupljaju. I mi smo u teatru jedna takva zajednica. Njih ima na sreću i preživljavaju. I zato nije sve tako crno kako izgleda.

 

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Bakirova kuhinja

9aeb9156041159e2906a0c2111bca7b2 I

Da priča nije dramatična, bila bi samo groteskna. Da Bakir Izetbegović nastavlja samo svoju već poslovično neznalačku šprdačinu sa politikom i politika sa njim, a u okruženju nekog temeljitog i zaokruženog sistema, svojih jarana i zaludjele merhametli mase što ga podržava – priča bi se čak mogla nazvati i prihvatljivo smiješnom. Ovako, poslije petog, šestog ili ko zna kojeg žutog kartona pa onda definitivno ubitačnog starta na BiH i sve što još okolo trčka kao država, a nastavlja bez onog konačnog, crvenog kartona – stvar postaje apsolutno dramatična.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Čak i potpuni amater, kibicer sa strane koji ima znanje o politici na nivou predškolske ustanove, Izetbegovićev najnoviji potez  u zabrinjavajućoj fazi dekomponovanja Bosne i Hercegovine – populističko stupidna kobajagi patriotska  mudrost  prijetnje Ustavnim sudom imenu entiteta Republika Srpska – natjeran  je da razmišlja o samo tri  mogućnosti:

– Ili je u pitanju gola borba za opstanak na vlasti nakon što je “otišao na biro za nezaposlene”.

-Ili je riječ o bolesno glupom “političkom” razmišljanju koje traži i pretrage  iz domena ozbiljne struke. U tome je za promatranje i njegova najbliža fascinantno amaterska a ciljano instalirana  savjetnička  okolina, uz sve one što udvornički  šute  i podupiru  gazdu. Teško je pronaći ekipu koja svojom “pameću” toliko  uporno  pogurava  kobajagi mitskog  protivnika kao što je to u ovom, i nažalost do sada nizu drugih slučajeva. Od napuštanja Srebrenice i “desetak drugih opština” u ime Centra u Sarajevu, pa stupidnih marifetluka  oko “revizije tužbe” protiv  Srbije u Hagu čiji su rezultati  bili vraćanje Dodika iz mrtvih u RS-u, do stalnog  padanja na koljena pred bratom Erdoganom i “amanetom”  uz poruke  o  “Božijem izaslaniku Bošnjacima” koji se samoproglasio i pobjednikom u Kabuli, Bejrutu, Sarajevu, Skoplju sve do Jeruzalema…

-Ili je riječ o varijanti mnogo mračnijoj koju bi, ipak, bilo neozbiljno isključiti: Zapravo, puno toga može slutiti i na dogovorenu  kombinaciju  sa “najvećim neprijateljima Bosne i Bošnjaka”, ponajprije  sa Dodikom i uz njega samopridodatim Čovićem. Bez obzira na to što bi u ovakvom  talu  Dodik  bio spreman za “izlazak” RS-a dati i mnogo više vreća zlata  od onoga što je brižna mati  Bakirova tražila za sina pri ukrcavanju  pomoći “za Bosnu” u Turskoj, teško je vjerovati  da bi takva transakcija mogla biti sakrivena. Ma koliko Bakiru bilo teško samo uz prihode  sa  biroa za nezaposlene.  Sanjani  dobitak  “mudre kuhinje”  podjele Bosne ovdje je ipak  drugačiji: Ako i kada bi ovako suportirani partneri dobili  svoje teritorije, šta to ostaje “jadnim i dobrim Bošnjacima čiji je mudrac sa vrha sinije, eto žalos’,  prevaren i to od onih kojima je vjerovao…pa ništa drugo nego da i mi formiramo državu sa našim zelenim barjakom i onim što nam je ostalo, uz još malo trgovine  sa uvećanom  Srbijom – RS za Sandžak!”

Ne mogu ovo nikako potisnuti u sebi nakon  apsolutno istog prijedloga  što mi ga je 2012. u Ammanu, kao ambasadoru BiH, ponudio kolega ambasador Turske, da prenesem “mojima”. Prenio sam. A ne treba zaboraviti, njegovog je predsjednika “sami Bog poslao Bošnjacima”.

Vjerovatno bi malo temeljitija analiza svega ovoga što nam se dešava kao građanima hipotetičke države Bosne i Hercegovine utvrdila još neke motive za aktuelno ludilo neviđenog pomaganja Izetbegovića i njegovog “tima” onima što minulih dana uživaju smišljajući  kontra-napad potpuno utemeljen na groznom dejtonskom ustavu, ali važećem sve dok se ne promijeni onako kako je i donesen i sa onima koji su ga potpisali. Usput, i uz potpis  Alije Izetbegovića. Koji kasnije, doduše, nije bio za to da ga Bakir naslijedi, nego Tihić. Valjda  je otac ponajbolje, uz svu ljubav poznavao politički kapacitet svog sina. Ali šta da se radi kada dio naroda voli dinastije, turske sapunice i sebe unutramakar u prikrajku. Vjerovalo se, možda, da će ta dinastija  biti “uokvirena” civiliziraniom državom. Sve to temeljem patriotizma u vezi sa kojim ima samo jedan mali problem. Ta riječ, valjda,  podrazumijeva i Patriju. Koja se ne prodaje.

Ubleha je sada skretati priču na to može li ili ne može Ustavni sud ovo ili ono,  i hoće li sad, ili neće, ovaj ili onaj za šest mjeseci uraditi ovo ili ono.Pa ako hoće onda ovo, a ako neće ono.  Smiješna je i priča o tome da će oni “tamo” sada  da se separišu…ali, nije smiješna činjenica da se uporno stvara nova realnost  u koju se ispotiha uklapa i sterilna, jadna, podjednako sebična  takozvana  Evropa  po kancelarijama  naše zemlje. Izvjesno je da njihov pritisak  na politički “ostale” što su pobijedili u velikim kantonima, kako bi ugurali u vlast  i SDA i HDZ,  tukne na pamet  koja nije odmakla od polu – kriminala. Ma samo neka se formira vlast pa i sa ovakvim Bakirom, Čovićem i Dodikom, da smo  mi mirni. Neka su unutra “najbrojniji”, to je demokracija i naš ostanak u rahatluku, a  realnost sa Dodikom, Čovićem i Bakirima – vaš je problem.

E pa gospodo, ako je doista  problem naš, hoćemo li za početak barem progledati? Pa onda učiniti i nešto više. Zločin idiotluka i debilizacija pameti je u pitanju. A tu se kraj zove – samoubistvo sa  predumišljajem.                 

Objavljeno

Ibro Rahimić: Prednost Veleža su dobre igre u kontinuitetu

I

Velež će startovati sa prve pozicije u proljetnom dijelu takmičenja Prve lige Federacije BiH, koji se nastavlja 2. marta. Rođeni su se posljednji put nadmetali u Premijer ligi BiH, u sezoni 2015/16. okončavši je na posljednjem, 16. mjestu sa svega devet bodova. Sada je situacija u kojoj je nekadašnji dvostruki pobjednik Kupa Jugoslavije iz 1981. i 1986. godine potpuno drugačija. Velež ima veliku priliku da poslije tri sezone igranja u prvoligaškom rangu ponovo postane premijerligaš jer je znatno bodovno odmakao pratiocima na tabeli. Uz to, zadržao je ekipu koja je bila ubjedljivo najbolja u jesenjoj polusezoni. Slično je bilo u sezoni 2002/03. kada je mostarski tim prvi put ispao iz društva najboljih i proveo tri sezone u nižem rangu takmičenju, dok se nije vratio u Premijer ligu BiH. Za Interview.ba 55-godišnji trener Rođenih Ibro Rahimić govorio je o dosadašnjim rezultatima lidera Prve lige FBiH u drugom mandatu na klupi ovog tima, ambicijama u daljem toku sezone, igračkom kadru Veleža, rivalima u borbi za plasman u elitni rang, euforiji među navijačima u Mostaru i dugoročnom cilju Veleža da bude u vrhu Premijer lige BiH.

DOMINACIJA U JESENJOJ POLUSEZONI: „Dominirali smo u jesenjem dijelu sezone, izuzimajući tri utakmice koje su završile rezultatom 0:0. Imali smo šanse i u tim mečevima, no nismo dali pogodak protiv Olimpica, TOŠK-a i Metalleghea. Uz 12 pobjeda ostvarili smo tri remija“.

INTERVIEW.BA: Velež je vodeći u Prvoj ligi FBiH sa 39 bodova, sedam više ispred drugoplasiranog Olimpika. Smatrate li da će mu ova prednost biti dovoljna da u preostalih 15 kola izbori povratak u Premijer ligu?

RAHIMIĆ: Svi fudbaleri koji su igrali jesenas ostali su u Veležu. Zadržali smo ekipu i sedam bodova razlike trebalo bi biti dovoljno za očuvanje prvog mjesta do kraja sezone. Ići ćemo na pobjedu u svakoj narednoj utakmici, kao što je to bio slučaj i u jesenjem dijelu prvenstva. Nismo pobijedili u tri utakmice, u kojima nismo postigli pogodak.

INTERVIEW.BA: Koliko će vam činjenica da ste zadržali ekipu iz jesenje polusezone značiti u borbi za ostvarenje cilja?

RAHIMIĆ: Imamo kvalitetnu i mladu ekipu koja će još 10 posto biti bolja na proljeće. Kvalitetni igrači mogu još napredovati, a uzdamo se i u mlade snage. Izuzev Nusmira Fajića, Denisa Zvonića, golmana Adnana Bobića i Elmira Kuduzovića, ostatak ekipe čine mladi igrači. Dobra stvar je što su oni već stekli značajno iskustvo igranjem za prvi tim jesenas.

INTERVIEW.BA: Na početku proljetne polusezone Velež dočekuje Čapljinu, 2. marta, a sedam dana kasnije gostuje kod Goražda. Očekujete li nastavak pozitivnog niza?

RAHIMIĆ: U svakoj utakmici nastojaćemo da pobijedimo. Bez obzira na to, da li igramo protiv Jedinstva kod kuće ili Olimpika na gostovanju, želimo osvojiti tri boda. Cilj je da ekipa dobije mentalnu snagu jer nam naredne sezone slijedi najvjerovatnije takmičenje u Premijer ligi. Pobjedama ćemo ojačati samopouzdanje kako bismo bili spremni za elitni rang takmičenja. Namjera nam je da se što prije približimo timovima iz vrha bh. fudbala.

INTERVIEW.BA: Vodeći strijelac prvoligaškog takmičenja Fajić, koji je dao 18 golova u 14 susreta, ostao je u vašim redovima, mada je imao i ponude inostranih klubova. Znači li njegov ostanak Veležu puno u trci za društvo najboljih?

RAHIMIĆ: Velež je i ranije igrao lijepo, stvarao puno prilika, no nije imao klasičnog golgetera. Nakon što se nije dogovorio sa svojim bivšim klubom Krupom, doveli smo Fajića, čije iskustvo znači puno ovoj mladoj ekipi. Igra Veleža se dosta zasniva na Nusmiru i sigurno je da on ostaje dok se ne vratimo u Premijer ligu BiH. Ako bi stigla dobra inostrana ponuda, pustili bismo ga da ode i napravi povoljan transfer. S druge strane, uprava kluba garantovala bi mu dobre uslove da ostane u Veležu još tri godine. On je prepoznao uspješan klupski projekat koji je dobio pohvale i iz drugih bh. klubova.

INTERVIEW.BA: Kako ocjenjujete šanse Rođenih za povratak u elitno društvo i šta bi moglo odlučiti trku za vrh tabele?

RAHIMIĆ: Velež igra moderan i brz fudbal, sa agresivnim pristupom. Postigli smo čak 43 gola (najefikasnija je ekipa Prve lige FBiH sa 13 pogodaka više u odnosu na petoplasirani kakanjski Rudar). Klub se stabilizovao i ide dobrim putem naprijed. Svaka marka se troši transparentno i klub ispunjava ugovorne obaveze prema svim igračima. Sve ovo je stvorilo euforiju u gradu i među navijačima Veleža, te bivšim igračima koji su privrženi klubu. Stare asove zanimaju dešavanja u Veležu i osjeća se pozitivna atmosfera na svakom koraku. Vjerujem da ćemo na kraju sezone proslaviti povratak među premijerligaške ekipe.

INTERVIEW.BA: Ko su konkurenti u borbi za Premijer ligu BiH?

RAHIMIĆ: Imamo dobru prednost ispred Olimpika, koji je doveo iskusnije igrače Zajka Zebu, Dalibora Pandžu i Kenana Handžića. To je njihova klupska politika i ona nas puno ne interesuje. Postojeći igrački kadar predstavio je Velež u dobrom izdanju. Mislim da će glavni rival za prvo mjesto biti Olimpik. Zvijezda iz Gradačca dobro je krenula jesenas, da bi kasnije pala rezultatski. Svi timovi imali su oscilacije u igri, za razliku od Veleža, koji je igrao dobro u kontinuitetu. Velež ima sve preduslove da ostvari još jedan iskorak plasmanom u Premijer ligu BiH.      

INTERVIEW.BA: Većina bivših premijerligaša takmiči se u Federalnoj ligi. Kakav je kvalitet fudbala u njoj i da li je velika razlika u odnosu na Premijer ligu BiH?

RAHIMIĆ: Svake sezone bolji je kvalitet prvoligaškog takmičenja. Unutar Saveza potrebno je raditi na unapređenju organizacije i infrastrukture u prvoligaškim klubovima. Velež je pružio šansu velikom broju mladih talentovanih igrača koji su to iskoristili na pravi način. Veležov koncept rada mogli bi primjenjivati u određenoj mjeri i ostali klubovi. To su isticali njihovi treneri koji navode da je Velež primjer kako treba raditi. Federalna liga je baza za stvararanje kvalitetnih mladih igrača. Velika je razlika u kvaliteti Premijer i Prve lige FBiH, u kojoj klubovi imaju tri-četiri dobra igrača, dok su drugi lošijeg kvaliteta za razliku od najjačeg bh. takmičenja. Ulaskom Veleža i Borca iz Banje Luke, Premijer liga će dobiti još na kvaliteti. Ona je napredovala u pogledu infrastrukture. Dodatno poboljšanje trebalo bi donijeti uvođenje reflektora na svim stadionima premijerligaških klubova.

INTERVIEW.BA: Do kada imate ugovor sa Veležom?

RAHIMIĆ: Kada sam došao na mjesto trenera, jedan od ciljeva Veleža bio je vraćanje stare slave. Nadam se da ću ostati duži period u klubu dok ne sazriju mlađi treneri da kvalitetno rade odgovorni posao. Sada su u stručnom štabu Mustafa Kodro, kondicioni trener Jasmin Trnovac i trener golmana Nenad Melher. Elmir Kuduzović će igrati još polusezonu i od ljeta će biti priključen stručnom štabu. 

INTERVIEW.BA: Koliko rukovodstvo Veleža i predsjednik Šemsudin Hasić prate potrebe seniorskog tima?

RAHIMIĆ: Velež je imao sreću da dobije najboljeg predsjednika Hasića, koji radi po 15 sati dnevno za potrebe kluba. Fudbalski sam se usavršavao u Švajcarskoj i Evropi. Rijetko sam sreo tako vrijednog sportskog radnika kao što je Hasić. Velež se također može ponositi sa velikanima iz bogate prošlosti. Oni su stvarali pozitivan imidž kluba. To je jedna od garancija da će Velež ubuduće postizati vrhunske rezultate.

INTERVIEW.BA: Jednom prilikom ste izjavili da je glavni cilj Veleža osvajanje titule prvaka BiH. Šta je temelj vašeg optimizma i da li je to dugoročni plan?

RAHIMIĆ: Osim Kuduzovića sa 34, Fajića, koji ima 31 godinu i golmana Bobića, ostatak ekipe je mlad. On može puno igrački napredovati. U prvom dijelu sezone nastupilo je 15 igrača do 21 godine. Ovaj podatak nam ide u prilog gledajući sve ekipe iz Premijer lige, a posebno Sarajevo, Željezničar, Zrinjski i Široki Brijeg. Možete dovesti deset Messija, ali je potrebno vrijeme da se uigra ekipa. Imamo Seida Behrama, Mehmeda Ćosića, Argentinca Darija, koji su kao mladi igrači već stekli fudbalsko iskustvo. Trebamo se dodatno uigrati i pokušati osvojiti titulu prvaka BiH, što je dugoročni cilj Veleža. Titula bi bila velika stvar za klub pošto se na nju čeka dugo godina, a Velež je danas klub sa lijepom perspektivom za budućnost.

INTERVIEW.BA: U mostarski klub su stigli brazilski defanzivac Uira De Oliveira Marques i nekadašnji junior Sarajeva Alaedin Varatanović. Hoće li biti još dolazaka ove zime?

RAHIMIĆ: Marques je pojačao odbranu, dok je Varatanović na probi i vidjećemo da li ćemo ga angažovati. Golman Slaviša Bogdanović, koji je branio u Srbiji i rođen je u Trebinju, najvjerovatnije će potpisati ugovor, isto kao i 20-godišnji veznjak Osmić iz gradačačke Zvijezde.

INTERVIEW.BA: Da li će se Sarajevo i Zrinjski sami boriti za naslov šampiona BiH jer imaju veliku prednost nad rivalima ili će se u trku za najviši plasman umiješati još neka ekipa?

RAHIMIĆ: Glavni kandidati za titulu su Sarajevo i Zrinjski. Ako se Široki Brijeg pojača, može se uključiti u trku za prvo mjesto. Mislim da je iz borbe za osvajanje naslova prvaka otpao Željezničar zvog velikog bodovnog zaostatka. Osim toga, trebaće mu vremena da stvori i uigra ekipu. Teško je dovesti pojačanja u zimskom prelaznom roku, pošto su na tržištu za bh. ligu dostupni uglavnom igrači koji prije toga nisu dovoljno igrali.  

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Ivana Marić: Bh. blok se ne raspada

a0b1b77ffc1a49f9288a4230f5b65077 I

Konačni rezultati parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini objavljeni su 22. oktobra 2018. godine, a od tada do danas Dom naroda Federalnog parlamenta Bosne i Hercegovine nije formiran i pitanje je kada će biti.  Čini se da se našim političarima ne žuri jer se u medijskim pojavljivanjima često može čuti  „za Dom naroda Paralemnta FBiH ćemo sačekati“. No, situacija nije bolja na državnom nivou, kao ni na kantonalnom. Za Interview.ba politička analitičarka Ivana Marić govori o HDZ-ovim zahtjevima za formiranje Doma naroda Federalnog parlamenta, apelacijama koje su podnesene Ustavnom sudu zbog Uputstva CIK-a, mogućem raspadu Bh. bloka, kao i potencijalnim koalicionim partnerima.

BEZ KOGA SE MOŽE U FEDERALNOM PARLAMENTU, A BEZ KOGA NE?! „Bez HDZ-a BiH se ne može zbog njihove većine koju imaju u Domu naroda, a posebno koju će imati nakon primjene Uputstva Centralne izborne komisije BiH. Bez SDA bi se moglo, međutim, mislim da se niko neće usuditi da ulazi u koaliciju s HDZ-om, posebno Bh. blok“.

INTERVIEW.BA: Raspadali se Bh. blok?

MARIĆ: Bh. blok se ne raspada. Tri stranke koje čine ovaj blok  su poprilično složne i na kantonalnim i na drugim nivoima. Međutim, kada je riječ o ovom širem  blok kojeg nazivaju „bosanski blok“ u kojeg se ubrajaju sve ove stranke koje su nastale od SDA (Narod i Pravda, PDA i ASDA), tu se može očekivati veliki broj nesuglasica. Oni su postigli dogovor u Kantonu Sarajevo i mislim da će i na tome završiti, eventualno i u Zenici da će dogovoriti. Mislim, da je iluzorno očekivati da tako veliki broj toliko različitih stranaka s različitim ciljevima uspije održati dogovor. Nije taj blok u suštini ni postojao, već je to samo napravljeno za Kanton Sarajevo. Uostalom ove stranke i nemaju svoje predstavnike, više se radi o nekim lokalnim strankama. Bh. blok od tri stranke će sigurno opstati.

INTERVIEW.BA: Bh. blok je imao većinu kada su birali predsjedavajućeg Zastupničkog doma Federalnog parlamenta BiH. Kakva je sad situacija?

MARIĆ: Za sada je nesigurno da li Bh. blok ima većinu u Zastupničkom domu Federalnog parlamenta, jer je riječ isključivo o strankama SDP, DF i Naša stranka, međutim, s ovim bosanskim blokom imali su većinu jer su tako uspjeli izabrati predsjedavajućeg Zastupničkog doma. Trenutno je upitna podrška SBB-a, dok se i neki članovi Nezavisnog bloka predomišljaju, tako da situacija nije sigurna i ne znam koliko je dobro da se vlast formira, jer mora li bi uključiti HDZ BiH zbog Doma naroda, a odmah to poprima drugačije konotacije.

INTERVIEW.BA:  Formiranje vlasti u Domu naroda Federalnog parlamenta Bosne i Hercegovine još uvijek je u sjeni političkih prepucavanja. Kada možemo očekivati formiranje vlasti?

MARIĆ: Problem formiranja vlasti u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine se lako može riješiti tako što će se iskoristiti Uputstvo CIK-a BiH. Mislim da će se to na kraju i uraditi, a sve i da se ne formira novi Dom naroda Federalnog parlamenta, stari ostaje da funkcionira, tako da ni u kakvom smislu nismo blokirani, niti je blokirana vlast. Posebno kada se vidi da su rezultati približni i da će u stvari to biti iste stranke koje su bile u prošlom mandatu. Za građane ne znači ništa puno da li će to biti stari ili novi saziv, mi smo ionako već navikli. Proces formiranja vlasti je težak ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u drugim mnogo uređenijim državama, i njima je potrebno dva-tri mjeseca da formiraju vlast. To nije ništa neočekivano za Bosnu i Hercegovinu s obzirom na veliki broj stranaka. Mislim da će se uskoro formirati vlast zato što je to nekim strankama u interesu, više nego što je to dobro za građane. Stranke žele da postave neke nove ljude iz svojih redova. Na građane to svakako neće imati nikakav utjecaj jer nisu ni do sada uradili ništa puno za građane BiH, tako da neće ni u narednom mandatu. Nama je svejedno da li je na vlasti stari Dom naroda, ili novi. 

INTERVIEW.BA: Kada se govori o Domu naroda Federalnog parlamenta predstavnici HDZ BiH obično navoda kako će se na formiranje vlasti u ovom zakonodavnom organu malo sačekati. Koliko je u interesu HDZ-u BiH da se vlast što prije formira?

MARIĆ: Mislim da je HDZ-u BiH u interesu da se formira što prije novi Dom naroda zato što će oni u njemu imati blago veću prednost, nego u ovom aktuelnom. Vidjeli smo da političke stranke koriste uvjetovanja i ucjene da bi ostvarili ono što žele, dok se javnosti prikazuju kao da su nezadovoljni odlukom CIK-a BiH. Iako su u suštini i jedna i druga strana zadovoljne, jer svako je dobio nešto, dok je nešto drugo izgubio. HDZ BiH pokušava izvući što više igrajući na kartu majorizacije i diskriminacije, a dobili su najviše što se moglo dobiti i ostvarili su najbolji rezultat u posljednjih 18 godina. Međutim, to je predstava za građane.

INTERVIEW.BA: Predstavnici SDA podnijeli su apelaciju Ustavnom sudu BiH zbog Uputstva Centralne izborne komisije o popuni Doma naroda FBiH. Nešto se ranije govorilo da je Bh. blok učinio isto, dok je i Čović najavio apelaciju Ustavnom sudu BiH. Šta nam govori nezadovoljstvo ovih stranaka?

MARIĆ: Centralna izborna komisije BiH je to dobro uradila kada je donijela samo Uputstvo. Na to se uputstvo ne može uputiti apelacija, već se može samo vršiti preispitivanje ustavnosti. Čim su sve stranke nezadovoljne znači da je to dobro rješenje. Sve su nezadovoljne i to znači da je jedini kompromis koji se mogao za sada postići. Možemo očekivati apelacije, ali mislim da Ustavni sud tu neće ništa značajno donijeti. Vjerujem da oni neće preuzimati tešku odgovornost neformiranja vlasti, a vidim da je i Centralna izborna komisija BiH već imenovala po tom uputstvu nekoliko članova delegatu u Dom naroda, tako da vjerujem da je to samo politička igra za građane, da se pokaže kako su nezadovoljni, a da će u suštini prestati na ovo rješenje za ove izbore.

Centralna izborna komisija BiH 18. decembra usvojila je Uputstvo o popuni Doma naroda FBiH da se tom prilikom koristi popis iz 2013. godine i princip 1/1/1 koji podrazumijeva da će u Domu naroda Parlamenta FBiH biti najmanje jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan Hrvat iz svakog kantona, ako budu izabrani.

INTERVIEW.BA: Može li se bez HDZ-a BiH i SDA u Federalnom parlamentu?

MARIĆ: Bez HDZ-a BiH se ne može zbog njihove većine koju imaju u Domu naroda, a posebno koju će imati nakon primjene Uputstva Centralne izborne komisije BiH. Bez SDA bi se moglo, međutim, mislim da se niko neće usuditi da ulazi u koaliciju s HDZ-om, posebno Bh. blok. Vidjeli smo reakcije građana na rasprave SDP-a da li će ići sa SDA ili HDZ BiH. Za sada neće, međutim, u Bosni i Hercegovini sve je moguće. Vidjet ćemo kako će se odlučiti u strankama. Za sada ide ta tendencija da će koalirati SDA i HDZ BiH i eventualno s njima još neka manja stranka. Na sjednici SDP-a su jučer kazali da neće koalirati sa SDA, osim kao se cijeli bh. blok ne odluči za to. Mislim da to nije dobro za SDP zbog jako velikih kritika upućenih od njihovih članova predsjedništva ove stranke, kao i glasača. 

INTERVIEW.BA: Postoji li mogućnost da SDA i SBB ponovo koaliraju sad kada je SBB izašao iz tog „bosanskog bloka“?

MARIĆ: Pa naravno, to ne bi bio prvi put nakon teških riječi, ako SDA shvati da može dobiti ponešto od SBB-A, oni će to uraditi. Međutim, to je mač s dvije oštrice, jer znamo kako dobre odnose imaju Radončić i Čović, i pitanje je da li bi SBB ojačao SDA u toj koaliciji, kao bošnjačku stranku ili bi ipak ojačao HDZ BiH.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Fašistički zabavnik

I

Jer, djeco draga, bolje vam je da ste nepismeni, nego da čitate o «heroju» Ljotiću koji je onako iz hobija u ime fašizma ubijao vaše vršnjake u Kragujevcu ’41.

U svom posljednjem broju, od 18. januara 2019, “Politikin zabavnik” pod naslovom “Ko su bili ljotićevci” piše da se Dimitrije Ljotić “brinuo o redu u Srbiji”, da je imao “jedinice visokog morala”, da je “osuđivao pogrome Jevreja”, da je dobar dio srpskih masona “spasao iz logora”.

 

Pajo i Miki u Srebrenici ’95

 

U narednom broju Politikinog zabavnika očekujemo Paju i Šilju, kako sa Mikijem dijele čokoladice po Srebrenici jula ‘95. Jer šta su Miki, Pajo i Šiljo neko srBski heroji. Jer, ako je Dimitrije Ljotić antifašista, naoružan jedinicama «visokog morala» koji se bori protiv Nijemaca, šta su drugo Diznijevi junaci, nego srBski komandosi. A, šta rade srBski heroji? Pa kao i svaki srBski heroj u devedesetim prošlog vijeka, malo «oslobađa», malo «dijeli djeci slatkiše po vijekovnoj srBskoj Srebrenici”, malo se krije, pa malo tamniči u Haagu.

I zato, draga djeco u pamet se! Na čelu sa dobrim domaćinom Ljotićem i njegovim «Zborom» pođimo u najnovije pisanje istorije. A istroija je počela dabome onda kada je dobri domaćin Dimitrije Ljotić zajedno sa dobrim domaćinom Dragoljubom Mihailovićem oslobodio zemlju Srbiju od zle crvene napasti i vaspostavio najnovije srBsko carstvo na zemlji. Prvo je dobri domaćin Ljotić 21. oktobra 1941. godine hapsio djecu u Kragujevcu i odvodio ih Nijemcima na strijeljanje. Ali to su zla djeca, koja bi ionako postala komunisti, pa nije neka šteta. Ono istina, zli komunisti su vladali do 1989. ali se onda opet probudilo srBsko slavoljublje, pa su se nosale kosti cara Lazra po Srbiji, pa se vaspostavio režim Slobodana Miloševića na nacrtima SANU-a svetog i Dobrice Ćosića, pa je na koncu oslobođena i ta Srebrenica, u kojoj je pobijeno gnusno puno balija, ali za dobrobiti srBske zemlje, i onda su stvoreni preduslovi, baš na tim temeljima da se rehabilituje prvo Čiča i njegovi četnici, a sad je red, draga djeco da se dobri domaćin Dimitrije Ljotić upiše zlatnim slovima u najnovije srBske povijesne udžbenike. Ohh, kako je to sve jednostavno djeco, kad se ovako posloži!

 

Kad čika Dimitrije strijelja djecu

 

Jer, ako laže koza, ne laže «Politikin zabavnik» Ono, istina, «Politikin zabavnik» se nekada bavio vrhunskim stripom i Hugom Prattom, edukovao je djecu o planima, morima, jezerima, nudio im najbolje svjetske SF novele, pokazivao prije interneta kako, kad i gdje žive najbolji, najveći ili najusamljeniji ljudi.

No, novo vrijeme, nova nafaka. Pa je red prestaviti i zaboravljene asove, draga djeco, asove, srBske istorije. Jeste, ti asovi su poput čika Dimitrija vodili na stijeljanje vaše vršnjake u Kragujevcu, ali, heej, čujte morao je neko. Bitno je, draga djeco, shvatite to, oni su najnoviji heroji. Ne strijeljana djeca, to je tako passe, na obljetnicu njihovog strijeljanja ne ide više ni Vučićevo izaslanstvo, nego su heroji Draža Mihailović, Milan Nedić, a sad i pomenuti Dimitije Ljotić. Jer, smo fašističku džamahiriju restaurirali, blago nama djeco! Došao je 80 rođendan «Politikinom zabavniku». Neki kažu da je fašizam pobijeđen prije 75 godina i to je možda tada i bila istina, ali ovo sada, eheej, naše vrijeme došlo draga djeco.

Jer, kako «Politikin» koncern na čelu sa «Ilustrovanom politikom «napada svakog antifašistu, tako se i mi, djeco sa «Zabavnikom» moramo pridružiti hajci na zdrav razum. Vjerovatno je to bilo u glavi  Zefirina Grasija, generalnog direktora AD Politika, kada je od «Politikog zabavnika» počeo praviti profašitički bejbi pamflet.

 

Hiljadu zašto, hiljadu zato jednog revizionizma

 

To vam je revizionizam. I kada jednom poparate istorijsku vreću, iz nje ispadaju fašistička govna, a njih sadašnja srbijanska vlast i to preko dječijih novina rehabilituje i gura među antifašiste. Pa se onda ne treba čuditi što je 80% mladih na Balkanu, bez svoga znanja i pristanka do punoljetstva dobrano inficirano fašizmom.

Zato otužno zvuče riječi predstavnima Beogradske Jevrejske Opštine, koji kao rekaciju na veličanje Ljotića u svom saopštenju kažu:

«Ideologija ovog korpusa je bila identična nacističkoj: istrebljenje Jevreja, komunista i zapadnjačkog kapitalizma. Korpus je bio zloglasan po zločinima nad stanovništvom, posebno Jevrejima i Romima, partizanskim ustanicima i pripadnicima pokreta otpora. Ljotićeve jedinice su učestvovale u streljanju đaka u Kragujevcu u oktobru 1941. Dan nakon ovog masakra u organizaciji ZBOR otvorena je najveća antisemitska izložba u Beogradu tzv. “Antimasonska izložba” koja je bila usmerena ka “razotkrivanju judeokomunističke zavere” a u proljotićevskim novinama su se pojavile reči “Srbi ne bi trebalo da čekaju Nemce da počnu istrebljenje Jevreja”.

Neko će pitati, a zašto su ove ISTINITE riječi otužne? Pa upravo zato što se današnja srBska i poglavito srbijanska mejnstrim politka okrenula i od socijalizma i od vrijednosti zapadnih demokrtaija. Zato što su zločinci rehabilitovani, a zločini relativizovani. Zato što je za stijeljanje djece u Kragujevcu odgovorna «partizanija», a ne nacisti i kvislinzi. Zato što se Jevreji opet i opet guraju u zapećak i na margine društva. Zato što je tzv. razotkrivanje judeokomunističke zavjere spiritus movens svakog srBskog nacionaliste. Zato što se «Zborovima» i «Stojevima» strojevi koraci čuju, od Banjaluke do Beograda uz klinac istoriji iz dravom razumu. Zato, najviše zato što se agresija na BiH karakteriše kao nekakav omanji sukob, zato što je genocid u Srebrenici minimiziran nazivom zločin. Zato što, velim Pajo, Šiljo i Miki, na krilima presuđenih ranih zločinaca Šešelja, Karadžića i Mladića, koliko sutra mogu osvanuti stripovani u ovakvom «Zabavniku» kako dijele čokolade po Srebrenici.

 

Spas u nepismenosti

 

A najviše zato što današnja hipernacionalistička srbijanska politka, neće čekati 75 godina e da bi rehabilitovala najnovije krvnike, koji u ubijali u ime svog naroda. Jer, ako su Ljotić, Mihailović i Nedić morali čekati sedam decenija, da bi kao vampiri bili «preseljeni» na «pozitivnu stranu povijesti», to Kradžić, Mladić i Šešelj ne moraju ništa čekati. Oni su za svoga života prevedni u srBski parteon mučenika, dok im je oficijelna srbijanska politka pisala pangerike na svakom koraku.

A «Politikin zabavnik», šta sa njim? Ostala je samo blijeda slika i uspomena starijih generacija o edukativnoj dječijoj novini. Ovo danas je samo desničarski profašistički pamflet, koji potpuno legalno i nekažnjeno izlazi. I onda je propast štampe i nečitanje, pogotvo u mlađih, ironično dobra stvar. Jer, djeco draga, bolje vam je da ste nepismeni, nego da čitate o «heroju» Ljotiću koji je onako iz hobija u ime fašizma ubijao vaše vršnjake u Kragujevcu ’41.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Stanković o Komšiću: Ne znam da li mi je zamjerio, ali sportski je to podnio

d1c095841f677b1493881f402485a4ba S

Posljednja emisija Nedjeljom u 2 (HRT) urednika Aleksandra Stankovića dana 20.1.2019. u kojoj mu je sugovornik bio Željko Komšić član Predsjedništva BiH izazvala je salvu kritika bh.javnosti ali i hrvatskih novinara poput Drage Pilsela koji je napisao “Kao novinar osjećam se pozvan i dužan ispričati, vjerujem i u ime mnogih naših čitateljica i čitatelja koji su pratili jučerašnje izdanje HTV-ove emisije ‘Nedjeljom u dva’, članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine gospodinu Željku Komšiću zbog nekorektnosti i neuljudnosti mog kolege Aleksandra Stankovića.” Za interview.ba sam Stanković govori šta danas misli o pomenutoj emisiji, da li je pogriješio u pristupu i kako su se rastali on i Komšić.

NIŠTA PRIVATNO: “Pokušavam argumentirano razgovarati sa svakim gostom, tako je bilo i ovaj put s Komšićem. Razgovarao sam o javnim stvarima s Komšićem o politici, o tome je li on legitiman član Predsjedništva BiH ili nije. On je to znao”.

INTERVIEW.BA: Prvi put vidim da se novinari ispričavaju u ime drugog novinara nekom političaru. Šta mislite šta stoji iza tog izvinjenja?

STANKOVIĆ: Ispričao se jedan, ovaj drugi nije, Gordan Duhaček nije, to se negdje zagubilo u prijevodu (smijeh). A što se tiče Pilsena ne znam stvarno, svatko radi ono što misli u životu da treba, ako je on mislio da se treba ispričavati nek se ispriča šta da kažem? 

INTERVIEW.BA: Jeste li pogledali poslije tu emisiju, da sami provjerite da li ste stvarno napali Komšića?

STANKOVIĆ: Nema nikakve potrebe za tim. Napravio sam više od 700 emisija od kojih je barem jedno 100 takvih. Ponekad pogriješim i to je činjenica, ali u ovom slučaju nisam ništa pogriješio. Pokušavam argumentirano razgovarati sa svakim gostom, tako je bilo i ovaj put s Komšićem. Nekad je emisija oštrija, nekad nije. U ovom dijelu se dogodilo da je bila, ali ništa privatno. Razgovarao sam o javnim stvarima s Komšićem o politici, o tome je li on legitiman član Predsjedništva BiH ili nije. On je to znao.

INTERVIEW.BA: Kako ste se razišli vi i Komšić kada su ugašena svjetla, je li Vam on zamjerio?

STANKOVIĆ: Ne znam da li mi je zamjerio ali pristojno smo se razišli. Čvrst stisak ruke je imao, čovjek je to mislim podnio sportski. Intimno nemam ništa protiv Komšića, čak smatram da ima i neke dobre karakteristike. Ali ovdje nismo razgovarali o njemu privatno, nego o njemu kao političaru.

INTERVIEW.BA: Sjećam se Vaše emisije s Dodikom, ono čuveno ustajanje i vraćanje sa stolice, pa ova posljednja sa Komšićem…Da li su inače s našim političarima uzbudljivije emisije ili to samo nama u BiH djeluje tako?

STANKOVIĆ: Kako kad, u karijeri mislim da sam napravio 30-40 emisije s ljudima iz BiH. Nekad se s Dodikom dogodi da je tako, evo sad i sa Željkom, ali se trudim da uvijek ostanem novinar. Sve ono što mi se učini nelogično kad razgovaram s političarima, naravno da im postavim kao pitanje. Da li bih ja želio da je BiH građanska država ili ne, to je moja intimna stvar. Ali ono o čemu sam razgovarao s Komšićem je ono što je trenutno na trpezi i pretpostavljam da bi ga  svaki novinar kojeg interesira Željko Komšić i ono što se dešava u BiH pitao.

Moglo bi Vas zanimati

1 2 3