IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Brzim preko Bosne

U onim starim diplomacijama, kada su profesionalci držali do sebe i do profesije a politike se trudile da elegantno obavljaju i prljave poslove, postojalo je nepisano pravilo da se “ne smije lagati, ali se ni sve istine ne mogu kazati…” Pokazalo se da su mnoge od tih šutnji bile kontraproduktivne.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Jednu takvu priču minulog četvrtka ispričao je Damir Grubiša, čovjek zavidne  profesionalne biografije  za  jedne, a baš zato često kao  kamičak u cipeli drugačijima. Ukratko,  Grubiša,  donedavni ambasador Hrvatske u Italiji, profesor, doktor političkih nauka,  specijalizant  međunarodnih  odnosa  na univerzitetu u New Yorku uz mirovne studije u Belgiji i studije ljudskih prava u Austriji – oglasio se tekstom povodom najnovijeg “slučaja”  Deklaracije o hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koju je prošle sedmice usvojio Hrvatski sabor. 

Smisao  njegovog oglašavanja – kao svjedoka na mnogim mjestima  gdje se krojila kapa današnjeg Balkana – je u konstataciji  kakve se “ne kazuju” unutar hrvatske diplomacije: “Bosna i Hercegovina je lakmus papir za detektiranje stanja na području zapadnog Balkana, odnosno jugoistočne Europe. U svojem pokušaju bijega od Balkana, kojemu pripada geopolitički, a sve više i političkom kulturom, Hrvatska se na njemu sve dublje sidri… Najnoviji je slučaj Deklaracije  će pridonijeti, nažalost, većoj izolaciji Hrvatske kao trouble makera na Balkanu; to je titula za koju se u oštroj konkurenciji natječe sa Srbijom… Deklaracija je dodatni korak u izgradnji hrvatskog neoimperijalizma u ovom dijelu svijeta…ti mali ‘neoimperijalizmi’ imaju za podlogu imperijalističke  pretenzije na susjede i nepriznavanje postojećih granica.”

Kao čovjek iznutra,  Damir Grubiša otkriva dalje pikanterije  u korjenima  “operacije Deklaracija” koja je ionako svakom iole trezvenijem  u Evropi sve jasnija i očiglednija. Ne više samo kao priča o čudovišnom odnosu Plenkovića i ekipe  prema  HDZ-u BiH i Čoviću, koliko aktuelnog  Hrvatskog  političkog vrha prema vlastitoj državi i njenom položaju u svijetu. Kao i onda sa igrama “crtanja salveta” poput Tuđmanove nacrtane Paddyju Ashdownu o podjeli BiH, iz koje se nije izvukao potreban zaključak. Nova se stvarnost zato  počela okretati i protiv onoga što se smatralo  dosignutim kao dobro i respektabilno…”Previše je vidljivo da Hrvatska negoduje što nije izabran za člana Predsjedništva HDZ-ov kandidat Dragan Čović, već Željko Komšić, Hrvat, ali ne i nacionalist.  Time se Hrvatska legitimira na međunarodnom planu kao zemlja koja podržava hrvatski nacionalizam  kao svoju državnu politiku, a taj je nacionalizam ugrađen u postojanu neoimperijalističku  državnu politiku  prema BiH ” – napisao je Grubiša.

Sjećanja Grubišina ovim povodom sežu do januara 1992. neposredno prije priznanje Hrvatske od strane tadašnje Europske zajednice. Tada je američki ambasador (u Jugoslaviji) Warren Zimmerman zatražio od Hrvatske tzv. position paper – očitovanje o stajalištima Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. U izradi tog dokumenta sudjelovao je i Grubiša, i zna mu, naravno, svako slovo: “Position paper je sadržavao jasno opredjeljenje Hrvatske za očuvanje teritorijalnog integriteta i suverenosti Bosne i Hercegovine kao samostalne države, a Hrvatska se nudila kao jamac te neovisnosti i samostalnosti, kao i sigurnosti u odnosu na moguće pretenzije Srbije prema teritoriju ili dijelu teritorija BiH.  Taj je papir, međutim, odbačen nakon što je poslan na Pantovčak, u Predsjedničke dvore. ”Jeste li vi ludi”, rekao mi je tada jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana koji je, iznerviran tim tekstom, rekao: ”Sad je trenutak da uzmemo Bosnu!”.

Bilo je što je bilo. Njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher  ispeglao je stvar, naravno, polazeći i od njihovih i širih evropskih, strateških interesa, pa je uz tajno očitanu “bukvicu” Tuđmanu  zbog “infiltracije hrvatskih paravojnih snaga i obavještajnih službi na područje Bosne i Hercegovine”, pred tv kamerama zdušno podržao Hrvatsku na njenom putu prema Evropi. Zaključak Grubišin je: “Eto, tako se ‘kalio čelik’ – i izgleda da je ta konstanta prema Bosni i Hercegovini ostala ista u svim HDZ-ovim politikama prema toj zemlji. Na štetu, naravno, Hrvatske i njenih interesa koji se u režiji HDZ-ovih vlada pretvaraju u nacionalističke, a ne nacionalne interese.”

Ovim povodom, jasno je, naš “susjed” nakon Tuđmana ali ne i tako davno, bio je drugačiji. Uključujem  tu i sjećanja na dane prije petnaestak godina kada sam bio ambasador BiH u Hrvatskoj i kada za Zagreb u nas ovdje nije postojao samo HDZ kao interes i tema. Uz sve razlike u nijansama, moja se sjećanja odnose na poteze u vrijeme  Mesića, Račana, moram priznati  na svoj način i Sanadera, kasnije Josipovića i uvijek drugačije Vesne Pusić. I njihovih timova. A prvi put bubu u uho ovim povodom ubacio mi je tamošnji  stari diplomata, nikada previše “crven” niti baš “jugonostalgičar”, dok smo meditirali o bivšim vremenima  uz dobro vino prije nekoliko godina, na Pelješcu. Govorio je o tome kako je zblanut, upoređujući vremena u kojima su ekstremne grupice onda “poraženih” vazda roncale da je uteg za Hrvatsku Jugoslavija koja ih krade, pa Srbi koji im vladaju,  pa Balkan na koji ih trpaju a oni su Middle-Europe, Beč i Pešta,  pa kako im nisu dali Stepinca, šahovnicu,  stari hrvatski pozdrav “Za Dom spremni”, Blajburg  itd.itd.  Evo sad, kaže, sve imamo: nismo više Jugoslavija koja nas krade, nema više ni Srba koji vladaju, nismo ni na Balkanu već smo Europa,  Stepinac  je blizu Boga, šahovnica je sve, “Za Dom spremni” je i u Jasenovcu a u Bleiburg se delegacije utrkuju…Izglasavajući paralelno u Saboru da se njihov vijenac na grobove hiljada Dalmatinaca na Sutjesku ne može  odnijeti – jer “to” nije u Hrvatskoj. A Bleiburg jeste?  Zaključak mu je: Dekadencija sa ustašama na čelu kolone navaljuje galopirajućom brzinom.  Pa bi sada još, kako kaže citirajući Arsena Dedića, “Brzim preko Bosne…”

I amater u politici vidi što vidi. Ekipa se ili preigrala, ili ne shvataju  da se o njihovoj glavi radi u nametnutoj im igri spašavanja  Dragana Čovića koji je po istom Ustavu i Izbornom zakonu dva puta bio član Predsjedništva, a Hrvatima u BiH nikada nije bilo gore. I zato i nisu glasali za njega onako kako se tvrdiu da jesu, masovno. Suština priče tu nije Željko Komšić.  O tome jasno govori drugi jedan Komšić, Ivo, prof. dr. sc., isto tako Hrvat, sjajni čovjek koji je sjedio u Daytonu i direktno učestvovao u stvaranju  te priče : “Zašto Plenković radi protiv sebe? Ako svoj položaj želi sačuvati preko BiH, onda se vara… Podsjećam ga da se tako ponašao i Franjo Tuđman…a u taj koncept se uklapao zajednički njegov i Miloševićev  projekat ‘konačnog rješenja srpsko-hrvatskog problema’. I kako je završio? Milošević je skončao život u haškoj ćeliji, a Tuđman se našao na vrhu haške liste udruženog zločinačkog podhvata”.

Dojmu o evropskom podsmijehu do ponižavanja u hrvatskoj ofanzivi tamo izvor nije ekskluzivno  u BiH jer je i ovdje podosta pristalica igre “teritorijalnog zaokruženja vlasti” na svim stranama, iz istog razloga: pogubnog uvjerenja da je tako sticana vlast vječna. Otud i brzim do “tri Bosne”. Pa još uskom prugom. Ne shvatajući da dolaze drugačija vremena, a i putevi su drugačiji.

Sve se o tome i ne mora kazati, ali se lagati ne smije. 

 

Prethodna vijest

Odgovor građanima Kiseljaka: Poduzetništvo treba učiniti održivom opcijom za mlade nezaposlene osobe

Naredna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Jaši Mladić Djeda Mraza